u Miljenko Stojić – Krešimir Šego, Anđeli moji, ICMM, Međugorje, 1999.

ČUDESNI DANI
(odlomak)

Dan treći

Već su se i odrasli počeli zanimati što se to događa. Savjetovali su djeci što učiniti kako bi svatko bio potpuno uvjeren da je to Gospa. Vicka je blagoslovljenom vodom poškropila ženu što im se ukazala, govoreći: »Ako si Gospa, ostani s nama; ako nisi, idi od nas«. Ona se samo nasmiješila i ostala s njima. Djeca su bila radosna. Dokazali su da nisu lagali. Mirjana ju je upitala kako joj je ime. »Ja sam Blažena Djevica Marija« – odgovorila je ona.

Iako im se dotad ukazivala zajednički, Mariji se tada ukazala i posebno. Samo, ovaj put Gospa nije bila vesela. Bila je veoma tužna. Marija se prepala. »Mir, mir, mir i samo mir« – govorila je Gospa.  »Mir mora zavladati između čovjeka i Boga, a i između ljudi«. U pozadini se uzdizao veliki križ. Marija i svi ostali pitali su se kasnije što bi to moglo biti. Zacijelo svi zajedno moramo biti bolji, odgovarali su.

Dan šesti

Državne vlasti ponovno djeci nisu dale mira. Sada ih nisu samo ispitivali, nego su ih silom odveli u bolnicu. Htjeli su dokazati da djeca nisu zdrave pameti. Pokazivali su im mrtvačnicu, plašili ih, rugali im se.

»Niste vi ludi, nego oni koji su vas doveli ovamo« – hrabro je nakon pregleda zaključila  liječnica u bolnici.

Ukazanju na brdu nazočila je i jedna liječnica. Znalo se da ne vjeruje u Boga. Zaželjela je dotaknuti Gospu. Trnci su joj prošli kroz tijelo pri dodiru. »Ima tu nešto čudno« – rekla je zbunjeno.

Roditelji su molili za ozdravljenje jednoga djeteta. »Samo molite i čvrsto vjerujte« – poučila ih je Gospa.

Dan sedmi

Dvije djevojke, koje su djeca vidioci otprije poznavali, odvele su ih u šetnju. Nisu se uspjeli na vrijeme vratiti za susret s Gospom. Zaustavili su se na cesti. Brdo ukazanja vidjelo se u daljini. Po prvi put nisu bili s narodom. Kleknuli su i molili. Gospa im se ukazala. Bili su radosni. Oni je nisu htjeli prevariti i iskušati. Samo su malo zakasnili.

Redarstvo je već počelo zatvarati ljude koji su svjedočili da su išli na Brdo ukazanja. Naredila mu je to bezbožna komunistička vlast.

Ni tada, ni poslije narod se nije dao smesti. Znali su ih plašiti i velikim krvoločnim psima i naoružanim vojnicima i premlaćivanjem. Uzalud. Ljudi se nisu dali. Odlazili su neustrašivo na susret sa svojim Bogom i svojom Gospom.

Miljenko Stojić

u Miljenko Stojić – Krešimir Šego, Anđeli moji, ICMM, Međugorje, 1999.
 

KRALJICA MIRA
(odlomak)

Gospin govor

Godinama kasnije Tomislav, naravno, nije znao ništa o tom sastanku. No, znao je da je Gospa došla na zemlju, znao je gdje se to dogodilo, kome se ukazala... i još mnogo toga. Jedino ga je djed danas kada je polazio u školu iznenadio pitanjem: »A što je to Gospa govorila«. Dotada je mislio da i to dobro zna. Dosjetio se kako će to najlakše saznati i svojim znanjem iznenaditi djeda.

