Lijepo je sanjati. Lijepo je i htjeti. Poteškoća nastaje onda kada naši snovi i naša htijenja imaju namjeru postati i još nečijima. A upravo se to događa hrvatskom narodu (o drugima u susjedstvu namjerno ne ću). Određeni još uvijek sanjaju jugoslavenski san i htjeli bi da postane stvarnost. Ne mora se baš tako zvati, može to biti i Zapadni Balkan ili tako nekako. Ako netko zastupa suprotno, mršte se i proglašavaju sve nacionalizmom, nazadnošću i slično tomu.

U BiH sve opet poprima izraženije oblike. Sanjači sa svih strana kao da ovdje imaju svoje središte. Natječu se tko će imati bujniji san. Godinama poslije hladnokrvno priznaju da su pogriješili i idu dalje kao da se ništa nije dogodilo. Spomenimo samo izjavu američkog veleposlanika ovih dana. Po prvi put čulo se da kritizira Dayton. No, ne zagovara kažnjavanje onih koji su ga nametnuli niti se zauzima da se nepravda što prije ispravi. Proces, dakle, teče, teče..., a mi polako starimo i bivamo umorniji. Ostaje nam samo nada u nove, svježe snage.

Hoće li mladež u BiH imati priliku postati stubom budućeg društva? Ako smo oni koji si dopuštamo utrnuti nadu, teško! Nezaposlenost je velika, Međunarodna zajednica svako malo donosi neke nove nacrte za društveni život, u školama se prosvjeduje, izjednačava se žrtva i krivac, suđenja sve više sliče na predstave za svjetinu u raznim carstvima, velike riječi nemaju pokrića... U svemu tomu najteže je najmalobrojnijem narodu, hrvatskom. Stjeran je u entitet s nekim drugim tko ga može nadglasati u svakom trenutku, priječi mu se uživati prava koja imaju čak i manjine u raznim europskim državama. Priča mu se o multikulturalnosti, a Englezi, dojučerašnji njezini veliki zagovornici već je uvelike tjeraju iz svoje sredine, pred oči mu se stavlja jugoslavenska prošlost, iako je Vijeće Europe osudilo zla koje je napravio totalitarni komunizam. Silom je rascjepkan društveni i kulturni život, koji, uz vjerski, predstavlja ono bitno u čovjekovu postojanju na ovoj zemlji. Zbog svega toga govor o kulturi nužno je i govor o društvenim događanjima i obratno.

Povijest ide, a Hrvati još nisu ostvarili pravo na rtv kanal na svome jeziku. Već mi je dosadno ponavljati, ali ću opet to učiniti: Srbi svoje pravo na ostvaruju rtv sustavom u Republici Srpskoj, Bošnjaci svojom većinskom zastupljenošću u Federaciji BiH. A tako bi bilo jednostavno na razini čitave BiH ustrojiti tri rtv kanala, svakom narodu po jedan. Bio bi to puno veći doprinos miru i suživotu, nego ovo što imamo sada. Sam bih okrenuo pucu da vidim što ima novo kod susjeda, druga dva naroda. Ovako snage trošim u dokazivanju da je crno crno, a bijelo bijelo.

Ne vjeruju Hrvati previše ni novinskim agencijama. Nekada su imali svoju, a onda su im naredili da je pretope u novu koja se tek treba ustrojiti. Dogodilo se i to pa hrvatski jezik ponovno, kao u jugoslavenska vremena, ode u ilegalu. Omakne li se kome koja njegova riječ ili, ne daj Bože, da se počne truditi oko njega, najprije ga sljeduje prijekoran pogled. Ostalo dolazi poslije. Odrasli se u tome lakše snalaze, nego mlađi. Oni nikako da shvate zbog čega se nešto u različitim prigodama različito naziva. Oni koji imaju više iskustva, poručuju im da će to već shvatiti, čemu žurba.

Da ne treba žuriti, razumjela je i Međunarodna zajednica pa je Mostar ostavila trajno otvorenim problemom. Koliko je samo riječi izgovorila u obranu tog svog stava!? Koliki su samo podebljali bankovne račune radeći na smirivanju stanja u takvom gradu!? I sve uzalud! Oni koji misle kažu da drukčije i ne može biti. Nemoguće je tako lagano kršiti nečije demokratsko pravo. Mostar, naime, ima poseban status u čitavoj BiH. U njemu ne vrijede izborna pravila koja vrijede drugdje, on ima neka svoja posebna. Kad se dogode izbori provedeni po tim pravilima, počinju poteškoće u svakodnevnom životu. Stvarnost se pokazuje drukčijom i ne da se silom ugurati u nečije sebične snove. Spomenimo barem jedan od tih »bisera«: ujedinjavanje škola. Kažu, neracionalno je imati dvije škole na dva različita jezika. Ujedinimo ih pod jedan krov i dajmo im neke zajedničke predmete. Roditelji i đaci na to zaključuju da je sljedeći korak ukidanje njihove škole i utapanje u novu s nastavnim planom i programom na drugom jeziku. Demokratski, nema što!

Prilikom govora o umjetnosti i kulturi nastoje se promicati oni koji žale za prošlim vremenima »kada smo se svi razumjeli«, koji govore o »našem« jeziku, »našoj« školi, »našoj« umjetnosti, »našem«... Na taj način pokušava se stvoriti virtualna stvarnost i ušutkati glasovi koji bi htjeli progovoriti o istinskoj umjetnosti i kulturi Hrvata, Bošnjaka, Srba i drugih u BiH. Kažu da bi ti istinski glasovi bila segregacija. Ne uspijevam shvatiti, osim ako segregacija nije što Britanci i Francuzi, kao i drugi, žive u odvojenim državama. Kod njih, naime, ono »naše« ima posve razumljivo značenje. Tupe nam da ako se želimo priključiti Europi moramo biti poput drugih. Evo, želimo biti poput Engleza, Francuza, Nijemaca, Nizozemaca, Talijana..., zbog čega nam se samo to brani?

Na ovom mjestu trebam spomenuti pomoć koju država Hrvatska svake godine pruža Hrvatima u BiH. Radi se, pobliže, o novčanoj pomoći za razne kulturne, umjetničke, medijske i slične projekte. Kopka me pitanje: zbog čega su Hrvati u BiH ponovno u redu za nešto? Prije su nam govorili da smo u redu za mišljenje, odnosno da po njega idemo u Zagreb. Sada kada se želimo sami snaći, optužuju nas da premalo surađujemo sa Zagrebom, da se premalo svrstavamo. Očito, na djelu je temeljno gaženje ljudskih prava jednog naroda. Samosvjesni odmahnu rukom i trude se pronaći svoj put.

Hrvatski intelektualci ne šute koliko god to izgleda na prvi pogled. Ponovno su otvorili tračak nade udrugom Hrvatski intelektualni zbor BiH. Naravno da su morali naići na poteškoće. No, oni ih ustrajno i u tišini svladavaju. Ne kukaju, nego pokušavaju rješavati nagomilane poteškoće. Pozivaju na zajedništvo i slogu, na dobrosusjedske odnose prema drugima, na hrabrost odvažiti se misliti svojom glavom. Baš me zanima kako će se zbog ovoga provesti u budućnosti! Ipak, vjerujem da će biti dovoljno jaki i odhrvati se svim protivnim utjecajima.

Kolonijalizam je pao, pao je i nacizam, pao je i komunizam, past će sva totalitarna razmišljanja bez obzira kakvim se ruhom odijevala. Nadam se da će hrvatski, i druga dva naroda u BiH, iz svega toga izići mudriji nego što su bili. Često je zlorabljena njihova opravdana čežnja za slobodom i napretkom. Vrijeme je da to jednom prestane. Uvjet je razbiti sve nestvarne snove i okaniti se svih nestvarnih očekivanja.

Miljenko Stojić

Most (The Bridge), 3-4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, December 2006, pages 64 – 65

Kažu da je Bosna i Hercegovina čudna zemlja. Neki su je čak nazvali »tamnim vilajetom«. Kada je danas čovjek promatra, ne će biti daleko od ovih tvrdnji. Jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda... Ovakvog državnog uređenja nema nigdje na kugli zemaljskoj. Onima koji žive u BiH jedina je utjeha da to nisu birali. Morali su sve prihvatiti, ma kakvim god riječima bilo opisivano i ma kako god se osjećali pri tom. U ovakvom državnom uređenju najtješnje je najmalobrojnijem konstitutivnom narodu. U ovom slučaju hrvatskom. A da apsurd bude veći, baš je taj narod nekoć bio najzastupljeniji u BiH, baš je taj narod prvi počeo standardizirati svoj jezik i tako učvršćivati osjećaj svoje pripadnosti. Isusovac Bartul Kašić još 1604. piše prvu hrvatsku gramatiku štokavskom ikavicom koja se ponajvećma govorila na prostorima BiH. Pape, tadašnja međunarodna zajednica, određuju i koje je ozemlje gdje se taj jezik govori. Povijest, dakle, tako kaže. A što kaže sadašnjost?

Ustavom BiH, koji usput budi rečeno još nije službeno preveden na jezike konstitutivnih naroda, zajamčeno je svakom narodu pravo na svoj jezik, školovanje, valjda time i na sredstva društvenog priopćavanja... Međutim, stvarnost izgleda drugačije. Entitet Republika Srpska uglavnom je očišćen od Hrvata i Bošnjaka i svoj život živi zatvoren u svoj svijet. S druge strane entitet Federacija BiH svakim danom sve više pripada isključivo mnogobrojnijem narodu: bošnjačkom. Visoki predstavnik međunarodne zajednice ovlašten je da ni Republika Srpska ne bude entitet samo jednoga naroda, a također ni Federacija BiH. Potrošeno je mnogo novca, mnogo riječi i obećanja da će biti tako, ali do dana današnjega nije. Ponekada se povlače i čudni potezi, kao u primjeru Mostara. U čitavoj BiH, valjda i drugdje u svijetu, važi načelo da vlast ima ona stranka koja dobije najviše glasova na izborima. U Mostaru je to nevažno. Između ostaloga propisano je koliko koji narod može imati svojih predstavnika u gradskoj vlasti. Je li baš slučajno da je ovakva iznimka stupila na snagu u jedinom gradu u BiH u kojima su Hrvati većinski narod?

Iz navedenog lošeg političkog okvira proizlaze i loše posljedice za hrvatski jezik. Zvuči čudno, ali hrvatskom jeziku u BiH najbolje je bilo u vrijeme Domovinskog rata. Oslobodio se jugoslavenskog pritiska, počeo disati punim plućima. Izdavaštvo je procvjetalo, sredstva društvenog priopćavanja svakim danom stasavala u ozbiljan društveni subjekt, sveučilište se počelo snažno razvijati, pokrenuto je osnivanje akademije i još mnogo toga.

Iako je izgledalo da će Daytonski mirovni sporazum donijeti još veću slobodu hrvatskom jeziku, nade se nisu ostvarile. Odredbu da hrvatski narod kao konstitutivan u BiH ima pravo na svoj jezik, svoje školstvo, svoja sredstva društvenog priopćavanja... neprestano gazi gruba stvarnost. Jedan od prvih udara bio je udar na Sveučilište u Mostaru, jedino sveučilište na hrvatskom jeziku u BiH, dok ih drugi konstitutivni narodi imaju po nekoliko. Vodila se teška borba za njegovu samosvojnost. Pod krabuljom ujedinjenja grada raznorazne snage pokušale su ga ujediniti sa sveučilištem iz drugoga dijela grada. A njegovo vodstvo je neprestano govorilo da nemaju ništa protiv toga da na njemu uče studenti raznih nacija, vjera i uvjerenja. Jedino se mora znati da je nastavni plan i program na hrvatskom jeziku. Stvarateljima nereda to nije odgovaralo. Protuustavno su htjeli nametnuti neko svoje političko gledište. Zahvaljujući umješnosti vodstva i profesora sveučilišta nisu uspjeli u svome naumu. Sad za sad borba se završila tako da je Sveučilište u Mostaru kao jedino u BiH potpisalo Bolonjsku deklaraciju doživjevši visoka priznanja i pohvale (EUA).

