Kraljica je mira iznenada pokucala na naša vrata. Bilo je to sada već daleke 1981. Nismo bili očekivali takvo nešto. Sve što smo očekivali bilo je da će Bog biti uz nas i da će nas spasiti na neki način. A sve nam je tada bilo pod znakom upitnika. Komunizam se poput opake bolesti navalio na naše postojanje. Trovao nam je dušu svojim bezboštvom, a tijelo svojim kozmopolitizmom. Drugim riječima rečeno pokušavao nas je rastočiti kao vjernike i kao pripadnike svoga hrvatskoga naroda. Dolazak Kraljice mira potpuno mu je pomrsio račune.

Početak komunizma u našim krajevima, a i svugdje po svijetu, označavao je osvetu prema svima onima koji nisu razmišljali na njegov način. Kraljica je mira, pak, krenula posve drugačijim putom. Nije se osvećivala i ne osvećuje se nikome tko ne razmišlja na njezin način. Sve što ona želi jest iznijeti svoj stav i ponuditi ga svima kao svoj doprinos dostojanstvu čovjekova života na zemlji. Naravno da to nitko ne mora silom prihvatiti. Ona samo traži dobrovoljce koji će izgraditi jedan drugačiji i bolji svijet od ovoga u kojemu sada trenutno živimo. Bit će to svijet izgrađen ne revolucijom i silom, nego na miran način i u ljubavi prema svakome.

Svi su mudri ljudi kroz povijest zaključivali da su mir i ljubav najjače oružje koje postoji. Tko ih uporabi postaje više čovjek i zacijelo pobjeđuje. Tek oni koji su slabi i kukavice laćaju se drugoga oružja nadajući se tako postati postojanima. Mir i ljubav još nikoga nisu povrijedili. Jedino su učinili da zarastaju rane koje netko nosi na duši. Zbog toga ima smisla družiti se s njima i preporučivati ih drugima. Na taj će se način mudrost, koju je Bog još na početku svijeta stavio na ovu zemlju, proširiti i dalje u povijest. Uz naše nastojanje čistit će se od prljavštine kojom ju je isprljalo zlo preko nesavjesnih ljudi.

Ne samo drugi ljudi, nego i zemlja na kojoj živimo zaslužila je da se prema njoj odnosimo s poštovanjem. Hrani nas, omogućava nam na radostan način proživjeti svoj život. Krhka je i lomljiva, pa joj je potrebna naša zaštita. Kada je Bog u Knjizi stvaranja rekao da je sebi podložimo, nije mislio da je trebamo bezobzirno iskoristiti. Htio je samo da joj se potpuno približimo i shvatimo njezino značenje i veličinu. Kroz povijest ljudi, na žalost, nisu uvijek dobro shvaćali Božje riječi. Zemlja im je bila samo mogućnost za lagodan život. Danas je ovakvo shvaćanje prisutno možda više nego ikada prije. Zbog toga je došlo do izuzetnog zagađenja čovjekova okoliša. Ljudi su se našli u opasnosti, pa su počeli širiti svijest o potrebi zaštite čovjekova okoliša. Ta svijest se polako probija, čak i do onih koji su sve ovo najviše skrivili.

Razmišljanje o našemu duhovnom i našemu tjelesnom životu dovodi nas do zaključka da dobro trebamo pripaziti kakve tragove ostavljamo na ovoj zemlji. Odnosi se to na svakoga čovjeka na ovoj kugli zemaljskoj. Nije važno kojemu narodu pripada, nije važno koje je vjere, nije važno kakvoga je obrazovanja... Bog je u svakoga od nas postavio istovjetne temeljne zakone. Razlikujemo se samo po tome kako te temeljne zakone pokušavamo ostvariti. Zbog toga pripadamo ovoj ili onoj religiji ili kažemo da nas Bog uopće ne zanima. To nas nikada ne će razdvajati, osim ako put kojim idemo ne odgovara onim temeljnim Božjim zakonima u nama.

Katolička crkva za jedan ovakav pogled na svijet ima svoj naziv: ekumenizam. Proglasila ga je u vrijeme II. vat. sabora, događaja koji je promijenio lice Crkve u suvremeno vrijeme. Neki su to krivo shvatili pa misle da se Crkva ekumenizmom odriče svoje biti, da se želi dodvoriti nekome izvan sebe. To je potpuno kriv pogled. Ekumenizam je samo jedan zov neprestano nastojati više živjeti svoju vjeru i s poštovanjem se odnositi prema drugim ljudima oko sebe. Kršćanstvo nikoga ne isključuje, ono je po svojoj biti univerzalno. Isus je Krist to navješćivao i nije zacijelo kriv ako su kršćani nekada zbog nedostatka vjere zaboravljali ovaj njegov nauk.

Kršćani, znači, mogu i moraju doprinijeti rastu zajednice u kojoj žive. Ne smiju stajati po strani, već trebaju dobro zasukati rukave. Žetva je velika, a radnika je malo, rekao bi Isus. Ne zaboravljajmo te njegove riječi. Svatko onaj tko ih zaboravi izgubit će veliku povijesnu priliku. U teškim i zahtjevnim vremenima propušta izgraditi se u veliku i jaku ličnost. Poteškoće nisu, naime, nešto što nas smije slomiti. One su samo sredstvo koje nas čisti da bismo zasjali svojim punim sjajem. A uz to su potpuno besplatne, za razliku od svih drugih sredstava za uljepšavanje.

Društveni sustavi u kojima živimo za vrijeme svoga života jesu naš dom, htjeli mi to ili ne. No, ako mislimo da taj dom nije lijep možemo ga i uljepšati. Ovisno o sustavu to će uljepšavanje ići brže ili sporije. Ponekada će možda biti potrebno itekako znoja, možda ćemo pojedine dijelove toga doma rušiti, ali to je nužnost od koje se ne može pobjeći. Važno je prihvatiti stanje koje nas okružuje i paziti na svoje tragove. Oni odaju kakvi smo. Nemoguće ih je skriti. Jednoga dana iziđu na vidjelo. Zar ne, mnogi bi danas dali mnogo štošta samo da mogu promijeniti ono što su, tako rekavši, do jučer radili. No, to nije moguće promijeniti. Moguće je se samo iskreno pokajati za sve pogrješne korake. Hoće li to netko učiniti ovisi o tome je li hrabar čovjek. Samo takvi, naime, ljudi imaju snage priznati svoje zablude i svoja lutanja.

