u Miljenko Stojić – Krešimir Šego, Anđeli moji, ICMM, Međugorje, 1999.
 

KRALJICA MIRA
(odlomak)

Gospin govor

Godinama kasnije Tomislav, naravno, nije znao ništa o tom sastanku. No, znao je da je Gospa došla na zemlju, znao je gdje se to dogodilo, kome se ukazala... i još mnogo toga. Jedino ga je djed danas kada je polazio u školu iznenadio pitanjem: »A što je to Gospa govorila«. Dotada je mislio da i to dobro zna. Dosjetio se kako će to najlakše saznati i svojim znanjem iznenaditi djeda.

Svećenik je privodio kraju sat vjeronauka. Upitao je još, kao i obično, ima li netko nešto upitati. Tomislav je iskoristio priliku i rekao: »Možete li nam ispričati što je rekla Gospa u župi Međugorje«? Svećenik se nasmiješio jer mu je bilo drago što ga Tomislav to pita. »Jedna od prvih stvari koje je Gospa rekla jest da je ona Kraljica mira« – odgovorio je svećenik. »To znači da ona želi da svi živimo u miru. Kasnije je riječ ‘mir’ bila napisana čak i na nebu. Ljudi su to jasno vidjeli, kao i druge znakove«.

»Moji roditelji kažu da je mir najveće bogatstvo koje možemo imati« – nadovezala se Kristina. »I ja mislim tako. Jako je ružno kad je rat ili kad se ljudi svađaju!«

»Imaš pravo« – reče svećenik. »To bismo svi trebali upamtiti. Nas je Bog stvorio da živimo zajedno sa svim ljudima. Zato je Gospa u jednoj svojoj poruci rekla da ljubimo sve ljude. Vi ćete to lako naučiti ako budete dobri jedni prema drugima. Međusobno se pomažite, nemojte se jedni drugima rugati, jednostavno, budite dobri prijatelji.«

»Ali što ako nam se to ne da«? – upitao je Domagoj. »Postoji za to lijek koji je Gospa preporučila« – odgovorio je svećenik. »Ona je rekla da se trebamo moliti. Molitvom čovjek mijenja svoj život. Zar se vi ne molite«? »Ja se molim i ujutro kada ustanem i uvečer kada idem spavati« – ozbiljno dometnu Krešimir. »Isto se tako svi zajedno molimo u kući. Obično molimo krunicu, jer je tako Gospa zaželjela, kaže moja baka. Meni sve to nije mrsko. Gospa je najljepša i najbolja kraljica koju sam ikada vidio, i želim je slušati«.

»Znam, djeco, da želite biti dobri, ali ne zaboravite da vas sotona želi skrenuti s toga puta. On je čak pokušao pomrsiti namjere koje Bog čini preko Gospe. No, svi oni koji vjeruju u Boga jesu Gospini pomagači i zato sotona to ne će moći izvesti«.

Dok je govorio sve ove riječi, svećenik je gledao djecu pred sobom. Činili su mu se kao cvjetovi usred snijega, o čemu je Gospa nekoliko puta govorila. Znao je da će ga oni poslušati i bio je radostan. Nije mu bilo žao vremena provedenog s njima. Jest da su ponekada bili nestašni, ali on ih je volio, kao i oni njega.

»Što Gospa kaže da trebamo učiniti ako ipak pogriješimo« – upitao je svećenik gledajući toplo učenike pred sobom. »Trebamo se otići ispovjediti« – javi se Ana. »Nema toga grijeha koji nam Bog ne će oprostiti. Uvjet je samo pokajati se«.

Ani je bilo lagano odgovoriti na taj upit jer je njezina obitelj čvrsto vjerovala u Boga i činila ono što on kaže. Rajku, Aninu prijatelju, to ne bi bilo lako. Njegova je obitelj imala veliku i lijepu kuću, najnovije vozilo i još mnogo toga, ali nisu bili sretni i Rajko je zbog toga patio. Kada bi razgovarali s drugima, njegovi su roditelji govorili da su kršćani. No, to se nije moglo vidjeti i u njihovu životu.

