Zdravko Nikić, Sime života vičnoga, Matica hrvatska, Čitluk, 2011.

Kao i prema svemu drugome, tako i prema kraju u kojem si rođen i odrastao možeš se odnositi na različite načine. Slaviti ga i drugome ga nametati, mrziti ga i pokušati se ukorijeniti negdje drugdje, lutati svijetom, ali mu se ponovno vraćati... Čini mi se da se ljudi najviše drže ovog zadnjeg. Nakon što sve vidiš shvatiš da ti je ipak mjesto tu, jer se ti i to podneblje najbolje razumijete.

Zdravko Nikić također je krenuo ovim putem. On, odnosno profesor ili pripovjedač u knjizi, promatra svoj život kroz ljude i kraj iz kojeg je potekao. Nije to priča o tvarnom bogatstvu, priča je to o bogatstvu duše. Pred našim očima neprestano titra sklad podneblja i ljudi koji ga nastanjavaju. Bude tu i krivih nota, povišenih glasova, ali na kraju sve opet nekako dođe na svoje, ako se čovjek usudi povjerovati onome dubinskome u sebi.

U središtu radnje je Stipan Trnovac, dok su profesor i Mate, Stipanov sin, sporedne bitne ličnosti. Upravo tako. Bez njih bi govorenje Stipana Trnovca ostalo bez glasa. A nijedan od sve trojice nije obećavao da će ostati na škrtom ozemlju. Stipan se najprije otisnuo u svijet da bi postao fratar, nakon toga promijenio je život i počeo studirati te onda naprasno prekinuo taj studij i vratio se kući. Mate odlazi u svijet nakon što mu otac ne da oženiti djevojku koju je zavolio. Profesor dolazi iz grada, voli knjige i pričati s ljudima te im pomagati svojim rašljarskim umijećem da u škrtom ozemlju pronađu vodu. Povijest s krša počinje se raspletati pred našim očima. Pisac poput grčkog rapsoda prebire po žicama svoga književnog glazbala i na primjeru malog kraja priča nam o cjelokupnoj duši hercegovačkog krša.

Nije dotaknuto samo jedno razdoblje nego se radnja više-manje proteže od Prvog svjetskog rata pa sve do naših dana. Time je roman dobio na zanimljivosti i važnosti. Pisac se pokazuje kao čovjek koji duboko razmišlja o povijesti svoga naroda. Ona za njega nije lutanje ovozemaljskim stazama već tesanje svoje naravi i pristajanje uz ono što smo usisali već s majčinim mlijekom. To izdati znači pogaziti sve ono što ti je najmilije. Možda je ponajbolja slika za ovo sprovod čovjeka koji je bio pripadnik komunističke partije, ali u isto vrijeme je činio sve što je mogao za svoj narod. Istina krišom, ali išao je i u crkvu te redovno on i sva njegova obitelj primali sakramente. Ne zamara se pisac, a ne bismo trebali ni mi, teškim pitanjem je li mogao i drukčije ići kroz život. Na to pitanje je, naime, izuzetno teško odgovoriti. I ostat će takvim, jer odgovoriti značilo bi shvatiti hudo komunističko vrijeme. Pripovjedač pripominje kako su mu na sprovodu govorili njegovi »drugovi«, ali i fratar čija je priča bila sasvim suprotna od njihove. I svi su prihvatili njegovu, a onu prvu odbacili. Došlo je do pročišćenja. Pokojnik se pročistio već prije, kako rekosmo, a drugi na njegovu sprovodu. Kamo sreće da i danas bude tako, ali mimo sprovoda. Svi smo potrebni svojoj uskrsloj državi, pokajani, ne, dakle, kao oni koji smo samo prevrnuli kabanicu.

Pokajanje u romanu zauzima središnje mjesto. Čovjek nakon svoga lutanja shvati da ne može tako nastaviti i da mora drugim stazama krenuti kroz život. Istina, grijeh ponekada još dugo pritišće čovjeka, čak preusmjerava njegov život i život njegove obitelji, ali to ne znači da treba ostati tvrdokoran. Dogodilo se to i Stipanu Trnovcu. Nakon iznenadnog prekida studija uspio se ponovno udomaćiti u svome kraju. Zbog načitanosti i mudrosti ljudi su ga cijenili te je postao i glavarom sela. Prosuđivao je u njihovim razmiricama i povećavao svoj ugled. Ipak, jednoga dana je popustio i primio mito. Bilo je to prvi i zadnji put, međutim dovoljno da se njegov glas počne načimati govorkanjem u selu i dovoljno da ga neprestano probada u grudima. Sustigao ga je i drugi nepromišljeni grijeh. U mladosti se jedno vrijeme bio odao slobodnijem životu pa je griješio sa seoskom ljepoticom Marom, a griješili su i drugi. Kad mu je sin Mate rekao da bi htio oženiti Marinu Ljilju, mrak mu je pao na oči. Ona se rodila devet mjeseci nakon što se sastao s njezinom materom. Što ako je ona baš njegova kćer, a ne onih ostalih ili onoga čije prezime nosi? Kako to objasniti Mati i drugima? Grijeh nastavlja rovati po čovjekovoj nutrini i sudbini.

Roman je zasnovan vrlo zanimljivo, rekao bih znalački, iako na prvi pogled jednostavno. Stari Stipan umire, iza sebe ne ostavlja ništa osim naznake nekog blaga koje bi trebao predstavljati crni rokovnik. Sin Mate je razočaran i daje rođaku profesoru da se time bavi, jer to njega jednostavno ne zanima. Kao da je važno što njegov ćaća priča o sebi i događajima u selu! Ta i on sam mnogo toga zna. Profesor čita rokovnik, umeće svoje digresije, a i sam Stipan ne slijedi kronološki red, tako da radnja neprestano zaokuplja čitateljevu pozornost. Mnoga pitanja su načeta na jednom mjestu da bi odgovor na njih slijedio tek na nekom drugom. Čitatelj zbog toga ne može ostati pasivan, nego mora i sam razmišljati o iznesenom te gledati kako je s tim u njegovom životu, bez obzira potjecao iz hercegovačkih krajeva ili ne.

Po iznesenom ne bismo smjeli zaključiti da ova književnost pripada zavičajnoj vrsti. Možemo je istina i tamo uvrstiti, ali ona zahvaća mnogo širi prostor. Ovo je ustvari društveni roman, roman koji mijenja našu svijest i želi nam poručiti da nismo samo pojedinci na ovom svijetu. Imamo odgovornost i za druge oko sebe. I što god da radimo moramo misliti kako će se to odraziti na one s kojima dolazimo u doticaj.

Ovdje moramo istaknuti i jezik kojim je roman napisan. Stipan piše ikavicom, iako dobro poznaje hrvatski standardni jezik kojim se služi pripovjedač. Iz toga se da iščitati žal za tom podvojenošću u hrvatskom biću. Jedan jezik govorimo kod kuće, drugi u školi i ostalim javnim prostorima. Ne bi li bilo vrijeme vratiti se tim korijenima? Neka ovo pitanje ostane visjeti u zraku, bar za sada.

Stipan Trnovac doživio je mir svoje duše. Prije smrti pokajao se za svoje grijehe i otišao na onaj svijet ne znajući što će biti s Matom, hoće li se odlučiti konačno produžiti lozu roda Trnovaca. Unatoč tome u oporuci je pošteno podijelio svoje imanje. I kao što su prijašnji grijesi utjecali na budućnost, tako to čini i ta poštena dioba. Sve na kraju dođe na svoje mjesto zahvaljujući čistoći duše.

Ako bismo htjeli ocijeniti kako je pisac uspio obraditi zadanu temu, mogli bismo reći da je to izvrsno učinio. Prikazao je hercegovački kraj upravo onakvim kakav on jest. Nešto smo o tome već rekli, a ostalo ćemo vidjeti kad sami pročitamo roman. Meni je ovdje samo bitno naglasiti da nije nastojao da nešto na silu bude onakvo kako je on to zamislio u svojoj glavi. Pripovjedač je sebi i svojim likovima dopustio dovoljno prostora za razmahati se i izreći svoju istinu o životu. Ona je različita, ali uvijek pristaje u taj hercegovački okvir. Pritom on nipošto nije izvan prostora i vremena, nego skladno diše sa svim drugim poštenim okvirima.

Neka je piscu obilje Božjeg blagoslova u obradi ovakvih i sličnih tema, a njegovu zavičaju puno sreće u izbjegavanju zamki koje mu svaki dan postavljanju na različite načine. Međutim, dok je likova kao u ovom romanu zacijelo ne će uspjeti.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Čitluk, 31. svibnja 2011.

Mirana Rogić, Odricatelji duha, DHK HB, Mostar, 2011.

Živiš svoj život isprepleten nadanjima, a oni ti stanu na put. Nimalo ugodno. Ne predaješ se i između ostaloga progovoriš pjesmom. A tu su i prve ljubavi, razmišljanje o svijetu oko sebe, promašaji i uspjesi. Dovoljno građe da se stvori zbirka pjesama i hrabro iskorači u javnost.

Mirana Rogić nije pogriješila kad je to učinila. Vrlo je samosvjesna i to je jamac da će opstati na tom grbavom putu. Uz to, čitala je i druge pjesničke uradke, ne samo svoje, ali ih je prožvakala i odlučila svemu dati svoj pečat. Uporna je, traži odgovore koji su počesto daleki. Na tom putu preispituje sve ono što jest, iako se nikada toga ne odriče. Tako u zadnjem stihu pjesme »Četiri stupnja« kaže: - Počinjem željeti zlo – Mogli bismo je krivo shvatiti ako se ne prisjetimo da smo prije toga stiha u zbirci pročitali sljedeće: Mislila sam da i ja znam / Te neke, lažne bogove / Dok ne vidjeh / Onoga pravog koga trebam slijediti (»Grohot misli«)

Čitava je zbirka hrvanje sa silnicama izvan sebe. Sve je razlomljeno, kao što nas i naslovnica upućuje, međutim u toj razmrvljenosti postoji cjelovitost, lik koji polagano treba isklesati. On se ne kleše preko noći i sam kao vuk, nego u suradnji s drugim. Kako onda prići tome drugom, koji može biti jedan ili više njih sliveni u jedan, te hoće li biti baš onakav kakav očekujemo? To su prva i odlučujuća iskustva u hodu naprijed, iskustva koja nas s raskrižja vode u određenom pravcu. Ispisujući stihove natopljene krikom za blizinom i upornošću graditi tu blizinu Mirana Rogić stvara svoj svijet koji je otvoren za dobro, a zatvoren za zlo bez obzira s koje strane dolazilo. Nekada nam se učini kao da joj čitamo dnevnik s rečenicama napisanima nakon nekih dubokih iskustava. Tišina je progovorila svojim glasom i suočila nas sa samima sobom.

Zbirka je podijeljena u 4 ciklusa. Sami njihovi naslovi otkrivaju puteve kojima se pjesnikinja kreće. U »Jadu nesretnika« sve vrvi od hrvanja s uvjetovanostima koje čovjeka znaju okružiti. Predavanja nema. Treba izdržati i to je to. Naizgled ništa posebno, a opet tako teško. Drugi ciklus jednostavna naslova »Duhovnost« ciklus je koji preispituje temeljne stavove pred životom. Pjesnikinja ne navodi općepoznate odgovore i ne ponavlja iste takve stavove, već traži svoje, stvara takvu duhovnost koja joj može pružiti oslonac u životu. Uzalud što je bezbroj puta nešto čula, ako to nije sama poosobila za nju to ništa ne vrijedi. Kad se to zna, onda se lakše može izići na kraj i s osjećajem koji se zove ljubav. Tako je lijep i potreban, a tako ga se lagano može i izgubiti (»Razumijem«). Široka je naravno ta ljubav. Zahvaća ona i obiteljski ugođaj pred Božić, roditelje, prijatelje, ma jednostavno blizinu. I nakon svega stvara se ličnost što pjesnikinja obrađuje u zadnjem ciklusu »Masovnost ličnosti«.

Dvije su još crte u ovim pjesmama kojih bi se htio kratko dotaknuti. Svijet se može razotkriti i preko filozofije. Ona je izraz duha i zato nam može odgovoriti na neka pitanja. Iako se ova crta provlači u svim ciklusima, najizraženija je u prvim pjesmama ciklusa »Duhovnost«. Mirana Rogić se hvata u koštac s mišljenjem koje nameću kao zadano i kuša ostati na nogama. Tu se negdje kreće i druga crta koju je malo teže nazvati nekim imenom. Pjesnikinja čita što i drugi njezini vršnjaci i razmišlja o junacima koji im se nameću, da ne kažem uzorima. Jedan je od takvih očito i Che Guevara koji »proviruje« iz pjesme »Poslužitelj«, iako nigdje nije izričito spomenut. Samo, je li on zaista poželjan buntovnik ili je to bitanga čije su lice drugi oprali i izložili ga? Odgovor nije teško naći, pa neka ovo pitanje ostane neodgovoreno.

Zacijelo nam se nameće misao hoće li ove pjesme izdržati protok vremena? Meni se čini da je najvažnije odgovoriti na to hoće li to izdržati pjesnikinja? Po svemu sudeći hoće, bolje rečeno, ako nastavi započetim putem. Ne treba se praviti pametan pa s visoka dijeliti lekcije. Sama će ona znati što joj je činiti. A potrebno je tu: Božji dar osjećaja za pjesmu, htijenje od naizgled neuglednih stvari graditi ljepotu, prkos ustrajati u svojim namjerama. Pa, uspješan hod!

Miljenko Stojić

Mirana Rogić, Odricatelji duha, Naklada DHK HB, Mostar, 2011., str. 63. – 65.; hrsvijet.net, 2. lipnja 2011.

Marina Kljajo-Radić, S neba cvjetovi, Naklada DHK HB – Naklada K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.

Puknu top u Imotskom, kugla odleti negdje u polje i granica bi povučena. Ta vremena osvajača naoko prođoše, ali granica osta. Razdijeli isto, kao da se to dijeliti može. Mogli bismo sada i o nekim drugim sličnim granicama, ali bio bi to politički govor, a ne onaj o jednoj knjizi.

Marina Kljajo Radić u svome novom pjesničkom ostvaraju rasprostrla je pred nas krajolik, ovozemni i duhovni, koji se prostire tim prostorom što ga tuđa vojska obeščasti. Ona se na to ne obazire. U prijateljstvu s vilama Humljankama spušta se do maslina, dolje do Korčule, i puninom bića upija sokove zemlje i sokove naroda koji je unatoč svemu tu odlučio obitavati. A još k tome dodaš dobrog blagog Boga i možeš reći da si stvorio ne samo dobru pjesmu, nego postao i ostao dobar čovjek.

Iako posvete obično nisu bitne za sam sadržaj neke knjige, držim da je ovdje drukčiji slučaj. Pjesnikinja svoju novu zbirku naoko jednostavno posvećuje roditeljima. Ali, ona se ne zaustavlja na tome. Opjevava njihovu ljubav te je i sama spremna nježno je i postojano prenositi dalje. Obično su ovakvi ugođaji teški za vrsne pjesničke ostvaraje. Mislim da ih je Marina Kljajo-Radić uspjela dobro nadvladati. Bi i više da je nije ponekad vodila želja nešto reći pa makar morao trpiti pjesnički izričaj. Prva pjesma u zbirci ujedno je ove tematike i iz nje se iznjedruju stavovi što prosijavaju i u drugim stihovima koji govore o sasvim nečem drugom. Žudio si za novim svjetovima / S knjigom u ruci / I zemljom / Na dlanu // ... Bio si čuvar Davnine / Blaga narodnog / I sijač Prvine / Horvata // Sada, gore, gledaš me / I vidiš kako / Baklju Riječi / Predajem // Oče, još sam malena djevojčica / U tvom krilu, zagledana / U knjigu / Ispred tebe (Oče) Malenost i ljepota, to je ono što se počinje zrcaliti. Međutim, nije to krhkost, to je opredjeljivanje za prkos buri, za spoznavanje mekoće ulja i dugotrajnosti maslina, za opstojnost na oštrini kamena.

