Referendum za ulazak u Europsku uniju prošao je tako kako je prošao. Ljudi se nisu odazvali, svega im je dosta, a političari uobičajeno umuju zbog čega je to tako, ne želeći priznati svoje pogrješke. Ali, nije to glavno pitanje, nego ono staro: Kamo ideš, Hrvatska? Znam da smo ga postavljali, samo, je li to bilo kao tuđincu ili kao sebi?

Trenutno Europska unije ili Zapad, još bolje rečeno, izgleda kao dobro natrula jabuka. A nekad je bila tako lijepa. Sjetimo se njezinih početaka, razvoja i sjaja. Kršćanstvo sa Sredozemlja pođe prema sjeveru. Nastade i benediktinski red čije geslo Ora et labora (Moli i radi) promijeni lice divljeg europskog kraja. Poče cvjetati umjetnost, gospodarstvo buknu, nova iznašašća preplaviše europski kraj. Danas ima onih koji to razdoblje nazivaju mračnim srednjim vijekom. Za razliku od njega, oni, kao, donose svjetlost. Smjenjivaše se od tada razna razdoblja, ali prosvjetiteljstvo osta zaštitnim znakom svih tih pokušaja. I što danas dobismo? U prošlom stoljeću, da spomenemo samo njega, ratovalo se kao nikada prije, ni ovo nimalo ne zaostaje. Tehnička sredstva, umjesto da nam budu na pomoć, rade nam o glavi. Nije govor samo o atomskoj bombi, možda je digitalizacija nešto još strašnije. Sve više i više postajemo brojevi, umjesto ljudske ličnosti oblikovane molitvom i radom. Zapad je jednostavno zaplovio svome kraju. Masoni i razna tajna društva prevarili su ga da ne treba misliti o svome identitetu, građani smo jednoga svijeta. Ne treba ni darivati život, djeca su samo trošak. Treba ih planirati kao svaki svoj drugi rashod. Naravno, svjesni na to ne pristaju. Na raznim stranama počeli su se rađati pokreti za život. Javna glasila ih izruguju, političari nastoje zaobići, međutim oni su tu. Strpljivo žanju uspjeh po uspjeh i mijenjaju trulost europskog društva kojemu pripadamo. U Hrvatskoj je sve to još u povojima. Učimo se hodati, nakon što nas je komunizam sapeo svojim otrovnim nitima. Ići će to, samo treba znati što hoćemo i prozreti loše namjere. Pada mi na pamet onaj događaj s Trga bana Josipa Jelačića prije referenduma. Određena skupina zagovarala je neulazak u Europsku uniju. Ništa čudno i ništa loše. Na stranu što ni od njih nismo čuli koji kvalitetan argument o tome što zastupaju. I na kraju pobiše se s policijom. Pristojni odmahnuše rukom i učvrstiše se u uvjerenju da treba glasovati »za«. Sve je sličilo negdašnjim događajima u iseljeništvu. Hrvati prosvjeduju protiv nečega. Sve lijepo teče, a onda se zajapureni na kraju počinju obračunavati ili međusobno, ili s policijom, ili počnu razbijati. Uglavnom, sav trud propade. Ne treba dalje, osim još spomenuti da ovu skupinu razbijača s Trga počeše uzimati kao reprezentativnu za one koji ne idu putem što nam ga neprestano crtaju svaki dan na razne načine. Je li to bila svrha čitavog nereda? Rekosmo, drugim ćemo putem.

Kad se Hrvatska, dakle, nađe u svemu ovome, što joj preostaje? Može li se sjetiti benediktinskog gesla? Sudeći prema onome što piše časopis Filozofska istraživanja, vrlo teško. Tamo u zadnjem broju, ah, da, časopis je to Hrvatskog filozofskog društva, Gracijano Kalebić razvezao priču o mišljenju Gaje Petrovića. Nikad kraja. Na samom početku istače da je Petrović bio marksist koji je marksizam razumijevao kao suživljenje s onima koji žele slobodnog, neotuđenog čovjeka. I da o ovom ne pričamo dalje, uglavnom uzdigao je tog marksistu u visine. Vrijeme se, sudeći prema ovome, nastoji vratiti, u one vode prije Domovinskog rata. Nešto slično nastavi i Lino Veljak. On prikaza knjigu Nicolaia Merkera o životu i radu Karla Marksa. Zar su takve knjige u današnje još za prikazivanje?

Obojici očito ta protuljudska namisao Karla Marksa leži, unatoč tolikim mrtvima i jamama koje neprestano otvaramo. Da ne govorimo o onima koji su zaglavili u tamnicama. Čudan neki oblik slobode.

Nema druge nego vratiti se svojim korijenima, ako smo ih izgubili. Hrvatska to zacijelo može učiniti. Još je se može nazvati katoličkom i to je ono što raspamećuje zahuktale samouvjerene spasitelje čovječanstva. Takvi sanjaju o smanjenju pučanstva na zemlji, sanjaju o jednome vođi, jednom ozemlju. Boga ne priznaju, pa nam je jasno tko bi im trebao biti na čelu. Hrvatska još uvijek ne ide tim putem, nadamo se i da ne će. Nije slučajno što se upravo u njezinom narodu ukazala Kraljica mira. Očito je u nama prepoznala stijenu na koju se može osloniti. Samo, koliko smo toga svjesni i koliko smo ponizni? Surađujemo li ili uzdignute glave poručujemo: vidi nas! Ne budemo li ozbiljni nasukat ćemo brod svog života kao onaj kapetan Costu Concordiu, suvremeni luksuzni brod koji je izgledao nepotopiv i rajski.

Krajem siječnja svake godine kršćani posebno mole za svoje jedinstvo. Hvala Bogu da im je to palo na pamet. Tijekom povijesti zbog razloga koji nemaju ništa zajedničko s evanđeljem, itekako su se razišli. Ali nakon što pipci zakulisnih središta moći postaše prilično dobro vidljivi, shvatiše da su zajedno snaga koja se može oduprijeti propadanju ne samo Zapada, nego čitavog čovječanstva. Po posljednjem popisu najbrojnija su vjerska skupina na planetu. Samo, znaju li to dovoljno?

I nas Hrvata ima više nego što mislimo. Razasuti smo ne samo diljem Hrvatske i Herceg Bosne ili BiH, nego i diljem susjednih zemalja te svijeta. Hrvatski su književnici početkom Domovinskog rata toga počeli bivati svjesni. Izdavala su se i prevodila djela onih koji nisu tu s nama tjelesno, ali duhovno itekako jesu. Trenutno je sve zamrlo, nastoji se biti politički korektnim da bi si priskrbilo mjesto pod suncem. Podrazumijeva se, grijeh je to prema Hrvatskoj. Nema nam druge nego opametiti se i obraćeni spoznati svoje mjesto u Europi i svijetu. Inače će nas zamesti vjetar.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 24. siječnja 2012.