Dok su Rajkovi prijatelji iz škole razgovarali o Gospinim riječima, on je gledao kroz prozor. Sjećao se kako je tata pijan došao kući, kako je galamio na mamu i kako su se oni na kraju posvađali. A njemu je bilo žao i tate i mame.

»Rajko, što se tebi najviše svidjelo u Gospinu govoru« – prenule su ga svećenikove riječi. Rajko se malo zbunio. »Meni se najviše svidjelo da trebamo čitati Sveto pismo. Ja sam već pročitao čitavo Sveto pismo za djecu kod prijatelja Blaža, jer ga mi kod kuće nemamo. I još mi se sviđa što sve nas Gospa zove ‘djeco moja’«.

Mislav je opazio učiteljicu i ustao. Tek tada su je i drugi primijetili. »Samo vi sjednite« – rekla je ona. »Nije važno što je moj sat već počeo. Drag mi je vaš govor, kao što mi je drago kad vidim da znate drugoga poštovati. Gospa je govorila i o tomu«.

Franjo se razveselio čuvši da je Gospa govorila o poštovanju drugoga. Njegovi nisu vjerovali u Boga, ali on je želio ići na vjeronauk. Ponekad su ga druga djeca zadirkivala jer njegovi ne idu na misu. Više ga ne će zadirkivati ako je Gospa rekla da treba svakoga poštovati.

A Franjo nije išao samo na vjeronauk, nego i na misu. Za vrijeme mise vladao se vrlo mirno i pobožno. Bio je on živahno dijete, no negdje je pročitao kako je Gospa rekla da trebamo biti mirni za vrijeme mise, i on se toga držao. Treba reći da nije bio samo miran, nego se i molio. Najviše se molio da mu roditelji prihvate Božje i Gospine riječi. On je volio svoje roditelje, kao i oni njega. Ipak bi mu bilo drago da svi idu zajedno na misu. Volio bi to više i od računala za koje je odavno molio roditelje da mu ga kupe.

Franji se sviđala tehnika. Nije znao zašto, ali jednostavno mu se sviđala. Otkada je u crkvi čuo od svećenika Gospine riječi o televiziji, malo se zamislio. Odlučio je ne zanimati se više tehnikom. Onda se sjetio da je svećenik objasnio da Gospa nije protiv tehnike kao takve. Gospa samo želi da se tehnikom znamo služiti. To znači da se ne trebamo po čitav dan igrati na računalu, gledati televiziju, slušati pjesme... Sve ima svoje vrijeme. Tehnika nam mora pomagati u životu, a ne uništavati naše dragocjeno vrijeme.

Svećenik se nečega prisjetio. U torbi je imao snopić vrlo lijepih sličica. Odlučio ih je darovati učenicima u razredu. Kada im je to rekao, svi su se oduševili. »Što mislite što bi ipak prije trebalo učiniti« – upitao ih je. »Treba ih blagosloviti« – kao iz topa ispali Velimir. »Da, upravo tako« – potvrdi svećenik. »Gospa je preporučila svima nama da nosimo sa sobom neki blagoslovljeni predmet. Kad god ga vidimo, sjetit ćemo se da nas Bog čuva od zla. Naravno, taj predmet ne smije biti bilo što«.

»Kako bi lijepo bilo živjeti s Gospom« – ote se Ivani. »Zacijelo« – složi se svećenik. »To se može već sada. Trebamo samo živjeti Gospine poruke. Na taj način bolje ćemo shvatiti tko je Bog i bit će nam lakše pobijediti svako zlo. Postat ćemo tada svjetlo, kaže Gospa. Tko god nas vidi, bit će sretan zajedno s nama.«

Svećeniku se učinilo da je najbolje završiti sat upravo ovim riječima. Možemo, naime, znati naizust što je Gospa govorila, ali ako to ne živimo, sve nam je uzalud.

Miljenko Stojić