Otkada se proču da službena Crkva očitije ili vidljivije, kako hoćemo, svrnu pogled na događanja u župi Međugorje, pozornije pratim one koji se prema svemu odnose niječno. Iz njihova reagiranja zapravo se da iščitati gdje smo trenutno. Kod laskavaca i onih koji se samo priklanjaju pobjednicima, to nije moguće. A da počinju ponovo napadi, počinju. Ima i onih neočekivanih. Zapjenjeno, s predrasudama, sa stajališta s kojih se ne može nešto takvo činiti. Kao npr. da glazbenik počne raščlanjivati nuklearnu fiziku. Ali, ljudi si svašta dopuste. Dotle Kraljica mira sa smiješkom ide dalje. To me uvijek opčaravalo i smirivalo kad sam na neke napadaje htio uzvratiti istom ili jačom mjerom. Sjećanje na Kraljicu mira dozivalo mi je u pamet: Čemu? Ako imaš istinu u sebi, ona će pobijediti makar je svi napadali. Čini mi se da je jedna od temeljnih poteškoća kršćanstva baš u tome što se počelo boriti za svoju istinu umjesto da je se živi. Točno, potrebno je i to nekada, ali na način pun dostojanstva. Međutim, tako je to kad se u sve umiješaju oni kojima je samo do časti i vlasti. Razvijajući povijesnu misao možemo reći da takvi prije Milanskog edikta nisu prilazili blizu Crkve, a poslije ih je bilo na svakom koraku. Jer, ona je pobijedila i mora se biti dio pobjedničke momčadi. Uostalom, iskusili smo to i u nedavnom, Domovinskom ratu. Prilazili su nam kao pobjednicima, a bježali od nas kad im se činilo da nas pretvaraju u gubitnike. Treba ovo imati na umu da bismo se snašli i u uzburkanim, suvremenim vremenima, vremenima koja trebaju kršćansku duhovnu obnovu, a ne nikakvu suvremenu sekularnu misao. Sekularizam i sekularizacija doveli su nas tu gdje jesmo. Proglasivši razum središtem svega namrijeli su nam propadanje. Zapravo je samo trebalo izbaciti zloporabe te ruku pod ruku sa svojim Bogom graditi ovaj svijet, kako nam je on to naložio već na početku Svetog pisma. Međutim, ne bismo si tada mogli umišljati da smo božići, kao ono kad su to Eva i Adam bili pomislili u Zemaljskom raju.

Nedavno sam u Sarajevu gostovao na tribini o pobijenim hercegovačkim franjevcima, ali i o povijesnim okolnostima u kojima se sve to dogodilo. Susreo sam tada divne ljude. Bore se biti svoji na svome, pružiti ruku i onome drugome kraj sebe. Nikome ništa ne uskraćuju, ali ne daju ni da nitko njima nešto uskrati. Susreo sam u isto vrijeme i neke koji ovo ismijavaju. Razmeću se velikim namislima i velikim riječima o svemu ovome, dok u isto vrijeme zapravo misle samo na same sebe. Žele svjetla pozornice i nije važno što to stoji, samo neka su upaljena. Da su pobijeni hercegovački franjevci tako razmišljali, danas bismo ih se stidjeli. Oprostite, ne bi ni bili ubijeni, bili bi samo pretvoreni u sluge bez duše i razuma. Znamo kako to već ide, komunizam nam je sve vjerno dočarao na djelu. Pritom je neprestano prisezao na humanost, bratstvo, jedinstvo i što sve ne. Nije mu bilo teško, jer je laž njegova bitna sastavnica. Obećavao je raj na zemlji samo ako ga se posluša. Nažalost neki povjerovaše i do dana današnjega trpimo zbog toga. Potrebno je se obnoviti da bismo ostali bez tih lažnih oklopa. Stanemo li i pustimo li se niz kolotečinu nikada u tome ne ćemo uspjeti.

Kao što su mnogi predviđali, papu Franju počeše gurati u stranu. Nema ga više toliko na naslovnim stranicama i u udarno vrijeme kao prije. Navadio se govoriti o bitnim stvarima i kud ćeš s njim takvim. Jednostavno nije suvremen. Ne shvaća ni sekularizam ni sekularizaciju. Htio bi neko siromaštvo, a ne tuče po Crkvi. Stvarno je nezanimljiv. No, ovakav papa privlači one koji vjeruju. Svima nam je dosta takvih koji uzdignute glave hodaju okolo i njome pozivaju da im se priklonimo. Dobro, ne govore da grade novi svjetski poredak, ali ne zbog toga što to ne čine, nego zbog toga što žele prevariti. Njima je zapravo svejedno. Samo neka su u središtu pozornosti. Bolje bi bilo da idu putem pape Franje. Što je jednostavniji sve je više u središtu, iako mu to nije namjera. Dobro nitko ne može pobijediti.

Još nas nešto zaokuplja ovih dana. Europska unija. Kažu da smo joj pred vratima. Čovjek ne zna bi li se radovao ili bi plakao. Neki kažu da je to trenutno jedini put kojim trebamo ići, iako je blatnjav i raskvašen. Ali, nismo mi krivi za to. Sekularizam i sekularizacija učinili su svoje. Povezaše se s Martinom Lutherom, pa Henrikom VIII., pa s Francuskom revolucijom, pa... te učiniše ovaj svijet turobnijim i mračnijim, rekosmo to već. Kraljica mira trudi ga se vratiti u svjetlije stanje. Pomozimo joj u tome. Ako zbog toga treba biti u toj Europskoj uniji, budimo. Ponesimo svoj križ i po njemu promijenimo sebe i promijenimo druge. To je zapravo pravi put.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VIII., 5, Međugorje, svibanj 2013., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. svibnja 2013.

Brže nego što je itko mislio dobili smo novoga papu. Prošlo je već nešto vremena i to je postalo stara vijest. Sada razmišljamo o tomu kakav će biti u svome papinstvu. Ne znam klade li se na tu temu kao što su se kladili tko će biti taj novi. Čitam samo kako neki izjavljuju da su s njim igrali nogomet, drugi da im je bio profesor, treći... Malo manje čitam što je tko od njega naučio. Ljudi vole žuti tisak, pa misle da su njegovi dosezi primjenjivi i u ovom slučaju. Na njihovu žalost nisu. Crkva ima drukčiji hod od raznoraznih ljudskih udruženja. Ona jest sastavljena od nas ljudi, ali njezin sastavljač nije netko od nas, nego sami Bog, htio to netko priznati ili ne. Zbog toga plovi i onda kada je valovi stisnu sa svih strana, s pravom ili ne. Bilo je tako i pred izbor sadašnjeg pape Franje. Čak su se drznuli reći koji kardinali nipošto ne bi smjeli zauzeti to mjesto. Proglasiše sebe jedinim ispravnim glasom i onda udri po drugome. Nešto me kopka po mislima: na čijoj smo strani, zapravo, bili tih dana? Je li nam izbor novoga pape predstavljao korak u hodanju Crkve ovom zemljom ili smo se samodopadno izdigli iz svega toga i okolo prosipali svoje naučavanje uz podršku određenih medija? Može se sve to i ovako izreći. Jesmo li zapljeskali novome poglavaru naše, moje, Crkve ili osobi koja će, navodno, promijeniti neke stvari koje, opet navodno, ne idu kako treba u Crkvi?

Sjećam se početaka ukazanja Kraljice mira u župi Međugorje. Kao i u ovom papinom slučaju prolazili smo kroz slične okolnosti. Jedni smo Kraljicu mira prepoznali i prihvatili kao svoju Nebesku Majku, drugi smo to gledali kroz neke znanstvene naočale pa smo propisivali što bi i kako trebala činiti. Na kraju smo samo vidjeli da se sve događa mnogo brže nego što smo očekivali. Počeli su dolaziti ljudi sa svih strana svijeta, ispovijedali su se, odlazili kućama slobodni, a mislili su da dolaze iz demokratskih krajeva u one komunističke. Slično se događa i danas. Poruka koju donosi Kraljica mira putuje kroz nas drugome i pronalazi svoj put unatoč svim zaprekama. Ne ćemo sada ovdje o tome koliko je ili ne ovaj papa naklonjen događajima zadnjih desetljeća u župi Međugorje. Nevažno je to, važno je da je naklonjen Gospi. Nije stoga čudno što je odmah nakon što je izabran za papu otišao se pomoliti u znamenitu rimsku crkvu Santa Maria Maggiore. To je dokaz da radi ispravno i da će njegov odnos prema ovim događajima na našim stranama biti pod Gospinom paskom. Zar treba reći da se tada ne trebamo ničega bojati?!

Papino izabranje nisu svi primili s oduševljenjem. Kineski komunisti odmah su mu poručili da se ne bi slučajno miješao u unutrašnje stvari njihove zemlje. Zapravo radi se o tome koliko će biti ili ne naklonjen tzv. patriotskoj crkvi koju su oni odvojili od Rima i drže je čvrsto u svojoj šaci. Nešto slično nekada je mislio učiniti i poznati svjetski zločinac, kako kaže Crna knjiga komunizma, Josip Broz Tito. Hvala Bogu, hvala tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, nije mu to uspjelo. Takva suradnja s nenarodnim režimom jednostavno nije dolazila u obzir. Istina, ni u Kini stvari ne idu po komunističkom planu. Pripadnika tzv. podzemne Crkve, one povezane s Rimom, dvostruko je više, oko 10 milijuna. I ne daju se podjarmiti. Čuvaju svoju Crkvu kao oko u glavi ne zanoseći se naizgled velikim mislima. Znaju da će Duh Sveti priskočiti u pomoć ako nešto zbog ljudske slabosti negdje krene u krivom smjeru. Prema svojim spoznajama slično razmišljaju i pripadnici nekih drugih religija. I u njihovom slučaju komunističke vlasti postupaju jednako kao s Katoličkom Crkvom, a neke su čak potpuno zabranili. Njihovim pripadnicima ne preostaje ništa drugo nego snaći se.

Crkva je u Kini progonjena i zbog toga što drukčije od komunističkih vlasti shvaća ulogu obitelji u društvu. Nipošto nije pristalica jednog djeteta ili pobačaja kad se dijete ipak začne. Zbog toga stradava, kao što će »stradati« i ovaj papa kad počne vući crkvene poteze slične onima u svojoj nadbiskupiji u Buenos Airesu. Čak je tada znao prirediti i prosvjednu hodnju, jer su vlasti, između ostaloga, obitelj izjednačavale sa zajednicom dvoje ljudskih bića homoseksualne sklonosti. Takvi se potezi papi zacijelo ne će oprostiti, kao što se ni hercegovačkim franjevcima pri dolasku komunizma nisu opraštali stavovi koji su bili u duhu franjevaštva i crkvenosti. Čitao sam upravo jutros neke od komunističkih dokumenata na tu temu i još više spoznavao koliko su franjevci, koliko je Široki Brijeg kao simbol bio i jest duboko u srcu dobrih ljudi. Vjera je govorila i čuvala ovo podneblje, dok su komunisti bili potpuno na drugoj strani.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VIII., 4, Međugorje, travanj 2013., str. 38.; hrsvijet.net, 14. travnja 2013.; brotnjo.info, 15. travnja 2013.

Jedan papa otišao, drugi na vratima. Uskovitlalo se na sve strane. Zbog čega bivši postupi kako je postupio? Mnogo je crnila otišlo na to. Nema smisla ponavljati i hiniti da ćemo izreći nešto senzacionalno novo. Imao je svoje razloge i napravio je što je napravio. Jesmo li mu pomogli u tome? Jesmo li se molili i za njega i za novoga? Zapravo, koga slušamo: tzv. suvremenost ili zov svoga srca nastao na Isusovoj poruci? Bitna su to pitanja za rasvjetljavanje svojih svakodnevnih dana.

Kraljica mira nebrojeno nam je puta rekla da trebamo ići putem njezina Sina. Njezina poruka nije zveket novca u blagajni nakon prolaska hodočasnika i turista, već zveket majčinske opomene u ušima. Vremena su teška, zlo je diglo glavu, misli da je došlo njegovih 5 minuta. Zar držimo da je priča o Novom svjetskom poretku slučajno nastala? Spremala se ona odavno, ali sada je grunula u javnost jer joj se ruši tlo pod nogama. Puno je onih koji su progledali nakon što su čuli poruku Kraljice mira. I nalaze se na svim razinama. To, pak, itekako živcira kovače drukčijeg mišljenja od mišljenja svih religija na svijetu. Oni su zadnje mjerilo svih stvari stavili u čovjeka, sebe proglasili nadljudima koji samo što nisu postali bogovi. I sad da im Božji glas pokvari naum?!

Kako treba postupati, lijepo su nam pokazali ovi događaji oko uvođenja zdravstvenog odgoja u hrvatske škole, odnosno njegov tzv. 4. model. Na početku je izgledalo da suprotna strana nema nikakve izglede. Oni su imali medije, okitili se znanstvenim titulama, umilili politici. Tko im što može, a najmanje neka besposlena američka »baba«. Ali, prevariše se. Samosvjesni kršćani i roditelji ustaše u obranu svoje djece i svoje vjere. Na svjetlo dana istjeraše mutne protagoniste i mutne radnje. Car je zbilja gol. Nasta panika među zagovarateljima kovanja novoga čovjeka, koji je sve drugo nego na Božju sliku. Američka »baba« u očima javnog mnijenja, opravdano, pretvori se u ugodnu, ali odlučnu američku bakicu cijenjenu u znanstvenim krugovima. Da ne bude zabune. U igri nije bio nikakav novac. Njega su dobili drugi, zagovaratelji naše uobičajene slike o čovjeku i Bogu nisu, iako je po srijedi novac hrvatskih poreznih obveznika. Jednostavno, hvala uključenima s ove prave strane, hrvatska će ih povijest upamtiti, a hrvatska zdrava djeca biti potpora u starosti.

Uvijek kada prevagne misao o službi, služenju ili kako god to hoćemo nazvati, čovjek učini velike stvari. Pronađe tada u sebi snagu za koju nije ni pretpostavljao da je ima. Naši bojovnici, posebno oni dragovoljci u tenisicama, tamo s početka rata, dok je Vukovar krvario, najbolji su nam primjer za to. Ljudskim očima gledano nisu imali izgleda pobijediti. Međutim, pobijediše. Zazvaše Boga, uporabiše svoje snage i uspjeh je morao biti tu. Borili su se za pravednu stvar, za svoju slobodu i slobodu svih nas. Ili drukčije rečeno, služili su sebi, služili su svojoj djeci, služili su svima nama. Pitam se, uspijevam li i uspijevamo li ovo shvatiti?

Otkako trenutna neokomunistička vlast u Hrvatskoj zaustavi rad Ureda za istraživanje komunističkih zločina sve više slušam kako ljudi uzimaju stvar u svoje ruke. Mislili su da će ova vlast služiti puku, ali se to ne dogodi. Ne želi zatvoriti priču na pravedan način o mnogobrojnim ubijenima u i nakon Drugoga svjetskog rata. Pobili su ih komunisti u svom osvajanju vlasti. Govorili su da služe »narodu« i to mu željeznom metlom utjeravali u glavu. Ni do dan danas nisu se ispričali za takve rabote. Njihov je pogled na čovjeka vučji, ostaje na poprištu onaj tko je jači. Da budemo jasni, nisu štedjeli ni svoje ako nisu išli zacrtanim putem. Samosvjesni među nama, dakle, na sve ne odmahuju rukom nego traže uzore među pobijenima u hudom komunističkom naletu. Hercegovački franjevci tada pregaženi zacijelo spadaju u kandidate za uzore. Voljeli su Boga, voljeli su svoj narod i za sve dali svoj život. Uz Božju pomoć Crkva će barem neke među njima proglasiti mučenicima. Ovisit će to ponajvećma o svjedočenjima i o dokumentima koje uspijemo prikupiti. Pa i jednoga neka proglasi mučenikom, bit će to veliko. Svojom mučeničkom smrću osvijetlit će žrtvu svih drugih pobijenih. Treba samo ustrajati na putu traženja istine, na putu služenja svojoj braći i sestrama.

Svako vrijeme traži odlučno djelovanje. Kršćanstvo nije zatvorenost u svoj svijet nego izlaženje vani i propovijedanje s krovova. Zar smo zaboravili Isusov nauk o tome? Uče nas tome i naše pape. Ako je ikada bio ponos biti kršćanin, onda je to danas. Napadaju te, a ti znaš da si nevin, ćutiš zraku mučeništva u svojoj nutrini. Ona te preobražava i pretvara u čovjeka koji zna više i bolje, čovjeka sutrašnjice.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VIII., 3, Međugorje, ožujak 2013., str. 38.

Hrvatsku javnost u posljednje vrijeme zabavljali su tzv. zdravstveni odgoj, bombe i međunarodno priznanje države. Bez obzira na to kriza u gospodarstvu nije prošla nego se neprestano produbljuje. Znalci kažu da nam to stručno kradu ono najvrjednije što imamo. Kad se igra završi, oni će upravljati a s nama što bude. U najboljem slučaju moći ćemo za njih raditi.

Znam, nabrojili smo ozbiljne teme i red je da se ozbiljno vladamo, iako ono sa zdravstvenim odgojem zapravo spada u cirkus. Trenutnovladajući izgubivši kompas, a po mnogima nikada ga nisu ni imali, posegnuli su za onim što zapravo spada u ljudsku intimu. Kao, oni će u sve to uvesti reda, jer ga do sada nije bilo. Iskustva, pak, onih koji su imali tu nesreću da su u svome društvu sve to doživjeli govore da je s tim zapravo došao nered. Raspojasana i izgubljena mladež, maloljetničke trudnoće, smanjen broj novorođene djece... Uglavnom, sve ono za što ne treba neka posebna škola da bi se shvatilo da ne valja.

Ako je išta u svemu ovome dobro, onda je to da su se kršćani trgnuli i prepoznali da su stvari otišle predaleko unatoč cirkuskom obliku. Država hoće njihovu vlastitu djecu, kao nekada janjičari, i to je uvijek vodilo u tiraniju. Zbog toga se još više ustrojavaju nego prije i ne daju svoju budućnost nikome drugome u ruke. Bude li se to dogodilo, doživjet ćemo trenutnu sudbinu zapada koji izgubivši temelje na kojima je nastao jednostavno ne zna kamo ide. Hvala Bogu, pomalo se osjeća da netko u njemu koči, ali još je dalek put do zaustavljanja. Zle ideologije posredstvom medija pretvorili su ljude u zombije. Žive, idu naprijed, nesvjesni tko su zapravo i što zapravo žele. Novi svjetski poredak davno im je pokucao na vrata.

Gledajući hladne glave vrlo lako se može primijetiti da su sve nade položene u Kraljicu mira. Došla je u ove naše krajeve koji nisu ni zapad ni istok, nego svojevrstan most izgrađen tijekom vrtložnih povijesnih vremena. Do sada se pokazao sposobnim izdržati svu težinu koju to nosi sa sobom. Zlo se uznemirilo, navalilo ratom na nas, kao i na razne druge načine. Neki su i podlegli, većina je ipak ostala na pravoj strani. Most je izdržao i protegnuo se do svih krajeva kugle zemaljske. Njime sada putuju mnogi kao jamstvo da ovaj svijet ne će propasti unatoč samoproglašenim moćnicima iz sjene. Hraneći svoju sebičnost, naime, oni nisu kadri prepoznati da ustvari urušavaju temelje na kojima je sve sagrađeno.