Vraćam se ponovno Kraljici mira. Zadužila nas je svojim dolaskom. Od njezinog pojavka u našoj sredini koraci su nam postali čvršći, a tragovi prepoznatljiviji. Kao da smo se umili, skinuli sa sebe prašinu pokupljenu tijekom puta. Nemoguće joj je ičim uzvratiti, osim još dubljim razumijevanjem Božje poruke koju nam ona neumorno prenosi.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. svibnja 2002., u 20.45.

Od samoga početka u Svetište Kraljice mira u župi Međugorje dolazi mnoštvo ljudi. Nikada nije pravljena neka posebna promidžba, vijest je sama išla od usta do usta. Istina, tijekom vremena počeli su se pisati članci, knjige, snimati filmovi, ali uvijek samo da posvjedoče, a ne da vještom promidžbom dođu do potrošača. Oni koji, naime, dolaze u Svetište ne bi smjeli biti potrošači, već bi trebali biti hodočasnicima i tako se vladati.

Znam da svi ovoga nismo dobro i do kraja svjesni. Prevarimo se ili nas prevare, pa u onima koji dolaze poglavito gledamo potrošače. Zbog toga nam nije svejedno iz koje zemlje dolaze. Radije bismo imali one iz bogatijih zemalja. Zacijelo su više donijeli sa sobom i zacijelo će više potrošiti. Naravno da ćemo im u svemu izići u susret. Uz ostalo, odvest ćemo ih na sva ona mjesta za koja su čuli u svojoj domovini. Gledat ćemo kako im se pobožno približavaju, kako dugo ostaju na njima. Mi ćemo dotle imati neke druge misli i zanositi se nekim drugim istinama.

Počesto razmišljam o ovakvim stvarima približavajući se Svetištu. Naravno da mi je žao zbog takvih pojava, ali to ne znači da je sve crno. Uvijek treba gledati onu ljepšu stranu i pokušavati da se ta ljepša strana nastani u nama i u svima oko nas. Tada će onih prvih biti sve manje i manje. Shvaćat će da se na onima koji dolaze ne zarađuje, nego da im se svjedoči vjera u ono što se ovdje zbiva. Budući da trebamo živjeti od rada svojih ruku, tvarna nadoknada ne treba biti isključena. Treba samo biti postavljena na zdravim temeljima.

Tko zna što bih sve još razmišljao da me rupa na cesti nije dovela u stvarnost. Ispriječila se na putu onih koji hrle svome Bogu. Kao da dovikuje što mi tko može, ja sam vladarica ovdje. A nije i zašto bi morala biti. Netko bi se morao pobrinuti da je tu ne pronalaze kotači vozila koja neprestano prolaze, noge onih koji pješače kolnikom, budući da nogostupa jednostavno nema. Samo, tko je taj netko? Ti, ja, općina, županija… i da ne idemo dalje. Kažu, došla je demokracija. Pa dobro, neka bude tako. No, jesu li došla vremena da svatko odgovorno radi svoj posao? Ja bih rekao da su takva vremena uvijek postojala i da će postojati. Bez obzira u kakvom društvenom ozračju živjeli, na nama je zadatak odgovorno se ponašati. Samo neodgovoran čovjek može reći da mu netko ili nešto ne dopušta biti takvim. I kada tako postavimo stvari dobro znamo čija neodgovornost lomi naša skupocjena vozila i stavlja prepreke pred naše umorne noge.

Ovim rupama na cesti u posljednje su se vrijeme pridružile i još neke druge »rupe«. Nikle su uz te ceste. Blještavo okićene mame prolaznike. Djelatnost im je najveća u dane odmora. Umornom pučanstvu pokušavaju ponuditi svoju okrjepu koja se sastoji od pića, raspojasane glazbe i svega ostaloga što ide uz to. Dovedu nekoga sa strane, proglase ga zvijezdom večeri i onda »udri do zore«. Nije, čak, važno ni to što takve rupe svojim radom ometaju nesmetano odvijanje prometa. Nevješti vozači jure cestom i odjedanput se nađu pred onima koji pješke izlaze iz tih rupa ili svojim vozilima s oskudnog i prenatrpanog parkirališta. Da je to barem na preglednom dijelu ceste, ali se počesto nađe i na njezinim opasnim zavojima. Škripa kočnica, psovka, šake… i život ide dalje. Glazba nastavlja tutnjati i voditi do besmisla. Tko pita pučanstvo kilometrima daleko može li spavati, da ne govorim o onome u okolini. Uostalom, zašto bi spavali? Neka dođu i provesele se, sada rade oni koji su spavali dok su oni radili. Samo neka prestane priča o glazbenim ukusima. Ukus je ono što drugima izvuče najviše novca iz džepa. Zaboravimo sve, i povijest, i sadašnjost, i budućnost. Okrenimo se uživanju na ovoj zemlji, jer tko zna hoće li išta biti nakon ovoga.

Bože moj, tko nam dade pravo, ne ovako se ponašati, već ovo trpjeti. Prejako rečeno? Pa dobro, odgovorimo onda na neka pitanja. Imamo li pravo ne nalijetati iznenada vozilom na rupe na cesti? Imamo! Imamo li pravo ne ići kolnikom s rupama, nego ići uređenim nogostupom? Imamo! Imamo li pravo ne nalijetati na ljude svojim vozilom i nositi ih u duši ili na savjesti? Imamo, i još mnogo toga drugoga! Pa u čemu je onda nesporazum? U tome da još nismo postali dovoljno svjesni svojih demokratskih prava. Naravno da se ne možemo postaviti drugima za skrbnike i točno im propisivati kako se trebaju ponašati, ali isto tako ni oni nama ne mogu određivati kada ćemo spavati, kada ustajati, što slušati, kamo bez poteškoća ići. Kada bismo i jedni i drugi shvatili da su naša prava ograničena pravima onoga drugoga kraj nas, vjerujem da ne bi bilo poteškoća.