Sredstva društvenog priopćavanja na hrvatskom jeziku u BiH također su potpuno nezasluženo prošla svoju postdaytonsku kalvariju. Samo jedna radiopostaja i samo jedna televizija uspjeli su se proširiti više-manje na nacionalnoj razini. No, onda su najprije zabranili emitiranje HTV-a u BiH, a nakon toga su spriječili televiziju na hrvatskom jeziku u BiH da i dalje emitira. Ostala je samo spomenuta radiopostaja, ali s vrlo otežanim uvjetima rada. Ti su se uvjeti pogoršavali kako se pogoršavao i politički položaj hrvatskog naroda.

Spomenimo još i školstvo u ovom nabrajanju nedaća za današnji razvoj hrvatskog jezika u BiH. Njegova vidljiva agonija počinje onoga trenutka kada cenzori u školskim đačkim knjigama počinju precrtavati tzv. nepoćudni sadržaj, i da ne bi bilo zabune, sve to ovjeravati posebnim pečatom. Da nije tragično, bilo bi smiješno. A taj nepoćudni sadržaj nije pornografija, nasilje i sl. što nas svakodnevno zasipa, već pojedini velikani određenoga naroda, događaji iz njegove povijesti, različite formulacije... Sva tri konstitutivna naroda ovim su pogođena, ali je najteže opet bilo hrvatskom zbog toga što je cjelokupno gledajući u najlošijoj poziciji. Drugi golim okom vidljivi udar bilo je tzv. ujedinjenje dviju škola pod jednim krovom. Namjesto da djeca, kao i do tada, rade po jednom nastavnom planu i programu, postalo je moguće da profesori na nastavi govore onim jezikom kojim hoće. Čak su mu dali i ime: inkluzivni jezik. Dopuštenjem profesorima da na nastavi govore jezikom kojim hoće, to je omogućeno i djeci. Kojim će jezikom ta djeca govoriti i hoće li uopće biti pismena kada iziđu iz škole, zar je teško zaključiti? No, priredba ide dalje.

Kolikogod prilike izgledale teške, i jesu, hrvatski se jezik žilavo održava u BiH. Nikoga ne ću posebno isticati, nego ću samo spomenuti neke značajne događaje.

Nastojeći odgovoriti na izazov trenutka, intelektualci okupljeni oko Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne 24. siječnja 2004. službeno su obznanili pokretanje Hrvatskog intelektualnog kruga '04. Zamišljeno je da djeluje kroz Upravni odbor Društva dok prilike ne budu takve da mogne djelovati bez pomoći sa strane. Radeći u otežanim okolnostima počeo je uspješno bistriti ustajale vode što se može vidjeti na stranicama www.hik04.info.

Uskrsni dani Matice hrvatske u Mostaru postali su ne samo tradicionalnima, već i međunarodnima. Ove godine trajali su čitavih 79 dana. Redala su se značajna imena i značajni događaji. Nešto takvo još nitko nije učinio u BiH.

U izdavaštvu najprije trebamo spomenuti knjigu pjesnika i jugoslavenskoga uznika Andrije Vučemila »Kap svjetla u tami trajanja«. Izbor je to iz njegova dosadašnjeg pjevanja. Zaista ga s pravom uvrštavaju među današnje najznačajnije hrvatske pjesnike. Tu je i knjiga Borislava Arapovića »Gog i magog hrvatski«. Iako je član švedske akademije i tamo uglavnom živi, svoje radove počesto objavljuje u BiH. U ovoj knjizi na izvoran način dotakao se hrvatske muke i nevolje u Domovinskom ratu. Teška je to optužba protiv napadača. Zbivanja je kušao približiti i samim rečeničnim ustrojstvom. Itekako je uspio u tomu. Dominikanac Stjepan Krasić pronašao je povijesnu zabilješku glede hrvatskoga jezika u papinskoj pismohrani u Rimu. O svemu je progovorio u knjizi »Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću.« Ta će knjiga imati odjeka i na katedrama koje po svijetu proučavaju ne samo hrvatski jezik, već i općenito slavenske jezike. Ne smijemo zacijelo zaboraviti ni posthumno izišlu knjigu Nenada Valentina Borozana »Čekanje blizine. Rukovet za Zlatku Frajzman«. Zatvorila je životni i pjesnički put čovjeka koji je doživio ratna razaranja u Mostaru i nesebično se borio za hrvatski jezik. Znali su mu i prijetiti zbog toga. Od listova koji pišu hrvatskim književnim jezikom spomenimo Cvitak, list za sretno djetinjstvo, kako piše u njegovu zaglavlju. Samozatajno i ustrajno pronašao je put do mnogih čitatelja. Postao je priznatim dječjim listom u BiH. A što tek reći za knjigu »55 suvremenih židovskih pjesnika«? Izdalo ju je Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, iako gotovo da i nema novaca za svakodnevno uzdržavanje. Pobijedila je želja za prvorazrednim kulturnim događajem. Nešto ovakvo pojavilo se među hrvatskim narodom zadnji put tek tridesetih godina prošloga stoljeća. Na ovaj događaj lijepo se nadovezao i izlazak knjige Zdravka Luburića »Molitva tmine« za koju je dobio uglednu nagradu A. B. Šimić koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika Herceg bosne. Dotakao se pogubnosti rata za nježni dječji svijet. Snažna je to proturatna knjiga pjesnika koji živi u tuđini i piše i na njemačkom jeziku.

Uz spomenute dane Matice hrvatske ne smijemo preskočiti Humske večeri pjesništva. Ove godine održavale su se po 5 put. Ne bih spominjao novčane poteškoće kada za slične događaje neki drugi u istom gradu ne bi dobivali oveće novčane iznose. Zatiranje jezika očito se vrši i na taj način. Nakon njih došli su Šopovi dani u Jajcu. HKD Napredak kušalo je obilježiti stogodišnjicu rođenja ovoga velikana. Pjesnik je to koji se čitav život borio za svoj jezik i za svoja uvjerenja. Nešto borbeniji od njega svakako je bio A. B. Šimić. Umro je mlad, ali je ostavio veliko djelo. Još sedamdesetih godina prošloga stoljeća u njegovom rodnom mjestu Drinovci počela je književna manifestacija u njegovu čast. Nastavilo se tako i ove godine. Završnica je bila u spomenutim Drinovcima uz nastup priznatih pjesnika i nagrađivanje onih koji tek dolaze.

U zaključku bi valjda trebalo odgovoriti na pitanje kako dalje!? Još prije mnogo godina Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne predložilo je da sve tri književničke udruge konstitutivnih naroda stupe u zajedničko udruženje, ali sačuvavši svoju osobnost. Umjesto da se ta namisao proširi na cjelokupnu BiH, jer bismo je tek tada imali cijelu i svatko bi je doživljavao svojom, ovih dana, poglavito Hrvati, usrećeni su tužbama Federalne televizije. Razlog: neplaćanje pretplate. Odgovor tuženih: dopustite da se na toj televiziji ustroji kanal na hrvatskom jeziku, plaćat ćemo i više. U čemu je problem? Zbilja, u čemu je problem? 

Miljenko Stojić

Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, May 2005, pages 70-71

Zbog poraza u prošlosti politika se hrvatskim narodom bavi više nego što je poželjno. Zbiva se to s obje strane granice, s tom razlikom što je na ovoj, BiH strani, sve puno izraženije. Književnost, umjetnost općenito, ne može se oteti utjecaju svih tih događanja, ma koliko ponekada njezini predstavnici glumili da su neovisni.

Velika književna manifestacija »Šimićevi susreti« nije se tako prošle godine mogla odhrvati političkim prepucavanjima. Mile Pešorda, između ostaloga član DHK HB koje u suradnji s općinom Grude priređuje ovu manifestaciju, nazvao je drugog pisca Matvejevićem i time izazvao odgovor. Javna glasila nastavljajući prije započeti posao, uglavnom su se obrušila na Pešordu, dok je sud u Zagrebu kasnije presudio u njegovu korist u sporu s pravim Matvejevićem. Kad smo već kod DHK HB, spomenimo da se snalazi na raznorazne načine kako bi preživjelo. Za razliku od njega Društvo pisaca u BiH dobiva službenu potporu, a i Udruženje književnika RS. Očito, da bi se moglo pisati treba imati prikladan politički okvir. Njega Hrvati u BiH još do sada na žalost nemaju i ne zna se kada će ga imati.

Mnogi suvremeni hrvatski pisci podrijetlom iz BiH danas djeluju s obje strane granice ili su se preselili na onu stranu gdje je nešto lakše. Ako ništa drugo, na toj strani barem u ustavu piše da se hrvatski jezik naziva hrvatskim. Ipak, pisci se ne predaju. Još 1997. u Sarajevu je pokrenut projekt »Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga«. Glavnim je urednikom postao cijenjeni književnik Mirko Marijanović. Bit će predstavljena hrvatska književnost od Humačke ploče (10. – 11. st.) pa do današnjih dana. Kroz tako dugo razdoblje pisana je trima pismima: glagoljicom, bosančicom i latinicom. Danak je to političkim mijenama na prostorima gdje je nastajala.

Unatoč ovoj bjelodanoj povijesnoj istini danas hrvatski narod u BiH i dalje ne može imati javna glasila na svome jeziku. Nakon što su mu razlomili politički okvir: Herceg Bosnu (drugima su ga dopustili), gospodarski okvir: Hercegovačku banku (opet je to drugima dopušteno), navalili su na njegov jezik, opet drugima dopušten. Uzalud sva dokazivanja da nemaju pravo, da čak i manjine, a kamo li konstitutivni narodi, imaju javna glasila na svome jeziku. Kada su Hrvati prestali plaćati pretplatu za televiziju koju ne žele gledati, tu su im pretplatu povezali s plaćanjem telefonskih računa. Ne platiš li, dakle, tv pretplatu, ukida ti se telefonski priključak iako si uredno platio sve telefonske račune. Gleda sve to OHR, razne druge međunarodne ustanove i udruge i kažu da drugog puta nema. Zbilja? Što s pravdom, demokracijom, poveljama UN-a i raznim drugim poveljama?! Oprostite, skrenuo sam u govor koji nije politically correct. Zaboravio sam da se i nakon komunizma na ovim prostorima treba ponašati samo po propisanim pravilima. Takva je kob, udes ili kismet, čini mi se da se tako kaže na jezicima konstitutivnih naroda u BiH.

U Neumu, 27. i 28. listopada 2005. održan je znanstveni skup »Ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH«. Podnaslov mu je: »pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura«. Mnogi su ga označili kao glas vapijućeg u pustinji. Pokušao je svrnuti pozornost u zemlji i u inozemstvu na ono što se događa konstitutivnom suverenom narodu u njegovoj zemlji. Očito da ga utjecajni nisu čuli, odnosno da ga nisu željeli čuti, kada neumorno nastavljaju s tzv. ustavnim promjenama. Zacrtali rokove, ishode i samo je potrebno naći poslušne igrače koji će to provesti u djelo. Kada ne ide milom, onda ide silom. Zbog svega Hrvatsko kulturno vijeće iz Zagreba govori o namjerama potpunog ukidanja konstitutivne uloge hrvatskog naroda u BiH, njegova jezika i školstva i o svemu donosi deklaraciju. Trebala su zazvoniti politička zvona, ali nisu ili se to zbog nekog razloga nije čulo. Nisu se previše uznemirila ni književna i kulturna pera, izuzev ovih oko Hrvatskog kulturnog vijeća. Usađeni sklop politically correct dobro obavlja svoju zadaću. Svaka čast!