Vjerujem da je na ovakav ili sličan način razmišljao i fra Martin Sopta. Široki Brijeg s marljivim radom franjevaca na njemu predstavljao je grad na gori, most usmjeren na sve strane. Fra Martin se rodio u njegovoj blizini, školovao na njemu, tu provodio svoje profesorske dane. Podučavao je matematiku, ali je volio i filozofiju, bio čovjek enciklopedijskoga znanja. Divili su mu se zbog njegove učenosti, a on je pokušavao biti vjerni sin sv. Franje. To je zapečatio i svojom krvlju. Noć prije pada Širokog Brijega na Čerin su mu došli komunisti koji su ga poznavali, a on ih je gostoljubivo častio. Nekoliko dana nakon toga unatoč opasnosti otišao je pohoditi bolesnika. Jedan dečko doveo ga je do njega i pokazao mu put prema obližnjem Čitluku jer je htio tamo otići. Od tada mu se izgubio svaki trag. Zabilježene su različite izjave, pa i komunističke, o tome kako je i gdje skončao. I bi tako sve donedavno. Zahvaljujući DNK analizi prepoznat je među kostima ubijenih u Ljubuškom. Iskopali smo ih 28. Dovedeni su iz tzv. Oznine kuće gdje su bili kao uhićenici. Jedanput kad te komunisti uhvate, teško da je spasa bilo. Ako Bog dadne, daljnji rad na posmrtnim ostatcima pobijenih iznijet će na svjetlo dana ime i prezime i drugih pobijenih. Ne želimo nikoga napustiti.

Fra Martinov lik i lik drugih pobijenih kroz sve ovo vrijeme svijetlio nam je iz tame prošlosti. S koljena na koljeno prenošena je istina o masovnoj grobnici. Zahvaljujući tome odlučili smo kopati na tome mjestu. Osim kostiju unutra smo pronašli i razne osobne predmete, među kojima i krunice, medaljice... Naši su to ljudi koji su se uvijek Bogu molili i nisu si dopuštali činiti zlo bilo kome. Pobili su ih misleći da će time ubiti i namisao koju su nosili u svome srcu. Ali bilo je to uzaludno nadanje. Ona je preživjela unatoč svim bombama i oživotvorila se u hrvatskoj državi.

Među svim događajima zaista uvijek treba pronaći one sržne. Pomoću njih može se odgonetavati ne samo naša prošlost, nego i budućnost. Kraljica mira, pobijeni hercegovački franjevci zacijelo su kameni međaši u svemu tome.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VIII., 2, Međugorje, veljača 2013., str. 38.

Niz ogoljele grane platana ispod moga prozora cijede se kišne kapi. Zima je. Ima još do proljeća. Ono će zacijelo doći, samo treba podnijeti svu ovu hladnoću, sjetiti se da život ne ide pravocrtno. Krase ga uzleti, padovi, lutanja, prosvjetljenja... I svakome je tako. Ali zajedničkim naporom od ove doline suza moguće je napraviti ne samo pristojan, nego prekrasan vrt u kojem možemo živjeti do onoga trenutka kad ćemo poći na susret sa svojim Gospodinom. On će nas, dapače, upravo o svemu tome i pitati.

Čitam posljednjih dana knjigu Ivana Aralice »Mentalni komunist«. Nisam je još dočitao do kraja, ali hoću. Književnim darom raspliće političke teme. Tako je čitatelj dvostruko na dobitku. Uči se lijepom pisanju, ali i lijepom političkom razmišljanju. Nažalost i jedno i drugo kvarili su nam u vrijeme komunističkog jednoumlja. Učili su nas tada da treba slijediti njihove maglovite ideje i tada si savršen, član napredka koji samo što nije svanuo. O svojim tamnicama i što se tamo radi nisu bili razgovorljivi. Samosvjestan čovjek to je dobro znao i pokušavao o svemu širiti istinu.

Unatoč komunistima, unatoč nametnutom ratu hodočasnici su neumorno dolazili svojoj Kraljici mira. Znali su da se ona protivi svakom neredu i da podupire svaku istinu. Podrazumijeva se da smo to znali i mi iz krajeva gdje se ona ukazuje. I nastala je blagoslovljena povezanost, njih koji dolaze i nas koji smo ovdje. Okupili smo se svi zajedno oko svoje Gospe i učili pravom životu, onome koji ne trpi kompromise, ali je u isto vrijeme i blag, i jednostavan, i dobronamjeran, i učinkovit, i... Nosili smo to zajedništvo i tako mijenjali sebe i svoju okolinu.

Komunizam ne zna za zajedništvo, čak ni u svojoj sredini. On neprestano traži neprijatelja, progoni ga, širi »plemenitu mržnju« kako su znali reći. Njegovo je zajedništvo ledeno, svatko je svakome suparnik, potkazivač i sudac. Neprestano je netko išao krivim putem i neprestano su nekoga sudili. Nisu nam za to bile potrebne emigrantske novine za koje se išlo godinama u tamnicu, o tome su nam govorili u medijima i u školi. Nazivali su to skretanjima. Malo je teže bilo objasniti skretanje od čega. Svaki komunistički diktator držao je sebe u središtu i prisiljavao druge da vjeruju u ono u što i on vjeruje. A kad bi skrenuo s toga puta, zna se, očekivalo se da i oni skrenu. Kašnjenja se nisu trpjela.

Tako je to bilo s njima. S pobijenim hercegovačkim franjevcima bilo je puno lakše. Oni su propovijedali Božji nauk i nastojali svakome biti brat, maleni brat sv. Franje. To je ono kad si jednostavan bez obzira kakvo bogatstvo krio u svojoj nutrini. I pošli su kao takvi na svoj križni put. Upravo se spremam posjetiti jednoga koji ih je poznavao. Bio je domobran, pa škripar, pa uhićenik, pa bjegunac u inozemstvo, pa UDB-ina lovina, pa... Život za izvrstan film. Najvjerojatnije to nitko nikada ne će snimiti. Tako su nam zamutili vodu da se moramo baviti drugim stvarima. A tipična je to priča iz naših hrvatskih krajeva s obje strane granice. Polako u vječnost odlaze naraštaji koji su sve izravno doživjeli na svojoj koži. Hoćemo li ih zaboraviti ili ćemo se svega sjećati i iz toga izvlačiti dobre zaključke za svoj svakodnevni život? Stvari su, naime, uvijek iste, samo se mijenjaju oblici. Zato ne smijemo odmahnuti rukom na ta vremena i gajiti neko lažno bratstvo. Zna se što je istina i zna se kako bi trebalo živjeti. Poručuju nam to pobijeni hercegovački franjevci, poručuje nam to njihova zapaljena gimnazija, poručuju nam to knjige koje gore, poručuje nam to otučeni natpis na ulazu u samostan. Puno je zaista znakova samo ih treba htjeti čitati.

Ne mogu se ne sjetiti nedavne izjave komisije HBK »Iustitia et Pax«. Poziva hrvatsku javnost da ne bude bešćutna prema Hrvatima u BiH. Zajedno smo bili u ratu, zajedno budimo i u miru. Jedni generali su oslobođeni, drugi čekaju na sudski pravorijek. Trebamo se svi moliti za njih. Isto tako trebamo se skrbiti za svoju domovinu. Nedavni je popis pokazao da smo prestari, da nestajemo. Neki među nama pozivaju mlade da napuste svoje ognjište, umjesto da im kažu da se založe za svoju i za dobrobit svih nas, ovdje, na ovim prostorima. Duboko politički, duboko vjerski. Ako nas je u Hrvatskoj 86% katolika, valjda smo razumjeli što nam biskupi poručuju?!

Bog nas je stvorio da djelujemo na raznim poljima. Na to nas potiče i naša Kraljica mira. Jesmo li samo umorni? Čekamo li da netko drugi riješi naše poteškoće ili sami zavrćemo rukave? Budućnost je zaista onoga tko je želi.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VIII., 1, Međugorje, siječanj 2013., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 25. veljače 2013.

Prijatelji su svakome potrebni. Možemo se mi hrabriti i praviti da to nije tako bitno, da smo dostatni samima sebi. Istina je, pak, posve drukčija. Prijatelj je naše drugo ja, zrcalo u kojem se ogledavamo i koje nam govori istinu. Zbog toga je teško gubiti ga. Osjećamo da je otišao dio nas, ali onaj bitni dio. Naravno da možemo i pogriješiti pa izabrati one krive. Ako smo dovoljno istinoljubivi, sagledat ćemo to jednoga dana i onda okrenuti drugim putem.

Upravo sam se vratio iz svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Široki Brijeg prigrlio me svojom nezaboravnom širinom. Prošlost i sadašnjost u zagrljaju. Tko ih je čuvao kroz proteklo vrijeme, kakvi su im bili prijatelji? Za razliku od ljudi oni ih naizgled nisu birali. Sami su dolazili. Jedni su postali oni pravi, oni što svjedoče što su čuli, vidjeli, doživjeli, a drugi su otišli dalje noseći u sebi svoju himbu. Nisu dopustili da ih dotakne ruka Kraljice mira i ruka nevino pobijenih na Širokom Brijegu. A nas?

Mart Bax bio je sveučilišni profesor u Nizozemskoj. Sada je u mirovini. Bavio se antropologijom. Kakav bi to bio veliki suvremeni antropolog da ne progovori i o događajima u župi Međugorje. Dao se na posao i dosta toga napisao, tamo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Bjesnio je Domovinski rat. Između ostaloga napisa da Zapad nije u pravu kad govori samo o jednome ratu. Postoji i drugi, rat u ratu. Izbio je u župi Međugorje između dvije obitelji koje se bave iznajmljivanjem soba hodočasnicima. Za vrijeme rata njihov broj se smanjio i eto ti prilike za nevolje. Tukli su se svim i svačim. Na kraju je bilo 140 mrtvih i 600 ranjenih. Sve je popraćeno neviđenim okrutnostima. Nema potrebe sada govoriti o utemeljenosti ili ne ovakvih profesorovih riječi. Ta svi znamo što je istina. No, on sve ovo zapravo i nije nama pisao. Ako ste tipični stanovnik Zapada, ova priča će vam zazvučati prilično uvjerljivo. I to je to što se željelo postići. Istina, profesorovo sveučilište ovih je dana pokrenulo istragu. Laž je bila prevelika da bi se tek tako lako održala. Profesor do sada samo odmahuje rukom i kaže da je to bilo davno. Pa tko čuje, čuje, ostali će ostati u stečenom uvjerenju.

Na nešto slično izgleda da računaju i neki u Zagrebu. Novinar Marinko Čulić u Novostima predstavi memoare Vicka Krstulovića, onoga što je između ostaloga u poraću Drugoga svjetskoga rata ravnao vojnička groblja koja nisu bila komunistička. Podrazumijeva se da ih je nahvalio. U njima posebno ističe navodno pismo koje je sredinom Drugoga svjetskog rata neimenovani širokobriješki gvardijan uputio »glavešinama« u Zagreb, a komunisti uhvatili. Tamo taj navodno napisa da bi pučanstvo Dalmacije trebalo raseliti u istočnu Bosnu i druge dijelove NDH. Nigdje ne bi smjelo biti tri Dalmatinca zajedno, jer ukoliko se to ne učini, Dalmatinci će kao izrodi hrvatskog naroda dovesti do propasti NDH. Zvuči slično kao i profesorova laž. Nigdje izvora, samo navodne činjenice iza kojih stoje oni osobno glavom i bradom, profesor i Vicko. Žao mi je, ali malo nejako jamstvo. No, opet sve ovo nije pisano nama. Drugi izvan našega kruga trebali bi u ovo upasti i prenositi dalje tako da sve postane neupitna istina.

Ponovno sam jutros čitao poruke Kraljice mira, zapravo nastojim to svakodnevno redovno činiti, jednu po jednu. Nametnuo mi se među svima njima pojam svjedočenje. Ono što smo primili ne možemo zadržati za sebe, moramo to dalje prenijeti. Na taj način stvaramo i zadržavamo prijatelje, uspostavljamo krug onih koji znaju što hoće i kamo idu. Nisu ovo njezine doslovne riječi. Glasno razmišljam da vidim što to živi u mojoj podsvijesti i što mi je činiti. Dok sam danas boravio u župi Međugorje, tražio sam nešto što bih mogao ponijeti prijatelju kojega odavno nisam vidio, tamo u Svetoj zemlji. Mislio sam mu darovati kemijsku olovku s natpisom ovoga mjesta, ali je više ne bi. Zakasnio sam. Naposljetku se odlučih za knjigu. On nikada nije bio ovamo, pa će mu riječi ove knjige bolje od bilo kakve kemijske olovke reći što se zapravo ovamo događa. Jer, knjiga svjedoči, kemijska olovka zapisuje. Hoću li mu i ja imati što reći glede toga, kao i nekima drugima koje ću susresti? Ili još bolje izrečeno, hoću li znati svjedočiti na pravi način? Preko mojih riječi i gesta drugi bi trebali biti bliži, a ne dalji ovim događajima. Lako reći, malo teže ostvariti. No, ići nam je tim putem.

Mnogo je prijatelja Kraljice mira diljem svijeta. Razmiljeli su se kao vrijedni mravi. Naizgled mali su, neugledni, ali njihov se rad opaža. Mijenjaju lice ove zemlje i čine da nam je na njoj lijepo živjeti.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 12, Međugorje, prosinac 2012., str. 38.; hrsvijet.net, 9. prosinca 2012.; medjugorje-info.com, 9. prosinca 2012.; brotnjo.info, 9. prosinca 2012.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. prosinca 2012.

Mediji mi opet počinju opasno ići na živce. Uporno ne žele ništa razumjeti. U ukazanjima Kraljice mira traže senzacije, u Domovinskom ratu sukobile su se neke strane, komunisti su antifašisti i donijeli su nam slobodu, novi svjetski poredak donijet će nam blagostanje. Sve nakrivo. Na kraju shvatiš da ih nisi trebao otvarati. Oni samo rade svoj zapovjeđeni posao, istina je sasvim nešto drugo.

Njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu bili su preplavili Europu. Odvelo bi nas daleko da sada razglabamo zbog čega se upravo tako dogodilo. No, ono što možemo ukratko reći jest da je nekome bilo stalo da započne veliki sraz. Njemačka, Rusija, Engleska... države koje su bile spremne boriti se za svoje ideale. Vojnici su, pak, predstavljali sasvim nešto drugo. Kao onaj partizanski kurir pred Širokim Brijegom. Upravo sam danas iščitavao njegovo svjedočenje. Nisu ga zanimali ni partizani ni komunisti, htio je samo pobjeći od Talijana i ne biti uvojačen u njemačku vojsku. Dospi tako partizanima. A oni s njim po bojišnicama gdje se ginulo nemilice i gdje su mrtvi malo koga zanimali. Danas je ostario, ali još se uvijek dobro sjeća tih dana i društvenih odnosa. Sjeća se toga i njemačka strana. Prije nekog vremena jedan je došao na Široki Brijeg snimati dijelove dokumentarnog filma o svome ocu. Preživio je klaonicu na Širokom Brijegu, domaći ga ljudi ranjena iznijeli preko rijeke, probio se prema Mostaru i na kraju konačno došao do svoje domovine. Njemačko veleposlanstvo u Sarajevu malo to izgleda zanima. Između ostaloga dobili su slike pronađenih pločica koje su stajale uz tijela ubijenih njemačkih vojnika. Nisu se potrudili saznati kome su pripadale. Na stranu ljudski osjećaji, to im je posao. Gluhi su na patnju. Ne žele se uznemiravati.

Jamačno ovo nije priča za medije. Ovo je priča za kavu s prijateljima i poznanicima, priča za zaključivanje kako bismo se zapravo trebali ponašati u životu. Laž je da su događaji i povijest crni i bijeli. Najviše je tu sive boje. Svaki čovjek ima svoju sudbinu, svoj odgovor zbog čega se našao upravo tu gdje se našao.

Prepoznao sam ove silnice u djelovanju Kraljice mira. Pojavila se u trenutku kada se činilo da zlo cvjeta. Komunizam je naizgled bio na vrhuncu. Moćan, hvaljen, uvažavan. Zapadno mezimče Tito iza sebe je ostavljao svjetsko čudo, komunizam s ljudskim licem. Pogodan za obmanjivanje potlačenih naroda. Međutim, nije išlo kako je zamišljeno. Kraljica mira donese mir i nasta nemir zla. Progon vidioca, psi nahuškani na puk, oružje u rukama, progon franjevaca, postavljanje uhoda, grmljavina medija. Kraljica se mira nije prepala. Govorila je jednostavno i blago. Nije nikoga osuđivala, ruka joj je neprestano bila otvorena. Izgrađivala je drukčiju povijest. Komunizam uskoro pade. Masoni zaključiše da se to nipošto ne smije pripisati u zasluge njoj i papi Ivanu Pavlu II. Prema njima, to su učinili disidenti. Još ustraju u svojoj opsjeni, kao što i Kraljica mira ustraje u svome svjetlu. Zna se tko će pobijediti.

Mjesto na kojem su ubijeni franjevci na Širokom Brijegu hodočasnici i dalje obilaze. Bio je i jedan njemački političar. Pokazivao sam mu gdje su bili bunkeri branitelja Širokog Brijega, gdje su ih komunisti ubijali i zatrpavali kao bića niže vrste. Polako je spoznavao što je to komunizam u svojoj srži i da uvijek ima onih koji mu svjesno ili nesvjesno pomažu. U njih spada i osoblje veleposlanstva koje se ne brine dovoljno za svoje sunarodnjake, na stranu povijesni prijepori. Svatko je, naime, zaslužio dostojan pokop.

Kad postimo srijedom i petkom, kad se molimo, o čemu zapravo razmišljamo? Ima li tu silnica koje nam otvaraju razumijevanje sadašnjice ili smo tek sretni što smo uz svoju Kraljicu mira i što nam je dobro? Pada mi na um priča koju nedavno čuh. Čovjek došao pred Boga. Čitav se život molio, išao u crkvu, slijedio mnogobrojne zakone u želji da bude savršen i svet. Zbog toga je mislio da će ga Bog primiti raširenih ruku. A on ga upita zbog čega su mu ruke prazne? Čovjek je zanijemio. Bio je zaboravio na druge.

Živimo u svijetu gdje nas pokušavaju pretvoriti u gladijatore u areni. Treba biti brži, bolji, jači pa neka traje dokle traje. Oni će se, pak, dotle zabavljati i tražiti nove gladijatore. Kraljica mira i pobijeni hercegovački franjevci poučavaju nas naprotiv da svoje ruke otvorimo i drugome. Nismo sami na ovome svijetu, izgrađujući sebe izgraditi nam je i druge. Naoko sve jednostavno. Jest, naravno, kad to prihvatimo. Završavajući ovaj tekst pitam se gdje sam u svemu tome i kojim se silnicama podvrgavam?

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 10, Međugorje, listopad 2012., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. listopada 2012.

