Utorak, 22. kolovoza 2017.
 
 
  
Pošalji e-mailom   Printaj  
Četvrtak, 20. srpnja 2017.   (čitanja 33)

Ima ona publikacija, Who is Who? (Tko je tko), nastala u anglosaksonskom svijetu koja nastoji uprijeti prstom u naše današnje veličine, ma što god to značilo. Očito po tom uzoru nedavno i Mirko Galić u Večernjem listu naširoko se raspisa o Simoni Veil. Koliko sam razumio iz svega najveći joj je domet da je ženama u Francuskoj omogućila pravo na pobačaj. O pravu djeteta na život ni riječi. I veze li on veze. Na kraju se čovjek upita po kojim to načelima dotični nastoji razlikovati »tko je tko« zapravo? Očito neka čudna današnja načela nastala na temelju nema Boga, čovjek je središte svijeta. Znamo, govorili su o tomu i govore raznorazne »veličine« u ova suvremena vremena. Neke i polude, kao Friedrich Nietsche. Nezgodno je što su zasuli tim govorom svo naše okružje. Tko npr. zna za kršćanske veličine prvih stoljeća nakon Krista, tko zna za one kasnije? A takvi su razvili blagostanje današnje Europe. Hitler nije njihove nasljednike slučajno progonio. Prisjetimo se one poznate Noći dugih noževa. Između ostaloga Gestapo je ušao u ured Ericha Klausenera, vođe Katoličke akcije, jer su se katolici suprotstavljali nacionalsocijalističkom režimu. Zna se da su ga ubili, kao i mnoštvo katolika poslije toga, iako socijalisti svih ogranaka nacionalsocijalizam neprestano guraju prema katolicima. Stjepan Mesić bi na to odmahnuo rukom, poput onoga kad odmahuje tom istom rukom na očite jugokomunističke zločine. Drugi su činili nepodopštine, oni nisu. Činjaše tako i zabludjeli u Italiji, ali se i ona probudi. Tako u crvenoj, još i danas, pokrajini Emiliji biskup jasno reče da su partizani komunisti ubili don Umberta Pessinu. Hrabar čin za mjesnog biskupa i jasan znak vjernicima tko je tko zapravo. Kad na taj način Galići, Mesići i slični budu razmišljali, bit će više ljudskih prava u našoj sredini, a manje obične služinčadi zlih gospodara.

U isti koš se gura i katolička škola Sv. Ante u East Dulwichu u Engleskoj. Svečano objavi da od sljedeće školske godine đaci mogu doći u odjeći kakvoj žele, odnosno kako se osjećaju. Nastoje, naime, ispasti pomodni, rodno neutralni. Roditelji su počeli prosvjedovati pa ćemo vidjeti što će na kraju iz svega toga proizići. Nadajmo se da će uspjeti, što očekujemo i u poznatom slučaju malog Charlia Garda, također u Engleskoj. Još mu nisu u bolnici isključili uređaje koji ga održavaju na životu. A htjeli su. No, ustali roditelji, ustala javnost i za sada su se zaustavili. Za dotične iz bolnice to je tehničko pitanje, dok je za ove druge to pitanje koliko zapravo vrijedi, i vrijedi li uopće, naš život. Ako vrijedi, tko ima pravo prekinuti ga izuzev Boga? Ako ne vrijedi, idemo se prikloniti zakonima džungle pa tko preživi. Na tom tragu pomalo je Mark Zuckerberg. Izmislio Facebook i sada mu se učinilo da bi on mogao zamijeniti sve naše odnose, čak i Crkvu. Tu smo, zajedno smo na mreži, hajdemo biti jedno. Ali ne ide to tako jednostavno, moj čovjek, osim ako se ne priklonimo laži. Nedavno to učini jedan portal, između ostalih, koji propitkuje stvaranje Novog svjetskog poretka. U usta papi Franji stavi da je rekao kako je odnos s Isusom opasan i štetan te da imaju video. Morao sam ga pogledati. Zahvaljujući poznavanju talijanskog shvatio sam odmah kako su debelo u krivu ili kako nam debelo lažu. Papa Franjo zapravo je samo govorio o tomu da se ne može doći i reći da nekomu ne treba Crkva, da on ima osobni odnos s Isusom. I onda je progovorio o značenju Katoličke Crkve. Ništa neuobičajeno, osim ako nismo pristalice uprijeti prstom u nekoga pa što kasnije bude. Poput onoga događaja s kardinalom Pellom. Optužiše ga da je prije više desetljeća spolno napastovao djecu. Pokušavali su to i prije, ali nisu uspjeli. Sad izgleda misle da mogu. No, kad bi sve to i bila istina, ne daj Bože, to ih opet ne oslobađa od dužnosti da progovore o takvim gnusnim stvarima i među drugim staležima. Recimo, koliko ih ima među masonima, među filmašima u Hollywoodu, među članovima engleskog kraljevskog dvora, među učiteljima, među protestantskim službenicima, među... Zadnjih godina jedno istraživanje pokaza da je toga, hvala Bogu, najmanje u Katoličkoj Crkvi, mjereno postotcima. Međutim, oni navalili samo na Katoličku Crkvu. Ne treba previše pameti da bi se shvatilo da iza svega stoji određeni plan, što neki ne uspijevaju razumjeti. Dogodilo se tako prije nekoliko mjeseci da je u jednoj pravoslavnoj crkvi u Engleskoj jedan mladac prosvjedovao za vrijeme službe Božje. I svećenik »mudro« prosudi da treba skratiti propovijed na 5 minuta pa će to privući i mlade i obitelji ponovo u Crkvu. Ma ne treba, iako ne treba ni pretjeravati. Ljude u Crkvu privlači svjedočanstvo vjere, a ne nikakvi ustupci ove ili one vrste. Povijest kršćanske duhovnosti davno je to dokazala, a i naša osobna, nadam se.

Unatoč tomu što puno toga čitam, rijetko naiđem na članak da nas pjesnici itekako mogu povesti prema Bogu. Dogodi mi se to na jednom engleskom katoličkom portalu. Za primjer navedoše razne pjesnike, čak i one koji nisu izrazito katolici, ali jesu razmišljali svojom glavom. Činimo li i mi to, ili jednostavno gutamo odgovore na pitanje Tko je tko? Kad smo pročitali posljednju pjesmu, kad smo se pomolili posljednji put Bogu, kad smo posljednji put bili u crkvi... Ne će nam na to ništa odgovoriti pitanja kad smo posljednji put bili na moru, kad smo posljednji put kupili odjeću po modi, kad smo posljednji put bili na obilnoj gozbi... Sve prolazi, ostaje samo duh i čini nas velikima ili malima.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 20. srpnja 2017.