Kolikogod ovakav govor naznačivao da se ovdje radi o zavičajnom pjesništvu, ja to ne bih izrijekom rekao. Točnije bi bilo reći da je ovdje zavičajnost u službi ljudske duhovnosti i njezine nadgradnje u vjeri. Naglašuje to i naslov zbirke. U njoj ima naglašenih teških stanja, ali to nikada nije očaj, crnilo, beznadnost. Netko uvijek iznad nas bdije, on je naš otac, ali i otac našeg podneblja, u njemu dišemo i jesmo. Može on poprimati slike našeg konkretnog oca, slike blizih nam i dragih, međutim on je uvijek Bog koji se molio među maslinama onog četvrtka, da bi prošavši kroz muku uskrsnuo za koji dan. A Stoljeća žure. Kuda? / U Prorokov kraj kaže pjesnikinja u pjesmi U sveučilišnoj knjižnici.

Ovakav način pjesnikovanja ne će njezinu tvorcu donijeti trenutnu slavu. Na žalost! Bili smo se ponadali da su vremena pljuvanja po svome i opredjeljivanje za zdjelu leće prošla. Vratiše se jer su neki htjeli da se tako dogodi. Smetnja su im, naravno, za njihov slavni, potpun povratak ovakve pjesme. A njih ima sve više i više. Zbog toga držim da su neki bivši stavovi duboka prošlost, bez obzira na javna glasila koja bi kola htjela vratiti natrag. Veseli što se mnogi na to ne obaziru. Idu svojim putem, kao Marina Kljajo-Radić, a spominju se svega toga samo oni koji to trebaju zbog nečega, kao ja dok razmišljam o ovim pjesmama. Sviđa mi se, naime, njihova žilavost, nesalomljivost i okrenutost pravim stvarima bez obzira na cijenu. To je nešto slično onome što Sanja Nikčević zastupa o kazalištu. »No mene ne plaši ići protiv struje, boriti se za ono što volim i u što vjerujem. A vrijeme koje je ipak najbolji sudac, pokazuje da su ovi "zastarjeli" fenomeni (odnos umjetnosti i društva i drame kao temelj predstave) ne samo preživjeli nego ponovno dobivaju na snazi, dok teorije polako prolaze. Zamjenjuju ih upravo one koje se tim fenomenima bave.« (Što je nama hrvatska drama danas, str. 12.) Ustvari, pokušaj je to djelovanja umjetnosti na društvo, njegovo preoblikovanje u željenom smjeru. A mi smo na ovim prostorima itekako siti svih tih preoblikovanja.

U smjeru razmišljanja svojom glavom idu i tri pjesme posvećene književnim ličnostima: S. S. Kranjčeviću, Petru Šegedinu, Vladi Puljiću. Izdvojene su u ciklus I riječju i slikom. Znamo, jedan je djelovao na sjeveru drage nam domovine, drugi u njezinoj sredini, treći pri njezinu jugu. Povezani su tako svi hrvatski krajevi, bez obzira s koju se stranu granice nalazili. Naravno da su mogli biti navedeni i neki drugi. Međutim, pustimo pjesnikinju da se slobodno izrazi kroz ove pjesme. Ona ih, naime, ne piše da bi sama postala veća, već da bi nas uvela u ugođaj ovih ljudi i preko njega nam nešto poručila. Uzmimo za primjer pjesmu posvećenu Vladi Puljiću (I riječju i slikom). Sve pršti od ljepote, šipka, grožđa, smokava, svjetlosti. Neretva se kotrlja svojim koritom, stećci su okamenjeni. Bivovanje kakvo Bog može dati samo onome koga voli.

U ovoj zbirci najdominantniji je motiv maslina. Pjesnikinja uživa u njima i dok se odmara i dok se moli. Pred oči nam, naravno, odmah bljesne uređen maslinik, cvrčci, more, ljetna ugoda. Ali, što kada se masline nađu u šumi? U česvinama i čempresima / Izrasle visoko / Probijale se u očaju / Izronile i stopile se / S visinom i modrinom / Elegantne i otmjene / Skoro neprepoznatljive // Mijena opstanka // Borba za svoju zraku sunčanu / I u danu su s nebom / Nedohvatljive i zagonetne / Opstaju i ostaju / I u šumi // Nitko ih ne može obrati (Masline u šumi) I ne primijetih da navedoh čitavu pjesmu. Nije mi žao. Ljepota se ne nalazi u glamuroznim stvarima, ona je skrivena u borbi za život, u tom vječnom događanju koje nas oblikuje kao što more oblikuje onaj oblutak. Tek poslije toga možeš shvatiti i prihvatiti i sve drugo oko sebe. Na žalost ljudi ponekada tako ne postupaju, a još je žalosnije kad to ne čine pjesnici, jer oni bi trebali biti prenositelji ljepote. Dobro, znam da današnje književne teorije uglavnom tako ne naučavaju, ali, ponavljam, idimo mi svojim putem.

Pjesme Marine Kljajo-Radić nisu hermetične svojim oblikom, nego su hermetične svojom dubinom. Iako su pitke za čitanje, treba zastati i dopustiti sebi da i u nama odjekne njihovo raspoloženje. Tada prepoznajemo da su to i naše misli. A nema ništa ljepše i bolje za njihova stvaratelja.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 26. listopada 2010.; hrsvijet.net

Slavo Antin Bago, Od vire do lire, DHK HB etc, Mostar, 2009.

Domovinski rat iznjedrio je slobodu na različite načine. Za Slavu Bagu to je zacijelo objavljivanje njegovih poetskih uradaka. Ovo što on piše nikako se nije moglo objaviti u bivšim vremenima. Ne samo da bi bilo popljuvano, nego bi zbog toga i zaglavio u zatvoru. A ništa u svemu nije protudruštveno, da ne kažem terorističko. Pjesnik samo izražava vjeru u čovjeka, Boga i svoj narod, protegnuvši sve to na čitav svijet. Što je u tome loše? Ne ću reći upitajmo komuniste, jer, daleko im kuća bila, kaže pučka izreka.

Ima još nešto što će nadobudnima kod Bage zaparati uši, ikavica. Njome je ispisao čitavu zbirku. To je ona štokavska ikavica kojoj su nas učile naše matere, bake i didovi, da se i mi malo uključimo u nju. Povijesnim usudom nije postala hrvatskim standardnim jezikom, kao što to nije postala ni čakavska ikavica puno prije nje i puno zaslužnije. Ali, sve se vraća. Bago je dokaz da taj govor nije i ne će iščeznuti iz hrvatskog naroda ma koliko ga se htjelo protjerati i uvesti nas u zajednički jezik nekakvih južnih Slavena. Ne ćemo sad o tome odakle kao narod vučemo prave korijene. Recimo samo to da i na tom području ima Baga koji svjesno idu pravim putevima.

Dok je ispisivao ovu zbirku pjesama, Bago nije škrtario. Svoje pjesničko zrnje sijao je široke ruke po pjesničkoj njivi. Sliči mi na sijača negdje tamo u Slavoniji, nipošto u Hercegovini. Zemlje ima, a on sije li sije. Na dalekom obzorju polagano zalazi sunce, a iz kuća ispred tog obzorja izlazi lelujavi dim, vjerojatno i molitva dobrom Bogu za sretan urod i oprost svih grijeha. Jednom riječju, idila. Teško da je danas zaboravljena. Hrvatski narod živi i pamti svoje prošle dane i svoje junake. Bago je toga itekako svjestan, te i takve osjećaje nastoji izraziti u ovoj zbirci.

Iako u njegovim pjesmama ima i lirskih zanosa, ipak oni nisu u prvom planu. Njega više zanima misao, filozofičnost i aforističnost, nego vanjska ljepota pojavnih stvari i njihov odslikaj u nama. Više nego i u jednoj knjizi do sada zagledan je u svoj pjesnički poziv. Ne dvoji on glede njega, nego ga shvaća ozbiljno i htio bi da ga ljudi takvog i prepoznaju. Sam sebe svjetuje kako bi trebalo pjevati, a posredno time i drugoga. »U pisniku dobročinstvo sanja, / u pisniku se novi život stvara. / U pisniku se uvik vedrina toči. / Nema bolje ni zdravije vode, / od naravne, što je pisnik toči.« (Likovita voda) Ovdje mi na um dolaze i naši naivni slikari. Nisu li i oni progovarali nekim sličnim riječima, samo potezima kista? Otimalo se čitateljstvo ili ne za Bagine stihove kao slikoljupci za njihove slike, ovo je doprinos žilavosti hrvatskog i vjerničkog duha današnjem nastojanju da svi zajedno sudjelujemo u velikoj prijevari zvanoj potrošačko društvo. Bagi bismo to čak nekako mogli i oprostiti, jer je dugo radio u ugostiteljstvu. Nu, on je svjestan da čovjek ne živi tvarnim nego duhovnim. Odatle i može jedan od ciklusa u zbirci nositi naslov »Lik i vino uzimaj s miron«. Ni drugi nisu otišli daleko od toga. Uostalom, pročitajte ih.

Prije svakog ciklusa doneseno je desetak aforizama skupljenih s raznih strana. Iako su tu da potkrijepe temeljnu misao ciklusa, nisu tako usko vezani uz njega. Oni predstavljaju pregršt mudrosti koji se tu našao i iz kojega se može crpiti i razvijati daljnja mudrost. Bago ponovno postupa poput široke sijačeve ruke. Ne škrtari, nego s pjesmom u srcu nosi nadu da će sve dobro uroditi i da će ljetina biti obilna. Simpatičan je taj Bagin zanos. On je zacijelo jedan od uzroka da se ove pjesme još bolje svide ne samo čitateljima, već i književnim prosuditeljima. Ne pristaje, naime, Bago uz neke književno-teorijske stavove, već samo uz svoje nadahnuće. On jednostavno iskače iz svih tih okvira i stvara svoje, posebno pjesništvo. Rano je još govoriti dokle će ono stići, jer autor i dalje neumorno stvara. Ne staje ni unatoč ponekih prijekora, kako svjedoči i nekim svojim pjesmama. On ima poslanje i ne može se zaustaviti dok ga ne ispuni. Poput proroka u Svetom pismu ide naprijed i neumorno daje svoju riječ ljudima u prolazu.

Ovom svojom knjigom čvrsto se postavlja među one koji u posljednje vrijeme nastoje njegovati štokavsku ikavicu. Znamo da je bila zamrla u hrvatskoj književnosti, jer su i tamo vrijedila južnoslavenska, komunistička, i kakva sve ne, pravila o životu i radu. Nadovezat će se zacijelo na sve ovo i mlađi, tako da će hrvatski jezik konačno prodisati i napuniti se snagom iz svojih zaboravljenih vrela. Zar se i kroz ovu knjigu ne primjećuje kako su ta vrela životodajna, bistra, jednostavno lijepa?

Kratki govor o zadnjoj Baginoj pjesmi u knjizi namjerno sam ostavio za kraj ove prosudbe, iako se to tako obično ne radi. Naslov joj je Epitaf, a dolazi na kraju ciklusa koji je ipak drukčiji, jer u sebi sadrži svojevrsne poslanice nekolicini Baginih suvremenika. Pjesnik gleda sunce nad Mostarom i sjeća se svjetlosti hrvatskih vitezova koji su za ovaj grad i za razna druga mjesta dali svoje živote. I tom svjetlošću poručuju da ne dopustimo da ona prijeđe u tamu zaborava. Luk je, dakle, postavljen. Domovinski rat iznjedrio je slobodu, a mi ćemo iznjedriti... Odgovorimo samima sebi. Bago je već odgovorio, on je iznjedrio stihove. Čitajmo ih i pribilježimo si njegove ili naše dobre misli.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Od vire do lire, DHK HB etc, Mostar, 2009., str. 119. – 122.; Predstavljanje, Posušje, 13. kolovoza 2010.; Hrvatsko slovo, XVI., 803, Zagreb, 10. rujna 2010., str. 22.

Pero Pavlović, Ljubav (a zemlja riječ zori), Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.

Današnji ozbiljni prosuditelji javnih glasila govore da im je najvažnije proizvesti pristanak. Njihovi bogati vlasnici i oni koji ih podržavaju odlučili su ustrojiti sloj koji razmišlja i drugi sloj koji je potrošački i ne razmišlja. A da mu to ne bi palo na pamet treba ga prevesti »žedna preko vode«. Ne, nisu ovo nikakvi desničari, pročitah to upravo u jednoj od knjiga Noama Chomskog kojeg nazivaju ljevičarem i anarhistom. Ako je nekomu do podjela, sljedeće bi riječi mogle biti desničarske. Ono isto što se događa s javnim glasilima, događa se i s kulturom općenito, pa tako i s književnošću. Ona plovi mutnim vodama i neprestano pada sve niže, jer trebala bi se prodavati i netko bi trebao na njoj zarađivati.

Nakon ove balade dolaze ljudi, umjetnici, književnici, kojima je do razmišljanja. I stvore dobra djela, odnosno knjigu. Peru Pavlovića svakako treba ubrojiti u njih. Ne zbog nagrada koje je dobio, a bilo bi ih i više da ide drukčijim putom, već zbog ljepote, dobra i istine koja proizlazi iz njegovih pjesama. Usuđuje se u nedemokratskom okružju ići putovima demokracije. Nikoga ne nagoni da mu povjeruje, nikoga ne će zbog toga nazvati zaostalim, on jednostavno ide svojim putom. Zapaža ljepotu svijeta oko sebe i ljepotu svijeta u sebi. Kako onda da ne stvori dobro djelo i bez srama ga podari čitateljima!? Istina, ni drugi nemaju srama, samo to se u pristojnim krugovima još naziva i bezobrazluk.

A čime to Pavlović privlači svoje čitatelje i književnu kritiku? Kad se pročita neka njegova knjiga, prvo što nam upada u oči jest da se on pokušava poigravati riječima. Traži ih, iskapa, otresa prašinu s njih i iznosi na svjetlo dana. Nekada nam to stvara napor u čitanju, jer od nekih riječi već smo se odvikli ili su nas odvikli, ali ako im se prepustimo ubrzo otkrijemo da to nije tako strašno proniknuti im u značenje. U tome ponajprije sliči Lucijanu Kordiću, kažem sliči. A mogli bismo te ugođaje protegnuti i do samih početaka hrvatske književnosti. Idila prostora i vremena rasprostire nam se pred očima kako kakav šareni sag. Lahor ćurlija tu negdje pred nama i osjećamo se sretnima i blaženima. ...Što je ime već odanost / Revnost tiho sklad domeće / Što je lijepost već pojavnost / Zari pjevnost tračkom sreće (Pojavak)

Tek zadnji ciklus Svjetlo riječi razlikuje se od ostalih ciklusa u zbirci. Uglavnom su to poeme koje su ujedno zahtijevale nešto »laganiji« jezik za današnje čitatelje. Nu, i njihova sržna misao ujedinjuje se sa sržnom misli ostalih ciklusa. Nju ne skriva govor o biljkama ili prirodi, nego ona neprestano izranja bez obzira o čemu se govorilo. Očito je da je Pavlović dobar pjesnik i da zna što mu je krajnja namisao. Ona se ne iscrpljuje u praznoj zabavnosti, vulgarizmu, ružnoći. Govori nam o smislu i ljepoti postojanja, o Bogu koji je to stvorio, čak i onda kada ga uopće ne spominje. Pjesnik živi svoj život, pretače ga u pjesme i stvara književnost koja bi trebala odoljeti zubu vremena.

