Sanja Nikčević, Nova europska drama ili velika obmana 2, Leykam, Zagreb, 2009.

Posve je razumljivo da o jednoj te istoj knjizi jedna te ista osoba nikada ne piše dvije recenzije. Ipak, u ovom slučaju preskočit ću to što je razumljivo samo po sebi i ispisati nešto kao dodatak svojoj prvoj kritici, baš kao što je i ovo novo izdanje knjige sastavljeno.

Djelo Sanje Nikčević, što je začudno za djela o kazalištu, izazvalo je ogromno zanimanje čitatelja. Većinom su ga odobravali, ali je bilo i onih koji su ga nemilosrdno napadali. Pa čime to Nikčevićkina knjiga zasluži?

»Trend je mrtav ali se dobro drži ili ulazak trenda u europsko kazalište«, jedan je od naslova koji mi je odmah upao u oči, iako nije glavni. Otkriva kako se kazalište trenutno ne da i također kako se autorica isto tako trenutno ne da. Jer, napadi nisu bili mačji kašalj. Očito je u tom srazu s trendom bolje prošla Sanja Nikčević, nego kazalište. Ona i dalje prkosi zakulisnim kazališnim silama, samo kazalište još glavinja, a trend se koprca u vlastitoj nemoći.

Sanja Nikčević kao profesorica i kao kazališna kritičarka pristalica je da se u kazalište moraju vratiti osjećaji. To je ono kad jednu te istu predstavu možeš gledati više puta i uvijek ti je drukčija, vodi te do nekih novih spoznaja. Za razliku od toga drame »in-yer-face«, a koje izmisliše Britanci, potpuno su lišene bilo kakvih emocija. Srž im je nasilje, eksplicitno je prikazano na pozornici i kad sve to jednom vidiš, ako uopće ostaneš do kraja, nemaš više to potrebu gledati. Na kraju se svo događanje svodi na glumce kojima redatelj nemilosrdno upravlja i šačicu gledatelja koji zalutaju na predstave. Ne pomažu tu ni nagrade, ni tzv. veliki festivali, ništa. Kazalište ostaje bez gledateljstva, a što je onda ostalo od njega odgovorimo sami.

Ne rekosmo ništa o koncepciji knjige. Spisateljica to vrlo jednostavno i hrabro napravi. U uvodu razloži kako je prošlo pet godina od prvog izdanja i što namjerava sada prostrti pred čitateljstvo. Nakon toga dolazi prvi dio koji je ustvari pretisak prvog izdanja knjige. Dodan mu je »Epilog iz 2009. Nova europska drama danas ili što je ostalo od trenda nakon pet godina«. U drugom dijelu govori se o drami oko knjige koja je uzburkala duhove. Autorica se ne pokušava obračunavati s onima koji je napadaju, nego sve tekstove donosi u knjizi da čitatelji sami procijene koja strana ima pravo. Govori također i o međunarodnim odjecima, kako o kritikama tako i o prijevodima. Slijedi treći dio za koji mi nije posve jasno zbog čega je tako nazvan. Sadrži, naime, samo sljedeće: Biografiju autorice; Bibliografiju; Popis imena i djela; Popis kazališnih institucija (udruga, grupa, kazališta, festivala i nagrada). Moram ovdje spomenuti i još nešto. Nikčevićka nesvjesno rabi i politički govor koji je potpuno neispravan. Tako kad u bibliografiji spominje tko je sve pisao o prvom izdanju knjige u naslov »Hrvatski jezik« domeće u zagradi »i jezici bivše Jugoslavije«, a kad govori o sveučilištima gdje se knjiga rabi kao udžbenik spominje bosanska sveučilišta. Nešto je novo stupilo na pozornicu, trend je mrtav, draga Sanja. Ali, nije ona ovo napisala sa zlobom, kao što ni ja na to tako ne odgovaram.

Ovako koncipirano novo izdanje knjige još jače podvlači da je trend nametnut i da ljudi imaju potrebu za nečim drugim. Radi se jedino o tome tko će biti onaj tko će to javno reći i uspješno odoljeti svim napadajima. Sanja Nikčević potpuno svjesno krenula je tim putem. O njoj i ovoj njezinoj knjizi još će se dugo govoriti. A što je najbitnije, mlađi naraštaji imaju iz čega učiti pravu prirodu svog poziva. Jedino bi bilo dobro da se autorica ne uljulja u svojoj pobjedi i da nam podari još koje barem ovakvo, ako ne i bolje, djelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. prosinca 2010.

Sanja Nikčević, Što je nama hrvatska drama danas?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

»No mene ne plaši ići protiv struje, boriti se za ono što volim i u što vjerujem.« (str. 12.) Ovo je rečenica iz uvoda u knjigu. Ali ne bilo kakva, nego ključ koji nam sve objašnjava. Ostalo je samo nadogradnja i ništa više.