Toga dana, 13. svibnja 1981., odjeknuli su pucnji Trgom sv. Petra u Rimu. Turčin Ali Agca pucao je u papu Ivana Pavla II. Navodno još se ne zna tko ga je poslao. Moglo bi to biti i istina, za široke mase, jer veliko je pitanje je li u sve upetljan samo komunizam, na kojega je pala krivnja, ili poglavito onaj tko se služio i služi i komunizmom, i nacizmom, sada globalizmom, da bi pobijedio na ovome svijetu. Nama su možda ti napori smiješni, njemu nisu. Proglasio je smrt Boga i zbog čega bi mu više bio važan bilo čiji život, gledano ćudoredno? Važan mu je samo kao sirovina za postizanje određenih probitaka i to je to.

Nešto više od mjesec dana nakon pucnjeva u Papu ukazala se Kraljica mira u župi Međugorje. Komunizam je carevao na Istoku, na Zapadu se kočoperio narastajući globalizam. Dva zla nastala na temelju čovjekove lažne nade da će jednoga dana biti poput Boga. I oba su se služila i služe velikim, humanim pojmovima. Mir, pravda, zakonitost, jednakost, sloboda, dostojanstvo, bratstvo... A njih nigdje nije bilo. Kraljica je mira skupljala svoju ucviljenu dječicu i pokazivala im put. Ona su ostavljala loše navike i stala graditi svijet po mjeri čovjeka, novi svjetski poredak prožet ljubavlju, a ne mržnjom. Osvrnemo li se barem mrvicu unatrag lako ćemo to prepoznati.

Komunizmu i globalizmu zacijelo se ne će odati oni koji na Devetnici pred Veliku Gospu na Širokom Brijegu sa svojim roditeljima nazoče molitvenom programu. Odmalena upijaju to ozračje i ono će ih pratiti tijekom cijelog života. Veličanstveno je gledati djecu i odrasle koji tih dana u tisućama hrle na ovaj Gospin Brijeg. To je ona Gospa kojoj su komunisti odbili ruke 1945., ona Gospa koja je gledala ubojstvo nedužnih franjevaca, ona Gospa koja je slušala mladež što joj je dolazila tijekom komunizma, ona Gospa koja nas je dovela do naše, ne njihove, pobjede. Sada nas uči kako početi razmišljati i konačno globalizmu i njegovim gazdama reći da nas to ne zanima. Upravo sam nešto slično maloprije zaključio u razgovoru s jednim koji je davno pošao tim putem. Prevarit će nas ti tijekovi ako se ne trznemo na vrijeme.

Poznavatelji Treće fatimske tajne kažu da je pucanj u Papu u njoj nagoviješten. Kako je obznanjeno u posljednje vrijeme, Treća fatimska tajna između ostaloga opisuje biskupa obučena u bijelo, ostale biskupe, svećenike, redovnice, redovnike kako se uspinju na strmu planinu na čijem je vrhu Križ od grubo obrađenih trupaca. Idući putem na tu planinu biskup u bijelom prolazi kroz napola srušen grad, moli se za mnogobrojna tjelesa ubijenih što leže okolo razbacana. Dospjevši na vrh ubijaju ga vojnici dok kleči na koljenima u podnožju velikog Križa, a isto se događa i drugima koje smo nabrojili. Pridruženi su im još i laici različitih staleža i položaja. Danas znamo da Papa nije ubijen, da ga je sačuvala Gospa, ona kojoj se obraća na svome papinskom grbu: Totus Tuus – Potpuno tvoj. Pobijedila je, kao i svi mi s njome. Jednoga zla je nestalo. Komunizam je otišao u ropotarnicu povijesti.

To s komunizmom započelo je davno, još dok su kolonizatori haračili tadašnjim i kasnije poznatim svijetom. Oni su ustvari bili jedan od njegovih kovača. Pa je nakon toga došlo preseljenje iz inkubatora u Velikoj Britaniji u Rusiju. Pojavila se i Fatima. Strašni događaji nadvili su se nad čovječanstvo. U Njemačku je, pak, ubačen nacizam, spoj socijalizma i rasizma. Katolicima i kršćanima ni u jednom ni u drugom slučaju nije bilo lako, iako im do dandanas nastoje prikrpiti nacizam govoreći, zbog njihova domoljublja, da su ga podupirali. A istina je da je nacizam u Njemačkoj najgore prošao u katoličkim krajevima, da je ubijao svećenike, redovnike i redovnice, da se Papa borio protiv njega. Uvod u sve bila je Španjolska u 1937. kada su se tamo sjatili komunisti s raznih strana svijeta i pokrenuli građanski rat da bi tu katoličku zemlju pretvorili u domovinu nastupajućeg komunizma. Tu su zanat kalili i mnogobrojni jugoslavenski komunisti. Crkveni ljudi i laici ubijani su kao na tekućoj vrpci. Načini ubojstva su neprestano izmišljani i usavršavani. O tome se danas nastoji šutjeti. Globalizam koji je trenutno u usponu ne želi tako lako izgubiti svog vjernog pomagača. Crkva im je i jednome i drugome smrtni neprijatelj. Komunizam na nju kreće oružjem, globalizam medijima, a ona se samo brani riječima Evanđelja. Na prvi pogled naivno. No, uvijek kroz povijest kršćani su pobjeđivali na taj način. Znaju oni to makar ne znali ove činjenice koje iznesosmo.

Zbilja smo svoji na svome kad smo s Gospom. Bl. Alojzije Stepinac je to znao. Na početku mu je bila namijenjena uloga ratnog zločinca. Danas ga štujemo kao blaženika. Usudio se proći svoj put i pobijedio.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 9, Međugorje, rujan 2012., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. rujna 2012.

Pred samostanom na Širokom Brijegu gledam ograđeni hrast. Star je, ne znam koliko i ne raspitujem se za to, mnogo mi je važnija njegova simbolika. Ona kaže da su franjevci dolazeći iz Kreševa na Široki Brijeg sredinom 19. stoljeća svoje prvo konačište imali pod ovim hrastom. Po svemu sudeći malo je teže da je to tako, ali svejedno, simbolika je važna. Negdje su se tu u njegovoj blizini nastanili i kao da su bitni metri. Došli su siromašni i takvi izgradili ne samo velebne građevine samostana i crkve, gimnazije i konvikta, nego samom su mjestu donijeli potpuni razvoj. Dok oni nisu došli, tek je poneka mlinica bila na rijeci Lištici i ništa više.

Prije dolaska Kraljice mira u župi Međugorje bilo je više građevina i više ljudi nego li na Širokom Brijegu, ali opet je to bio uobičajeni zabačeni hercegovački krajolik. Nije se imalo što pokazati putniku namjerniku. Nakon Gospina dolaska sve se izmijeni. Za župu Međugorje svi znaju, dok to nije slučaj za Hrvatsku i BiH. I ovdje je siromaštvo odigralo bitnu ulogu. Ljudi su se okrenuli sebi i onome što je Bog stavio u njihovu nutrinu te su počeli voditi drukčiji život. Čak su ponovno prigrlili i post. Kruh i voda srijedom i petkom nije nešto za ismijavanje već nešto što nas duboko određuje. Jednostavno i ponizno biće koje dolazi s neba svemu utiskuje drukčiji pečat.

Pričaju mi o djevojci koja nikada nije bila na Širokom Brijegu. I zaželjela je to. Odgovorili su joj da tamo nema što vidjeti, mjesto kao i svako drugo hercegovačko mjesto. Uzvratila im je da ona zna da je to tako, ali ona to i ne traži. Ona traži ono »nešto« što samo Široki Brijeg ima i ne može se naći ni na kojem drugom mjestu. Ovakvih izričaja puno smo više čuli za župu Međugorje jer tu dolazi i puno više ljudi. Zaista se nema što vidjeti, ali se zaista ima što udisati. Mir, otvorenost, radost, dostojanstvo, snaga... Drukčiji si a da ni sam ne znaš zbog čega i da za to ništa ne plaćaš. Kako suprotno od navada suvremenog vremena!

Sve ovo spomenuto zacijelo nisu udisali oni koji su nazočili Olimpijskim igrama u Londonu. Umjesto da te igre budu neopterećene bilo čime, osim uživanja u pokazivanju ljudskih vještina, masoni i tajna društva pobrinuli su se da tako ne bude. Maskote i logoi igara prepuni su njihovih znakova. Središnje igralište također je time nakrcano. Uz to u središtu Londona je podignuta zgrada u obliku piramide, kažu najveća u zapadnoj Europi. Vrh te zgrade piramide je nekako odsječen, predstavlja ga providni materijal koji isijava svjetlo. U masonskoj simbolici i simbolici sličnih tajnih društava piramida s odsječenim vrhom simbol je čovječanstva koje ide prema izgradnji, prema novom svjetskom poretku. Kad se to dogodi, svjetlo, sam Lucifer, sjest će na vrh te piramide i sve će biti dovršeno. Čovječanstvo će imati novi svjetski poredak, odnosno jednoga vladara, jednu religiju, jednu vojsku, jednostavno sve jedno. Kršćanima ne treba objašnjavati o čemu se tu radi, a onima kojima ovo ne smeta treba samo zaželjeti da što prije progledaju dok još nije kasno.

Imajući sve na umu nije iznenađujuće to što je Kraljica mira u jednoj svojoj poruci rekla da na sebe stavimo neki blagoslovljeni predmet. To je, naime, znak kome pripadamo, znak koji će odagnati zlo od nas, znak koji će nas prožeti kao ljude i kao kršćane. Žalosno je kada to ne znamo, a tajna društva znaju. Zbog toga nam pričaju priču da je to pretjerivanje, da treba imati pouzdanje u svoj razum, da je to praznovjerje i puno toga sličnoga. A njihovi bezbožni znakovi hod su u novi svjetski poredak, pronalaženje sebe kao čovjeka, uzdignuće ljudske osobe. Zaista sirenski govor i tko ga posluša jednostavno rečeno loše će proći.

Opet gledam hrast na Širokom Brijegu. Simbol. Komunisti ga nisu srećom uništili jer su se okomili na građevine. Mislili su ako unište ili barem nagrde njihovu ljepotu, gotovo je sa Širokim Brijegom, jer njihove čuvare već su pobili. Znamo danas da nisu uspjeli u svome naumu. A sve su pokušali. Ne samo onih dana u veljači 1945. Slično kao i u župi Međugorje na početku. Prvi udar koji je trebao biti razarajući nije uspio. Moralo se pristupiti drukčijim metodama. Tražili su se oni koji će surađivati, kamen po kamen razarati simboliku Širokog Brijega, simboliku Kraljice mira. Bilo ih je na raznim razinama, uzalud. Široki Brijeg i Kraljica mira ostadoše itekako nauzgor. Danas u njihovoj sjeni svi zajedno možemo preispitivati svoju savjest i pitati se koliko smo doprinijeli ili ne da tako i bude. Nema opravdanja, nego samo odgovora na to naizgled jednostavno pitanje.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 8, Međugorje, kolovoz 2012., str. 38.

Jedna od prvih stvari koju su nas pitali kad smo započinjali pučko školovanje bila je kako nam je ime i prezime. Odgovarali smo različito. Netko je pogodio, netko bio mamin i tatin, netko rekao nadimak svoje obitelji. No, svi smo znali da nekamo pripadamo. To je bila ona stožina na koju smo se tako mali oslanjali i koja nam je jamčila da je i pred nama život kao što je bio i pred onima koje nazivamo starijima.

Komunistima je nažalost bilo jasno o čemu se radi. Čitam nedavno svjedočanstvo o ubijanju na Križnom putu. Velika skupina njih dovedena je na stratište. Oficir, kakav časnik, rugao im se u lice. Naredio im je da se skinu jer tamo kamo idu odijelo im ne treba. Oni jednostavno nisu postojali. Nitko više ne će pitati za njih niti znati gdje im je grob. To od njih traži svjetska komunistička revolucija. Duboko su me dirnule ove riječi. Kako je moguće da netko spadne na te grane da u djelo sprovodi nešto ovako strašno? Odgovor može biti samo u opijenosti zločinačkom ideologijom. Preko nje zlo je ušlo u nečije srce i tamo mu muti Božji dar razlikovanja svojih djela. Nije stoga čudno da je ta ideologija propala, kao što ne će biti čudan onaj trenutak kad će propasti sva ona nastojanja koja je slijede u većoj ili manjoj mjeri.

Jutros smo govorili o svemu ovome. Sastanak Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg. Djelujemo već nekoliko godina. Vidljivi su plodovi da smo otkopali određen broj masovnih grobnica i u njima pronašli posmrtne ostatke 42 tijela, što civila i vojnika, što jednog franjevca. Nažalost nije to kraj posla. Križem i prigodnim natpisom obilježili smo sva ona mjesta za koja smo doznali da sadržavaju komunističke žrtve. Ima ih preko stotinu. Ispitali smo i mnogo svjedoka. Oni su bili ključni da smo sve ovo uspjeli napraviti. Ali neprestano ih je sve manje. Neki su umirali i ovih dana. Bili su radosni da su za svoga života mogli posvjedočiti istinu. Zahvaljivali su Bogu da je došao taj čas, jer se prije za nešto ovako mogla izgubiti i glava, a ne samo dospjeti u tamnicu. Sada smo mi odgovorni da se nastavi ova priča. Oblikujemo namisli za pokop pobijenih. Križ će, podrazumijeva se, biti na čelu. I svi će biti prekriveni hrvatskim stijegom Herceg Bosne. Mladež će od mrtvačnice do groblja širokobriješkim ulicama na rukama nositi njihove posmrtne ostatke. Ovdje se sve ovo cijeni. Nije stoga čudno da stranka nasljednica komunističke partije u Širokom Brijegu nije mogla pronaći 200 pristaša da bi se prijavila za predstojeće izbore u ovoj općini. Neki se pitaju, zar je ikoga mogla pronaći? Učinit ćemo zaista sve da se pobijenima vrati dostojanstvo. Željeli smo da ponovno dobiju i ime i prezime, ali još nismo uspjeli. Nekima smo uzeli DNK uzorak, neki imaju vojničke identifikacijske pločice. Pronalazak njihovih bližnjih je u tijeku. Dotle će počivati u općinskoj grobnici.

Nešto manje od 40 godina nakon ovoga ubijanja u župi Međugorje ukazala se Kraljica mira. I još je tu, još govori svijetu. Film koji još nisam potpuno pregledao otvorio mi je barem mrvicu više oči zbog čega bi to moglo biti tako. Jer potpuno je neuobičajeno. Film govori o stvaranju tzv. Novog svjetskog poretka. Gleda to pod vidom palih anđela. Odmetnuli su se od Boga htijući biti kao on, a jednoga dana tim je putem pošao i čovjek. Prijevara koju je zlo izgovorilo određene i dalje vodi. Živimo u jednom od prijelomnih vremena. Kolosalna je to bitka još od tih dana. Zlo bi na sve načine htjelo pobijediti. Danas ljudima šapće da se mogu osloboditi zagrljaja Boga pomoću razuma, znanja i tehnike. Dospjet će na višu razinu i sami postati bogovima. Bit će prosvijetljeni. Pristalice su zbog toga čitavo jedno povijesno razdoblje nazvali prosvjetiteljstvom. Nemojmo to zaboraviti da nas ne bi uspjeli prevesti žedne preko vode. Zlo pokušava preokrenuti pojmove. Ono što je loše nazvati dobrim i obratno. Odatle neprestani napadaji na sve što je do sada vrijedilo. Proglašavaju to zaostalim i nude napredak u obliku udovoljavanja svim svojim tjelesnim prohtjevima. I govore da svi pametni tako misle. Naravno da nisu. Spomenimo samo Martina Heideggera, jednog od najvećih filozofa suvremenog vremena. Ukazao je da hladna znanost ničemu ne vodi. Potrebno ju je oplemeniti srcem i tek će nam tada biti na pomoć.

Bez obzira bavili se ovim stvarima ili ne mnogi o obljetnici ukazanja Kraljice mira, kao i tijekom čitave godine, svjedoče da nisu zabludjele ovce. Možda jesu u danom trenutku griješili, pa i teško, ali su se popravili. Otvorili su svoje srce i tamo pronašli Boga koji ih je pozvao imenom i prezimenom. Iznenadili su se kako je sve jednostavno i kako je sve povezano. Dobri Bog je početak i završetak, sve ostalo je prolaznost.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 7, Međugorje, srpanj 2012., str. 46.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. srpnja 2012.

Otoplila vremena pa više hodočasnika na Širokom Brijegu nego inače. Domaćih je uobičajeno. Unatoč neprestanom pritisku ovdje ipak ne prodire namisao bivstvovanja bez Boga. Ljudi žive suvremeno, ali sa svojim Bogom ruku pod ruku. Primjećuju to i hodočasnici, oni koje je iz dalekih krajeva privukla Kraljica mira. Raspituju se, uče, udišu život kakav je nekad kod njih postojao. Sada imaju nažalost samo omot, sadržaj se pokvario. Utječu se zagovoru pobijenih hercegovačkih franjevaca, nose njihove slike, na grobu im i mjestu gdje su ubijeni ostavljaju cvijeće, molbe. Udarom bezbožničke komunističke ruke život ovdje nije stao, nego je zapravo počinjao.

Imao sam sve ovo u glavi dok sam ovih dana nazočio sv. misi zadušnici na Radimlji. Zbiva se to svake godine, naravno otkad nam stiže sloboda, u danima nakon obilježavanje obljetnice Bleiburga i Križnog puta. Zapravo ovo je jedna od postaja. I to povelika. Računa se da je na Radimlji skončalo oko 10.000 Hrvata, navodno među njima i skupina franjevaca. Sve da i jest netko bio kriv, nemoguće da ih je krivih bilo toliko. Očito nije stvar u tome, rješavali su se neki drugi računi. Jedan je da tih Hrvata bude što manje i da ne smetaju procvatu jugoslavenske misli. Naum je bio, i izgleda ostao, da se na ovim našim prostorima dogodi taljenje naroda, jezika, vjera i kultura da bi novoistaljeni mogli poslužiti zamislima moćnika iz sjene. I krv je morala pasti, u potocima i rijekama. Pokretačima to nije smetalo, kao što im ne smeta ni rabljenje tkiva pobačenih ljudskih bića. Čuli smo već prije da su ih stavljali u kozmetička sredstva, nedavno čusmo da ih Pepsi rabi za poboljšanje okusa svoga pića. Nazdravlje.

Gledao sam okupljene na Radimlji, slušao propovjednika don Ivicu Borasa i razmišljao. Puno nas je tu manje od pobijenih. Propovjednik je pomalo tražio razloge, meni se nešto nije dalo. Radije sam gledao u mladiće i djevojke obučene u narodne nošnje. Jedni iz ovih krajeva, drugi iz Bosne. Domaćin don Rajko Marković reče to na početku. Ne, ti iz Bosne nisu nikakvi gosti za ovu prigodu. I oni su domaći. Posljednji rat dovede ih u ove krajeve, i za razliku od Drugog svjetskog rata, ostadoše živi. Istina, neki bi ih potjerali, ne odgovarajući usput u koje krajeve, nije valjda inozemstvo, i hoće li im pomoći ukorijeniti se tamo kamo bi ih potjerali. Ali, ne kvarimo ugođaj ogleda ovakvim politikantima. Hrvatske nošnje iz različitih krajeva stapale su se u jedno. Odjekivale su pjesme i Mariji, i Bogu, naravno i hrvatska himna. Bio je to zbor za život, bez poziva na osvetu, ali s mislima tko si i što želiš.