Svećenik je privodio kraju sat vjeronauka. Upitao je još, kao i obično, ima li netko nešto upitati. Tomislav je iskoristio priliku i rekao: »Možete li nam ispričati što je rekla Gospa u župi Međugorje«? Svećenik se nasmiješio jer mu je bilo drago što ga Tomislav to pita. »Jedna od prvih stvari koje je Gospa rekla jest da je ona Kraljica mira« – odgovorio je svećenik. »To znači da ona želi da svi živimo u miru. Kasnije je riječ ‘mir’ bila napisana čak i na nebu. Ljudi su to jasno vidjeli, kao i druge znakove«.

»Moji roditelji kažu da je mir najveće bogatstvo koje možemo imati« – nadovezala se Kristina. »I ja mislim tako. Jako je ružno kad je rat ili kad se ljudi svađaju!«

»Imaš pravo« – reče svećenik. »To bismo svi trebali upamtiti. Nas je Bog stvorio da živimo zajedno sa svim ljudima. Zato je Gospa u jednoj svojoj poruci rekla da ljubimo sve ljude. Vi ćete to lako naučiti ako budete dobri jedni prema drugima. Međusobno se pomažite, nemojte se jedni drugima rugati, jednostavno, budite dobri prijatelji.«

»Ali što ako nam se to ne da«? – upitao je Domagoj. »Postoji za to lijek koji je Gospa preporučila« – odgovorio je svećenik. »Ona je rekla da se trebamo moliti. Molitvom čovjek mijenja svoj život. Zar se vi ne molite«? »Ja se molim i ujutro kada ustanem i uvečer kada idem spavati« – ozbiljno dometnu Krešimir. »Isto se tako svi zajedno molimo u kući. Obično molimo krunicu, jer je tako Gospa zaželjela, kaže moja baka. Meni sve to nije mrsko. Gospa je najljepša i najbolja kraljica koju sam ikada vidio, i želim je slušati«.

»Znam, djeco, da želite biti dobri, ali ne zaboravite da vas sotona želi skrenuti s toga puta. On je čak pokušao pomrsiti namjere koje Bog čini preko Gospe. No, svi oni koji vjeruju u Boga jesu Gospini pomagači i zato sotona to ne će moći izvesti«.

Dok je govorio sve ove riječi, svećenik je gledao djecu pred sobom. Činili su mu se kao cvjetovi usred snijega, o čemu je Gospa nekoliko puta govorila. Znao je da će ga oni poslušati i bio je radostan. Nije mu bilo žao vremena provedenog s njima. Jest da su ponekada bili nestašni, ali on ih je volio, kao i oni njega.

»Što Gospa kaže da trebamo učiniti ako ipak pogriješimo« – upitao je svećenik gledajući toplo učenike pred sobom. »Trebamo se otići ispovjediti« – javi se Ana. »Nema toga grijeha koji nam Bog ne će oprostiti. Uvjet je samo pokajati se«.

Ani je bilo lagano odgovoriti na taj upit jer je njezina obitelj čvrsto vjerovala u Boga i činila ono što on kaže. Rajku, Aninu prijatelju, to ne bi bilo lako. Njegova je obitelj imala veliku i lijepu kuću, najnovije vozilo i još mnogo toga, ali nisu bili sretni i Rajko je zbog toga patio. Kada bi razgovarali s drugima, njegovi su roditelji govorili da su kršćani. No, to se nije moglo vidjeti i u njihovu životu.

Dok su Rajkovi prijatelji iz škole razgovarali o Gospinim riječima, on je gledao kroz prozor. Sjećao se kako je tata pijan došao kući, kako je galamio na mamu i kako su se oni na kraju posvađali. A njemu je bilo žao i tate i mame.

»Rajko, što se tebi najviše svidjelo u Gospinu govoru« – prenule su ga svećenikove riječi. Rajko se malo zbunio. »Meni se najviše svidjelo da trebamo čitati Sveto pismo. Ja sam već pročitao čitavo Sveto pismo za djecu kod prijatelja Blaža, jer ga mi kod kuće nemamo. I još mi se sviđa što sve nas Gospa zove ‘djeco moja’«.

