Nedjelja, 28. svibnja 2017.
 
 
  
Pošalji e-mailom   Printaj   Preuzmi PDF dokument   
Subota, 13. svibnja 2017.   (čitanja 45)

Fra Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski franjevac, književnik i novinar rođen 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Školovao se u domovini i inozemstvu. Trenutno djeluje na Širokom Brijegu kao vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Više o njegovu životu i radu može se pročitati na stranicama miljenko.info te pobijeni.info.

Na koji biste način javnosti predstavili temeljne ciljeve Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«?
Kroz punih 45 godina jugokomunističke su vlasti o hercegovačkim franjevcima svašta govorile. Nadovezalo se to na njihovu medijsku i inu pripravu ubojstva hercegovačkih franjevaca još od samih početaka Drugog svjetskog rata. Na čelu svega toga bio je Josip Broz Tito što se bjelodano vidi iz tajne depeše koju je britanski predstavnik kod jugokomunista Fitzroy Maclean uputio svojoj vladi 8. veljače 1945., znači dan nakon ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, suglasivši se dodatno s Titovim stavom. Tada je »ubijena« i glasovita Franjevačka klasična gimnazija, a broj fratara u domovini dramatično se smanjio. Budući da znamo da su fratri ubijeni kao nevini, skupljamo potrebna svjedočanstva i dokumente da ih Crkva jednoga dana prizna mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Ovom prilikom zahvaljujem svima onima koji sa nam pomagali i pomažu na različite načine.

U odnosu na zacrtano, koliko je toga do sada ostvareno?
Čitav ovaj posao mogli bismo podijeliti na tri bitna stupnja. Prvi je istražni dio koji se sastoji od prikupljanja svjedočanstava, dokumenata, objelodanjenih djela pobijenih, pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka... Drugi dio je postupak mučeništva na biskupijskoj razini. Sve prikupljeno treba složiti na propisan način i podnijeti mjesnom biskupu da on ili započne ili odbaci predložene kandidate za utvrđivanje njihova mučeništva. Ako odluka bude potvrdna, onda se podneseno proučava te ako i tada bude potvrdan ishod sve se šalje u Rim. A tamo najprije treba doći na red, da o drugome ne govorimo. Znači, posla je puno, procedura je duga, ali to na kraju krajeva nije toliko ni važno. Važno je samo da sva ova istraživanja pokažu da su oni zaista zaslužili naziv mučenika i da nije bio kriv glas naroda o svemu tomu. Trenutno smo pri samom kraju istražnog dijela. Istina, to govorimo već neko vrijeme jer se odjedanput, hvala Bogu, stvore novi bitni svjedoci i bitni dokumenti pa nikako doći do toga kraja istražnog dijela.

Shvaćanje je da su razgovori s preživjelim svjedocima i proučavanje arhivske građe temeljne djelatnosti Vicepostulature. Je li »zub vremena« učinio svoje u oba ova slučaja?
Ma zaista je teško odgovoriti na ovo pitanje. Razumski gledano potpuno ste u pravu. Ta već preko 7 desetljeća prošlo je od ubojstva hercegovačkih franjevaca. Svjedoka je već trebalo davno nestati. Arhivske građe bi valjda trebalo biti, ali je još uvelike nedostupna istraživačima. Međutim, u samom radu pokazuje se potpuno druga slika. Još ima i svjedoka i dokumenata. Često do toga dolazimo na potpuno neobjašnjiv način. Ne preostaje čovjeku ništa drugo nego zaključiti da se Bog brine za istinu o svojim nevino pobijenim službenicima ovdje na zemlji. Svakodnevno molim da i dalje prati djelatnosti u tijeku.