Vratimo se još malo na posljednji ciklus. Nakon poeme Svjetlo riječi slijedi pjesma Zarje. Navedimo je cijelu: Srce / Zarnuto žarom ljubavi / Gori // Ogrljeno / Govorom na gori // Duga milja i ljepote / Zasvođuje / Riječ i šutnju Govor na gori bljesnuo je svjetlom riječi i njom možemo rasvijetliti svoje bivše, današnje i buduće dane. Što pritom drugo učiniti nego pozabaviti se usudom svoga naroda, a time i svojim, na ozemlju gdje ste smješteni. Sjeća se Pavlović današnjih dana, ali i onih dana kad su raznorazni, da ih sad ne spominjemo, rušili hrvatske svetinje i tjerali hrvatski narod s njegovih ognjišta. Pritom često nije bilo nikog da ga zaštiti osim Boga. Prirodno je da mu se zbog toga smjerno pokloni i pomoli. Ta njegova ruka bdjela je i bdi i nad drugim hrvatskim krajevima, koji su jednako pjesnikovi. On očito misli integralno i nije sebičan. Kad bi tako mislili i naši političari, gdje bi nam bio kraj? Bilo bi dobro da pročitaju poemu Dubljani, stoljetni graničari. Koliko je samo muke zbijeno u tom nevelikom broju stihova! Samo će netko gladan nagrada proći šutke mimo nje. ...Padaju Dračevo i Poljica / vrela krv se lije, ostajemo to što jesmo / Progovoriš: Dubljani, a dušu ti ubili nisu / Ni ponos / Rečem: Dubljani, a vidi ti u oku / Snagu i prkos... (Dubljani, stoljetni graničari)

U nekim pjesmama je očito da njezin tvorac malo bolje poznaje biljni svijet nego netko drugi. Nije ni čudo, završio je medicinsku biokemiju. Zanimljivo je promatrati tu igru učenosti i pjesničkog nadahnuća. Uspiju ostati u nekom skladnom odnosu. Na taj način pjesnik je uspješno svladao zamku koju je sam sebi postavio. Nema toga previše pa će netko moći nešto novo naučiti u znanstvenom smislu, a drugi preskočiti, ako mu se već ne uči. Međutim, zapamtit će i jedan i drugi ovu zanimljivost.

Pavlovićev je glas samosvojan u današnjem hrvatskom pjesništvu. Lako ga prepoznati i ostati s njim. Ukorijenjen je u zavičajnost, ali ne ostaje samo u njoj. Pruža se svuda tamo gdje i njegov narod, ali i svuda tamo gdje postoje dobri ljudi. On je pronositelj mira i dobra, baklja koja svijetli ne obazirući se na uvjete. On bi rekao: ... Nebosklon širan mirom sve grli / Tko smo i što smo, neka je znano / Sjeti se one štioče vrli / Živimo navijek a tren smo samo (Slijed) Zaželimo mu još dobrih stihova i pjesama.

Miljenko Stojić

Suvremena pitanja, IV., 8., Mostar, studeni 2009., str. 150. – 152.

Mile Pešorda, Baščanska ploča, Alfa, Zagreb, 2008.

Pripremajući se za pisanje ovih misli najprije sam otvorio Hrvatsku enciklopediju. Za svaki slučaj da još jedanput ponovim podatke o toj našoj prevažnoj Baščanskoj ploči. Tu je slika, primjeren tekst, uglavnom nisu to loše uradili. A onda počeh pisati od naslova. Računalni program, hrvatska inačica, podvuče riječ Baščanska. Ne razumije ono nju. Majko moja mila!

Prisjećam se Pariza, Seine. Nekada sam se i sam tamo nalazio i gledao umjetnike i sanjare pri poslu. Tko je sve od njih poput Pešorde pisao o svojoj domovini? Nije to, naime, probitačno i popularno. Danas se piše o ljepoti ružnoga, maloumnoj zabavi, izopačenoj spolnosti, globalnoj sreći, zvijezdama na sceni, ne ću reći pozornici da ne isprljam tu riječ. I sad se ti tu snađi! Pešorda ne odustaje. Olovka je u ruci, prazan list papira mami, zadubljen pogled i prolaznik može shvatiti da se nešto važno zbiva. Hrvatski pjesnik svojim slovima piše svoju pjesmu o svome narodu. A u njoj treperi lik majke s kamenog humskog ozemlja, čatrnja u jarosti ljeta, Dalmacija i Sredozemlje, čitav jedan svijet koji je iznjedrio hrvatsku državu i hrvatskog pjesnika u njoj. Tu je i molitvenik, ploča, Baščanska, koja nas izvodi iz povijesnog mraka. Zar možemo dvojiti u nastavak kad pisac u proslovu ovako jasno postavlja stvari?

Pešorda je pjesnik čije je djelo nastalo na vjetrometini naroda, kultura i uljudbi. Nije se pritom odnarodio i pljunuo na sve sklanjajući se iza lažnog internacionalizma, ustvari prodajući se za šaku novca. On je ostajao svoj, čuvajući i razvijajući duhovnost iz koje je potekao, da bi je u zagrljaju s općim vrijednostima darovao drugome u obliku pjesme. U ta vremena Pešordinim i našim krajevima vladali su »drugovi«, »bratstvo i jedinstvo« i slične gluposti. U Sarajevu je bilo još teže. Pomiješali se povijest i sadašnjost, a budućnosti kao da nije ni bilo. Pjesnik svjedoči da je i tamo pisao ovu svoju poemu. Trebalo je zaista izdržati i ostati svoj. Prisjećam se ovdje jednog drugog hrvatskog pjesnika, Vladimira Pavlovića. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća on i još jedan drugi, nevažno ime, imali su pjesnički nastup, negdje tamo oko podne. Malo slušatelja. Na pitanje što trenutno čita Pavlović odgovara da čita staru hrvatsku književnost. Potpuni muk. E, moj pjesniče!

I u ovim Pešordinim stihovima, kao i u mnogima prije, sve tamo od početka pjevanja, zrcali se »stijena kao primjer i pratip sanjarije«, kako kaže Stojan Vučičević. Postojanje i snovi, o kojima nešto rekosmo, oslanja se na tu stijenu i pjesnik se ne boji da će nestati u vrtlogu ovoga svijeta. On ne bježi od sebe, ne nastoji biti ono što nije, trsi se samo što više ući u svoju dubinu i tamo pronaći korijenje koje ga veže s ozemljem s obje strane granice. Zbog toga i jest dugo klesao ovu poemu. Počeo je 1978., a zavšio 2005. Nije mu u prvom planu bio završetak djela, već sazrijevanje i spoznavanje. Shvatio je da ima nešto jako u toj ploči s Krka koja je jedno vrijeme služila za običnu ploču u podu po kojoj su svi gazili. Nije ona za njega bila iz neke tamo Dalmacije, već tu iz njegova kraja. Snatrio je o njezinom značenju, u snoviđenju se družio s našim davnim kraljevima, kraljicama, jednostavno vladarima koji nam namriješe ovo prekrasno ozemlje. Vidio je i goniče ... Jer / Sudbaš vreba / Na koraku svakom ... (XVIII.) ... Udbuš cara sitnog ... (XXIV.) ... Pisah se u / Riječi zvonimirnoj / U dane udbuš cara ... (XXV.). Ali, unatoč svim goničima Neretva, Cetina, Dragonja, Dunav, Solin toponimi su koji ostaju vječno. Osim, ako ih sami ne izdadnemo, oni nas ne će.

Jezik poeme je škrt, dugo klesan i strpljivo ugrađivan u stihove. Sliči onim našim suhozidinama koje nam govore o prošlosti, težaku i njegovu znoju. Ne možemo stoga ovu poemu čitati kao neko budničko rodoljubno djelo. Ona nas poziva sabrati se, prepustiti se govoru stihova i zaroniti u povijest našeg postojanja, u snoviđenje o našoj snazi i važnosti. Nismo došli niotkuda, imamo dokaz o svom davnom uljuđenom postojanju u zapadnjačkoj uljudbi, nikakvom Balkanu i sličnome. Ča i ikavica u tim su temeljima, koji se jasno zrcale u Pešordinim stihovima, iako su oni napisani standardnim hrvatskim književnim jezikom. Rodio se u nekim sličnim krajevima i dobro zna kako lijepo odzvanjaju u duši.

Uplest ću ovdje malo trenutnih društvenih zbivanja. U javnim glasilima pročitah da nije važno imati zajednički pravopis. Izjaviše to i neki poznati hrvatski pisci, dodavši da on njima jednostavno ne treba. Oni tako, dok nema državnoga ureda ili nečega sličnoga za hrvatski jezik, druga tijela ne rade svoj posao, pa digitalna tehnologija ne zna osnovne hrvatske stvari, ali zna svašta drugo. Kažu da ulazimo u Europu, da se moramo odreći ovoga i onoga, kao da, rekoh, Baščanska ploča odavno ne reče da smo tamo. Pročitamo li u miru Pešordinu poemu znat ćemo odgovore na pitanja koja sam postavio s ovih nekoliko rečenica.

Zanimljiv je proslov, ali i zaslov poeme. Pjesnik se obraća Karolu Wojtyli, »papi našemu i pjesniku poljskom«, kako kaže Pešorda. Nije to osjećajan i naivan pogled prema nekome tko bi trebao djelovati umjesto nas. To je pogled prema pravom globalizmu, nauku Isusa Krista koji ne poznaje ni rase, ni granice, ni jezike. Taj papa reče »Tvojim posve biti«, sjećajući se Čenstohove i drugih velikih poljskih marijanskih svetišta. A naš se pjesnik sjeti Kraljice mira, njezina govora milijunima ljudi sa svih strana svijeta. Oni dolaze u Hum gdje je nekada stolovala Kraljica Katarina, sada stoluje Kraljica mira, gdje je nastala Humačka ploča, sestrica one Baščanske. Kako je povijest isprepletena, samo ako hoćemo otvoriti oči i gledati! A njih je pjesnik širom otvorio. Uvode ga još više u hrvatsku književnost i razlučuju od različitih suvremenih patvorina kojima je samo do tvarnog probitka.

Mislim da će se čitatelj lako uvjeriti da je Pešorda stvorio dobro, odlično, djelo, kako tematski tako i zanatski. Zaronio je u dušu hrvatskog čovjeka i učinio je dušom svijeta. Svaki narod, pa i onaj Irac što prolazi pokraj pjesnika u proslovu, ima neke ovakve slične duhovne dragulje. Kad ih iznese na svjetlo dana, svi ćemo biti bogati, jer nas čine više ljudima i približuju Stvorcu koji nam je svima zajednički.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 13. studenoga 2009.; Osvit, XVI., 3-4, Mostar, 2010., str. 317. – 320.

Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Naklada DHK HB, Mostar, 2009.

Palo je predvečerje u ljetno doba, sjediš pred kućom i kroz misli ti struje slike tvoga bivstvovanja u određenom kraju. Takav se nekakav ugođaj stvara u meni dok čitam ove Tokićeve pjesme. Naravno da je podneblje duvanjsko i da je pred tobom ravno polje omeđeno gorjem koje nazireš u daljini. Motriš sve to kroz vjeđe i snatriš.

Dubok je i raznolik pjesnikov san. Sapinje ga ovozemna stvarnost, a on bi uzletio prema zvijezdama. Jasno to poručuje u ciklusu Sjaju li zvijezde, odnosno u istoimenoj pjesmi u njemu. Ovaj bi ciklus ujedno mogao biti i samostalna knjiga pjesama. Ima ih dovoljno za nazvati se knjigom i dovoljno tema da privuče čitateljevu pozornost. A one su pomno obrađene i daju nam kratak presjek pjesnikova svjetonazora. Jedni bi rekli »ognjištarskog«, a drugi »baš onakav kakav treba«. Priključio bih se ovim potonjima. Lako je mudrovati i stupati s trenutnom strujom, ali je teško stajati nauzgor i biti odgovoran. Nu, to se jedino isplati, što Tokić vrlo dobro zna. Zbog toga u pjesmi, u jednom drugom ciklusu, kaže: Najbolji među nama/ umiru/ stojeći/ i/ (ko) visoki jablani/ dotiču nebo (Najbolji među nama) Zar ne, ima pravo? U navedenim stihovima krije se odjek pjesnikova društvenog djelovanja u teškim vremenima za hrvatski narod. Kad je sve dovedeno do nekog kraja, pojaviše se »igrači iz sjene« i zaigraše svoju igru.

Pogled na društvo oko sebe Tokić je najbolje sažeo u pjesmi Što je dobro? Sama ona tvori ciklus Društvene igre. Time je naglašena njezina tematika koja poput krika izlijeće iz pjesnikove dubine i kuša otvoriti oči onima koji još nisu progledali ili kojima samo što nisu stavili svoje izokrenute naočale. A u pjesmi se, između ostaloga, ovako zbori: »Dobro je/ imati svog kritičara/ više miluje nego ujeda/ svog mentora/ svog donatora/ ... /Nekoga tko će ravnati ispred i iza nas/ tko će otvarati vrata/ i zatvarati račune/ nekog tko je tvoj posilni/ odvjetnik/ desna ruka/ čuvar/ anđeo čuvar Ogleda se u ovim stihovima slika današnjeg vremena koje je nahrupilo u naše postojanje. Nije to vrijeme borbe za neke više ideale, ugledanje u barjakonosce, vrijeme je to vučjeg čopora kad je jedino važno biti jači i brži. To, pak, ne priliči zvijezdama i zato mora biti odbačeno, unatoč tome što je privlačno, lijepom ironijom kao da zaključuje Tokić.

Zanimljive su zavičajne pjesme u zbirci. Možda ih ponajbolje označuje Duvanjska bura. Da parafraziram, negdje će započeti u planini, obrušiti se na Duvno, a onda će tu i umrijeti kad za to dođe vrijeme. Nije ovo obična zavičajna lirika, jer Tokićeva pjesma »ječi u duši«, te nas kao ljudska bića uvlači u središte zbivanja. A mi nismo obični, mali sebičnjaci. Znamo se diviti ljepoti i onog pokraj nas, kako svjedoči pjesma Konji s Krug – planine (Livanjski konji). Odletjeli su u goru kad su se ljudi uskomešali i gledaju jesu li se urazumili da se ponovno vrate. Ima u ovoj pjesmi i antiratnih tonova, tako duboko ljudskih da će je svatko rado čitati, bez obzira na kojoj strani nišana bio u ta vremena. Nisu te nevolje od danas. Počele su tamo još od Tuge i Buge, razlile se preko kraljevstva koje se kovalo i u duvanjskom kraju i duboko se zasjekle u ljude i stvari oko nas. Gleda sve to pjesnik kroz vjeđe i ne može se nikako složiti da baš tako mora biti.

