Bi to tako, tih Golgotskih dana. Mislim, križoliko. Isus, pravedan, uspješan, jer liječio je druge i svi su ga poznavali, dođe do točke prijelomnice. Namijeniše mu križ, ništa manje i ništa više. A on je bio predviđen za najveće protuhe. Nepravda do neba. Ipak, nije se otimao, krenuo je odlučno svojim putem. Tek je rekao onima što su ga udarali da bi trebali dokazati da je kriv. I to je uglavnom bilo svo protivljenje. Slijedili su ga malobrojni, skupina onih što su se do tada zvali njegovima. Ostali su se prestrašili i iz prikrajka gledali što će biti s njim. Ako se izvuče, moglo bi se nastaviti starim putem, ako ne...

Odjekuju u meni događaji ovih dana. Nalegli su na Herceg Bosnu, kao ono nekada divlji osvajači Turci Osmanlije. Viču da su u pravu. Ima i naših s njima. Takvi su poslovi uvijek bili i uvijek će biti unosni. Dok postimo, molimo se, jednostavno zaranjamo u korizmu, gdje smo zapravo? Sa svojim Bogom, svojim narodom, sa samima sobom? Razumijemo li što je Isus učinio kad je naizgled suviše jednostavno proigrao svoju priliku? Mislimo li na svoju subraću s druge strane granice? I na njih su nalegli, možda više nego na nas. Opljačkali su ih, uhitili bojovnike i generale, razvlače ih po javnim glasilima. Zajedno smo stvorili politički okvir za dragu nam domovinu i zle sile u društvu to nam ne mogu nikako oprostiti. Zdvajamo li zbog toga ili imamo snage nasmijati im se u brk? Jer, ovo je naša zemlja, naše nebo, put koji je sami Bog stavio pred nas.

Nije bilo lagano ni našim prethodnicima. I na njih su udarali. Veljača iz 1945. još i danas poput Isusove točke prijelomnice stoji pred našim očima. S jedne strane je navirao bezbožni, neljudski komunizam, s druge strane su bili oni koji su naviještali Božju riječ i nisu uzmicali. Znamo da mogli su izbjeći križ, ali ne htjedoše. Krenuli su i oni svojim putem. Ubiše ih, zapališe i odrediše da se o njima govori kao o zločincima. Učiniše tako i s drugima jednakima njima, sveukupno njih 66, a i s vjernim pukom koji ih je slijedio. Razoriše im i obitavalište. Namijeniše im ništavilo. Opet su neki njihovi bili s njima, a drugi su virili iz prikrajka. Saga o Isusovim danima dogodi se i u našim krajevima.

I jednoga dana puče vijest: Došla nam je u posjet Kraljica mira. Mi se obradovasmo, a oni skočiše. Htjeli su i nju na križ, samo kako je pronaći. Bila je u našim mislima, našim srcima, našim obiteljima. Svatko ju je štitio na svoj način i ništa joj nisu mogli. Naučili smo da treba uvijek biti sa svojima, bez obzira na križ i patnje. Svijet je to zadivilo i nagrnuo je k nama. U čemu je tajna naše mudrosti? Nismo im mogli iscrpno odgovoriti, upirali smo samo prstom na Isusa, Kraljicu miru, naše što ih potamaniše prilikom svitanja njihovih zora. I razumjeli su te tu istinu prenijeli diljem svijeta. Kad je nastupilo vrijeme sraza, bili su uz nas. Razumski gledajući trebalo nas je nestati, ali mi smo znali nositi križ i zbog toga smo preživjeli. Nešto kao na onim slikama njemačkog slikara. Ljudi nose križ, svatko svoj. Ali jednome između njih to se previše ne dopada. Moli Boga da mu ga skrati barem malo. On udovoljava njegovoj želji. Nakon nekog vremena ponovno ga moli isto uvjeravajući ga da je tako bolje, lakše će ga nositi. Opet mu je udovoljeno. Ali nenadano dolaze do prijelaza na drugu obalu. Golema provalija pred njima. Stavljaju svoje križeve i preko njih prelaze, svi, osim njega. Njegov je križ bio prekratak jer ga je, rekosmo, rezao.

Proći će i ova godina i još mnoge druge, barem se tako nadamo. Što će biti od nas? Odgovor je u onoj točci prijelomnici gdje se postavlja svoj odnos prema križu. Lako za druge, ali kakav je naš odgovor?

Miljenko Stojić

Frama, Široki Brijeg, 15. travnja 2011.; hrsvijet.net, 25. travnja 2011.

Slunj, 22. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Završne misli

Četničko-partizanska zlodjela su neizbrojiva i neopisiva
Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava, od svih vojnih ustrojstava mora se reći da su zločinstva četniko-partizana u Slunjskome kraju bila vodeća, čak veća nego od svih drugih vojska zajedno. Četniko-partizanska zločinstva su neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili četniko-partizani, a onda je slijedila osveta.

Četnici i pridruženi im komunistički partizani su ubijali Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svim četničkim, što će reći, i u četničko-partizanskim planovima, a napose u onome četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića koji se svodi na: »Poubijati, prognati i ostatak Hrvata od oko 200.000 denacionalizirati!« (Vidjeti o tome u Jozo Tomasevich: »Četnici u Drugom svjetskom ratu, Liber, Zagreb, 1979.«, napose Glava šesta, Četnički ciljevi i organizacija, str. 155. nadalje.)

Kroz čitavu ovu raspravu provlači se naziv četniko-partizani. To je najispravniji naziv jer su četnici i partizani bili udruženi u dijelu Hrvatske, u koji spada Slunjski kotar i Plašćanska udolina. Čak, kad su se međusobno svađali pa i ratovali vrlo brzo su se četnici i partizani pomirii ili barem prelazili jedni k drugima. To je predmet obširnih studija, u koje je ovdje nemoguće ulaziti. Posvemašnje opravdanje za naziv četniko-partizani vrijedi do treće godine Drugog svjetskog rata, a to je vrijeme najvećih zločina u Slunjskome kraju, kad su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić došli u Slunj na »oslobođeni teritorij«.

Komunistički zbornici na više od 10.000 stranica puni su laži i zataja
Doktor povijesnih laži, komunist srbsko-četničkog svjetonazora Đuro Zatezalo objelodanio je, sa sebi sličnim suradnicima, dvadesetak Zbornika, izdavanih najviše u HAK-u, Karlovac. Ta Zatezalova literatura je prepuna laži na račun Hrvata, preuveličavanja glede dobrote, nedužnosti i žrtava u pitanju Srba. K tome dolaze netočni podatci o broju stanovnika i nacionalnosti, razne zataje i tendenciozne manipulacije s postojećim istinama i iskrivljavanja činjenica do u bezkraj.

Ostatak 7. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

1. dio; 2. dio; 3. dio; 4. dio; 5. dio; 6. dio

Kraj

Slunj, 19. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Neki pojedinačni slučajevi četniko-partizanskih zločina

Sve prognaničke obitelji iz Primišlja nastradale su od četniko-partizana
U kući učiteljica Cindrić razgovaralo se je s pjesnicima Nazorom i Goranom i o drugim životnim sadržajima, ali ipak najviše o četničko-partizanskim zvjerstvima, jer je učiteljicama bio cilj, da Nazora i Gorana kroz takove razgovore uvjere u pogrješku njihovih dolazaka k šumskim banditima.

Jelena Cindrić je govorila o stradanjima Hrvata, prognanika iz Primišlja, u Slunju. Tako su četniko-partizani ubili 10-ogodišnjeg Matu Pavlešića (Ivanovog) kao pastira, jer se je opirao pljačkanju svog stada. Njegovog oca Ivana Pavlešića, sina Mikinoga, su nakon mučenja ubili po presudi »Narodnog suda«. Ivanov brat Mate ubijen je u Srebrenici kao hrvatski vojnik, a brata Nikolu Pavlešića, oca sedmero djece, su natjerali četniko-partizani da skače u smrt s visoke stijene. U sličnu smrt natjerali su četniko-partizani Ivana Pavlešića Dragicinog. Strijeljali su presudom »Narodnog suda« Matu Rigljana, oca šestero djece. Ivan Vuković, prognanik iz Primišlja, je umro od posljedica četničko-partizanskog mučenja, a Dragan Vuković, sin Nikole Vukovića iz Primišlja, je netragom nestao.

O ovima i drugim četničko-partizanskim zvjerstvima svakodnevno su učiteljice Cindrić govorile Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću.

Uvjeren sam da je Ivan Goran Kovačić inspiriran za svoju poemu »Jama« u četničko-partizanskome klanju u Slunju, napose na klanju oko 500 ranjenika. Ti ranjenici većinom su bili slunjsko-hercegovačka mladež.

Na ovu inspiraciju za poemu »Jama« ukazuje mi Goranovo bilježenje podataka učiteljice Jelene Cindrić i ono što sam naprijed naveo o njegovom nezadovoljstvu, šutljivosti i jednom jedinom pitanju: »Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?«

Ostatak 6. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Vezano: 1. dio; 2. dio; 3. dio; 4. dio; 5. dio

Nastavlja se

Slunj, 15. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Sržni događaj po kojem je satkana »Jama«

S pjesnicima već prvog jutra u Cindrićevoj kući
Kao 14-ogodišnjak sa zrelošću III. razreda gimnazije, upoznao sam pjesnika Vladimira Nazora i njegovog suputnika Ivana Gorana Kovačića već prvog jutra u kući sestara – učiteljica Jelene i Lucije Cindrić. To se odvijalo ovako. Četniko-partizani su zapovjedili mojim roditeljima Josi i Franciki Hazler da moraju od svojih krava dati svako jutro po dvije litre mlijeka za drugove pjesnike Nazora i Gorana. To mlijeko sam im donosio ja osobno. Prema sjećanju to sam činio samo četiri jutra.

Tu dužnost sam obavljao s nekakvim oblikom miješanog nezadovoljstva (»Zašto baš ja moram nositi mliko?!«) i istovremene radoznalosti, jer sam želio upoznati ove zalutale hrvatske pjesnike, čuti nešto od njih i u razgovoru pitati ih štošta. To mi je uspijevalo s vrlo govorljivim Vladimirom Nazorom, ali ne i s Goranom Kovačićem, koji je uvijek samo šutio kao mumija i davao je izgled nezadovoljnog čovjeka.

Slika i dojam prvog jutra
Susret prvog jutra bio je ovakav. Donio sam mlijeko (mi u Slunju kažemo mliko) i pozdravio s »Dobro jutro!« Učiteljice su jednako tako odzdravile. Nazor mi je odgovorio: »Zdravo druže!«, a Goran je prešutio pozdrav.

U predsoblju, ujedno zimskoj kuhinji, iznad umivaonika brijao se je Vladimir Nazor britvom koju je od nekoga dobio, jer su njegove stvari nestale na putovanju prema Slunju. Netko ih je prisvojio. Pri brijanju je dosta glasno razgovarao s umirovljenom učiteljicom Jelenom Cindrić, a Ivan Goran Kovačić je tmurno zamišljen sjedio na udobnom tapeciranom stolcu i nije ništa govorio. Nazor je bio pri završetku brijanja. Mene se je jako dojmio njegov starački vrat s visećim podbradkom, obrazi i špičasta bradica.

Ostatak 5. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Vezano: 1. dio; 2. dio; 3. dio; 4. dio

Nastavlja se

Slunj, 13. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Četničko-partizanski zločini u Slunju i okolici inspiracija su za poemu »Jama«

Slunj nije bio oslobođen, nego okupiran od 14. studenoga 1942. do 20. siječnja 1943.
Graničarski gradić Slunj je tada bio okupiran od šumskih odmetnika, koji su se sami nazivali četnici i partizani, k tome Narodno-oslobodilačka vojska, samopredstavljana kao »osloboditelji« Slunja...

Mi Slunjani, međusobno (povjerljivo i tajno!) smo ih nazivali: Zločinci, neprijatelji, okupatori, banditi, šumski odmetnici, pljačkaši, palikuće, ubojice i koljači...

Ovdje ću iznijeti samo jedan podatak. Četniko-partizani su popalili više kuća i crkava u Slunjskome kraju, nego sve druge vojske zajedno koje su se tijekom rata kretale po tome dijelu Hrvatske. To isto vrijedi i za broj poubijanih ljudi. Četniko-partizani su tu uistinu bili vodeći zločinci.

»Narodni sud« i četničko-partizansko mučilište u Slunju
Nedaleko zgrade slunjske škole u mojem neposrednom susjedstvu, u kući Bare Lovrenčić s vrlo visoko ograđenim dvorištem, bio je smješten takozvani »Narodni sud«, što znači i četničko-partizansko mučilište u Slunju. Tu su obvezno prije ubojstva prolazili obred mučenja zarobljeni hrvatski vojnici i brojni civili, kojima je unaprijed bila pripisana neka krivnja radi koje su mučeni i ubijeni.

Ta Lovrenčićeva kuća je jedva tridesetak metara udaljena od kuće pisatelja ovih redaka, što ovdje iznosim radi vjerodostojnosti podataka vezanih uz Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

Ostatak 4. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Vezano: 1. dio; 2. dio; 3. dio

Nastavlja se

Slunj, 10. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Kovačićev i Nazorov dolazak u partizane

Krajem 1942/1943. Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić dolaze u Slunj
Prema podatcima iz komunističke literature, Zbornik 18, HAK Karlovac, str. 739. piše da su pjesnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić krenuli iz Zagreba 29. prosinca 1942. i prešavši Savu i Kupu preko Gvozda (onda Vrginmosta) stigli u Slunj. Već na zadnji dan stare godine su zagrebački bjegunci bili u Slunju.

Osnovni biografski i drugi podatci o Kovačiću i Nazoru
Hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913.) našao se zajedno s mnogo starijim pjesnikom Vladimirom Nazorom (Postire, 30. svibnja 1876.) u Slunju već 31. prosinca 1942. Ovo sam ponovio iz točnog pamćenja i jednog zapisa, jer u literaturi o pjesnicima nema datuma o njihovom dolasku i duljini boravka u Slunju, a meni je to poznato.

Na putu od Zagreba do Slunja Vladimir Nazor je već počeo sa svojim ciklusom »Pjesme partizanke« i prva među njima je bila »Čamac na Kupi« i »Majka pravoslavna«. Zatim slijede: Razgovor s mrtvima, Krutim se, Slovo na kamenu, Časovi klonuća, Crvena zvijezda, Pjesma o pesti, Mitraljeza, Titov »Naprijed«, Na Vučevu, Radost... Veći broj svojih pjesama objavio je Vladimir Nazor već 1943. u zbirci »Pjesme partizanke«.

Osim pjesama Nazor vodi dnevnik što ga naziva »S partizanima«. Započeo ga je pisati 10. siječnja 1943. u Bihaću i završava ga 28. svibnja iste godine na Durmitoru. Ovaj je dnevnik, književno rečeno, nastavak Nazorovih »Večernjih bilježaka«.

Ostatak 3. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Vezano: 1. dio; 2. dio

Nastavlja se

Slunj, 8. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler)

Talijani, četnici i komunisti tamane hrvatski puk

Rat je najveće zločinstvo, koje sprovode ljudi
Ovdje ću samo spomenuti da su zajednička zločinstva jugoslavensko-srbskih žandara i lokalnih četnika nad hrvatskim seljacima u Slunjskome kraju započela već 1935. naovamo. O tome znademo mi, još živi stariji ljudi. Ta zajednička zlodjela žandara i četnika u selima Slunjskog kotara prije Drugog svjetskog rata, spominje i opisuje Vjećeslav Holjevac u svojoj knjizi »Zapisi iz rodnog grada«, Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.

Zatim slijede četnička i pridružena im partizanska zločinstva nastavljena tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću.

Ne treba tajiti niti osvetnička zločinstva druge strane u ratu i bit će navedena u drugoj raspravi, a ovdje, koliko to istina usporedbe i osvete iziskuje.

Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava od svih vojnih ustrojstava, mora se reći da su zločinstva četniko-partizana u Slunjskome kraju neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili srbsko-fašistički četnici i četniko-partizani, a onda je uslijedila osveta od strane oružanih pripadnika Nezavisne Države Hrvatske.

Srbsko-fašistički četnici i pridruženi im komunistički partizani ubijali su Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svim četničkim planovima, a napose u onima srbsko-fašističkog četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića.

Komunistički partizani pod vodstvom samozvanog maršala Tita ubijali su ljude po Lenjinovoj doktrini: »Tko nije s nama taj je protiv nas! Jednostavnije je ubijati nego istraživati!« Titovi četniko-partizani su na toj Lenjinovoj doktrini skladali svoju zločinačku pjesmu: »Narod s nama // Koj' je prot nama // S njim ćemo pod pete...«

Ostatak 2. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Vezano: 1. dio

Nastavlja se

Slunj, 6. listopada 2010. (Miljenko Stojić / Dragan Hazler) – O poemi »Jama« Ivana Gorana Kovačića puno se govorilo i još se govori. Komunisti su nam neprestano utuvljivali u glavu da ona opisuje grozne ustaške zločine. Međutim, isto se tako uvijek potiho šaputalo da to nije istina. Nažalost, dovoljno dokaza nije bilo sve do ovih dana. Posredstvom fra Andrije Nikića do mene je stigao kraći tekst Dragana Hazlera o komunističkom ubijanju u slunjskom kraju, Ivanu Goranu Kovačiću i Vladimiru Nazoru, poemi »Jami«... Pročitao sam ga u jednom dahu i zamolio gosp. Dragana da napiše sve što zna. On je to s radošću učinio. Pročitao sam naravno i taj prošireni tekst i ostao zapanjen novim spoznajama. Uopće mi nije jasno zbog čega se u hrvatskoj javnosti o tome do sada nije šire govorilo, a moglo se dosta toga učiniti jer su određeni dijelovi Hazlerovih prisjećanja bili na dohvat ruke. No, sad što je tu je. Dopustimo Hazleru da nam posvjedoči o tim strašnim ratnim danima. Prije toga, ipak, spomenimo još i sljedeće. Kovačić u svojoj poemi »Jami« nigdje ne spominje ustaše, nego općenito govori o strašnoj zloći čovjeka prema čovjeku. Tek na kraju ljigavo propagandistički govori o uzvišenim partizanima zbog čega uzorno napravljeni pjesnički uradak gubi na svojoj kakvoći. A žrtve u poemi jesu zapravo slunjsko-hercegovačka mladost. Međutim, neka Hazler nastavi o svemu tome.

Ostatak 1. nastavka pročitajte na stranicama portala hrsvijet.net ili u pdf-u.

Nastavlja se

Dnevnik

Ponedjeljak, 12. travnja
Molitva. Doručak. Tako obično počinje moj dan. Ovaj put još dugi pogled kroz prozor. Hoće li tjedan pred nama biti kišovit ili ćemo ipak u petak ići iskapati komunističke žrtve? Pobili su ih u veljači 1945. na Širokom Brijegu. Sitnica, samo 40-ak, znali su biti i učinkovitiji. Vrijeme ne sluti na dobro, prognoze nešto drugo predviđaju. Očito nam je čekati.

Otkad postah vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« (www.pobijeni.info) dobro proučih ta zlosretna vremena, ali i narav mučeništva tako da zapisah da ovih godina tražim svece i pišem pjesme. Znam, to se ne zaslužuje, to se čini s dubokim poštovanjem.

Jutros u Asiz odoše novaci, a ja ostah u samostanu s postulantima. U njihovim godinama i ja sam tamo išao i ćutio mir, unatoč iskustvu s nesretnom jugovojskom i njezinim, malo je reći, nemirom.

Popodne idem u Mostar na predstavljanje Približenih daljina duhovne Hrvatske Stjepana Šešelja. Radio Herceg Bosne, koji više nije u prosvjedu, u vijestima najavi ovo događanje, ali i manifestaciju koja uskoro počinje. Nazva je Hrvatsko proljeće, očito zanesen knjigom i bilom puka. Nasmijah se iz srca. Ta manifestacija nekada se zvala Uskrs s Maticom, nakon toga Dani Matice hrvatske, a sada je Mostarsko proljeće. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) slabo tamo ima pristup, a ja sam uz ostalo član pa...
 

Utorak, 13. travnja
Navratiše prijatelji iz Zagreba. Baš lijepo od njih. Na poslovnom su putu po Hercegovini. Dosta smo vremena proveli skupa. Širio se signal Radiopostaje »Mir« Međugorje te smo snovali što i kako. Pružili su nesebično ruku i danas slušatelji mogu uživati. A kad već o tome govorimo, recimo da ta radiopostaja ima prijatelja i po BiH, među svim konstitutivnim narodima, ne kažem entitetima.