U Teznom, gdje se ubijeni također broje na desetke tisuća, nađe se ovih dana vrhuška hrvatskih političara. Trojica veličanstvenih: Josipović, Milanović i Šprem. Iza njih nešto njihovih suradnika i gomila novinara. Puka ne bijaše. Položiše vijence na grob pobijenih. I nešto usput izjaviše. Naravno, znali smo da se ne će prekrižiti. Oni u Boga ne vjeruju, kao ni oni koji su sproveli ove zločine. Na Radimlji je, pak, bilo drukčije. I ovdje su političari polagali vijence i pritom se križali te se kratko pomolili, uostalom i nisu mogli duže. Ti njihovi vijenci bili su pristojni, uobičajeni, dok je ona trojka imala samo jedan. Rekoše da je to zbog štednje. Bilo kako bilo crvenio sam se zbog njih, jer stajali su pred nečim najvišim što čovjek može dati: žrtvom života. A oni tako. Oprostite im, pobijeni. Vlast zna udariti u glavu, naročito ako već otprije plovi u čudnim vodama. Komunistička namisao je zapravo uvijek takva bila.

Tko zna bi li komunisti pobili toliko hercegovačkih franjevaca da se sredinom 19. st. skupina od njih 12 nije iz Kreševa zaputila prema svojoj Hercegovini. Kreševo, samo siromašno, ništa im nije moglo dati za put, puk koji ih je dočekao imao je još manje. Fratri su bili bogati samo naumima. Znamo danas, a vremena nije puno prošlo, da su briljantno uspjeli. Gradili su samostan, crkvu, škole, puteve, vodovod... Ne samo da im je to pomoglo skućiti se, nego su time puku davali posla, hranili ga, učili novim stvarima, širili mu jednostavno obzorja. Eh, da, novac su za to skupljali po inozemstvu. Isti su to oni krajevi koji su nam pritekli u pomoć kad devedesetih godina prošlog stoljeća opet dođosmo u škripac. Nismo bili krivi. Ona namisao o jugoslavenstvu mislila je preživjeti i poput zmije otrovnice obuhvatiti nas svojim hladnim tijelom. Hvala Bogu, hvala našem puku, hvala prijateljima iz inozemstva nije uspjela. Da jest, ne bismo mi mogli ovako javno govoriti što govorimo.

Svibanj je prošao, ponovno smo u svakodnevnim previranjima. Podrazumijeva se, Gospa je tu, Kraljica mira, Širokobriješka Gospa, naša nada i utjeha. Samo da joj još budemo poslušni i tako čista obraza jednoga dana dođemo pred naše pobijene.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 6, Međugorje, lipanj 2012., str. 38.

Gdje god je stupila njegova noga, nastalo je zlo. Riječ je o komunizmu. Pobio je preko 150 milijuna ljudi, više nego zajedno njegova čeda nacionalsocijalizam i fašizam. Došao mu je kraj, tamo 80-ih godina prošlog stoljeća, ali je još tu. U nekim glavama i u nekim krajevima. Naravno da se i to otapa poput snijega u proljeće. Kuba je popustila, mnogi se odriču svojih zabluda. Ne može se na čovjeka gledati kao na stvar, biće je vrijedno sve pozornosti.

Počevši od Bleiburga pa duž Križnog puta nije bilo tako. Komunisti su revno ubijali uhićene. Nije važno jesu li vojnici, civili, starci, djeca..., važno im je samo bilo jesu li ih ubrajali u prijatelje ili neprijatelje. Svugdje se primjećivala ista ruka. Nauk je to ponesen iz boljševičke revolucije. Stremi prema potpunoj vlasti i usput uništavaj sve što ti stane na put. A tamo je stigao iz različitih tajnih društava. Uvijek je bilo tako i uvijek će tako biti. Postoje oni koji se odaju zlu i nastoje ga širiti. Dobro su to osjetili Hrvati u svibnju 1945. Predali se Britancima, oni najprije mislili postupati s njima kao s ratnim uhićenicima, ali ubrzo dođe drukčija naredba, protivna svim ratnim konvencijama. Tajna društva imala su svoje namisli. Nastavismo živjeti pod komunističkom čizmom, obespravljeni i zarobljeni. No, nismo se dali. Duh nam je bio slobodan i činili smo sve da što prije svane drukčiji dan.

Kad se ukaza Kraljica mira u Međugorju, okupismo se oko nje kao oko majke. Nije to bilo ništa novo, ta neprestano se nalazila u središtu našega bivstva, novo je samo da nas je pohodila tako vidljivo. Naša vjera progovorila je punom snagom. Molili smo se, ispovijedali, primali druge, živjeli od riječi Kraljice mira. Osjećali smo da tako možemo sve, da nema te sile koja nas može pobijediti. Nastavljamo i dalje istim putem, iako se u sve nastoje umiješati protivne sile. One bi htjele da nam prestane to duhovno biti tako važnim, da se okrenemo onome tvarnom i blještavom, kao da nismo odrasli i davno prestali biti djeca na taj način. Neki su se, moramo priznati, i izgubili, neki se bore, neki čvrsto nastavljaju naprijed. Ovisi koliko je tko sačuvao svoje središte.

Gospa u plavom, na Širokom Brijegu, zna to i dobro pamti ona vremena kad je pohodiše komunisti sa svojom zvijezdom petokrakom. Okuplja neprestano dobra bića iz bliže i dalje okolice te im priča o tome kako se treba boriti za Boga i za svoj dom. I oni je slušaju. Zablude se tope i odlaze u nepostojanje. Kako je lijepo vidjeti majku koja vodi dijete za ruku i objašnjava mu što predstavlja onaj kip u plavom, što predstavljaju one svijeće upaljene ispod križa i onih slika u jednom kutu crkve. Ćuti se tu sila Boga, onoga koji se nalazi u svetohraništu i kojega mnoga djeca u vremenu nakon Uskrsa primaju po prvi put. Saznavaju što im je središte, a stariji se sjećaju prošlih vremena. I tada se vjerovalo i tada se voljelo čovjeka. Samo Bog to može potaknuti u nama, odbacimo li ga dolazimo u napast krenuti protiv samih sebe.

Tajna društva pokušavaju zamagliti ovakve riječi. Istina, na ustima im je puno toga lijepoga, izuzev govora o Bogu. Za njega kažu da je osobna stvar svakoga od nas. Na taj način nastoje ga držati podalje od svojih poslova i ne osjećati prigovor savjesti zbog loših puteva kojima idu. Njih je zaista bezbroj. Jedan je da se poigravaju ljudskim životom. Nastoje se umiješati u trenutak ljudskog začeća i podvrgnuti ga svojoj vlasti. Da bi to postigli, žrtvuju na milijune tek začete djece, onih ljudskih stvorova koja izgledaju kao točkica i ne mogu se braniti. Njima je, pak, svejedno. U središtu im nije ni čovjek ni Bog, već tzv. uspjeh. Zapravo, pokušavaju samo postati bogovima i zbog toga svugdje turaju svoj nos nadajući se da će ipak negdje pronaći eliksir života. U svrhu zabašurenja, nastoje nametnuti takve zakone koji će štititi tu njihovu rabotu. Na njihovu žalost ne ide to tako lako. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se opirati. Ima ih i danas. Osvrnimo se samo oko sebe i prepoznat ćemo ih. Pišu, govore, nastupaju, poduzimaju određene korake, jednostavno rečeno ne miruju. Na nama je hoćemo li krenuti njihovim putem ili ćemo dopustiti da kola idu kamo su krenula. Pa ćemo se sutra probuditi gledajući se oči u oči s nekim čudnim i bezosjećajnim ljudskim bićima. Nastoje ih stvoriti u laboratoriju i njima upravljati kako ih je volja. Ne, nije ovo pretjerivanje. Pokusi su u punom tijeku, samo da uspiju pohvatati sve konce. Države koje još imaju zdrav duh, to su zabranile, druge donose zakone u korist takvih nečovječnih stvari. Na djelu je borba između dobra i zla, borba koju smo dobro iskusili na svojoj koži. Vrijeme je svrstavanja.

Ljudi su došli do previše znanja i zbog toga budući svijet može biti samo kršćanski ili ga ne će biti. Znanje bez Boga ne gradi, ono uništava. Promotrimo samo vijesti u medijima i lako ćemo to prepoznati.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 5, Međugorje, svibanj 2012., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. svibnja 2012.

Kraljica Katarina Kosača pred naletom turskog osvajača morala je bježati iz svoga kraljevstva. Vidjevši da se u njega ne će više moći vratiti, jer oni su pobijedili i tražili njezinu glavu ili dušu, svoje kraljevstvo ostavila je Papi. Zbog svoga uzornog kršćanskog života kasnije ju franjevački red ubraja u svoje blaženice. Puk u njezinoj Bosni, pak, ne briše u svome srcu spomen na nju. Žene zbog nje nose crninu i nastavljaju na svojim rukama tetovirati križeve da bi svakome smjesta bilo jasno kome zapravo pripadaju.

Danas se puno toga izmijenilo. Turaka nema, čak je i komunizam projahao prema smetlištu povijesti. Jedino su križevi i dalje u središtu. Preživjeli su sve povijesne mijene te ih vjerni puk nastavlja i dalje stavljati u svome vidokrugu. Kad ti je, naime, teško, kome ćeš se obratiti već Isusu koji je raspet na križ poput zadnjeg lopova i sve to pobijedio kao nitko u povijesti?

Križ u župi Međugorje nadaleko je poznat. Svojim dolaskom na njega je ukazala Kraljica mira. Bila je to nagrada za vjeru ovoga puka. Nevolje su ih trale, ali nisu zbog toga pljunuli na svoga Stvoritelja, nego su mu se utekli svojim zaufanim molitvama. Znali su da se s njim sve pobjeđuje. Danas znamo da su bili u pravu. Naravno da ne treba zaboraviti ni sve druge križeve posijane diljem Lijepe naše. Oni je čuvaju, na vječnoj su straži i čupaju je iz nevolja koje je neprestano pogađaju. I kad god čovjek podigne pogled prema nekom od tih križeva, zna da je pobjednik. Vrata su mu otvorena i nema se čega bojati.

Ni Široki Brijeg nije drukčiji. Komunizam i ine nevolje maknuli su mnoge križeve s njegova područja, ali iz srca nisu mogli. To je dovelo do toga da je završetkom Domovinskog rata u središtu Širokog Brijega podignut veliki križ. Znak je to spomena na sve njegove poginule, još tamo od Prvog svjetskog rata, pa prve Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, poraća, vremena komunizma i konačno Domovinskog rata. Ginulo se zaista često. Putnik namjernik smjesta će prepoznati kome je došao u posjet. Podneblje je to koje poštuje tuđe, a svoje ne zaboravlja. Vjerujem da će mu biti drago, jer ove odlike nažalost se ne susreću svaki dan.

Nekada te događaji mogu dovesti do toga da sudjeluješ u napadu na ovakve svetinje. Bilo je to tako i s I. Z. Komunisti ga unovačili u partizansku vojsku. Jurišao je na Široki Brijeg. Sa svojom desetinom prvi je ušao u samostan. Vrata podruma bila su zatvorena pa ih je razvalio nogom. Tamo je pronašao nekoliko franjevaca, civila, đaka. Privili su mu ranu. Nije im naškodio, nego ih je branio tijekom komunizma. Komunisti su govorili da su franjevci pucali i polijevali vojsku vrelim uljem, dok je I. Z. svjedočio da nije bilo tako. Trpio je poteškoće zbog svega, ali se nije dao. Znao je istinu i nije dopuštao da je bilo tko izvrće zbog nekih svojih sebičnih probitaka.

Spomenuh ovoga čovjeka, jer sam se već naslušao napada i na molitveno središte u župi Međugorje i na franjevce na Širokom Brijegu te sve drugo što je s tim povezano. Nekada se istina tu obranila sama, nekada su joj pripomogli njezini svjedoci. Mnogi su sa strane to prepoznali i zbog toga su se napadaji poput bumeranga vraćali na napadača. Podrazumijeva se da sve ne treba miješati s opravdanim primjedbama. Ljudi smo i prilikom provođenja u život onoga što je dobro znamo pogriješiti. Mudar čovjek unatoč tome ide naprijed, jer se ne boji priznati pogrješku, ispraviti je i nakon toga učiniti sve da dobro pobijedi. Treba mu, naime, naš pogled uperen prema križu, naše ruke, naše odluke.

Mislim da bi se svo naše djelovanje moglo svesti pod zajednički nazivnik: svjedočenje. Kraljica Katarina Kosača činila je to u dalekom svijetu, zbog čega mi ne bismo mogli u svojoj sredini? Uvijek će biti onih koji iz raznoraznih razloga ne će biti sposobni prepoznati istinu. Međutim, budemo li ustrajni, budemo li na visini zadatka, može se dogoditi da im se otvore oči. Bog sve može, pa tako i preko nas uputiti i sprovesti u djelo određenu poruku.

Uz svjedočenje, da zaključimo, važni su i znakovi koje postavljamo u svojoj sredini. Pokazale su nam to i spomenute naše žene iz Kraljeve Sutjeske. Još i danas ima ih koje upravo na taj način pokazuju svoje uvjerenje. Zar imamo obraza reći im da su u krivu? Možemo učiti i završavati velike škole, nije to jamstvo da smo dosegli njihovu mudrost. Učenjem postajemo samo vještiji u baratanju činjenicama, a ispravnim životom punimo se mudrošću.

Još malo pa me zovu na predstavljanje knjige o zemlji Hum kroz povijest. I ona, i Bosna, i Dalmacija, i Lika, i Zagorje, i... unatoč svim nevoljama i nesnalaženjima ostali su vjerni svojoj vjeri i svome narodu. Logično je da bi sada trebalo slijediti pitanje a što je s nama? Bilo bi šteta da ga ne postavimo.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 4, Međugorje, travanj 2012., str. 38.; hrsvijet.net, 7. travnja 2012.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 16. travnja 2012.

Kad si zameten snijegom, onda se i Bogu moliš da stigne proljeće. A tako je zaista bilo nedavno u Širokom Brijegu, Međugorju, jednostavno u Herceg Bosni. Došlo nevrijeme kakvo nitko ne pamti. Zbog toga mu ljudi nisu bili vješti pa se nisu odmah najbolje snalazili. Kasnije je pošlo bolje, ali kod onih koji su se htjeli trznuti.

Koristeći vrijeme čitao sam knjigu Svjetlost i nada. Opisuje bolnicu u Novoj Biloj i onaj poznati Bijeli put. Bila su to teška ratna vremena. Domovinski rat. Hrvati stiješnjeni u Lašvanskoj dolini. Nemaju bolnice. Franjevci otvaraju vrata novoizgrađene crkve, liječnici se stavljaju na raspolaganje, a potrebitih je previše. Teška povijest piše se iz časa u čas. Nakon toga se u ovu dolinu zaputi i konvoj. »Naši dolaze«, kazivao je, prema knjizi, puk tih dana. I u tim riječima sve je sažeto rečeno. Kad smo zajedno i planine možemo premjestiti, kamo li ne istrajati u nametnutom ratu.

Dok je snijeg okivao Široki Brijeg, obilježavala se 67. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca diljem nam lijepe naše i šire. Kažu da je bio snijeg tih dana kad je sve to otvoreno počelo. Komunističkoj namisli hladnoća nije smetala. Prepoznale su se i zajedno stale nastupati. Puk je naravno sanjao o proljeću. Trpio je udare hladnoće i išao dalje. Znao je da će svanuti nova, ljepša jutra.

Prošlih dana bilo se teško probijati do Kraljice mira. Dolazili su zaista hrabri, kao ono dok je rat bjesnio. Nekako je mirisalo sve na to, samo se pucnjevi nisu čuli. Molitve su kao i onda išle prema nebu. Spoznavali smo da smo tek krhka ljudska bića i ništa više. Uzalud svi dosezi naše pameti, uzalud sve veze. Pred hladnoćom si sam. Ne snađeš li se kako treba, novu priliku ne ćeš imati.

Čišćenje puteva podsjećalo me na naš ljudski život. Htjeli ne htjeli svašta se u njemu zna nakupiti. Ako to redovno ne čistimo i odbacujemo, odjedanput putevi do našeg srca postanu neprohodni. I naše biće počne trpjeti. Zbog toga je potrebno neprestano na njih paziti i nastojati da uvijek budu prohodni. Što više ljudi njima ide, nama je sve bolje i bolje. Bog nas nije stvorio kao sebične jedinke na ovom svijetu, već kao ljude koji su spoznali što treba činiti i onda to dalje prenose. Na taj način palimo vatru koja razbija svaku hladnoću na ovom svijetu.

Kraljica mira neprestano govori o sličnim stvarima. Jedino je taj njezin govor potpuno jednostavan, a mi bismo nekada voljeli da je malo složeniji, da se možemo hvaliti kako smo uspjeli shvatiti što to ona traži od nas. Takva je ljudska ispraznost! Valja je odbaciti i pred svoga Boga stati praznih ruku. Jer ako nešto ima u njima, kako ćemo moći ponijeti ono što nam on daje? A to je zacijelo puno vrjednije od svega što imamo. Kraljica nas mira poput djece uzima za ruku i pokazuje nam kojim putem krenuti.

Hrabri su stizali i do pobijenih franjevaca na Širokom Brijegu. Prvi dan, kad je stanje bilo najteže, došlo ih je 80- ak. Sve su nas ugodno iznenadili. Htjeli su se pokloniti tim ljudima koji su dali svoje živote ne htjevši prestati biti ono što jesu. Treba taj njihov stav nositi dalje kroz život. Samo tako moći ćemo biti zadovoljni s onim što je prošlo i s onim što će vjerojatno tek doći. Time smo si ujedno zajamčili i sretnu vječnost.

Oni koji prošlih dana nisu mogli ni do svoje Kraljice mira ni do svojih pobijenih franjevaca, mogli su preko radiovalova pratiti što se događa. Radiopostaja Široki Brijeg, Radiopostaja »Mir« Međugorje. Oboje nastalo u onim teškim ratnim i poratnim danima. I ispunilo svoju svrhu. Sjećam se početaka Radiopostaje »Mir« Međugorje. Već je tome 15 ljeta, a kao da je bilo jučer. Ništa nismo imali, samo namisao u glavi. Ali to je bio prvi, odlučujući korak. Poslije je sve puno lakše išlo. Kao kod plivanja, teško je dok ne započneš. Vjerujem da su i Kraljica mira i pobijeni franjevci zadovoljni svime tim, bez obzira na moguće pogrješke.

Prošla veljača značajna je još zbog nečega. Navršilo se 20 godina otkada su Hrvatska i Sveta stolica uspostavili diplomatske odnose. Bilo nam je prije toga tako hladno, hladno. Naša se država htjela roditi, a zakulisna središta moći nisu dala. Papa ih se nije bojao i hrabro je govorio da je sramota ono što se događa u Hrvatskoj. Naposljetku su oni s hladnim mislima u glavi morali popustiti. Pape su, pak, odnjihale novostvorenu državu i nastavile je čuvati. Čak su je pohodile 4 puta. Stupili smo među druge narode u svijetu.