Hrvatsko školstvo u BiH i nadalje je na udaru. Jednako se to odnosi na jedino sveučilišta na hrvatskom jeziku i na sve srednje i pučke škole koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu. Neviđenim pritiscima pokušalo ih se dokinuti, ali su za sada uspjeli opstati. Opet se moram ispraviti. Nije se govorilo o dokidanju, nego samo o promjenama, napretku, putu u Europu... Potrošen je i velik novac na uvjeravanja, pa opet hrvatski narod nije uspio razumjeti da se ne radi o ukidanju. Zbog toga je razumio da treba graditi i otvarati škole i tamo gdje ga je nekada bilo, a danas mu se na razne načine priječi da tamo bude. Krajem listopada 2005. u Banja Luci je otvorena katolička gimnazija. Još je to jedna škola u nizu škola u Katoličkim školskim centrima u različitim gradovima u BiH. U njima se školuju ne samo katolici, nego i djeca iz drugih naroda i vjera. Lijep je to primjer kako biti u isto vrijeme svoj i otvoren drugome. Čini mi se da bi to trebala biti današnja europska misao. Jesam li barem sada politically correct ili sam opet nešto krivo rekao? Mogli bi na to odgovoriti oni koji danas prosvjeduju u školstvu. Igre oko političkog okvira hrvatskog naroda u BiH dovele su ih do prosjačkog štapa. Trebaju štititi svoja prava, ali prava imaju i djeca, roditelji, društvo u cjelini. Školska godina došla je pod veliki znak pitanja. Ne zna se tko je sposoban riješiti nagomilane poteškoće i događaje upraviti pravim tijekom. Hrvatski političari očito nisu. I njima propisuju kako se trebaju ponašati, odnosno što trebaju raditi. Melting pot, a ne bosanski lonac, prijeteći krčka.

Polako, ali ustrajno, hrvatski narod u BiH kuša uspostaviti svoju akademiju znanosti i umjetnosti. Suvišno je spominjati da to drugi narodi već imaju. Kad god su je pokušavali uspostaviti, pripisivane su im obično separatističke i slične namjere. A oni to nikako nisu mogli razumjeti. Ovih dana ponovno su prionuli poslu. Nadajmo se da će uspjeti. Uostalom, nada je najživotvorniji pojam na ovim prostorima. Tko je izgubi, ne će imati priliku za koje desetljeće ili stoljeće pisati povijest svoje književnosti na ovim prostorima, kao ni bilo što drugo. Pisat će mu je pobjednici, ma što to značilo. Lijepo je biti različit, neprestano se uzvikuje. No, što to znači u ovakvim prilikama? Zaista nemam pojma!

Da ne zaboravim! U travnju u Mostaru započinju Dani Matice hrvatske. Nekada su se zvali Uskrs s Maticom, a polako pridolazi naziv Mostarsko proljeće. U sklopu ovih dana bit će i Mostarsko književno proljeće. Rekoše da je to međunarodna književna večer u suradnji s Društvom pisaca u BiH, DHK i DHK HB. Nije baš sve jasno, ali pričekajmo da se to dogodi. Lijepo je se družiti, ali lijepo je i biti svoj. Tek je to punina, odnosno politically correct. Pođimo u susret proljeću!

Miljenko Stojić

Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, lipanj 2006., str. 70. – 71.

Bio jednom Gojko Šušak. Dobronamjerni će nadodati »ministar obrane«, nedobronamjerni se zadovoljno nasmiješiti. Stvarnost je to u zemlji Hrvatskoj, u zemlji BiH na početku 21. stoljeća. Taj Gojko, zajedno s Franjom Tuđmanom, odnosno on zajedno s njim, napraviše nam državu i sada se moramo određivati prema njoj. Uz to je još mnogo toga što treba izgraditi, postaviti na svoje noge, pa i obraniti. A u onoj bivšoj, Jugoslaviji, bilo je barem lonaca s mesom. Naravno, ne za sve. Sretniji su ih kušali, a oni manje sretniji čamili su po zatvorima. Treba biti spretan, takav je život, zaključili bi svi što razmišljaju želudcem.

Smije li se ustati protiv »želudčara«? Javna glasila zapjenjeno će viknuti »Ne«. Okrstit će to govorom mržnje, vraćanjem u mračnu prošlost i još koječime. Tu svoju zapjenjenost nazvat će demokracijom, borbom za ljudska prava. I onda će iz dana u dan trubiti o tomu. Druga se strana uopće ne će moći čuti. Njoj su ta javna glasila namijenila ulogu nedorasla djeteta u kutu. A mene su davno u školi učili istini koju su još stari Rimljani oblikovali kao načelo »audiatur altera pars« (neka se čuje i druga strana). Komu sada vjerovati: svojim starim dobrim učiteljima, a time i Rimljanima, ili ovim novim učiteljima, odnosno novim Rimljanima?

Dunja Ujević je načistu sa svojim uvjerenjima. Napisala je knjigu »Ministar obrane. Gojko Šušak«. Došla ju je predstaviti u Hercegovinu. Javna glasila možda misle da je slušatelja bilo »kao u priči«. Ma, ne. Predstavljanje kao svako drugo predstavljanje. Bilo je samo nečeg drugog. Svatko je dobro razumio o čemu se govori u toj knjizi, tako da se Ujevićka nije morala umarati objašnjavajući o čemu se tu radi. Na nekim drugim mjestima, bilo bi drugačije. Saznalo se da je ostala bez posla. Nitko to nije rekao, ali je platila cijenu svoje napisane knjige. Nije ni za čim žalila, opet bi ponovno napravila isto. Gledao sam starog prekaljenog ratnika. Gdje ću ga vidjeti sljedeći put? Na nekom predstavljanju knjige ili na nekom sudovanju dok neki drugi predstavljaju svoje zamisli? Tu je i jedan koji je robijao još za one države, prijateljice zapadne političke oligarhije. Valjda ću njega gledati na uobičajenim mjestima, ali, i on je ratovao? Kolika je cijena njihove životne knjige?

Javna glasila s ovu stranu granice tek su u mjesnim okvirima popratila promidžbu Ujevićkine knjige. Nije da ona to ne bi učinila i šire, ali jednostavno ne postoje na široj razini. Visoki predstavnik kaže da je tako određeno u Daytonu i da su to potpisali predstavnici sva tri naroda. Zaboravio je samo sitnicu. Nije rekao jesu li te i slične stvari činili s dubokim uvjerenjem ili pod golom prisilom. No, tko danas gleda na sitnice, rekli bi raznorazni predstavnici. Živimo globalizaciju, ljudska prava, napredak. Konačno postižemo dobru cijenu.

Noć se spustila na zemlju Humsku. Umorni poljodjelci voze ubrano grožđe iz vinograda. Traktori bez svjetala, teško vidljivi. Samo da ih ne vidi Europa. Naljutila bi se, uskratila nam pristup mjestima uljuđenih ljudi, mjestima gdje vlada zakon. A poljodjelac je mislio na ženu, na djecu, na mirovinu koje nema, na to tko će kupiti bogatstvo njegova naroda i njemu ponovno ne dati da stavi te svjetlosne oznake na traktor kojega je teškom mukom priskrbio. Kada uhvati malo vremena, čitat će i Ujevićkinu knjigu, pričali su mu već o njoj. Mate će je kupiti, nije važna cijena, on je večeras tamo.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Svi znamo da je zrcalo malena jeftina stvarčica koja nam kaže kako izvanjski izgleda naš lik. Za pogled unutra treba sasvim nešto drugo. Opet je jeftino, ali jest zahtjevno. Znamo li to, ili još bolje, znamo li što je to?

Ne ogledamo se samo mi ljudi. Čini to i država. Kažu da se takvo zrcalo zove »izbori«. A što je sa svakodnevnim življenjem, s neispunjenim snovima pučanstva…? O tomu se obično ne želi govoriti u ovome obliku. Govori se najviše o tomu pred spominjane izbore kada sve pršti od uzleta, spasonosnih rješenja, jednostavno svitanja posve novoga življenja. Znamo dobro kako to obično završava.

U BiH još je jedanput političko zrcalo stupilo na pozornicu. Slika koju je pružilo nije sjajna. Pučanstvo ogledavanje nije previše zanimalo. Negdje oko 38% zaokruživalo je tamo neke likove i stranke. Htjeli su time reći da se ne predaju, unatoč tomu što znaju da je više-manje svejedno kako glasuju, na kraju će biti onako kako je zacrtano. Kako to? Jednostavno. Nešto se može »popraviti« već pri samom brojanju glasova, drugo se »popravlja« na različite načine. Političari koji su osvojili vlast tako ne mogu stvari postaviti sukladno povjerenoj zadaći, već to drugi čine, ako se bune ili previše govore kažnjava ih se, skida s položaja i slično tomu. Pučanstvo ih žali, iako zna da i to netko mora biti. Valjda je ovo prolazno stanje, valjda će i ovdje stići ta bajna Europa, valjda će nam dopustiti da sami sve to shvatimo, valjda… Zanimljivo je uz to što je zrcalo jedno jedino, ali daje dvije, za neke tri slike, a kažu ima ih i više ako im se pribroji Brčko i Mostar. Tko može shvatiti neka shvati! Meni ide teško. Radije ću i dalje u onu kutiju ubacivati onaj papir, nadajući se da će pamet na kraju ipak pobijediti.

Branitelji sve ovo malo teže doživljavaju nego ostali. Ginuli su za velike stvari i taman kada su mislili da su mnogo toga postigli, čarobni štapić je zamahnuo i sve se počelo pretvarati u ružan san. Stiskli su ih da i sami u to povjeruju, ali im se to nije dalo pri zdravim očima, a ako su njih izgubili pri zdravoj pameti. Ne mogavši izdržati neki su posegnuli za očajničkim sredstvom: oduzeli su si život. Pribrojili su se onima iz Hrvatske, odnosno taj očaj prelio se ovamo. Čudi me kako to odgovorne vlasti ne zaustave. Ta već su mnogo toga zaustavili da se ne prelijeva preko granice, a ovo im ne uspijeva. A tako je sve jednostavno. Treba samo branitelje uvažavati, poslušati koje su to njihove muke i rješavati ih zajedno s njima. Samoubojstva će tada postati tako redovita kao i kod svega ostaloga pučanstva. No, dok odgovorni sve ovo shvate bilo bi dobro kada bi branitelji pronašli snage svoje nezadovoljstvo iskazati na neki drugi način. Oni što danas tako bahato odlučuju, proći će, ali ostat će velike vrijednosti za koje se uvijek isplati boriti i živjeti.