U Drugom svjetskom ratu i poraću, kako znamo, ubijeno je 66 hercegovačkih franjevaca. Za koliko njih je točno utvrđeno mjesto posljednjeg počinka?
Do sada znamo za posljednje počivalište njih 34. Na Širokom Brijegu u samostanskoj crkvi pokopano ih je 24, na Čitluku 3, Macelju 3, Kočerinu 2, u Međugorju 1 i u Zagrebu 1. Ponekada su njihovi posmrtni ostatci pomiješani s drugima, ali barem znamo da su tu. Između svih istakao bih slučaj fra Ante Majića na Mirogoju. Bio je na Križnom putu, zatočen na Savskoj cesti u Zagrebu gdje je obolio od meningitisa. Nekim čudom dospio je do bolnice Sestara milosrdnica gdje je umro. Da je pokopan na Mirogoju u grobnicu franjevaca s Kaptola, znamo po bilješci koja je ostala u službenim knjigama. Na samoj grobnici njegova imena nema, jer je bio »neprijatelj naroda« i to nije bilo dopušteno. Ali ipak se našla neka dobra duša koja je barem zabilježila tih nekoliko podataka izlažući se zbog toga opasnosti. Što drugo, nego najljepša joj hvala i neka je Bog za to nagradi.

Postoje li kakve naznake o tomu gdje tražiti posmrtne ostatke onih čije je mjesto posljednjeg počinka još uvijek nepoznato?
Znamo da su na Širokom Brijegu skončala njih četvorica. Fra Mariofila Sivrića nisu odmah ubili, nego tek kada im je pokazao kako rukovati franjevačkom mlinicom i hidrocentralom. Uzgred, preko njih je 1989. sasvim nepotrebno prošla trasa današnje Ulice pobijenih franjevaca, iako se to moglo drugom, osunčanom stranom rijeke. Ali netko je htio zatrti ovo žrtvoslovno mjesto. Sada činimo sve da ga obnovimo koliko je to moguće. Drugi franjevci koje tražimo na ozemlju Širokog Brijega jesu fra Marko Dragićević, fra Bono Andačić i fra Nevinko Mandić. Imamo više svjedočanstava, ali ih još nismo uspjeli locirati. Možda će to biti lakše za skupinu franjevaca koja je, prema svjedočenju, ubijena na Biokovu u skupini od 60-ak uhićenika dovedenih sa Širokog Brijega. Neumorno na tomu radimo, provjeravamo svaki podatak i uz Božju pomoć locirat ćemo točno mjesto njihova ubojstva. Za još neke imamo određena saznanja, pa ćemo i to provjeriti, tako da se nadamo da ćemo barem otkriti još nekoga. Zaista je radost to doživjeti, jer si svjestan da mu time vraćaš nepravedno oduzeto dostojanstvo.

Djelatni ste i u radu Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij koja privodi kraju popis stradalih katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću na području Republike Hrvatske i BiH. Kako teku ti poslovi?
Mislim da sve to ide vrlo uspješno, iako treba dosta vremena za završetak tog ogromnog posla. Ovo je, naime, stvar koju su davno trebale napraviti države u kojima obitava hrvatsko pučanstvo. Ali one to nisu napravile zbog utjecaja starih struktura i njihovih prijatelja u međunarodnoj zajednici. No, što je tu je. Prihvatili smo se posla i marno popisujemo sve pobijene Hrvate katolike. A njih je zaista puno. Ne postoji mjesto ni u Hrvatskoj ni u BiH gdje nema stratišta i grobišta nastalih ako ne tijekom Drugog svjetskog rata onda svakako u njegovu poraću. Jugokomunisti u velikom broju prednjače u tim ubojstvima. Recimo samo kratko da su u osvojena mjesta dolazili s tzv. »crnim listama« i onda ubijali po njima. Vjerovali su da tako najučinkovitije preuzimaju vlast i grade »novog čovjeka«. Tako su na Širokom Brijegu u veljači 1945. za onih nekoliko dana koliko im je trebalo da odu prema Mostaru napravili oko 360 što veća što manja stratišta i grobišta te ubili oko 900 osoba. Do sada je još neotkopano 160 grobišta.

Povjerenik ste Komisije za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku biskupiju. U javnosti se pojavila tvrdnja kako je ukupan broj stradalih daleko iznad 20.000 dok se broj stradalih u poraću penje i do 16.000. Što kažu za sada obrađeni podatci o broju stradalih katolika u Hercegovini?
Još je potpuno teško govoriti o približno točnim podatcima, jer prave podatke nažalost teško da ćemo saznati. Jugokomunistima nikada nije bilo stalo do sustavnog bilježenja pobijenih, nego do njihova smaknuća. Iznošenje brojki još nam priječe poneki krivi podatci, poneki dvostruki, tako da se od toga sustežemo i za sada ostajemo kod spomenutih. No, dodajmo svemu ovomu da u našoj bazi podataka za cjelokupan domovinski prostor imamo ubilježeno preko 200.000 imena i prezimena. Strahovit je to gubitak, jer je mnoštvo među njima mladeži, intelektualaca. Protivnici su na taj način htjeli ubiti hrvatski narod u njegovoj srži. Ali uz Božju pomoć održali smo se i sada je na nama zadatak tu baklju životnosti predati sljedećim naraštajima.