Tako je to kada se drugoga neznalački doživljava kao potrošača. Onaj tko je znalac čak kada drugoga tako i doživljava, ustegnut će se od činjenja nabrojenih djela. Isto tako će učiniti sve da kuće u mjestu dobiju lijep izgled, da razina življenja bude što veća. Njemu se ne će dogoditi da smeće baca bilo kuda i nemilice uništava prirodu oko sebe. Dobro on zna da ljepota više privlači od rugobe i da onaj koga jednom uspiješ prevariti dobro će paziti da mu se to ne dogodi i drugi put. Svjestan je, dakle, da se voda u rijeci ne može mutiti bilo gdje na njezinom toku, a kamo li na izvoru, ako se želi uživati u njezinom bogatstvu.

Lijepo bi bilo da konačno prevlada svijest da svi zajedno imamo zadatak čuvati Svetište Kraljice mira. Ako već nismo sposobni dosegnuti njegovo duhovno značenje, oslonimo se barem na ono ljudsko u nama. Ne stvarajmo besmisao i ne idimo njegovim putovima, već kamo god da prolazimo stvarajmo smisao. Nema drugog okružja u kojemu možemo živjeti. Čak da odemo na kraj svijeta, jednaka će nas pravila dočekivati. Nitko se nije usrećio tko je živio od danas do sutra. A zaraditi pod svaku cijenu svakako je takav život. Mudar mu se čovjek uvijek odupire, a onaj drugi nastavlja tapkati kao guske u magli, teškoj magli. Teško onome narodu koji ima previše takvih pojedinaca u sebi ili koji ih ima na važnim mjestima u odgovorno vrijeme. Naučila nas je tomu naša teška povijest. Ima je smisla slijediti, odnosno iz nje izvući dobre zaključke.

I tako, Svetište Kraljice mira i nadalje privlači hodočasnike. One koji tu dolaze doživljavam upravo takvima. Ostat će oni to, unatoč propustima općine, županije, društva. Naći će se već netko tko će im omogućiti potreban mir, čuvati granice onoga što je davno nazvano »duhovnim područjem«, još čak u ona bivša, nesmiljena, socijalistička vremena. Drugačije ponašanje tada će potonuti u zaborav, onamo kamo mu je i mjesto. Ovaj moj ogled tada će izgubiti smisao svoga postojanja i bit će mi drago.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. svibnja 2002. u 20.45.

Za mraka, preko mora, preko brda bježali su na slobodni Zapad. Kasnije su to činili po zakonu, ali opet po mraku. Nešto su slutili. Politička nesloboda i svakodnevna oskudica zbunjivali su ih i tjerali u naručje tog bogatog dokonog Zapada. Nisu bili samo iz moga hrvatskog naroda. Skupljali su se sa svih strana svijeta odlučni uspjeti, odlučni početi konačno živjeti kao ljudi. Jesu li uspjeli? Zar ne, svatko je od nas čuo barem poneku njihovu priču, svakoga je od nas barem jedanput zazeblo oko srca?

Uloge su tih godina bile strogo podijeljene. Svatko je za sebe tvrdio da je baš njegova najbolja. Tako su odlučila na sastanku, na nekoj Jalti, trojica redatelja, uz pomno birano piće i iće, i ništa se nije moglo i smjelo promijeniti. No, pukao je jednoga dana glas. Negdje tamo u nekoj seoskoj župi Bog je progovorio svome ojađenom narodu. Zazvučalo je nevjerojatno. Zar posao oko uvjeravanja ljudi da se trebaju osloniti samo na svoje snage i tako se spasiti, već nije bio priveden kraju? Očito da nije. Našlo se onih koji su povjerovali glasu, došli vidjeti i osvjedočili se. Nastao je nered u brižljivo slaganom redu. Moćnici su se sjatili sa svih strana ne bi li spriječili da im događaji iskliznu iz ruku. Nikako se to nije smjelo dopustiti. Puk se nasmiješio. Prepoznao je da mu se ukazala sloboda i da bi bilo potpuno pogrješno ne poći njezinim stazama.

Kraljica Mira, kako se predstavilo biće koje se ukazalo 24. lipnja 1981., uzela je za ruku svoj vjerni puk i počela ga poučavati. Nije bilo važno što su jezici bili različiti. Svatko je razumio riječi sloboda, ljubav, molitva, obraćenje, opraštanje, mir, post… Te su riječi, naime, u dubini ljudskoga bića i on ih ne može odatle protjerati. Može ih samo odbaciti i ništa više. Hvala Bogu, mnogi su odlučili poslušati svoju Kraljicu Mira i nastale su potpuno drugačije godine, godine slobode. I nadalje se odlazilo, ali sada po danu, uzdignute glave, da bi se svjedočilo. Korak po korak nastajala je nova međunarodna zajednica, takva zajednica u kojoj je mjesta imao svaki narod i svaki pojedinac. Nitko sebe nije proglašavao važnijim i boljim. Svatko je drugoga počeo doživljavati kao brata i sestru, pa makar kako bio različit od njega.

Ipak, nisu pojavom Kraljice Mira prestali svi nesporazumi na ovoj zemlji. Oni su i dalje bili tu, ponekada bješnji nego prije. Znamo mi to dobro. Još nam u ušima odzvanja jeka ratnih bubnjeva, još o nama govore kao o djeci koju treba voditi za ruku i pokazivati joj put da ne bi zalutala. A bilo bi samo potrebno da nas ostave na miru i da konačno sami sredimo svoje račune sa samima sobom i s drugima. No, oni su to naučili raditi po čitavom svijetu, kako da to ne rade i kod nas? Bilo kako bilo, ne bismo se trebali ljutiti. Oni prolaze i doći će vrijeme kada im se ni za ime ne će znati. Kraljica mira i svi oni koji pođu njezinim putem ostaju vječno i bit će svjetlo za buduće naraštaje. Zna to dobro starica s Aljaske, dijete iz Latinske Amerike, mladić i djevojka u naponu snage iz duboke Afrike. Došli su u župu Međugorje čuti svoju kraljicu i tamo gdje se nalaze početi graditi novi svijet. Shvatili su što to zaista znači pojam »ujedinjeni narodi«. Njima ne treba zapjenjeni govor o ljudskim pravima, o zaštiti okoliša, o… Oni to već žive i znaju, te su sposobni o svemu razgovarati mirno i otvoreno.