Jedna posebna osobina krasi sve Tokićeve pjesme. Nazovimo je aforističnost. Najbolje se to vidi pri kraju knjige. To su aforizmi odjeveni u pjesme, a spočetka su pjesme odjevene u aforizme. Dvije strane jednog te istog odličja. Ponekada u daljini kao da odjekuju tonovi Maka Dizdara, pa onda tonovi A. B. Šimića... Ali, to ne znači da pjesnik nije svoj. Kažem odjekuju, jer Tokić kroz svoje glazbalo stvara suzvučje milo našemu uhu. Zaskoči nas jedna njegova misao, pa jedna slika, pa izričaj. Uglavnom, pjesnik se ozbiljno igra sa stvarnošću i prosijava je kroz rešeto svojih snova, kao majka mu pšenicu u ranom djetinjstvu. Imajući na umu njegovo prijašnje stvaranje možemo govoriti o tokićevskom načinu pjevanja. Ono, dakle, nije isprazno, nema namjeru zabaviti nas igrom riječi, figura i sličnoga, već ima namjeru nešto nam poručiti. U skladu je to sa starim zasadama koje su u pjesništvu vidjele prvobitnu filozofiju. Naučavalo se, poput našeg Frane Petrića, da je svrha pjesništva poticati vrline, znanja i mudrost. Ono ustvari predstavlja dokaz čovjekove sličnosti s Bogom. Ne znam je li Tokić uopće mislio na ove teorijske postavke dok je pisao ove pjesme, ali ih je zacijelo ostvario. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje progovara kroz njegove stihove. Zbog toga se pristojan čovjek ne treba stidjeti čitajući ih.

Koliko će čitatelji uopće prihvatiti ove pjesme? Naravno da je teško na to odgovoriti, ali mi se čini da će se to dogoditi kasnije ako ne sada. Trenutno je, naime, vrijeme povratka izmišljene kulture s obje strane granice. Redateljima događanja na ovim prostorima palo je na pamet vratiti se u, za njih, dobra jugoslavenska vremena. Istina, ne nazivaju taj povratak baš tako, ali je svejedno kakvo je pakiranje kad je sadržaj isti. Zbog svega toga točno se zna o kome se može, a o kome ne može govoriti u javnim glasilima, slijedom toga i na svim drugim mjestima. Ali, proći će i ovo. Htjednemo li ostati u svojoj Herceg Bosni, pjevati na svome jeziku, nitko nam ništa ne će moći.

Jasnim jezikom i dotjeranim stilom pred nama se polako zatvaraju korice knjige. Jesu li zvijezde prosjajile? Pitanje je to za odgovoriti dok i sami kroz vjeđe motrimo sebe i svoju stvarnost. Tokić je ostvario zrelo djelo i nema druge nego ga čitati.

Miljenko Stojić

Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Naklada DHK HB, Mostar, 2009., str. 115. – 117.; Predstavljanje u Mostaru, 26. listopada 2009.; Motrišta, 49, Mostar, rujan – listopad, 2009., str. 192. – 193.

Emil Raspudić, Planinske priče, Cvitak – Matica hrvatska, Međugorje – Čitluk, 2009.

Htjeli mi priznati ili ne digitalno doba revolucioniralo je čovjekovo bivstvovanje na ovoj zemlji. Uvod su mu bile elektronske komunikacije. Raskinute su dotadašnje spone među ljudima, a uspostavljene nove. Odjedanput unuci ne trebaju više slušati baku i djeda da bi saznali što se nekada zbivalo, već im to govore neki drugi preko novopronađenih tehničkih sredstava. Ipak, unatoč svemu, ostala je u ljudima potreba slušati iskustva onih koji su nam blizu i prethodili nam u našem odrastanju na istom ozemlju.

Raspudić svojom knjigom priča, jednostavno nazvanima »planinskim«, ispunjava ovu čovjekovu žeđ. Vrlo malo izričito govori o svijetu koji nas trenutno okružuje, radije ide u nedavnu prošlost da bi nam njome odgovorio na neka pitanja koja nas i danas pogađaju i uvijek će tako biti. Vjerujem da će čitatelji, poglavito djeca, ali i stariji, to odmah prepoznati i prepustiti se plovidbi u ne tako davna vremena, a opet tako daleko iza nas.

Radi se, dakle, o vremenima u kojima je trebalo opstati na ozemlju koje se zvalo Hercegovina. Puk je bio marljiv i inteligentan, ali društveni sustav kočio je svaki njegov napredak. Raspudić ne raspravlja previše o tome, pa ne ćemo ni mi, ali svakako to treba spomenuti, kao što i on čini, najjasnije u onoj priči kad njegovoj baci ili baci glavnog junaka dolazi skupina krijumčara duhana. Današnjoj djeci takve stvari bit će nejasne te će morati pitati svoje starije o čemu se točno radi. I tako će krenuti priča o hudom vremenu što iznjedri junake koji vole svoje i uvijek ostaju pošteni pa ma što se dogodilo.

Ove priče zacijelo će se svidjeti i etnolozima. Ne će vjerojatno graditi etno selo na mjestu gdje je bilo ono iz priče, ali će im poslužiti objasniti današnje ponašanje junaka iz priča i njihovih nasljednika dok se grade etno sela na nekim drugim mjestima. A ni njih ne bi bilo ni ove knjige, da devedesetih godina prošlog stoljeća dečki koji su odrastali na sličan način nisu pobijedili u nametnutoj borbi. Bilo je to hrvanje s planinom, s vukovima, poljarima, lugarima, državnim službenicima... što iz stranice u stranicu čine junaci u knjizi.

U planinu se nekada išlo jer je ona bila temelj preživljavanja. Kako to objasniti današnjoj djeci? Da se kaže da se išlo na skijanje i u vikendice, razumjeli bi. Njima se daju za razmišljanje neke druge stvari i nameće im se sasvim drukčija životna filozofija. Vidim pred očima te filmove pune strave, slova iz kojih ispadaju neka čudovišta i čarobnjaci, raspamećena dječja lica... Stvarnost je to koja vrišti oko nas. Ova Raspudićeva knjiga kao da joj se ruga u lice. Puna je idile, smirenosti i mudrosti. Na njoj ne treba ispisivati za koje je uzraste prikladna. Mogu je čitati i veliki i mali. I jednima i drugima svojevrsni je spomenar. Tih godina bilo je tako i tako, ali međusobno smo se voljeli i poštivali. Osjećali smo čežnju jedni za drugima, cijenili ljudski govor i blizinu. Jesu li ta vremena zauvijek prošla?

Spomenimo malo pobliže čega se sve Raspudić dotiče. U prvom je planu odlazak u planinu sa stadom. Sve je tome podređeno. A dolje u dolini ostalo je drukčije podneblje puno sunca, topline i mirisnih plodova poput smokava i grožđa. Dani protječu u borbi koju ovakav život nosi sa sobom. Malen je doticaj s drugim svijetom. Tu je tranzistor koji se pojavljuje pred kraj ovakvog načina života, sedamdesetih godine prošlog stoljeća, i putnici namjernici, neki dobrodošli, a neki ne. Na Boga se nipošto ne zaboravlja. Preko dana, a posebno uvečer, redovno se moli. Kad to vremenske prilike dopuštaju, ode se i na sv. misu. Djevojke posebno ne propuštaju odlazak na sv. misu u prigodi obljetnice Dive Grabovčeve. A na poseban način lijepa su Božićna vremena. Osjeća se obiteljska blizina, ali i blizina s Bogom. A vani snijeg, hladnoća i vučje zavijanje.

Ne bi u ovim pričama poglavito trebalo tražiti čisti književni tekst. Ne kažem da njega nema, samo kažem da on nije najbitniji. Piscu je poglavito namjera bila istresti iz sebe svoje uspomene, razjasniti da se može uspjeti i kad su nam životne prilike nenaklonjene. Na taj način ove se priče približavaju svojevrsnoj memoaristici. I sam pisac u predgovoru kaže da je sve više-manje istinito, tek su malo promijenjena neka imena i neke okolnosti. Vjerujem da će to čitatelje još više uvjeriti u opravdanost čitanja ovih zapisa. Sve je tako jednostavno, a opet tako životno, zanimljivo i suvremeno.

U jednom dijelu pripovijedanja javlja se i još netko, što je nagoviješteno već u samom naslovu ciklusa »Priče djeda Antuke«. A onda ga opet nestaje poput rijeke ponornice. Kao da je pisac htio reći koliko mu je bila važna nazočnost starijih osoba u životu. Poziv je to čitateljima na čuvanje prirodnih veza među nama. Bilo digitalno ili neko drugo doba uvijek će biti važno imati djeda, baku, roditelje, braću, sestre, prijatelje, susjede... Samo se okolnosti mijenjaju, a ljudske veze uvijek zadržavaju svoju vrijednost.

Jezik priča je standardna štokavica, ali ne bi ništa izgubile na vrijednosti da je to, recimo, ikavica. Naravno da se pisac i bez toga itekako svrstao u skupinu onih pisaca koji progovaraju o hercegovačkom ili humskom iskustvu života i na vidjelo iznose dragulje koji su tamo skriveni. Nekada u budućnosti književna prosudba će reći tko je više imao uspjeha. Ipak, na kraju krajeva, to i nije tako važno. Živimo tu, opstat ćemo tu i neka druga djeca učit će u školama da smo znali biti svoji na svome.

Miljenko Stojić

Emil Raspudić, Planinske priče, Cvitak – Matica hrvatska, Čitluk – Međugorje, 2009.; Predstavljanje, Čitluk, 21. listopada 2009.; Suvremena pitanja, IV., 8., Mostar, studeni 2009., str. 129. – 131.

Slavo Antin Bago, Duhovnost i pitomost, HKD Napredak, Mostar, 2007.

Čitajući rukopis Baginih pjesama ne mogu a da se najprije ne sjetim Domovinskog rata. Da ga nije bilo, bi li bilo ovog pjesnika? Teško! Zacijelo ovakve pjesme ne bi mogao objelodanjivati. Razloga je bezbroj, a jedan je od njih taj što Bago radi u školstvu. »Drugovi« ništa nisu prepuštali slučaju. Htjeli su određivati ne samo u kakvoj ćemo državi živjeti, nego i što ćemo misliti.

Zbog ovakvog uvoda ne bismo smjeli pomisliti da su ove pjesme samo Bagin doprinos književnosti nedavnog rata. Ima i toga, ali su one puno više od rečenoga. Polazeći od svoga zavičaja, onog duhovnog u njemu, Bago opisuje svijet oko sebe i ne libi se o njemu izreći svoju ocjenu iz duše, ne, dakle, onu ocjenu koja se i danas nerijetko propisuje. Zbog svega toga doći će u sukob s onima koji se vole nazivati lijevima, iako taj pojam ništa ne znači. Ne određuju nas, naime, strane, već naš odnos prema dobru i zlu. No, onima koji niječu taj odnos ostala je samo lijevo-desna podjela pa tako pokušavaju naučiti i druge. Bago se u to ne da uvući. Iako pjeva drukčijim jezikom i načinom od Ivana Tolja, prepoznajemo zajedničke ugođaje hercegovačkog podneblja. Ne pjeva Bago o nožiću i lubenici (a svima nam tada u pamet neizostavno dolaze čvrci) kao što pjeva Tolj, ali donosi očeve i majčine riječi o uspjehu na ovom svijetu, o mukotrpnom hodu kroz povijest. On opominje, poučava, a nerijetko i kori. Kroz njegovo pjesništvo progovara glas naroda, onog naroda koji se ne povodi za pomodnim, koji ne sluša loše savjete tuđih gospodara i koji ne puzi pred njima. To je glas naroda koji je dobio rat, glas naroda koji je sebi donio slobodu unatoč svemu. Na svojoj strani imao je samo sebe i Boga, i uspio. A to iz njegove svijesti nitko ne može izbrisati. Pravi književnici slijede taj glas, a oni pomodni slijede sirenski zov prolaznosti.

»Doći će vrijeme blagog naroda«, reče Veselko Koroman u jednoj pjesmi koja je manje natopljena hermetizmom nego njegove druge pjesme. Na tragu takve jedne misli Bago oblikuje naslov svoje zbirke. Duhovnost ne rađa željom otimati drugome njegovo, gospodovati nad njim, uništiti ga, ona rađa pitomošću, mirom, blagošću, otvaranjem svojih vrata za susret s drugim. Temelj jednom takvom ponašanju gdje drugo može biti nego u Bogu. Treća božanska osoba, Duh Sveti, nadahnjuje nas i vodi. Nazivima sedam njegovih darova Bago je podijelio svoju zbirku kušajući se, podvrgnut toj božanskoj snazi, obratiti kako onima koji vjeruju, tako i onima koji ne vjeruju. Ipak, njegov govor najprije je upravljen onima koji se olako odnose prema svojoj vjeri. On bi htio u njima probuditi zaspalu snagu, reći im da prave vrijednosti nisu u ovozemaljskom ili tvarnom, one su u našem ćudoređu koje se pokazuje posredstvom naših ljudskih i vjerničkih čina. Mudro Bago ne razdvaja ovo dvoje. Uistinu se ne može biti vjernik, ako nisi u isto vrijeme i čovjek. Ovozemaljske ljepote blijedi su odsjaj onih božanskih. Shvaćajući ih tako ne bivamo zarobljeni uživajući ih, bivamo samo upravljeni prema tim višim, ljepšim ljepotama.

Svakom ciklusu pjesama prethodi nekoliko mudrih izreka. Tvorci su im razne poznate ličnosti, ali ponekada i oni tu iz našeg okoliša. Time Bago želi pokazati da mudrost nije povlastica poznatosti i časti, nego povlastica onoga tko se usudi misliti svojom glavom. Takve su misli aforistične, kao što su to i sve Bagine pjesme u zbirci. Nerijetko one predstavljaju jednu rečenicu razlomljenu u stihove, naglašenu na taj način. U današnjem hrvatskom pjesništvu ovo je samosvojan način pjevanja. Bago je u tome dosljedan, od početka do kraja. Dalek mu je pomodni govor raznih dosadašnjih proturječnih književnih pravaca. Koji su to, ostavimo za neki drugi put. Zahvaljujući nakupljenom životnom iskustvu spoznao je dosta toga i sada sve želi prenijeti na mlađe, da ne bi zaglibili, povjerovali opsjenama umjesto životvornoj vodi koja je Isus Krist. Progovara kao mudrac ili djed (did) svojim unucima. Prirodno je da se jedan takav govor izrazi kroz aforistični oblik.