Smiješim se sebi u zrcalu. Ustvari, ja se to hrabrim. Moja nutrina poput spužve upija događaje oko mene i kuša ih preraditi. Nije lagano, na ovu zemlju raznorazni su nalegli poput komaraca. Odnose, čerupaju, uništavaju. Da bi popravili sliku koju zrcalo daje, sude druge zbog svega toga, objašnjavaju nam što bismo trebali vidjeti. Slušamo ih. Njima se čini da su uspjeli. Kada zastor padne, odlazimo nastojeći što prije zaboraviti predstavu. Treba mnogo toga učiniti i nemamo više vremena za gubljenje. Glumci iz predstave viču za nama, a mi uporno odlazimo. Neka svojim gazdama objasne što je bilo, a mi ćemo objasniti svojoj djeci. Zrcalo nas vječnosti čeka.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Kažu da je hrvatski narod poznat po gostoprimstvu. Putnika namjernika prima otvorenih ruku i srca. Ne bih istraživao je li to baš sve tako ili malo i drugačije. Rekao bih samo da svakoga tko nam dolazi u goste treba primati u skladu s namjerama njegova dolaska. To je ona stara narodna mudrost koja nam ne bi trebala ispiriti iz glave u ovo vrijeme neprestanog približavanja Europi, vrijeme kojekakvih činovnika koji nas uče osnovnim životnim pojmovima.

Zbog čega ovako započeh ovaj ogled? Kao i obično, i ovih sam dana čitao novine. Događaji idu naprijed svom silinom. Jedan od njih je i ponovno uvezivanje tri elektroprivrede u jedinstven sustav. Sve je vođeno iz središta u Zagrebu. Uspjelo je. Našli smo se, kažu, na tržištu od 500 milijuna potrošača. Čovječe! Proizvedeš struju, potrošiš koliko je potrebno za sebe, a ostatak prodaš. Uvijek će se na tolikom tržištu naći netko kome ona treba. Tako rade pravi gospodarstvenici, oni koji se spremaju ući u Europu. Prošao je rat, obnovili smo porušeno, sada možemo konačno početi zarađivati i izgrađivati svoj kraj. Zaista lijepe namisli! No, novine javljaju i o tzv. privatizaciji. Ne znam kako tu riječ prevesti hrvatski, možda kao »posvojenje«. Ti koji bi u budućnosti trebali gospodariti našim elektroprivrednim blagom nismo mi, netko je sa strane. Djelatnici se grčevito bore da to ne bude tako. Ali, vrli demokratski svijet, kako se vole nazivati ti koji dolaze, ne obazire se previše na njih. Čini mi se kao da im žele viknuti da im je dosta što rade, što bi još htjeli!? Uistinu demokratski, svaka čast! Hoće li djelatnici pognuti glavu ili će se prisjetiti da i oni imaju nekakva prava? Vidjet ćemo, događaji su pred nama.

Djelatnici, ne samo oni iz elektroprivrede, imaju i djecu. Glasovali su za one stranke koje će izgraditi takav politički sustav koji će najbolje odgovarati budućnosti njihove djece i njih. Povjerili su ih školama toga sustava da ih nauče svemu onomu dobru, da im pokažu put u život. Marljivi djelatnici u školama trude se odgovoriti ovim zadaćama. No, ipak dolazi do poteškoća. Svi potresi u društvu odražavaju se i na školu, gledano u cjelini. Najteže je onda kada poteškoće dolaze bezrazložno. Jedna od tih svakako je bila i onaj prijepor oko jezika. U ustavu države BiH piše da svaki konstitutivni narod ima pravo na svoj jezik, ali u stvarnosti to nekako ne ide. Oni koji su došli sa strane kažu da hrvatskom narodu takve stvari ne trebaju. Dobro, ne kažu baš ovako, objašnjavaju to »učenim« govorom o ovome i onome, ali na kraju se sve svodi na isto. Bude istina i jasnih stavova. Tako ovih dana OHR reče da hrvatskom narodu ne treba tv kanal na hrvatskom jeziku, da je to usporavanje…, čega no, teško je pamtiti sva ta približavanja i usporavanja? Da bi djeca bolje pamtila, njima govore o spolnosti. Roditelje nitko nije pitao bi li oni poslali djecu u školu onaj dan kada su ti neki dobili dopuštenje govoriti djeci o tomu. A djeca su polaznici 5.-8. r. pučke škole. Ni oni nisu znali što ih čeka kada su dolazili u školu. Neki nepoznati samo su se pojavili i počeli im govoriti, govoriti… A djeca su buljila u njih. O čemu oni to!? Nije ovo bogati Zapad, zaostali smo ti mi za tim, djeca su kod nas još uvijek djeca, a stariji se još uvijek znaju odgovorno ponašati, mislili su nastavnici. No, oni zapeli, pa zapeli. Na kraju ostavili i promidžbene letke. Tko nije uspio shvatiti, tamo sve piše. Čak je i nacrtano, fotografirano. Zaista prava velikodušnost, nema što!

Da, započesmo o gostoprimstvu. Pred očima mi je prizor u kojemu djed priča unucima o ovome vremenu. Pazite, nije to sada, već u budućnosti. Smiju se i djed i unuci, i vrte glavom. Kopka me samo malo pitanje, kako je danas?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

»Dolazi parlamentarna delegacija…«, zacvrkutao je moj sugovornik. Pogledao sam ga mršteći se. Nije me zanimalo iz koje zemlje ti neki dolaze i što hoće. Moram se malo odmoriti od svega. »Doći će Šeks…«, nastavljao je on dalje. Zastao sam. U glavi sam na brzinu preveo da dolazi saborsko izaslanstvo na čelu sa Šeksom. Nakon toga umalo da se nisam nasmijao. Još nedostaje riječ »resursi« i ugođaj govora nekih naših vrlih političara bio bi tu.

Primijetio sam da se oko hrvatskoga jezika manje brinu oni koji se i inače manje brinu o hrvatskoj državi. Pa i kako bi se brinuli?! Neprestano govore o Europi, globalizmu i koječemu sličnom. Široka su ta područja, treba ih razumjeti, oduzmu čovjeku svo raspoloživo vrijeme. Napunjeni novim saznanjima pokušavaju ih prenijeti nama neukima. Ne ide to lako. Da bismo ih razumjeli, nerijetko moramo prevoditi što su htjeli reći. Pridruže im se i oni što su došli s tih dalekih širokih područja i urnebes je tu.

U Herceg Bosni, oprostite BiH, umijeće prevođenja jest umijeće življenja. Uzmimo za primjer prošle izbore. Mnogi na njih nisu ni izišli, jer nije im se dalo prevoditi čemu sve to služi. Oni koji su izišli, iz raznih izjava, svoga iskustva i mišljenja drugih pokušavaju spoznati zbog čega su zapravo izišli i koji je ishod svega. U Mostaru je sve još zamršenije. Osim što na razumljiv jezik treba prevesti izbore općenito, posebno još treba prevesti izbore koji vrijede samo za njih. Tko, zbog čega… i još stotinu pitanja. Izgleda da ćemo na kraju balade bolje poznavati politiku nego bilo koji drugi posao. A ja mislio da su nam ovi neki došli da nas nauče biti Europejcima. Usput, što to uopće znači?

Jednome mome poznaniku izgleda da je mnogo toga jasno. On na sve gleda kao na ono što je već prevedeno. Reče mi da je prošli put potegao sve veze da upravo on bude izdavač nove knjige Radovana Karadžića. Zbog čega ne bi bio? Nije ratovao s njim, nego bi se moglo reći protiv njega, ali čemu služe takva pitanja? Novac je novac, a Radovanova knjiga sada je tražena stvar. Ništa mu nisam rekao. A i što bih mu mogao reći? Neka vremena svatko je preveo na svoj način. Razmišljajući o svemu tomu danas čini mi se da sam mu trebao predložiti da je izda u hrvatskom prijevodu. No, bojim se da bi ga tada neki napali. Bože moj, svi se razumijemo, kako je to lijepo?! Zaista je jedna od najvećih vrlina živjeti i pustiti druge da žive, kaže jedna engleska poslovica. Čija to?

Ne znam kako prevesti one koji nikako da shvate da sve ono što želiš za sebe, za svoj narod, za svoju državu…, to moraš željeti i za drugoga, drugi narod, njegovu državu… Da kažem da su neupućeni, nisu. Da kažem da su budale, napad je to na drugoga. Da kažem da su… Upravo to! Oni su ono što svatko od nas misli da jesu. Puni sebe gledaju svijet okolo misleći da sve vide, a ustvari ne vide ama baš ništa. Kad ih gospodar više ne treba, odbaci ih kao dijete lutku. Možda, dakle, da kažemo da su lutke na koncu? Kako hoćete! Ta svejedno je. Naši putovi nisu njihovi putovi, naše misli nisu njihove misli, Ili možda jesu? Pokušajmo ovaj govor, ipak, završiti time da znamo što hoćemo i da znamo kamo idemo. Nije to put u Ameriku, Kanadu, Novi Zeland i ne znam kamo još. Put je to prema odluci izdržati sve napore, ostati na svojoj zemlji, ponašajući se besprijekorno ne samo prema pripadnicima svoga naroda, već i prema pripadnicima svih drugih naroda, odnosno prema svakome onome tko nam dođe u susret. Jesam li dobro preveo one naše dubinske misli?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 25. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Stajao sam s poznanikom pred jednom društvenom ustanovom hrvatskog naroda u BiH. Razgovarali smo o različitim stvarima. Iznenada je on okrenuo glavu na drugu stranu. Upitao sam ga što se dogodilo. Rekao mi je kamo da pogledam. I imao sam što vidjeti. Naša »slavna« ličnost iz javnih glasila ide nogostupom i telefonira. Gledao sam u njega. Bilo mi je svejedno. Pitao sam poznanika odakle taj ovdje, nije valjda da će svratiti k svojima. Odgovorio mi je da on ide k »svojima«, samo su ti njegovi iz različitih zemalja. Nisam shvaćao. Objasnio mi je da se malo niže nalaze sjedišta dviju međunarodnih udruga i da on redovno svraća k njima. Sada mi je sve bilo jasno. Izgleda i njemu. Zbunjeno je gledao, ne znam samo je li mene ili moga poznanika, kojega valjda bolje poznaje. Odmahnuo sam rukom. Baš me briga!

Rukom je naravno najlakše odmahnuti, ali što onda? Čeka nas gola svakidašnjica. Treba joj se znati suprotstaviti, prozreti njezinu duhovnost i prema njoj se odrediti. Mislite da je bezduhovna? Zacijelo nije! Čak i onda kada kaže da ni u što ne vjeruje, ona je duhovna. Vjeruje barem u to ništa. Mnogi su teolozi o tomu puno toga rekli. Ja bih spomenuo samo jednoga: Brunu Fortea. Napisao je izvrsnu knjigu Teologia della storia (Teologija povijesti). Kako je samo osmislio zbrku povijesnih događanja! Poslije njezina čitanja spremniji smo prihvatiti svakodnevne povijesne hirovite skokove.

Što čita naša spomenuta slavna ličnost, stvarno ne znam. Znam samo da pokušava biti mjerilo svih događanja na ovim prostorima. Tumači, poučava, kori. Buni se zbog povreda ljudskih prava. A ne tako davno kidao je križiće s lančića djeci u srednjoj školi. Sada valjda misli da se to zaboravilo, što li? Radije bih rekao da on misli da su ljudska prava za njega i slične. Kao i nekada, tako i sada, on nemilice gazi ljudska prava drugih da bi za sebe priskrbio neko mjesto koje mu po njegovom mišljenju donosi tvarne probitke. Stvarni gospodari na ovim prostorima prihvaćaju ga zbog jedne jednostavne stvari: zna klimnuti glavom uvijek kada je to potrebno. Potrebno naravno u skladu s njihovim mjerilom stvari. A je li ono i naše mjerilo?! Duga je to priča, zar ne?