Već mnogo puta postavilo se pitanje a dokle će sve to trajati? Kao da je to uopće važno. Važno je da imamo tu čast sudjelovati u svemu tomu i pripravljati dolazak Novoga doba. To doba ne smije biti kao ovo do sada. Moraju već jedanput prestati svi veliki nesporazumi, moraju već jedanput svjetski silnici shvatiti da se ne mogu s nama igrati kao djeca s igračkama. Isus Krist koji pripravlja Novo doba već je odavno mislio dati nam ga. Nismo ga razumjeli i zato smo tapkali u mraku. Oni koji su prošli kroz školu Kraljice Mira u župi Međugorje postali su sposobni pripraviti i iznjedriti jedno takvo Novo doba. Ništa to nije neobično. Ono je njihovo prirodno stanje i kako da ga ne daruju i drugome, kako da ga ne uživaju sa svim ljudima na ovoj zemlji? Što događaji budu više trajali ovakvi će sve manje griješiti i sve se manje umarati u svome hodu. Bez obzira, naime, na dobro koje je netko doživio itekako je moguće da se umori i da se jednoga dana čak počne ponašati kao da toga dobra uopće nije bilo. Crkva kroz svoje stoljetno iskustvo to dobro zna, pa se nikamo ne žuri. Plodovi koji nastaju po međugorskim događanjima pokazat će kakvoću toga događanja. Kada to bude potpuno očito, Crkva će samo donijeti zaključak i ništa više. Na taj način prepušta Bogu voditi sva ova događanja i ne smetati mu u njegovim namjerama. A dok se sve to ne dovrši, uživajmo što spadamo u krug odabranih, onih koji su izravni Božji suradnici poput mnoštva muževa i žena u Isusovo vrijeme.

Znam da nije lako iz dana u dan ići stazama koje nam pokazuje Kraljica mira. Protivan govor još se nije stišao, još itekako bubnja u našim ušima. Nerijetko nas teško zbunjuje. Prisjetimo se samo posta. Ako bismo površno gledali, danas mnogi poste. Otvorimo novine, pogledajmo koju emisiju na tv uređaju ili je poslušajmo na nekoj radiopostaji. Ljudi jednostavno danima ne jedu. Govore nam nakon toga o svim prednostima takvoga ponašanja. No, razmislimo li malo doći ćemo lako do zaključka da takvi nisu dotakli bit stvari. Ostali su na površnom. Zbog sebičnih namjera pokušavaju uljepšati svoje tijelo i ništa više. Dušu ostavljaju negdje po strani misleći da su time konačno slobodni. A nisu. Slobodan je samo onaj čija je duša slobodna. Nakon toga nije teško imati ni zdravo tijelo i izvanjski biti lijep i privlačiv. Pričali su nam već o pravoj slobodi mnogi naši zatvorenici. Dobivali su mnoge i teške zatvorske godine, ali ipak nisu mrzili. Znali su da bi time uništili sebe i prokockali svaku priliku za slobodom koja se može odmah uživati, bez obzira na vanjske okolnosti. Bilo bi dobro naučiti od njih tu mudrost. Uvijek će se, naime, naći onih koji će nam pokušavati uskratiti naše pravo na slobodu. Ne smijemo im to dopustiti.

Je li mrak još u nama ili smo pronašli svjetlo? Pomoći će nam na to pravilno odgovoriti i naše ponašanje ovih dana. Budemo li se ponašali tako da što bučnije proslavimo dvadeset godina boravka Kraljice mira među nama, a poslije o tome budemo još neko vrijeme pričali, naš odgovor ne će biti dobar. Sloboda i svjetlo ne nalaze se negdje tamo daleko kod onih o kojima nam pričaju ili negdje tu blizu u događajima koje slavimo. Oni se nalaze u našemu svakodnevnom ponašanju, u našemu srcu koje je unatoč svemu zapjevalo pjesmu blizini, pjesmu slobodi, pjesmu životu. Tek tada sposobni smo čuti druge ljude, Boga i same sebe.

Miljenko Stojić

Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. lipnja 2002. u 20.45

Kraljica mira već dugi niz godina govori u župi Međugorje i postalo nam je to sasvim nečim prirodnim. Djeca koja su se rodila na početku ukazanja, već pomalo postaju odraslima i ne znaju kako je to kada nebo ne govori. Mi i oni jednostavno živimo u blagoslovljeno vrijeme.

Kako ćemo se ponašati u jedno ovakvo vrijeme, naravno da ovisi od nas samih. Gospa nas poziva da težimo za dobrim. Ne kaže nam da izučimo skupe škole, napravimo nešto značajno u životu, nego nam jednostavno kaže da svoje srce oblikujemo tako da iz njega šikne dobro poput bistrog izvora u planini. Tada ćemo se promijeniti i mi i svijet oko nas.

Današnji svijet itekako treba promjena. Stjerao je sebe do ruba provalije. Opio se potrošačkim mentalitetom i ne vidi ništa drugo. Troši zbog toga više nego što smije. Zemaljske pričuve malo po malo zbog toga polagano nestaju, a zasipa nas onečišćenje raznoraznih vrsta. Koja cijena napretka!

Rijetki su od nas u prilici nešto posebno učiniti da stvari ovako više dalje ne teku. Možemo samo manje trošiti i ništa više. Na taj način barem ćemo malo ublažiti loše posljedice.

Iako ne možemo donositi važne političke i gospodarske odluke, s Gospom možemo donositi odluke neke druge vrste. One su puno značajnije od svih drugih. Možemo ispružiti svoje ruke k Isusu i iz tog čina crpiti snagu za sve ostalo u svom životu. Tada nam ne će biti teško činiti dobro niti bilo što drugo. Nakon jedne takve odluke, zar mislimo da se ništa ne će promijeniti? Ovu zemlju uništavaju oni koji misle da poslije nema ništa i da zbog toga danas treba grabiti što više. Svatko tko imalo razmišlja vidjet će da su u krivu.

Oni koji vjeruju od ove zemlje čine lijepo mjesto za obitavanje. Pomažu Boga da je blagoslovi da bi tako čovjekovo postojanje na ovoj zemlji bilo svrhovito. Razmislivši puno je već ljudi reklo da žele da njihovo postojanje bude blagoslovljeno.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. kolovoza 2002.