Unatoč svim poteškoćama uvjeren sam da nam dolazi proljeće, ne samo ono što nam ga Bog podaruje svake godine preko prirode koju je stvorio. Jesmo li ga spremni dočekati kao svoga?

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 3, Međugorje, ožujak 2012., str. 38

Kolikogod čovjek htio ostati po strani, ipak ne može. Gadno se šuška ovih dana. Iran jedno, oni koji se nazivaju Zapad drugo. Tu je i Izrael. Atomsko je oružje po srijedi. Primjer Hiroshime i Nagashakija zorno pokazuje svu njegovu zastrašujuću razornu moć. A oni zveckaju, kao da se radi o dječjim igračkama. Zebe pri srcu, jer nije to samo njihova stvar, nego i naša htjeli ne htjeli. Kamo će sve otići?

Na internetu čitam članak Fatimska tajna: nuklearni rat i potres sve će uništiti. Zbog njega sam i počeo ovaj tekst ovako kako sam počeo. Jednostavno me nagnao dublje porazmisliti o određenim stvarima oko nas.

Da svijet u kojem živimo nije dobar, mnogi su spoznali, ne samo mi koji se nazivamo vjernicima. Pratim pozorno događanja oko jedne takve skupine. Zovu ih Prosvjednici s Wall streeta. Glasno su rekli da uski krug ljudi drži većinu svjetskog bogatstva i time se igra na neodgovoran način, kao da se nikoga drugoga to ne tiče. Zbog toga neprestano prosvjeduju. No, i prozvani su počeli uredovati. Na početku sve je proglašavano demokratskim pravima, sada ih uredno pendreče i uhićuju. Govor o demokraciji gurnut je u drugi plan, odnosno time se proglašava upravo ova primjena sile. Pojmovi su izvrnuti naopačke. U isto vrijeme podstiče se tzv. arapsko proljeće. U državama koje je Zapad do jučer držao na dlanu ljudi su ustali protiv ugnjetavanja. Ali nije to pravo pitanje, nego kamo će sve to otići i upravlja li time netko iz pozadine? Previše ozbiljno, a da nas sve ne bi zanimalo.

Vratio bih se ovdje stvarnoj ili navodnoj fatimskoj tajni. Koliko smo spremni barem razmisliti o svemu? Spadamo li u skupinu onih zbog kojih se sve ovo može dogoditi ili skupinu onih zbog kojih će Bog možda sve odgoditi? Molimo li se da tako ne bude i nastojimo li proširiti krug dobra? Puno zaista pitanja koja zadiru u srž našega bivovanja na ovoj krhkoj kugli zemaljskoj, ali ipak našim mostom za prijelaz u nebesku domovinu. Što prije odgovorimo bit će nam bolje.

Na neka slična pitanja moralo se odgovarati i dok je komunizam kucao na vrata. Zna to dobro Široki Brijeg i franjevci, njegovi vjerni čuvari. Nitko od njih nije činio nikakvo zlo, tek su jedni razlagali što je to ustvari komunizam, drugi da su Saveznici vjerojatni pobjednici. A i jedni i drugi su voljeli svoju hrvatsku domovinu. I kad se trebalo odlučivati dočekati ili ne nadolazeće komuniste, samo je nekoliko njih od onih prvih otišlo. Previše su ušli u bit komunizma, a da bi mu tek tako vjerovali. Drugi su ostali, porukama unatoč. One su zaista stizale sa svih strana, kao i provincijalu fra Leu Petroviću kojeg su komunisti ubili tjedan dana poslije ubojstva onih na Širokom Brijegu. Uostalom, kako bi drukčije i bilo? Kad si čist u srcu, ničega se ne bojiš. Komunisti su se njih očito bojali i zbog toga su ih jednostavno pobili.

Franjevcima na Širokom Brijegu dobronamjerni su ljudi slali poruke, a u ovo suvremeno vrijeme svima nama to čini Kraljica mira. I to desetljećima. Očito smo dobro zaglibili čim je tako. Ne, nisu to nikakve prijetnje, ali jest odlučujuće za naše postojanje. Nešto prepoznajemo prije, nešto kasnije. Nije dobro mimo svega proći kao da nas se to ništa ne tiče. Već smo jedanput pogriješili, prije nego što je počeo rat na ovim našim prostorima, zar trebamo ponovo? Kraljica nam je mira, naime, tada govorila da se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Zvučalo nam je sve to prilično daleko, unatoč njezinim ustrajnim porukama. Kad nas je sve stiglo, molitvom smo to samo mogli ublažiti, spasiti se od potpunog potonuća. I zahvaljujući upravo takvoj misli oslobodili smo se najprije u duši, a onda i tjelesno. Počeli smo živjeti u državi koju smo stoljećima sanjali. Nakon svega opet smo počeli zaboravljati što se sve dogodilo. Biramo pogrješne ljude na vlast, priklanjamo se onima koji su se obogatili na nepošten način. Zbog čega? Teško nam je oduprijeti se slabosti u sebi i osloniti se na Božju snagu. Čini nam se kao da ćemo nešto tada izgubiti. Ustvari dobivamo sve. Bog nas oslobađa da bi preko nas oslobađao druge. Samo, kažem, treba imati hrabrosti.

U svijetu će se očito i nadalje gužvati. Kraljica će mira vjerojatno i nastaviti govoriti nam, na Široki Brijeg pristizati će oni koji su u žrtvi pobijenih franjevaca prepoznali put kojim se isplati ići unatoč svemu. Što će biti s nama? Hoćemo li, bez obzira na poruke Kraljice mira žuriti nekim svojim sitnim putevima ili ćemo ići njezinim, širokim? Hoćemo li uspjeti sačuvati ovaj divni Božji svijet za buduće naraštaje ili ćemo ga prokockati kao ošamućena glava obitelji svoju mjesečnu plaću pred ranu zoru u nekoj od igračnica? Ima još ovakvih pitanja, sami ih sebi postavimo ako mislimo da ima nečega u svemu ovome.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 2, Međugorje, veljača 2012., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. ožujka 2012.

Nisu tako davno bili izbori za Hrvatski, nekada državni, sabor. A i nije baš tako davno kad smo na njih listom izlazili. Sad se sve to promijenilo. Niti nam je sabor državni, niti izlazimo na izbore. Vratila se stara vremena, ona kad smo se borili za najosnovnija ljudska prava. Možemo to i drukčije reći: ukrali su nam demokraciju, ma što to značilo.

Ne mislim da je politika toliko značajna da bi se upravo njome trebao započeti jedan ovakav tekst. Međutim, mislim da se trebamo ozbiljno odnositi prema životu. A pitam sebe i sve nas zajedno, jesam li i jesmo li nevini u svemu ovome? Kome smo ostavili da uređuje našu zemlju, da donosi zakone, određuje što je dobro a što ne? Ako zbog opravdanih razloga nismo izišli na izbore, trebali smo moliti za njih. Je li to izostalo, pogriješili smo i pred ljudima i pred Bogom. Bog nam je dao ovo ozemlje da ga uređujemo i da kao oni savjesni djelatnici umjesto deset talenata koje smo dobili donesemo dvostruko toliko. Na taj način spoznajemo se kao ljudi, spoznajemo prirodu svojih odnosa s drugima i s Bogom. Jednostavno rečeno takav čovjek ne izdaje i ne služi ničijim sebičnim probitcima.

Zaista, treba dobro znati krug u kojem se čovjek kreće. On je otisak naše stope na ovoj zemlji, osobna naša iskaznica, produžena naša ruka. U njemu se odvija onakav život kakav smo sami zacrtali. Zacijelo da taj život nije bez Boga, oslonjen na prošlost punoj zločina, upravljen prema budućnosti koja završava ovdje na zemlji. Nažalost ima onih koji tako žive i druge trpaju u taj koš. Pravi čovjek i pravi kršćanin sve bi to trebao znati izbjeći te drugima otvoriti oči za prave vrijednosti. Na taj način stvara se područje mira i ljubavi, prava demokracija, prava politika... i puno toga u tom smislu.

Čitam neke dokumente s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Počevši od crkve i franjevačkog samostana na Širokom Brijegu uokolo u većoj ili manjoj dužini proglašeno je duhovno područje. Nije da pučanstvo i prije to nije htjelo, ali tek je tada postalo mogućim. Komunistički nenarodni sustav, otišao je u ropotarnicu povijesti. Ostao je tek u glavama nekih, ali to je druga priča. Gledam zemljovid i pomalo sanjarim. Bio je ovo nekada pust kraj. Samo poneka kuća u daljini. I poneka mlinica dolje na rijeci Lištici. A onda dođoše siromašni franjevci, u punom smislu te riječi, i sve poče drukčije. Pobijedile su namisli koje su nosili u svom srcu. Razvio se u dolini grad, razvilo se školstvo, razvilo se gospodarstvo. Ni Turci, ni Austrougarska, ni stara Jugoslavija ništa nisu mogli tim zamislima. Nakon toga komunizam umisli da može tome stati u kraj. Franjevce pobi, ostalo spali. Uzalud. Puk osta vjeran svojoj Crkvi i svojim predvodnicima. U njihovim glavama bilo je područje koje nitko nije mogao zauzeti. Tamo je stanovalo domoljublje, bogoljublje i čovjekoljublje. Gledam i dalje zemljovid. Negdje je okrznut. Najprije ga komunizam pokuša što više zauzeti, a nakon njegova nestanka nesavjesni pojedinci, jer dovoljno jake vlasti jednostavno nije bilo. Šteta. Bolje bi bilo da je i tvarno to područje ostalo neokrnjeno. Koristilo bi svima unaokolo, svima nadaleko, bez obzira što tko o svemu mislio.

Nešto se slično dogodilo i u području Kraljice mira. Ona je došla i sve je okolo počelo bujati. Nije to više nekadašnje siromaštvo, sada je to otkucaj društvenog života u njegovoj punini. Unatoč primjera Širokog Brijega, i ovdje se isto ili još gore dogodilo. Bi proglašeno duhovno područje, ali neodgovorni pojedinci na sve odmahnuše rukom i staše raditi po svome. Dopustiše da ih novac nosi i pokušaše tu filozofiju i drugima uvaliti. Hvala Bogu, neki spoznaše o čemu se radi pa se dadoše na posao da barem nešto poprave. Trenutno je sve na stolu. Hoće li vlast, pojma nemam koja jer je to u Herceg Bosni i BiH rastezljiv pojam, nešto učiniti, ne znam. To bi joj trebao biti zadatak i na tome govori je li narodna, kako ona bivša komunistička tako i ova nakon njegova sloma. No, ne treba ni sve svaliti na njezina leđa. Gdje smo mi, što činimo, ustrojavamo li se, branimo li područje koje nam je Bog dao?

Kršćani još nikako da na pravi način provare ono što se zove Francuska revolucija. Prodaše im priču da je Crkva odvojena od države. Prešutiše da bi to i oni trebali biti. I povijest poče teći krvavija nego ikada prije. Ono što se tih dana i godina događalo po Parizu bio je mačji kašalj u odnosu na ono što se kasnije događalo. Zao duh pušten je iz boce i još okolo lunja.

Bez bilo kakve patetike ustvrdimo da je budućnost svijeta na kršćanima, na onima koji će poslušati mudrost Širokog Brijega, mudrost Kraljice mira. Takvi vide jasno i znaju što im je činiti, bez obzira na prilike i vlasti.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VII., 1, Međugorje, siječanj 2012., str. 38.

Penjao sam se ovih dana strmim biokovskim stazama. Malo u vozilu, malo pješice. I razmišljao sam kako je njima bilo u hladno veljačansko vrijeme. Umorni su išli u nepoznato. Jamačno su slutili da im je to posljednje putovanje. I bilo je, pobili su ih negdje u ovom okolišu. Danas ih tražimo. Uporno. Navodno ih je bilo šezdesetak, među njima i skupina franjevaca. Doveli su ih nakon pada Širokog Brijega. Neke druge su navodno odveli prema Zagvozdu. Prije puta prema Biokovu stajao sam na raskrižju. Gore Biokovo, desno Zagvozd. Osluškivao sam im glasove. Jesam li čuo molitvu progonjenih i smijeh progonitelja? Da, kažu da u skupini nije bilo vojnika, samo civili, ali komunistima je izgleda bilo svejedno. Široki Brijeg ne smije živjeti ma tko se u njemu nalazio.

Možda sam nekoga od pratitelja susreo u ono vrijeme dok sam službovao u župi Međugorje. Dolazilo je takvih, shvatili su da su bili u krivu. A i što su mogli? Nemilosrdni bič stajao je i nad njima. Ne učiniš li što ti se naredi, glava ode. Sve je unaprijed predviđeno i mora teći prema očekivanjima. Ali, savjest nije moguće utrnuti.

Jedan od onih koji je osiguravao mjesto smaknuća koje desetljeće poslije ničim izazvan o svemu je ispričao čovjeku kojeg je vozio u kamionu. I pokazao mu mjesto, rekao imena ubojica. Taj je opet koje desetljeće kasnije, podrazumijeva se u ova koliko toliko demokratska vremena, o svemu obavijestio one koje sve to zanima. I tako smo stali tražiti posljednje počivalište nevino ubijenih.

Ovaj put pomogla nam je jedna baka. Kao djevojčica kretala se ovim krajevima i dobro pamti događaje i šaputanja. Posvjedočila je da smo na pravom tragu. Ostaje nam, dakle, pokrenuti savjest država s obje strane granice i istražiti jesu li se sve priče i slutnje poklopili. Znam da će to biti teško, kad je riječ o komunističkim zločinima oklijeva se zbog raznoraznih razloga. Naravno da to ne bi smjelo biti tako. Žrtve imaju pravo na svoje ime i prezime. Treba odbaciti stare zablude i postati čovjekom upravljenim prema čišćenju pamćenja. To nas jedino može spasiti. Pogledajmo beskrajne redove u molitvenom središtu u Međugorju. Ljudi dolaze do sebe, mijenjaju se, odbacuju laži uljudbe u kojoj svi živimo. Ne može se čovjek osloniti samo na sebe, učini li to postat će poput komunista koji su propovijedali neko novo društvo marljivo trijebeći sve one za koje su mislili da im stoje na putu. Naravno, tu su i drugi pripadnici raznoraznih totalitarističkih ideologija. Život bez Boga, život je bez života. Upravo tako. Nastupa mrtvilo, tama počinje sve prekrivati. Međutim kad se Bog rodi u nečijem srcu sve postaje drukčijim, pa makar prije bilo ne znam kako otuđeno. On je srž našeg života, zraka koja razbija sve tmine.

Kad završim ovaj ogled, javit ću se prijatelju koji me je nazvao na početku, preko Skypea. Zanimljiva je to računalna usluga. Možete biti na različitim kontinentima, ali uz njezinu pomoć kao da ste jedno pokraj drugoga. On u svojoj, ti u svojoj sobi. Zbog toga uvijek spontano popravim kosu i odjeću, ta došao mi je netko u goste i došao sam nekome u goste. Izvrsno. Istina, ne dajem puno podataka o sebi u onom dijelu ovog programa koji se zove Profile, ja to prevodim s »lik«. Zbog čega bi svatko znao sve o meni. Onaj tko treba znati, taj zna. Važno je kako se ponašam u životu, kakav je moj lik u očima drugih ljudi. Jesam li onaj tko traži istinu ili onaj tko se iskiti ovim i onim dok mu je nutrina sasvim drukčija? Prevarilo je to i spomenute. Obećavali im brda i doline, a zapravo su ih samo rabili za svoje prizemne namjere. Nisu tražili razmišljanje, tražili su samo poslušnost. Potpuno besmisleno. Tako se ne oblikuje novi čovjek, nego samo ruševina koja će sa sobom u ponor povući što više može onih oko sebe. Izlazi to polako na vidjelo unatoč svim otporima. Komunizam je bio i jest zlo u sebi. Lagao je o svome liku, uništavao ljude, htio prekrižiti Boga. Otišao je, ostali su njegovi pipci, oni koji su ga navješćivali i držali ga zanimljivim. Ne smijemo im dopustiti da nas ponovo prevare i povedu opasnim, strmim stazama.

Svoj lik danas možemo izbrusiti na stazama Brda ukazanja i Križevca. Njima su hodili i oni koji su se nekada mrzili, pucali jedni na druge. Izrečena su već ta svjedočanstva. Od mržnje imamo samo pustoš. Zbog toga je treba što prije odbaciti. Činili su to, ne samo fratri, nego i vojnici i civili na Širokom Brijegu. Upravo sam ovih dana čitao takva svjedočanstva. Svatko je od njih imao svoju povijest, a oni su znali klati jednog po jednog. Izrekao sam Očenaš za pokoj duše i jednih i drugih. Vremena se ne će promijeniti, ako se mi ne promijenimo. Nevino ubijeni neprestano nam to poručuju.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 12, Međugorje, prosinac 2011., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. siječnja 2012.

Čitam jednu od poruka Kraljice mira, tamo s početka njezina vidljivog snažnog prionuća na mijenjanje ljudske povijesti. Kaže u njoj da nas poziva na svjetlo koje trebamo nositi svim ljudima koji su u tami. Nakon toga nadodaje da svakodnevno u naše kuće dolaze ljudi iz te tame. Čitao sam i prije ovu poruku, ali mi se sada učinila novijom nego što sam mislio. A zapravo je sve tako jednostavno. Nije život trka, penjanje na životnoj ljestvici, uspjesi i samo uspjesi, život je zapravo samo odlučivanje prijeći na stranu dobra ili zla. Znaju to zakulisni igrači na ovom svijetu pa ne nastupaju javno, kako svojim likom tako ni svojim djelom. Prigrabivši novčana sredstva pomoću njih stvaraju svijet privida, truju ljudske duše, nastoje ih učiniti robovima. Naravno da se toga ne treba plašiti. Kažu nam to i trenutni pokreti koji se šire diljem kugle zemaljske. Ljudi žele slobodu i ustali su protiv ugnjetavanja, viču da nije pravedno da 1% svjetskog pučanstva drži u svojim rukama glavninu svjetskog bogatstva. Istina, nije jasno tko ove pokrete nadahnjuje i gura u ovakvo postupanje. Ali, sve će se to izbistriti jednoga dana. Nekako mi ova događanja najviše sliči na to da je skupina odvažnih krenula u djelovanje, a onda se stali nastojati priključiti igrači iz sjene da bi vodu okrenuli na svoj mlin. Dok ne dođe do više-manje jasnog saznanja što se točno zbiva, moliti nam je se da dobro pobijedi. Treba to i poslije toga, jer zlo uvijek nastoji prevagnuti.