Isto tako ne znam svrstava li se ova naša slavna ličnost u ljevičare, desničare… Znam samo da on nije naš Rocco Buttiglione. To je onaj čovjek koji se nije odrekao svojih uvjerenja da bi bez poteškoća zasjeo u stolicu povjerenika za pravosuđe, građanske slobode i sigurnost u budućem Europskom povjerenstvu. Zbog toga se na njega obrušila koalicija lijevih stranaka u europskom parlamentu. Kako su samo zapjenjeno branili svoje stavove, odnosno ljudska prava! Buttiglione valjda na njih nema pravo. Nije važno što bi on spadao u desničare. Moglo se dogoditi i obrnuto. Načelo je važno. Uostalom, još ne mogu uprijeti prstom da je do sada negdje ugrozio ljudska prava. No, poteškoća je u tome što otvoreno želi govoriti o svojim stavovima, raspravljati o njima kao što se raspravlja i o svemu drugome. Što sada?

Očekivao sam i očekujem, unatoč svemu, da međunarodna predstavništva brane ljudska prava svakoga bez obzira pripadao ljevici, desnici ili ne znam kakvoj podjeli. U tome im ne će pomoći ljudi koji samo znaju klimati glavama da bi se domogli što boljeg položaja. U tome će im samo pomoći ljudi od stava poput Rocca Buttiglionea. Takvi su stameni, mirni i ljudski. Od njih se ne okreće glava na ulici.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. studenoga 2004., 21.00 - 21.45

Nekada su davno djecu, a i starije, učili da »Božje oko svuda gleda i ništa mu se sakriti ne da«. Djeca k'o djeca, shvaćala su bolje, a starijima je to išlo malo teže. Ipak, išlo je. Došlo onda neko novo vrijeme i sve proglasili zastarjelim i prevarantskim. Bez isprike, bez dvoumljenja. Progon je započeo i još traje. Zbog toga u novoproglašenom Europskom ustavu ne smije se spomenuti ni Bog, a kamo li njegovo oko. S druge strane, kao nešto suvremeno, naviješta se bolesna zamisao »Velikog brata«. Ljudi kao pokusni kunići žive zajedno, a sve nadgledaju kamere i uživo prenose. Nekada nismo vjerovali Orwellu, pa došlo vrijeme da povjerujemo svojim očima. Možemo u sve još dodati i vijest da se ženi Elton John, ali ne suprotnim, već istim spolom. Za javna glasila je to vrijedna vijest i zbog toga su je prenijeli.

Što je s Hrvatima u svemu ovome? Jedne su već itekako zapljusnuli ovi valovi, drugi čekaju da ih tek zapljusnu. Naravno da ih nitko nije pitao žele li da ih ti valovi uopće zapljuskuju. Sve je kao za oluje. Tu je htio ti to ili ne. No, priseban pojedinac snaći će se i u takvim trenucima. Zna da će oluja proći i zbog toga joj se suprotstavlja na najučinkovitiji način.

Ne baš slučajno ovih dana s obje strane granice putuje međunarodni znanstveni skup o fra Andriji Kačiću Miošiću. Bio je to čovjek koji je radio za svoju vjeru, narodno jedinstvo i stvarao hrvatski književni jezik. Ne ćemo o tomu koliko je u svemu uspio. Recimo samo da su kasniji naraštaji popustili pod pritiscima i odbacili njegovu zamisao da hrvatski književni jezik bude štokavska ikavica. Međutim, mudar čovjek zna da nikada nije kasno. Hoćemo li razumjeti isusovca Bartula Kašića, fra Andriju Kačića Miošića i slične? Bilo bi to dobro, jer bi se pokazalo da je naše oko s pogledom, a ne bez njega.

Neki Bosnu i Hercegovinu nazvaše tamnim vilajetom. Nisam to nikako razumio. Zbog čega bi bila tamna i zbog čega bi bila samo vilajet? Država sa svojim poteškoćama, ali država svoja i njezinih građana. Istina, bilo je razdoblja u kojima je ta državnost bila uklopljena u neke druge nasilne tvorevine. Ipak, bila je draga onoliko koliko su to htjeli njezini pučani. Nastojim i danas razmišljati tako. Da je lako, nije. Svjedok je tomu i Doris Pack, zastupnica u europskom saboru. Na temelju svojih opažanja shvatila je da Hrvate nekako previše tjeraju u stranu, bolje rečeno u tor, s obje strane granice. Tamo u Zapadni Balkan, a ovamo još nisu izričito rekli. U skladu sa svojim shvaćanjem pravednosti, buni se. Valjda smo joj zahvalni za to?

Jedan zanimljiv pogled oka stvara se u posljednje vrijeme. Izgleda da bi vjere na ovim prostorima mogle malo bolje surađivati. Tako kažu vijesti iz javnih glasila, ako im je vjerovati. Unatoč svemu i sama je zamisao zanimljiva. Usuđujem se postaviti pitanje: da je suradnje bilo i prije, odnosno da su svi iskreno njoj pristupali, bi li uopće bilo došlo do izlijevanja velikog zla u bližoj prošlosti? Ne želim ovime svaliti krivicu na one koji vjeruju. Mislim da takvi nikada ne će povesti neki osvajački rat, oni se samo znaju braniti. Oni kojima je glavni pogled na život osobni probitak, takvi donose nesreću. Pogled njihova oka je zao. Što je više onih koji su nesebični, zli će teže uspijevati u svojim namjerama. Držim da je to ona bistrina koja će ove prostore učiniti jasnima. Samo, kada bi to shvatili i svi oni koji nam nepozvani dolaze iz tuđine!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. studenoga 2004., 21.00 – 21.45

Ima već jedno duže vrijeme od kada hrvatsku javnost (ne ću o drugima) izluđuje novokovanica: Zapadni Balkan. Svi o njoj znaju sve i svi o njoj ne znaju ništa. A baš smo bili pomislili da o tom duhu, ponovno puštenom iz boce, ništa više ne ćemo trebati učiti. Protutnjao rat, protutnjao i duh nasilnog bratstva, jedinstva i svega onoga što čini nasilje. Na žalost sada je taj duh ponovno tu i trebamo ga odgoniti što dalje od sebe. Sa sobom nosi sluganstvo, blud, pokvarenost i još mnogo toga. Ovih dana u javnim glasilima u BiH imamo priliku čitati napise koji se pretvaraju da dotiču ta područja. Ustvari…

Jedna djevojka, tuđinka, skončala je svoj mladi život na brutalan način na Zapadnom Balkanu, kako bez ikakva pitanja počeše nazivati određena područja. Tu djevojku iskorištavali su svi koji su je se mogli dočepati. Granice ni u ćudorednom ni u zemljopisnom smislu nisu postojale. Dok se sve to događalo, društvenih vlasti nije bilo nimalo briga. Znalo se tko se u susjedstvu time bavi, ali se o svemu šutjelo. Uzbuna je samo nastala kada se spoznalo da je jedna od tih djevojaka mrtva i da je zarazila svakovrsnim bolestima velik broj ljudi. Javna glasila počela su bubati o tomu. Naklada, gledanost i slušanost naglo su im porasli. Time i prihodi od promidžbe. Među svim tim glasovima najslabašniji su oni koji pokazuju neko sažaljenje nad nesretnom djevojkom. Svima kao da je svejedno što je netko na takav način, izgleda silom, zarađivao svoj svagdanji kruh. A to je ono bitno pitanje. Tko ili što nastoji ušutkati ono ljudsko u nama? Kako to da se opipljivo osjeća žal za onima koji su se zarazili iskorišćujući drugo ljudsko biće, a ne žal za tim ljudskim bićem? I hoćemo reći da nismo na Zapadnom Balkanu? Ma, daj! Ispričavam se, zapravo i nismo. Mi smo na Zapadnom Balkančiću. Ovo je »mila majka« prema onome kako će nam biti kada stignemo na taj Zapadni Balkan. Ne će nas tada izvući prozirna priča da su nam sve namjestili neki tamo tuđinci koji su ovamo došli za velike novce i nije ih briga ni za što. Na stranu ima li ih ili nema takvih, tko nas tjera vjerovati njihovim riječima i raditi gnusne stvari? Valjda smo odrasli ljudi!?

Kad su u pitanju Hrvati u BiH, onda nam CIA poruči na svojim Mrežnim stranicama da nas je 300.000 manje nego prije rata. Vjerojatno je to istina. Sada možemo kukati zbog toga, ali čemu? I nadalje će nas biti isto. Taj poguban podatak može popraviti samo naše drugačije ponašanje. Počnimo stvari nazivati pravim imenom. Neka ona nesretna djevojka bude nesretna djevojka, a oni koji su je iskorištavali bludnici, pustopašnici i tomu slično. Jedan je to od načina da počnemo zaustavljati svoj put u taj Zapadni Balkan koji nam neki izvana, ali i iznutra namijeniše. Pobjegnimo što prije i s ovog Zapadnog Balkančića. Počnimo cijeniti svoje velike ljude, svoje velike zamisli, svoje velike uspjehe, pa ćemo znati početi cijeniti sve to i kod drugoga. Samo onaj tko pod svaku cijenu želi zadovoljiti svoje nagone, ne će shvatiti o čemu ja, o čemu mi, uopće govorimo. Njima je svaka riječ nerazumljiva. Oni se zanose zlom i padaju velikim skokovima u ništavilo.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. studenoga 2004., 21.00 – 21.45

Jedna od riječi koja se kroz proteklo desetljeće najviše izgovarala zacijelo jest povratak. Pritom je svatko mislio na ostvarenje svojih zamisli koje se počesto ne usudi javno objaviti. Što imamo od svega danas? U Hrvatsku se raseljeni tijekom nametnutog rata vraćaju uz potporu glavnih igrača na ovim prostorima, ali samo jedni, u BiH to ide puno teže, posebno kada je u pitanju hrvatski narod. Da stvar bude još gora, uporno se grade dva entiteta uz postojanje tri konstitutivna naroda. I neka se vraća tko hoće, zar ne?

Zgrozilo nas je još jedno ubojstvo svećenika. Ime: Kazimir Višaticki, mjesto: Bosanska Gradiška. Vlasti su brzo djelovale i uhitile ubojicu. Ipak, ostao je trpak okus u ustima. Zbog čega se sve to događa, kao i mnoga druga manja djela? Tko to sve hrani u narodima na ovim prostorima uvjerenje da su progonjeni, da onoga drugoga ne smiju pustiti blizu sebe? Nisam uvjeren da je u igri samo povijest. Ta svi smo naučili okrenuti se malo više sadašnjosti. Mislim da je odgovor jednostavan koliko i složen: zlo je stupilo na pozornicu. Pronašlo je svoje poklonike i izlilo se u našu svakidašnjost. Nismo li dovoljno mudri uprljat će nas svojom rugobom. Postajat ćemo neprestano sebičniji i na kraju ćemo početi izjedati sve oko sebe. Lijek je samo povratak, da ne bude zabune mislim na povratak svojoj ljudskosti i svojoj vjeri, ma koju izabrali. Tek tada bit će nam omogućen i onaj zemaljski povratak, makar nas od toga odvraćali nasilnim ili prikrivenim sredstvima. Valjda imamo snage postaviti stvari na svoje mjesto?!

Da stvari postavlja na svoje mjesto misli i FTV. Desetcima tisuća ljudi ovih predbožićnih dana prijeti tužbom. Razlog: nisu platili tv pretplatu. Mnogi od njih kažu da uopće ne gledaju ono što im FTV nudi. Takav im program jednostavno ne odgovara. I što sad? FTV na papiru ima pravo. No, je li to njezino pravo ujedno i pravedno? Dolazimo opet do dva entiteta, tri naroda i slično tomu. Neki europski političari rekoše da je sazrelo vrijeme drugačije urediti BiH, drugi odlučno izjaviše da to ne dolazi u obzir. I jedni i drugi za sebe kažu da su međunarodna zajednica. Narode o kojima se radi, malo tko pita što oni misle. Istina je da to nije lako izvesti. Velika je opasnost da bi prilikom razgovora pretezala sebičnost. No, opet jedno pitanje: Ima li itko da u tim narodima promiče osjećaje gledanja na državu BiH kao zajedničku zgradu, ali zgradu u kojoj svatko živi zadovoljan u svome stanu? Je li to možda Međunarodna zajednica, vjerski službenici, društvo u cjelini... Rado pitanje ostavljam neodgovorenim. Znam samo da bi tada i FTV izgledala drugačije i da bi teško prijetila tužbom ovolikom broju ljudi.