Mislav je opazio učiteljicu i ustao. Tek tada su je i drugi primijetili. »Samo vi sjednite« – rekla je ona. »Nije važno što je moj sat već počeo. Drag mi je vaš govor, kao što mi je drago kad vidim da znate drugoga poštovati. Gospa je govorila i o tomu«.

Franjo se razveselio čuvši da je Gospa govorila o poštovanju drugoga. Njegovi nisu vjerovali u Boga, ali on je želio ići na vjeronauk. Ponekad su ga druga djeca zadirkivala jer njegovi ne idu na misu. Više ga ne će zadirkivati ako je Gospa rekla da treba svakoga poštovati.

A Franjo nije išao samo na vjeronauk, nego i na misu. Za vrijeme mise vladao se vrlo mirno i pobožno. Bio je on živahno dijete, no negdje je pročitao kako je Gospa rekla da trebamo biti mirni za vrijeme mise, i on se toga držao. Treba reći da nije bio samo miran, nego se i molio. Najviše se molio da mu roditelji prihvate Božje i Gospine riječi. On je volio svoje roditelje, kao i oni njega. Ipak bi mu bilo drago da svi idu zajedno na misu. Volio bi to više i od računala za koje je odavno molio roditelje da mu ga kupe.

Franji se sviđala tehnika. Nije znao zašto, ali jednostavno mu se sviđala. Otkada je u crkvi čuo od svećenika Gospine riječi o televiziji, malo se zamislio. Odlučio je ne zanimati se više tehnikom. Onda se sjetio da je svećenik objasnio da Gospa nije protiv tehnike kao takve. Gospa samo želi da se tehnikom znamo služiti. To znači da se ne trebamo po čitav dan igrati na računalu, gledati televiziju, slušati pjesme... Sve ima svoje vrijeme. Tehnika nam mora pomagati u životu, a ne uništavati naše dragocjeno vrijeme.

Svećenik se nečega prisjetio. U torbi je imao snopić vrlo lijepih sličica. Odlučio ih je darovati učenicima u razredu. Kada im je to rekao, svi su se oduševili. »Što mislite što bi ipak prije trebalo učiniti« – upitao ih je. »Treba ih blagosloviti« – kao iz topa ispali Velimir. »Da, upravo tako« – potvrdi svećenik. »Gospa je preporučila svima nama da nosimo sa sobom neki blagoslovljeni predmet. Kad god ga vidimo, sjetit ćemo se da nas Bog čuva od zla. Naravno, taj predmet ne smije biti bilo što«.

»Kako bi lijepo bilo živjeti s Gospom« – ote se Ivani. »Zacijelo« – složi se svećenik. »To se može već sada. Trebamo samo živjeti Gospine poruke. Na taj način bolje ćemo shvatiti tko je Bog i bit će nam lakše pobijediti svako zlo. Postat ćemo tada svjetlo, kaže Gospa. Tko god nas vidi, bit će sretan zajedno s nama.«

Svećeniku se učinilo da je najbolje završiti sat upravo ovim riječima. Možemo, naime, znati naizust što je Gospa govorila, ali ako to ne živimo, sve nam je uzalud.

Miljenko Stojić

u Miljenko Stojić – Krešimir Šego, Anđeli moji, ICMM, Međugorje, 1999.

MOJ MOLITVENIK
(odlomak)

Molitve

Priznajem iskreno da volim jesti kada sam gladna. U takvim trenucima ništa ne vidim, osim jela. Međutim, uvijek bi mi netko od starijih rekao: »Najprije se prekriži«. Ponavljali su mi to i kada bih ujutro ustala i uvečer kada bih išla spavati. Vidim sada da su imali pravo. Bog mi je postao prijatelj, baš poput Ivane, Marka, Jelene... Samo, puno je bolji od njih.

