»Boroša: "Nema potrebe da se više čujemo i vidimo." Zeljak: "Nemam ništa protiv da ostanemo u kontaktu", ali brzo doda: "Boroša je komunjara, mi smo različiti."« Podnaslov je ovo nedavnog teksta u Večernjem listu. Govor je o dvojici negdašnjih zrakoplovaca NDH. Pred kraj rata prebjegli su u SSSR. Prvi svojevoljno, drugi prisilno, pod prijetnjom ovoga prvoga samokresom u zatiljak. I tada im se putovi potpuno raziđoše. Prvi je počeo letjeti za komuniste, drugi je to odbio jasno izjavivši da je došao prisilno. Nakon svega skrasiše se u Zagrebu, ali se ne viđaše. Pa unuci i prijatelji pokušaše spojiti negdašnje prijatelje. Onaj što izdade nema namjeru pokajati se, ovaj što ga izdadoše spreman je oprostiti. I to je to zbog čega mi ovaj tekst zape za oči i što mi više objasni nego tovar debelih knjiga.

Izdajica se zapravo borio za ideju. Njegov kraj može biti dio te ideje, ali mu to nije domovina. Izdani se, pak, uvijek borio za domovinu. Može ona biti i na krivoj strani, mogu je razapinjati, ali on se bori za nju. Zbog toga je spreman i oprostiti, jer domovina ga je učila da postoji Bog, da postoji drugi čovjek, da se može griješiti ali svoj ostati moraš. Nije stoga čudno da je dotični zaključio da su različiti, da je onaj komunjara.

Isti obrazac ponašanja ogleda se u današnjoj Hrvatskoj i u Herceg Bosni. Uzmimo najprije za primjer trenutnog predsjednika Josipovića. Drznu se usporediti negdašnje komuniste i bojovnike iz Domovinskog rata. Kao, i jedni i drugi stajali su na pravoj strani kad je to trebalo. Za posljednje znamo da jesu, a za prve da nisu. Kad je zapucalo, nigdje ih nije bilo. Hitler i Staljin bili su prijatelji pa su zbog toga i oni plandovali. Tek kad njih dvojica zakuhaše međusobno i oni se pokrenuše. Na njihovu žalost bilo ih je malo. No, razabravši da Hitler ima različitih neprijatelja potpomognuti Staljinom i još nekim silama zamisliše staviti im se na čelo. Mic po mic to su i uspjeli. Usput su revno tamanili sve one koji su im u tome smetali. Kad prozriješe da je dobro nazvati se antifašist, učiniše i to. Nije im se bilo teško presvući, važno da komunistička revolucija ide dalje. I dospješe tako do današnjih dana. Bojovnici pobijediše pa se žele presvući i u njihovo odijelo ostajući u sebi to što jesu, oni što izlaze iz dvorane Hrvatskog, tada državnog, sabora kada se glasuje za razdruživanje od mile im Jugoslavije. Uspomene revno čuvaju, prilagođavajući se prilikama. Herceg Bosna prilično je na sve to oguglala, iako se ponekada pojave i drukčiji glasovi. Tako u listu jedne naše pučke škole čitam o njihovu posjetu Jajcu. Spomenuše njegove ljepote pa i hrvatske kraljeve i velikaše. Onda nadodaše: »Po povratku u podnožje tvrđe posjetili smo i Muzej AVNOJ-a, u kom smo po prvi puta vidjeli znakovlje i uspomene iz za nas davno propale države, ali će biti zanimljivo našim roditeljima pričati da i mi sada znamo ponešto o danima kada su oni primani u pionire u svečanim odorama s crvenom maramom i plavom kapicom s petokrakom na čelu. Iako ne žalimo zbog neovisnosti koju sada imamo, neke sitnice koje smo vidjeli podsjetile su nas da svako doba ima i loše i dobre strane i da su sjećanja različita kod svakog čovjeka.« Trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović zacijelo bi im zapljeskao. Njemu su možda drage ovakve uspomene, dok očevima djece koja su išla ovaj put u Jajce zacijelo nisu. Oni pripadaju očevima čije su očeve, braću i sestre komunisti s petokrakom na čelu ubijali kao muhe, a onda o tome kasnije zabranili spominjanje silujući djecu poubijanih tom kapom na glavi i pričom o pionirima malim. Nije se zgorega ovdje upitati jesmo li građani i građanke, kako nam današnji vladajući čestitaše Dan državnosti, ili imamo neko svoje davno ime, davno znakovlje, davne pjesme i snove?

Neke slične stvari odvijaju se i na drugim stranama svijeta. Na Filipinima, koji su kršćanskog uvjerenja, vlasti žele zabraniti procesije i izlaganje religioznih simbola na javnim mjestima. Izgovor je uvijek isti. Sve to može povrijediti drugoga koji nije istoga uvjerenja. Svatko onaj tko se prevari i povjeruje tim riječima sljedeći će put dobiti poziv da se pojavi u povorci homoseksualaca ili kako se već danas zove taj način ponašanja. U ljudskoj je prirodi da se izražava i prema vani. Zbog toga kad ukloniš jedne simbole, na njihovo mjesto neizostavno dolaze drugi. Je li ovo svijet u koji bi trebala rasti današnja djeca?

Kraljica mira koja desetljećima govori u župi Međugorje onima koji žele vidjeti pomaže da se to i dogodi. Pritom nikoga ne osuđuje. Prašta kao i onaj izdani s početka teksta, samo nikada ne će dometnuti da je komunjara itd. Ona jednostavno oprašta sretna što se netko vratio u pravo odijelo, odijelo Božjeg svjetla za ovu zemlju. Sve je to pomoglo da se došlo do točke kada službena Crkva na nov način priđe svim ovim događajima u župi Međugorje. Otkriše se i komunistički prsti u mnogočemu lošemu što se događalo i pripisivalo djelovanju Kraljice mira. Čut će se o tome još, istina polako izlazi na vidjelo. Nemojmo biti nestrpljivi nego se otvorimo svome Bogu i budimo dio skupine koja svjesno mijenja sebe i svijet oko sebe.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 27. lipnja 2012.