Bi i ta Nova godina, mislim proslava, ustvari je sve samo protjecanje vremena i ništa drugo. Lijepe želje prštale su na sve strane. Oni malo bliži stvarnosti razmišljali su što kroz proteklu nije bilo dobro da bi se popravilo u ovoj novoj. Osobno sam naklonjeniji njihovu stavu. Ali što će se zaista dogoditi, mislim da je sadržano u činjenici kako proživjesmo ovaj proglašeni prijelaz. Jesmo li spavali i odmarali se, buljili u tv, negdje ludovali, molili se Bogu... Nakon što je sve prošlo vjerojatno nam je jasno kako je trebalo biti.

Tv, s onu stranu granice, nije se previše zamarala ovim pitanjima. Njoj je sve jasno: hrana, piće, ludovanje, vatromet. U središnjem Dnevniku započe s ovim posljednjim. I gdje drugdje nego u Londonu, s tom kolonijalnom i imperijalnom silom. A slavilo se i na Trgu bana Josipa Jelačića, donese se to poslije toga, jer jednostavno se preskočiti nije moglo. Ne bi to učinio ni Zoran Jovanović Šprajc kojeg ovih dana brane oni što se nazivaju ljevičarima, a on se nada da će mu namignuti oni što se nazvaše kukurikavcima.

Jugovina, ne ona vremenska, još uporno sipi. Čini mi se da ne bi bilo loše nabrojiti dva njezina naoko sitna udara. Prvi je izdavanje knjižurine nekakvih izabranih komentara o tekstovima za enciklopediju JLZ. Napisao ih je Miroslav Krleža, a prikupi ih Vlaho Bogišić. Knjiga, pak, bi izdana u Beogradu, u susjednoj nam državi s koje god strane granice gledali. Ne bi u svemu bilo ništa loše da drugovi nisu pobrkali pojmove. Krleža više nikoga ne zanima, kao ni jugoslavenski glavni grad Beograd, onaj srpski da. A da bi se dotični drugari učvrstili na svome putu, Ministarstvo zdravstva proglašava se Ministarstvom zdravlja, Ministarstvo športa, Ministarstvo sporta... Oni koji vole političku korektnost rekli bi: u čemu je nesporazum? Koje slovo tamo i ovamo, s kvačicom ili bez nje, svejedno je. Ta tako postupaju i naši političari. Sabora, državnog ili kakvog li već, sve je manje, a parlamenta sve više. Ne znam bih li ovdje pribrojio i Josipa Mlakića, književnika iz Srednje Bosne. Ovih dana svoje namisli iznese u razgovoru za Nacional. Nisu bile književne, nego one političke, društvene. Svaku stranu malo pohvali, malo počeša. I idemo dalje. Kamo, to znaju bosanske magle. Nije onda čudno da je sve nejasno.

Javi se i Abdulah Sidran, nekada jugoslavenski, sada bošnjački pisac. Reče da bi potpisao da se Jugoslavija ponovno ustroji. A slavili su ga proteklih mjeseci po Puli kao humanistu, književnika, demokrata, što li još ne. Zar ima išta demokratskoga u Jugoslaviji? U to samo mogu vjerovati oni koji spominju jugoslavenski demokratski jednostranački sustav, prevedeno na hrvatski, da već jednom zaboravimo jugoslavenski. Očito Sidran ne može bez negdašnjih terevenki, ovo mu je sada nekako posno.

I zločinac Tito je znao da demokracija ne stanuje u Jugoslaviji, makar je trabunjao o svemu tome. On je samo obavljao svoj krvavi posao. Uvalio se u masonstvo i guraj naprijed. Na kraju mu braća opravdano ne staviše zvijezdu na grob pod kojom se, navodno, borio čitav život. Što će mu, ta nije njegova. Nju nije volio ni Churchill za kojega kažu da je s Titom zajedno pripadao masonima. Obojica se opet povezaše sa srpskim kraljem, jer oko njega je bila zamišljena Jugoslavija, odnosno cementiran Versajski ustroj. I kome je sad čudno da su četnici prešli u partizane krajem rata u kojem su se od vremena do vremena dobro tabanali. Isto tako kome je čudno da je jedan fra Bono Jelavić, nakon što je bio uz hrvatski puk koji se početkom Drugog svjetskog rata kod Čapljine odupro bilećkim pitomcima, najedanput postao veliki ustaša i još puno toga. I jedan fra Leo Petrović nešto je slično uradio u Cimu u Mostaru, pa ga ni kasnije pomaganje komunističkim obiteljima nije moglo oprati od toga grijeha. Bez ljubavi prema Jugoslaviji, glava je tada malo vrijedila, baš kao u Sjevernoj Koreji prema još živućim glupostima.