Znak sv. križa

U Ime + Oca + i Sina + i Duha Svetoga. Amen

Pitala sam jednom tatu i mamu, dok smo uvečer svi zajedno sjedili, kako se to Isus rodio. Oni su mi onda pripovijedali o štalici, anđelima i pastirima. Saznala sam tako da je bio siromašan kao moja prijateljica Marija. Samo, on se nije žalio kao ona. Prihvatio je to. Njoj je uvijek važno imati sve najbolje. A meni nije. Ja više volim razgovarati i družiti se s drugima.

Zdravo Marijo

Zdravo Marijo, milosti puna,

Gospodin s tobom,

blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.
 

Sveta Marijo, Majko Božja,

moli za nas grešnike,

sada i na čas smrti naše. Amen.

Nisam baš sigurna da bih sama znala izmoliti krunicu, ali je zato zajednički molimo u obitelji. Najprije mama ili tata kažu koja ćemo otajstva moliti, a onda nas petoro braće i sestara molimo po jedno otajstvo. Mama počinje krunicu, a tata sedam Očenaša. Baš zanimljivo. Zaboravih reći: Gospa je rekla da trebamo moliti krunicu kad se ukazala u Lourdesu, a Vjerovanje, sedam Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu kada se ukazala u župi Međugorje.

Krunica

Radosna otajstva

1. Anđeo Gabrijel navješćuje Mariji da će začeti i roditi Isusa.

2. Marija ide svojoj rođakinji Elizabeti u pohode.

3. Marija rađa Isusa.

4. Marija i Josip prikazuju Isusa u Hramu.

5. Marija i Josip pronalaze Isusa u Hramu.
 

Žalosna otajstva

1. Isus se moli i znoji krvavim znojem u Getsemanskom vrtu.

2. Isus je svezan za stup i bičevan.

3. Isusa su okrunili trnovom krunom.

4. Isus nosi svoj teški križ na Kalvariju.

5. Isus raspet umire na križu.
 

Slavna otajstva

1. Isus je treći dan uskrsnuo od mrtvih.

2. Isus je uzašao na nebo.

3. Isus je poslao Duha Svetoga na svoje učenike.

4. Marija je uznesena na nebo.

5. Marija je okrunjena za kraljicu neba i zemlje.

Pogovor

Ja se volim puno igrati, ali volim se i moliti. Tada mogu bolje učiti i bolje se igrati. Dok molim unutra me obuzima mir. Zbog toga sam sigurna i ničega se ne bojim. Lukin tata kaže da njemu molitva ne treba. On samo galami i svađa se. Zbog toga mu se djeca rugaju, kao i Luki. Nije to lijepo od njih, ali nije ni lijepo što Lukin tata ne ide u crkvu i ne moli se. Molit ću se da oba budu dobra, a isto tako i svi ljudi na svijetu.

Miljenko Stojić

u Miljenko Stojić – Krešimir Šego, Anđeli moji, ICMM, Međugorje, 1999.
 

PRIČA O SUZANI
(odlomak)

Suzanin bivši život

Dok je bila mala, Suzana nije razumjela zašto joj roditelji neprestano govore da bude oprezna dok se igra. Nije znala ni zašto su djeca nekako bolja prema njoj nego prema drugima. Ponekada se, istina događalo da je ismijavaju, ali vrlo rijetko.

Jednoga dana joj je sinulo: »Ja ne mogu ni hodati ni govoriti kao druga djeca«. To ju je prenerazilo. Zaplakala je kao nikada u životu.

A dan je bio sunčan i lijep. Ptice su pjevale.

»Zašto i ja nisam kao drugi« – upitala je svoje roditelje. »Rodila si se bolesna« – rekli su joj. »Hoću li ostati ovakva« – dalje je pitala. »Da« – odgovorili su, »liječnici tu ne mogu pomoći«. »Ali zašto sam ja ovakva« – kriknula je Suzana? Roditelji su je nijemo gledali.

Kako je rasla, Suzani je bivalo sve gore. Već davno radost ju je napustila. Mnogo je razmišljala. Što činiti? Vrativši se jednoga dana iz škole za bolesnu djecu, donijela je odluku. Pogledala je u nebo i rekla: »Bože, voljela bih da sam drukčija, ali prihvaćam se i ovakvom i želim živjeti«. Zaplakala je, ali sada od radosti.

