Koji je ovo dan kako dica ne idu u školu? Nije znala. Pa što i da zna? Ne odlučuje ona kada će početi prosvjedi zaposlenih u prosvjeti ni kada će prestati. Lipa stara vrimena. Tada se nije prosvidovalo. Ti radiš, oni misle i išlo se naprid. Sad svak oće mislit. I na kraju, dica ne idu u školu. A vrime lipo, nije zima, baš ko prolitno. Ljudi rižu lozu, kažu da triba to sad uradit, jer kad zavati proliće i sokovi počnu bujat nije dobro. Loza se tada iscidi, uništi. Tako ti je i s dicom. Sad triba pritegnut, poslin je kasno.

Vani je nešto strašno lupnulo. Pogledala je kroz prozor i vidila Vesu kako se ogledava oko sebe. Zacilo bi tija da ga niko ne vidi. Nasmijala se. Kako ga niko ne će primitit uz ovakvu galamu. Pustiće ga na miru. Ali, kad dođe u kuću dobit će on svoje. Daću mu ja razbijanje.

Tamo uz prozor i nadalje je stajao poziv na sastanak u školi. S ravnateljem. Radilo se naravno o Vesi. Ne vlada se u školi kako triba. A toliko mu je puta rekla da pripazi na ponašanje. No, njemu se ne da. Bacija se na pokojnog dida. I on je uvik izvodija neke gluposti. Istina je da su ga drugi volili zbog toga, ali triba je bit drukčiji, ko i ostali svit. Što se moraš razlikovat? Šuti i radi svoje.

Preko valova mjesne radiopostaje glas govornika je nadugo i naširoko raspredao o uzrocima i posljedicama najnovijeg prosvjeda. Djelatnici u školstvu svedeni su na prosjački štap. Nije dobro da djeca ne idu u školu, ali se nema više kud. Klupko nerazumijevanja se mora prekinuti. Političari konačno moraju shvatiti da djelatnici na svim razinama društva imaju pravo na dostojan život i ponašanje prema njima.

Njoj je prekipjelo. Oni imaju pravo na dostojan život i rad?! Ona nema?! Muči se po cili dan radeći po kući i odgajajući dicu, pa ipak niko da joj uputi koju rič. Nema druge nego vratit stara vrimena. Čovik je bija gladan, progonjen, ali je zna di mu je misto. Koja demokracija! Dobro, nije valja ni komunizam, znam ja što je to, samo tada si moga...? Što si moga? Uvidjela je da je pretjerala s hvaljenjem starih dobrih vremena. Nisu ona nipošto valjala. Ako ne valjaju ona, zatim sadašnja vrimena, što onda valja? Bubnula je više masti u jelo nego što je potrebno. Gledala je kako brzo nestaje u toploj smjesi.

U isto vrijeme ravnatelj škole sjedio je sam u praznoj zgradi. Nigdje nikoga. Iako je podržavao prosvjed i sam sudjelovao u njemu, ovo mu se nije sviđalo. Djeca trebaju ići u školu. Nisu ona kriva za nesporazume starijih. Ne budemo li ih naučili životu, ni nama ne će biti lako kad odrastemo. Da bi nešto, naime, žeo, moraš najprije nešto posijati. Ta misao jedan je od razloga zbog čega je odlučio dovršiti konačno to s Vesom. Njegovo se ponašanje mora popraviti. Ne može on izbivati sa sata kada mu se prohtije, derati se na nastavnike, ne učiti. Da sam mu ja roditelj, bio bi on drukčiji. Ne bi mi šiba izlazila iz ruke dok ne shvati kakav treba biti. Njegovi izgleda tako ne misle. Nema ništa lakše od toga. Izrodiš djecu i pustiš druge da ti ih odgajaju. A onda tim drugima ne plate za njihov rad, kao nama ovih godina. I na kraju dobiješ praznu školu i »praznu djecu« u mjestu! Kako onda ne će u društvu cvjetati svakakve gluposti?!