Neki dan dobih pismo od jednoga čovjeka koji voli istinu. U mladosti gradio nekom vikendicu na moru. Na kraju otkrije da je to komunistički zaslužnik, čovjek koji je prevalio krvavi put s Visa, gdje su ih obučavali Britanci, pa preko dalmatinskih otoka i Dakse stigao do Hercegovine, nastavio prema Kninu i naposljetku gazio Sloveniju. Na Širokom Brijegu je, kao zapovjednik, naredio ubijanje fratara. Kad su ih pobili i bacili u ratno sklonište u samostanskom vrtu, učinilo mu se da se tamo dolje netko miče i da šapće nešto poput molitve. Naredio je da se donesu bačve benzina iz blizine. Vojnici su uredno poslušali i zapalili one dolje da konačno ušute. Prisjetih se da mi je očevidac pričao da su te bačve benzina bile njihove, branitelja Širokog Brijega. Povlačili su se i kad su u Duhanskoj stanici čuli da su komunisti ubili i zapalili fratre, pohitali su prema samostanu unatoč golemoj životnoj opasnosti. Razbili su komunističku vojsku tu smještenu, pokušali spasiti franjevce, ali bilo je već prekasno pa su se s tugom u srcu probili prema još slobodnom Mostaru.

Ne znam je li sve ovako bilo, očevici to pričaju, znam samo da je neprestano visjela u zraku odluka sučelice se postaviti prema zlu. Nekada se i griješilo. Onaj komunist je mislio da su zlo širokobriješki, hercegovački i ini franjevci i katolici. U međuvremenu sam s druge strane saznao da se navodno kasnije kajao za ono što je učinio na Širokom Brijegu. Uglavnom, unuka mu je nerado pričala o djedovim »slavnim« stopama. Istina izišla na vidjelo i počela boljeti. Nevine žrtve ne mogu tek tako biti izbrisane.

Život je zaista složen, ako ga ne prihvatimo u društvu sa svojim Bogom. Mlatit će s nama tamo i ovamo, dok to tako ne učinimo. To je put k svjetlosti, put k mudrosti, put prema pročišćenju. Može nam se dogoditi da ne budemo ama baš ništa krivi, a život opali po našim leđima. Počnemo li u takvim trenutcima dokazivati svoju nevinost, loše smo učinili. Umjesto toga pametnije je sve staviti pred Božje lice, okrenuti mu se s povjerenjem i reći mu da to blagoslovi i da primamo svaki ishod novonastalog stanja. I to je zaista izlazak u svjetlost koji nam Gospa preporučuje.

Kakva su naša životna iskustva sa svime ovim? Važno je to pitanje za svaki životni trenutak, kao i za ove dane kad stojimo pred još jednim izborima u državi Hrvatskoj. Samo ako smo neozbiljni reći ćemo da to nema nikakve veze s dosadašnjim govorom i pritom dometnuti da je Crkva rastavljena od države. Naravno da jest, kao što to trebaju biti i masoni, skupina Bilderberg, spominjani bogataši i još puno toga. Međutim, oni bi htjeli biti prilijepljeni, a Crkva neka bude odlijepljena da ne bi kvarila posao. Svjestan kršćanin će prozrjeti tu igru i ispravno se postaviti. Birat će one koji su domoljubi, ne samo na riječi, nego i na djelu, birat će one koji u sebi imaju odlike ljudskosti, birat će one koji nastoje ići Božjim putem, one koji se kaju... A nipošto ne će birati one koji se nisu odrekli zločina svojih prethodnika, one koji po svaku cijenu žele vlast, one koji se diče svojom ljubavlju prema kugli zemaljskoj, ali ne i prema svojoj domovini...

Obitavamo na određenom kutku zemlje i dok smo tu trebamo ga čuvati od svakog zla. Naravno, u isto vrijeme trebamo čuvati i sebe i druge, jer je naša prava domovina na nebesima.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 11, Međugorje, studeni 2011., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. studenoga 2011.

Hvala Bogu u hrvatskom puku još nije prestao običaj da se na vrhuncima brda, pokraj puta, na raskrižjima... postavi križ. Više od bilo koje riječi on kaže sve o tome kraju. Preskače one lošije stvari, jer se one liječe a ne razglasuju okolo. Motri, opominje, tješi. Čovjek otvorena srca to odmah prepozna, a onaj drugi izlije obično svoju žuč. Te što će on tamo, te ovo je 21. stoljeće, vrijeđa one koji ne vjeruju i slično tome. Čitali smo takve stvari u javnim glasilima koje nije briga za vjersko i koje mi znamo redovito čitati. Nespojivo je to s čašćenjem križa, ali...

O križu iznad župe Međugorje mnogi na ovome svijetu puno znaju pa ne ćemo sada to ponavljati. Uglavnom, podigli su ga sa svojim župljanima dušobrižnici koji su tu djelovali oličeni u fra Bernardinu Smoljanu. Da oni, kao i oni poslije, nisu čuvali vjeru u njega, teško da bi fra Bernardin u tome uspio. Bilo je to, dakle, zajedničko djelo. Isto je tako danas zajedničko djelo kad nadahnuti mudrošću toga križa raznorazni se vraćaju svojim kućama i pričaju o nečemu velikom što su doživjeli. Nekada ih ne razumijemo dovoljno dobro pa se zapiljimo pogledom u njih. Ta i mi gledamo taj križ, svakodnevno, samo nešto takvo ne vidjesmo. Istina je to, naše oči nisu otvorene unatoč tome što su zdrave. Stavili smo zastor na njih i nikako da ga dignemo. A ti što su došli s kraja svijeta, kako rekosmo, jednostavno to učiniše. Nema nam druge nego se ugledati u njih i osokoljeni krenuti naprijed.

Ne da mi se govoriti što bismo sve trebali popraviti u svome životu. Umjesto toga napravimo sljedeće. Jednostavno razmislimo o svemu. I past će nam na pamet gdje smo sve »tanki«. Što više budemo gledali u križ bistrit će nam se pogled i bivat će nam jasnije što nam je činiti. U suprotnom, ne će nam pomoći nikakve riječi. Bit će to samo poput mnoštva vijesti kojima nas svakodnevno obasiplju, ali na sredini ništa. Nismo shvatili zbog čega se nešto događa, tko je glavni uzročnik, kad će to prestati. Ustvari, sve je poslužilo samo da nas zavara, i to je to. Zbog toga napustimo način ponašanja odmaranja pred televizorom i gutanjem, često nesvjesnim, onoga što nam on poslužuje. Upalimo svoje misli i njima osvijetlimo svoju sadašnjost.

Dok ovo pišem, neprestano mi pred očima lebdi i jedan drugi križ. Onaj iz samostanske crkve na Širokom Brijegu. Naizgled nimalo važan. Samo Isusovo tijelo nema neku posebnu umjetničku ljepotu, drvo križa prevučeno je teškom crnom bojom. Još se k tomu slabo drži. Načeo ga zub vremena. Pročitah da je nastao, najvjerojatnije, krajem 19. st. Gradila se i urešavala crkva, nije bilo nekih velikih novaca i uzelo se ono što se moglo. Međutim, taj je križ svjedočio onim hudim danima iz veljače 1945. Komunisti pregaziše Široki Brijeg. Bili su ponosni na taj pothvat. Iza sebe su ostavili 12 pobijenih franjevaca, mnoštvo pobijenih vojnika i puka, oštećenu samostansku crkvu, oštećen samostan, spaljenu Gimnaziju, porušeno naselje. Križ je to motrio i crvenio se zbog njih. Bilo mu je neugodno i kad su konje uvodili u samostansku crkvu i nedolično se tamo ponašali. Ta i oni su bili ljudska stvorenja, većinu je od njih njihova majka učila križati se i moliti. Ljudska riječ prevari ih i oni sve to zaboraviše. Križ nije mogao a da ih ne žali. Začudo, nisu ga razbili. Tko će znati, možda ga nisu ni primijetili ili su se bojali pogledati ga. Uglavnom, on je ostao bdjeti sve do današnjih dana. Čuva trenutno grobove poubijanih franjevaca na raznim stranama. Pomaže onima koji tu dolaze moliti se. Htio bi im biti oslonac, zvijezda vodilja, ali ne ona komunistička crvena. Njegove su riječi blage, liječe dušu, komunističke riječi osuđuju i uhićuju. Kao da i križ i molitelji govore: Ako sam kriv, dokaži, ako sam nevin zašto me udaraš?

Veličanstvena je priča nastala oko oba ova križa. Svjedoci kažu, a i statistike to dokazuju, da u širokobriješkom kraju nikada nije bilo toliko duhovnih zvanja kao u poraću. Upravo tada je bilo najgore. Komunizam se propeo na zadnje noge da »zatucanom puku« pokaže da je vjera nešto nedostojno pravog čovjeka ili, kako bi oni rekli, naprednog. Bi uzalud. Mladež je hrlila križu, hrlila svome Bogu i tamo spoznavala mudrost za život. Ponovi se to kasnije i u župi Međugorje. Oko križa se okupi i staro i mlado, kao i na Širokom Brijegu. Započe nova povijest, povijest dostojanstvenog hoda naprijed i otvorenosti srca. Ujedno je to povijest nepobjedivih ljudi. Može ih se ubiti, djelu im ništa nitko ne može učiniti. Navješćuju da nema smisla ratovati po bijelom svijetu i pričati o ljudskim pravima, ima samo smisla širiti ljepotu ljubavi. To svatko može, samo ako hoće.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 10, Međugorje, listopad 2011., str. 38.; hrsvijet.net, 13. listopada 2011.

Sv. misa netom završila. Skupio se puk Božji sa svih strana. U velikom broju. Molilo se Bogu skrušeno i ponizno. Sada treba opet doći svojim kućama i nastaviti živjeti, ali barem mrvicu drukčije nego prije. Hoće li se moći?

Gledam svijeću. Vjetar se igra njezinim plamenom. Ali ona polako tinja. Mrak koji se spušta više nije tako taman. Svijeća je tu, takva kakva je.

Puno mi je sada jasnije kako smo pobijedili komunizam. Njegov mrak je bio razbijen jer su postojale svijeće koje su tinjale i budile nadu. Nekad u liku majke i očeva koji su nosili suzu u očima zbog izgubljene djece, nekad u liku mladića i djevojaka koji se nisu dali podjarmiti, nekad u liku intelektualaca i umjetnika koji su neustrašivo išli naprijed. Gorjele su te svijeće nošene vjetrom i iscrtavale novo doba.

U društvu Kraljice mira to je nešto potpuno uobičajeno. Može se biti krhak i loman, ali se ne može biti bez svjetla. Milijuni su to osjetili i raspršili se ovim svijetom. Otada je on potpuno drukčiji. Polako dolazi k sebi i odbacuje ne samo komunizam, već i kapitalizam, kolonijalizam, globalizam, traženje krivih bogova. Svugdje su ljudske potrebe iste. Bez obzira u kakvim se prilikama živjelo moraš pred sobom biti čist jer ti to daje jedinu pravu zaštićenost. I zbog toga ne treba čuditi raznolikost onih koji se skupljaju oko svoje Kraljice. Raznolikost se pretvara u zajedništvo i svi ćute da su dobrodošli i da ima netko tko ih voli. A to itekako privlači i obnavlja.

Ne treba se začuditi kad primijetimo da nam je život ustvari nakupina krhotina. Sjećamo se ovoga i onoga, dani prolaze, ovdje smo bili dobri, tamo loši. Međutim, sve je to potrebno pregledati i onda pomno napraviti mozaik od onih krhotina koje su dobre i lijepe. Svatko ih od nas ima u dovoljnoj mjeri. Jedino nas strah priječi to prepoznati i dopustiti sebi biti sretnima i uspješnima. Svatko tko pođe tim putem vrlo će brzo shvatiti da je to čista istina.

Ove su mi misli pale na pamet kad sam prepoznao da sam skupio barem ponešto o svakome od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Prošle puste godine, komunizam ubio njih i zatirao im spomen, sve uzalud. U zakutcima ljudskog uma, u zakutcima pismohrana i obiteljskih kuća, ostale su uspomene na njih. I sada se one slažu jedna po jedna ocrtavajući različite likove koji dadoše svoj život zbog vjere u Boga i služenja svome narodu. Njihovi zatiratelji polako odlaze u mrak povijesti. Jer, zlo su radili. Slijedom toga dogodit će se to i svima onima koji danas zbog svojih sebičnih probitaka uništavaju ne samo pojedince, nego i čitave narode. Bog je stvorio ovaj svijet i njegova je ruka s onima koji se prepuštaju toj istini.

Dok je jedanput prorok Ilija razmišljao o Bogu, učinilo mu se da ga prepoznaje u olujnom vihoru. Sjećamo se valjda toga iz Svetog pisma. Revnovao je, naime, za njega. I to žestoko. Pobio je na potoku Kišonu 450 Baalovih svećenika. Ali Bog ne bijaše u toj vrsti vjetra. Bi tek u blagom lahoru. Pokazao je Iliji da se i na taj način može biti na njegovoj strani. Pomireni sa svime u sebi i oko sebe mijenjamo povijest na ovoj zemlji. Upravo onako kako je to učinila i Kraljica mira. Nikada nas nije pozvala na suprotstavljanje ovim i onim sredstvima bilo kome, pozvala nas je samo na molitvu, ispovijed, obraćenje, post, pokoru... Oni će promijeniti naše srce i osjetit ćemo što to znači Božja blizina i toplina.

Na Širokom Brijegu Gospa u plavom bdi nad svojom djecom. Kad su njezini blagdani, mnoštvo dolazi pomoliti se i pronaći utjehu i nadu. Uče tome i svoju djecu, šire ovu prelijepu priču kamo god stignu. Uvijek je se sjetim kad god dođem Kraljici mira. Ista je to Majka, samo je mi vidimo u različitim oblicima. Ovamo ona tare suze jednog područja, tamo čitavog svijeta. Oni koji su ovdje započeli povijest o svemu tome nisu ni slutili, ali su slijedili porive srca. Trebalo je izgraditi samostan, posvetiti se odgoju puka, moliti se Bogu. Mora se iz toga roditi nešto veliko.

Vjetar piri, polagano palim svijeću na mjestu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 »širokobriških mučenika«. Uobičajeno, hodočasnici Kraljici mira žagore u blizini. Zanima ih svaki kamen, svaka pojedinost. A ovdje je toga toliko bilo. Zagledaš se u plavetnilo neba i ono ti počne pričati priču o srcu koje se nije bojalo i koje je hrabro stalo pred sve opasnosti i sve izazove. Danas smo povlašteni da možemo uživati u tim plodovima. Samo, da se plamičak svijeće ne utrne. Valja ga pomno čuvati i razmišljati o njegovoj poruci.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 9, Međugorje, rujan 2011., str. 38.; hrsvijet.net, 5. rujna 2011.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. rujna 2011.

Tih dana šaputalo se ispod glasa: »Pobili su pratre na Brigu«. Bilo je i drugih ubijenih, ali ubojstvo franjevaca posebno je odjeknulo. Oni su se molili Bogu, širili uljudbu, učili puk čitati i pisati, obrađivati svoja polja, voljeti svoju domovinu. Kako da onda oko ne zasuzi kad im netko napravi nešto zlo?

Puno godina kasnije opet se šaputalo ispod glasa. Ukazala se Kraljica mira u ovim našim krajevima. Sva je prilika da djeca vidioci ne lažu. Komunistička vlast je živčana, što bi mogao biti dobar znak. Kada su se počeli miješati u događanja, bio je to još veći znak. Bog je zacijelo na djelu i treba ga slijediti.

Puk je bio nestrpljiv vidjeti što se dogodilo s franjevcima. Iskoristio je prvu priliku u ožujku 1945. i odvalio kamen s njihova groba, groba gdje su ih ubili metkom u zatiljak i zatim zapalili. Prepoznavali su ih po obući, knjizi u ruci, nekom posebnom predmetu. Plakali su i molili Boga za njihovu dušu. Domaća milicija se osjećala nemoćnom pa su pozvali u pomoć vojsku iz Mostara.

Na brdu gdje su se skupljali vidioci počeli su se i oni skupljati. Najprije na stotine, a onda na tisuće. Molili su, pjevali, pitali Gospu kad će sloboda i tisuće drugih stvari. Domaća milicija opet je bila u poteškoćama. Pritekle su u pomoć posebne snage. S psima, oružjem, palicama. Činilo im se da su jači.

Danas na Široki Brijeg dolaze mnogi iz hrvatskih zemalja s obje strane granice i iz inozemstva. Na usnama im je obvezno riječ: mučenici. Pale svijeće na njihovu stratištu i na njihovim grobovima, mole se za njihov zagovor, zahvaljuju im na primljenim milostima, ispunjaju se ljudskom i kršćanskom snagom.

Župa Međugorje u kojoj je progovorila naša majka Marija već na samom početku postala je poznata svemu svijetu. Kako tada, tako i danas. Milijuni su prošli i neprestano se vraćaju stazama Kraljice mira. Osjećaju da se tu zbiva nešto posebno, povijest koja te oslobađa i nosi naprijed. Izmiruju se sa samima sobom, drugima i Bogom. Nešto čudesno lebdi u zraku i traži da mu se prepustiš.

Komunizma je, pak, u međuvremenu nestalo. Ljudi samo još pamte njegove udarce i njegovu mržnju. Sve je okrenuo naopačke. Volio je izraze »drugarice i drugovi« te slične, neprestano pozdravljajući sa »Smrt fašizmu«. Govorio je o bratstvu i jedinstvu, ali je razvijao tamnički sustav i tlačio sve oko sebe. Kosti svojih žrtava skrivao je po jamama, ispod cesta, dječjih igrališta, tvornica. Navješćivao je da će vječno trajati, a ljudi su jedva čekali da ga skinu s vrata. I kad dođe vrijeme sruši se kao kula od karata. Zasvijetli tada jedan lik, lik Djevice u plavom.

Mjesec kolovoz mjesec je kada katolici na poseban način govore o svojoj Nebeskoj Kraljici. Jesu to i svibanj, i lipanj, i različiti blagdani, ali Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo nešto je posebno. Desetci tisuća hrle u Gospina svetišta i tamo obnavljaju svoj život i svoju vjeru. Puk tada progovara na poseban način. Skuplja se oko obiteljskih ognjišta i onda svi zajedno odlaze na devetnice i doživljavaju se kao zajednica. Ćute da se može imati sve, ali ako nemaš Boga u sebi ništa nemaš. Odavno je postalo sramota ako tih dana nisi sa svojima. Tako je diljem hrvatskih zemalja, pa i u inozemnim kamo ih je život otjerao. Blješti vjera, blješti zdravlje puka.

Široki Brijeg kao svjetionik obasjava hrvatski puk. Njegova Kraljica u plavom, kamena ljepotica crkva zaštitni su znakovi ustrajnosti i ponosa. Onih spomenutih ratnih godina sve je bilo protiv toga. Malom Gospinom kipu koji je bio u crkvi odbili su šake, onaj veliki je ostao čitav jer ga nisu zamijetili u crkvenom spremištu. Na crkvu su pucali topničkim oruđem 296 puta, unutra uvodili konje i na razne se druge načine nedolično ponašali. Gospu u plavom nisu mogli protjerati. Čak su neki od njih svjedočili da su je vidjeli tih dana pa su brže bolje mijenjali svoj način života.

U župu Međugorje u kolovozu posebno dolaze mladi. Bude ih do 50.000. Kroz tjedan dana se mole, pjevaju, ispovijedaju. Nema droge, nema alkohola, razvratnog ponašanja. A nas uvjeravaju da se bez toga ne može, da je to tek pravi »party«. I da im ne bi pokvarili posao, nastoje ih prešutjeti. Ni brojke im ništa ne znače. Jača im je ona tisuća koja se naziva »paradom ponosa«.