Zvuči li, zbilja, povratak tako daleko i tuđe? Zacijelo mnogo o tomu znaju franjevci Bosne Srebrene. Odlučili su se vratiti u sve župe koje su imali i prije Domovinskog rata, pa makar se vjernici u njima brojali na prste jedne ruke. Rat ih je dohvatio kao i njihove vjernike, bacao ih tamo i ovamo, ali su imali hrabrosti donijeti jednu ovakvu odluku. Oslonjeni na svoju povijest, poučeni nedaćama zaputili su se u novu budućnost. Kakva će biti? Tko njima i svima sličnima, da ih sad ne nabrajamo, pomaže uspjeti u svome naumu? Prati li netko taj povratak i zvecka kaznama ako se on ne događa? Znam da će netko reći »Daj, budimo razumni«, ali isto tako znam da će uspjeti onaj tko se usudi.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. prosinca 2004., 21.00 – 21.45

Kako se može pobijediti neki narod? Kažu, vrlo jednostavno. Najprije ga dovedi do toga da počne omalovažavati samog sebe, dvojiti, a onda nastavi s rušenjem sjećanja na slavnu prošlost, i to uz njegovu iznuđenu pomoć. Uspjeh je zajamčen.

Pokušaj ovakvog načina ponašanja vidljiv je u našemu društvu na svakom koraku. Sad, koliko je uspješan, to je već neka druga priča.

Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj tadašnji predsjednik se potužio da mu određeni dio hrvatskog biračkog tijela nije dao glasove i da zbog toga nije pobijedio u prvom krugu. Smiješna li, da ne kažem bezobrazna, čovjeka! Usuđuje se dijeliti glasače općenito, zatim prebrojavati glasače onih drugih šuteći o svojima kao zaliven. A bilo bi zanimljivo raščlaniti tko to uopće za njega glasuje i zašto. Bilo kako bilo, prozvani dio biračkog tijela i dalje će nastojati ostati na svojim pradjedovskim ognjištima i glasovati prema svom uvjerenju. Pitanje je samo koliko mu hrvatski predsjednici, ako ništa drugo onda barem po dužnosti, u tomu pomažu?

Blagdani prošli, suđenja se ponovno zahuktala. U glavnoj smo ulozi. Hoćemo li se time dičiti? Kako se uzme. Suđenja izgleda ne možemo izbjeći. Ali možemo izbjeći da se na njima ponašamo kukavički. Sve će proći i netko će jednoga dana u miru sabirati tko je bio dostojan trenutka, a tko ne. Odnosi se ovo i na sva druga područja našega djelovanja. Jednostavno smo svi na sudu. Vremena mutna, probisvijeti sa svih strana sjatili se iskoristiti ih. Rečeno rječnikom od prije nekog vremena: tsunami je pohodio naše krajeve. Ipak, život ide dalje, besmisleno je odustati.

Matica hrvatska iz Mostara uporno se bori pokrenuti raznorazna kulturna događanja. Do sada je polučila veliki uspjeh. Snašli su se u sredini u kojoj je prikriveno tko povlači one prave konce. Na stranu sva priča o tomu, ipak se malo toga zna. Da se zna, onda se Matica hrvatska ne bi morala tako snalaziti, društvo u čiju korist djeluje redovno bi je novčano pomagalo. Naravno, ne bi se morali snalaziti ni drugi koji rade na korist ovoga društva. Opet netko zna zbog čega je to tako i kada će to prestati. Nama je izdržati i ništa više, ponovno zaključimo.

Ne znam kako bi sve ovo išlo da nije duboke vjere hrvatskoga naroda. Uvijek do sada ona ga je izvlačila iz provalija, valjda će tako ponovno biti. A jesu li je zatirali do sada, jesu! Ipak, zatiratelji su se smjenjivali, a ona je ostajala. Crkve su paljene, nove su nicale. Na kraju dolaze prosuditelji, ugojeni, s poslanjem u rukama. Upućeni su kako treba postupiti s pukom, da ne kažem svjetinom. Je li Crkvu, kao onu koja prenosi vjeru tom narodu, tko što pitao? Zar je potrebno odgovoriti? Njezini mnogobrojni vjernici još se nisu vratili u mnoge krajeve i ne zna se kad će. Nekada su govorili da je to zbog pogrješnog političkog vodstva, danas više-manje šute. Očito se izlizao taj dokaz. No, novi su uvijek tu, nije važno što baš previše ne odgovaraju istini.

Da bi rogoborenja bilo što manje, a »uspjeha« što više, sredstva društvenog priopćavanja upregnuta su u raznorazna kola. Zadatak im je dati konačnu sliku nestvarne stvarnosti u koju nas svakodnevno nastoje gurnuti. Kad bi se čovjek mogao izmaknuti iz ovoga društva, na temelju njih bi zaključio da je to društvo s razvijenom demokracijom, žedno istine pa svako malo ganja neke lopove i prevarante. Milina jedna. Nije naravno da lopova nema, da nema loših političara, prijestupnika raznoraznih vrsta, samo jesu li to baš oni u koje se neprestano upire prstom? Nešto nam svima kaže da to nije tako. I drugi imaju slična i veća bogatstva, i drugi čine slične ili još gore stvari. Međutim, važna je prosudba. O pravilima za nju ne ćemo ništa, osobito kada se ona ugađaju ne po istini i pravdi, već po probicima koji se mogu postići.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. siječnja 2005., 21.00 – 21.45

Mjesec veljača bio je mučan u Hercegovini te godine kada je prestajao II. svj. rat. Oni koji su se borili protiv pobjednika povlačili su se prema Zapadu, a neki od onih koji su samo radili svoje uobičajene građanske poslove daleko od bojišnice ostajali su na svojim mjestima. Bili su nedužni i mislili su da se nemaju čega bojati. Zbog toga danas govorimo o 66-ici ubijenih fratara, 13. biskupijskih svećenika, časnoj sestri, i mnoštvu naroda. Ipak, nije se još čulo da se itko ispričao, a kamoli da je bio osuđen. Čulo se samo, kao ovih dana, »Mi smo ponosni«. Valjda je to prilog suživotu u ovom vremenu, za ono je već prekasno, što li?

Čudno bi bilo da je drugačije u zemlji koja je dovedena do besmisla. Svi prisežu na vjernost, na svoju ljubav prema njoj, ali svega toga nigdje. Iza slatkorječivosti pomalja se samo goli probitak. Zbog nečijeg izopačenog htijenja sve su mogućnosti neprestano otvorene. Narod šuti i muči svoju muku. Očito misli da su neki ovdje bili i stoljećima pa su opet otišli. Ali, mučno je to čekanje, nepravedno nam oduzima svakodnevnu radost. Nije stoga nikakvo iznenađenje ako zaključimo da nismo ponosni na sve to. Tek smo željni slobode i mirna života, ništa više!

Djeca u našim školama početkom ovoga trećega tisućljeća željna su čuti predavače na svome jeziku, učiti svoju povijest, nadati se svojoj budućnosti. Govore da je to zastranjenje, odmak od multikulturalnog društva. Bože, koje krivotvorenje logičnog razmišljanja! Ako smo svi isti, gdje je tu multikulturalnost? Tek izgrađivanjem sebe u svakom smislu sposobni smo graditi društvo koje cijeni razlike i njima se obogaćuje. Svatko tko je dobronamjeran to zna, a oni drugi pokušavaju nas prevariti, orobiti. Trebamo im se oduprijeti svim silama i nastojati čuvati multikulturalnost koja nikome ne škodi.

Još ne jenjava borba za hrvatski tv kanal u BiH. Neki odlučili da nam sve to ne treba, iako svima drugima treba. Ne znam zbog čega se brinu. Nismo pokvareni i ne ćemo naškoditi samima sebi ako budemo govorili o svojim poteškoćama, jezikom koji najbolje razumijemo, s kojim smo se rodili i odrasli. Uostalom, ne tražimo ništa drugo nego ono što Europa jamči čak i nacionalnim manjinama. A jednoga dana bismo se njoj trebali pridružiti, barem tako kažu i time nas plaše. Opet krivotvorenje logike, ali to za njih nije važno kada se radi o njima.

U Hrvatskoj su se počele pojavljivati doktorske radnje na temu sredstava društvenog priopćavanja. Barem koliko ja znam, u BiH toga još uvijek nema. Tamo je ocjena porazna, iako su nam mnogi tvrdili da je s detuđmanizmom sinulo sunce slobode. Ovamo još ništa nije sinulo, pa je valjda stanje još gore. No, tko pita narod? Veliki su probici pritiskli ove krajeve i istina nije onakva kakva ona jest, već onakva kakvom se ona proglasi.

I što sad? Sve je crno oko nas. Ma, nije! Poteškoća će uvijek biti, samo treba biti spreman rješavati ih. To rješavanje mora se voditi čovjekoljubljem i vjerom, ako mislimo da postoji Bog. Tek tada možemo biti ponosni na sebe i na put kojim idemo. Ponos na ubijanje nedužnih, ponos na šutnju o tome, nešto je što se naziva sasvim drugačijim imenima. Ali, život je takav, naročito onda kada nam ga propisuju ne dopuštajući da se on ravna prema svojim zakonitostima. Ipak, znam da će doći drugačiji dani u kojima ćemo jednostavno biti više ljudi. Previše se zla izlilo u ovo suvremeno vrijeme da nakon svega ne bi došlo i obilje dobra. Jednostavno smo u pustinji poput izraelskog naroda prije nekoliko tisućljeća. Budimo samo ponosni u svome hodu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. veljače 2005., 21.00 – 21.45

Počeo sam se pomalo čuditi ovom mom hrvatskom narodu. Kaže da je vjernički, a nikako da razumi ulogu raznih Poncija Pilata koji su mu počeli dolaziti nakon što je stekao kakvu takvu slobodu. Dolazili su oni i za vrijeme Domovinskog rata, ali se mislilo da su prolazni, da će ih sloboda otpuhnuti. Pokazali su se, ipak, kao žilav soj. Nahrupili su u još većoj mjeri i puno vještiji nego prijašnji. Tek tu i tamo nešto se obavi sirovo, sve se obavlja tiho i polagano, u rukavicama. Javnost, gdje se to obavlja, kriči da su nepravedni, javnost odakle su došli kriči da divljake treba naučiti pameti. I na kraju svega kako da Poncije Pilati ne operu ruke? Trebat će to shvatiti i hrvatski narod.

Za početak recimo da je užasno prljav posao određivati koji narodi imaju pravo na sredstva priopćavanja na svome jeziku, a koji ne. Unatoč rukavicama i svoj brizi ruke se moraju zaprljati. Kako ih onda ne oprati? Na čistoću se mora paziti. Što će nam reći ukućani, susjedi, prijatelji? A i ta sredstva priopćavanja nisu za svakoga. Svašta govore, svašta naviještaju i sposobna su probuditi ljudsko razmišljanje. Zamislite što bi ostalo od ove kugle zemaljske da svatko počne razmišljati?! Ne, to se ne smije dogoditi. Jedni trebaju raditi, jedni uživati, jedni ljenčariti,... jedni razmišljati. To je budućnost: svakome je određeno njegovo mjesto i povrjeda je zakona ako se drzne reći da je za nešto drugo sposoban. Isto je i s narodima. Red mora carevati. Nije li tako, treba upregnuti sve sile da što prije tako postane. Kako nakon tog velikog posla ne oprati ruke? To je jednostavno dužnost i svaka je priča o tomu suvišna. Oni koji to nikako ne mogu shvatiti, trebaju naučiti. Škola u kojoj se to uči... Ma, daj, ne ćemo valjda sada o tomu? Neke stvari se ipak trebaju znati, zar ne?