Od tema koje su spomenute u knjizi izdvojimo dvije: Domovinski rat; papa Ivan Pavao II. Prva je rasuta kroz čitavu knjigu. Za Bagu je Domovinski rat uzvišena vrijednost, on se ne trudi umanjiti njegovo značenje i tako steći prolazne književne bodove. Gleda kako nepravedno napadaju njegov narod i to ga boli. Ne osjeća i ne propovijeda mržnju prema protivnicima, on radije viče protiv nepravde i ukazuje na ljudsko poštenje. Evo samo jedne pjesme: »Vitezove Domovinskog rata / svuda po tijelu dušmani ranjavali, / ali, duh i duhovnost / nisu ni taknuli.« (Neranjiva duša i duh) A ti vitezovi nisu netko izvan prostora i vremena, oni su sinovi naroda kojemu i sam pjesnik pripada. Bjelodano je, dakle, da smo u ta teška vremena svi bili zajedno, bez obzira gdje smo se nalazili. Mnogi su nam pomagali. Među njima svakako se ističe papa Ivan Pavao II. Iako i o njemu govori na različitim mjestima u knjizi, posebno ga se spominje u ciklusu Znanje. Ističe njegove razne uloge, posebno njegovo ponašanje prema hrvatskom narodu. »Kad je Papa Hrvate pohodio, / golem svijet se okupio, / kao kad je Isus na Gori bio.« (Okupljanje) Nerijetko mu pridaje osobine dobrog, blagog i mudrog oca. Stava je da imaju pravo oni koji ga odmah žele proglasiti svetim. To je čovjek koji je okupljao svijet, čovjek koji nije tražio da mu se služi, nego kako biti na pomoć drugome. Zbog toga će ostat upamćen u povijesti. S neba će se i dalje moliti za svoj hrvatski narod, pjesnikovo je mišljenje.

Kušao sam u kratkim crtama naznačiti silnice ove nove Bagine knjige. Nadam se da će ih čitatelji još bolje prepoznati i promišljati o njima. Ova knjiga zacijelo je vrijedan doprinos novom hrvatskom književnom pismu. Ono je iz dana u dan sve snažnije i prepoznatljivije, kao i cjelokupno Bagino pjesništvo.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Duhovnost i pitomost, HKD Napredak, Mostar, 2007., str. 97. – 99.; Osvit, 3 – 4, Mostar, 2007., str. 340. – 343.

fra Ante Marić, U godinama gladi, DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Široki Brijeg, 2007.

Hercegovina je u hrvatskom narodu obvijena mnoštvom priča i stavova. Nije lagano odgovoriti zbog čega je to tako, ali je lagano dokazati da je uvijek rađala velikim ličnostima. Spomenimo samo dvije, slične u bitnim obilježjima. Posljednja bosanska Kraljica Katarina Kosača brine se za sirotinju, bori za svoj narod i umire na glasu svetosti. Fra Didak Buntić također se brine za sirotinju, također se bori za svoj narod i također umire na glasu svetosti. Fra Ante Marić znao je sve to prepoznati pa je tiskao dramu Kraljica Katarina Kosača, a sada evo tiska dramu U godinama gladi, dramu u kojoj je glavni lik fra Didak Buntić i njegov napaćeni narod.

Vojske, kraljevstva i carstva prolazili su Humom, odnosno Hercegovinom, ali ona je uvijek ostajala, preživljavala i rađala se iz pepela. Možda je to odgovor na prvu rečenicu u ovom tekstu. Narod kojeg su povijesne mijene nanijele na ovo ozemlje tako se uz njega pripio da je poprimio i njegovu narav: nebeski otvorenu i zemaljski tvrdu. Osjećajnost i žilavost smršeni su u jedno klupko i ne daju se tako lagano rastaviti.

Marić je znalački zasjekao u djelić povijesti svoga naroda. Očito je da se on time dugo bavi i o svemu promišlja. Obradio je teške godine 1916. i 1917. kada vlada suša, glad i rat. Ne, nije se hrvatski narod tada izrijekom borio za svoju slobodu. Ratovao je za austrijskog cara, iako je netom izišao iz otomanskog carstva. Da je znao da ga čeka jugoslavenska tvorevina, vjerojatno bi drukčije nastupio unatoč svemu. Na žalost u hrvatskoj književnosti nemamo puno djela koja o svemu ovome govore, a posebno ih nema koje o tome govore s državotvornog stajališta. Miroslav Krleža, iako je dosta toga napisao, gubi se u svome kozmopolitizmu. A o nedaćama u Hercegovini tih godina još je manje književnih djela. Marićeva drama ispunja tu prazninu itekako dobro. Nabijena je jasnim sagledavanjem stanja i odlučnošću pobijediti sve nevolje.

Glavni lik fra Didak u isto je vrijeme uzoran redovnik i uzoran čovjek. Poučavao je puk vjeri, pismenosti, poljodjelstvu, a na kraju mu je čuvao potomstvo. Shvatio je da će narod nestati ako nekako ne doskoči zlima koja su se na njega oborila. Odluka nije bila laka ni njemu ni narodu. On je preuzimao na sebe ogromnu odgovornost, a narod se bojao da će mu se djeca otuđiti, da će zaboraviti na svoju voljenu Hercegovinu. Dojmljivi su prizori iz drame koji govore o ovome. Marić je dobro shvatio da Hercegovca boli to što mora prositi, što nema više nikakve mogućnosti da svojim rukama sebi i svojoj djeci priskrbi svagdanji kruh. Samo pomoću plodova svoje borbe, naime, on je naučio ići kroz život. Fra Didak je imao muke uvjeriti ga da je i u Slavoniji hrvatska zemlja, da će se djeca vratiti kada sve ovo prođe. I prošlo je koliko toliko, a Hercegovac se pošteno odužio. Kada je u Domovinskom ratu Slavonija bila napadnuta, Hercegovci su bez razmišljala pohrlili joj pomoći. Vjerujem da im je fra Didak na nebu bio itekako zahvalan.

Središte radnje smješteno je u samostan i crkvu na Širokom Brijegu. Oni su i tada, a i kasnije, mnogo značili za Hercegovinu, Dalmaciju, Bosnu. Dolaskom fratara brijeg iznad rijeke Lištice postao je duhovnim i kulturnim središtem hrvatskog naroda ne samo u jednom njegovu području, nego i općenito. Na njemu su se okupljali, školovali i odlazili u svijet. Zbog toga nije čudno da su ga Englezi i partizani krajem II. svj. rata bombardirali, da su fratri poubijani, da je zapaljen i da je zabranjeno daljnje školstvo. Ali i to je bilo uzalud. Svjetiljka koja je zapaljena nije se dala tako lagano utrnuti. Fra Didak i ostali fratri uzgojili su to neuništivo sjeme, ponekad ni sami ne opažajući da je tako jako i životvorno. Navedimo zgodu iz drame kada majka dovodi djecu na ispovijed prije polaska u Slavoniju. Siromašna je, ali je priskrbila »misne aljine« za jedno dijete. A samo u takvoj odjeći može se pristupiti na ispovijed. Zbog toga se presvlače i svi se ispovijedaju u istoj odjeći. To traje, a fra Didaku se žuri. Shvativši iz razgovora s majkom o čemu se radi, traži oproštenje za svoj prijekor. Velika je ta fra Didakova gesta. Izraz je njegove spremnosti prepoznati nevolju i dostojanstveno je primiti. Prisjetimo se, majka se nije tužila, tek ju je fra Didak prisilio kazati o čemu se radi, ona se pokušava snaći i ići dalje.

Recimo koju riječ i o prikazu cara. I on je dobro pogođen. Dok njegovi podanici ginu, njemu se žuri na bal. Ne unosi se u nevolju puka kojim vlada, ne zanima ga ništa što nije na njegovu osobnu korist. Ime cara je tako nevažno, čak nam se ponekada učini da je iz ovih naših dana. Ne vjerujem da smo zaboravili one kojima su, poput fra Didaka, odlazili naši velikani ovih godina. Mi u nevoljama, a oni u nekim svojim visinama. Tek neki naši prijatelji, poput generala Sarkotića iz drame, kušaju ih malo prodrmati, probuditi. Znamo koliko i kako su uspjeli. Reći im hvala, to je ono nešto najmanje što možemo učiniti. Tom riječju Marić završava ovu svoju dramu. Hrvatski puk nakon fra Didakove smrti pjeva mu pjesmu u čast. O caru nitko ništa ne govori. Bio i prošao. Usuđujem se ponovno ovu dramu povezati sa sadašnjošću. Politika je fra Didaka ocrnjivala, ali on je ostajao u srcu naroda, politika je to činila i s predsjednikom Tuđmanom, ali i on je ostajao. Ostali su, ponovimo, prolazili.

Osim različitih tematskih nijansi zacijelo trebamo spomenuti i jezik koji Marić rabi u drami. To je čista hercegovačka ikavica. Uz njezinu pomoć uspješno nam je približio to vrijeme. Sada, kada je na žalost polako napuštamo, opažamo kako je moćna i žilava. Unatoč drukčijem toku književnog razvoja, a sve zbog nesretnih političkih razloga, gurnuta je na rub književnog, ali ne i narodnog življenja. Marić ima istančan osjećaj za nju te je rabi kao nešto jednostavno i prirođeno.

Stil rabljen u drami izgrađen je i bez velikih padova. Zacijelo to nije bilo lako postići. Tema je suviše nabijena osjećajima i suviše je prirasla piščevu srcu, tako da se pretjerana osjećajnost nekako očekuje, podrazumijeva. Ipak, Marić je izbjegao sve te zamke i podario nam tekst jasna i otvorena stila, tekst koji nema namjeru zabaviti već poučiti, tekst iz povijesti, a opet tako suvremen. Treba ga pribrojiti novoj hrvatskoj književnosti koja se polako rađa, književnosti stilski izbrušenoj i uronjenoj u podneblje gdje nastaje, da bi na taj način progovorila o nekim općim i uvijek važećim temama.
Ova Marićeva drama najprije se pojavila na kazališnim daskama, još tamo u komunističko vrijeme. Tada je održavala živom svijest o našoj povijesti, a sada svjedoči o jednom junačkom i povijesnom vremenu. Neupitnom književnom vrijednošću rasvjetljuje nam razmišljanje i čini nas sretnima da smo baštinici takve povijesti, unatoč svoj njezinoj težini.

Miljenko Stojić

fra Ante Marić, U godinama gladi, Naklada DHK HB – FRAM-ZIRAL, Mostar, 2007., str. 67. – 70.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Diana Burazer, Naranča, Fidipid, Zagreb, 2008.

Odmah na početku izrecimo tvrdnju da Diana Burazer piše tako da u nama otvara prostor naše svakodnevice. Naravno, samo na prvi pogled. A u tome i jest »ono nešto« koje ovo prolazno i svakodnevno pretvara u neprolaznost koja se pamti. Pa i sami naslov zbirke je tako običan: naranča. Kupujemo ih na kilograme u nekoj od trgovina ili ih sami uzgajamo negdje dolje na jugu pokraj naše kućice ili vikendice. Ali, naranča je i sjećanje na djetinjstvo, na zavičaj u drugome podneblju, na ljubav, što Diana Burazer naglašava u zbirci stavljajući pjesmu Naranča na sam početak kao svojevrsni moto, odnosno vrata kroz koja se jedino može ući u ovu zbirku.

Pogrješno je pomisliti da pjesnikinja govori samo o ljubavi. Ima tu još mnogo toga. Meni je posebno zanimljiv onaj ciklus koji nosi naslov Zastave. Lagano je pogoditi da dotiče rat. Ipak, nisu sve pjesme u njemu takve. Nakon što je obrađeno to nesretno vrijeme u tri pjesme, život klizi prema uobičajenom bivovanju sačinjenom od priča, akvarija, hoda različitim putovima. A rat ostaje iza. Tamo ostaje i pitanje svjedoka, pobjednika, nositelja zastave, dobivanja odličja. Pjesnikinja stvara antiratnu književnost, ali na drukčiji način od naših razvikanih antiratnih udruga, ili kako li se one već zovu. Nikoga ne optužuje, ne upire prstom, ne pretvara naizgled naivno, a tako svjesno, žrtvu u krivca. Može se ovdje postaviti i prigovor ne bi li trebalo izričitije stajati uz svoju domovinu? Nu, ne željeti rat zar to nije stajanje uz domovinu?

Na žalost još su takva vremena da je gornje trebalo izreći. Ali, život ide dalje unatoč svim našim prijepornim pitanjima o prošlosti, kaže zbirka. A to dalje jest npr. jug. Ne padajmo u domoljublje, jug kao određeno podneblje i ništa više. Pun je svjetla, i naravno naranača. One su nekada stizale s majkom u kasnu jesen. Da bi ih više moglo stati u putnu torbu, moralo se izbaciti sve drugo. (U kasnu jesen doputovala bi majka) Prizori se promijenili, nema više odlazaka u crkvu u istima haljinama i naranača koje su tako rodile, nastupila je stvarnost kartonskih kutija, rekao bih globalizacija, ako mi je dopušteno nadopuniti pjesnikinjine riječi. Kamo će nas to odvesti? Prema banalizaciji ili ćemo se usprotiviti književnošću i svime onim što je dobro? Diana Burazer ne progovara ovako izravnim riječima o svemu tome, ali svojim pjesmama potiče nadu uz patinu nostalgije. Sve se promijenilo, neko je novo trajanje ispred nas, a mi smo takvi kakvi jesmo.

Autorica zbirke Naranča dobila je i određene nagrade za svoje književno djelo. Ne znam hoće li joj ova zbirka donijeti još jednu. Znam samo da će biti zaslužena, ako se to dogodi. Ova podrobnost malo mi je više upala u oči nakon što sam ovih dana u novinama pročitao razgovor s književnikom, koji, kao, ostavlja sebi pravo birati nagrade. I to onako s visoka, dok svi znamo da je ustvari književnik-projekt i ništa više. Šteta da nagrade idu takvima u ruke i da nas onda poslije sa svime tim dave. Nu, pustimo mi njih ipak na miru, vrijeme će reći svoje, a vratimo se djelu Diane Burazer koje nastavlja trajati u hrvatskoj književnosti.

Stil koji spisateljica rabi jasan je i pročišćen. Ona očito bdi nad svojim tekstom kušajući izraziti samu srž nadahnuća koje ju je pogodilo u određenom trenutku. To je naravno odlika dobrih umjetnika. Oni ostali zadovolje se moljakanjem milosti za svoj osrednji uradak. Tek sa spomenutim stilom pridoći će i čitateljstvo. Ljudi su preumorni od traženja »a što je to umjetnik htio reći«, dok u isto vrijeme vjerojatno ni on sam ne zna puno o tome. Retci ove zbirke zgusnuta su značenja, jer otkrivaju još mnogo toga kad se uživimo u njih. Pjesnikinja jednostavnim stilom nije htjela osiromašiti, već obogatiti značenje stvari oko nas.

Recimo koju riječ i o jeziku. On treperi i šušti, unatoč rijetkoj riječi koja je doletjela iz susjedstva kao jesenje lišće (»odbrana« u pjesmi u prozi Osveta). Susreću se riječi što obitavaju gore na sjeveru, ali i dolje na jugu. Pjesnikinja pripada i jednom i drugom području. Prometno sredstvo ju je jednoga dana donijelo, nju i kovčeg, u novi kraj i tu ostavilo. Nije požalila, nego prigrlila novo postojanje i nastavila trajati. Spoznala je da su osjećaji isti, samo ih drugim riječima pokatkad opisujemo, zahvaljujući nebu pod kojim obitavamo. To pomaže biti cjelovita ličnost, iako su glasovi različiti. »I očekujem / glas plave tišine Zrinjevca / ili dalekog oca, / glas koji mi govori: / ovo je tvoja kuća. / Uđi« (Zagreb)

Zaista, gdje je naša kuća? Kad se spusti zima, voljeni otoci opuste, je li to dobro ili loše? Otočani tek tada dolaze ustvari sebi, razmišljaju o prošlim danima, mole krunicu u hladnoj kapelici, sjećaju se svojih najmilijih koji preseliše u vječnost. Lijep broj ovakvih prizora prosut je u različitim pjesmama. Dodajmo im još onaj kad se s majkom ide na nedjeljnu misu i ugođaj hrvatskih pobožnih sredina, koje traju unatoč svim pomodnostima, je tu. Pjesnikinja je u njima, odnosno one su u njoj, ne ruga im se kao što to čine neki drugi književnici da bi ščepali svoj komadić slave koji će im dobaciti.