Suzanino ozdravljenje

Kad je došla u Međugorje, Suzana nije došla od Boga tražiti ozdravljenje. Znala je da je važnije biti sretan i zadovoljan, nego li imati zdravo tijelo. Žalila je one koji su patili ako nisu bili, prema svome mišljenju, dovoljno lijepi i zdravi.

Drugi dan po dolasku u Međugorje, Suzanu su donijeli na Brdo ukazanja i stavili je između dva kamena. Oslonila se na njih kao na dva dobra prijatelja. Molila je. »Gospa se ovdje uistinu ukazala« – zaključila je nakon molitve. Srce joj je bilo puno radosti.

I sutradan je Suzana željela otići na Brdo ukazanja, ali je nije imao tko tamo odnijeti. Malo je hodočasnika još bilo u Međugorju. Suzana je ostala kraj crkve i molila. Činilo joj se da je nekako posebno dobro danas, ali se nije na to obazirala. »Bilo bi lijepo ozdraviti i sam otići na Brdo ukazanja i Križevac« – pomislila je u sebi dok je promatrala ova glasovita brda.

Svećenik je predvodio svakodnevnu večernju krunicu. Mnogi su klečali. I Suzana je to zaželjela, ali kako? »Ustani i klekni« – čula je glas u sebi. Poslušala je. Kad je shvatila što se događa, oblila ju je velika radost. »Ja mogu hodati« – odjekivalo joj je u glavi. Pokušala je naglas moliti. »Ja mogu i jasno govoriti« – čula je samu sebe. Ljudi oko nje u čudu su promatrali što se to događa.

Te je večeri u crkvi Sv. Jakova u Međugorju bilo naročito svečano. Svećenik je objavio da je Suzana ozdravila. Svi su zahvaljivali Bogu.

»Bože, hvala ti. Vraćam se u Ameriku, iako bih rado ostala ovdje. U Americi neki ljudi nisu dobri prema tebi, ali ja ću biti dobra. I njima ću pomoći da budu takvi« – odlučila je Suzana.

Miljenko Stojić

ICMM – Cvitak, Međugorje, 2001.

(odlomak)

On puno voli svoju mamu. Kupila mu je knjige za školu, najdražu igračku koju ima. Istina je da se nekada malo posvađaju, kao i to da ga nekada mama kazni. Obično je to onda kada ni nakon njezina dugog govora ne bi prihvatio da je pogriješio ili bi ta pogrješka prevršila svaku mjeru. Ipak, ubrzo bi se pomirili kao da se ništa nije bilo dogodilo. Sada Kraljicu mira moli da pomogne mami ne misliti toliko na tatu.

A nije mu baš uvijek bilo lijepo. Sjeća se da je u prvi razred pošao u jednom ribarskom mjestu na obali Jadranskog mora. Volio je i školu i ostalu djecu, ali mu je uvijek smetalo što su mu govorili da je prognanik. Mamu je poslije o svemu pitao i ona mu je sve lijepo objasnila. Ipak, teško mu je bilo razumjeti da se može biti prognanikom u svojoj domovini. Svejedno je gdje živiš, važno je samo da imaš domovinu, mislio je.

– Ivane, idemo –, zagrmjelo mu je najedanput u ušima. Bio je to njegov najbolji prijatelj Zlatko zajedno s prijateljicom Ivanom. Ali kako da pođe kada se ni pomolio nije. Ta samo je razmišljao. – Doći ću ja, Bože, i drugi put –, rekao je. Znam da voliš i ovo i da ćeš čuvati i mamu, i baku, i djeda, i … tatu, a i … mene.

Zapalio je svijeću i bacio još jedanput pogled prema Križevcu. A on kao da mu se nasmiješio i domahnuo.

Miljenko Stojić