Tih godina svjetla nije bilo na vidiku. Komunizam je izgledao još dugo nepotrošiv. Nacionalni i vjerski osjećaji držani su nečim nazadnim. Vrijedilo je načelo internacionalizma ili globalizma, kako god hoćemo, ali u lošem smislu te riječi. Nije to, naime, bio onaj internacionalizam i globalizam o kojemu je Isus Krist govorio davno prije.

A onda je poput groma pukla vijest. Gospa, koja se kasnije predstavila kao Kraljica mira, ukazala se u malom, siromašnom mjestu Bijakovići u župi Međugorje. Još jedna popovska prijevara, proglasila je vlast. Pomoć Božja, proglasio je narod. Nakon toga i jedni i drugi nagrnuli su na mjesto događaja. Oni prvi s oružjem, psima i silom, a oni drugi goloruki, bosi i s krunicom u rukama. Sraz je bio neminovan. Danas znamo kakve je tko pobrao plodove svoga stava.

Čak i oni koji nikada nisu bili u župi Međugorje, tek čitavši ili slušavši o događajima u njoj, danas mogu naširoko govoriti o plodovima rasutim diljem kugle zemaljske. Umjesto proglašenog nacionalizma i klerofašizma hrvatskog naroda rodio se mir tako potreban svakome čovjeku. On natapa ljude kao kiša žednu zemlju. Jedna od najčešćih izjava mnogobrojnih hodočasnika jest da se u molitvenom mjestu u župi Međugorje osjeća takva opuštenost kakva se nigdje drugdje ne može naći. Nazočna je u zraku unatoč neizostavnoj vrevi u ovakvim mjestima. Uronjeni u mir, ljudi se sabiru i počinju donositi važne odluke za svoj život.

Jedan od prvih plodova donošenja takvih odluka zacijelo je ispovijed. Ništa nije neobično da se na nju treba ponekada čekati satima na hladnoći ili žarkom hercegovačkom suncu. Dolaze ljudi i s kraja svijeta samo da bi se ovdje ispovjedili i na novi način počeli svoj život. Danas je to najvidljiviji plod djelovanja Kraljice mira. Jednako se doima nevjernika kao i vjernika. Postalo je, naime, nečim prirodnim u današnjem svijetu ne obraćati previše pozornost na ćudoređe u svome životu i kada se netko ne drži toga stava privlači pozornost. Koliki je broj onih koji mijenjaju svoj život, teško je reći. No, znamo da obično godišnje bude preko milijun sv. pričesti. Odgovorimo, dakle, sami.

Rat koji je protutnjao ovim krajevima zacijelo nije plod poruka Kraljice mira. Kada je ona govorila o tome, nismo je najbolje razumjeli. No, bilo je onih koji su vjerovali i svojim molitvama učinili da bude manje strašan nego što je bio. Dobro se sjećam naših bojovnika iz toga vremena. Nosili su krunice oko vrata i redovno se dolazili moliti svojoj Kraljici mira. Htjeli su da u borbi ne mrze, da samo oslobode svoj narod i ništa više. Vrlo brzo ustrojeno je i zajedničko hodočašće za njih. S ovim vremenima svakako je povezana i ogromna humanitarna pomoć nebrojenih hodočasnika. Ona nije išla samo hrvatskom narodu, već i svim drugim narodima ili pojedincima koji su bili ugroženi. Mir, pravo na život i slobodu vrijedi jednako za sve.

Po svjedočenju mnogih boravak Kraljice mira prate i razni čudesni vidljivi znakovi. Na Crnici, mjestu ukazanja Kraljice mira, na Križevcu, zavjetnom mjestu župljana, na nebu iznad župe Međugorje vidjela su se vanjska očitovanja njezine nazočnosti. Tek rijetkima ona su postala bitnima, nešto što traže na ovome mjestu. Drugi su to primili samo kao potvrdu svoga osobnoga uvjerenja. Tako primaju i razna tjelesna izlječenja o kojima se također govori. Ono izvanjsko manje je bitno od onoga što se događa u čovjekovoj nutrini kada susretne svoju Kraljicu mira, odnosno preko nje svoga Stvoritelja.

Ako nismo nikada čuli svjedočenje nekoga tko se u svojoj nutrini izliječio u župi Međugorje, pokušajmo ga potražiti. Ne će nam to biti teško. Takvi su rasuti po svim mjestima i po svim životnim staležima. Vjerujem da će nas zanimati njegovo svjedočenje, osim ako je se uzoholio i počeo stavljati sebe u središte svega, a ne Boga. Nema tu mjesta čuđenju. Slobodni smo i možemo se vladati kako hoćemo. Zacijelo, jednoga će nam dana stići račun za to.

Kada se danas osvrnemo unatrag, ovo nam se razdoblje u isto vrijeme čini tako velikim i tako malim. Prolazi, a njegovi plodovi zru. Ne će se uvijek Kraljica mira ukazivati u župi Međugorje. Međutim, uvijek bi trebalo ostati ono što je ona ovdje zasadila. Bez obzira na vjeru, boju kože, naciju, skupila je u župi Međugorje sve ljude i učinila ih međusobno braćom i sestrama. Oni iz dana u dan dolaze ovamo i odlaze drugačiji. Zbog toga je ukazanje Kraljice mira veliki događaj u povijesti ljudskoga roda. Ne želim uopće razmišljati kako bi izgledao svijet da ona nije došla. Dobro su nam poznate poteškoće koje su ga trale kroz proteklo vrijeme. A kakva će biti budućnost? Onakva kakvu je sami učinimo uz pomoć Kraljice mira, uz pomoć Boga, njezina sina Isusa Krista.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. lipnja 2006., 21.00 – 21.45; Slobodna Dalmacija, LXIV, 19869, Split, 25. lipnja 2006., »Međugorje – 25 godina« (prilog), str. 2.