Znači, idemo nešto drugo. Može o tome kako je u državama odakle dolaze Poncije Pilati. Vjerojatno da je u tim državama sve uređeno kako treba. Da nije, kako bi mogli izvoziti Poncije Pilate. Zar bi se usudili ne raditi ništa ili raditi nešto krivo za onoliki novac koji primaju? Ne, oni su predstavnici dostignutih sloboda u svojoj državi. Znaju kako se uspješno iskorjenjuje nepravda, kako svakome treba dopustiti da se školuje na svom jeziku, govori njime, sluša ga na radiju i televiziji, čita u novinama i na Internetu. Nadalje, oni znaju kako se pošteno zgrće novac, korak po korak, uporno i djelatno. Znaju također da se ne smije drugoga prisiljavati da živi u nekoj zajednici s nekim, ako on to ne će. I još mnogo toga oni znaju. Naučili su u svojim zemljama i dovoljno su mudri da to primjene bilo gdje da budu poslani. Samo nerazumni će reći da oni dolaze nepozvani i da griješe. Tko je još vidio da veleumi umiju pogriješiti i da su negdje nepozvani?

Pada mi na pamet Miro Gavran i njegov roman »Poncije Pilat«. Onaj povijesni Poncije Pilat mučio se za boljitak nečijeg tuđeg naroda, a ne svoga, a ipak nije doživio priznanje (ulazak u Vjerovanje za njega to jamačno nije). Poslije se mučio sa svojim mislima i na kraju se obratio. Pokajao se za sve što je do tada činio i krenuo naprijed sasvim novim putem. Tako kaže Miro Gavran. Ne znam hoće li ovi naši suvremeni Poncije Pilati tako učiniti? Ako ništa drugo, previše ih je. Teško će im misli krenuti u istom pravcu. Čini se da se određena promjena događa tek onda kada se vrate odakle su i došli. Tada odjednom počnu govoriti kako nije sve bajno tamo gdje su bili. Pa onda nabrajaju što sve nije bajno. Čudo jedno koliko toga ima. Tek tada shvaćamo da su imali teško poslanje. Tko može uspjeti sa svime tim? Nitko. Zbog toga im je dužnost oprati ruke. Neka sve bude čisto i transparentno, za nas razvidno.

Mislim da bi još netko trebao oprati svoje ruke: narod. Istina, nije on nikamo išao i nije ih mogao zaprljati negdje vani. Ali jest ih ponekad zaprljao kod sebe. Nije to samo ono što govore Poncije Pilati. Našlo bi se svakako nešto i od toga. Narod svoje ruke najviše može zaprljati ako sluša razne Poncije Pilate. Njih ima na raznim stranama. Osjećam da krivo mislite. Svatko tko radi nepošteno, licemjerno i tomu slično, protiv je naroda, ma odakle došao. Zato on treba od njega oprati ruke. Tek tada nastupit će čistoća i shvatit ćemo kako je lijepo živjeti na ozemlju koje je naše i koje volimo.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. travnja 2005., 21.00 – 21.45.

Svake godine slavi se Dan sredstava društvenog priopćavanja. Bože, kako to milo zvuči? A jesu li ona mila? Hm!

Nekada se javni društveni život na Zapadu odvijao na trgu. Ljudi su se susretali, izmjenjivali misli, slušali drugačije od sebe i stvarali svoju svijest o okolišu u kojemu žive. Kasnije su se u sve upetljale propovjedaonice s kojih su propovjednici grmjeli o potrebi drugačijega života. Danas smo zapljusnuti sredstvima društvenog priopćavanja i njihovom svenazočnom zaglušujućom bukom. Postala su govornica s koje se pokušava nametnuti svoj pogled na svijet. A namjere govornika nisu uvijek čiste i nisu uvijek dobre.

Crkva se u svemu nije najbolje snašla. U skladu s nekadašnjim geslom bijega od svijeta zanemarila je ovaj vid ljudske stvarnosti. Tek na II. vat. saboru postala je svjesna uloge koju bi trebala odigrati. Od tada se stanje donekle popravilo. Bez obzira nazivale se pojedine države demokratskima ili ne, Crkva se u njima bori razviti svoja sredstva društvenog priopćavanja. One koje to odbijaju pravdaju se odvojenošću Crkve od države. Prešućuju naravno pritom da na društveno ili političko mišljenje nema pravo nitko bitno utjecati, pa tako ni oni, i da odvojenost Crkve ne znači i njezin progon iz društva. Tamo gdje je Crkva uspjela trebala bi krenuti još dva koraka dalje. Osim čisto svojih, zadaća joj je potpomagati i sredstva društvenog priopćavanja s kršćanskom pozadinom i dubokom uronjenošću u stvarnost ovoga svijeta. Nakon toga lakše će prijeći i na sljedeći korak: borbi za svojim ispravnim prikazivanjem u protivnim sredinama.

Današnje hrvatsko društvo s obje strane granice na žalost ima velikih nevolja sa sredstvima društvenog priopćavanja. Nekadašnji vjerni službenici protuljudskog socijalizma uglavnom su ih zadržali u svojim rukama. Oslonili su se na istomišljenike u svijetu i na protivnike naše slobode, te caruju li caruju. Vidjeli smo to nebrojeno puta, ali ipak nismo vjerovali da će doći i do toga da se za iznošenje istine, ili za istraživačko novinarstvo kako se to uobičajeno naziva u vrlom svijetu, može godinama sjediti u zatvoru. Izgleda da može. Politički usmjereni Haaški sud kaže tako. Tako kažu i naši novinari kojima riječ državotvorstvo i domoljublje uopće nije jasno, odnosno jasno im je kao nešto mrsko. Jedan od najčešćih izgovora im je da iznošenje istine o tajnim svjedočenjima može naštetiti tajnim svjedocima. Samo da priupitamo: ta tajna svjedočenja mogu li naštetiti okrivljenima i njihovim državama? Pametan čovjek zna odgovor, kao što ga zna i na to zbog čega su Hrvati u BiH uglavnom bez svojih sredstava društvenog priopćavanja. Nije tu pamet pokupio slušajući nebrojene izgovorene slatkorječive riječi. Saznao je to na svojoj koži za koju nitko ne mari doli on sam. Kolonijalizam se u ljupkom plaštu tiho šulja našim dvorištima.

Stvarno, snaći nam je se u moru mnogobrojnih glasova ili govornica oko nas. Lijenčine smo ako kažemo da ništa ne možemo učiniti. Činjenje ne znači, naime, da se djelatno moramo u sve uključiti. To će učiniti oni kojima je Bog dao određene darove. A nama je zacijelo dao dar dobroga rasuđivanja. Prestanimo gledati i slušati emisije koje ne odgovaraju našem ljudskom i kršćanskom uvjerenju. Primijenimo to i na ostale vidove sredstava društvenog priopćavanja. Okrenimo jednostavno pucu. Zanimljivo, i oni nam tako kažu uvjereni u svoju nadmoć. Jesu li uistinu nadmoćni? Vukovarska djeca ponajbolje znaju odgovor na ovaj upit. Poslušajmo ih.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. svibnja 2005., 21.00 – 21.45.

Valjda se slažemo da su obljetnice za to da se oko njih okupe istomišljenici i zajedno proslave neki događaj. Kada se to ne dogodi, znači da određena skupina ljudi ne predstavlja istomišljenike. Potpuno jasno. No, što s tim kada nekoliko skupina obilježava jedan te isti događaj na svoj način? Pojam »neistomišljenici« sve to obuhvaća i ne obuhvaća u isto vrijeme, a i još neki drugi pojmovi.

S Hrvatima se upravo tako dogodilo. Veličanstveni obrambeni pothvat Oluja proslavljan je u više skupina. A kada ga je trebalo provesti svi su izgledali kao jedan. Borce su tapšali po ramenu, zahvaljivali im, sada na njih gledaju nekako preko oka. Stolice u prvim redovima za slavlje ostavljene su za neke druge. Borcima je prepušteno prvo mjesto u osmrtnicama. Što ćeš! Oboljeli pa se ubijaju, neka se idu liječiti, sve glasnije neki govore. A i nije to više neka čast biti borac. Bolje šutjet, pusti uvjerenje da si dio pobjedničke vojske, Haag čeka tu iza kuta. Svidiš li mu se mogao bi dobro proći, ne svidiš li se neka ti je dragi Bog na pomoći, onaj Bog iz rovova u duboku mračnu noć.

I sad da ne bude više proslava, da se jednostavno pogne glava i smjerno zaboravi na sve što je bilo? Kako zaboraviti bezrazložni napad na sebe, ranjene, mrtve...? Kako zaboraviti da si vjerom u Božju pomoć pobijedio u nametnutom ratu? Nemoguće je to. To je stvarnost koja ne prolazi, koja će se učiti dok god bude naroda koji se naziva hrvatskim. Nije važno s koje se strane granice taj narod nalazi. Važno je da shvaća što se zbiva i da uz to poštuje svoje i tuđe. Može li on to? Nadam se da može unatoč tomu što su ponovno navalili na njega. Pokušavaju rastočiti njegovo novopronađeno zajedništvo, stjerati ga u neki tor koji su mu namijenili. I upravo odatle više proslava, a ne zbog toga što je hrvatski narod nesložan i bla, bla, bla... Da je nesložan, nikada ne bi pobijedio u prilici koja mu se otvorila i koja je ponovno nestala s obzorja. Sada mu priječe pobijediti u miru. Na hrvatskom je narodu odlučiti hoće li uspjeti. Bude li strpljivo čekao ponovnu priliku, sve im je uzalud.

Tko su to oni? Čemu odgovor na ovo pitanje? Njihova imena potpuno su nevažna. Nama je čvrsnuti iz dana u dan tako da im njihove namjere bude sve teže i teže provoditi u naum. Za početak trebamo ih početi osvjetljavati. Može se dogoditi da tenkovima navale na naše štedionice, upadaju nam u kuće, ne daju nam javna glasila na našemu jeziku. Rasvjetljujmo to i tražimo svoja prava. Ustuknut će, imamo prijatelja koji će stati u našu obranu i bit ćemo jači. Kada krivo rade, oni se boje i javnog mnijenja u svojim zemljama. Nemojmo im pružiti priliku da nas označe kao završen posao.

Naše obljetnice svetinja su koju treba pomno čuvati. Nikada ne smiju biti uperene protiv nekog naroda, mogu biti uperene samo protiv nakaradnih, zločinačkih i inih namisli. One su tijesto kojim se oblikuje naša duhovnost, naše postojanje. Nemojmo ih prepustiti raznoraznim bjelosvjetskim zgubidanima, onima koji imaju svoju cijenu. Prepustimo ih trajanju u našoj sadašnjosti do vječnosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.

U djetinjstvu nama na selu zacijelo su jedna od zanimljivijih razdoblja bila ona kada bi u prigodi nekog slavlja u mjesto stigli prodavači sladoleda, zabavljači, možda čak i cirkus. Gurali smo se što bliže tim čudima, a roditelji su se mrštili na našu želju za potrošnjom i udovoljavali joj kada im se činilo da bi se mogla podvesti pod nazivnik »opravdano« barem za neko vrijeme. Jedan od uzvika koji nam je ostao u ušima jest »Miš bijeli sreću dijeli«.