Zaista sve pada i sve prolazi što nije građeno s Bogom po uzoru Kraljice mira, raznih svetaca i nebrojenih koji su živjeli sveto i dobro. Na nama je hoćemo li im se pridružiti ili ne.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 8, Međugorje, kolovoz 2011., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 14. kolovoza 2011.

Za demokraciju kažu da je najbolje društveno uređenje do sada. Ne bih se htio nešto posebno upuštati u razglabanje je li to tako ili nije, ali znam da čovjek treba slobodno odlučivati tijekom svoga života. Na žalost počesto ga priječe u tome. Nije to samo u nekim tamo diktatorskim režimima, nego i u vjerskom ustroju kao i u demokratskom uređenju. Zlo se nikada ne će pomiriti s pravom čovjekovom slobodom i zbog toga progovara na različite načine. Međutim, sloboda je tako neodoljiva i potrebna.

Vidioci u župi Međugorje zacijelo su mnogo toga doživjeli. Ali sve bi to ostalo mrtvo u njima da nisu pristali svjedočiti. Svi znamo da im nije bilo pritom lako. Gledali su ih nepovjerljivo i društvene i crkvene vlasti. Ni mi ostali nismo bili daleko od toga. Hvala Bogu, osjećaj slobode u obliku svjedočenja bio je jači od svega. Oni su znali da su učinili što su trebali, mi smo dobili uvid u nešto novo, povijesno, duboko duhovno. Poruka mira krenula je u nemirni svijet. Izbezumilo je to njegove promicatelje na svim stranama. Na raznorazne načine nasrnuli su na tu novu stvarnost. Ishod je bio da su milijuni ljudi odlučili doći vidjeti što se to događa i po mogućnosti doživjeti preobrazbu svoga života. I tako se rodiše hodočasnici Kraljici mira.

Prije pisanja ovog teksta gledao sam mjesto gdje je ubijeno i zapaljeno dvanaest hercegovačkih franjevaca. Taj nepravedan trenutak primili su kršćanski. Po svjedočenjima još živućih svjedoka prije smaknuća međusobno su se ispovjedili. Nakon toga vodili su ih jednoga po jednoga. Iza zatvorenih vrata prostorije u kojoj su bili čekao ih je vod vojnika. Odmah je počelo zlostavljanje i tako do kraja. Taj događaj i mjesto u zemlji gdje su pogubljeni izgledaju sumorno počnemo li razmišljati na način osvete. Dopustimo li, pak, sebi ponašati se kršćanski, onda prepoznajemo kako je s toga mjesta u svijet poslana poruka mira. Ne samo da su o tome pisali hrvatski biskupi u onom glasovitom Pastirskom pismu i time stavili svoju glavu u torbu, nego i britanski veleposlanik pri Svetoj stolici. Upaljena baklja mira, sačinjena od franjevačkih gorućih tijela, nije se dala utrnuti. Gori sve do danas i gorjet će do kraja svijeta. Mnogi dolaze rasvijetliti se tom svjetlošću i na novi način postaviti svoj život. Shvaćaju da su na putu, da je ovo samo prijelaz u nebesku domovinu i da je besmisleno neodgovorno se ponašati. Nakon toga nastavljaju svjedočiti o onome što su osjetili i spoznali u svome srcu.

Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« radi sve što je u njezinoj moći da ovi pobijeni franjevci jednoga dana postanu mučenicima, odnosno blaženima i svetima. U tome joj mnogi pomažu na različite načine. Ona je svima na tome zahvalna i svakog 7. u mjesecu vicepostulator slavi sv. misu na Širokom Brijegu za sve njih. Toga dana u veljači 1945. komunisti su mislili da su konačno završili s franjevcima i s ulogom Širokog Brijega u Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu. Grdno su se prevarili. Njima ostade krivnja i sramota, a Širokom Brijegu naše priznanje i još veća uloga. Zacijelo ni Bog nije ostao po strani.

Trenutno se Vicepostulaturi u njezinom radu najbolje može pomoći svjedočenjem o tim davnim, ali tako blizim, događajima. Traži se i najmanja pojedinost, istina u svoj njezinoj punini. Prikupljaju se i svjedočenja o zadobivenim milostima ili čak čudima na zagovor pobijenih hercegovačkih franjevaca. To je najočitiji dokaz njihove nevinosti i njihove svetosti. Poput vidioca u župi Međugorje nemamo se čega bojati. Jedino za razliku od njihova slučaja ovdje možemo odlučiti hoće li naše svjedočenje ostati samo u okviru Vicepostulature i prikupljanja dokumenata za mučeništvo hercegovačkih franjevaca ili ćemo dopustiti objavu i čak sami govoriti o onome što smo čuli, vidjeli i doživjeli. Odluka je, dakle, na nama. Donesimo je u slobodi i miru svoje duše.

I nedavni rat kroz koji smo prošli naučio nas je da trebamo imati smjelosti svjedočiti. Zamislite da smo se zabili u svoju bol i da nismo pričali o nepravdi koja nam je ratom nanesena?! Između ostaloga uzalud bi pali naši sinovi i kćeri. Ovako je istina tu, bez obzira što je nastoje skloniti u stranu, kao onim nedavnim nepravosnažnim presudama našim generalima u Haagu. Što god im na kraju učinili, postići će samo to da će sebe prokazati kao neprijatelje slobode, mira, demokracije... Spasiti ih može samo pokajanje. Hoće li tako biti ne znam, znam samo da je Bogu sve moguće i da će svoj narodu izvesti na put slobode.

Sunce polako rastjeruje oblake. Dan je sve ljepši i ljepši. Radujem mu se.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 7, Međugorje, srpanj 2011., str. 46.; hrsvijet.net, 17. srpnja 2011.

Čitam ovih dana kratku izjavu Stephena Hawkinga. Kažu da je velik teoretski fizičar i kozmolog. Ne znam to, neka im bude, ali znam da o njemu neprestano govore. Većinu svoga životnog vijeka provodi u kolicima, još tamo od mladosti. Obolio je od skleroze multipleks koja je trenutno neizlječiva. Reče odmah na početku izjave da mu je ta bolest obogatila život. Bi mi nešto čudno. Nisam čuo da je počeo vjerovati u Boga, a da je vjerovao zacijelo ne bi današnja javna glasila ovoliko o njemu govorila. Sljedeća rečenica sve otkri. »Ne postoji zagrobni život«, izjavi hladnokrvno. Pridoda da je naš mozak ustvari računalo. Kad mu otkažu komponente, umiremo i to je to. Računalo odslužilo svoje.

Dugo sam stajao nad ovom izjavom. Pokušavao sam se uživjeti u znanstvenikovo stanje i razabrati kako unatoč bolesti ne može shvatiti da postoji Bog, a u isto vrijeme izjavljivati da uživa u životu. I nisam ništa posebno uspio dokučiti. Zaključio sam, tek, da ga je povrijeđenost zbog životnih poteškoća jednostavno pretvorila u ohola čovjeka koji je spreman iskoristiti život za svoje prohtjeve pa što bude. Neka mi oprosti ako nije ovako, ali nekako mi sve na to miriše.

Svatko od nas zna da nam nije ništa lakše nego Stephenu. Njemu je njegov križ težak, a nama naš. Ipak, nismo odbacili Boga. Jesmo li zbog toga manje znanstveni od njega? Ma dajte! Ima stvari koje se samo uz Božju pomoć mogu shvatiti. Čovjek koji vjeruje dublje zahvaća u svijet oko sebe i u svijet u sebi. Protiv je ljudskog dostojanstva usporediti se s računalom i tako poimati stvari. Previše smo složeni i za najsloženije računalo i logika nam kaže da je netko morao postojati tko nas je tako složene zamislio i, ako baš hoćemo uporabiti računalni pojam, sastavio. Zna to i Hawking, jer je potpuno razumski, ali...

Dugi niz godina, čak desetljeća, Kraljica nam mira govori da se na pravi način trebamo ponašati u ovom zemaljskom životu. Jednoga dana doći ćemo pred svoga Boga i tada ćemo kao na filmu vidjeti gdje smo griješili, a gdje smo opet dobro činili. Naravno da ishod ovisi od viđenoga. Možemo završiti u raju, čistilištu ili, pak, paklu. Današnja društvena uređenja ne razmišljaju na taj način, ona bi htjela sebe postaviti na Božje mjesto. Zbog toga lažu ljudima i odvode ih na krive puteve. Ne bi ovoliko dugo Kraljica mira dolazila da nismo zaista prispjeli u slijepu ulicu. Ratujemo na sve strane k'o sretni, lažemo, krademo čitavim narodima i kontinentima, dovodimo zemlju u opasnost da je jednoga dana jednostavno nestane. A brižna majka ne može gledati kako joj djeca srljaju u opasnost. Opominje ih, pokušava naučiti pravom putu, pomoći im da se pokaju. Taj su zov čuli mnogi od onih koji su došli u svjetski poznato molitveno središte u Međugorju, ali i mnogi koji su samo o tome slušali ili o tome čitali. Pokrenula se nova struja mišljenja, ali puna života i nade. Slijede je ljudi svih životnih poziva i zanimanja, ljudi koji su okusili što je život ili tek ulaze u njega. Iz pepela se rađa nešto novo.

Prolaze mi glavom ove misli dok gledam ratno sklonište gdje komunisti 1945. pobiše hercegovačke franjevce. Kroz oblake prosijava sunce, a nedaleko čavrlja skupina hodočasnika pristigla odnekle sa španjolskog govornog područja. Ovi pobijeni franjevci nisu uzalud dali svoje živote. Vjerovali su u svoga Boga i uživali u svakodnevnim događanjima. Zbog toga kad se trebalo opredijeliti ili za Boga ili za ispraznu komunističku ideologiju, znali su što treba učiniti. Otišli su u smrt ispovjeđeni, dostojanstveno, uzdignuta čela. Htjeli su ih kasnije optužiti za ovo i ono, ali nitko u to nije vjerovao. Bezbožnici su ih pobili, a oni su otišli svome Bogu.

Pristupaju mi hodočasnici i žele da im nešto kažem. Tu su u župi Međugorje nekoliko dana pa navratili. Bi mi drago objasniti im barem nekoliko stvari, onoliko koliko mogu shvatiti u ovom trenutku. Otišli su zadovoljni.

Ipak, zbog kratkoće vremena nisam im objasnio da komunisti nisu uspjeli zatrti vjeru u ovim krajevima, i šire, nego su je raspršili. Nikada u širokobriješkom i okolnim krajevima nije bilo toliko duhovnih zvanja kao nakon Drugog svjetskog rata. Mučenička krv nije uzalud prolivena. Nešto slično kao u župi Međugorje. Na Gospin govor ljudi mijenjaju svoja srca i određeni među njima zažele izbližega slijediti svoga Boga. Ovih dana čuh da mučenička krv pobijenih hercegovačkih franjevaca i dalje donosi plodove. Neki su o svemu tome čuli, čitali i htjeli bi slijediti te tragove.

Gospa na Širokom Brijegu, gospa u župi Međugorje, Gospa na raznim drugim stranama skuplja svoju djecu, dok vrijeme protječe. I neka protječe, oni su na sigurnom.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 6, Međugorje, lipanj 2011., str. 54.; hrsvijet.net, 12. lipnja 2011.

Mislili smo da smo se riješili te zamjenice, ali nismo. Oni. Prilijepili se uz nas i nikako da se otkvače. A morali bi. I trvenje ide naprijed.

Kad naš puk govori o vragu, kaže: »onomo on«. Ni ime mu ne želi spomenuti zbog njegove crnine. Ne ćemo zbog toga ni mi njihovo. Uostalom, imaju oni više imena, dok im je posao uvijek isti. Uništiti istinu i na njezino mjesto postaviti prijevaru.

Ni Kraljica ih mira ne imenuje, iako se duboko s njima ne slaže. Ona navješćuje drukčije novo doba i drži otvorena vrata da se i oni jednoga dana priključe. Naravno da to ne znači da im podilazi i spušta razinu svoga govora. Ona tek ne mrzi i žao joj je svakog čovjeka koji luta po tami.

Hrvatski puk u ovo suvremeno vrijeme očito je izabran kao ono nekada židovski. Bog nam vidljivo progovara i želi da preko nas drugi ljudi shvate što im je činiti. Znam da nije lako nositi teret izabranja. Htjeli bismo biti bezbrižniji, ponašati se kao i drugi. Samo, do čega će nas to dovesti?

Nekada se Zapad na kojem živimo zvao kršćanski. Bio je izabran. Preko njega je Božja riječ krenula u svijet. I mnogi su je prihvatili. Kad su silnici to vidjeli, priključili su se i oni. Ali na svoj način. Natovarili su se na leđa kršćanstvu i silom ga drugima nametali. Moralo je doći do nesporazuma. Zapad se počeo urušavati u sebe. Izumio je prosvjetiteljstvo, a od sebe gurao renesansu. Cičao je da mu ne treba humanizam i kršćanstvo, već vjera u razum. Danas smo tu gdje jesmo. Trulež zaudara iz naizgled blještavog Zapada. Pokvarenost, potkupljivost na svakom koraku. Javna glasila to niječu i raspredaju o ljudskim pravima. Usput izmišljaju i neka nova. I brod polako klizi u propast.

Što sve ovo znači zorno se vidi na državi Hrvatskoj. Narod, kojeg je Bog izabrao, postavio je svoj okvir za preživljavanje na ovoj kugli zemaljskoj. Dogodilo se to nakon dugih stoljeća. Uspio se odhrvati daleko nadmoćnijem neprijatelju, jer su njegovi bojovnici nosili krunicu oko vrata. I oni im to nisu zaboravili. Svjedoci smo kako ih nastoje poniziti u Haagu i u domovini. Jer, rekosmo, oni imaju različita lica i imena. Obranu nazivaju napadom, napad obranom. A mi naizgled nemamo snage odbaciti takve objede. Predodređeni smo za žrtvu.

Nešto slično činili su nam i za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega. Predali su nas, poput mnogih drugih, u ruke komunizma. Izmislili su tu pošast i pokušali je raširiti diljem svijeta. Tamo gdje je demokracija bila jača nisu uspjeli. Na kraju su nastala dva bloka: Zapad i Istok. Izgledalo je da će tako ostati vječno. Oni su zadovoljno trljali ruke. Posijali su nemir i sad će vladati po svome. Na njihov užas početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nestade tog njihovog čeda. Pade kao kula od karata. Hrvati, kao nekada u Mađarskoj, odigraše jednu od bitnijih uloga. Viknuše da su za demokraciju. U njihovim očima, to se ne oprašta. Sukob započe i traje sve do danas.

Časno je biti na strani dobra i svoga naroda. Lako to zapažamo u riječima Kraljice mira. Nije ona došla da nas izdvoji iz prostora i vremena, nego nas dapače želi ukorijeniti u taj prostor i to vrijeme. Nekada nam je govorila kako se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Netko je poslušao, netko nije. Da smo svi poslušali, koraci bi nam bili kudikamo laganiji. Međutim, nikada nije kasno. Dok oni ponovno navaljuju na nas, sjetimo se riječi svoje Kraljice mira. I počnimo moliti, da bismo nakon molitve odlučili što i kako dalje. Nije molitva droga koja nas izdvaja od okolnog svijeta i draška naša osjetila. Molitva je duboki odgovor na svakodnevne izazove oko nas. Čovjek koji se moli čovjek je koji stvara povijest.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac također je živio u teška vremena. Teža nego ova naša današnja. Imao je odgovornu službu. Kad je došao trenutak ostati na crti božanskih i ljudskih načela ili sve to pogaziti za uživanje u ovozemaljskim slastima, izabrao je ono prvo. Znao je da to može donijeti i smrt, ali se nije bojao. Zbog svega toga je na komunističkom sudu uzdignute glave rekao da mu je savjest čista.

Na isti način postupili su i pobijeni hercegovački franjevci. Za svoja uvjerenja dali su svoje živote. Neprijatelj je mislio da ih je dokrajčio. Široki Brijeg, taj simbol vjere i hrvatstva, doslovno je sravnio sa zemljom. Ali iz pepela je niknulo novo sjeme i nastavilo trajati u povijest, dok je njih zameo vjetar.

I još kratko: gdje smo mi u svemu ovome?

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 5, Međugorje, svibanj 2011., str. 38.

Još jedanput mi čudno započe dan. Najprije sastanak na kojem mi se nije bivalo, poslije toga najaviše se novinari koje nisam očekivao. Dok ovo pišem u popodnevni sat, sunce se pomalja kroz oblake. Spoznah u tome poruku. Plivati nam je i svladavati valove da bismo stigli do željenoga, do sunca. Podrazumijeva se da ovdje ne mislim na sunce kako ga shvaćaju neke grane masonstva. One mu prilaze kao božanstvu, klanjaju mu se, ja ga doživljavam kao nebesko tijelo što ga stvori mudri Bog i u kome volim uživati, naročito nakon teških oblačina. Znam da ni Kraljica mira nema ništa protiv ovoga. Ta učila nas je cijeniti prirodu, ali nadasve cijeniti Boga. Jer tek tada sposobni smo za sve ostalo. Samo, koliko nas je spremno ići ovim putem?

Spomenuti novinari zaželješe da im nešto reknem o trenutnim zbivanjima u BiH, poglavito u tzv. Federaciji. Zanima ih odgovor puka na sve igre oko uspostave vlasti. Što da im kažem? Gledao sam mjesto gdje su komunisti ubili i zapalili 12 hercegovačkih franjevaca. U glavi su mi prolazili i drugi ubijeni. Stranka, nasljednica one koja je sve ovo učinila, danas je na čelu svih igara što se izvode u posljednje vrijeme. Dobro, ima tu i drugih igrača, važnijih, ali oni su u sjeni pa ih sad malo pustimo po strani. Umjesto da se ispriča za sva zla koja je komunizam nanio hrvatskom i svim drugim narodima u BiH, oni bi povratak na neka stara, jednoumna vremena. I zbog toga umjesto da ljudi prosvjeduju zbog niskih plaća, nedostatka posla, slabog školskog odgoja i još stotinu drugih pametnih stvari, trebaju prosvjedovati zbog uskraćivanja osnovnih ljudskih prava. Mala sam zaboravio, a malo nisam imao vremena, pa ne spomenuh i tzv. Međunarodnu zajednicu. Njezini su prsti duboko u svemu što se događa. Od ove države napravila je zajednicu nesposobnu živjeti, ali to ne želi popraviti nego nastavlja po starom. Pritom priča priču o demokraciji, upravo poput stranke nasljednice komunističke partije. I vrtnja u krug ide dalje. Dokle?

Oni koji su prošli molitvenim mjestom gdje se časti Kraljica mira, nakon što su se prepustili miru koji se ovdje može dodirnuti prstima, odlično znaju odgovor. On je i ljudski i kršćanski, bez zadrške. Znači samo ono što kaže i ništa drugo. Sve skrivenosti i sve sjene jednostavno su odbačene. Oni su sunce i vrijedi ih upoznati. Pravilno razmišljaju, pravilno odlučuju, pravilno žive. I, htio to netko ili ne, sve su primjećeniji u društvu. Svjesni su da se svjetiljka ne stavlja pod sud nego na vidno mjesto da svijetli svima u kući. To je jednostavno snaga koja će pokrenuti ovaj učmali svijet i ponovno ga privesti dobru. I ne će tada novinari govoriti o pobunama, nego o miru i blagostanju koje je konačno došlo na ovu zemlju.