Ukupan broj stradalih katoličkih svećenika kod Hrvata i usporedba sa stradanjima kod drugih naroda (Slovenaca, Mađara, Albanaca, Čeha, Slovaka, Poljaka i Nijemaca) u posljednje vrijeme se dosta često spominju. Što pokazuju te brojke?
Malo je reći da su te brojke zanimljive. Jedino su Sovjeti i komunisti u Španjolskoj smakli više crkvenog osoblja od jugokomunista. Znači da su Tito i njegovi bili itekako vjerni učenici svojih učitelja Marksa, Lenjina i Staljina. Njihov kasniji razlaz sa Staljinom zapravo je samo borba oko plijena, sve drugo je ostalo isto. Spomenimo sada brojke. Broj crkvenih mučenika u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata (nacizam) kao i poslijeratno razdoblje (komunizam) prema istraživanju njemačkog autora prof. dr. Helmuta Molla iznosi 330 mučenika. Od toga 220 u vrijeme nacizma i 110 iz vremena komunizma. Broj crkvenih mučenika u Sloveniji iznosi 220, kako navodi Antun Pust u Palmama mučeništva (1995.). U Poljskoj, prema podatcima Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu dobivenih od gosp. Mateuszua Szpytke iz Instituta nacionalnog sjećanja Warszava, broj ubijenih katoličkih svećenika 1994. - 1989. iznosi 187. Radi se o razdoblju komunizma. Podatci o žrtvama za vrijeme nacizma nisu bili dostupni. U Albaniji je (kao u najateističkoj državi), prema podatcima dobivenim od albanskog biskupa Habashija, u razdoblju komunizma pod režimom Envera Hodže stradalo ukupno 67 crkvenih osoba. Crkva u Češkoj imala je oko 20 mučenika. U Slovačkoj u razdoblju komunizma nastradalo je 14 crkvenih osoba. U Mađarskoj je ubijeno do 10 svećenika. Prema nekim istraživanjima u Španjolskoj u vrijeme napada internacionalnog komunizma na španjolske građane 1936. i 1937. stradalo je preko 7.000 crkvenih osoba. U SSSR-u za vrijeme Lenjina stradalo je, procjenjuje se, oko 40.000 pravoslavnih svećenika i drugih crkvenih osoba. A jugokomunisti smaknuše 515 crkvenih osoba. Pametnome dosta.

Bjelodano je da su civilne vlasti u posljednjih sedamdesetak godina, blago kazano, površno pristupale ovom pitanju. Ima li naznaka kakvih promjena nakon što se Europski parlament otvoreno odredio prema svemu?
Pomaka ima i nema. Još uvijek sav teret leži na svjesnim pojedincima. Razlog tomu je što smo i dalje u raljama jugokomunizma htjeli mi to ili ne. Da je to tako, umnogome je kriva tzv. međunarodna zajednica (što god pod tim mislili) i zajedno s njom naša naivnost ili naše nesnalaženje. Činili su sve da pomoću jugokomunista nama zavladaju i sve naše sebi podrede. Međutim, njihovi politički predstavnici trgli su se izgleda u posljednje vrijeme. Odvedoše jugokomunisti ovaj prostor tamo prema istoku, prema njihovom protivniku Rusiji. Pa nam dadoše da malo dođemo do zraka. U sklopu toga lakše nam je sada i govoriti o lustraciji, o našim pobijenima, lakše istraživati... No, zaprjeke raznih vrsta su i dalje tu. Zbog toga se traže zreli ljudi koji će zavrnuti rukave i učiniti sve da postanemo »igrači« na međunarodnoj pozornici u okviru svojih mogućnosti. Sve drugo je srljanje u maglu.

Razgovarao: Marin Jurković

Naša ognjišta, XLVII., 5 (440), Tomislavgrad, svibanj 2017., str. 10. – 11.