Uhvatih malo vremena i uzeh u ruke Vijenac. Nekada sam ga listao, za vrijeme Andrije Tunjića čitao, a sada ga opet listam. Toliko o tome.

U Mostaru se održava Međunarodni sajam gospodarstva. Otvori ga Boris Tadić, a meni nešto padoše na pamet devedesete godine prošlog stoljeća. Letio sam iz Mostara zrakoplovom za Rim. Trebalo je to biti preko Zagreba, ali nas okrenuše prema Beogradu. Dok smo uzlijetali, gledao sam topove poredane poput vojnika. Cijevi su im, pogađate, bile okrenute prema gradu. Bilo kako bilo, nisam danas nikud išao iako sam bio i pozivan. DHK HB uspjelo je doći do štanda i izložiti svoje knjige. Valjda će netko koju i kupiti. I sve je nadalje pod »valjda«. Nesta Herceg Bosne i nitko se više ne brine za hrvatsku kulturu i slične stvari. Oprostite, brinu se svjesni pojedinci, a društvo ode svojim putom.

U samostanskoj crkvi na Humcu sv. misa i pobožnost sv. Anti. Puk hrvatski ne zaboravlja tko je i kamo mu je ići. Još da mi se javi prijatelj preko Skypea i dan može završiti.
 

Srijeda, 14. travnja
Razmišljam još o sinoćnjem predstavljanju znamenite knjige fra Dominika dr. Mandića Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Pojavila se 1963. i za njezino čitanje ili posjedovanje u domovini se išlo u tamnicu. Posebno je to naglasio Mile Pešorda. Kad bi mogli, bi li opet uhićivali?

U Hrvatskom intelektualnom zboru (HIZ) BiH pred izbornom smo skupštinom. Zbog toga smo se sastali mi članovi Upravnog vijeća. Nema hrvatskog političkog okvira u BiH pa nas nitko novčano ne podupire. Nu, snalazimo se na razne načine i ne damo se protjerati iz javnosti. Naravno da smo dobili rješenje o svome djelovanju, ali nas još ne upisaše u registar udruga. Nije teško pogoditi gdje zapinje.

Pišem prikaz knjige Ogoljela laž logora Jasenovac. Hvala Bogu da se pojavila, iako je razvikana javna glasila u hrvatskom narodu (ne kažem hrvatska) nastoje prešutjeti. Kasnije čitam jednu drugu knjigu Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. - 1945. Nakon svega bacam se na čitanja svjedočanstava očevidaca iz toga razdoblja. Poslije dugo šutim.

Ovamo, s ove strane granice, ukaza nam se trenutni hrvatski predsjednik. Mimo deklaracije Hrvatskog (nekad državnog) sabora reče da je Hrvatska devedesetih godina prošlog stoljeća dijelila BiH. Javna glasila uredno će o tome izvijestiti, i to pobjedonosno, a hrvatski puk odmahnu rukom i reče: »Zapadnobalkanac, ćaćino dite«. Mislim, to su blaže riječi. Ja ne ću ništa komentirati, jer »Tražili ste, gledajte«.
 

Četvrtak, 15. travnja
Evo ga opet. Predsjednika. Hrvatskog. Posjeti Ahmiće (Bošnjaci), Križančevo selo (Hrvati), baš tim redom, i što no još? Ništa! Srbe preskoči. Ima i pravo. Hrvati su iz Republike Srpske davno otjerani i to je barem za jedno vrijeme gotova priča. Ostala je još Federacija. Ali ići će i to, posebno nakon predsjednikovih riječi. O komunističkim zločinima ne progovori. A mogao je. Recimo o onima u obližnjem Travniku ili o onima u Mostaru kamo je se popodne »spustio na kulturu«. Široki Brijeg s ubijenim fratrima i s 65 još neotvorenih stratišta također mu nije bliz. Zbog toga ga malobrojni dočekuju i slikaju se s njim ovih dana. U Tuđmanovo vrijeme bilo je to drukčije.

Čitam neke napise o uspostavi vojnog dušobrižništva u BiH. Ta bilo je već davno vrijeme. Jedino, nešto nitko ne spominje vojne dušobrižnike tijekom Domovinskog rata. A bilo ih je, znam to dobro! Nema nam druge nego se udružiti i reći da smo u ona vremena negdje bili. Baš kao i branitelji s kojima smo dijelili dobro i zlo.

Javi mi se gosp. Vacek. Bi mi ga drago čuti. U neka grda vremena puno smo se više susretali. Između ostaloga uspostavljala se Radiopostaja »Mir« Međugorje. Ostavio je neizbrisiv trag. Ne samo da njegovi odašiljački radio uređaji savršeno »sviraju«, nego je i svemu tome pristupio prijateljski. Znali smo sklapati poslove, skupe, samo stiskom ruke, negdje tamo na crpki za gorivo između Usore i Dervente. Trebat će zato što prije kod Slaveka obnoviti ta vremena i razmotriti nova.
 

Petak, 16. travnja
Jutros je trebalo početi otkopavanje masovne grobnice na Širokom Brijegu. Vrijeme se istina mrvicu proljepšalo, ali sve je još blatnjavo pa smo taj posao odgodili za svibanj. Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u općini Široki Brijeg ipak ne će mirovati. I nadalje će marljivo skupljati obavijesti o stratištima i komunističkom zlosilju.

Da ne zaboravim. Ono nešto hrvatskih javnih glasila u Herceg Bosni ili BiH, kako se kome sviđa, trudila su se izvješćivati o događajima ovih dana. A trude se i »kopači« hrvatskog javnog tv kanala i radijskih frekvencija u BiH. Dotle se u obaviještenim izvorima priča da se sprema nešto »zajedničko«, kao nekad RTv Sarajevo. Nije li možda i predsjednik Josipović »kopač« na ovom drugom poslu? Hajde da ga se okanimo i prijeđemo na nešto drugo.

Vrijeme je da spremim svoju radijsku emisiju Jasnoća pogledâ. Ide ponedjeljkom, ali valja pravovremeno početi. Posljednjih mjeseci često mi čestitaju na hrabrosti jer, po njima, govorim što se drugi ne usude. Međutim, meni se čini da su mi riječi iste kao i prije. Može, dakle, biti da se nisam promijenio ja, nego okružje oko nas. Ponovno šutnja, ponovno strah, ponovno ocvali zadah jugoslavenštine.
 

Subota, 17. travnja
Danas bi, kao, trebalo biti nešto mirnije jer se svatko posvećuje samome sebi. Međutim, životni ritam traži svoje.

Drago mi je čitati i slušati da puk (mislim na sve slojeve) ne prihvaća Zapadni Balkan i »region«. Buni se. Na internetu je osvanula Facebook skupina koja se opire isprici u njezino ime. Zna se tko je bio napadač, tko žrtva. I tako ostaje čak i onda kad je netko naš napravio nešto što nije smio.

Izišla mi je ovih dana nova zbirka pjesama Kapaju sjene. Dogovaram se s izdavačem oko njezine ponude javnosti. Znam da su javna glasila u tuđim rukama i da o njoj vjerojatno ne će nešto posebno govoriti. Prostor je zamišljen za one koji drukčije pišu. Tko je vidio govoriti o čovjeku, Bogu, domovini!? Ma, dajte! U suvremenom smo dobu, traži se nasilje, praznina, ništavilo i te stvari. Naravno, odmahujem rukom, idemo dalje.
Subotom obično dolazim u Međugorje ispovijedati. Ne uspijevam uvijek, ali se trudim. Službovao sam tamo dosta godina i znam koje su potrebe. A i bez toga zar se može ostati nijem na riječi Kraljice mira? Ona neprestano mijenja povijest. Sazreše vremena te Crkva s najviših vrhova prionu na ozbiljno razmatranje što se tamo točno događa. I to je to, pravi korak u pravom smjeru.

Treba misliti i na računalnu sigurnost. S Duplim pokušavam nešto napraviti na tom polju. Podrazumijeva se uz pomoć linuxa. Dosadio mi je Bill Gates i njegovi programi. Nisu Bog zna što, a i zarađeni novac troši na dvojbene stvari. Naravno, ne bi me to trebalo zanimati kad se ne bi odnosilo i na mene. Čitam da je, između ostaloga, član raznih moćnih opskurnih tajnih društava. Na zdravlje!
 

Nedjelja, 18. travnja
Služim sv. misu u mjestu koje su nekada komunisti donekle bili zarazili svojom ideologijom. Prokrijumčarila se preko polja iz susjedne Dalmacije. Najprije je to bila protutalijanština, pa antifašizam, pa partizanština i na kraju goli komunizam i sve s njim povezano. Mještani se nerado sjećaju tih vremena. Danas se diče lijepo sagrađenom crkvom. Zbog njezine ljepote prozvali smo je katedralom.

Poljaci oplakuju svoje žrtve zrakoplovne nesreće i pokapaju svoga predsjednika. Naša tzv. javna glasila najprije rekoše »kontroverznog«, a nakon što čitav svijet izrazi sućut i poče se spremati doći na sprovod, naglo ušutiše. Tek se uhvatiše oko toga je li trebao biti pokopan ovdje ili ondje. Naravno da mi na um pade naš Tuđman. Puk u boli, a oni radosni jer misle da im je kucnuo čas. Na žalost pridruži im se i politička svjetska krema, jer Hrvatska je za današnje vlastodržce jednostavno neželjeno dijete.
Takva je pomalo i nova knjiga dominikanca i akademika Stjepana Krasića. Naslov joj je Počelo je u Rimu. Podnaslov jasno kaže zbog čega je prešućuju: Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. Predstavlja se večeras u središtu Brotnja, u Čitluku. Vjerujem da će dvorana biti puna. Ovdje je domoljublje istinsko i samorazumljivo kao dah koji se diše.

Film Katyń, kasno na tv, kao i sve drugo što ipak valja. Komunisti opet na djelu. Molim se za Poljsku, ali i za Hrvatsku. Svibanj je tu, Bleiburg, Britanci, komunisti.

fra Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XVI, 783, Zagreb, 23. travnja 2010., str. 7.

Sve što se s Isusom dogodilo bilo je po zakonu. Je li govorio da je Bog, je li liječio ljude, pomagao im na razne načine? Jest! Jesu li židovski poglavari odlučili da to nije po zakonu i da zbog toga treba ispaštati? Jesu! I što se tu još ima dodati? Ništa, osim da su i tuđinci sudjelovali u svemu stvarajući privid ozbiljnosti i zakonitosti. A, ipak, mnogo toga treba dodati, otići s onu stranu prividnosti.

Isus je bio uvjeren u svoje poslanja pa je četrdeset dana boravio u pustinji pripremajući se za skori javni nastup. Potpuno svjesno je završio sa svojim skrovitim životom i pošao propovijedati ljudima, izložiti se njihovu obožavanju i gnjevu. Nisu ga pratili ni poglavari, ni novinari, ni itko sličan. Nitko nije išao pred njim proglašavajući njegov dolazak, izuzev proroka koje su ionako počesto držali čudacima. Svojim djelima Isus je navijestio sama sebe. Ona su govorila sama od sebe i privlačila ljude. Već na samom početku Isus im je pripremio put. Odrekao se potpuno svjesno nepravedno stečenog bogatstva, vlasti i slasti. Namjesto toga htio je biti sa svojim narodom, dijeliti njegovu muku i njegovu radost. Oni koji su se nametnuli za odobravatelje nečijih poteza, nisu mu to mogli zaboraviti. Prekršio je nepisani zakon, unio nered tamo gdje je vladao red. Nije važno što taj red nije bio po ukusu nepismenog puka, važno je da se on po njemu vlada i da ne postavlja suvišna pitanja. A Isus ih je upravo tome počeo učiti. Kako da ga se, dakle, ne onemogući?

Nije se trebalo suviše dovijati kako Isusa uhvatiti na krivoj nozi. Stalno je nešto radio mimo reda i zakona. Samo je trebalo pričekati da se toga malo nakupi, pa da ga se onda stručno optuži i konačno onemogući. Naravno da je glupo izvesti to sam i nasumice. Već će se netko naći iz njegove sredine tko će pokazati prstom na njega i tako započeti postupak koji se više ne će moći zaustaviti. Svjedoci koji bi mogli svjedočiti u njegovu korist nisu potrebni. Potrebni su samo svjedoci s druge strane koji će napraviti ono što se očekuje od njih. Bože moj, bit će za to i dobro nagrađeni. Važno je samo da poslije ništa ne pričaju i tako kvare novouspostavljeno ravnovjesje. Ako i tuđinci u svemu tomu malo pripomognu, nije to ništa strašno. To je njihov posao i treba im dopustiti da ga neometano obavljaju. Potpuno je pogrješno postavljati suvišna pitanja kao ono tko im je dao te ovlasti. Ma zna se, zajednica ta i ta. Na njihovoj je strani zakon i sila, oni propisuju što je pravo, a što krivo, što je demokracija, a što diktatura. Treba im biti blizu i ne propustiti svoju priliku. Ta jednom se živi, a oni tako dobro plaćaju. Puk naprotiv treba ušutkati na sve moguće načine. Najprije ga treba pokušati nahuškati na one koji rade mimo postavljenih pravila. Ne uspije li se u tome treba ga malo pritegnuti. Kada mu se stvori slika da je sam i ostavljen, kada ga se izgladni, već će drugačije razmišljati. Ostavit će ga i bijes i sva pitanja zbog teškog životnog stanja. To mu je netko drugi učinio, ne oni. Oni su ga samo učili da ne bude državotvoran, da sebi ne umišlja da je postigao neke pobjede, da ima pravo biti kao i drugi. Možda mu se nešto od toga dopusti tek kada bude potpuno u njihovim rukama, kada se mogne predvidjeti njegovo ponašanje. Dotle, treba ga uhvatiti milom ili silom u krivu i upraviti zacrtanim putom.

Tko je rekao da Isus nije bio svjestan općeg stanja? To su rekli oni, nitko drugi. Isus je dobro znao što se zbiva. Da nije, ne bi imao snage pasti tri puta pod križem. Možda bi pao i još koji put da stratište nije bilo blizu i da mu Šimun nije pomogao. Bio mu je Isus zbog toga zacijelo zahvalan. Ne zna se je li ga poznavao, ali se može predmnijevati da mu je u tome trenutku postao prijateljem. Slutio je to Šimun i časno obavio svoju zadaću. Prešutio je sva mrmljanja okupljenih, predbacivanja da se i on svrstao. Uostalom, zašto i ne bi? Što je loše učinio? Samo je pomogao jednom dobrom čovjeku da svoj križ iznese do kraja i ništa više. Po njegovu ponašanju i po praznoj vici onih okolo vidjelo se da je taj čovjek dobar. Uopće nije sličilo na trenutke kada se propinje neki zločinac. Netko je u svemu tome tražio svoj probitak, ne obazirući se na ljudski život. Dokle će samo to trajati? Zar već Palestinom nisu prošli bezbrojni zavojevači, zar je već nisu izdavala bezbrojna njezina djeca. Pa, ipak, ostajala je neprestano nauzgor kao što će i nadalje ostati. Netko je samo trebao pomoći ponijeti križ, podmetnuti svoja leđa kao što ih ja sada podmećem. Ali iza svega ovoga svanut će nama sunce, bit ćemo mi svoji i ne će biti ovih hulja i lopova okolo. Bit će samo ovaj dobri čovjek koji kaže da je Bog. Čuo sam već nešto o tome. Čini mi se da je to istina.

Razmišljao bi Šimun možda još i dalje da se posao nije počeo privoditi kraju. I vojnicima i poglavarima bilo je već svega dosta. Namjesto da se odmaraju i uživaju u slastima svoga položaja, oni se natežu, evo, s ovim tu. Nije htio pristati na pogodbu i tko mu je kriv. Trebao je samo malo biti drugačiji, popustljiviji i događaji ne bi krenuli ovim tijekom. Ovako, moralo se dogoditi što se dogodilo. Ne budu li njegovi mirni, uslijedit će obračun i s njima. Mora se znati tko ima pravo misliti i postupati, a tko slušati. Kamo bi nas to odvelo kada bi se svakome dopustilo biti slobodnim, upravljati svojim dobrima, o svojoj prošlosti govoriti kako on misli da treba. Ima onih koji to mogu i koji to smiju. A zna se tko su oni, dobro se zna.

Imao je Isus vremena moliti za milost, ali nije to učinio. Ta zašto bi? Gledao je ove oko sebe i molio Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Kako mogu reći da njegova krv može pasti i na njihovu djecu! Ta samo su oni krivi, djeca će valjda biti pametnija. I taj Pilat zar uistinu zna što čini? Zaludio ga je miris novca, vlast koju su mu dali. Svaki mu dan to mogu uzeti kao da mu nikada ništa nisu dali. Hoće li tada progledati? Tko zna? No, ima onih koji su progledali. Ne slažu se svi skupljeni s onim što se događa. Sve je postalo ozbiljnije nego što se mislilo. Uvukli su ih u nešto u čemu nisu imali baš namjeru sudjelovati. Pokazali su svoje pravo lice, ono s druge strane mišljenja koje stvaraju o sebi. Trebat će ih jedanput priupitati o tome, doći će taj dan.

Oni što su se zvali Isusovim učenicima bili su prestrašeni. Već su ih prije nazivali svakakvim imenima, kako li će ih samo sada nazivati? No, to bi se moglo podnijeti ako ne bude štogod gore. Samo, Isus je govorio o uskrsnuću. Rekao je da njegov odlazak nije kraj, da je to tek početak jednoga drugačijeg života. Isto je tako rekao da svatko može poći tim putem, ako hoće. Zašto najprije oni ne bi pošli, ta nazivao ih je svojim učenicima. Istina je da su sada raspršeni, ali mogu se skupiti. Isusova riječ ne može biti besplodna. Ljepše je s njim ići ruku pod ruku, slušati njegov govor, nego slušati ove tu okolo. Njihov će govor proći, Isusov ne će, bez obzira koliko bio zahtjevniji.

Mirisala je proljećem Palestina prije dvije tisuće godina, miriše proljećem hrvatska zemlja poslije dvije tisuće godina. U međuvremenu Isus je neprestano odlazio na križ i uskršavao. S njim su uskršavali svi poniženi, svi nepravdom pogođeni. Onih drugih nigdje nije bilo. Odlazili su s drugu stranu, a mislili su da su bili na pravoj strani. Zaboravili su da su na toj strani samo oni koji vjeruju u uskrsnuće, uskrsnuće svoje, svoga naroda i svakoga onoga tko ima pravedno srce. Oni su se usudili misliti i u zbrci ovih i onih strana ustanoviti koja je koja.

Miljenko Stojić

Slobodna Dalmacija, LVII, 18044, Split, 14., 15. i 16. travnja 2001., str. 12.

U Jeruzalemu je tih dana bilo vrlo živo. Pasha se približavala i trebalo ju je, kao i obično, bučno proslaviti. Trgovci su se razletjeli na sve strane i nudili svoje proizvode. I tuđa politička vlast radila je svoj posao. Nije dopuštala da je nešto iznenadi. U dogovoru s domaćim poglavarima osudila je na smrt mogućeg buntovnika. Nije važno što krivnja nije dokazana, politika tako zahtjeva, a i narod je vikao da ga se razapne. Pa što se tu ima razmišljati?

Izneseni scenarij već od samoga svoga nastanka kopkao je velike umove. Pokušavali su odgonetnuti njegovo lice i naličje. Činio je to i naš Marko Marulić. Stavši pred lice svoje vjere i pred lice svoje narodne pripadnosti ogledao se i odlučio što mu je činiti. Događaji Velikog petka nisu za njega bili običaj koji bi trebalo izvršiti, već odgovor na životne upite. A imao se uistinu o čemu pitati. Uz svoje svakodnevne životne poteškoće brinuo se i za položaj svoga naroda. Bili su ga tada pritiskli tuđinci sa svih strana kao gusjenice zeleno stablo. I neumorno su ga izjedali. Da baci koplje u trnje? Ne! Odlučio je boriti se do kraja. Postao je poznatim ne samo u Hrvatskoj, već diljem tadašnjega zapadnog svijeta. Čitali su ga jednako europski plemići i kraljevi, kao i puk. Bio je to Hrvat koji je uspio, iz mučne svakodnevnice probio se u blještavu Europu. No, on nije tako mislio. Ostao je vjeran svojoj domovini, čak svome kraju. Nije izlazio iz Splita, a osvojio je milijune srdaca. Kakva zlatna prilika za naplatiti svoj trud. Promašio ju je. Mučio se i znojio u svojoj Hrvatskoj zajedno sa svima drugima. Nagrada mu je bila da je postao ocem hrvatske književnosti, ali nakon smrti. Svi su ga morali priznati takvim, htjeli to ili ne.