I nadalje sa zanimanjem pratim što se događa s prosvjednicima u SAD-u, hoće li uspjeti preživjeti nedemokratske metode države koja se busa u svoja demokratska prsa. Stanje je napeto. Država koja je razorila Irak, to je samo ovo u posljednje vrijeme, nije naučila nježno postupati. Ne može nju zafrkavati šačica nekih tražitelja slobode, dok se, tako kažu, ona sprema na Treći svjetski rat. Zaokupljen svojim brigama pridružio im se i mađarski premije Viktor Orban. Ameri počeše naređivati kakve zakone Mađari trebaju donositi, a najviše ih peče onaj o Središnjoj državnoj banci. I nevježi posta jasno odakle vjetar puše. Bankari narediše američkoj vlasti da im čuva imovinu. Uzor demokracija. Brzo će travanj, tada će Ameri podijeliti demokratske lekcije okolo. Na isti način uzvraćaju im Rusi i Kinezi pa stvar postaje zabavna, iako je smrtno ozbiljna. Treba se primiriti, rekao bi Ivan Jakovčić, poput ovih dana svome stranačkom kolegi Damiru Kajinu. Kad si na vlasti, onda nisi oporba ili drukčije rečeno imaš li silu mani se demokracije i vatrometa namisli. Važan je samo vatromet koji zaglupljuje, vatromet koji te preseljava na drugi svijet kad već ne želiš shvatiti neke stvari na ovome. Le Monde je ovih dana o svemu tome progovorio kroz retke govora o potpisivanju pristupnog ugovora Hrvatske s Europskom unijom. Obavili su sve na marginama summita, kako se to politički kaže. Onako, preko volje. Kako bi inače drukčije i bilo!? Toliki su se među okupljenima protivili da to bude, pa sad da se raduju?! Zaboraviše i na »demokratsku prijetvornost«.

Što bi se još moglo reći na temu proteklog tjedna? Ima dosta toga, neke stvari uporno ostavljam za sljedeći put. Kao onu o otkriću dr. Tomislava Domazeta Loše da se geni i spontano stvaraju. Miriše to na suprotstavljanje darvinizmu što nam ga opet posredovaše Britanci kao i komunizam, fašizam, kolonijalizam. Nije za sve odlučujuća priroda, ima tu još toga što igra važnu ulogu u našem životu. A treba spomenuti i napore pravoslavne zajednice da konačno održe svepravoslavni sabor. Nije isto, ali bilo bi lijepo i kad bi se mogao održati svehrvatski zbor. Sada to nije slučaj. Neke nove nade pobudi trenutni hrvatski predsjednik vlade Zoran Milanović. Reče da namjerava posjetiti Sarajevo, Srebrenicu, ali i Mostar i Široki Brijeg. Mesić, Josipović, pa i Sanader i Kosorica tako nisu činili. Milanović još ovih dana nadoda da je do sada dvaput bio na polnoćki, a po prvi put na Božićnoj misi. Kaže da mu je bilo lijepo, da je osjećao mir, među vjernicima u zagrebačkoj katedrali. Hoće li oni osjećati mir s njim, neka sam odgovori na to pitanje. Da, rekao je i da će pomagati susjednim zemljama, ali da nema balkanskih integracija. Misli li to ozbiljno ili nas želi prevesti žedne preko vode? Vidjet ćemo.

Dok očekujemo odgonetanje političkih vjetrova, dobro se posvetiti siromašnima među nama, zapravo uvijek je nešto takvo dobro. Crkva to neprestano čini, kao ovih dana pavlin Marko Glogović u Karlovcu. Otišao je među beskućnike osjetiti njihov život i razmišljati kako im bolje pomoći. Nisam ovo našao u tzv. crkvenim medijima, nego na jednom od portala koji nastoje razmišljati svojom glavom. I dobro je tako. Neka se crkveni mediji više bave temeljnim vjerskim pitanjima, a oni s kršćanskom pozadinom neka u sve to umiješaju i svoj doživljaj svijeta. Onda će nam svima biti dobro. To je valjda svrha naših napora ili možda želimo sve za sebe?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 4. siječnja 2012.