Na Uskrsni ponedjeljak nalijevao sam gorivo na mjesnoj benzinskoj crpki u Međugorju. Iz vozila koje se zaustavilo kraj mene izišao je poznanik. Moram priznati da mu uopće nisam znao imena, znao sam samo da je Talijan i da je jedan od mnogobrojnih koji su za vrijeme rata dolazili i još dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Upravo se vraćao sa zadatka raspodjele pomoći negdje tamo u Bosni. Njihov vođa Alberto Boniffacio još je tamo. Znao sam već otprije da se nisu zaustavljali samo u krajevima nastanjenim Hrvatima. U skladu sa svojim shvaćanjem katoličke vjere govorili su da treba pomoći svakom čovjeku bez obzira na vjeru, naciju... Nitko im nikada u Međugorju nije u tome smetao.

Bio sam u napasti upitati ovoga poznanika je li čitao najnovije saopćenje State Departmenta, ono od 14. travnja u kojemu se poziva američke građane, samim time i druge, da ne idu u krajeve koji su nastanjeni Hrvatima u Bosni i Hercegovini, budući da tamo mogu biti suočeni s političkim nasiljem, te opasnošću od mina i zaostalih granata. Učestali su, navodi se dalje, nasilni ispadi gomile protiv američkih državljana i ostalih pripadnika međunarodne zajednice, poglavito u Hercegovini. Kažem, htio sam ga upitati o svemu ovome, ali nisam. Radije sam ga pustio da u miru obavlja svoje poslanje i o svemu stvara sliku svojim vlastitim očima. Ne znam što je sve vidio ovih dana u Međugorju, ali znam da je jedna američka hodočasnica vidjela mnogo. Na saopćenje svoje vlade odgovorila je da je potpuno sigurna u Međugorju i da njoj i svima drugima nitko od domaćina u Međugorju ničim ne prijeti. Još je nadodala da će svima s kojima dođe u doticaj reći što se ovih dana ovdje zbivalo. A zbivale su se strašne stvari.

Kraljica mira već dvadeset godina govori u župi Međugorje. Društvene prilike su se mijenjale: komunizam, rat i sve što on nosi sa sobom, međunarodna zajednica i njezini mirotvorci; Kraljica se mira nije mijenjala. Neprestano je govorila o miru, o ljudskom suživotu. I slušali su je ne samo Hrvati, nego i mnogobrojni pojedinci diljem svijeta. Tako su je nastavili slušati i ove godine. Za Uskrsne blagdane skupili su se u tisućama da bi sa svojom Kraljicom mira uživali u miru i odavde ga ponijeli svojim domovima. Sunčanog jutra 9. travnja sve je to grubo narušeno. Na glavnoj cesti oko 30 metara od glavnog ulaza u Svetište Kraljice mira dogodio se oružani prepad na Hercegovačku banku koja je u privatnom vlasništvu. Promet zaustavljen, u velikom broju do zuba naoružani vojnici s isukanim oružjem, bojna vozila, neki od napadača s kapuljačama na glavi. Ne, nisu to divlji hrvatski nacionalisti, to su demokratski vojnici SFOR-a koji su došli čuvati mir, ubrzo su shvatili iznenađeni hodočasnici. Domaćima je odmah sve bilo jasno. Oni s crnim kapuljačama na glavi su neki Petritschevi borci, borci onoga čovjeka koji je zadužen za mir u Bosni i Hercegovini i koji je za to plaćen desetcima tisuća njemačkih maraka mjesečno, ubrzo su domaći poučili hodočasnike. Provrio je nakon toga osjećaj za pravdu i u jednih i u drugih. Počeli su se goloruki raspravljati s bezobzirnim napadačima. Oružje je zlokobno zaprijetilo. Kasnije smo saznali da ovakav oružani prepad mirotvorni i demokratski vojnici nisu učinili u svim mjestima gdje Hercegovačka banka ima svoje poslovnice. Zašto im je to trebalo baš u Međugorju, u običnoj mjenjačnici, nismo uopće mogli shvatiti. Nu, nešto smo shvatili već sutradan 10. travnja. Oko četiri sata popodne glavnom cestom prema župnoj crkvi sv. Jakova tutnjila su ne uobičajena bojna vozila, već 20-ak tenkova s do zuba naoružanim vojnicima koji su imali uperene cijevi u okolinu. Očevici kažu da su prepoznali engleske zastave. Hladno i nadmoćno produžili su prema Brdu ukazanja. Naišavši na skupinu od oko 1.000 hodočasnika nekolicina vojnika je iskočila iz tenkova, oružjem prokrčila put i kolona je nastavila dalje. Odvezli su se prema Križevcu. Slijedili su točno onaj put koji već dvadeset godina slijede milijuni poniznih hodočasnika u potrazi za mirom. Nastala je uzbuna u Svetištu. Više ovo nije oružani nasrtaj na banku u Međugorju koji poglavito spada u područje društvenih vlasti, ovo je oružani nasrtaj na hodočasnike koji poglavito spada u područje uprave Svetišta. Na žalost događaji su išli dalje. Sutradan navečer, 11. travnja, naoružani SFOR-ovci popeli su se na obližnje brdo Kukavac. Gledajući s tog brda oko 300 m zračne udaljenosti s desne strane nalazi se Brdo ukazanja, s lijeve strane na više-manje istoj udaljenosti nalazi se Križevac, a u sredini na nešto većoj udaljenosti crkva sv. Jakova. I na jednom i na drugom brdu, kao i oko crkve, hodočasnici su se po običaju molili i tijekom noći. Nitko nije imao prilike upitati vojnike jesu li oni to činili i na »svom« brdu. Čaša se prelila. Upravitelj Svetišta fra Ivan Sesar u ime svih onih koji rade u Svetištu i u ime hodočasnika koji se u njemu okupljaju uputio je otvoreno pismo Wolfgangu Petritschu, Jacquesu Kleinu, Thomasu Milleru i zapovjedništvu SFOR-a. Prosvjedovao je protiv bezobzirnog uznemiravanja i zloporabe hodočasnika i Svetišta Kraljice mira u dnevne političke svrhe. Isto tako prosvjedovao je protiv već uobičajene prakse da helikopteri snaga SFOR-a često lete nad Svetištem poglavito za vrijeme moljenja krunice ili sv. mise. Odgovor nije stigao. Primjećivali su se samo teško naoružani SFOR-ovi vojnici u susjednim općinama i njihovo neprestano kretanje cestama koje opkoljuju Međugorje i koje su pune nadolazećih hodočasnika.