Djelovao je u mračnome srednjem vijeku. Tako su nas učili u školama. Sada toga vijeka više nema. Ima suvremenog vremena. No, zato nema Velikoga petka ni Uskrsa. Za današnje umjetnike to je prevladana tema. Tko je još vidio govoriti o vjeri u prosvijetljenom vremenu. Prepustimo to mračnoj prošlosti. Ono što treba prikazivati jest naše unutrašnje stanje. A ono je prazno. Zbog toga živjela apstrakcija i umjetnici koji postaju velikima time što su sposobni izraziti »ništa«, baš ništa. To su veći što su veće ništice. I tako cirkus ide dalje. Trgovci se opet uzlijetali. Nude na prodaju trice i kučine. Čovjekova otuđenost prodaje se za velike novce. Događaji se neprestano stvaraju da se ne bi počela postavljati bitna pitanja. Važno je da se puk zabavi, a poglavari obave svoje poslove i zaduženja. Ako ponovno zaglavi netko nevin, Bože moj, što se tu može. Nije se znao snaći i zato mu i treba tako biti.

Kad bi Marko Marulić sada progovorio, što bi nam rekao? Mislim da bi napisao svoje najbolje djelo. Kriknuo bi za spas ljudskosti, za spas svoje domovine, za spas čovječanstva, za spas svoje vjere. Nadjačao bi tim svojim krikom one zlokobne krikove Raspni ga, Raspni. A oni se itekako danas čuju. Božjom pomoću umakli smo iz ropstva dok su čuvari spavali i sada su nam zbog toga za petama. Približavamo se svome Crvenom moru, a vođe lutaju. Puk sluđen strahom upire svoj pogled u njih, a oni još više lutaju. Dokle i tko će nam pokazati put? Veliki je petak pred nama. Ruke su već ispružene, suci se oštre za svoju predstavu. Događaji su se zgusnuli i idu prema svojoj punini.

Tko će stajati uz križ na naš Veliki petak? Hoće li to biti Marko Marulić, toliki velikani naše povijesti, mi sami ili ćemo suludo dobacivati poput lijevog razbojnika? Gdje smo sada, u kakvim oblacima plovimo? Izišli smo iz komunističkoga raja, napili se slobode i povjerovali da možemo pljunuti na one koji su nas izveli, one koji su namjesto nas ozdravljali našu povijest. Nismo to smjeli učiniti. Nije važna naša osobna krivnja, naš je puk to učinio. Da ga zbog toga prezremo i odbacimo? Ali puk je uvijek bio puk. I jučer i danas. I nadalje će on čitati kojekakav žuti tisak, ako mu mi ne budemo znali dati neki drugi. I nadalje će odlaziti kao guske u maglu, ako se ne nađe neki dostojan vođa. I nadalje će žudjeti za društvenom pravdom, ako mu je mi ne budemo znali stvoriti. I nadalje... bit će toga još. Razbojnik s desne strane dobro je shvatio stanje. Pogrješno je povlačio neke svoje životne poteze, ali to ne znači da tako dovijeka mora ostati. Krist mu je zbog toga oprostio i ponovno ga primio u svoje društvo.

Ovih dana pjevat ćemo mi svome Kristu, ispovijedati mu se. Hoćemo li u dubini duše, ipak, prozboriti poput lijevog ili desnog razbojnika? Možda nam u tim trenucima pogled odleti prema ustrčalim trgovcima. Nude sve i svašta, čak i ono što smo prije pitali a odgovarali su uporno da nemaju. Sada to trpaju u ruke. Kakva divota! Gdje si Marule da ovo vidiš! Kako nisi shvatio da se nije potrebno mučiti, važno je samo pogoditi zamisli onih koji su ti se postavili za gospodara i to je to. A ti si nam govorio o časti, o ćudoređu, o vjeri, o slobodi, o dostojanstvu... Ma daj! Što si postigao time da si se odrekao bajne Europe? A nije da te nisu pozivali. Zbog toga mi danas ispravljamo tvoju pogrješku. Europski nas pločnici željno očekuju. Vođe će nam biti oni koji su odlepršali na početku rađanja slobode. Ponovno nam se sada vraćaju i dovode jednake sebi. Prije kao nisu mogli živjeti među nama. Nismo ih razumjeli. Stvarno se trebamo pokajati.

Traje hrvatski Veliki petak, odjekuju riječi Gospina plača: puče moj, što učinih tebi? Ništa, i to je ono bitno. Vratit ćemo se mi ponovno, samo budi strpljiv s nama raspeti Kriste. Nije Marko Marulić uzalud pisao svoja djela i nismo ga uzalud nazvali ocem svoje književnosti. Malo ima naroda kojima na početku književnosti stoji jedan takav čovjek. I naši će poljodjelci shvatiti da im urod ima smisla samo ako ga Bog blagoslovi, i naši će umjetnici shvatiti da će im djela progovoriti samo ako budu obasjana Božjim svjetlom, i naši će učeni ljudi shvatiti da će im učenost biti veća samo ako se budu znali prekrižiti. I zaboravit ćemo tako svi zajedno riječi: Raspni ga, Raspni!

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, VI, 261, Zagreb, 21. travnja 2000., str. 10.

Devedesete godine prošloga stoljeća bile su sudbonosne za hrvatski narod. Zamisao jugoslavenstva pokazala je svu svoju promašenost i nakaznost. Obrušila se na hrvatski narod poput orla na svoju žrtvu. Mnogi su nijemo promatrali taj prizor nastojeći iz njega izvući svoju osobnu korist. Nadali su se da će sve ići brzo i glatko, kao kad iskusni krvnik dobro obavlja svoj posao. No, hrvatski je narod znao čuti zov slobode i prkosno mu se odazvao. Glavni krvnik se zbunio i konačno morao ustuknuti. Razmišljajući o tim vremenima nazvao sam ih »Ta vremena«. Sanjao sam da više nikada ne će doći, da je borba za slobodu hrvatskog naroda konačno privedena kraju. U dubini duše, ipak, sam znao da još sve nije gotovo. Osjećao sam da »pravi« igrači tek trebaju ući u igru. I ušli su, odmoreni i željni pobjede. Svojim ulaskom obilježavaju početne godine novoga stoljeća i novoga tisućljeća. Samo, sada je igra postala ljepša za oko, a pogibeljnija za konačni ishod. Sve se obavlja u rukavicama, uz smiješak i dobro piće. Revni pomagači su opet tu. No, i oni su sada uljudniji i dotjeraniji. Osjećaju da ne smiju propustiti ovaj trenutak i priliku za dobru zaradu. Miris Tih vremena tako se grko osjeća u zraku. Po drugi put.

Hrvatski je narod uznemiren. Smiješi mu se opet kopanje jaraka po zapadnoj Europi, rudnici u prekooceanskim zemljama, beskrajni pašnjaci s ovcama na Novom Zelandu. Treba zaboraviti svoje svece, svoje junake, svoja književna djela odazivajući se zovu bešćutne globalizacije. Ima tu čast da mu svjetski probisvijeti određuju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ono što mu se do jučer činilo tako jasnim, odjedanput to više nije. Sude ga po bjelosvjetskim sudovima, razvlače po novinama poput hijena. Nedavno ratovanje promeće mu se u noćnu moru, izgubljene godine. Dobro gleda na zemljovide i pita se gdje je to ratovao, u svojoj ili u nečijoj tuđoj zemlji. Životnog zraka je sve manje i osjeća kao da je stavljen u kavez čvrstih šipaka. Ne zna kome bi više vjerovao. Svatko mu laže, svatko bi htio nešto postići preko njegovih leđa. A on bi samo želio mir, slobodu sebi i svima drugima oko sebe. Ne želi ratovati, ne želi uništavati nešto tuđe. No, ne ide to baš tako lagano. Ovaj ga put odlučnije nego ikada žele zadržati u svojim rukama. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato da ne postane bjelodano sve ono što su radili protiv njega. Koliko god bili bezdušni prirodno su nadareni pa ne zaboravljaju da mu do jučer nisu dali braniti se, kako na bojnom polju, tako i u uljudbenom okružju. Svoje laži i svoje probitke prikazali su časnim stvarima i nitko to nije smio poremetiti. Što će možda zbog toga jedan narod biti manje ili više, svejedno. Kako nedozrelo i kako preuzetno! Zar im povijest židovskoga naroda ništa nije pokazala? Sačuvao se do dana današnjega unatoč svim povijesnim nesklonostima. Baš onda kada su svi mislili da ga konačno nestaje, on je ustajao na noge. Borio se i zato je pobjeđivao unatoč svemu. Hoće li moj hrvatski narod probuditi u sebi tu žicu?

Gledam djecu kako se igraju u školskom dvorištu. Dok sam bio u njihovim godinama, isto sam se tako igrao rasvjetljavajući usput tko sam i što sam. Kod kuće su mi govorili jedno, u školi drugo. Zbunjivalo me kako se to o istoj stvari u isto vrijeme mogu govoriti oprečne stvari. Bilo mi je tada još prerano za zaključiti da je to posve nešto prirodno u svijetu odraslih. No, morao sam zaključiti. Želio bih samo da i ova djeca ne prođu isti put. Neka budu sretna i neka znaju tko su. Ništa to ne će naškoditi drugoj djeci. Ta ni sada ne znam kome sve ova djeca pripadaju. Pučanstvo je u ovim krajevima gdje prolazim izmiješano. Ne smeta mi to. Svatko ima pravo na svoj život i na svoju slobodu. Ono ljudsko u nama svima nam je zajedničko. Tako smo svi braća i sestre, bez obzira na različite životne povijesti. Samo da nije sebičnjaka koji sve ovo ne žele shvatiti. Takvi će vrijeđati ovu djecu očekujući da ona počnu posezati za tuđim. Kada se to dogodi, svojom silom stupit će u središte zbivanja s pričom da su ih došli pomiriti. I tako će zagospodariti njihovom sudbinom. Nadam se samo da je pogrješno ovo moje zaključivanje. Valjda će djeca biti mudrija od tih sebičnjaka. Ta dosta je već bilo patnje zbog tuđih probitaka, prolivenih suza zbog nečijeg oholog smijeha.

Vjerujem u svoj narod u ovome povijesnom času. Iščupat će se on već nekako iz neželjenog zagrljaja trenutnih vremena. On ima svjetlosti u sebi i već osjećam da se ta svjetlost nezaustavljivo pali. Svojom jačinom razgoni tminu i uspostavlja nov oblik odnosa među ljudima. Nitko se ne mora stidjeti ni bojati onoga što je po svojoj prirodi. Treba se samo stidjeti i bojati svojih namjernih i nenamjernih pogrješaka. Moj narod ima snage razračunati sa svojim i tuđim huljama, ma na kakvoj društvenoj ljestvici se nalazili. Uz svoje povijesno iskustvo na društvenom i vjerskom polju, tu mu snagu u ovo suvremeno vrijeme daje i Kraljica mira. Naizgled premalo, ustvari itekako bitno ona se umiješala u sve ono što mu se događalo u posljednje vrijeme. Nije istina nastupala zapaljivim govorima i riječima, već govorom i riječima koji se nalaze u srcu svakog čovjeka, pa ma tko on bio. Na taj način postala je majkom i voditeljicom svih, a ne samo nekih. Časno je biti u njezinoj takvoj školi. Hrvatski je narod, usuđujem se to ustvrditi, do sada bio odličan učenik. Bez obzira na vremena učio je u školi Kraljice mira mudrost svakodnevnog i povijesnog življenja. Ne samo pojedinci, nego čitave obitelji stizale su i stižu u Svetište Kraljice mira sa svih strana drage nam domovine. Kako da onda Božji plamen i ljudsko dostojanstvo ne budu prisutni u našemu narodu!

Sve je, dakle, ponovno na ispitu. Dragovoljci osjećaju u sebi zov domovine, kukavice se sklanjaju u zavjetrinu, častohlepni žude za prvim mjestima po svaku cijenu, djeca osjećaju čudni naboj u zraku. Domovina bije odlučujući boj. Treba ga dobiti i prenijeti baklju ljudskosti i vjernosti Bogu budućim pokoljenjima. Gdje sam ja, gdje si ti u ovim povijesnim časovima?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Ogled srijedom, 31. svibnja 2000.; Hrvatsko slovo, VII, 314, Zagreb, 27. travnja 2001., str. 7.

Suvremeno nam je vrijeme uz ostalo donijelo naviku da izjutra obavezno kupimo kruh i novine. Ne čine to rijetki, već mnogi. Tako hranimo svoje tijelo i svoj duh. Ne ću o onima koji uz sve ovo imaju i naviku otići na jutarnju sv. misu da bi na taj način pridodali svome ponašanju i protegu onostranosti. Takvih je već manje. Puno manje.

U prvim danima slobode novine smo čitali da bismo vidjeli što su sve nakrali oni koji su bili prije na vlasti. Uživali smo vidjevši nedodirljiva imena u blatu. Za vrijeme rata htjeli smo vidjeti što se sve događa, kada će pojedini naši krajevi biti oslobođeni i što kažu svjetski političari. Kada je sve to prošlo, opet smo se prihvatili onih na vlasti i oko nje. Htjeli smo vidjeti odakle im novac za ovo i ono, odakle kuće, vozila, raznorazno bogatstvo. Pojedini novinari su to dobro razumjeli i hajka je započela. Svatko onaj tko je bio u drugom taboru bio je određen za odstrjel. Malo je bilo novina koje su se tome odupirale jer je naklada određivala pravila ponašanja. Osvanuli su veliki naslovi u novinama, naslovi kakvi krase mesnice, trgovine s rasprodajom svega i svačega, naslovi na zgradama s nećudorednim sadržajem, naslovi pristiglog cirkusa. I mi smo sve to kupovali. Ako članak i nije možda bio uvjerljiv, zaključivali smo da tu ipak ima nešto. Ta ne bi novine uzalud o tome pisale. Novopečeni novinski tajkuni zadovoljno su trljali ruke. Zarada je bila zajamčena. Važno je da je naslov velik i da je poznata ličnost u igri. Što će biti s onima o kojima se piše, nije uopće važno. Novine trebaju biti slobodne i novine trebaju biti nezavisne, tako su obično glasili odgovori.

Stanje su dobro razumjeli i oni koji su od samog početka bili protiv hrvatske slobode ili su je htjeli upraviti samo sebi znanim putovima. Takvi su se djelatno uključili u čerečenje svega i svačega. Ogromnim iznosima novca i tzv. uglednim nagradama privezivali su sve više i više častohlepnih i bogatstva željnih novinara. Svim mastima premazanim vlasnicima to nije bilo mrsko. Važno da se novine prodaju. O ćudoređu, državotvorstvu, ljudskim slobodama, vjeri, može se dokono razgovarati uz šalicu kave i skupo piće. Naravno da će takvi sve to prepoznati kod sebe. Ta tko je to još vidio da oni nisu ugledni i poštovani u svojoj sredini. Inozemni naredbodavac je sve to tako zamislio i oni takvi moraju biti. I točka.

Lijepo je sve ovo zamišljeno i ide dobro sve do onoga trenutka dok se ne pojave »loši momci«. I oni dobro znaju novi zanat, ali njih plaća netko drugi i navijaju za neki drugi tabor. Čak ne mora ni biti tako. Jednostavno žele zaraditi i narugati se i sebi i svima drugima oko sebe. Prijašnji samozvani čuvari našega mišljenja postaju živčanima. Boje se da će im plijen izmaći iz ruku i da će sami postati plijenom. A to ih užasava. Nije bilo tako dogovoreno, oni moraju ostati nedodirljivima, inače kako će biti cijenjeni i ugledni. Što učiniti? Najbolje potegnuti sve svoje veze i nastojati stvar što prije riješiti. Ne treba gnjaviti o tome da veza ne bi smjelo biti i da bi se prema svakome trebalo odnositi samo po pravdi. Može se zažmiriti na oba oka poradi takve sitnice. I posao će se pokušati privesti kraju. No, nije to lako. Oni se drugi grčevito odupiru. Puk tako može uživati. Kruha će valjda biti, a igara već ima napretek.

Od vremena do vremena u igru se uključivalo i Hrvatsko novinarsko društvo, ponajviše sa svojim sudom časti. Posve razumljivo. Ljude se napada i blati, pa tko će ih zaštititi i novinarima i silnicima pokazati kako bi se trebalo ponašati, ako ne ono. Mislim, tako bi trebalo biti. Nažalost, tako nije. I Hrvatsko se novinarsko društvo priklonilo svojoj skupini. U vrijeme kada se stvarala država i kada su čuvari nekih revolucija govorili o državotvornim novinama i novinarima, napadali ih bez milosti i osjećaja, sud časti Hrvatskog novinarskog društva je mirovao. Oglašavao se samo ako bi ljuti člankopisci zbog svoje rabote završili na sudu. Tada su vrištali, zajedno s inozemnim prijateljima, o nezavisnom novinarstvu, obavljanju posla itd. No, kada se pojaviše »loši momci« zaboraviše se ponašati na isti način. Spremno proglasiše da je ovakvo novinarstvo lešinarenje i krivični prekršaj, te takve stvari odsada prepuštaju sudovima. Odlučno i jasno, nema što.

Da se svi zajedno ne bismo ljutili, usuđujem se predložiti jednu stvar. Obećavam da onoga tko bude imao suprotno mišljenje ne ću čerečiti po novinama niti tužiti sudu. Uzmimo one naše jutarnje novine koje kupujemo u ruke i opalimo njima po glavi i »dobre« i »loše« momke. Oni nama to rade iz dana u dan, zašto i mi ne bismo njima to jedanput napravili. A sve je tako jednostavno. Odlučimo se za svoje novine, za novine koje su državotvorne, koje pokušavaju voditi računa o ćudoređu, o ljudskim slobodama, o tome kako pomoći drugome čovjeku i kako mu sačuvati dobar glas. Tek tada procvjetat će nam i gospodarstvo i naš duhovni život. Slagat ćemo se u onome što je prirođeno svakome čovjeku i vidljivo na prvi pogled, a oni koji imaju hrabrosti poći će i korak dalje i u sve unijeti protegu onostranosti. Bit će nam tada uvijek dobro, pa i onda kada nemamo nikakvih društvenih novina, kao što je to slučaj s Hrvatima u BiH.

Lijepa je jutarnja kava uz naslove naših omiljenih novina koje ćemo čitati tijekom dana u trenucima odmora. Samo da ne budu pune smeća kao počesto naše rijeke i potoci. Ako izabiremo baš takve, onda neka nam je sretno.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

U prirodi je našega ljudskoga bića pokušavati biti zaštićenima. Zbog toga iznalazimo raznorazne načine da bismo to postigli.

Osvrćući se unatrag na tijek čovjekove povijesti vidimo da je on najprije osobnu zaštićenost tražio svojim jakim mišicama. Svakodnevne životne poteškoće, kako osobne, tako i zajedničke, rješavale su se sirovom snagom. Zbog svega toga preživljavali su samo oni najizdržljiviji. Na ovakav stav, kao na svoj temelj, naslonilo se iskustvo snage znanja. Čovjek je postao svjestan da je znanje moć, da se uz njegovu pomoć može sasvim dobro vladati. Ako negdje zaškripi, tu su jake mišice koje će razriješiti novonastale poteškoće. Zadnjih stoljeća dvama spomenutim štitovima za čovjekovu zaštićenost pridružio se i treći: nagomilavanje tvarnih dobara. Onaj tko ih ima više cjenjeniji je i priznatiji u društvu od drugih bez obzira na ćudorednost svoga ponašanja. Jake mišice ponovno su sredstvo da bi se sačuvao novostečeni položaj.

Iskusivši sva tri ova oblika zaštićenosti čovjek je spoznao da, ipak, nije zaštićen. Uvijek na kraju ostaje sam. Gola sila, golo znanje, gola tvar ne čine ga prijateljem drugih ljudi, nego ga udaljavaju od njih. Postaje sve više pojedinac u lošem smislu te riječi. No, u čovjekovoj prirodi nije biti sam, nego svoje postojanje izgraditi u društvu s drugima. Nema sreće ni života bez drugoga. Sreća jest osobna, ali se do nje ne može doći bez zajedništva. U zajedništvu čovjek se uči odricanju, pravom shvaćanju stvari koje ga okružuju. Tek kada to zna može reći da je zaštićen i sretan.

Na čovjeku je, dakle, tragati za pravom mudrošću i za pravim vrijednostima koje mu mogu dati pravu moć. Ona jedina dolazi od Boga. Jednoga dana on nas je stvorio sebi sličnima i trebamo znati iz te sličnosti crpiti pravu snagu.