U pjesmi Leptir (ili sličan prizor) Diana Burazer nekako sublimira svoj govor o sebi, svijetu, svome tijelu u kojem je zarobljena. Poistovjećuje se s leptirom, s prizorom slike iz molitvenika, kuša izgovoriti molitvu Njemu, a on silazi s križa i prilazi joj. Na kraju odlazi, a pjesnikinja nam ostavlja otvorenim pitanje odlazi li on to ili nastavlja trajati. Ustvari, sržno je to pitanje našega života. Tko na njega ne odgovori projurit će kuglom zemaljskom poput vlaka u noći. A posljednja postaja će biti veliko razočaranje.

Zaključimo da ne ćemo izgubiti vrijeme budemo li čitali pjesme Diane Burazer. A to je, čini mi se, jedna od velikih stvari koja se može reći za nečije pjesništvo. K tomu, ovo su pjesme zatvorene ne u kutijicu, nego u primjerenu kutiju zbirke. Hrvatsko pjesništvo bogatije je za još jedno djelo koje ne će tako lagano izblijedjeti. Vjerujem da će to vrijeme pokazati.

Miljenko Stojić

Predstavljanje u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, Mostar, 4. studenoga 2008.; Motrišta, 55-56, Mostar, rujan – prosinac 2010., str. 112. – 113.

Lucijan Kordić, Pokošeno vrijeme, Ziral, Mostar, 1996.

Kroz povijest malo je bilo mirnoga života u Hercegovini. Zbog toga su se njezini sinovi potucali počesto od nemila do nedraga. Jedan od takvih jest i Lucijan Kordić, svećenik, franjevac i pjesnik.

Rodio se 1914. u Grljevićima. Ljudsko i kršćansko oblikovanje stjecao je preko obitelji, pučke škole u Rasnu, gimnazije na Širokom Brijegu, filozofije i teologije u Mostaru, užasa Bleiburga, iskustava stečenim diljem svijeta. Kao takav vratio se u domovinu na početku njezine borbe za slobodu, doživjevši ubrzo smrt.

Mnogo je toga fra Lucijan objavio. Bilježimo sada samo djelo koje je izišlo tek nakon njegove smrti, Pokošeno vrijeme. Izbor je to iz njegovih objavljenih i neobjavljenih zbirki pjesama. Napravio ga je Ivan Kordić i izdao u Ziralu – zajednici izdanja ranjeni labud. Ta nakladna kuća dugo je vremena bila u tuđini, da bi se dolaskom slobode u Hrvatsku i ona vratila svojim korijenima, Mostaru i Hercegovini.

U knjizi Pokošeno vrijeme, zrcali se fra Lucijanov ljudski, kršćanski i pjesnički lik. Ona kruni življenje jednoga zanimljivog čovjeka u ova naša vremena. Taj je čovjek silom prilika bio istrgnut iz svoga životnog prostora, ali i na drugim prostorima znao je ostati svoj.

Fra Lucijanovo pjesništvo razvija se u tri mijene, baš kao i njegov život. Pjesme iz prvih zbirki prepune su ugođaja djetinjstva provedenog u hercegovačkom krajoliku. Njemu je taj krajolik lijep, ispunja ga blagošću i pokojom. Neprestano mu se vraća kao izvoru na kojem se pije čista voda. »Uz Čvrsnicu, Čabulju i Velež/ mekeće koza kitoresa./ Torbu i tikvu nosi pastir kroz proljetno krasje:/ kosati mališan puha u frulu, ori se skladnoglasje./ Blatom, Bišćem i Otokom guče vrijeme,/ prebire trave i plete gnjezdašca./ Pljuskaju kiše škropaljice, peče baklja kršna sunca./ Kao blagoslov se začimlje i iz zemlje niče umiljato sjeme.« (Davni hercegovački krajolik)

Iako nije bio vojnik, fra Lucijan je prošao patnje hrvatskog naroda što su započele kod Bleiburga. Smrt se bila nadvila nad njega, ali se uspio spasiti. O svemu što je vidio i doživio pisao je kasnije u svojim pjesmama. One odišu domoljubljem i željom uspjeti unatoč svim poteškoćama. »Oni, koji čekaju svršetak pomrčine/ okrenutim licem prema baklji zore;/ oni vjekuju na Širokom Brijegu/ u cvjetnom lijesu kreveta/ pod ružarjem vjere i okriljem hrasta;/ na Golom Otoku pod molitvom brijesta.« (Zastave smrti)

Tuđi svijet dočekao je hladno fra Lucijana. Jednostavno ga nije trebao. No, fra Lucijan se nije predavao. Svome iskustvu svijeta koji se bori za život, pridodao je iskustvo svijeta koji se bori poglavito za svoje probitke. Znao je i da je taj svijet uvelike kriv što je njegova domovina porobljena. Stupao je njegovim pločnicima noseći sve ove suprotnosti i dvojbe u sebi. Zahvaljujući svojoj upornosti održao se na njima. Postao je ličnost. Izrastao je u pjesnika i svećenika koji svojim radom nije dalek od svoga naroda i koji u isto vrijeme čuva kvalitetu tog svog rada.

Fra Lucijan zna da suvremeno vrijeme nije nešto najljepše što nam se moglo dogoditi, ali u isto vrijeme zna da je ono takvo i da trenutno nema boljega. Zbog toga sva svoja životna iskustva sažima u oblikovanje sadašnjosti po mjeri čovjekova življenja. Osjetio je što znači samoća i odbačenost. »Sam, kao osamljena škrip vode na planinskom vrhuncu. Sam, kao otuđeno stablo bačeno izvan šume. Sam, kao neboder, kojega su izdali stanari; nad kojim se pojavio Mjesec zaplotnjački i zlurad. Sam, kao duša, koju je zavela i iznakazila ljubav. Sam kao lutka bez smjera i pokreta... Sam, kao gradska ulica krcata osamljenih prolaznika. Sam, kao ovaj naš vijek automobilske duše, satelitskih očiju i televizijskog srca.« (Pod nebom samoće) Samoća, ipak, ne lomi fra Lucijana. Da se to ne bi dogodilo pomaže mu njegova vjera. »Tek si stigao iz otajne zemlje, čije se ime ne izgovara./ Na prstima tvojih nogu još je uvijek onaj prah; na dlanima miris i u kosi rosa svih njezinih zora./ Priđi bliže, Neznanče, da me tvoja blizina osjeni; da me tvoja svježina probudi i iskra tvojih očiju osvijetli!/ Ta vatra, nostalgična je kćerka onoga sunca, što izgara nad zemljom, koju imenovaše: Hrvatska.« (Neobični susret) Nije fra Lucijan netko tko se nostalgično tješi svojim sjećanjima. Doživljava svijet oko sebe, ali mu se ima snaga rugati i živjeti, ipak, po svome. »Čitači novina zatvorenici su prostora,/ u kojem izvještačena svjetla i zlobni sutoni/ izdaju čovjeka i njegova nesagoriva jutra.« (Novinske vijesti)

Na pjesničkoj zanatskoj razini fra Lucijan se kreće između tzv. slikovnog i pojmovnog pjesništva. Izražava se dobro i na jedan i na drugi način, iako po mome sudu, bolje u slikovnom pjesništvu. Dobar slikar po fra Lucijanovim bi pjesmama vrlo lako mogao naslikati dosta dobrih slika, čak i onda kada piše o nečemu tako neopipljivom kao što je duša. »U rukama nosim bijelu hostiju, svoju dušu./ Ruke su sipka zemljana posuda,/ a duša sunčano i lelujavo pšenično klasje.« (Život duše) Kada se prihvaća pojmovnoga pjesništva po fra Lucijanovim bi se pjesmama slobodno moglo meditirati. »Ima stvari, koje su pokrite;/ i nitko im ne može učiniti nasilje/ bez ucviljena života;/ bez osmrtnice slobode./ Ima predmeta, koji se podaju/ bez ucijenjene riječi./ Oni su plativi banknotom;/ svakom promjenjivom vrijednosti./ Iz izloga gledaju oživljeni:/ lančići, čaše, torbe i kravate./ Uvijek ima netko, kome se povjerava/ krik materije u boji i obliku./ Uprt pogled ne smije nitko prezreti,/ ni drhtaj predmeta odati/ pod nebom, koje sunce pušta/ na carinarnice i pobunjeni vijek./ Ima izlog uoči blagdana./ Sami anđeli su ga se dotakli,/ uzbudili očigled stvari/ i zalepršali brajdama tkanine.« (Izlog pred svetkovinu)

Nije moguće naći rimu u fra Lucijanovim pjesmama u zbirci Pokošeno vrijeme, ali to ne znači da su mu pjesme bez nutarnjeg sklada. On je sklad znao sačuvati i u obliku oslobođenih i slobodnih stihova, kako je ovakvu vrstu pjesništva opisao Tin Ujević.

Naravno da sve fra Lucijanove pjesme nisu dragulji čija je vrhunska kvaliteta neupitna. No, ima ih dosta takvih, tako da je zastupljen u mnogim antologijama i prevođen na tuđe jezike.

Pod svoje poodmakle dane fra Lucijan je našao mir u svojoj zemlji Hercegovini koju je zadužio svojim radom. Ona bi mu se trebala odužiti ne samo izborom pjesama, nego njegovim sabranim djelima. Nadam se da će se to uskoro i dogoditi.

Miljenko Stojić 

Hrvatsko slovo, III., 106, Zagreb 1997., str. 15.; Briješka zvona, Široki Brijeg, 12. lipnja 2003.

Pero Pavlović, Kupka svjetlosti, K. Krešimir, Zagreb, 1998.

Nezgodno je u teška i olovna vremena promišljati o pjesništvu, baviti se tako nečim neuhvatljivim, molitvenim u sebi. Čovjek bi radije kriknuo i sve srušio oko sebe.

Pavlović, istina, u svojoj najnovijoj knjizi Kupka svjetlosti ispušta krik, ali ne onaj rušilački. Sabrao je u ovoj knjizi sve ono najbolje što je objelodanio od svoje prve zbirke pjesama 1979. A toga nije malo i nije beznačajno. Kroz svo to skupljeno bogatstvo osjeća se da Pavlović viče u dobrom značenju te riječi, da želi doživjeti sebe kao pojedinca i sebe kao društveno biće na jednom komadiću zemlje što mu ga je Bog jednoga dana poklonio.

Njegov krik je, dakle, izgrađujući. Prisiljava čovjeka odrediti se, tako da Pavlovićev govor ili odbacujemo ili mu se predajemo uživajući u njegovoj snazi, ljepoti i svježini.

U svojoj duši Pavlović je izraziti lirik. Pjesme su mu pune slika koje titraju kao popodnevna ljetna žega u njegovom kraju. Te slike nisu crne i ne stvaraju u nama mračne slutnje, već su pune svjetlosti i mira. Preko njih on progovara o onome dubinskome u svakome od nas. Ne pripada struji onih suvremenih hrvatskih pjesnika koji, ugledajući se na razvikane bjelosvjetske pjesnike prazne duše, nerazgovijetno i nazovi s filozofskim osloncem progovaraju o sebi i o svijetu oko sebe. Pavlović, iako nesvjesno, slijedi temeljno načelo pjesništva, lirsko, o čemu razglaba Emil Staiger u svojoj poznatoj knjizi »Temeljni pojmovi poetike«. To je prvi korak koji je učinio da bi se izdigao iz osrednjosti i napuhane veličine.

Ne libi se Pavlović u svome pjesništvu dotaknuti i društvenih pitanja. Ne kažem namjerno političkih, jer što je politika? Najizrazitija jedna takva pjesma jest »Hercegovačka buna 1875.« Iako je naslov ove pjesme potpuno prozaičan i bez pjesničkog u sebi, pjesma nije skrenula u besplodno zanovijetanje, već nas preko prošlosti dovodi do nas samih i naše sadašnjosti. (Pouzdaj se u se/ I održi riječ/ Dosta je nepravde i tlake/ Iz zabrana i zauma/ Misao bi u lijet/ I snovite javke/ ... Ovim nam je putom/ Rode/ Do slobode/ Daleke i nejasne)

Ne zna se je li Pavlović razmišljajući o prošlosti donio zaključke za sadašnjost ili je to bilo obratno. No, ono što se zna jest da je on veliki domoljub. Iskreno i s mjerom govori o svome kraju, o svojoj domovini Hrvatskoj. Za njega uopće nije upitno ima li smisla na kraju dvadesetog stoljeća biti tako »nazadan«, kako bi rekli ljubitelji svoga trbuha. Ne stidi se svog podrijetla, svoga naroda, ali u isto vrijeme voli i sve ostale ljude. Njegove pjesme nisu isključive i ne propovijedaju nasilno samo jedan način mišljenja i djelovanja, nego su pjesme okrenute čovjeku kraj sebe koji može biti i drugačiji. Stoga nije slučajno što na početku svojih izabranih pjesama donosi odlomak iz »Spjeva o Bogo-čovjeku« od Marije Valtorte. Prožet je vjerom u Boga i to je ono sito kroz koje prosijava svoje doživljaje i stvara svoje mišljenje.

Nema u zbirci izabranih pjesama »Kupka svjetlosti« puno izrazito religioznih pjesama. To je ponajvećma pjesma »U ružarju svijeća«. Pavlović nema namjeru ispjevavati takve pjesme. I kada im se približava svojim pjevom on uvijek govori i o nama, o našim poteškoćama i brigama (Nisi sam, usadi ime u vječnost/ Ova zemlja, zavičajka, plodovima raste/ Pod budnim okom Predobre Majke/ Blaga, uznesena u svjetlost). Gradeći svoje »religiozne« pjesme na ovaj način Pavlović se stavlja u struju suvremene duhovnosti koja pokušava uz božansko neprestano vezati i ono ljudsko da ga tako očisti i učini dostojnim za čovjeka. Stoga, ne trebamo ovoga pjesnika nazivati ni vjernim ni nevjernim. On je tek pjesnik koji se otvorene duše predaje pjesmi. Ako je ta duša vjernička, to još bolje, budući da tek takva duša može na pravi način vidjeti sebe i svijet oko sebe.

Zanimljiv je jezik ove zbirke. Nažalost, kažem, zanimljiv. Pjesnik se pokušava potpuno osloniti na biće jezika svoga naroda. Ne stidi se uporabiti i riječi koje su pod političkim terorom zadnjih desetljeća jednostavno iščezle iz hrvatskoga jezika. Na taj način dozivlje nam u pamet da se ne smije zaboraviti svoja prošlost, a svoju književnost veže s književnošću proteklih naraštaja. Ujedno je to i poziv da ovakav jezik bude nešto prirodno u našim sredinama, a ne nešto zanimljivo ili nešto što treba odbaciti kao bespotrebnu novotariju i zanovijetanje. Bude li više ovakvih pjesnika i književnika, konačno će se početi i ozbiljnije promišljati suvremeni hrvatski jezik u svjetlu njegove nesretne povijesti.