Nakon što je State Department 14. travnja, pred sam Uskrs, izdao svoje priopćenje, Uprava Svetišta opetovano je morala stupiti u zaštitu hodočasnika. Kao i do sada naglašavala je da domaćini ovdje ni na kakav način ne prijete hodočasnicima. Rekla je time golu istinu. Hodočasnici to već punih dvadeset godina dobro osjećaju i zato hrle u ovaj kraj. Onaj moj poznanik s početka priče upravo za njih nosi dio potrebnih hostija kao dar. Nakon ispovijedi, nakon pomirenja s Bogom i ljudima, pričestit će se i osokoljeni tom snagom krenut će prema svojim kućama. Tamo će ispričati priču o Bogu, o Kraljici mira, priču o dobrim ljudima i o svojoj sreći. Još će k tome svojim poznanstvima utjecati na smirenje dečkiju pristiglih u Bosnu i Hercegovinu stvarati mir. Naravno da će to činiti besplatno, kao i uvijek do sada. Ponijet će u svijet i glas kardinala Vinka Puljića, biskupa Ratka Perića, provincijala fra Tomislava Pervana i fra Mije Džolana, te raznih drugih crkvenih dostojnika o svemu onome što se trenutno događa Hrvatima u Bosni i Hercegovini. O njihovu glasu gotovo da nisu mogli pročitati ili čuti i vidjeti u svojim javnim glasilima. Nevidljivi gospodari duša pokušavaju ih sačuvati od istine. Kraljica mira, pak, blago zove i pruža slobodu.

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, VII, 313, Zagreb, 20. travnja 2001., str. 28.-29.

Tamno je bilo tih godina unatoč suncu kojeg nije nedostajalo. Čizma bezbožnog komunizma stajala je na vratu mog naroda. I on je pod njom stenjao, baš kao nekada izraelski narod u Egiptu.

Zar ne, molili smo se da nam Bog pošalje nekog Mojsija da nas izvede? Ali njega nekako nije bilo.

Gledali smo kako neumitno putujemo prema svomu kraju. Već se osjećao njegov miris. Tada puče glas da se nebeska Majka ukazala momu narodu. Bila je to godina 1981., nadnevak 24. lipnja. Istina, oni koji su je vidjeli pobjegli su taj prvi put. Previše je to bilo duboko. Tek sutradan su joj se usudili progovoriti. I put započe, put izlaska moga naroda i svih naroda koji žele ići s njime.

Susret je tekao kao nešto što ne želiš izgubiti. Slijedila su pitanja i odgovori. Nebeska Majka učila nas što činiti. A komunizam je bjesnio.

Nakon određenog vremena Gospa nam poče i sustavno slati poruke. Bijaše to svaki četvrtak. Slušali smo je i kao da nismo vjerovali. Nebeska Majka da nama govori? No, bila je to istina.

Najprije nam reče da nas je izabrala. Ne znam kako drugoga, ali mene su zaboljele te riječi. Nisam trpio da me bilo tko izabire. Ja sam htio izabirati u životu. Ipak, dopuštao sam korak po korak da ta istina prodre u mene. Biti izabran! Što to znači za obični svakidašnji život? Znači puno. Osjećao sam to dubinom svoga srca. Pri svemu tomu Gospa ne reče da nas bira po nekim određenim svojstvima. Dovoljno je samo da mi to hoćemo. Bira nas onakve kakvi jesmo, bez neke naše posebne zasluge. Ako sve to poslušamo, postajemo izabrani narod i Bog nam daje velike milosti. Izdižemo se iz svoje svakidašnjice i počinjemo živjeti u višim slojevima postojanja. Shvaćamo dublje što je Bog i približujemo mu se. Time postajemo ponizniji, jer odjedanput uviđamo da što više znamo tko je i što je Bog, to sve manje i manje znamo o njemu. Uviđamo svoju nedostatnost i njegovu veliku neizmjernost. Jednog dana utopit ćemo se u tu neizmjernost, samo ako budemo znali danas osluškivati njezine odjeke.

Okupljeni kao zajednica u župu Međugorje postat ćemo sol zemlje i kvasac svijeta. Poput prvih Isusovih učenika bit ćemo poslani navijestiti ljudima tu novost koja se dogodila. Oni koji budu dolazili u ovu župu nošeni našom vjerom, našim primjerom, približavat će se Bogu i ostavljati svoje terete što ih skupiše idući ovim izgubljenim svijetom. Uzalud je, naime, što se ovaj svijet proglasio ljudskim, odnosno što tako rekoše oni koji pribaviše sebi vlast vladanja. Postalo nam je hladno i opasno živjeti, jer je Bog izbačen iz svjetskog događanja. Namjesto toga zavlada »sloboda, bratstvo i jednakost« što se iznjedriše iz krvave revolucije u kojoj se nije znalo tko komu radi o glavi i zašto.

Naravno da je i ova župa u opasnosti biti zapljusnuta sličnom varkom. Gospa će je, kaže, čuvati u svojim rukama kao cvjetić za koji ona ne želi da umre. Ipak, odgovornost je ipak na onima koji ovdje žive. Gospa može željeti nešto im dati, ali ako oni to ne žele primiti, ništa dobiti ne će. Bit će tada uzaludno što je ona rekla da joj je ova župa milija nego ostale gdje je boravila.

Želi li na pravi način odgovoriti svome Bogu, čovjek bi se trebao ugledati na mnogobrojne primjere svetih. Od početka kršćanstva mnoštvo ih je prošlo povijesnom pozornicom. Neki su službeno proglašeni svetima, ali još više njih je živjelo u tišini svoju svetost i svojim životom doprinosilo pojavi ovih prvih. Kada je Crkva neke proglasila svetima, nije željela od njih učiniti nikakve male bogove, nego samo dati nam ih kao poticaj za naš svakidašnji život. Preko svih njih dobro se razlilo u našu dolinu suza.

