Otoplila vremena pa više hodočasnika na Širokom Brijegu nego inače. Domaćih je uobičajeno. Unatoč neprestanom pritisku ovdje ipak ne prodire namisao bivstvovanja bez Boga. Ljudi žive suvremeno, ali sa svojim Bogom ruku pod ruku. Primjećuju to i hodočasnici, oni koje je iz dalekih krajeva privukla Kraljica mira. Raspituju se, uče, udišu život kakav je nekad kod njih postojao. Sada imaju nažalost samo omot, sadržaj se pokvario. Utječu se zagovoru pobijenih hercegovačkih franjevaca, nose njihove slike, na grobu im i mjestu gdje su ubijeni ostavljaju cvijeće, molbe. Udarom bezbožničke komunističke ruke život ovdje nije stao, nego je zapravo počinjao.

Imao sam sve ovo u glavi dok sam ovih dana nazočio sv. misi zadušnici na Radimlji. Zbiva se to svake godine, naravno otkad nam stiže sloboda, u danima nakon obilježavanje obljetnice Bleiburga i Križnog puta. Zapravo ovo je jedna od postaja. I to povelika. Računa se da je na Radimlji skončalo oko 10.000 Hrvata, navodno među njima i skupina franjevaca. Sve da i jest netko bio kriv, nemoguće da ih je krivih bilo toliko. Očito nije stvar u tome, rješavali su se neki drugi računi. Jedan je da tih Hrvata bude što manje i da ne smetaju procvatu jugoslavenske misli. Naum je bio, i izgleda ostao, da se na ovim našim prostorima dogodi taljenje naroda, jezika, vjera i kultura da bi novoistaljeni mogli poslužiti zamislima moćnika iz sjene. I krv je morala pasti, u potocima i rijekama. Pokretačima to nije smetalo, kao što im ne smeta ni rabljenje tkiva pobačenih ljudskih bića. Čuli smo već prije da su ih stavljali u kozmetička sredstva, nedavno čusmo da ih Pepsi rabi za poboljšanje okusa svoga pića. Nazdravlje.

Gledao sam okupljene na Radimlji, slušao propovjednika don Ivicu Borasa i razmišljao. Puno nas je tu manje od pobijenih. Propovjednik je pomalo tražio razloge, meni se nešto nije dalo. Radije sam gledao u mladiće i djevojke obučene u narodne nošnje. Jedni iz ovih krajeva, drugi iz Bosne. Domaćin don Rajko Marković reče to na početku. Ne, ti iz Bosne nisu nikakvi gosti za ovu prigodu. I oni su domaći. Posljednji rat dovede ih u ove krajeve, i za razliku od Drugog svjetskog rata, ostadoše živi. Istina, neki bi ih potjerali, ne odgovarajući usput u koje krajeve, nije valjda inozemstvo, i hoće li im pomoći ukorijeniti se tamo kamo bi ih potjerali. Ali, ne kvarimo ugođaj ogleda ovakvim politikantima. Hrvatske nošnje iz različitih krajeva stapale su se u jedno. Odjekivale su pjesme i Mariji, i Bogu, naravno i hrvatska himna. Bio je to zbor za život, bez poziva na osvetu, ali s mislima tko si i što želiš.

U Teznom, gdje se ubijeni također broje na desetke tisuća, nađe se ovih dana vrhuška hrvatskih političara. Trojica veličanstvenih: Josipović, Milanović i Šprem. Iza njih nešto njihovih suradnika i gomila novinara. Puka ne bijaše. Položiše vijence na grob pobijenih. I nešto usput izjaviše. Naravno, znali smo da se ne će prekrižiti. Oni u Boga ne vjeruju, kao ni oni koji su sproveli ove zločine. Na Radimlji je, pak, bilo drukčije. I ovdje su političari polagali vijence i pritom se križali te se kratko pomolili, uostalom i nisu mogli duže. Ti njihovi vijenci bili su pristojni, uobičajeni, dok je ona trojka imala samo jedan. Rekoše da je to zbog štednje. Bilo kako bilo crvenio sam se zbog njih, jer stajali su pred nečim najvišim što čovjek može dati: žrtvom života. A oni tako. Oprostite im, pobijeni. Vlast zna udariti u glavu, naročito ako već otprije plovi u čudnim vodama. Komunistička namisao je zapravo uvijek takva bila.

Tko zna bi li komunisti pobili toliko hercegovačkih franjevaca da se sredinom 19. st. skupina od njih 12 nije iz Kreševa zaputila prema svojoj Hercegovini. Kreševo, samo siromašno, ništa im nije moglo dati za put, puk koji ih je dočekao imao je još manje. Fratri su bili bogati samo naumima. Znamo danas, a vremena nije puno prošlo, da su briljantno uspjeli. Gradili su samostan, crkvu, škole, puteve, vodovod... Ne samo da im je to pomoglo skućiti se, nego su time puku davali posla, hranili ga, učili novim stvarima, širili mu jednostavno obzorja. Eh, da, novac su za to skupljali po inozemstvu. Isti su to oni krajevi koji su nam pritekli u pomoć kad devedesetih godina prošlog stoljeća opet dođosmo u škripac. Nismo bili krivi. Ona namisao o jugoslavenstvu mislila je preživjeti i poput zmije otrovnice obuhvatiti nas svojim hladnim tijelom. Hvala Bogu, hvala našem puku, hvala prijateljima iz inozemstva nije uspjela. Da jest, ne bismo mi mogli ovako javno govoriti što govorimo.

Svibanj je prošao, ponovno smo u svakodnevnim previranjima. Podrazumijeva se, Gospa je tu, Kraljica mira, Širokobriješka Gospa, naša nada i utjeha. Samo da joj još budemo poslušni i tako čista obraza jednoga dana dođemo pred naše pobijene.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 6, Međugorje, lipanj 2012., str. 38.