Nisu tako davno bili izbori za Hrvatski, nekada državni, sabor. A i nije baš tako davno kad smo na njih listom izlazili. Sad se sve to promijenilo. Niti nam je sabor državni, niti izlazimo na izbore. Vratila se stara vremena, ona kad smo se borili za najosnovnija ljudska prava. Možemo to i drukčije reći: ukrali su nam demokraciju, ma što to značilo.

Ne mislim da je politika toliko značajna da bi se upravo njome trebao započeti jedan ovakav tekst. Međutim, mislim da se trebamo ozbiljno odnositi prema životu. A pitam sebe i sve nas zajedno, jesam li i jesmo li nevini u svemu ovome? Kome smo ostavili da uređuje našu zemlju, da donosi zakone, određuje što je dobro a što ne? Ako zbog opravdanih razloga nismo izišli na izbore, trebali smo moliti za njih. Je li to izostalo, pogriješili smo i pred ljudima i pred Bogom. Bog nam je dao ovo ozemlje da ga uređujemo i da kao oni savjesni djelatnici umjesto deset talenata koje smo dobili donesemo dvostruko toliko. Na taj način spoznajemo se kao ljudi, spoznajemo prirodu svojih odnosa s drugima i s Bogom. Jednostavno rečeno takav čovjek ne izdaje i ne služi ničijim sebičnim probitcima.

Zaista, treba dobro znati krug u kojem se čovjek kreće. On je otisak naše stope na ovoj zemlji, osobna naša iskaznica, produžena naša ruka. U njemu se odvija onakav život kakav smo sami zacrtali. Zacijelo da taj život nije bez Boga, oslonjen na prošlost punoj zločina, upravljen prema budućnosti koja završava ovdje na zemlji. Nažalost ima onih koji tako žive i druge trpaju u taj koš. Pravi čovjek i pravi kršćanin sve bi to trebao znati izbjeći te drugima otvoriti oči za prave vrijednosti. Na taj način stvara se područje mira i ljubavi, prava demokracija, prava politika... i puno toga u tom smislu.

Čitam neke dokumente s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Počevši od crkve i franjevačkog samostana na Širokom Brijegu uokolo u većoj ili manjoj dužini proglašeno je duhovno područje. Nije da pučanstvo i prije to nije htjelo, ali tek je tada postalo mogućim. Komunistički nenarodni sustav, otišao je u ropotarnicu povijesti. Ostao je tek u glavama nekih, ali to je druga priča. Gledam zemljovid i pomalo sanjarim. Bio je ovo nekada pust kraj. Samo poneka kuća u daljini. I poneka mlinica dolje na rijeci Lištici. A onda dođoše siromašni franjevci, u punom smislu te riječi, i sve poče drukčije. Pobijedile su namisli koje su nosili u svom srcu. Razvio se u dolini grad, razvilo se školstvo, razvilo se gospodarstvo. Ni Turci, ni Austrougarska, ni stara Jugoslavija ništa nisu mogli tim zamislima. Nakon toga komunizam umisli da može tome stati u kraj. Franjevce pobi, ostalo spali. Uzalud. Puk osta vjeran svojoj Crkvi i svojim predvodnicima. U njihovim glavama bilo je područje koje nitko nije mogao zauzeti. Tamo je stanovalo domoljublje, bogoljublje i čovjekoljublje. Gledam i dalje zemljovid. Negdje je okrznut. Najprije ga komunizam pokuša što više zauzeti, a nakon njegova nestanka nesavjesni pojedinci, jer dovoljno jake vlasti jednostavno nije bilo. Šteta. Bolje bi bilo da je i tvarno to područje ostalo neokrnjeno. Koristilo bi svima unaokolo, svima nadaleko, bez obzira što tko o svemu mislio.

Nešto se slično dogodilo i u području Kraljice mira. Ona je došla i sve je okolo počelo bujati. Nije to više nekadašnje siromaštvo, sada je to otkucaj društvenog života u njegovoj punini. Unatoč primjera Širokog Brijega, i ovdje se isto ili još gore dogodilo. Bi proglašeno duhovno područje, ali neodgovorni pojedinci na sve odmahnuše rukom i staše raditi po svome. Dopustiše da ih novac nosi i pokušaše tu filozofiju i drugima uvaliti. Hvala Bogu, neki spoznaše o čemu se radi pa se dadoše na posao da barem nešto poprave. Trenutno je sve na stolu. Hoće li vlast, pojma nemam koja jer je to u Herceg Bosni i BiH rastezljiv pojam, nešto učiniti, ne znam. To bi joj trebao biti zadatak i na tome govori je li narodna, kako ona bivša komunistička tako i ova nakon njegova sloma. No, ne treba ni sve svaliti na njezina leđa. Gdje smo mi, što činimo, ustrojavamo li se, branimo li područje koje nam je Bog dao?

Kršćani još nikako da na pravi način provare ono što se zove Francuska revolucija. Prodaše im priču da je Crkva odvojena od države. Prešutiše da bi to i oni trebali biti. I povijest poče teći krvavija nego ikada prije. Ono što se tih dana i godina događalo po Parizu bio je mačji kašalj u odnosu na ono što se kasnije događalo. Zao duh pušten je iz boce i još okolo lunja.

Bez bilo kakve patetike ustvrdimo da je budućnost svijeta na kršćanima, na onima koji će poslušati mudrost Širokog Brijega, mudrost Kraljice mira. Takvi vide jasno i znaju što im je činiti, bez obzira na prilike i vlasti.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 1, Međugorje, siječanj 2011., str. 38.