Jezik pjesama koje Pavlović ispjevava pomalo je škrt, baš kao i podneblje odakle pjesnik potječe. Nije to, ipak, njihov nedostatak već prednost. Pjesma je na taj način pročišćena, dovedena do svoje srži, što i jest pjesnikov zadatak. Doživljavamo je tada kao gutljaj vode dok sunce nemilosrdno prži škrtim područjem na kojemu treba ostati i postati velikim čovjekom.

S pravom je pjesnik ovu zbirku izabranih pjesama nazvao Kupka svjetlosti. Iščitavajući je ja sam, na njezinom tragu, ovaj prikaz nazvao »Kupka za dušu«. Uvjeren sam da nisam pogriješio. Vremena su teška, ali zbog njih ne treba očajavati. Uvijek treba znati pronaći kupku u kojoj se odmoriti i onda takav krenuti dalje. Hvala Bogu da Pavlović njeguje jedan ovakav stil pjesništva. Nije to »l’art pour l’art«, već umjetnost okrenuta životu. Ustraje li povijest će ga zabilježiti kao svijetlu i veliku pojavu u hrvatskoj književnosti. Ako ne, cijenit će njegov dosadašnji rad, a ostalo primiti kao još jednu zabludu više u našoj književnosti.

Miljenko Stojić 

Slobodna BiH, I, 64, Split/Mostar, 1998., str. 37.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 14. srpnja 2000.

Pero Pavlović, Zib i sjene, Naklada Jurčić, Zagreb, 1999.

Da bi se postigao preobražaj ovoga svijeta, potrebno je da on bude razrušen. Iz nastalog kaosa poslije će se roditi novo društvo. Tako nekako trabunjaju oni koji zagovaraju stvaranje nekoga Novoga doba ili svijeta. Te svoje snove obavijene teškom maglom nastoje prenijeti u društvo oko sebe. Budući da su novčano dobro potkovani, glas im se nadaleko čuje i malo je onih koji imaju hrabrosti krenuti nekim drugim putem.

Jedan od onih koji se usuđuje razmišljati svojom glavom jest pjesnik Pero Pavlović. Poznaje suvremena kretanja u književnosti, ali ih ne slijedi na propisani, nego na svoj način. Svojim pjevom potpuno je suvremen, iako taj pjev možda nekima utjecajnima ne odgovara. No, on ide svojim putem i ne da se zaustaviti.

Njegova zbirka pjesama Zib i sjene ponovno ga otkriva kao dosljedna čovjeka. Na ovitku piše da je ovo njegova već dvanaesta knjiga. Lijep zbroj koji nam govori o njegovoj ozbiljnosti i ustrajnosti u pozivu-radu. Pri otvaranju ove knjige opažamo da on i dalje slijedi putove svoga pjesništva: jasnoća u izrazu, rodoljublje, briga o jeziku, otvorenost Bogu. U većoj ili manjoj mjeri sve ovo se isprepliće jedno s drugim i daje izgled dovršenosti. Nema na silu stvorene muke i rušilaštva po svaku cijenu, već ima smjernosti čovjeka koji zna što hoće i kako to postići. Svjestan je pritom da to nije lagano, ali i da nije neostvarivo. Svjesno se hvata u koštac sa životom i dostojanstveno ide naprijed.

Netko će možda prigovoriti jeziku kojim je napisana ova zbirka. Taj je jezik sastavljen od riječi koje su pomno birane. Ponekada se potrebno i zaustaviti da bismo shvatili što pojedina riječ treba značiti. No, mislim da je to samo posvješćivanje bogatstva našega patničkog hrvatskog jezika kojega su mnogi htjeli zatrti. Još i danas nam se nastoje rugati (a nazivaju se našima) kada izgovorimo neku riječ koju su teške prilike gurnule neopravdano u stranu. Pavlović se ne boji prigovora. Svjestan je da je današnji suvremeni književni jezik upravo nastao i u krajevima gdje je rođen, odrastao i gdje danas piše. Istina, utjecajem političkih razmišljanja ikavica je odbačena, ali je zadržana štokavica. No, tko kaže da sutra ne može biti i drugačije.

Sama knjiga sastavljena je od četiri ciklusa pjesama: Zib, Medeni pir, Iskrice tanahna veza i Ruj i javke. Svojom usmjerenošću jedni na druge skladno čine cjelinu zbirke. Nakon njihova čitanja osjetimo se kao u djetinjstvu: livade su šarene, pčele zuje, a mi otvoreni svijetu pred nama. Sanjamo kako ćemo pobijediti sve koji nam se ispriječe na putu i kako ćemo sve učiniti da ovaj svijet bude dobar, možda bolji nego u bajkama koje nam baka priča.

Prvi ciklus započinje opisom uronjenosti u zbilju. Otkucava ura stara/ Zrik tajnovit tanko cvili/ Zipka zebnje izipkala/ Noćca crna krila širi (Vjeđa boli). No, pjev ne nastavlja pesimističnim pogledom na život. Sjene koje se šire jesu samo sjene i može ih se pobijediti, navješćuje Pavlović. Treba biti ustrajan i uporno tražiti svjetlo koje će nam pokazati pravi put. To je onaj zib, ona kolijevka u kojoj ćemo se pripremiti za sve životne nedaće. U pjesmi Sunce malo moje pjeva: Nemoj nigda utrnuti/ Sve dok žićem cijelim/ Ne dogoriš/ Sunce malo moje.

Kada se napusti kolijevka što nam je ljepše od Medenog pira. Ljepota se ćuti na svakom koraku, u svibnju beremo trešnje ranjke, pčelice nas svojom marljivošću hrane medom. Trebamo se samo prepustiti ovome zanosu i vidjet ćemo da će tračak voštanice poći prema svetosti. Naši će se bijeli snovi prepjevati u zvijezde (Voštanica).

Razna životna iskustva dovest će do stvaranja određenih zaključaka. Prepoznat ćemo da nije sve med i mlijeko iz pjesme. Uzalud što mi nastojimo biti dobri, drugi nas onemogućavaju u tome. Najgore je u takvim trenucima sve razočarano odbaciti od sebe. Ništa time nismo postigli. Sebi ćemo i drugome pomoći samo ako budemo znali svijetom pronositi svjetlost. Svjetlost/ svijetom pronositi. Žudnji taštoj odoliti./ Uzor svijetu biti. Zatomiti zlici trag (Svjetlost svijetom pronositi).

Nakon što se uspijemo probiti kroz šipražje svakodnevnih događanja možemo se prepustiti ljepoti. Ona je tu oko nas. Nalazi se u vremenskim dobima, u delti Neretve, promjeni dana i noći, bojama u prirodi i u još mnogočemu drugome. Naše srce samo treba biti dovoljno otvoreno da bi se iz pjeva,/ iz istočišta sanja i svitanja/ izbokorila Ljubav i Ljepota (Epilog).

Pero Pavlović svoju je zbirku pjesama Zib i sjene posvetio Jubileju 2.000. Koliko će još istinskih pjesnika to učiniti? Vjerojatno malo. Time se, naime, na sebe navlači bijes onih koji zagovaraju svijet bez Boga, svijet bez ljepote. Njima su drage sjene da ih skriju, a ne da hrabro prođu kroz njih. Zbog toga se današnje pjesništvo i općenito književnost ne čita baš previše. Svakome je dosta praznine i nerazumljivosti. Ljudi radije čitaju ono što im daje određeno nutarnje bogatstvo ili im poput »šunda« daje privid toga. A nova Pavlovićeva zbirka pjesama jest upravo bogatstvo: bogatstvo koje u cik zore prosijava u okolni svijet. Potrebno ga samo prepoznati i njime se oplemeniti.

Miljenko Stojić

Vjesnik, LX, 18665, Zagreb, 20. listopada 1999., str. 18.; Osvit, 4, Mostar, 1999., str. 198. – 200; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 23. lipnja 2000.

Ivan Marijanović, Gorući grm, K. Krešimir, Zagreb, 1998.

Kada netko u 42. godini života objavi svoju prvu zbirku pjesama, onda je to događaj sam po sebi. Kada nakon toga s pravom kažemo rodio se novi pjesnik, onda je to obogaćenje za sve one koji će čitati te stihove. Ne znamo zašto Ivan Marijanović nije svoje stihove prije predao književnoj javnosti, ali znamo da je u nju zakoračio hrabro. Njegova prva zbirka pjesama Oče, razbij ploče, predstavila ga je kao pjesnika okrenuta životu hrvatskoga čovjeka. S toga polazišta on dalje gradi svoj život i pristupa drugim ljudima. Govoreći o njima ne gubi se u maglovitom kozmopolitizmu, već druge ljude ljubi ljubavlju kojoj ga je naučila njegova majka i časovi provedeni u molitvi. I druga je njegova knjiga, Gorući grm, na tome tragu. U njoj, još i više nego u prvoj, otvara svoju dušu i progovara o životu oko sebe i o životu u sebi. Kuša sve to razumjeti i staviti u cjelinu.

Sama knjiga pozamašna je svojim obujmom. Marijanović njome kao da se želi odužiti za sve one godine kada je zbog nekoga svoga razloga »šutio«. Ipak, puno je drugačije sastavljena nego njegova prva zbirka. U prvoj je zbirci bilo očito da je Marijanović sabrao sve što je do tada radio i pokušao od toga napraviti cjelovitu knjigu, pa što bude. Sada je, naprotiv, manje užurban. Svojom tematikom knjiga je cjelovitija i opaža se da je više manje pisana jednim dahom. Nije napabirčena tijekom niza godina, već je dovršena u jednom određenom vremenskom razmaku. To ovoj Marijanovićevoj knjizi daje pitkiji i znalačkiji izgled. Ipak, to ne znači puno za pojedine pjesme, budući da su one uvijek cjeline same za sebe. Opstat će ako ih onaj tko ih je pisao bude pisao i razumom i srcem. Zna to Marijanović i trudi se da mu pjesme budu takvima. No, nikada ne podilazi čitateljstvu. Svjestan je da ako ga ne budu razumjeli današnji umišljeni suvremenici, razumjet će ga neki drugi u budućim vremenima kada će pojam suvremenosti morati biti sveden u razumne okvire.

Marijanović svoju zbirku pjesama Gorući grm dijeli na četiri ciklusa: Bdjenjak, Kultura s prigušivačem, Prorijek i Metamorfoza mimoze. Ti ciklusi nisu napravljeni po temama koje pjesnik rabi u pjesmama, već po namisli o kojoj pjesnik želi dublje progovoriti. Vjerojatno je slučajno da se u ovoj zbirci više manje opažaju i četiri teme koje služe pjesniku za polazište njegova pjeva. Prva tema svakako je obiteljski dom i sve ono što se događa u njemu i oko njega. Sjeća se Marijanović i svojih ukućana, i različitih slavlja, i svog odnosa prema ukućanima, ali se sjeća i da je ovuda prolazio i zadržavao se i hajduk Mijat Tomić. Na njega su žive uspomene ne samo u njegovoj obitelji, već i u zajedničkoj narodnoj svijesti. Priče o tome prenosili su roditelji s koljena na koljeno svojoj djeci. Zna sve to Marijanović i zahvalan je svojim roditeljima na svoj brizi koju mu pružaju. Dok opisuje kako se njihova mati brinula za svoju djecu, završava pjesmu stihovima Bolesna mati ležala/ pletući blago klonula/ ljuta je zima bježala/ mama joj zube slomila (Moja mama iglama crnu zimu gonila). Time naglašava toplinu obiteljskoga doma i sigurnost koju on nekome pruža. Kada se to ima, onda je i lakše poći u susret svim životnim nevoljama, pa i onim tragičnima: Ostade samo kamenje nimo/ i vite jele Vran planine/ da svidoče o tvojoj samoći/ u obrani divojačke časti (Na Divinu grebu). Sve je stavljeno u jedno: osobna povijest i povijest svoga naroda.

Vjera u Boga važan je temelj Marijanovićeva životna stava. Sve što se događa u njemu i oko njega on gleda kroz to zrcalo. Na taj način pronalazi odgovore na sve svoje upite, pa ma kako teški oni bili. A zacijelo da ti upiti nisu laki, kao ni u svakog drugog čovjeka koji nastoji razmišljati o životu u koji je uronjen bez da ga je itko pitao za dopuštenje. Sažimljući svoj pogled na svijet Marijanović bi rekao: Sve je u tome/ u kojeg Boga viruješ/ Ostalo je obred/ Ukras slobodnog vremena/ Ispod stopala bilo kojeg bića/ Otkrit ćeš otisak vlastitog imena (Aut Deus aut nihil). Budući da je našao odgovor na upit »u kojeg Boga vjeruje«, njegova vjera je topla i životna. Obvija ga u svim njegovim životnim trenucima i daje mu svjetlo i u najtamnijim događajima. Shrvan događajima zna zapjevati: Bože u Tvom moru ribica se igra/ zrakom ptica leti poljem cvijeće cvjeta/ a iz mog čemera što se može rodit/ osim nade da mog ne prezireš svijeta (Vapaj). I nakon toga ustrajno nastavlja dalje.

Sudbina hrvatskoga naroda nije mogla ne ostaviti traga u Marijanovićevim pjesmama, na poseban način sudbina ljudi iz njegova rodnoga kraja. On u svojim pjesmama sa svojim narodom bolno vapi za pravdom koju su ukrali svjetski moćnici. Nigdje ne zagovara nasilje nad bilo kim, ali je spreman boriti se za slobodu svoga naroda. Gleda nemoćan kako počesto tuđe zlo nemilosrdno udara po tom njegovom narodu. U takvim trenucima on ga tješi i dozivlje mu u pamet da će svanuti neka bolja vremena. Ne ni dušman nema razloga/ više ovdje dolaziti/ odnio je što se odnijet moglo/ i dragocjeno i korisno i suvišno/ Ostala je samo uspomena/ i čvrsta nada vratit ću se Tebi/ rodni dome tvrda grudo moja/ suzom i vjerom/ krvlju natopljena (Crna mačka u koprivi). Nisu sve to naravno beskorisna tješenja. Marijanović uči sebe i svoj narod hrabro se oduprijeti navali zla pa ma s koje strane dolazilo. Ne libi se istinu prozvati istinom, makar ona boljela one koji se nazivaju pravednima i jakima. Na taj način razgoni strah od njih i pomaže da oni svojom lažljivom riječju slučajno ne bi nekoga zaveli.

Iako u svojim pjesmama Marijanović naginje prema misaonosti, a ne pukoj slikovnosti, ima on i pjesama koje su »misaonije« od ostalih. Gradeći ih, Marijanović se zacijelo poslužio i svim znanjem koje je skupio i usavršio kroz školovanje. Rabeći filozofsko-teološko svjetlo pokušava doprijeti do dna života. Htio bi se tome životu približiti svojim bićem, a ne samo opisivati ga nekim dopadljivim sličicama. Pri takvim pokušajima nije smušen i ne muči se objašnjavajući nam »a što je zapravo htio reći«. Njegove su riječi jasne i koraci čvrsti. Zna kamo je krenuo i pronalazi smisao u svome hodu. Oslobodi me Bože/ slobode bezGranične/ dobrih ljudi na krivoj strani/ optimističke slike svijeta/ sazdane na naravnoj religiji i dobroti (Još jedna molitva za granicu). Zanimljive su ove Marijanovićeve pjesme. Miješa se u njima povijest hrvatskoga naroda, pogled na suvremena strujanja, vlastiti hod, uspjesi i padovi. Zbog toga nas diraju u srce i traže da i sami počnemo razmišljati i odgonetati na prvi pogled nepovezane događaje oko sebe.

