Utorak, 22. kolovoza 2017.
 
 
  
Pošalji e-mailom   Printaj  
Srijeda, 26. srpnja 2017.   (čitanja 37)

Branimir Miroslav Tomlekin, Hrtkovci, Tkanica, Zagreb, 2015.

Na drvenom električnom stupcu ispred crkve u Hrtkovcima 16. lipnja 1992. osvanuo je plakat. Na visini od oko 2 metra, da ga se ne može neopaženo skinuti. Srpski četnički pokret i Crna ruka prijetili su da će biti poklani svi oni koji se ne isele. Razumije se Hrvati, a selo je već promijenilo ime u Srbislavci. No, povijesti je bilo i prije i poslije pojave plakata.

Branimir Miroslav Tomlekin ispisuje ovom knjigom sagu o obitelji Tomlekin od Prvoga svjetskog rata pa do danas. Rađali su se oni u Hrtkovcima, živjeli i umirali. Od pamtivijeka pa do stvaranja banovina 1929. u Prvoj Jugoslaviji to područje pripadalo je Hrvatskoj. I onda uploviše u Srbiju. Postaše građani drugoga reda, jer je netko sebi umislio da je to njegovo.

Opisuje pisac podrobno razdoblje prije Drugog svjetskog rata, zajedno s obiteljskim uspinjanjima i padovima Tomlekinih. Lagano prepoznajemo da su se Hrvati i Srbi našli na suprotstavljenim stranama. Jedino su komunisti strpljivo čekali svojih pet minuta. I onda ih dočekaše. Udariše po glavama i jednih i drugih, ali puno više po onim hrvatskim. Raspade im se država te nove vjetrove nagovijesti tzv. jogurt-revolucija. Započe i rat. U Vojvodini i Srbiji ne bi bojišnice, iako udariše po Hrtkovcima. Poslužiše se izbjeglim Srbima iz Hrvatske. Ni Hrtkovčani se nisu dali. Odupirali su se koliko su mogli. No, oni drugi su bili jači. Ubojstvo, podrazumijeva se na hladnoj krvi, Mijata Štefanca Piršića bila je jasna poruka. Hrtkovčani krenuše na put bez povratka. Još će jedno vrijeme obilaziti svoje mrtve na mjesnom groblju, a onda će i to prestati. Tzv. međunarodna zajednica i raznorazni branitelji ljudskih prava stubokom šute, kao i čitavo ovo vrijeme. Oni se zauzimaju za one koji su oružjem ustali protiv države u kojoj žive, a ne za one koji su državi bili lojalni pa su opet nastradali.

Mješavina je ova knjiga i elemenata romana, i memoara, i gole publicistike, i... Nije to sve ni važno, važno je da je pisac njome kriknuo zbog očite nepravde. Uništeno je jedno mjesto i svi se vladaju kao da se ništa nije dogodilo. Dokle? Stvarno, dokle?

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 26. srpnja 2017.; hrvatski-fokus.hr, 5. kolovoza 2017.