Naravno da nitko nije prisiljen živjeti onako kako to Bog želi. Isto tako on onoga koji ga odbaci ne proglašava zaostalim, priklonjenim prohujalim vrijednostima i vremenima, nego stoji još uvijek uz njega i spreman mu je otvoriti svoja vrata na njegovu najmanju želju. Naš je život dar i živi se kao takav. U njemu se može biti sretan, samo ako to želimo. Nisu nam za to potrebne nikakve tablete zvane »extasy«. Samo onaj tko je izgubio dodir sa sobom traži takve i slične pomoći. Pokušava biti moderan, a ustvari je izgubljen. Modernost je stajati uvijek na strani dobra, na strani pravde, na strani lijepoga, na strani... Ne bih rekao da su poklonici techno glazbe, disco clubova, alkohola, razvrata... na strani ovako shvaćene modernosti. Oni su tek na strani svoje izgubljene ličnosti.

Možda će netko reći da imam namjeru osuđivati. Imam samo namjeru izreći svoje mišljenje i ne stiditi ga se. Ako zagovornici modernosti, koja to nije, smiju glasno razmišljati, onda to smijem i ja.

Dok razmišljam o sebi i o svijetu oko sebe u svjetlu Gospinih poruka, sjećam se da mi moramo izgrađivati taj svijet. Ne sastoji se to samo od ići u crkvu, moliti se Bogu, biti pobožan i jednom riječju nastojati spasiti svoju dušu. Treba spasiti i dušu onoga čovjeka do nas. Raditi nam je zauzeto na poboljšanju ustrojstva ovoga svijeta. U svijetu glazbe trebamo ponuditi glazbu koja nas raduje i daje nam život, u svijetu potrebe za zabavljanjem i druženjem trebamo ponuditi takva mjesta u kojima ćemo se zabaviti i odmoriti kao pravi istinski ljudi, u svijetu kulture treba stvarati takvu kulturu koja je za život, a ne protiv njega, u svijetu... Ne smijemo se zatvarati, nego ići u svijet i s krovova propovijedati Isusovu poruku koja se ne sastoji u nekim pobožnim izričajima, nego u veličini življenja.

Dok ovo pišem, osjećam da su Božje poruke upućene preko Gospe ono nešto što trebam čuti u tišini svoga srca. K tomu, ja sam s njima moderan čovjek. A do modernosti mi je stalo, kako god to shvatili.

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 6, 1995., str. 26-27

Stajali su zagledani jedno u drugo kao na slikama najboljih slikara. Vojnik i Gospa međugorska. Svibanj je bio vani. Sunčan i topao. Vozila su bezosjećajno prolazila. Oni su se gledali.

Poput izvora probijala se priča. Glasni govor nije bio potreban. Vojnik je govorio svojim srcem.

Znao je za vremena kada ga nije previše zanimala ni Gospa, ni Bog. Priznavao se kršćaninom i naljutio bi se ako bi mu netko to zanijekao. Slavio je redovito velike blagdane uz obilje jela i pića. Tih bi dana i nesabrano pribivao svetoj misi smješten negdje u prikrajku. Nedjeljama se obično nije pojavljivao u crkvi. Imao je pametnijeg posla. Uostalom, bio je muško.

Od prvog trenutka ratne opasnosti pošao je braniti svoj dom. Nije imao vojničke odore, kao i mnogi drugi. Patike i jeans bilo je ono u čemu je stupio u rat kao pravo dijete rock kulture. Redale su se bitke, pobjede i porazi. Mnoga lica koja je tada upoznao otišla su snivati svoj vječni san.

Ljutilo ga je sve to i zbunjivalo. Zašto moraju mrijeti i biti ranjavani njegovi prijatelji? Zašto nije moguće dobiti svaku bitku kada smo potpuno u pravu? Teška pitanja.

Upoznavao je noći bez spavanja u krajoliku nabijenu mogućim okršajem. Gledao je iznad sebe zvijezde, svijetle i bezbrižne. Sjećao se da su mu u djetinjstvu govorili da tamo prebiva Bog. Nije to nikako mogao osjetiti. »Meni Bog treba u mojoj svakidašnjici, ako ga ima«, iskrsla je u njemu misao dok je jedanput bio na straži.

Nije se poznavao s takvom mišlju. Pomislio je da je otišao predaleko, da je »prolupao«. Htio je sve to zaboraviti, ali nekako nije uspijevao. Osjetio se načetim u svojoj čvrstini. Neki novi svijet provirivao je u njegovu dušu. Što li mu donosi?

Prepoznavao je da nešto traži, nešto što nije do tada imao. Neko svjetlo svijetlilo mu je u daljini. Čudno. Tko to kaže da on i prije nije imao svjetlo. Ipak, ovo je bilo nekako drukčije. Osjećao je da ga ne mora mukotrpno osvajati. Ono je jednostavno zvalo i pružalo toplinu.

Put traženja doveo ga je i Međugorskoj Gospi. Prije je od vremena do vremena znao pročitati napise o izlječenjima, o pronalasku Boga. Činilo mu se to uvijek dalekim. Možda je istina, ali što to osobno njemu znači?

Sudjelujući u svakodnevnim događanjima u svetištu, nalazeći se tu i onda kada nikoga drugog gotovo da nije bilo, vraćao je tok života unazad. Mnogi su ga meci promašili, mnoge je teške trenutke svladao. Slučajno? Polako je uviđao da to nije bilo tako.

Uobičajio je dolaziti ovdje kada bi imao slobodan dan, na neko vrijeme, i skupljao snagu, ne onu tjelesnu, nego duhovnu. Prepoznavao je djelovanje Božje u svome životu, ili što je za njega trenutno bilo još važnije, učio je biti muško i biti vjernik u isto vrijeme.

I nedavno ga metak nije htio. Bezbrižno je išao prema zadnjoj kući našega zapaljenog sela. Sada je ta kuća bez svojih stanovnika bila naša zadnja obrana prema neprijatelju. Nije dobro poznavao okolinu. Došavši do kuće saznao je da su samo prije pet minuta na tom istom putu pucali po drugoj dvojici. Rupe od metaka ocrtavale su se na susjednim kućama. Tek ih je sada zapazio. Nasmiješio se.

I Gospa se smiješila gledajući ga udubljena u molitvu i želju voditi ljudski, kršćanski i hrvatski život. Cijenila je takve. Njezin blagi pogled bio je pogled majke pune ljubavi. A svibanj je protjecao vani.

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 5., svibanj 1995., str. 14.