Srijeda, 26. srpnja 2017.
 
 
  
Pošalji e-mailom   Printaj  
Srijeda, 17. svibnja 2017.   (čitanja 66)

Vlatko Majić, Obeščašćivač, Znanstvena knjižnica – Matica hrvatska, Zadar – Pag, 2017.

Vrijeme oko nas je prematerijalizirano i odnosi su u svijetu prepolitizirani, kaže Vlatko Majić, tamo negdje oko sredine knjige, pokušavajući kriknuti da treba drukčije. Pa onda nastavlja da je sve puno buke, dinamike, tehnike i svakojake trke što nimalo ne pridonosi brizi za jezik, misao i knjigu. A za one koji ga dovoljno ne poznaju pri kraju kaže da mu je svijet jednostavan i lijep. Čisti Mediteran, Hercegovina i Dalmacija, sunce, kamen, rijeka u polju i jablani kraj nje. Tu se brusi jezik, igra s njim, voli svoje i uranja time u voljenje drugoga kraj sebe.

Dotaknusmo se mrvicu pjesnikovih označnica, da, Majić je pjesnik, kako bismo tako shvatili što je zapravo uradio s ovim svojim novim djelom. Ono nije tipično, zaljuljao je malo više jezik, kako voli reći. Skupio je različite silnice svoga djelovanja i izložio ih pred nas. A kroz sve se provlači spomenuta pjesnička nit. Njome tka odgovorno tkanje koje može odoljeti naletima raznoraznih vjetrova.

Za oko mi je zapela jedna misao, koja zapravo nije njegova, nego on o njoj govori. Ocjenjujući CD Glazbena kutija 3 donosi riječi dječaka zaigrana na morskoj plaži: »Sreća je... kada valovi zapljuskuju obalu, a ne razruše moj dvorac od pijeska«. Tako nekako i Majić doživljuje svoju brigu oko jezika. Zna za sve protivštine, ali on gradi svoj dvorac od pijeska. Radi to i s djecom koju poučava kreativnom pisanju. I nerijetko mu se čini da ih krivo ocjenjujemo. Tako su zrela i odgovorno zaigrana. Očito im se ima smisla posvetiti i pripremiti ih za naše dostojne nasljednike. To, pak, sa sobom povlači, da smo mi na svome mjestu. Možda.

Kroz Majićeve rečenice titra duša tipičnog južnohrvatskog mjesta, s ove ili one strane granice, svejedno, ništa ta ljudska odredba ne znači. Ono živi svojim uobičajenim životom ulijevajući se u budućnost. Pohode ga i tako teške stvari kao što je rat. Domovinski. I kao da mu to nije dosta, preplave ga izbjeglice, i druge vjere i druge nacije. Primi ih otvorena srca. Ali nije sve tako jednostavno. Domaći žive skromno, pridošlima netko pomaže šakom i kapom. Stvara se nejednakost kao u hudo jugokomunističko vrijeme. Ljudi se prisjećaju što je nekada bilo i kamo bi nas sve ovo moglo odvesti.

Ne skreće ovime pisac u političarenje, on samo opaža svijet oko sebe bojeći se da ne bismo obeščastili svoj hod kuglom zemaljskom u ova burovita vremena. Ne smijemo biti poput one košarkaške zvijezde iz romana kojeg prikazuje. Bog ga nadario, umislio se i zaglibio. A nama je bdjeti poput Matije Divkovića u pjesmi Nikole Milićevića donesene uz napis o Danima hrvatskog jezika. Bije ga bura u splitskoj luci dok je na putu prema Mletcima da tiska knjige za svoj ubog i nepismen hrvatski narod, tamo u srcu Bosne.

Isprepleteni su u ovom djelu ne samo književni i publicistički slojevi, već i slojevi odčitavanja našega postojanja. Tu smo gdje nas je Bog stavio i daj učinimo sve da prodremo u srž toga našega postojanja. A preko čega bi drugo pisac nego preko jezika. Zaigrao se tako Majić, ali ne toliko da ne bismo mogli odgonetnuti o čemu on to zapravo govori. ide/ knjiga/ kao i mi danas/ uz jake mjere sigurnosti// samo/ zvjezdano nebo nema vrijeme/ svjetlost traje/ u nama (Hodač) Koliko li je samo putovati tom hodaču da proputuje sve krajeve kojima mu je proputovati? Nastavak je to sage koja će nas na kraju pretvoriti u samu tu svjetlost.

Ne smijemo proći pokraj jedne pjesme koja se zove Mater. I/ neka/ cili/ svit/ nemam/ a/ samo/ ovo/ metar/ i po/ matere/ nek/ imam Malo šaljivo, ali pogađa u srž. Vezani smo za podneblje u kojem smo rođeni, vezani smo za zemlju koju nastanjavamo. Izražava to Majić kroz svoje donesene pjesme, kušajući se izraziti i kroz njihov različit oblik. Shvaćamo li da pjesma nije samo poredak riječi, slobodniji ili vezaniji, nego oblik, živo biće zaigrano u svojoj nutrini? Ostaje to i onda kada je namjeravamo spojiti s glazbom da teče našim domovima i putovima suvremenim tehničkim dostignućima ili kroz grla naših pjevača negdje u konobi, na trgu...

Ako čitatelji ne budu u ovoj knjizi tražili uobičajeni govor, ako se prepuste igri riječi, shvatit će što je pisac zapravo htio poručiti. U drugom slučaju ostat će uskraćeni za topao, pitak, književno-domoljubni izričaj. Majić je, istina, davno dokazao i svoju književnu nadarenost i svoj osjećaj za domovinu, ali vatru uvijek treba držati upaljenom da se ne ugasi i da se ne ohladimo. A on ju je baš dobro razbuktao. Neka mu je i nadalje s Božjim blagoslovom.

Miljenko Stojić

Vlatko Majić, Obeščašćivač, Znanstvena knjižnica – Matica hrvatska, Zadar – Pag, 2017., str. 137. – 139.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 17. svibnja 2017.; hrsvijet.net, 17. svibnja 2017.