Najodlučniji korak prema našoj sličnosti s Bogom jest uspostaviti s njim savez. Time postajemo jaki i zaštićeni od svih nevolja koje nas mogu snaći u životu. No, taj savez potrebno je čuvati i neprestano nastojati unaprjeđivati ga. Ne smije nam se dogoditi da kažemo da smo umorni i da ne znamo kako dalje. Tijelo se naše može umoriti, ali duh to nikada ne bi smio. Onaj tko je prodro u tajnu odnosa s Bogom, to itekako dobro zna.

Iz našega druženja s Bogom nastaje naše ćudoređe. Drugi nas prepoznaju kao one koji imaju izgrađeno mišljenje i ponašanje. Ne mijenjaju ga prema nastalim prilikama, nego samo u odnosu na neku višu vrijednost. U našemu slučaju to je Bog. Na ćudorednoga čovjeka uvijek se možeš osloniti. Čak i kada zastrani u svome mišljenju pouzdan je, budući da znaš da će se uvijek vladati prema onome što govori.

Skupina ljudi koja nas najviše iznenađuje svojim stavom prema ćudoređu jesu političari. Zbog odgovornosti njihova posla od njih očekujemo jasan stav prema dobru i prema zlu. Međutim, nerijetko se događa da se oni oslanjaju na silu, znanje i tvarno bogatstvo u svome radu. Pokušavaju zaštititi svoje i tuđe probitke, bez obzira na njihovu ispravnost. Naravno da je ovo žalosno, ali je još žalosnije kada nam se to počne činiti nekako prirodnim.

Svatko onaj tko se proglašava Isusovim učenikom trebao bi se potruditi da život na ovoj zemlji bude drugačiji. Drugim riječima rečeno mi bismo kršćani trebali biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Naš život trebao bi biti ugrađen u pravu mudrost koja je Bog. Na taj način znali bismo što nam je činiti i kako to činiti na najbolji mogući način.

Ovaj svijet jednostavno ne može bez Boga. Sva kraljevstva koja su bila pokazala su se nedostatnima, jedino je iskustvo kraljevstva Božjega preživljavalo prostor i vrijeme. Davalo je svjetlo svijetu i vodilo ga u pravome pravcu. Neprestano je u čovječju svijest dozivalo potrebu za ljubavlju. Svi će, naime, odnosi na ovoj zemlji prestati, ali ne će prestati odnosi izgrađeni na ljubavi kao sastavnom dijelu kraljevstva nebeskoga. Jednoga dana, htjeli mi to ili ne, doći ćemo pred svoga Boga. Nerazumno bi bilo ako bismo se tek tada sjetili da on uopće postoji.

Nije baš mudro slušati ovu civilizaciju oko nas. Ona je svoju mudrost pokušala izgraditi ne na Bogu, nego na samoj sebi. Ishod takvoga ponašanja bio je raspad ljudske ličnosti. Sve ćudoredne vrijednosti su izgubljene. Dobro je ono što može poslužiti za neke moje probitke, a ne ono što u sebi nosi oznake ćudoređa. Dobro je, nadalje, ono što čini veliki broj ljudi, a uopće nije važno je li to ćudoredno i ne bi li možda sve to trebalo popravljati.

Kada sve ovo spominjemo, nemojmo misliti da je to govor o nekom tamo Zapadu. Sve ovo polagano prodire i do nas. Postajemo dijelom toga razvikanog Zapada.

Nekada je Zapad odisao sasvim drugim duhom nego danas. Kršćanstvo je bilo cijenjeno i bilo je glavna društvena snaga. Uostalom, Zapad i jest izgrađen na kršćanskim temeljima. Glavna obilježja su mu dali redovnici svojim vjerskim i kulturnim radom. Mnogih od tih redovnika danas je nestalo. Namjesto njih imamo različite skupine koje se bore za svoje sebične probitke. Život se pokušava ustrojiti po načelu: sav svijet okreće se oko mene. Nije važno što drugi kažu, važno je što ja kažem. Na taj način doveden je u pitanje opstanak čitavog svijeta. Do svega toga je moralo doći, budući da ljubav nije glavno sredstvo djelovanja. Čovjek je prekršio Božje zapovijedi i počeo je ostajati bez svjetla.

Ponekada nismo svjesni pogubnoga utjecaja današnje civilizacije. Ne razmišljajući mnogo pomažemo onima koji su glavni krivci da nam svima nije dobro. Počnimo od najjednostavnijega primjera: kupovanje novina. Danas se u našemu društvu događa da najveću nakladu imaju oni listovi koji duboko razaraju naše ljudsko i kršćansko ćudoređe, te našu hrvatsku svijest. Zašto je to tako? Istina je da su ti listovi inteligentno pisani. Međutim, biti inteligentan i biti pošten, odnosno ćudoredan, dvije su različite stvari. Zbog toga u svakome onome trenutku kada kupujemo takve novine djelatno pomažemo njihova loša nastojanja.

Nama kao kršćanima svakodnevno je se vraćati poslušnosti Bogu i njegovu zakonu. To je najveća moć na ovome svijetu. Nije joj ravno ni najveće mjesto u politici do kojega čovjek može doprijeti. Dobro nikada nije i ne će biti pobijeđeno. Budimo na njegovoj strani da bismo uvijek bili pobjednici, da bismo uvijek bili zaštićeni. Imamo pravo na to.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. svibnja 2002., u 20.45.

Novine ovih dana rekoše da mu je bilo samo šesnaest godina kada je otišao u rat, ovaj naš domovinski. Nije čekao da mu netko pošalje poziv, otišao je sam ne mogavši gledati kako mu napadaju domovinu. Vratio se iz njega sa svim onim što je doživio i pokušao se uklopiti u svakodnevni život u kojemu je nailazio i na one koji su pobjegli onda kada je trebalo zajednički patiti za zajedničku slobodu. U međuvremenu neodgovorni pojedinci, da ne kažem nešto drugo, počeli su sustavno napadati domovinske ratnike, naročito dragovoljce. Zbog nesporazuma sa službenikom pošte baca bombe i ubija i sebe i druge. Još je jedan dragovoljac otišao Bogu polagati račune.

Zna se na žalost dogoditi da ovako izgleda hrvatska svakodnevnica s obje strane granice. Dragovoljci su ponovno u središtu pozornosti, a mi bismo htjeli da nam samo uz kavu i hladno piće ponešto ispričaju o onome što su vidjeli i čuli. Nakon toga bismo im zapljeskali ili bismo ih podučili kako je nešto trebalo biti obavljeno. I to bi bilo to. Život ide dalje. Možda samo za nas. Život je dragovoljcima stao nakon prvoga pucnja. Nije čovjek stvoren da puca ili da bude pogođen. Uzalud i svi opravdani razlozi. Treba mnogo vremena proteći da bi se stanje vratilo u prirodno ravnovjesje, ako se ikada i vrati.

Tko još razmišlja o dragovoljcima? Na stranu redarstvo, liječništvo i slične službe. Što je s tobom i sa mnom? Gdje smo bili kada se pucalo i gdje smo sada? Znam, nepristojna su ovo pitanja. Tako kažu profesionalni mirotvorci. Oni pravi mirotvorci misle malo drugačije. Takvi ne daju svoga, ali i ne otimaju tuđe. Jasno im je da se samo na pravdi može izgraditi ljudsko društvo puno blagostanja. Sve ostalo je samo varka i otimačina. No, što je to pravda? Može se dogoditi da odgovora bude puno. A on je samo jedan. Postavljen je u srcu svakoga čovjeka, bez obzira vjerovao on u Boga ili ne. Riječi će možda biti različite, ali je srž ista. Shvativši to širit ćemo takvo mišljenje oko sebe i time na sebe navlačiti gnjev nekih. To su svi oni koji su bježali ovih godina, ako se u međuvremenu nisu pokajali, oni koji su radili protiv svoje domovine, oni koji su krali u ime domovine, bezosjećajno ubijali, galamili na one postojane i svjesne svojih činova. Takvi danas blate sliku dragovoljaca, doprinose da sve počne dolaziti pod znak pitanja. A borba hrvatskih dragovoljaca ne smije zaista biti pod znakom pitanja. Ona je opravdana kao što je opravdano udisati zrak da bismo živjeli. Ta borba udijelila je život hrvatskoj domovini i izdajica je svatko onaj tko to pokušava prikazati drugačije. Ne zaboravljam, gdje smo bili u to vrijeme i gdje smo sada?

Razmišljajući dolazim do zaključka da se uvijek može i treba biti dragovoljac. I naš dom i naša domovina uvijek su pod znakom pitanja. Život je ovaj prolazan i krhak, pa ništa nije zauvijek bez obzira koliko nam u pojedinom trenutku izgledalo čvrstim. Možemo izgraditi i dom i domovinu ako to želimo, a možemo ih i ostaviti razrušenima. Bespredmetno je naše pozivanje na nekoga drugoga. Nije važno što to netko drugi nije učinio, važno je samo jesmo li mi to učinili ili nismo. Načina ima bezbroj. Ne treba čekati da nam netko drugi kaže koji su to načini. Nikada to ne ćemo dočekati. Prisjetimo se samo dragovoljaca i krenimo naprijed. U velikoj smo prednosti pred njima. Nitko ne puca i ni na koga ne pucamo. Trebamo samo dobro obavljati svoje svakodnevne radne zadatke, dobro učiti, dobro se ponašati i sve će poći bolje naprijed. Počet ćemo razlikovati koja su to mišljenja prava, a koja su to samo prijevara i ništa više. Oni pridjevi pred nečijim imenom kao što su ugledni, poznati, cijenjeni... nasmijat će nas ili će nam postati uzorom koji bi trebalo nasljedovati. Nije važno što nas netko ne će razumjeti. Važno je da se mi razumijemo.

Vremena se polagano opet mute. Gospodari mira i nemira na hrvatskim prostorima provode neke svoje pokuse. A mi te pokuse ne želimo. Sve što želimo jest da nas svi ostave na miru i da ako žele ocjenjuju kakvi smo to mi ustvari. Ne ćemo ih dirati, a nama kako bude. No, upravo to oni ne žele. Kada bi nas pustili na miru poremetili bismo njihove zamisli za koje su dobro plaćeni. Zbog toga nasrću na nas, a dragovoljci opet počinju stupati. Stvara se prostor ispunjen nemirom i zebnjom. Dragovoljci dobro znaju što to znači. Iskusili su to oni već jedanput. A htjeli bi zaboraviti. Zašto im se to ne omogući, zašto se dragovoljci već jedanput ne puste na miru? Dopustimo im da zaliječe svoje rane i budimo im zahvalni za sve što su učinili za nas. Ljudska se veličina sastoji u tome da zna prepoznati učinjeno dobro, a ne po tome da zna pljuvati na onoga tko mu je pružio ruku.

Novi naraštaji stupaju na hrvatsku društvenu pozornicu. To su oni naraštaji što su po prvi put u svom obvezatnom školovanju mogli slobodno proučavati što je s njihovim narodom bilo kroz duga povijesna razdoblja. Mi drugi nismo imali tu mogućnost. Ipak smo sve nadoknadili svojim potajnim proučavanjem. Bilo bi dobro kada bi u ovim naraštajima ostao živim dragovoljački duh. Naravno ne bi oni pucali po sebi i drugima, ne zato što nisu dragovoljci u punom smislu te riječi, već zato što se nisu dali prevariti zlom. Dragovoljci pucaju shrvani bolju i u nesvjesnom stanju, dakle, daleko od zlih namisli, zli pucaju zbog uživanja i svjesno. Novi hrvatski naraštaji biraju. Dobro i zlo nude im se na pladnju. Dotle će neke budale govoriti o vijetnamskom sindromu. Kao da je isto ići porobiti drugoga i očajnički braniti svoj dom.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Ogled srijedom, 7. lipnja 2000.

Bože, kojeg li naslova! Kao da već nešto zaudara, iako su ovo sve samo slova i ništa više. Nažalost, treba o ovome malo progovoriti.

Skinuli smo komunizam s vrata i bili smo tada neobično sretni. Konačno smo svoji na svome, rekli smo uglas. Došlo je vrijeme slobode. Disali smo punim plućima i osjećali kako je to dobro. Putujući našim cestama razmišljali smo kako ćemo ih obnoviti, kako nas više ne će podsjećati na prošla vremena. Sada je one naše i uljepšat ćemo ih za sebe, zaključivali smo.

Ipak, prije nego što smo mi krenuli sa svojim uljepšavanjem neki drugi su to napravili na svoj način. Uzduž naših cesta osvanulo je smeće. Nekada u crnim vrećama, a obično istreseno u svoj svojoj rugobi. Stajalo je uzduž tih cesta poput drvoreda. Samo, nije pružalo hladovinu već osjećaj da moraš što prije pobjeći odatle. Ceste kojima smo se vozili ili smo njima išli odjedanput kao da više nisu vodile nikamo. Nismo se mogli pomiriti s njihovim nagrđenim izgledom. Nekako smo mogli prihvatiti njihovu trošnost, ali smeće, to nikako.

Možda bi sada bio red progovoriti koju o onima koji su to učinili? Ali, time bismo im dali važnost koju oni nikako nisu zaslužili. Pustimo ih da se sami prepoznaju. Radije recimo koju o posljedicama ovakvog nereda.

Sa zdravstvene strane gledajući, smeće svuda oko nas opasnost je za svakoga od nas. Ono je izvor raznoraznih bolesti, onaj mač koji nam neprestano visi nad glavom i kojega nikako da uklonimo. A tako malo samo treba.

S duhovne strane gledajući smeće na svakome koraku jest izraz naše nutarnje pustoši. Sve zajedno nas označava kao ljude siromašne duhom. Onaj, naime, tko ima duha u sebi, nikada ne će pokazivati svoju ružniju stranu, nego onu lijepu. Na taj način svoju ljudsku nesavršenost pobijedit će svojim duhom.

Već nam je sv. Franjo pred više od 750 godina pokazao što nam je činiti. Zašto baš njega spomenuti? Do dana današnjega on je ostao pojam duhovna i slobodna čovjeka. Više nego ijedan svetac približio se ljudskosti u nama, oplemenio je i učinio je svetom. Pokazao nam je kako ovo prolazno i tvarno učiniti sredstvom koje će nam dati nutarnji mir i slobodu. On nije samo klečao i govorio nam da zaboravimo na sve oko sebe i usredotočimo se na Boga. Njegova je misao bila preko ovoga vidljivoga doći do svoga Boga koji je izvor svega života. Priroda nam u tomu može pomoći. Bog ju je stvorio da bismo u njoj obitavali i da bismo i preko nje spoznali Božju ljepotu. Nama je to spoznati i vladati se prema svojim spoznajama.

U novije vrijeme nastao je i pokret »Lijepa naša« koji se brine za očuvanje prirodnog okoliša. Osim što nastoji spriječiti otvaranje raznoraznih tvornica opasnih za okolinu, isto tako se brine za pošumljavanje naših goleti. Svako zasađeno drvo znači više kiše, više života. Nekada su to radili i komunisti. Bila je to jedna od rijetkih dobrih stvari koje su učinili. Smeće bačeno bez ikakva reda i smisla odaje svijest koja nije dorasla ni jednoj primitivnoj komunističkoj svijesti.

Neozbiljno je razmišljati da će nam biti dobro samo ako nam je čisto i uredno u kući u kojoj stanujemo. Naša kuća nisu samo četiri zida oko nas, nego i sve što vidimo svojim očima i čujemo svojim ušima, pa čak i više od toga. Dio smo cjeline i cjelina je dio nas. Smeće oko nas to nikako ne dokazuje.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 34/35, Čitluk 1996., str. 2.

Ne razumijem se baš toliko u biologiju i ne znam dobro zašto komarci vole krajeve župe međugorske. Nu, znam da ih zaista vole. Puno ih je i grizu nemilice. Na raznorazne načine smišljamo kako se obraniti. Pa tako i ja.

Ipak, ove godine bio sam na njihovoj strani. Ne zbog osjećaja prema 15. obljetnici Gospina ukazanja. Bilo je to zbog sasvim drugih razloga.

Ove godine hodočastio je, navratio nam u goste, svjetski poznati pjevač ozbiljne glazbe Jose Carerras. Održao nam je koncert ozbiljne glazbe. Zajedno s njim bila je i pjevačica Cecilia Gasdia, kao i 12 zborova iz 12 zemalja. Izveli su po prvi put misu »De tempore in aevum« (Ljudi ujedinjeni po imenu Gospodinovu), priznatog talijanskog skladatelja Flavia Colussa. Događaj su prenosile 64. zemlje. Računa se da ga je vidjelo čak oko milijardu ljudi. Bio je to doprinos duhovnoj glazbi, udarac onima koji bi vjerske osjećaje htjeli protjerati iz umjetnosti. Ujedno je to bila i velika promidžba Hrvatske.

Kao i u svim sličnim prilikama skupili su se na ovome događaju i predstavnici vlasti. Vjerujem da je malo tko od nas imao nešto protiv. Lijepo je bilo vidjeti u našemu mjestu one koji obnašaju visoke dužnosti u našoj domovini. Ako ništa drugo, naši su.

Ne ću, ipak, pamtiti ove dane samo zbog ovoga. Još ću ih više upamtiti po umivenim prometnicama, novim asfaltiranim metrima cesta, novim telefonskim sustavima, željom da se promet stavi u red, zaprašivanjem komaraca... Malo prije svega toga ovo su bile nepoznate stvari, odnosno samo snovi koji nikako da se ostvare, a tako lako mogu.

Nemam ovime namjeru ni opominjati ni prozivati bilo koga. Ovo je samo glasno razmišljanje. Radije svi zajedno učinimo da ni ja ni bilo tko drugi ne dođe u napast pisati nešto ovakvo. Zar ne, ima i pametnijih stvari?

Žalosno je da već prije dolaska vlastodržaca nije sve išlo onako kako je trebalo. Ceste su nam bile razrovane, komarci nas nemilice klali... Najviše mi je bilo žao nogostupa. Nikako da se asfaltira i barem malo uredi. A onda preko noći sve to postade stvarnost. Ni mi ni hodočasnici nismo se više morali kretati prometnicom kojom se počesto neoprezno vozi, nego smo mogli stupati nogostupom ravnijim od te prometnice. Još kad bi se netko pozabavio time da posadi drveće i da skloni vozila s tih nogostupa, koji bi to tek osjećaj bio! Ali, dobro je za sada i ovako.

Sjetih se nekih starih vremena i nekih starih dolazaka u neko naše mjesto. Sve je tada moralo biti u redu, pa makar bilo ne znam u kakvu neredu. Kada bi dolazak prošao, moglo se nastaviti starim načinom. Međutim, za razliku od Međugorja ni prije ni poslije toga to mjesto nisu posjećivali drugi. Župu Međugorje, pak, u ovih petnaest godina posjetilo je preko 20 milijuna ljudi. Oni su se tu dolazili moliti Bogu, biti nam prijateljima. Isto su tako trošili, jer negdje su morali jesti, spavati. Političari su naprotiv potrošili neznatnu svotu i možda se više ne će ni vratiti. Ali, eto, u našem slučaju, oni su zavrijedili uljepšanje mjesta, a svih onih 20 milijuna nisu. Kao da će ti političari nešto više učiniti za nas od svih onih milijuna!

Onaj tko ovamo dođe ne dolazi da bi to zaboravio, nego da bi to nosio u sebi. On od toga živi. Naše će mu lijepe ulice uljepšati sveukupni dojam. Pričat će o nama u Indiji, Americi, Kini, Japanu, Italiji... Međutim, mnogo toga jednostavno nema. Čak ni onoga što bi se moglo učiniti za minutu. Još uvijek hodočasnici se bore s vozilima, stalcima sa suvenirima na nogostupu, slušaju prebrzu vožnju nekih neodgovornih dečkiju, preglasnu glazbu iz vozila, radnji...

Oprostite, nešto sam previše oštro počeo. Vratimo se mi komarcima. Prošle i prijašnjih godina molili smo odgovorne da im stanu na kraj. Nisu nam izišli ususret. Desetci i desetci tisuća u ovo vrijeme prolazili su tada našim mjestom. Sve je bilo uzalud. Ove godine sve je bilo drukčije. Ne zbog tih desetaka tisuća. Ne vjerujem, stoga, da će se i dogodine nastaviti to drukčije postupanje. Moram zato priznati da mi je žao komaraca. Nisu trebali nastradati ni ove godine, ako već nisu prijašnjih i ako možda ne će slijedećih. Budimo barem iskreni.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 33, Čitluk 1996., str. 2.