Istina je, ovo su neka vremena koja još nisu došla, ali koja će doći ako Bogu i Kraljici mira dopustimo da djeluju kroz nas. Znali su to i pobijeni hercegovački franjevci pa ih zbog toga danas mislimo proglasiti blaženima i svetima. Naravno, bit će to nakon pomnog ispitivanja dokumenata i svjedoka, što je dobro. Nema se što kriti, jer sveci su ljudi koji su dopustili suncu, Isusu Kristu, da progovori kroz njih. Zbog toga je ta svjetlost trajna.

Oni koji se više bave pojavama u društvu kažu da danas postoje neki koji se nazivaju iluminatima, prosvijetljenima. Jedna su grana masona ili slobodnih zidara. Svi zajedno spadaju u tajna društva. Skrivećki se dogovaraju, izvode svoje posebne obrede i nastoje utjecati na povijest čovjekova bivovanja na ovoj zemlji. E, sad, ako su im namjere čiste, zbog čega se skrivaju? Očito tu ima mnogo toga nepoželjnoga pa ih je dobro upoznati. Podrazumijeva se da ne mislim da im se približimo. Sve takve prisilimo da iziđu na svjetlost dana ili sunca kojeg štuju. Tada će se vidjeti trebaju li s tim prestati ili neka i dalje nastave tako. Dosezi su to i demokracije na koju svi prisežemo, uključivši i njih, barem tako javno kažu. Stvarno, bilo bi lijepo živjeti u svijetu u kojem svatko želi pomoći onome drugome kraj sebe. Zaista nas sebičnost vodi u propast. Ona je ustvari pokretač svih tih tajnih društava. Na kraju ih dovede do potpunog izvrtanja svih vrijednosti. Umjesto Boga, počinju štovati Sotonu. Zbog užitka na ovoj zemlji žrtvuju vječnost. Koja glupost!

Kad upoznamo što se zbiva oko nas, ne bismo smjeli ostati prekriženih ruku. Kao ljudi i kao kršćani pozvani smo djelovati. Kako, odgovorit će nam naše razmišljanje. Bog nam nije glavu stvorio da bismo njome u svakom trenutku spremno klimali, nego da bismo pomoću nje pronašli pravi put. I kad nakon toga te naše misli spojimo s toplinom srca, gdje nam je kraj?

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 4, Međugorje, travanj 2011., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. travnja 2011.

Veljača u svijesti Hercegovaca osta u tragičnom sjećanju, a lipanj u svijesti čitavog svijeta i čitavog hrvatskog puka. Tih dana počeli su važni povijesni događaji. Komunisti, htijući ubiti dušu jednog naroda, pobiše 12 franjevaca i još neutvrđen broj civila i vojnika 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu. Nastavi se tada komunističko progonstvo hrvatskog naroda koje započe, iako je i prije bilo primjenjivano, početkom tzv. završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije. Krenuše s Visa, uz potporu Britanaca, i posijaše smrt, oni rekoše oslobođenje, na svome putu. Prije Širokog Brijega, na Daksi ubiše njih 53, među njima i padra Pericu, tvorca one glasovite pjesme Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. I tama izgledaše neprobojna, uz žarke molitve hrvatskog Božjeg puka, sve do lipnja 1981. Tada puče glas da se ukazala Kraljica mira. Komunisti odgovoriše vojnicima, oružjem, psima. Nije pomoglo. Glas se uporno širi sve do današnjeg dana u zadnji, najzabitiji kutak ove kugle zemaljske. Deset godina poslije toga ozari se lice hrvatskog naroda. Upravo na obljetnicu Gospina ukazanja započe život njegova država u ove naše današnje dane. Nedavno sam imao priliku, kao vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, progovoriti u Glasu Koncila o ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i o povijesnim prilikama u kojima se to dogodilo te koji su današnji stavovi o svemu tome. Na to se skladno nadoveza obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca koja se, makar skrivećki, obilježavala od prvog trenutka. Ove godine malo se proširi u vidu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca. Uto u Večernjem listu Zvonimir Despot porazgovori s Tomislavom Karamarkom, ministrom unutarnjih poslova u državi Hrvatskoj, i lavina krenu. Hrvatsko društvo jače nego ikada progovori o žrtvama koje napraviše komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata, a i kasnije. Sada se ozariše lica pojedinaca koji su ostarjeli, stekli svoju djecu, unuke, a da nikada nisu vidjeli oca, majku, brata, sestru... koje pojede komunistički mrak. Ima priča da je to zbog prikrivanja prodaje voda i zbog skore osude nastanka hrvatske države kao udruženog zločinačkog pothvata. Ali...

Razmišljam, zar je sve ovo nastalo slučajno? A i tisuće drugih stvari mogle bi se nabrojati s ovima spomenutima. Ni kao čovjek, ni kao vjernik ne mogu prihvatiti nikakvu slučajnost. Komuniste je vodila slijepa mržnja, Đilas je volio govoriti o plemenitoj, hrvatski puk je vodila žarka vjera u Boga koji je pravedan, sve vidi i nikada ne će ostaviti svoje na cjedilu. Tako i bi. Mržnja ustuknu pred ljubavlju i dobrotom. Otvoriše se vrata raja, još ovdje na zemlji, i počesmo ga uživati. Lijepo o tome progovori Vicka u jednome razgovoru pa spomenu da neki žive i pakao na zemlji, jer tako hoće. Naravno da su me kosnule te riječi. Žao mi svakoga onoga tko tako odluči, iako je svojevoljno odlučio. Prodati svoju dušu za određena uživanja određen broj godina ovdje na zemlji, a onda čitavu vječnost patiti, nema smisla ni po kakvoj logici. Međutim, zamamni su pipci prijevare i ljudi ponekada na sve nasjednu. Jednostavno rečeno neka im je Bog na pomoći.

Nije slučajno izabrana ni župa Međugorje gdje će se Kraljica mira ukazati. Je li to zbog toga što je tu ubijen prvi franjevac kad su komunisti krenuli razrušiti, ne smo vojnički osvojiti, Široki Brijeg, stvarno ne znam. Bog to zna. Znam samo da je dolaskom franjevaca Široki Brijeg procvjetao i postao ne samo vjerničko, nego i narodno, kulturno... središte mnogo šireg područja od Hercegovine. Trala ga je kroz to vrijeme i glad, i rat, i nesklona vlast, ali je on ostao vjeran zasadama katoličanstva i hrvatstva. I zbog čega bi uopće bilo važno saznati odgovore na ova i slična pitanja? Kod onoga tko dobro razmišlja ti odgovori će uvijek biti samo ispunjavanje znatiželje. Puno je važnije osluškivati Božji glas kroz događaje oko Kraljice mira i kroz svakodnevne događaje te donesenim zaključcima mijenjati svoju i svijest ljudi oko sebe. Budu li se ovim vodili i svi oni koji ovih dana istražuju komunističke zločine, ne će pogriješiti. Tragično bi bilo, i uvrjeda prema žrtvama, kad bi počeli razmišljati u terminu »Oko za oko, zub za zub«. Mržnja ne, istina da! To je put koji će dovesti do pročišćenja ne samo žrtava i njihovih, nego i onih koji su ih učinili žrtvama. Istinsko pokajanje je uvijek moguće i nikada ga ne treba isključiti. Takav čovjek će otvoreno progovoriti o svemu što je radio i onda od Boga i od ljudi zapitati oproštenje. Bog će mu ga zacijelo dati, a trebali bismo i mi ljudi. I opet tu ništa ne će biti slučajno. Ovaj svijet vodi mudra ruka, bez obzira što nam njezini protivnici stavljaju kriva zrcala da kroz njih promatramo stvarnost i nakon svega zaključimo da to nije tako. Svijet je svrhovit, samo ga imajmo snage prepoznati.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 3, Međugorje, ožujak 2011., str. 38.; hrsvijet.net, 7. ožujka 2011.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. ožujka 2011.

Tih dana veljače u Mostaru je bilo hladno. Godina 1945. Neke su vojske odlazile, neke dolazile. Trebali su to biti samo njihovi poslovi, ali nisu. Civili i crkvene osobe u sve su silom uvučene. Glave su vrcale kao kuglice u fliperu. Razlijegala se pjesma o antifašizmu, partizanima s kapom na tri roga što se bore protiv Boga, o drugu Titu... Postalo je hladnije nego što je to i Neretva mislila bježeći užasnuta prema moru.

Danas je opet veljača, samo posve neka druga godina. Ispod svega je trebala biti podvučena crta te pogled uprt u budućnost. Međutim, pokušavaju ga zarobiti u prošlosti. I nanovo puštaju one iste pjesme, potiho pa sve glasnije. A i Europa ih osudi i pita nas što to činimo dok kažemo da žurimo prema njoj? Nemam odgovora, znam da u tome ne sudjelujem. Svaka čast pokojnima pa ma kakvi oni bili kroz život, ali obnavljati njihove spomenike po našim trgovima da bi nam bili uzorima neka je druga priča. Posebno kad nedostaju neki bitni spomenici. U Mostaru bih tako postavio, jer nikada to nije učinjeno, spomenik svima onima što su pobijeni na Čekrku, u Sjevernom i Južnom logoru, Sutini, raznim rukavcima Neretve, na mostovima što bi trebali spajati njezine obale... Bila je to nepotrebna cijena koju su civili i crkvene osobe platili na tim prostorima. Da se svima začepe usta, proglasiše se ta vremena antifašističkima i sad ti nešto zucni. Neretva je nastavila teći i pamtiti istinu o svemu tome. Jer nju se ne može ušutkati i ona ne zaboravlja.

Razmišljam o svemu ovome dok se sjećam tih davnih, a tako blizih događaja u Hercegovini. Mučeništvo tada poče postajati raspoznajni znak svake kuće u njoj. Nestajali su očevi, majke, sinovi, kćeri, susjedi, poznanici, djeca, nitko nije bio pošteđen. Kao da nije bilo dosta, dogodi se malo kasnije još i svibanj te sljedeći mučni mjeseci i godine. Revno ubijaše i uvjeravaše nas da Bog ne postoji. Gledajući ih spoznavali smo da u njihovim glavama i srcima zaista ne postoji, da su ga protjerali, dok je nama svjetlo i nada u budućnost. Oživljavali smo uspomene na progone prvih kršćana i vjerovali da nas nitko ne može strti ako to ne dopustimo. Na kraju i bi tako. Raspade se njihova kula babilonska, a naša se pravedna kula pokaza u svom punom svjetlu. Oni danas lutaju i pokušavaju se snaći u novim okolnostima. Jedni se kaju i mi im pružamo ruku pomirnicu, drugi bi htjeli povratak na staro i mi im uskraćujemo svoju ruku. Važan nam je i Bog i čovjek, njima je samo važan užitak na ovoj kugli zemaljskoj, i kako da budemo zajedno? Volio bih da nije tako i da svi idemo u istom pravcu bez obzira koliko nam putevi bili različiti. Bog i Kraljica mira neprestano nas zovu da postanemo takvi. Imamo različite darove u sebi i zbog čega ih u potpunosti ne uporabimo za uspješan život dok ovom zemljom, kao mostom, idemo prema svojoj nebeskoj domovini. Iza nas ne smije zakukati ni jedna majka, ne smije svoju suzu pustiti ni jedan otac. Mi smo vjesnici mira i ojađenima i njihovim mučiteljima. Dobro vječno ostaje u krilu Nebeskog Oca, a zlo vječno odlazi u pakao. Drugog puta jednostavno nema.

Govorim sve ovo i čovjeku čijeg oca ubiše dok je imao samo dva i pol mjeseca. Poznavao sam ga čitav život i nisam ništa o tome znao. Jer, to se nije smjelo spominjati u ona huda komunistička vremena, a poslije je već zaborav učinio svoje. Pričao mi je jučer o svemu tome. Sad mu je samo jedina želja da mu pronađe kosti i da ih dostojno pokopa. Podrazumijeva se da ću pomoći koliko je u mojoj moći. Samo, jesu li dostatne sile onih koji danas iz ljubavi prema pobijenima skupljaju njihove ovozemne ostatke po raznim stratištima i rasvjetljavaju te tmurne dane? Bojim se da nisu, iako je i ovo bolje nego ništa. Države s obje strane granice još uvijek uporno šute. Podržavaju ih u tome prijetvorne međunarodne sile koje se svaki čas miješaju u poslove tih država. Možda otud vjetar puše i možda je taj vjetar donio ove koji bi sada, kao, trebali odlučivati? Ne bih sada na to odgovarao. Malo je to duža priča i traži da bude ispričana sama. No, znamo što se zbiva i ne pristajemo na te njihove nedemokratske korake, da ne uporabimo neki drugi pojam. Žao mi tek njihovih građana. Nisu zaslužili da oni govore u njihovo ime. Nadam se da će smoći snage prozreti ih i skinuti sa svoga vrata.

Šumi Neretva i odlazi dolje prema jugu. Priča o toplini koja će zgrijati naše mrzle dane. Potpuno je to blijeda slika onoga što čini Kraljica mira unatoč tome što u to znaju ne vjerovati i neki iz okoline. Recimo oni što rade i nedjeljom i svecem te na to tjeraju i svoje djelatnike. Zar im je bliži govor prošlih, prohujalih vremena? Ili bi ih oni ponovno vratili? Vrijeme je stvari staviti na svoje mjesto. Nadam se da ćemo u tome ustrajati.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 2, Međugorje, veljača 2011., str. 38.; hrsvijet.net, 6. veljače 2011.

Na blagdan Svih svetih 1945. započeše borbe za zauzimanje Širokog Brijega. Ujedinili se komunisti i Saveznici i masakr otpoče. Nadiruće snage tamanile su sve pred sobom. A pred njima Grad na gori: čuvena Franjevačka klasična gimnazija, samostan i crkva, konvikt, čitav svijet koji je uspješno oblikovao ljude što vole Boga, svoju domovinu i same sebe. Ishod sraza znamo. Široki Brijeg postade opustošeno i strto ozemlje. Ali, tek naizgled. Nisu uspjeli uništiti klicu života koja je samo čekala proljetne zrake da bi izronila iz mraka komunističke zime i pokazala se u svoj svojoj ljepoti. Iskoristila je svaki takav proplamsaj, sve do danas.

Čitajući, razgovarajući i razmišljajući polagano prodirem u tajne tih dana. Pred očima mi neprestano kip Gospe na nebo uznesene. Još kao malom, dok me majka ovamo pješice vodila, privlačila me njezina vedrina i plavetnilo koje je upućivalo na slobodu. Tada pomalo spoznavah što su komunisti radili kad su uspjeli ovladati ovim prostorom. Uvodili su konje u crkvu, razbijali misno posuđe i parali misno ruho, igrali svoje razuzdano kolo i pjevali svoje bestidne pjesme, radili razne druge izopačene stvari, a Gospinu su kipu između ostalog rezali ruke. Danas ih, hvala Bogu, više nema. Otpuhao ih povijesni vjetar. Međutim, je li otpuhao i njihove misli iz raznih zavedenih ljudi? Bojim se da nije. Još je nekima njihov zločin plemenita osveta, njihova kapa poruka mira i ljubavi, njihova borba uzdignuće prema višim idealima. Kud plovi ovaj brod, upitao bi se pjesnik? Što mu reći? Bilo bi potrebno spoznati svoje zablude i na tome graditi bolje sutra. Imamo li snage to započeti ili se sve vrti oko naših probitaka? Trenutno je u modi ponovno udruživanje u zajednicu koja već dva puta nije uspjela izdržati okove svoje povezanosti. Mislim da tu ne pomaže ni nadanje po onoj pučkoj: treća-sreća. I što sad? Pa, ljudi moji, u još smo jednoj novoj godini, valjda se usuđujemo donijeti kakve odluke, a ne nastaviti u stilu ludovanja kakvo smo možda činili na slavlju početka te nove godine.

Teško je govoriti samome sebi, a kamo li još i drugome. Radije da si udružimo snage i započnemo nešto dobro u ovom hrvatskom puku. Mislim da je najbolje da počnemo svojim primjerom. Tada drugi imaju vremena razmisliti i poći istim ili sličnim putem, a nemaju vremena vještinom riječi sve nam to oboriti i ostati isti.

Dok su komunisti nadirali, mnogi franjevci nisu odlazili sa svojih mjesta. Sklanjali su se samo oni koji su shvaćali da bi ih komunisti zbog nekog njihovog govora, članka, napisane knjige... mogli skratiti za glavu pod izlikom da su se borili protiv njih. U stvarnosti je to, pak, bilo samo propitkivanje trenutnih silnica u društvu i odgovaranja na njih. Međutim, komunisti nikada nisu volili ljude koji misle. Oni su trebali samo slijepe poslušnike jer su tek na taj način mogli uspostaviti svoj protuljudski, nakaradni sustav. Znali su sve to oni koji su ostali, ali se nisu bojali. Pravedni pred Bogom i pred ljudima bili su spremni da se dogodi što se ima dogoditi. Uz to su razmišljali tko će biti uz vjerni hrvatski puk ako svi odu. Nisu im to do danas zaboravili ni komunisti ni puk. Prvi bi ih i dalje držali pod lažnom optužbom da su se djelatno borili protiv njih i da su pobijeni u žaru te borbe, a puk ih od prvih trenutaka kad je saznao za njihov udes drži mučenicima. Dolazio je i dolazi na njihove grobove da tu spozna kako se ostaje svoj unatoč mračnoj sili koja ti se zbog toga može sručiti na glavu.

Iz samostanske zajednice na Širokom Brijegu tog vremena samo je jedan uspio sačuvati živu glavu, ali i on uz teške muke. Budući da nije trenutno bio tu kad su počele borbe, nije uspijevao vratiti se u samostan nego samo do prvih borbenih crta. I tako dalje prema Zapadu gdje se konačno skrasio. Komunisti ubiše 30 drugih kojih su se dočepali, još 4 njih ubiše na samostanskom području. Tako širokobriješki samostan podnije više od polovice žrtava (34 od 66) Hercegovačke franjevačke provincije. Stoga s pravom puk za sve njih ima naziv Širokobriški mučenici. Ali ne samo zbog toga pukog broja. Širokobriješki grad na gori duboko se usjekao u pamćenje čitavog hrvatskog naroda. Ovdje su školu učili ne samo Hercegovci, nego i Dubrovčani, Slavonci, Splićani... Neki su kasnije bili u sastavu napadača i nisu imali milosti, ali to je već na njihovu dušu.

Žrtva hercegovačkih franjevaca, žrtva drugih redovnika, svećenika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca, žrtva čitavog hrvatskog puka nije bila uzaludna. Ona neprestano odjekuje u nama i pitanje je jesmo li je počeli djelatno osluškivati? Mnogo toga mi kaže da jesmo pa neka nam je sretan hod tim stazama. A na njima nas čeka Kraljica mira.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, VI., 1, Međugorje, siječanj 2011., str. 38.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2011.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. siječnja 2011.