Djeca komunističkih moćnika imaju drugačija sjećanja. Njihovi roditelji nisu previše razmišljali udovoljiti im ili ne. Znalo se! Ta su djeca rasla u nestvarnom svijetu, okružena pozornošću koju ničim nisu zaslužila. Čudili smo im se, a oni su se čudili nama. Rasli smo uistinu u različitu budućnost.

Je li stanje sada drugačije? Teško! Komunjarska djeca, kako su ih općenito zvali, prozvala su se drugačije: ljevičarskima, tajkunskima, liberalnima..., a mi smo i nadalje ostali više-manje isti: sanjači slobode. Govorim naravno o onima koji nisu mijenjali strane. I što sad? Stati u red s braniteljima koje vrijeđaju u njihovu dostojanstvu, u red s djelatnicima kojima ne plaćaju za minuli i sadašnji rad, u red s umjetnicima koje ne pripuštaju govoriti ako taj govor nije u skladu s propisanom istinom, u red s opljačkanima na ovaj ili onaj način, u red...? Puno je tih redova u domovini Hrvata s obje strane granice. Puno! Samo ih slijepci ne vide.

Međunarodna zajednica prijetvornički namiguje okicama. Kao da kaže da nam nije ona kriva, da su sve to naši poslovi. Priđemo li njoj, postat će nam bolje, podučit će nas kako biti uljudan, pravedan, uspješan, bogat i tome slično. Predivno! Neprestano nas taj njezin govor podsjeća na Domovinski rat koji nismo željeli. Govorila nam je tada Međunarodna zajednica različitim glasovima i u različitim odorama. Između ostaloga, dobro smo zapamtili »sladoledare« koji su se vrlo brzo pojavili u našim krajevima. Mi smo ginuli, oni i slični su zapisivali, mi smo patili, oni i slični su uživali u našim ljepotama, mi smo kričali do neba, oni i slični su se valjali od veselja... I uvijek su nam govorili »mi, Međunarodna zajednica«, a mi smo govorili da su stvari tekle malo drugačije. Držali smo da je bilo ovako. Određena sila smislila bi svoje probitke u ovim krajevima, nametnula ih na razne načine slabijima od sebe koji bi ih onda ponavljali kao tzv. zajednički stav. Tek kada bi zabrljali, pojavila bi se nakratko ta sila iz sjene, popravila stvar i opet uronila u sjenu. U zraku je ostajao visjeti uzvik »Miš bijeli sreću dijeli«. Mi djeca više nismo, naša djeca prepametna su za takve stvari, ali nitko ne mari. Cirkus ide dalje.

Mrežom kruže popisi imena koja su nam vrlo dobro poznata. Dijelili su nam pouke i neprestano ih dijele. Taj popis kaže da nisu tako ćudoredni kakvima se prikazuju; uz ostalo uhode su koje provode u djelo probitke određenih snaga. Slušamo njihovu srdžbu, ali ta srdžba nije uperena protiv takva njihova rada, već protiv njegova osvjetljavanja. U ušima nam počinju zvoniti i neke druge riječi: sloboda novinarskog rada, transparentnost, demokracija, ljudska prava... Njima je mučno od toga, ali oni su to neprestano govorili, mi smo morali šutjeti i htjeli to provoditi. Pali su na ispitu. Znamo da smo imali pravo i da je budućnost na našoj strani.

»Miš bijeli sreću dijeli«. Kažu, na vratima su ustavne promjene. Gdje? Ovdje, s ovu stranu granice. Ne znate gdje je to? Počujte još jedanput: »Miš bijeli sreću dijeli«. To je u toj zemlji.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. rujna 2005., 21.00 – 21.45.

Obećavajuće 21. stoljeće, početak ulaska Hrvatske u Europu (kao da tamo nije odvajkada), nasmiješeni i zadovoljni političari, ma zar to nije nešto za pamtiti? Na žalost nije! Puk brine svoju brigu i ide dalje. Proći će i ovo, odnosno nestat će sve opsjene, a ostat će samo gola stvarnost. U njoj će se puk znati snaći unatoč svoj njezinoj oporosti.

A BiH u ovo isto vrijeme? Kako mučna povijest! Natječu se tko će više unakaziti njezinu stvarnost, govoreći u isto vrijeme da joj donose dobro. Naravno da u tome sudjeluju i domaći političari, kao i s onu stranu granice, ali ponajvećma sudjeluju neki koji su došli izdaleka. Titule su im zvučne, govor slatkorječiv, udruge kojima pripadaju prava mala božanstva. Dirljivo, koja briga za ljudska prava, samo da puk ovdje još više ne misli neke svoje misli nego puk s onu stranu granice! Ovamo je povijest bila žešća, takva je i sadašnjost, a o budućnosti ne ćemo. Bit će onakva kakvom je oblikujemo ili kako dopustimo da nam je oblikuju. Jesmo li umorni i dopuštamo li samozvanim igračima da oni završe igru po svom nahođenju?

Dva otpora remete dosegnuti sklad, pacifikaciju ili kako god hoćete u tom smislu. Zanimljivo, oba se odnose na javna glasila. Počnimo odavde. Hrvatski narod traži pravo na svoja javna glasila u kojima će govoriti svojim jezikom. Podrazumijeva se da to ne osporava drugome. U međunarodnim zakonima je zapisano da to imaju čak i manjine. No, oni koji se postaviše odvesti nas u tu Europu rekoše da to hrvatskom narodu nije potrebno, da krši njegova ljudska prava. Uzalud sva objašnjenja, oni se zainatili. Ali, zainatio se i hrvatski narod predvođen hrabrim pojedincima. To pak nije bilo predviđeno, kao što nije bilo predviđeno ni da jedan novinar pokušava u svom ophođenju prema Haaškom sudu držati se zakona svoje države. Dogodilo se to s onu stranu granice gdje nema vidljivog protektorata, ali ima onog koji iz sjene, uz hladno piće, povlači konce. Razvikana svjetska novinarska udruženja bila su počela prosvjedovati, pa su stala. Došapnuli su im da ovaj novinar ne spada u njihov svjetonazor. Što je s ljudskim i profesionalnim pravima koja bi trebala biti jednaka za sve? To je, izgleda, samo tema za razgovor, a ne nešto što bi trebalo provoditi. Bit će zanimljivo vidjeti što će se dalje zbivati i hoće li se još netko usuditi progledati. U međuvremenu ćemo čitati, slušati i gledati kako su neki drugi djelatnici u javnim glasilima i sama ta javna glasila dobila ovakvu i onakvu uglednu domaću i inozemnu nagradu. Čak će ih se i navoditi na raskošnim skupovima. Oni su miljenici onih iz sjene, oni su njihovo svjetlo, ali svjetlo koje se gasi kada više nije potrebno. Jednostavnije rečeno potrošna stvar.

No, nešto me žulja. Ti iz sjene, ako čine dobro kako kažu, zbog čega ne navedu kojoj točno udruzi pripadaju i kakve su njezine namjere? U prirodi je dobra da izlazi na vidjelo, a ne da se klatari po kojekakvim sjenama. Današnjim rječnikom rečeno, njihovo djelovanje trebalo bi biti razvidno, odnosno transparentno kako to vole reći. Slušam ih kako neprestano o tome govore, ali nikako da vidim da tako i rade. Kada će, dakle, konačno uskladiti riječi i djela? Čega se bojite, drugovi bivši i današnji, kako domaći tako i inozemni? Vraćam se na uvod: u 21. smo stoljeću, u Europi smo, itd., itd. Točka.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. listopada 2005., 21.00 – 21.45.

Humski dani pjesništva! Nekada ih nije bilo. Domovinski rat jednostavno ih je iznjedrio. Zapretana povijest progovorila je ispod pepela.

Iz godine u godinu DHK HB nastoji ne samo ograničiti se na događanja u Mostaru, već nastoji pohoditi razne naše krajeve. Posebna draž je kada se posjećuje Bosna, ona je tako blizu, tu preko Ivana. Bilo je tako i ove godine. Visoko sa svojom gimnazijom i knjižnicom pokazalo se gostoljubivim domaćinom. Koliko povijesti skupljeno na tako malo prostora! Ta gimnazija i ta knjižnica unijeli su mnogo svjetla u ljude koji su s njima dolazili u doticaj. Mogli su to jer su ih vodili oni koji su to svjetlo već nosili u sebi. U Bosni ih zovu ujacima. Stoljećima su tamo i neprestano nastavljaju trajati.

No, u Hum i u Bosnu dolazili su i drugačiji ljudi. Namjere su im bile različite, obično sebične. Zbog toga se i nisu mogli zadržati. Otpuhao bi ih prvi jači povijesni vjetar. Pitam se, vrijedi li to pravilo i dalje?

Trube o 10. obljetnici Daytona. Spremaju govore, nagrade, kažu, i neke promjene. Čini mi se da se mnogi, o kojima se zapravo radi, osjećaju kao u kazalištu. Događaj je tu, blizu, ali se nemaju pravo miješati u njega. Sve mora ići onako kako je redatelj zamislio. Mogu samo pljeskati i zviždati, dok je to u nekim zamišljenim i određenim pravilima. Jednom riječju, igre bez granica nastavljaju svoj nesmiljeni hod.

A puku je preživjeti. Gleda mimohod raznih umišljenih veličina i misli svoje. Ovo je njegova zemlja, njegovo nebo, njegov jezik. Zadržati se mogu samo prijatelji, na ostalima je što prije produžiti dalje. Susjed je susjed, gospodar u svojoj, ali ne u tuđoj kući. Povijest je povijest, pripada sebi, ali ne i drugome. I još mnogo toga u tom smislu. Opet pitanje: pretjerujem li malo u svemu?

Na Igmanu nema više tzv. marševa, ali ima nekakvih tzv. inicijativa. Kažu da ih pokreću nevladine udruge, one koje stvaraju civilno društvo. Pitam se samo u kakvom smo to društvu živjeli do sada? Teokratskom? Zar ima netko tko bi za komunizam tako označio? Ratno vrijeme zacijelo je imalo drugačiju narav. Ni život pod upravom Međunarodne zajednice očito to nije. Nevladine udruge nešto su, dakle, pomiješale. Ili one možda svijet iz svojih glava drže jedino dostojnim zvati se civilnim društvom? A tako puno pričaju o ljudskim pravima. Gdje su ona u svemu tome? Opet, što je to civilno društvo? Meni to više sliči na mjehur od sapunice, igračku za odraslu djecu koja bi se trebala zabaviti dok neki drugi posvršavaju određene poslove. Previše je toga providno i usmjereno da bi odrastao čovjek povjerovao u oznaku koju si takve udruge pridijevaju: nezavisne. Ali, igra teče.

Humski dani pjesništva ne će stati. Nastavit će ih ona djeca koja su ovih dana u Žepču izvojevala veliku pobjedu: pohađaju nastavu na svome materinskom jeziku i to isto dopuštaju i drugima. Pomogli su im u tome njihovi roditelji. Mislite da netko može pobijediti takvu snagu? Ma, dajte, molim vas! Gledalište se, dakle, djelatno uključilo u kazalište. Redatelj je očajan. Tko mu je kriv. Trebao bi malo bolje osluškivati bilo puka. Ne pomaže izgovor da je gluh. Za takve jamačno nije redateljski posao. Iako sporo, vremena se ipak mijenjaju.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. studenoga 2005., 21.00 – 21.45.