Kada se dadne ovakav naslov nekom ogledu, sve izgleda potpuno jasno. Govor je o Uskrsu, govor je o nama. Ne treba ga iščitavati do kraja.

Nu, ustvari je sve nejasno. Što je to Uskrs, što smo mi?

Ne zanosim se mišlju da mogu dostojno odgovoriti na ovaj upit. Mislim tek da svatko od nas treba sam odgovoriti. Jesmo li spremni?

Zaista puno pitanja, a malo odgovora. Ali, život je takav. Ne možemo promijeniti to njegovo ustrojstvo. Možemo tek prilagoditi mu se na pravi način.

Jedan od putova prilagodbe zacijelo je zaputiti se uskrsnim stazama. Njima je Isus Krist prošao prije 2000 godina. Red je na nama, ako zaista želimo biti njegovim učenicima.

Nije Uskrs imati lijepo uređen dom, skladnu obitelj, novac u poznatoj štedionici... Odnosno, Uskrs jest i to, ali je i nešto drugo. On je znati trpjeti, znati nositi svoj križ do kraja. Koliko nas je spremnima to učiniti? Radije bismo se zaustavili na vanjskom bogatstvu, na vanjskoj sreći.

Nisu nam svima jednaki životni križevi i nikada to ne će ni biti. Gledajući izvanjski tako to izgleda. S osobne točke gledišta svakomu je njegov križ najteži. Rado bi ga zamijenio za križ onoga drugoga, ali to nije moguće.

Ono što je moguće jest ispuniti se snagom naših životnih križeva. Tada ćemo sličiti Isusu na Kalvariji koji je to znao. Odrekao se svjesno i slave i sigurna života da bi nam pokazao pravi i jedini put. Nije se opirao, nego je svjesno učinio ono što je trebao učiniti.

Uzalud je, zaista, biti očajan zbog onoga što nas je snašlo u životu. To će nam samo otežati naš životni položaj. Mnogo je veća mudrost prihvatiti sebe s cjelokupnom svojom poviješću i takvi sudjelovati u svakodnevnim zbivanjima. Odjedanput ćemo tada otkriti da svijet nije tako crn, kako je nama izgledalo na prvi pogled. Napori nam ne će biti poraz, već izazovi koje ćemo svladavati.

Htjeli mi to ili ne danas je mnogo izazova pred nama. Kažu da je rat iza nas. Nemam ništa protiv. Međutim, razmahuje se sada »rat« na duhovnome polju. Mnogi nas žele uzeti pod svoje. Čak i raznorazne kukavice koje nisu imale dovoljno snage postaviti se u teškim vremenima kao ljudi. Hoćemo li im to dopustiti, hoćemo li početi dvojiti u svoje namjere što smo ih imali pred očima?

Započnimo najprije s molitvom. Gospa nam je o tomu progovorila kada je rekla da se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Nažalost, nije nas bilo dovoljno koji smo molili i nismo zato uspjeli. Zar nas ponovno ne će biti dovoljno u molitvi za sretnu sadašnjost i budućnost?

Duhovna obnova ne znači samo otići u crkvu da nas drugi vide. Ona je i naš odnos prema radu, odnos prema društvu u kojemu živimo. Ako samo nešto tražimo od toga društva, a ništa mu ne dajemo, zar ga zaista duhovno obnavljamo? Zaboravimo vremena u kojima su vrijedila neka druga pravila. Danas se treba stvoriti neko drugo bolje ozračje.

Opijmo se Uskrsom i budimo u isto vrijeme ljudi, vjernici i pripadnici svoga naroda. Nemojmo se stidjeti ničeg ovoga. Ne slušajmo kojekakve izgubljene ličnosti. Nije važno što su možda nekada u prošlosti trpjeli. Važno je što čine sada.

Uskrsna su vremena u našemu narodu uvijek budila nove snage. Nema to veze s proljećem. Ima veze s vjerom koja je prisutna u nama kao pripadnicima svoga naroda. Zime su znale biti duge i preduge, ali nije se gasilo nutarnje uskrsno svjetlo u nama. Ono nas je dovelo do ovih današnjih trenutaka. Sjetimo se toga dok se po starom običaju budemo umivali cvijećem i slavili Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Sve je tada bilo svečano, ali malo kasnije i tužno. Isus je, ipak, pobijedio.

Ovaj ogled o Uskrsu i nama zaista nije trebalo iščitati do kraja. Trebalo je, treba i trebat će život dostojno doživjeti, osjetiti što je to Uskrs u nama. Sve je u našim rukama, ma kako nam one krhkima izgledale.

Miljenko Stojić

Glas mira, V, 3, ožujak 1996., str. 17.

Od početka ljudskoga roda, odnosno odkada su Adam i Eva nesmotreno pogriješili ljudi traže svjetlost. Spremni su za nju sve dati, jer osjećaju da ona spada u srž njihova bića. Ponekada i pogriješe. Prozovu jednostavno svjetlošću ono što to nije.

Ali gdje počiva svjetlost?

Zanimljivo pitanje. Poteško za odgovoriti. A možda i nije? Ovisi to o tomu kakva je naša znatiželja. Jaka ili površna?

Pođimo od upita gdje se danas nalazi naš hrvatski narod, kako mu je? Čini mi se da je najbolji odgovor: teške ga magle pokušavaju prekriti. Kakve to veze ima sa svjetlom? Ne klonimo duhom. Imaju ove magle itekakvu vezu sa svjetlom. Jest to čudno, ali tako je.

Istina je da su nas ratni dani kušali i prijete i dalje kušati nas. Nismo se još dokraja oslobodili. I nadalje netko zvecka oružjem, drugi vrši pritisak na nas. Svi bi htjeli da smo onakvi kakvi bi oni htjeli da budemo. A mi smo jedni jedini. Nemamo ni drugo tijelo, ni drugu povijest osim ove što imamo.

Da bi nam još više napakostili, uzeli su nam i komadić ove kugle zemaljske gdje smo oduvijek obitavali. Jednostavno su to dali drugom narodu. Nije im bilo važno što to nikada nije bilo njegovo i što mi time ostajemo bez svoga doma. To je veliko političko umijeće, veliki doprinos miru, stabilnosti u čitavoj regiji, povijesna nužnost..., javljali su zapjenjeni govornici na radiju. Nas nitko nije pitao što mislimo o tomu. A nešto mislimo!

Sve je, ipak, moglo biti tako jednostavno. Zna se tko je pokrenuo lavinu, tko treba biti stjeran u svoje okvire, komu treba odlučno kazati da se jednom zauvijek okani tuđega. Nije to učinjeno iz raznoraznih razloga.

Magle su pokušale još više nahrupiti u naš život. Htjele su da počnemo tumarati njima, da im se predamo.

Jesmo li to učinili?

Sjetimo se Isusa i njegova ponašanja. Pravedno je živio, pomagao ljudima, nije krao, nije ubijao. Jednom riječju, osoba kakva se samo poželjeti može. Nije to odgovaralo ondašnjim vlastima. Najprije su ga dohvatili njegovi sunarodnjaci. Rekli su da želi ovo i ono, da stavlja pomutnju u narod i čini još stotinu drugih stvari. Tuđinska vlast sve je to promatrala i u pogodno vrijeme dovršila posao. Mogao je nastati mir.

A je li nastao?

Ubivši Isusa ondašnji su Židovi tragično pogriješili. Propustili su priliku svoju povijest učiniti drukčijom. Iako su mrzili i odbacivali tuđince, njima su dopustili itekako se umiješati u njihov život. Obavili su se maglom.

Ponekada i naši u domovini čine slično. Ne čuvaju pozorno svjetlo svoje državotvornosti. Sebičnost nadvlada oprez i razum. U takvom metežu lakše se slušaju glasovi onih koji ne žele dobro nama kao narodu. Takvi su najprije učinili sve da naše države ne bude. I dok su se drugi borili oni su bili u zavjetrini i osvajali položaje vlasti. Danas galame na sve druge i time pokušavaju prekriti svoje loše namjere. Tragedija nastupa kada ih poslušamo i odlučimo glasovati za njih.

Možda malo previše politike? Možda? Samo, je li ovo politika ili je ovo želja sačuvati sebe, svoju duhovnost, svoje pravo na postojanje? Kada nekomu kažemo da je pobjegao, da ne pomaže dovoljno svoj narod, zar je to politika? Razmislimo malo o tomu!

Magle su teške, ali nisu nepobjedive. Isus Krist nas tomu uči. Ubili su ga, ali je uskrsnuo. Uvjet je bio da bude spreman podnijeti tu svoju smrt. Namjesto nas mnogi su to učinili ovih zadnjih godina. Nije to bilo uzaludno. Činili su to s krunicom oko vrata. Ona im je dala potrebito svjetlo, a oni su ga samo prenijeli nama.

Vidimo li svjetlo koje nas poziva i razbija naše magle?

Miljenko Stojić

On zna što je bitka. Ona krvava. Svojoj domovini darovao je najljepše godine. I nije mu žao. Darovat će i još ako bude potrebno.

Sjedio je danas u jednom našemu općinskom uredu. Dolazi ovdje već tri mjeseca. U početku je izgledalo sve jednostavno. Ništa nije tražio izvan zakona. I oni su to znali. Ipak su mu kroz sve to vrijeme govorili da će sve brzo biti gotovo, budući da je on vojnik. Smetalo ga to. Ako je sve po zakonu, zašto on kao vojnik mora uživati neke povlastice. Znao im je to reći. Gledali su ga odsutno. A vrijeme je prolazilo, kao i njegovo strpljenje. Nije mogao podnijeti da mora doći toliko puta zbog onoga što se završi u petnaest minuta.

Danas su mu rekli da malo pričeka. Otići će po osobu koja je dobila izričitu naredbu da već jednom riješi njegov zahtjev. To joj je uostalom i bio posao.

Pogled mu je išao kroz prozor. Slika poznatoga gradića. Dopodnevna vreva. U pojedinim cjelinama zgrada zapažao je ostatke turskoga vremena. Druge su odisale austrougarskim ugođajem. Treće su nosile sivilo jugoslavenštine, prve i druge bivše države. Četvrte su bile izgrađene novcem zarađenim negdje vani. Tako puno života na tako malom prostoru. Smučilo mu se. Ali i stvarnost je zapetljana, prošlo mu je kroz glavu.

Sjetio se da su u božićno i novogodišnje vrijeme mnogo pričali o miru. I svatko je sebi davao za pravo nešto reći. Miješali su se crkveni ljudi i političari, vjernici i nevjernici, bogobojazni i lopovi, komunisti i čestiti ljudi... Mnogi od njih ne znaju što je to bojište, ni što znači zepsti za svoju domovinu.

Ipak, najviše ga je zasmetao dolazak tuđih vojnika u njegovu domovinu. Bahato su nahrupili sa svih strana govoreći da donose mir. Što je onda on radio svih ovih godina? Drugi su već otprije bili tu. I po najblažim mjerilima nisu bili ispunili ono što se tražilo od njih. To ih ipak nije smetalo da prebojaju svoja vozila, preobuku odore, nazovu se drugim imenom i nastave po starom. Što to nije pravedno, nikoga nije bilo briga. »Interes«, viknuli bi svjetski moćnici. Podrazumijevalo se da je njihov, ne naš.

Tuđi vojnici došli su u ime raznoraznih svjetskih udruga. U nekim njihovim dokumentima piše da svaki narod ima pravo na samoodređenje, pomoć kada ga napadnu i bla, bla, bla... Kroz sve ovo vrijeme oni te dokumente uopće nisu primjenjivali na naš slučaj. Najprije su dopustili da zlo u jednom narodu iziđe van i napadne sve druge narode. Kasnije nisu učinili ništa da žrtva preživi. Kada su uvidjeli da bi ona to mogla postići, nametnuli su mir. Proračunato i bezdušno stavljen je poklopac na lonac koji vrije. Nije se htjelo razmišljati o tome da je taj lonac potrebno skinuti s vatre.

I sada su oni tu. Vojnici nekih drugih naroda. Ali i mi smo tu. Vojnici svoga naroda.

Oni prvi pokušat će nam nametnuti svoje vrijednosti. Govorit će nam o tome kako se kod njih ne ratuje, kako su oni civilizirani narod. U isto vrijeme umirat će od droge, alkohola, tonuti u blato prezira prema svima drugima. Govorit će da su oni veliki narod. Zanimljivo. To znači da bismo mi za svoj narod trebali reći da je mali. Nipošto.

Mi im se moramo suprotstaviti. Ali ne oružjem, nego duhom, svojim samopoštovanjem. Nas povijest nije mazila i imamo veće pravo na postojanje, nego mnogi drugi. Znali smo i u teškim vremenima opstati kao narod. Osim toga, duhovno smo zdraviji od mnogih drugih. Kod nas se još provodi pravda i osjeća žeđ za njom.

Oni će otići kao i oni koji su nas kao zavojevači pohađali kroz povijest. Nu, nemojmo im biti neprijateljski raspoloženi. Naučimo ih da nas cijene i da odavde odu kao naši prijatelji. To će biti naša najveća pobjeda, a poraz svih besramnih politika.

I još bi mnogo toga on razmotrio u svojoj glavi da ga nije prekinuo njihov ulazak. Dolazili su ljudi koji su trebali samo raditi svoj posao i sve bi bilo sređeno. U njihovu društvu bila je i gospođa koju je poznavao još iz onoga sustava. Jednako kao i prije bila je napadno namazana i puna dosade na licu. »Vaš zahtjev još nismo riješili« - procijedila je hladno kroz svoje zube. Ni pozdrava, ni riječi isprike, ništa. Nije važno što su mu rekli da će danas sve biti gotovo i da samo ova gospođa treba sjesti petnaest minuta i završiti svoj dio posla. A on je za nju i slične sjedio satima i satima u hladnim rovovima, jurišao na puščane cijevi, gazao po zemljištu punom mina. Za nju to ništa ne predstavlja. Osjećao je kako osjećaji postaju jači od njega. Više nije mogao izdržati. Htio je vrisnuti i porazbacati ovaj prokleti ured i ljude u njemu. Dosta s njima, bubnjalo mu je u glavi. I oni kao da su nešto osjetili. Nastao je muk. On je ustao i uhvatio rukama za prvu stolicu. Slučajno je bila okrenuta prema prozoru. U taj tren vjetar je zanjihao zastavom, onom pod kojom je bio spreman da ga pokopaju. Ukočio se. Ona ga je gledala. Nije ju htio uprljati. Stolica je pala iz njegovih ruku. »Doći ću opet sutra« - rekao im je odlučno i izišao pun dostojanstva. Nijemo su ga gledali, nijemo su se gledali.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 30, Čitluk 1996., str. 2.; Hrvatsko slovo, II, 51, Zagreb 1996., str. 13.

Prebirem ovih dana po knjigama pisaca, mislitelja... suvremenoga doba. Većinu njih veže ta nit da su im djela nabijena tragikom, besmislom, lomovima svih vrsta. Malo je onih čija djela odišu nadom, toplinom, svjetlošću. Lijepo je prestalo biti lijepim, a ružno ružnim. Sada je ružno lijepo, a lijepo ružno.

Jedan od onih koji se usudio biti drukčijim jest Francuz Charles Péguy (1873. - 1914.). Kritizirao je društvo u kojemu je živio, ne štedeći ni one s lijeva, kao ni one s desna. Zbog toga je imao prijatelja i neprijatelja među svim slojevima francuskoga društva. Nije se bojao reći da političari trebaju biti ćudoredni i svoj posao ili poslanje vršiti u skladu s kršćanskom mistikom. Odbacivao je sve lopovluke, neiskrenost i dvostruki način života. On je nastojao biti ono što jest. Hrabro je ustao protiv obožavanja novca i postizanja blagostanja pod svaku cijenu. Častohleplje je njemu bio pojam kojega se treba stidjeti.

Nažalost, Zapad nije krenuo putom njegova učenja. Nije se htio odreći svojih lažnih bogova. Činilo mu se lakšim i boljim vjerovati u blještavilo, nego u prave vrijednosti. Da bi sve to prikrio, počeo je govoriti o pravima čovjeka. Na sve strane nicale su udruge koje su se time bavile. Tako je stvorena jedna nova religija. Političari su postali njezini svećenici, sabori mjesto određeno za bogoštovlje.

Možda nam sve ovo ne izgleda ovako. Možda! Pogledajmo malo oko sebe ovih dana. Pred vratima je Božić. Na Zapadu se to dobro zna. Da postoji i vrijeme Došašća, to se već malo manje zna. U Božićno vrijeme kite se na sve strane božićna drvca i kupuju božićni darovi. Trgovine su neprestano otvorene, daju se posebni popusti. Na prvi pogled pravo kršćansko predbožićno raspoloženje. Međutim nije to tako. Mnogi od onih koji kupuju božićne darove i kite božićna drvca uopće ovih dana ne će otići na sv. misu, moliti se, o ispovjedi da i ne govorimo. Za njih je sve to prošlo svršeno vrijeme. Drugi će to možda i napraviti, ali ih zato čitavu godinu nigdje nije bilo. Jednom riječju, i za jedne i za druge Božić je samo postao lijep običaj i ništa više. Potreban im je kao zanimljivost, promjena u svakodnevnom načinu življenja. Nije to promjena koja će donijeti nešto novo, nego promjena slična televizijskim događanjima. Kada sve završi, zijevneš dosadno i to je to.

Život na današnjem Zapadu jest samo mjehur od sapunice i ništa više. On jednostavno ne postoji. Čudnovato, ali istinito. Svatko žuri obaviti neki zadatak. Malo ih je koji znaju zastati i potražiti u sebi osjećaj za lijepo, ljubav, dostojanstvo... Žurba, žurba i samo žurba.

Kršćanske vrjednote nisu one koje stoje na prvom mjestu u ovomu društvu. Namjesto njih caruje destrukcija, ljevičarske i liberalne ideje. Na taj način ispraznila se nutrina društva, a ostao je samo oblik, privid. Božić se slavi kao običaj i svakim je danom sve to više. Čestitanja se događaju na svim stranama, ali malo tko traži pozadinu svega toga. Važno je prikazati se čuvarom tradicije, kakav si unutra to je već nešto drugo. Računa se da ljudi imaju kratko pamćenje i da se ne će sjetiti svega onoga lošeg što su pojedine stranke i njihovi predstavnici kroz proteklo vrijeme učinili. A učinit će to i sutra, samo da im se pruži prilika.

Zapad zapljuskuje i nas. Maše nam ispred nosa svojim šarenim balonima. Kaže nam da nas ne će primiti u svoje društvo ako ne budemo takvi i takvi. Nameće nam svoje uvjete i želi da budemo sretni. Koja pokvarenost!

Za razliku od Zapada Gospa nam govori sasvim nešto drukčije. Želi nas naučiti novom načinu ponašanja. Poručuje nam da ne žurimo, da ostavimo mjesta za molitvu, jer tada ćemo znati prema kamo ići. One koji to shvate Gospa šalje dalje kao proroke koji će mijenjati društvo u kojemu žive.

Kamo mi pripadamo? Kamo želimo stići? Jesmo li proroci? Upiti su to koji nam stoje pred očima ovoga Božića!

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 27/28, Čitluk 1995, str. 2.

Još kao maloj djeci Božićni dani predstavljali su nam radost. Istina, nismo mogli razumjeti zašto smo morali ići u školu taj dan, zašto oni koji su nas odgajali govore protiv ove radosti. Nu, razumjeli smo vrlo dobro kada bi nam roditelji jasno i glasno rekli da taj dan možemo ostati doma i da će nam ga oni pravdati. Prije se nije događalo tako. Poslije kada smo odrasli i nadalje je mnogima od nas taj dan značio veliku radost. Unatoč svim opasnostima slavili smo ga puna srca ne misleći na posljedice. O tomu smo sutradan razmišljali.

Danas naš Božić slavimo u promijenjenim okolnostima. Možemo jasno i glasno reći što smo i tko smo. Međutim, više nego ikada prije slični smo svome Spasitelju u onoj pustinjskoj špilji. Drhtimo jer nam je hladno, još nismo čvrsto zakoračili u život, a htjeli bi nas uništiti. Nad nama su se nadvili opasni oblaci. Izgledaju strašni.

U trenutcima kada se rađala zora slobode bilo je onih koji nam nisu pružili ruku. Vikali su i viču da su oni za prava svakoga čovjeka, ali nisu tada bili za naša prava, iako smo i mi ljudi. Zatvorili su svoje oči, zatvorili su svoje uši i neprestano vikali da oni ne mogu razumjeti što se tu događa. To ih ipak nije smetalo donositi kojekakve odluke i nama nametati da ih bespogovorno izvršimo. Računali su na našu slabost, razočaranje i bijes. Htjeli su nas na taj način prokazati i pritisnuti uza zid. Jednostavno smo im smetali.