A autorica se zaista smjelo uhvatila u koštac s događajima oko sebe. Teatrolog je i kazališni kritičar, ali ne onakav koji poput noja zabija glavu u pijesak svoje materije. Ona sve to promatra i u suodnosu s društvom u kojem živi. To, pak, daje onaj poseban ukus njezinim radovima.

U ovoj knjizi Sanja Nikčević ne pokušava iznijeti zaokružen pogled na kazalište i umjetnost. Uglavnom je ovo zbirka tekstova koje je pisala za razne kazališne skupove. Ipak, u njihovoj je srži uvijek bila hrvatska drama i to je ona nit koja ih skladno povezuje u jednu dobru cjelinu. Knjiga se zbog toga čita pitko i daje lijep uvod ne samo u hrvatsku dramu, nego općenito u umjetnost.

U knjizi je naoko sve postavila jednostavno, kao što joj je jednostavna i posveta: mami, koja ju je uvijek podržavala. Krenuvši s tog polazišta »nemilosrdno« propitkuje stanja i donosi svoje zaključke.

U prvom poglavlju postavlja pitanje »Kazalište u društvu ili što je nama politika?«. I počinje izdaleka. Govori o Zrinskim i Frankopanima, o postavljanju te drame, životne i umjetničke, na kazališne daske. Na kraju zaključuje da su hrvatski povijesni junaci, naročito Zrinski i Frankopani, barometar hrvatske slobode. »Kad god se Hrvatska ponada slobodi i povjeruje u mogućnost vlastite samosvojnosti, odmah posegne za njima. Svaka ih vlast u fazi opozicije, odnosno dok se bori za vlast, osjeća kao svoje glasnogovornike, ali kada se učvrsti, počinje se osjećati ugroženom. Tema zrinsko-frankopanske urote, tema je pobune protiv vlasti, pa nije uputno dopustiti puku poistovjećivanje s mitskim junacima toga tipa.« (str. 38. - 39.) Da i mi postavimo pitanje: Što je s tim danas? Nije sjajno, zar ne?

Drugo i treće poglavlje više su strukovnog usmjerenja nego prvo i četvrto. Razmatra se na temu »Dugovi u kazalištu ili što je nama komedija?« te »Dramatičari u kazalištu ili što je nama stvarnost?«. Podrazumijeva se da ni ovdje autorica nije suhoparna. Potezom vrsnog majstora oslikava suvremena događanja u hrvatskom kazalištu i označuje što bi moglo biti dobro, a što loše. Na taj način onima koji ne poznaju dostatno kazalište ta materija postaje blizom i razumljivom.

»Polemičke teme ili što su nama predstave?«, naslov je četvrtog i zadnjeg poglavlja. U njemu su tri zanimljiva teksta. U prvom govori o Slobodanu Šnajderu. Između ostaloga spominje njegove uspone i padove. Kad je Partija bila jaka, odnosno u Jugi, bio je dizan u nebesa, iako su ga ogovarali po hodnicima. Nestalo Partije, nestalo i njega. Ona se vratila ponovno u grad Zagreb, vratio se i on. Slika i prilika kako stvari ne bi trebale i smjele ići. O »Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja« Ive Brešana govori također zanimljivo. Stava je da ona i danas može biti privlačna, bez obzira što se okolina, kao, promijenila. Pa se na jednom mjestu pita što je nama komunizam danas? Što reći o otvorenom pismu Mati Matišiću, trećem tekstu? Jednom riječju kaže mu da je sposoban pisac, ali da joj nije jasno zbog čega stvari prikazuje na taj način na koji ih prikazuje. I onda se retorički pita: »Tko će prikazati prave vrijednosti«? Odgovora nije dobila. Samo su u našoj duši trpko odjeknule njezine riječi: »Reći na sceni da su Hrvati stradali ili pokazati časnog vojnika iz Domovinskog rata, to je nacionalistički... jer se politika mijenja, lijevo – desno – gore – dolje i nekako je najsigurnije pljunuti na sebe. A nosi se i vani. Onaj koji prikazuje grijehe svoje zemlje može dobiti i Nobelovu nagradu! Eto Elfride Jelinek, to joj je pisalo u obrazloženju nagrade.« (str. 271.)

Sanja Nikčević se ne šali. Navedimo još nekoliko rečenica iz knjige da bismo time završili ovaj osvrt i podvukli tezu o njezinoj izvrsnosti. »Suvremena teorija je u čudnom procjepu. S jedne je strane dokinula odnos društva i umjetnosti jer je dokinula realnost društva (sve je virtualno) pa je umjetnost uvela u dijalog sa samom sobom nametnuvši joj autoreferentnost i intertekstualnost kao osnovni prosede, čime je umjetnost dovela u izoliranu poziciju. S druge strane svaki prigovor protiv suvremenih trendova u umjetnosti pobija se prokušanim odgovorom ali život je takav. Činjenica da nam uz pomoć toga argumenta mogu »prodati« i najgore književno smeće samo potvrđuje kako su jake veze društva i umjetnosti.« (str. 15.) Dobro, zar ne?!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 8. studenoga 2010.; hrsvijet.net