Odlučio se ne predavati. Pričao je mnogo o svemu s mjesnim pjesnikom. Drži da je to razuman čovjek. Istina, piše pjesme i nije to baš za pohvaliti, ali su mu pjesme čitane. Možeš ih razumjet, a nije kao kod nekih drugih. Nemaš pojma što su htjeli reći. Vjerojatno ni oni to ne znaju. Rekao mu je da su djeca kao dobra pjesma. S nekom iziđeš na kraj za nekoliko trenutaka. Iznjedriš je i znaš da je dovršena i pogođena, ne treba oko nje naknadno raditi. Za drugu ćutiš da u njoj ima nešto snažno, nešto dobro, samo se treba pomučiti i to iščupati iz nje. Za nešto takvo se traži strpljenje, ustrajan rad i želja za uspjehom. Na kraju se prepozna da ništa nije bilo uzaludno. Eh, da, upravo tako! Uz borbu sa svojom djecom treba voditi i borbu s tuđom. Nekada se upita zar je baš morao izabrati ovaj poziv? Privlačio ga je već od malih nogu, unatoč tomu što u komunizmu nisi mogao biti to što jesi ako si mislio ići ovim putem. I taman kada mu je bilo sve dosadilo i kada je mislio krenuti drugim stazama, dogodio se Domovinski rat. Zapuhali su novi, bolji vjetrovi. Odučio je ostati na svome mjestu i učiti djecu kako se voli Domovina, kako se bori za nju, kako se jednostavno biva čovjekom. Proći će i prosvjedi, samo ne i ovo.

Vrijeme se i dalje proljepšavalo. Prosvjed djelatnika u školi je prestao, djeca se vratila na nastavu. Život je opet tekao nekim svojim ustaljenim tijekovima. Jedino je Veso ostajao isti. Zbog toga je ravnatelj odredio drugi nadnevak za sastanak u školi s njegovim roditeljima. Stvarno se to pitanje već jedanput treba skinuti s dnevnoga reda. Učinio bi to i da se radi o djetetu nekog političara. Red se konačno mora uvesti, ma radilo se o bilo komu.

Najavili su da je došla Vesina majka. Mogao mu je doći i otac, on bi valjda ozbiljnije shvatio poruku. Ovako će morati produžiti rješavanje ovog slučaja. Majke su, naime, uvijek mekše. Sve će priznati, samo ne i da je njihovo dijete učinilo nešto nevaljano. Vjerojatno je i ova takva. Nema dokaza za to. Samo mu se tako čini. Nije ju pustio čekati. Zbog čega bi to činio? Obavit će što se obaviti treba i svatko svojim putem. Nitko nema vremena za bacanje.

Ušla je u ravnateljev ured čvrsto stišćući torbu u svojim rukama. Njemu se to nije svidjelo. Nije valjda da će galamiti na mene? Lijepo je pozdravila i to ga je smirilo. Moglo bi sve biti dobro.

Dugo joj je govorio o Vesi, o ponašanju u školi, o važnosti odgoja u životu, o... Ne zna ni sam o čemu sve ne. Ona je samo šutjela i gledala ozbiljno preda se. Kada je završio, polako je uzela svoju torbu, otvorila je i izvukla veliki kuhinjski nož. Ravnatelj se zabezeknuo i nesvjesno se pripremio za obranu. No, ništa se posebno nije događalo.

»Evo ti nož i zakolji ga. Ja ne znam što ću s njim!«

»Ali, gospođo...«

»Zakolji ga, jači si od mene, a smeta i meni i vama. Sve drugo ja sam već pokušala.«

Ravnatelju su misli letjele velikom brzinom. Vani su cvrkutale ptice, ciju, ciju, ciju. Shvatio je bit stvari.

»Gospođo, znate što, jeste li za jednu kavu? Domaću!«

Čulo se kako netko lupa na ulazu u školu. Pogledali su jedno u drugo. Nije valjda opet Veso!? Ravnatelj je odmahnuo rukom polazeći prema vratima, a krajičkom oka vidio je da je to i ona učinila.
 

Miljenko Stojić
 

Suvremena pitanja, II, 3, Mostar, svibanj 2007., str. 135. – 137.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. studenoga 2007., 20.30 – 21.15