Danas vidimo da nisu uspjeli u tomu. Mi smo ih pobijedili, jer smo prozreli tko su. Oni su oni koji se pod krinkom borbe za ljudska prava bore za svoju sebičnost i svoju izgubljenost. Pronalazimo ih na svim poljima ljudske djelatnosti. Najlakše ih je prepoznati na polju kulture, jer ona kao zrcalo odražava stanje ljudskoga duha. Puni su riječi, zamisli, ali nemoguće je razumjeti bilo što od toga. Dapače kažu da je pogrješno htjeti nešto razumjeti. Slika, kip, pjesma, roman... moraju imati tisuće i tisuće očitavanja. Tek tada oni su velika djela. U pozadini ovakvoga stava stoji samo praznina duše onoga koji je naslikao sliku, napravio kip, napisao pjesmu, roman... On jednostavno nema što reći i zato bježi u nerazumljivost. Da je to lijepo i dobro, ne bi ga trebalo zakrivati. Svaka ljepota je očita. Njezina nedokučivost sastoji se samo u tomu da do nas poglavito stoji koliko ćemo uspjeti udomiti je u sebi. Ako smo zatvoreni, to zacijelo ne ćemo moći učiniti.

Bojati se ovakvih ljudi pogrješan je životni stav. Nije važno što oni okolo skaču i bjesne. Mi ih možemo i moramo pobijediti. Pokušat će nas prevariti pomoću svih javnih glasila i na razne druge načine. Nemojmo im to dopustiti. Prepoznali smo ih ovih dana i pamtimo to. Drsko i bezobrazno izjednačili su napadača i žrtvu. Pravda i dobro ih ne zanima. Ali upravo to jest njihova najslabija točka. Svatko tko gazi ljudske i božanske vrjednote bit će kažnjen. Kaznit će ih ili Bog ili povijest, ovisno o tomu vjerujemo li ili ne.

Mi koji vjerujemo znamo što činiti. Uvijek smo to znali. Vjera je ona snaga koja nam daje dva važna životna svojstva: jakost i nježnost. Jakost nam je potrebna da bismo se odhrvali svim izvanjskim poteškoćama, da bismo se znali oduprijeti kada zlo navali sa svih strana. Nježnost nam je potrebna kao omotač naše duše. Ona ne smije ničim biti povrijeđena, budući da je nositelj našega životnoga svjetla.

Naš hrvatski narod kroz povijest je znao biti i jak i nježan. Koracao je ustrajno prema danima svoga Božića. I doživio ga je. Među nas je prije četrnaest godina došla Božja i naša majka Marija. Spremala nas je za poslanje u ovomu svijetu. I još i danas govori, jer nam je teško povjerovati u sve što nam se događa. Strašimo se ovih i onih. Slušamo pogrješne glasove.

A snijeg sipi i poziva nas biti djecom. Ona znaju razumjeti radost i ostaviti brige po strani. Naš Božić je tu, pred vratima. Drukčiji je od Božića drugih naroda, ali je naš. Imamo pravo na njega, baš kao i svi drugi. Prošavši kroz sve poteškoće zadnjih godina bolje ćemo ga razumjeti od onih koji su svo ovo vrijeme sjedili u udobnim naslonjačima i našu muku doživljavali kao još jedan prilog više na televiziji. Zaboravili su što znači trunuti u hladnim rovovima i biti ispunjena srca, jer znaš da braniš svoj dom. Njih su prevarili oni sebični i izgubljeni i učinili ih jednakima sebi. Ne ćemo dopustiti da to učine i nama. Mi znamo što je to naš Božić.

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 12, Međugorje 1995. str. 28-29.

Noć se spuštala uz obilnu kišu u zemlji hrvatskoj, u zemlji našoj. Slušao sam je kako udara po krovu. Pitao sam se koliko li je samo kiša protutnjalo mojom domovinom i ostavilo svoje tragove? I kakvih kiša?

Gledao sam malo prije čovjeka koji se borio za našu slobodu. Radio je to časno i uspješno. Odjedanput neki iz bijeloga svijeta rekoše da nije bio častan. I navedoše sve po redu nategnute razloge. Kao, on je to sve mogao zaustaviti da je htio. On! Bože, koja izopačenost! Kao da svi ne pamtimo početke ovoga zla i našega razumljivoga uvjerenja da će svi koji se nazivaju demokratskima prepoznati i zaustaviti zlo koje je nadiralo. Nije se to dogodilo. Dapače, oni su dopustili da se to zlo razmaše. Danas onima koji su se odupirali kako su znali i mogli kažu da su to mogli zaustaviti i da su svi jednako krivi. Ma, daj!

Udara kiša po narodu mome, kao onih godina na Bleiburgu, na... Kiša zla. Nama se snaći i ne dopustiti da nas razbuca kao vjetar jesenje lišće. Mi živimo unatoč svemu. Imajmo snage za to.

U dobrim i mirnim vremenima svi se udarci laganije podnose. Sve je predvidivo i sve ide svojim tijekom. Čini ti se da su teška vremena nešto s televizije, nešto što je prividno prisutno.

Uzburkana, pak, vremena iziskuju od čovjeka neprestano opredjeljivanje i počesto hod po rubu provalije. Ostati u takvim prilikama uspravno jednom riječju znači iskusiti što je to odgovornost.

Postavlja se sada pitanje: odgovornost prema komu? Ovisi to o uzburkanim vremenima. Za nas bi to danas bila domovina i vjera. Oboje su u opasnosti i uništavaju ih na različite načine. Na nama je sačuvati ih i dalje ih predati budućim naraštajima. Svako drukčije razmišljanje jest samo sebičnost. Jednoga dana kada sve ovo prođe bit će bespredmetno kajati se i reći: da sam znao. Tada će sve biti gotovo. Danas treba odgovoriti svojim dužnostima, ma kako teške bile.

Dok se trudimo oko domovine i vjere, uopće nije važno na kojemu se djeliću kugle zemaljske nalazimo. Mi smo svi jedno kada želimo pripadati određenoj zajednici. Zanijekati tu zajednicu bilo kada znači zanijekati samoga sebe. A to se ne isplati. Postaneš tada jednostavno ljudska ruševina, čovjek koji nema korijena i kojega vjetrovi bacaju tamo i ovamo.

Zapadnjačko sebično mišljenje zacijelo će nas napasti zbog ovoga. Kakva domovina, kakva vjera, reći će oni. I dok to govore uživaju potpunu zaštitu svoje izgrađene domovine i svoje vjere (i nevjera je vjera budući da čovjek vjeruje u ništa). Drugi će nas, pak, pitati kako ne znamo biti poput njih i mirno živjeti, namjerno zaboravljajući da su i oni trebali proći određeni put. Treći... Ali, zar je to važno?

Nama je odbaciti sva tuđa kriva mišljenja. Dovoljno smo snažan narod za izdržati sve poteškoće. Da nismo, ne bismo stigli do današnjega dana, unatoč svim povijesnim mrakovima i kišama. Čak su nas i raselili, razbacali diljem kugle zemaljske, ali mi se nismo raselili u sebi. Slavimo i živimo na svoj uobičajeni hrvatski način.

Uvjet je, kažem, jedino imati samosvijest. Ne znači to ne htjeti nikada ništa naučiti od drugoga. Samosvijest je sposobnost voljeti svoje i voljeti tuđe. Isključiti ili jedno ili drugo vodi nas u krivome pravcu.

Proći će još mnogo kiša dok ponovno ne budemo narod koji jedino živi u svojoj domovini. Ali te nas kiše ne smiju uništiti. One tek mogu padati i ništa više. Prepoznajmo ih i pobijedimo svojim dostojanstvom.

Miljenko Stojić

Trans Montes, I, 4, Spreitenbach 1995., str. 14.

Govor se nekada prenosio samo susretom licem u lice. Osjećala se ne samo njegova boja, već su se gledale i bore na licu, prisutnost pogleda. Danas sve to pokušavaju zamijeniti automati. Hladni stroj prenosi nečije mišljenje njegovim glasom, koji se nama čini prirodnim. Ali samo čini. Ljudskoga lica nigdje nema.

I naša hrvatska pošta posjeduje potrebna sredstva za prenošenje nečijega glasa ili poruke. Nazivanjem određenoga broja mogu se čuti najnovije političke vijesti, zabavne pjesme, svoj horoskop, duhovna misao, vijesti iz Međugorja, športske vijesti...

Svaki od ovih automata ima svoj određeni krug slušatelja. Potpuno prirodna stvar. Ne znam samo je li potpuno prirodna stvar da najveći broj slušatelja ima automat s najnovijim horoskopom? Kako se to dogodilo da nakon svega više vjerujemo zvijezdama, prirodnim silama i koječemu drugomu, a ne vjerujemo svome iskustvu Boga?

Krivica je, vjerujem, u našemu načinu razmišljanja. Dopustili smo i dopuštamo sebi razmišljati na krivi način. Kažemo da smo kršćani. Prisjećajući se, pak, vjere zadovoljavamo se time da je dovoljno poznavati nekoliko molitvica i ništa više. Iz takvoga jednoga stava proizlazi naša nespremnost stajati pred svakodnevnim životnim iskušenjima. Kada nas život stisne, odjedanput vjera više nije dovoljno jak oslonac, već tražimo neki drugi. I na tomu putu mnogi nas prevare.

Ishod rata u kojemu se nalazimo uvelike je odredilo naše razmišljanje. Da nije bilo onih koji su se žrtvovali bez razmišljanja, mnogo toga bi bilo drukčije. Nestajalo ih je u blatnjavim rovovima, u hladnim šumama, među oporim kamenjem. Trenutno uživamo slobodu koju su nam oni dali.

Velika je odgovornost na nama koji danas oblikujemo prostor svoga življenja. Ne bi se smjelo dogoditi da ga oblikuje naša malodušnost, nego naša hrabrost. Nju ne smijemo izgubiti ni u najtežim našim trenutcima. Ona nam pomaže živjeti. Ponekada je dovoljan samo jedan pogrješan potez i sve ode u sasvim drugomu smjeru nego što smo to mi očekivali.

Ne mogu zbog svega ovoga danas prihvatiti žalopojke da su neka važna mjesta preuzeli oni iz zavjetrine i da se tu nema više ništa učiniti. Kako nema?! Ako su ih i preuzeli, mi ih svojim radom i ponašanjem istjerajmo odatle. Naše uklanjanje i naša prepuštenost slučaju i horoskopu zacijelo nam ne će pomoći u tomu. Mi nemamo što očekivati. Naša najbolja vremena već su došla i trebamo ih samo iskoristiti.

Dok ovo pišem, čujem kišu kako razgovara s današnjim danom. Razgovor ugodni ili neugodni, ovisno o našemu raspoloženju. Znam samo da poslije nje više ništa ne će biti isto.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 26, Čitluk, studeni 1995., str. 2.

Kad se izgovori riječ vojnik, onda se pod tim obično podrazumijeva čovjek koji se zna boriti. Osjeti se miris bitaka, straha i smrti. Od njega se jednostavno ne očekuje ništa drugo, nego da uspije na tim pogibeljnim mjestima.

Ipak, naš hrvatski vojnik ima još jednu odliku: on se zna i moliti, duboko i pobožno. Gledao sam to na vojničkom hodočašću ove godine u Mariji Bistrici. Lica mlada, obilježena ozbiljnošću što je donose teške bitke, pogled pročišćen zanosom molitve i osjećaj ovi dečki moraju uspjeti. Molitva ih nije uništavala. Ona im je samo učvršćivala njihove velike i dobre odluke. Jedna je od tih braniti svoju domovinu. Ne razumiju to oni koji iz sigurnosti u kojoj se njihova domovina nalazi govore o pacifizmu. I naši bi dečki rado govorili o tomu kada bi im prilike to dopustile. Shvatila je to i jedna novinarka koja je kao uvjerena pacifistkinja došla u moju domovinu. Nakon prve prospavane noći, granata, strojnica i metaka pacifizam joj je u današnjem obliku izgledao samo mjehur od sapunice i ništa više.

U Mariji Bistrici hrvatski vojnik svoj je pacifizam dokazivao i obavljenom ispovijeđu. Militaristi to nikada ne bi učinili, jer bi im to razrušilo njihov izgrađeni ustroj. Ispovijedaju se oni koji svoje životne zadaće žele izvršiti čistim srcem i jasnom savješću. U ispovjedi se čovjek susreće sa svojom dušom i njoj odgovara na postavljene upite, bez obzira koliko teški bili.

Pocrnjeli Gospin kip u svetištu kao da je davao sve odgovore i sažimao svu našu povijest. Prisjetimo se, pred nadolazećom opasnošću prije nekoliko stoljeća (Bože, kako blizu) bio je skriven u zemlju. Bijesni jahači protutnjali su, ali ga nisu našli. On je čekao na kakvo takvo naše oslobođenje. Pocrnio je zbog toga od vlažne zemlje, ali su se čuda počela događati, čuda ne zbog materije kipa, nego zbog vjere i ljubavi našega hrvatskoga naroda koji je tražio svoj Gospin kip.

Vojnici su znali da su se čuda događala i u našemu Domovinskome ratu. Zato su svojim pohodom Gospi zahvaljivali za ta čuda. Njih će zacijelo biti još. Naša nas Majka ne će zaboraviti. Jedini je uvjet da mi ne zaboravimo nju. Osposobit će nas to da se znamo moliti i boriti, boriti se i moliti. Jedino tako moći ćemo ostati na ovim teškim užarenim prostorima, čak i onda kada nas drugi zbog svoga iskrivljenog mišljenja i svojih lažnih političara ne budu podržavali u tomu.

Miljenko Stojić

O duhovnosti su dosada napisane tone i tone knjiga, izrečene tisuće i tisuće riječi. Što je ona? Mogao bih potražiti tzv. učene knjige i reći, evo, to je ona. Ne ću to učiniti. Nije važno dati neki učeni odgovor, nego osobno odgovoriti na postavljeni upit.

Iz knjiškoga znanja i svoga razmišljanja osobno zaključujem da je duhovnost život koji se sastoji od iskustva i od znanja. Oba su ova pola važna. Isključi li se ijedan, srušili smo zdravo ravnovjesje.

Kada kažem život, onda ne mislim samo na život nas kršćana, nego na život općenito. Svatko ima neku svoju duhovnost, htio on to ili ne. I nastojanje zatrti svaku duhovnost jest opet duhovnost.

Teško bi bilo odrediti kakvu duhovnost imamo mi kao hrvatski narod u ovome trenutku. Istina je da kažemo da smo kršćani i da nas većina priseže na kršćanske vrijednosti. Ipak, ne vidi se to tako bjelodano u našemu životu. Nije slučajno da trenutno nemamo jedne jake demokršćanske stranke. Zatajila je negdje ta kršćanska duhovnost. Nije se uspjela nametnuti kao jaki i odlučujući čimbenik, nego se izgubila pod raznim drugim vidovima.

Ako bismo htjeli odrediti kakvom širem društvu pripadamo, opet bi nastale poteškoće. Jesmo li na Istoku ili Zapadu? Svatko ima svoj odgovor, ali mislim da bi većina nas htjela reći da smo na Zapadu. No, pitanje je sada što je to Zapad i što je to Istok? Ostavimo po strani naučena mišljenja za koja i ne znamo odakle potječu. Zbilja, što je to Zapad i što je to Istok?

Meni se čini da mi sada živimo duhovnost prijelaza ili uspjeha. Srušilo se čitavo jedno carstvo, carstvo mraka zvano komunizam. U mojoj domovini ono se svome padu htjelo oduprijeti svim silama. Ipak, moralo je napustiti povijest moga naroda.

Htjeli mi to ili ne, bili smo naučeni na njega. Svatko na svoj način. Netko mu se priklanjao, netko prilagođavao, netko se borio protiv njega. Danas gotovo da nitko više nema potrebe za jednim takvim djelovanjem. Otvorilo se mjesto novome. A što je to novo, ovisi o nama. U prijelazu smo i moramo uspjeti. Poraz ne bi bio samo jedan loši trenutak više u našemu životu, već upravo to: poraz, uništenje. Spominjali bi nas samo još u prašnjavim povijesnim knjigama.

Da se to ne dogodi, svi zajedno moramo živjeti takvu duhovnost koja će nas učvrstiti i dovesti do uspjeha. U teškim i zahtjevnim trenutcima ona je ono svjetlo koje nam nudi pravi izlaz. Tada obično nema puno vremena za razmišljanje. Pristajemo uz ono što smo već prije prihvatili.

Redarstvo je jedan od bitnih čimbenika te nove duhovnosti. Presmiona tvrdnja? Što oni imaju s provođenjem duhovnosti?

Moramo prestati misliti na redarstvenike kao na sluge i slijepe poslušnike mrskoga društvenoga ustroja. Danas su oni tu kao izraz naše svijesti i naše duhovnosti. Njihova uloga jest pomoći nam u očuvanju te duhovnosti od svih onih kojima još nije dovoljno jasno da i u mutnim vremenima treba pripravljati ona bolja, ljepša vremena. Nekada će se u tomu poslužiti i »bičem«. Ne zaboravimo da ni Isus nije bježao od toga. Kada nije mogao urazumiti one pohlepne trgovce u Hramu lijepim riječima, učinio je to bičem i prevrtanjem stolova.

Sam redarstvenik nastojat će svojim životom i radom opravdati očekivanja svoga naroda. Iskustveno će proživljavati svoju svakidašnjicu i iz toga izvlačiti određene zaključke. Njega ne će nitko moći potkupiti, nikakvi Sorosi koji nude novac, a zauzvrat traže poslušnost. Nikada mu ne će pasti na pamet provoditi neke svoje osobne zamisli, nego zamisli svih nas.

Isto tako ne će zanemariti ni svoje znanje. Razvijat će ga da bi se izgradio kao cjelovita ličnost. Znanje, naime, nadopunjuje naše iskustvo i pomaže nam da iz toga iskustva izvučemo samo ono što je vrijedno.

Da, znam, zvuči ovaj govor kao jeftina promidžba, moraliziranje. Možda. No, recite kakvog biste vi drukčijega redarstvenika željeli, kakav svoj osobni život, kakvu duhovnost?

Miljenko Stojić

Ne znam, niti me to mnogo zanima, je li bilo slučajno da sam se pisanjem snažnije počeo baviti u ona vremena kada su neke užarene glave u bivšoj nam zajedničkoj državi (ne domovini), htjeli do kraja zarobiti naš um. Vikali su bjesomučno o nekim svojim pravima i našim krivicama. Prema njima sve je konačno trebalo završiti tako da mi konačno postanemo poslušni i mirni, bez pitanja o našoj slobodi i pravicama. Bogati, uhranjeni, »slobodoljubivi« svijet dao im je za pravo. Sadašnjost je mogla započeti, kao i »mudra« raspravljanja umišljenih veličina u javnim glasilima.

Hvala Bogu, nisu uspjeli ni jedni ni drugi. Mi smo se usudili i slomili jakost naših okova.

Pišući toliko puta sam zaželio pisati o poteškoćama o kojima pišu svi ostali na Zapadu. Zašto bih ja bio iznimka? Zapad je moj uljudbeni prostor, kako god to zvučalo. Ne mislim da je to jedini prostor dostojan ljudskoga življenja. Imao sam sreću upoznati i drukčije prostore, te iskustveno zaključiti da je svaki prostor dostojan čovjekova življenja kada ga takvim učinimo. Slučajno sam rođen na Zapadu i slučajno sam tu proveo svoje djetinjstvo. Mojom namjerom ta slučajnost postaje mojom stvarnošću.

Razmišljam ponekada o dolasku toga Zapada u moj osobni duhovni svijet. Prisjetim se uvijek tada blještavila svih vrsta tehnike, hamburgera kojega ljudi jedu na brzinu, sami i bez razgovora s drugim, te na kraju gutljaja coca-cole za kojega ne znaš, niti ti to žele kazati, od čega je sastavljen. Moglo bi se nabrojiti i još neke druge zapadne oznake, ali mislim da su ove sasvim dovoljne uvesti nas u taj zamršeni i krhki svijet.

Na ovako skrojenu sliku svijeta nadovezala su se javna glasila. Ona tumače taj svijet pokušavajući mu dati oznaku ozbiljnosti i onda kada se taj svijet ruga običnoj ljudskoj ozbiljnosti. Vrhunski ishod svega trebala bi biti sloboda. Čak su stvorene i bezbrojne ustanove koje se brinu da ona ne bi slučajno došla u pitanje. Ustrojene su i mnogobrojne udruge, zavrbovani pojedinci. Velik je novac počeo kolati tim novouspostavljenim svijetom. Sloboda, vikalo se na sve strane. Sloboda u ime čovjeka, Marxa, tajnih društava, ..., samo ne sloboda u ime Boga. Njega se pokušavalo i pokušava izbaciti iz ovoga svijeta.

I dok taj ozbiljni cirkus ide dalje, tzv. nerazvijeni svijet još gladuje. Da nesreća bude veća, na njemu se bogate oni koji viču o nesreći i potrebama toga svijeta. Dok svatko od njih, naime, za sebe uzme od tvarnih dobara danih nerazvijenom svijetu, za taj isti svijet malo ostane. Još je gore kada se namjerno ti ljudi drže u nerazvijenosti da bi neki drugi mogli živjeti u raskoši.

Pretjerujem možda? Možda, ali zašto je zapadni razvijeni svijet ostao bez ljudskosti? Dovoljno je samo ovo pitanje.

Zapadni razvijeni svijet nije slobodan. Uzalud mu povici o miru i blagostanju. Njegov je um zarobljen. Prestao je biti sposoban prepoznati i očitovati se za pravdu. Ne samo našu, nego i po čitavom svijetu. Bilo je ratova i mimo naših, ali ni tada se svijet nije pokazivao kako treba. Istina je da se to danas ne zna dovoljno. Taj isti svijet je, naime, pisao i piše povijest. Zar očekujemo da govori protiv sebe?

Nekada smo više nego danas čeznutljivo gledali za tim Zapadom. Zavele nas njegove lijepe riječi, emisije na radiju koje smo slušali unatoč prijetnji teškim zatvorskim danima. Očekivali smo da će učiniti ono što su obećavali. Ali oni su samo obećavali i smijali su nam se kako smo to mogli biti toliko dobrodušni i povjerovati im.

Pogrešno bi bilo sada reći da bismo mi mogli i željeli živjeti bez toga Zapada. Zašto bismo to učinili? Mi smo njegov dio. Kršćanstvo, koje nam je toliko priraslo k srcu, stoji u temeljima toga Zapada. Svi zajedno moramo ga otkriti i riješiti se zarobljenosti našega uma. Shvatimo da smo i mi zarobljeni, ne samo neki tamo.

Gazio nas komunizam godinama i svojim se blatom nabacivao na nas. Nešto je od toga i ostalo na nama i još više učvrstilo naše prijašnje zarobljenosti. Spomenuo bih samo jednu neobičnu zarobljenost. Naš jezik. Još u prošlom stoljeću nesmotreno smo uletjeli u to ropstvo. Kada smo određivali kojim bi to načinom trebao govoriti čitav naš narod, izabrali smo onaj koji bi nas mogao što više približiti narodu koji je prebivao kraj nas. Izabrali smo i tragično pogriješili. Zaboravili smo da ako ne znamo cijeniti svoje, onda nas ni drugi ne će htjeti i znati cijeniti.

Naši jezikoslovci i dalje ustraju u tim zabludama. Brane to nerijetko time da je teško vratiti se natrag, iako smo pogriješili. Nemam im ništa reći i ništa poručiti. Ja se tek okrećem svome narodu.

U ovome ratu moj je narod znao razmisliti o sebi i dopustiti da iz njega progovori njegova duša. Ona ga je vratila njegovim korijenima i nije ga vezala ni uz Zapad, ni uz osobne zarobljenosti. Vezala ga je uz dobro.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 25, Čitluk 1995., str. 2.

Iščitavam novine od svoga zakoračenja u odraslost ovoga svijeta. Odgonetam ponekada što me to u njima privlači. Čini mi se da je to želja saznati tuđe iskustvo, nasloniti se na njega i onda pokušati shvatiti ovaj svijet. I vidim da nisam usamljen u ovomu poslu. Drugi to isto čine.

Danas prebirem po dvojim novinama: prve su poglavito za politiku i kulturu, druge za kulturu i politiku. Oba ta pojma uistinu su važna za mene u ova sadašnja vremena.

Držim da imena novina uopće nisu važna. Važnije su misli koje one zastupaju, budući da se te misli prelijevaju kroz mnoge novine što ih kupujemo na novinskim prodajnim mjestima.

Način na koji se prikazuju političke stvari u prvim novinama više - manje mi se sviđa. Može se prigovoriti ovome ili onome, ponekada možda i suvišnom zanosu, ali iz svega izbija hrvatska samosvijest, ono što su nam godinama pokušavali ukrasti.

Područje kulture nešto je složenije odrediti. Urednici su se svojski trudili da ono bude sukladno prvom dijelu novina. Naizgled je bilo tako ili zaista jest bilo tako, kako hoćete.
Mene je zanimalo kakav nam životni smisao pružaju napisane riječi. Vodila me misao da samo pozitivni pristup životu jest hrvatski pristup životu ili uključivanje u pobjedu nad nesrećom koja nas je snašla.

Bio je govor o ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli. U oči je upadao naslov: »Definitivan pozdrav s državnom kinematografijom«. Nagonski sam pomislio da će to biti dobro, jer, eto, nešto državno dovodi se u pitanje. Ostao mi taj način postupanja još od komunističkih vremena, ali brzo sam sebi dozvao u pamet da se sada radi o nekoj drugoj državi.

Napis me gotovo od prve rečenice zapljusnuo svojom izgubljenošću, koja je na kraju prešla u otuđenje. Pisac se ponašao kao mačka na vrućem krovu. Plesao je čudan ples.

Pohvaljena je britkost većine prikazanih filmova. Ta britkost, kaže se, ogleda se u količini mraka koja nas obasiplje s filmskog platna. Time se pokazuje da: »grozna vremena daju dobre filmove, samo što je za to kod nas trebalo malo pričekati. Hrvati su umjesto sebi svojstvenog eskapizma na život odgovorili crnovalovskim izravnim prijenosom pakla. Ne možemo odoljeti, a da ne priznamo da je to što je crni val počeo sjajno«. Treba li, možda, ovome ikakvo tumačenje, kao i slijedećim riječima: »Ako je moguće jednim jedinim kadrom predstaviti Pulu 1995. onda bi to bio onaj iz Salajeva filma Vidimo se kada junak na ukopu prijatelja pljuje Boga hračnuvši prema nebu. Gotovo sve dobro što smo vidjeli u Puli, bilo je na neki način pljuvanje prema nebu: pljuvanje generacije koju su zeznuli i Srbi i Hrvati, koju su uništili i na frontu i u pozadini i koja prema svima onima povrh zemlje nema razloga biti ljubazna«.

U svom srcu nadopišimo riječi koje ovdje nedostaju kao osvrt na izneseno stajalište i krenimo još jedan korak dalje u razotkrivanju mraka otuđenja.

U novinama koje se bave kulturom i politikom nailazim na »zanimljiv« prikaz triju knjiga. Usput rečeno, te novine neprestano osiono dokazuju da su one prave hrvatske novine.

Prvi prikaz govori o jednoj zbirci pjesama. Piscu se priznaje da zna pisati, da njegova knjiga ima dijelova koji su čisto pjesništvo. Kakvoća zbirke počinje se poglavito gubiti kada pjesnik pjeva o Bogu i domovini. »Ono što je započelo kao jednostavnost forme prelazi u jednoličnost, tematska šarolikost pretvara se u destruktivnu nekoherentnost i gubljenje, a lirski subjekt izlazi iz svoje intime u nametljivost pojave i stava... Crno-bijeli svijet, mi i oni, crna prošlost i svijetla budućnost, nova izgradnja duha na zdravim temeljima kolektivne slobode - elementi su programatskog stranačkog i to lošeg priručnika, a ne zbirke poezije«. Prekinimo ovdje navođenje daljnjih sličnih riječi i recimo: zbilja, komu to prošlost u bivšim vremenima nije bila crna i komu to budućnost ne će biti svjetla (uporabimo taj omiljeni komunistički izraz), ako bude obasjana hrvatskim duhom?

Druga je knjiga prošla puno bolje na ocjenjivanju. Zbirka je to eseja u kojima se žali za »starim dobrim vremenima«. Pisac kaže da je nestalo onih vremena kada je njegov naraštaj stjecao iskustva različitosti putujući s jednoga na drugi kraj bivše države. Oni su već tada činili ono što je tek sada u zapadnoj Europi postalo u modi. Jedan od događaja koji ih je tada prosvjetljivao jest svirka sastava »Bijelo dugme« kraj Hajdučke česme u Beogradu. Zaključak je da su to lijepe uspomene i iskustva i da treba razumjeti takvo piščevo stajalište. Obrazlaže se to time da pisca politika nije zanimala ni onda, kao ni sada.

Treća knjiga nosi naslov »Enciklopedija ništavila«. U istom broju novina i na istoj stranici posvećena su joj dva napisa. Time kao da nam se želi reći da je vrijednost ove knjige neupitna. U jednom od tih napisa se kaže: »Proporcionalno složenosti i hermetičnosti knjige (čak u smislu mistično-religiozne, gnostičke i ezoterijske upućenosti) svjedoče teme/pojmovi rječnika: Broj, Demonologija, Eshatologija, Istočni grijeh, Ludilo, Ništavilo, Praznovjerje, Red, Seks, Tanatologija, Voda, Vrijeme...), također se ističe njena inovativna strana. Rječnik ništavila pravo je osvježenje nakon tolikih jalovih knjiga, poetički iznimno samosvjesna i autonomna, da bi bez previše hvalospjeva najbolji savjet jednostavno bio: uzmite ga i pročitajte«. Zar?

Nameće mi se nagonski zaključak u obliku pitanja izvedenog iz spomenutih napisa: kada pljunemo na Boga, govor o Bogu i domovini proglasimo neukošću, razumijemo i opravdavamo žal za bivšim vremenima, sve to zalijemo enciklopedijom ništavila, kamo smo stigli?

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 24, Čitluk rujan 1995., str. 2.

Počesto napadaju ovo suvremeno vrijeme. Na različite načine. Ja ne znam što bih rekao. Rođen sam u ovome vremenu. Radije, pak, napadam sebe i svoj način razmišljanja.

Kroz školovanje koje sam prošao saznao sam da postoje dva pojma koja duboko označuju naše doba: sekularizacija i sekularizam. Pojednostavljeno rečeno prvi bi označavao čovjekovu želju potvrditi se kao čovjek, drugi potvrditi se kao čovjek dostatan samome sebi. Izravno kažem: uz prvi pojam pristajem, drugi odbacujem.

Nažalost mnogi danas ne shvaćaju ni jedan ni drugi pojam ili bolje rečeno ne žele ih shvatiti. Za njih je svijet ono što oni kažu. Sve ostalo napadaju i izruguju. Različitog su životnog uvjerenja i zauzimaju različita mjesta u društvu.

Ono što su oni zaboravili, čini mi se, jest pokloniti se istini većoj od sebe. Klanjaju se jednostavno sebi. Jednako to čine i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Prvi se ne žele pokloniti Bogu za kojega kažu da je njihov Stvoritelj, drugi ljudskosti u sebi.

Ovaj put me zanimaju malo više oni koji kažu da vjeruju. Njima Gospa iz Međugorja poručuje pokloniti se Bogu i Presvetom oltarskom sakramentu. Protiv ovoga nitko ne može imati ništa bez obzira vjerovao netko ukazuje li se Gospa uistinu ili ne. Ovo je jednostavno srž kršćanskoga vjerovanja.

No, ne misle svi tako. Čitam tako u jednim našim crkvenim novinama iskaz o redu na svijetu. On bi trebao glasiti ovako: Bog, papa, biskup, župnik, narod... Ne snalazim se baš najbolje. Naravno da nisam ni protiv Boga, ni protiv pape, ni protiv biskupa, ni protiv župnika, ni protiv naroda, ni protiv... Brine me ova krutost u naglašavanju uloga. Uvijek kada se to dogodi ljubav je nestala. A za mene svaki red ima smisao tek onda ako je u njemu ljubav. Nema li je, onda je to samo klanjanje sebi i nekoj svojoj ulozi. Uzalud je tada prizivati zakon. Mnogo toga može biti po zakonu, ali ne mora u isto vrijeme i biti pravedno.

Isus Krist svojim dolaskom mijenja sve zastarjele nacrte. Ustaje protiv lijepih haljina, dugih resa, prvih mjesta na slavljima. Danas bi vjerujem ustao protiv izgrađenih dvorova, samodostatnosti, zakonitosti koja nema veze s čovjekom.

Meni se takav Isus, moram to reći, sviđa. Na poseban način ga se sjetim svaki put kada sam u crkvi, svaki puta kada s drugima slavim uspomenu na njegovo lomljenje kruha i blagoslov čaše. Vjerujem da je on tada živ prisutan među nama.

Ovo vjerovanje posebno oživljujem u sebi u onim trenutcima kada svojim postojanjem dotičem dno života. Taj doticaj jest ona točka koja nas ili uništava ili nam daje još veću snagu. Sve ovisi od nas. Bog je tada uz nas i sve što od nas traži jest osloniti se na njega, znati da nismo dostatni samima sebi. U prvi tren izgleda da na taj način sebe gubimo, ustvari se dobivamo. Mističari kažu da je to sjedinjenje s Bogom, onim koji je svemoguć.

Ako smo mi obnovljeni Bogom, onda će njime biti obnovljena i zajednica kojoj pripadamo, naša župa. I ona može dotaći dno svojim životom. Svjesna je toga Gospa kada poručuje župi Međugorje čuti njezine riječi i sprovesti ih u život. Ovdje župa igra ulogu pojedinca. Ako je ona obnovljena, onda će biti obnovljeni i svi oni koji s njom dođu u doticaj. Zbog toga izuzetno griješe svi koji se u ovu župu doseljavaju zbog novca. Ovdje bi se trebalo doseljavati samo zbog želje za svjedočenjem Božje riječi i ni zbog čega drugoga. Gospa upozorava na to kada kaže da će prestati davati poruke, ako se župa ne pokrene.

Nigdje ne stoji da će nas sama želja djelovati po Gospinu naputku riješiti svih poteškoća. Ali hoće nas riješiti naša ustrajnost. Ona je ona čarobna riječ koja rješava sve naše poteškoće. Poput kapi vode dube tvrdoću našega svakodnevnoga življenja i uvodi nas u jedan ljepši život. Taj život naziva se život svetosti. Obećan je svakome, a dobija ga samo onaj tko ga uistinu želi.

Sredstva potrebna za ustrajnost jesu pokora i molitva. Kršćanski velikani svjedoče nam svojim životom o tomu. Oni kažu da je molitva ono sredstvo koje pod stegu stavlja našu dušu, a pokora ono sredstvo koje pod stegu stavlja naše tijelo. Ujedinjeni od nas čine ličnosti.

Na putu molitve i pokore nema okretanje i neprestanog pitanja što drugi čine i ogovaranje svega toga. Na taj način ne ćemo nikamo stići. Izgubit ćemo se u pokrajnjim uličicama, umjesto da idemo pravim putom. Isto tako bit će trenutaka u kojima ćemo sve to htjeti odbaciti. U takvim trenutcima jednostavno moramo ustrajati.

Molitva i pokora dovode nas k Bogu. Tek tada ćemo se doživjeti kao prave ličnosti i moći ćemo podnijeti teret neke uloge u svome životu. Mislimo li da je to jednostavno? Da jest, nikada ne bi nastala ona uzrečica da ako želimo vidjeti kakav je netko da mu samo trebamo dati vlast. Odnosi se to jednako i na društvene i crkvene strukture.

Ne nastupa sekularizacija iznenada, tek tako. I naše joj pogrješke otvaraju vrata. Oboružani, pak, ljudskom i božanskom mudrošću stvaramo novi, bolji svijet. Možemo li ti i ja krenuti ovim putom?

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 11, Međugorje, studeni 1995., str. 26.

Stojim nad neispisanim listovima papira. Ne znam što im reći. Puno je toga u ova ozbiljna vremena protutnjalo mojom dušom. Sada se osjećam umoran i nekako prazan.

Prije ovih listova ispisao sam ih već mnogo. Ostavili su u meni svoje tragove koji se ogledaju u promijenjenu načinu ponašanja, djelovanja. Suočavali su me sa mnom samim, u trenutcima opredjeljivanja šaptali mi odluku.

Trenutno ispisujem mnoga slova o ratu. Ne, nije mi to drago, neka bude odmah jasno. Nikada nisam naučavao da se nesporazumi mogu i smiju rješavati silom. Taj stav iskristalizirala je u meni vjera moje majke i moga oca, školovanje kroz koje sam prošao, razmišljanje kojega se nisam bojao. Ipak, nikada nisam dvojio da kad me netko napane da tada imam pravo braniti se. To mi je posve jasno, kao što mi je jasno i da u toj obrani moram dati sve od sebe.

Valjda je nepotrebno govoriti o tomu da smo napadnuti, da nismo krenuli ni u kakav osvajački rat. Istina je da bjelosvjetski moćnici ne misle tako i da pokušavaju izjednačiti krivnju svih koji su se, htjeli ili ne, zatekli u ratnom nemiru.

Čitam interno glasilo vojnika UN-a pod nazivom »Nada«. Nikada dosada nisam u toj riječi osjetio cinizam, kao što sam to sada osjetio. Pitam se, nada za što ili nada čemu? Ne bi mi to oni htjeli odgovoriti jer bi to bilo protiv njih. Oni prolaze ovim krajevima svjesno gluhi i svjesno slijepi za muke ljudi ovdje. Naravno nisu oni gluhi i slijepi za postizanje i očuvanje svojih probitaka. Glasilo »Nada« prepuno je velikih riječi, velikih namjera, ali one nemaju veze sa stvarnošću. Tek su štit iza kojega se skriva golemi stroj za postizanje nekoga novoga poretka na zemlji. Pitanje je samo kakvog poretka i u čije ime. Ali ne ćemo sada o tomu. Radije progovorimo o onim našima koji su i svjesno i nesvjesno na strani »Nade«.

Gledajući oko sebe zaključujem da se ne mogu prebroditi ova ozbiljna vremena ako svi zajedno ne doprinesemo obrani. Nekome će ovo zazvučati malograđanski, politikantski, ...ski, ali zar je to uopće važno. Da se njih pitalo ne bih ni ja niti itko drugi pisao išta o ratu. Ne bismo imali priliku. Sve bi bilo brzo gotovo.

Ponekada danas oni koji su pobjegli šetaju našim ulicama. Osjetili su da je nastupilo malo zatišje (zar to postoji u ratu?) i puni svoje izgubljenosti gledaju što su propustili. Ne prepoznaju svoje poznanike i prijatelje od jučer, oni ne poznaju njih. Sada su dva različita svijeta. Bogatiji su za određeni iznos novca u svome novčaniku, ali su siromašniji za određeni iznos ljudskosti. Ako treba birati između ovoga dvoga, svatko tko je dovoljno zreo izabrat će ono drugo.

Naravno da bi bilo dobro da možemo imati i jedno i drugo. Nitko ozbiljan nije protiv toga. No, sada su takva vremena kada to nije moguće. Zapala nas je sreća ili nesreća, kako god hoćete, svome narodu stvarati budućnost. Kako sada učinimo, tako će nam svima biti za dugi niz godina.

Ne obazirimo se na one koji kažu da je ovo građenje »svijetle budućnosti« iz »drugarskog« doba. Oni su gradili izopačen, neljudski i nenarodan svijet. Danas mi gradimo pretpostavke za svijet u kojemu ćemo kao narod moći izraziti svo svoje bogatstvo. Svi oni koji su s »drugovima« gradili njihov svijet ne mogu to razumjeti. Oni razumiju samo vrijeme mraka i ništa više. A danas je vrijeme svjetla za naš narod, unatoč svim pogiblima i poteškoćama.

Riječi je, naravno, uvijek bilo lakše izgovarati nego ih provoditi u život. Nije lagano biti samouvjeren u ovim vremenima. Teško je ispitivati svoju savjest, ali to je jedini način da bismo ostali zdravi i uzdignute glave. Možemo to ne učiniti, ali će tada naša izgubljenost određivati naše buduće korake.

I ne htijući ispisah ovih nekoliko listova. Ne znam kome ih posvetiti. Možda sebi, a možda i tebi. Odgovor je u nama samima.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 23, Čitluk, kolovoz 1995., str. 7.

Već smo bili izlazili iz grada. Ispraćale su nas zadnje kuće. Odjedanput strahovit udar negdje blizu iza nas. Znali smo da smo bili brži i zadovoljno se nasmiješili. Granata nas nije pogodila. Smrt je projurila kraj nas poput razbješnjelih konja.

Čitav naš današnji dan bio je ispunjen tim čudnim mirisom, mirisom smrti. Krenuli smo rano ujutro posjetiti naše bojovnike na prvoj crti bojišnice, onoj iz udarnih priloga u našim javnim glasilima. Novine koje smo ponijeli sa sobom govorile su da su naši jučer napredovali. Napredovali, vraćalo mi se poput jeke u mislima. Nisam to mogao zaključiti po makovima na njivama pokraj puta. Ili možda jesam? Tko to zna? Oni su, tek, rasli crveni smiješeći se planinama i brdima koje su naši oslobodili na ovom području. Pamte oni i čizme tuđih vojnika, granate koje još ne prestaju padati. Pamte i rastu promatrajući svakodnevni ruski rulet.

Pronašli smo prve naše bojovnike. Granatom pogođena crkvica i vjetrom nošena hrvatska zastava bili su znakovi koji su nas doveli do njih. Tek što smo sjeli u obližnjem našem gradu eksplodiralo je više granata najvišeg kalibra. Naši su uzvratili. Dvoboj preko naših glava nekoliko minuta odvijao se nesmiljenom žestinom. Kasnije smo saznali ishod na našoj strani. Vojnik poginuo usred grada, drugi ranjen. Toliko su toga već bili prošli. Granata ih pronašla kada se tomu zaista nisu nadali. Što je bilo na drugoj strani, nije nas tada zanimalo.

Ostavili smo ovo mirno područje (zaista sada tako mislim) i zaputili se dalje. Negdje gore u planinama naši biju boj. Uokolo tragovi nedavnih borbi i prelijepi krajolik, ako se zaboravi što se sve ovdje odigralo i odigrava. Gledamo odakle su oni sve donedavno pucali na naše. A nije im to trebalo. Pijani od mitova i bezboštva nisu znali raspoznati znakove vremena. Sagradili su sebi svijet privida, svijet koji ih sve više uništava što više u njega vjeruju. Izlaz im jamačno nije u rečenici: »Ja ništa nisam kriv, mene su mobilisali«, nego u tomu da razbiju taj svoj nestvarni svijet. Kada će oni to uvidjeti?

Susrećem prijatelja. Umor i neslomljivost izbijaju mu iz očiju. On je noćas vodio svoje, naše. Oslobodili su proplanak na koji bi žurno izlazio neprijateljski tank, pucao po našima i onda se opet skrio. Svi su se naši živi i zdravi vratili iz noćnog pohoda. Tank više ne izlazi u šetnju. Prestalo je njegovo očijukanje sa smrću.

Upravo je bila smjena. Mladići s prtljagom na ramenima odlazili su u gustu šumu. Neke sam i poznavao. Viđali smo se već na nekim drugim bojišnicama. I onda su bili hrabri kao i danas. Nisu sve ovo morali raditi. Imali su veza izabrati neko lakše mjesto u svemu ovomu metežu. Nisu ga izabrali, jer tada ne bi mogli pogledati sebi u oči.

Danas ih još vidiš i možda nikada više. Šuma je prva crta bojišnice. Gadno. Nemoguće utvrditi crtu i nadzirati je. Bit će to moguće tek kad se neprijatelj istjera iz šume. Dotle...

Prolazilo mi je sve ovo glavom dok smo izlazili iz grada. Ljudi su naokolo gledali gdje je pala granata. Mi nismo gledali. Čemu? Dolazilo mi je samo izići iz vozila i sve one koji su gledali utjerati u kuće ili ih spremiti na prvu crtu bojišnice. Ne cijenim uopće promatrače.

U vozilo smo samo još primili mladoga vojnika. Bez vojničkog odijela bio bi obični dečko s neke od naših ulica. Svugdje se borio i mnogo toga vidio. Odlazi na odmor u vojarnu, jer kuće i nikoga svoga ovdje nema. Očekuje, kaže, akciju. Govori o tomu kao o ishodu neke najobičnije utakmice.

Ništa mu nisam imao reći, kao ni sada bilo komu dok ovo pišem. Ostavljam tek ovaj tekst nedovršenim.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 22, Čitluk, srpanj 1995., str. 2.

Redarstvenici i ja u istom vozilu. Nekada se nismo podnosili. No, sada su druga vremena, a i redarstvenici su drugi.

Promiču krajevi. Naši krajevi išarani ratom. Ništa neobično. Bio sam već tu. U jednom trenutku kratki zastoj, priključivanje k nama naoružane pratnje i pozdrav redarstvenika s nekim drugim oznakama. Ušli smo na područje njihova djelovanja. Svi koji smo bili u vozilima sada smo veliki krivci. Svatko na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri. Isto je i s njihovim ljudima na našoj strani. Tako je pravda zadovoljena, ravnovjesje uspostavljeno. Ne razmišljam što bi bilo da se nešto tijekom putovanja iznenada promijeni, da netko naš negdje u bijesu ili očaju nasrne na nekoga njihova. Svjesno sam se zaputio ovim putom i zato si tek na koncu imam pravo dopustiti upitati što bi bilo da je bilo.

Dopuštam si razmišljati o svrsi ovoga putovanja. Tamo kamo idemo moj je narod. Nije važno što ja tamo nikada dosada nisam bio. Put me jednostavno nije vodio u tom pravcu. Ali čitao sam, slušao sam o povijesti tih krajeva, znao da su oni i moji. Otme li ih netko, oteo ih je meni. Kada oni plaču i ja plačem, kada se oni smiju i ja se smijem. Nazvali su ih Srednja Bosna. Znamo iz svakodnevnog života da se u sredini nalazi život. Uništi li se ona, sve je u opasnosti. Sada znam zašto sam drhtao dok sam na radiju slušao vijesti i nažalost još ih slušam. Pamtio sam imena novih mjesta, nekih brda, zaselaka, ledina... Ovi krajevi i ja poznavali smo se još prije nego što smo se vidjeli. Ipak, uvijek je to bilo »tamo«. Danas sam i ja bio na putu u »tamo«.

Dočekali su nas prijateljski. Prijavak zapovjednika, govori, presijecanje vrpce prilikom otvaranja nove redarstvene postaje, molitva, slavlje. Pogledom tražim dio grada iz vijesti. Tu je. Odatle su oni pucali na naše. Snajperima, granatama, minama. Tragovi se još vide, iako se dosta truda uložilo u popravak oštećenja. Sve je tako blizu, a opet tako daleko. Netko je zamislio da se to tako dogodi i dogodilo se. Ne vjerujem da su njegova djeca tu ginula. Tako je to u životu. Pravi krivci su obično daleko. Tješi me da ih to ne može spasiti. Savjest progovara u tišini i pita što si radio. Što se mene tiče, ja joj želim odgovoriti na zadovoljavajući način.

Nailazimo kraj kuća za koje smo se krvavo borili. Naizgled nevažne kuće. Tragovi rata kao i svugdje drugdje. Ali ovdje se ginulo nemilice. Najbolji naši i najbolji njihovi borci. Išlo se sobu po sobu, kuću po kuću. Svatko je imao velik ulog u krvavoj igri. Molim se za one koji su tu poginuli i u tišini srca izričem iskreno hvala. Oni su branili i moju slobodu. Neke velike riječi nisu potrebne. Prava ljubav se iskusuje u tišini.

Ponovno prolazimo područjem pod tuđim nadzorom. Vozila voze velikom brzinom. Za svaki slučaj. Stižemo u napaćeni grad. I ovdje je bila borba za svaku kuću. Nemilosrdna. Susrećem jednoga od onih koji je branio i obranio grad. Nekada, na početku rata, bio se postrojio sa svojim prijateljima. Dragovoljcima. Danas za taj stroj nikoga nema, osim njega. No, on ne odustaje. Ide dalje. Sve još nije gotovo. Kaže da je nevičan govorima. Radije radi. Potpuno mu vjerujem. Ovakvi ljudi ne znaju lagati. Oni znaju voljeti. Za njih rat nije vrijeme za brzo i lagano bogaćenje, za njih je rat vrijeme kada braniš svoje pod svaku cijenu.

Ponovno slušam o radu redarstvenika. Poteškoća ima, ali oni su spremni okrenuti novu stranicu. Kriminal, droga... ne smiju biti stanovnici ovih krajeva. Kada to kažu, osjećam da misle ozbiljno. Pitam se samo, koliko će biti podržani u svemu tomu? Hoće li ih jednako podržavati oni koji imaju vlast, kao i puk koji je, naizgled, bez vlasti. Počesto se dogodi da svatko traži neke svoje probitke. A pravda je samo jedna i jednaka za onoga na vlasti i onoga na dnu društvene ljestvice.

Odlučnost biti drukčiji, biti pravi, ogleda se i u križevima koji se nalaze po zidovima redarstvenih postaja. Nigdje ne piše da ti križevi tu moraju biti. Postavljeni su zbog nutarnjih pobuda ljudi koji ovdje rade. Svjedoči to o vjeri ovih krajeva. Povijest nas uči da im nikada nije bilo lako. Ipak, oni su uvijek znali ostati nauzgor, sačuvati svoju vjeru i svoje hrvatstvo. Svoga svećenika, fratra, nazvali su ujakom, onim tko je iz obitelji. Stvorila se tako neraskidiva povezanost vjere i života što traje do danas.

Naboj našem posjetu davali su ljudi iz društvenog života. Namjerno ne kažem političari, jer to ružno zvuči još od tamo nekih drugih vremena. Govorili su puku da su uz njega. A zašto i ne bi bili? Njih je ovaj puk izmislio, sinovi toga puka branili ih i dopustili im preuzeti vlast. Djelovanje im, stoga, mora biti podređeno opravdanim potrebama ovoga puka. Koliko to više budu prepoznavali puk će ih više voljeti. Prošla su ona vremena kada je onaj koji je imao vlast bio gospodar. Danas onaj koji ima vlast treba biti sluga onih koji su mu tu vlast dali, treba im zahvaliti na časti koju su mu ukazali.

Na povratku bliski susret s vojnicima druge vojske. Idemo hrabro na njih i pitamo ih za skretanje. Bez suvišnih riječi pokazuju nam put. Dolazimo do mosta koji bi danas trebao biti otvoren. Ne daju nam dalje. Nešto napeto se miriše u zraku. Rekoše da upravitelj grada, tuđin po podrijetlu, ne želi otvaranje mosta. Hoće skidanje dviju običnih zastava na mostu. Naših zastava na našem mostu. Stotinjak metara dalje tuđa zastava na našoj razorenoj crkvi. Upravitelj grada ne traži njeno skidanje. Kakav očaravajući smisao za pravdu!

Most je, ipak, otvoren. Otvorio ga puk bez suvišnih govora, uz blagoslov i molitvu svećenika. Ne znam što je tada radio upravitelj grada. Da je bio s nama na putu u »tamo«, možda bi nešto shvatio. Prepoznao bi da putovati »tamo« ne znači tražiti svoju promidžbu, ostvarivati neke svoje osobne zamisli, nego biti na službi istini. Ta istina nije hladno uvažavanje realnosti ili kako se to stručno kaže »real-politika«. Ta je istina dobro koje se traži i promiče bez bilo kakvih drugih primisli.

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, I, 21, Zagreb 15. 9. 1995., str. 12.

Sjedio sam s prijateljima uz šalicu kave. Kušali su mnoga bojišta, pregrmjeli mnoge bitke. Pričali su mi o tomu dok se popodne uvlačilo u dušu. Na sreću, rat nije na njima ostavio nekih posebnih posljedica. Mogli su se smijati kao i prije, zaključivati, biti spremni pomoći drugima. Čak bi se moglo reći da su postali ozbiljniji i svjesniji događaja oko sebe.

»Opet su učinili glupost« - reče jedan od njih. Ostao sam iznenađen. »Zar je negdje teško zapucalo« - upitao sam se gledajući prijatelja. »Uzeli su čovjeku vozilo, a njega pretukli« - nastavio je prijatelj. Postalo mi je jasno. Oni su ponovno bili u akciji. Tko to oni? Zanimljivo pitanje na koje nije baš tako lako dati odgovor. Ili možda jest? Ovisi to o stupnju hrabrosti koji se ima.

Odmah nabrajati njihova imena zaista nije važno. Puno je važnije prepoznati način njihova rada, način njihova razmišljanja. Nakon toga imena se pojavljuju sama od sebe.

Jednostavno rečeno, njihova životna mudrost jest sebeljublje. Da bi ugodili porivu užitka, vlasti, slave, oni su spremni sve dati. Klanjaju se zlu ne misleći mnogo na posljedice. Zaboravljaju da je Isus pred 2000 godina sve to odbio jednim pokretom ruke. Đavao ga je time iskušavao, ali on se nije dao. Radije je išao svojim poštenim i iskrenim putom.

Kada danas takvi kažu da su kršćani, oni lažu. Kako se može nazvati kršćaninom netko tko krade, prodaje drogu, ubija, organizira kockanje, prostituciju...? Ne, on nije kršćanin. Što je, neka sam sebi odgovori. Potrebno je da to učini što prije, jer samo tako dolazi do prilike vratiti se na pravi put i oprati svoje ime. Što se više ostaje u tomu poslu, povratak je teži i teži. Ime, koje nam je svakome dano da bi nas ljudi po njemu prepoznavali kao dobre i plemenite, postaje ime koje se izgovara kao nešto prljavo. Kakav nesporazum sa životom!

Ponekada s nepodnošljivom lakoćom nastoje sve to opravdati. Viču o svojim zaslugama u ratu. Čak se i u novinama može pročitati gdje su bili. Možda piše i da ih se neprijatelj bojao. »Odradili« su taj i taj zadatak, doprinijeli da naša čizma uđe u te i te krajeve. Tko im sada ima nešto pravo reći?

Zaboravili su nešto. Nitko ne treba onih koji se i uz cijenu vlastitog života bore biti nečijim gospodarima. Što će nam takvi? Dati slobodu nekomu ne znači zarobiti ga. Dati slobodu nekomu znači postati mu prijateljem, osloboditi ga svake vrste straha. Tko tako čini ostaje vječno zabilježen u povijesti.

Rat nije vrijeme kada se može raditi što se hoće. Rat je vrijeme kada se svi zajedno pročišćavamo. Poput Isusa prolazimo kroz muku. Ima ih koji viču da nas treba razapeti, ima ih koji od nas očekuju da trebamo i da možemo ustrajati, ima ih koji su razočarani nad nama, ima ih... Sve je pomiješano: mržnja i ljubav, ljepota i rugoba, težina i olakšanje. Rat nas dovodi do nas samih. Ne možemo se više sakriti, nego se gledamo licem u lice. Kakav odgovor dajemo?

Prisjetimo se Isusa. Njega zlo nije pobijedilo. On je uskrsnuo. Progazio je svojom životnom stazom uzdignute glave. A sve je mogao izbjeći. Trebao je samo poslušati Judu, svoga kasnijeg izdajnika. Taj mu je čovjek govorio o stvarnosti, odvraćao ga od razmišljanja o stvarima koje tek imaju doći. Isus je ostao gluh i nijem na taj govor. Zbog toga je uskrsnuo.

Mogu li uskrsnuti oni koji su zaboravili priču o Isusu? Mogu, ako je ponovno poslušaju u svom srcu. Ona će im reći da je moguće ratovati i ne izgubiti svoju dušu. Pravi borci jesu borci s dušom, a ne borci pretvoreni u strojeve. Njima se ne će dogoditi da budu ranjeni ili ubijeni. Netko može, naime, raniti i ubiti njihovo tijelo, ali će oni kao osobe ostati nedotaknutima. Iz naraštaja u naraštaj pričat će se o njima u toplini hrvatskih domova. Neprijatelj ih ne će voljeti, ali će ih se sjećati s poštovanjem i zavišću.

Gledao sam svoje prijatelje i želio da uvijek ostanu takvima. Jedan je od nas uredno platio račun. Gore negdje u brdima trebalo je čuvati svoju domovinu. Nije važno što snijeg vije i što je hladno. Važno je uskrsnuti i kao pojedinac i kao narod. A toga nema bez upornog provođenja dobra i prihvaćanja svih poteškoća. Samo na taj način razbija se hladni kamen povijesti.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 21, Čitluk 1995., str. 2.; Bojovnik, 6-7, 30. svibnja 1995., str. 44.

Dok smo bili djeca sanjali smo biti odraslima. Htjeli smo okusiti što to znači punim plućima udisati život, donositi odluke, raditi ono što rade ti odrasli. Prilika nam se pružila kada smo zakoračili u mladenačko vrijeme. Bilo je to oko naše 15. godine. Otvorena srca i uma zakucali smo tada na vrata odraslih i započeli svoj hod. On se razlikovao kod svakoga od nas, ovisno o iskustvu prvog susreta i svega onoga što smo ponijeli kao nasljedstvo svojih predaka i svojih dječačkih dana.

I danas, dok ovo pišem, kucaju neki na vrata odraslih. Radili su to i jučer, radit će to i sutra. Mi koji se nazivamo odraslima promatramo ih i priča počinje.

Jedan od prvih zaključaka jest da današnja mladež ne zna što čini. Idu u kafiće, drogiraju se, piju, bludniče, slušaju neku zavijajuću glazbu, ništa ne rade... U naše vrijeme je, kažemo, sve to bilo drukčije. Tada je bilo reda. Znalo se što se smije, a što ne smije. Nije se događalo da bi netko učinio to i to. Ako bi to učinio, bio bi izbačen iz društva. A danas...

Ne znam, možda je sve to tako. Ipak, kopka me jedno pitanje. Da je u naše vrijeme bilo reda i da smo kao takvi stvarali povijest, ne bi li i stanje u današnjem svijetu bilo drukčije? Teško pitanje, težak odgovor! Zahtijeva iskrenost i pravednost koja može i zaboljeti.

Prisjetimo se što kaže Gospa. Ona kaže da trebamo ljubiti. U Novom zavjetu čitamo da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Zapovijed jednaka ovoj jest ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Kada promotrimo te zapovijedi, možemo li reći da smo im odgovorili dubinom svoga srca?

Čak i kada ne vjerujemo, zapovijed ljubavi ostaje jednako vrijediti. Vidimo da smo bez nje nevrijedni. Kada je ona prisutna u našemu životu, on postaje širi, puniji. Samo s njom stvari oko nas dobivaju svoju punoću, svoju toplinu.

Nebrojeni filozofi, pjesnici, glazbenici, ljudi svih naraštaja i zanimanja, progovorili su o ljubavi. Ona je bila temeljem njihova postojanja i njihova disanja. Preko nje približavali su se onomu nečemu dubljem u sebi, bez obzira kako to nazivali.

Tko je na prijelazu iz svijeta dječaštva u svijet odraslih duboko doživljava ljubav. Vjeruje da će ona voditi njega i one kojima on dolazi. Pun pouzdanja otvara vrata svijeta odraslih. I tada dolazi do suočenja.

Nije svijet odraslih bajka u koju se ulazi. Naročito to nije u ova ratna krvava vremena. On je tek stvarnost postojanja. Rame uz rame žive svetac i lopov, krvnik i žrtva. Sve je tako teško i sve je tako lako. Na jednoj strani nalazimo one koji su neiskreni, koji su se naučili prilagoditi, sakriti, na drugoj strani one koji razbijaju te tmine, na trećoj strani one koji ruše sve pred sobom.

Što da radi onaj koji želi ući u taj svijet?

U početku želi živjeti nekim svojim posebnim životom. Kasnije uvidi da je to nemoguće. Nekamo se mora zaputiti. Tada pristupa jednoj od ovih skupina. Pjeva i pristupa. Recimo da nosi gitaru. Svatko ga dočekuje raširenih ruku i razumije na svom jeziku. Skupina onih koji se bore u njemu vide nastavak svojih dobrih želja. Nije sve izgubljeno, zlo nije tako crno. Može ga se pobijediti i svakim nas je danom sve više. Razočarani zajedno s njim utapaju svoje misli i svoj život u tuzi i u vinu. Može i droga. Nema ništa ljepše od toga. Poezija oblaka i sunca koje se javlja. Nije važno kakvo je ono. Važno je da je sve zamagljeno. Nije tako kod onih koji sve ruše. Kod njih sve može. Sve ima svoju svrhu. Živiš da bi nadvladao, da bi bio glavni. Pjesma ide. Riječi i glazba opijaju.

Prijelaz je otvoren. Svatko mora preko njega prijeći. Nije to teško. Pitanje je samo što nas čeka s druge strane. Ovisi to o onima koji su već prije prešli. Oni su imali i imaju tu čast i tu nesreću živjeti u ozbiljna vremena. Kakvima su ih učinili?

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 8, 1995., str. 17.