Jezik kojim Marijanović ispisuje stihove svoje zbirke pjesama Gorući grm, mješavina je dvaju narječja hrvatskoga jezika: ikavskoga i ijekavskoga koga prozvaše književnim. To ujedno odražava i jezično stanje danas kod hrvatskoga naroda. U obitelji se obično uči jedno, a u školi drugo. Tko ima pravo? Jezikoslovci znaju svoje odgovore, ali jesu li oni ispravni? Marijanović se time previše ne zamara u ovoj knjizi. On se usuđuje progovoriti i materinskim jezikom, pa makar njegovo djelo i trpjelo zbog toga. A da je pravde, zacijelo ne bi smjelo. Dobili smo valjda slobodu i ponovno nam je prionuti jezičnim pitanjima, a ne zariti glavu u pijesak poput noja nastojeći sačuvati stečene položaje.

Zbirkom pjesama Gorući grm Marijanović je prešao preko praga književnosti hrvatskoga naroda u državama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nadam se da će svojim daljim radom još više učvrstiti svoje mjesto u toj književnosti. Pripomoći će na taj način još jačem duhovnom i kulturnom ukorjenjivanju hrvatskoga naroda u krajevima gdje trenutno pušu neugodni povijesni vjetrovi. Pripomoći će i samome sebi u nastojanju biti odgovornim u odgovorna vremena.

Miljenko Stojić 

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 9. lipnja 2000.

Pero Pavlović, Sunčeve prelje, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2001.

Ima li danas pjesnika? Ima, i to dovoljno. Objavljuju na sve strane. Čitaju li im se knjige? Hm!

Ovako nekako mogli bismo ukratko ocrtati stanje današnjeg pjesništva. Nešto se ne podudara. Ili pjesnici ne razumiju zbilju i čitateljstvo ili oni ne razumiju njega! Ne znam što bi drugo bilo.

Jedan od onih pjesnika koji se trudi razumjeti svijet oko sebe svakako jest Pero Pavlović. Čini to ustrajno iz knjige u knjigu. Samo on zna kako ga je zbog toga prihvaćala kritika koja se danas nerijetko nametnula kao službena. No, važno je da je ustrajao i da nas obogaćuje svojim spoznajama. Vidi se to lijepo po njegovoj zbirci izabranih pjesama »Sunčeve prelje«. Namjesto crnila, zatvorenosti, zgusnutosti čemu se priklanja velik broj današnjih pjesnika, on pokušava svjetlom obasjati život oko sebe. Rabi riječi koje smo možda već zaboravili ili ih izgovaramo tako rijetko da jednostavno ne znamo kada je to zadnji put bilo. Kroz te riječi zrcali se naše djetinjstvo, zrcali se naša mladost, zrcali se naš život. Ako smo se rodili u drugačijim uvjetima nego Pavlović, ne će nam to biti prepreka za razumijevanje njegova pjeva. U svakome od nas odjekuje ljepota, priroda, stanja ushićenosti i radosti. Treba ih samo prepoznati i ne bojati se iznijeti ih na svjetlo dana.

Pavlovićeve riječi na prvi pogled izgledaju jednostavne. Nekada nam se čini kao da slušamo majku kako govori svome djetetu. Riječi su to iz dječjih priča, bajki, molitava. Sve je prozračno i tajanstveno. Čini ti se da možeš pobijediti asfalt i beton oko sebe, velike zgrade u kojima si možda živio ili još živiš. Ima nade, prisiljen si zaključiti na kraju. Na taj način ove naizgled male riječi, poprimaju velika značenja. Čine sasvim suprotno od onoga što čini pjesništvo koje sebe voli nazivati zatvorenim. Čovjeka izvlače iz njegove nevolje, a ne gura ga dublje u nju. Zbog toga bismo mogli postaviti pitanje, a koje je to pjesništvo zatvoreno? Mislim da bi ispravan odgovor bio da je to pjesništvo koje je tako bogato značenjima da ga iznova treba čitati i iščitavati, a ne pjesništvo kojega jednostavno ne možeš razumjeti. Na žalost, baš to nam se pokušava podvaliti pod dobro pjesništvo. Pavlović je onaj tko to ne da. Svojim stihovima spliće nove vijence i vješa ih o zbilju. Ukrašenija i umivenija može dostojno izići na vidjelo.

Tko na uobičajeni današnji brzi način želi prodrijeti u Pavlovićevo pjesništvo najbolje je da pročita naslove poglavlja ove njegove knjige: Vez, Tihe vatre, Pjesan od molitve, Medeni trnci, Nuj i Blago slovo. Nakon ovoga prionut će čitanju ili samo odmahnuti rukom. Treba sam odlučiti. Nije važno što će se tek naknadno prisjetiti neke riječi (računalni program pomoću kojega pišem ove retke tako ne razumije riječ nuj). Znat će i da se takva riječ može uporabiti i biti uvjeren da spada u hrvatsku književnost, i to dobru hrvatsku književnost. Upijajući smisao Pavlovićevog stihovanja pronalazit će u sebi neke nove riječi i čak biti u napasti poslati ih Pavloviću. Kada se već usuđuje na ovaj način biti pjesnikom, neka bude obdaren. Čitatelji su zacijelo obdareni pjesmama koje su već čitali poredanima na nov način. Samim redoslijedom pjesnik je zacijelo nešto htio reći. Izabrao je ono što misli da ga najbolje predstavlja u ovome trenutku. Treba mu vjerovati da je to slika svijeta kakvu sada živi i želi predstaviti svima nama.

Za razliku od Pavlovićeva pjesništva, sredstva društvenog priopćavanja koja postoje u sadašnjoj hrvatskoj zbilji, pokušavaju predstaviti potpuno drugačiju sliku svijeta od njegova. Znam da govor o novinarstvu baš ne spada u ogled o nečijem pjesništvu, ali spada onaj njegov dio koji oblikuje našu svijest i podsvijest. Zato ovo i navodim. Riječi toga novinarstva namjesto da odjekuju veličinom, odjekuju iskrivljavanjem stvarnosti. Čak se dijele i nagrade za takvo što. Kada bi Pavlović bio novinar, zacijelo ne bi dobio ove nagrade unatoč svemu dobru što bi vjerojatno učinio. Bio bi sretan ako ga ne bi otpustili kao nesposobna. Ipak, on jest novinar. Svojim riječima zapisuje našu stvarnost i nudi nam je na čitanje. Što je to izvan uobičajenih strukovnih shvaćanja, nije to baš tako važno. Tko se ne usudi zapisivati, doživjet će da sam bude zapisivan. A to već nije dobro. Pavlović ima snage ići mimo uobičajenih pravila i ostati na nogama. Zašto mu ne bismo odali priznanje.

Nadajmo se da pjesnik Pavlović ne će zastati na svome putu. Možda je ispravnije zaključiti da mu je to sada već kasno. Stvorio je prepoznatljivo djelo i teško mu je iskočiti iz slike koja je već stvorena o njemu. Radije neka se trsi i nadalje produbljivati svoje pjesništvo i činiti ga tako punim smisla da netko neoprezan zaključi da je ono zatvoreno na način određene vrste pjesništva. Vjerujem da bi taj promašaj bio pun pogodak.

Miljenko Stojić

Slobodna Dalmacija, LX, 18301, Split, 8. siječnja 2002., str. 37.

Ivan Aralica, Fukara, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002.

Vrijeme neumitno klizi. Najstariji među nama pamte vrijeme cara Franje Josipa i prvi svjetski rat, drugi pamte prvu Jugoslaviju, drugi svjetski rat, pa ponovno Jugoslaviju. Oni mlađi među nama pamte domovinski rat i sve ovo što sada imamo. Iz ovih nekoliko riječi vidimo koliko nam je pamćenje različito. A svi smo, odnosno trebali bismo to biti, članovi jedne te iste zajednice čije bismo probitke trebali doživljavati kao svoje. Što se događa kada to nije slučaj, dobro je u posljednje vrijeme ocrtao Ivan Aralica. Najprije je knjigom »Ambra« progovorio o otuđenom duhu među političarima, a nedavno knjigom »Fukara« progovorio je o otuđenom duhu u našoj kulturi. Recimo odmah da pritom nije imao smilovanja. Upirao je prstom tamo gdje je trebalo upirati, bez obzira što će zbog toga biti napadan sa svih strana i proglašavan velikim neznalicom kojemu se samo posrećilo u jednom određenom vremenu isplivati na javnu površinu.

Zacijelo najprije treba odgovoriti na to zašto je Aralica uopće pisao nešto ovakvo. Ne treba sebi umišljati da ćemo tako lako dati točne i jasne odgovore. Meni se čini da je njegov ovakav stav proizišao iz brige i ljubavi prema domovini. Dočekao je da konačno počnemo živjeti kao i većina naroda na ovoj kugli zemaljskoj. Na žalost, poneki među nama svojim postupcima to dovode u pitanje. Razlozi su različiti, ali svi jednako pogubni. Stoga Aralica prilazi izrugivanju i raskrinkavanju istaknutih nositelja takve misli starim književnim oblikom romanom. Takav pristup nije nepoznat u našoj književnosti, kao ni u svjetskoj. Netko se može prepoznati u likovima, a ne mora. To je jednostavno roman s ključem, pa neka se netko prepoznaje ili ne prepoznaje u većoj ili manjoj mjeri.

Stil »Fukare« je nabrušen. Rečeno rječnikom onih koji su tamo opisani, Aralica puca na sve što se miče. Samokres je izvađen i šale nema. Važno je samo tko je brži, spretniji. Sam pisac svojim duhovnim ustrojstvom daleko je od života izgrađena na romanima s Divljeg zapada i na okusu Coca-cole, što je slučaj kod njegovih likova. On se utječe predaji, narodnom pamćenju, traženju onoga što je vrijedno i što nas može voditi naprijed. Jednostavno ne živi od danas do sutra. No, za kratko preuzima način borbe svojih protivnika da bi ih pobijedio i da bi im dokazao da u tome nema ničega novoga i uzvišenoga. Ne može se pucati po svakome tko nema isto mišljenje kao ti i pritom trabunjati o demokraciji, borbi za više ideale. A zadnjih godina zaista se pucalo u našemu novinarstvu i u našoj književnosti. Aralica zorno progovara i o jednom i o drugome. Glavni lik romana Mile Milak u isto vrijeme je i književnik i novinar. To je čak tako u njemu pomiješano da je ponekada teško razlučiti jedno od drugoga. I dok živi takvim životom umišlja sebi da je pozvan o svemu donositi konačni sud. Nema smilovanja ni prema bilo komu. Čak puca i na svoje, ako su mu se samo nečim zamjerili. Aralici je to smiješno i ispod svakoga dostojanstva. Zbog toga mu je Mile Milak osoba promašene ljudske vrijednosti. Ne priznaje svoj narod, ne priznaje Boga, dostojanstvo drugoga čovjeka. U isto vrijeme je kukavica, lažac, častohlepac, samoljubiv i još mnogo toga. Aralica puca nemilice po njemu, odnosno po onima koje takva ličnost predstavlja. No, važno je napomenuti, samo po njima i po nikom više. Na našem životnom stavu je hoće li nam se to svidjeti ili ne.

»Fukara« se čita u jednom dahu. Iako je to tako, bio sam u jednom trenutku u napasti odustati od svega. Nakon već poodmaklog raskrinkavanja Mile Milaka i sličnih, pisac je temeljito progovorio i o njegovoj najužoj obitelji. Prolaze ispred naših očiju roditelji glavnoga junaka, djedovi i bake, pa i još neki koji su s njim imali doticaja, a ne spadaju u one koji su dijelili njegovo mišljenje. Taj prolaz prati podroban opis raznoraznih životnih stavova i raznoraznih grijeha. Aralici je sve to trebalo da bi što bolje nagazio Milu Milaka i ostavio ga samoga na vjetrometini kao upozorenje onima koji bi se usudili poći njegovim putem. Meni se čini da je pisac sve ovo više-manje mogao mirne duše preskočiti. Ako mu je sva ta stvarna ili izmišljena rodbina glavnoga junaka bila potrebna da bi se što temeljitije obračunao s glavnim junakom, mogao je sve to skratiti na nekoliko stranica i tako dokazati istu misao koju razvija na desetinama stranica. Meni osobno bi bilo zanimljivije da nam je podrobnije progovorio o doušničkom radu Mile Milaka. Namjesto toga pisac je samo naveo da je Mile Milak jednoga dana vrbovan za taj rad i da je tom prilikom dobio kodno ime »Fukara«. Svojim svakodnevnim životom opravdao je to ime i uspio ući u književno djelo poznatoga pisca, odnosno za njega pisca koji ima »mozak pečen ispod peke«.

Ova dva pojma »Fukara« i »mozak pečen ispod peke« jesu niti vodilje kroz čitav roman. Pisac o tome progovara ne samo kroz roman, nego i kroz novinske napise koji su se pojavili u posljednje vrijeme, a glavni junak, odnosno onaj tko se prepoznao kao takav, sad za sad samo kroz novinske napise. Ako je on taj tko je uistinu glavni junak u romanu, sa znatiželjom očekujemo da piscu vrati istom mjerom: romanom. Može to učiniti skupa i s drugima koji su se prepoznali. Na nama nije dokazivati ispravnost ili pogrješnost njihova prepoznavanja, možemo ih samo brojiti i gledati zbog čega su se baš oni prepoznali u određenom liku u čitavoj galeriji likova koji prave mimohod kroz roman. »Mozak pečen ispod peke« izvevši ih na pozornicu nemilosrdno progovara o njima. Nabraja ne samo posljedice djelovanja raznoraznih fukara u našemu kulturnom životu, već i istražuje kako se dogodilo da su se spustili na tako nisku granu i da su došli na njegov nišan. Čini to suvereno. Piščev »mozak pečen ispod peke« odnosi uvjerljivu pobjedu nad mozgom tetošenim »blagodatima fukarizma«. Čovjeku je ponekada jednostavno žao bjelodane niskosti tih likova. No, to je cijena koju moraju platiti ako se i dalje žele nadahnjivati i hraniti na istim jaslama.

Po piscu glavni duhovni vođa naših fukara jest Placid Schrott koji za sebe govori da je građanin svijeta, odbacujući pripadnost bilo kojem narodu, izuzev pripadnosti društvu bez ograda koje ima naziv Propuh društvo. Namjera mu je uništiti stara, organička društva, tradiciju, društvene konvencije i institucije. Da bi se takvo društvo konačno pojavilo u svom punom obliku i usrećilo nas, Schrott po čitavom svijetu osniva zaklade koje ga promiču. Čini to naročito u tzv. tranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Dok to radi, ovaj čovjek lisnice pune novca ne razmišlja previše o tome što će biti s onima koje će usrećiti to njegovo Propuh društvo. On jednostavno drži da svi moramo ući u njega. Što takav stav nije u skladu s temeljnim ljudskim pravima, baš njega briga, a i drugih koji ga podupiru. Kada bismo bili zlobni mogli bismo reći da ga prepuštamo njima, neka njih usrećuje, nas su već mnogi usrećivali kroz povijest, a i danas bi. Neka se već jedanput prestanu truditi. No, Mile Milak ne misli tako. Osjeća se izabranim i predodređenim. Beskompromisno nastupa kao borac toga novoga poretka. I sretan je da je izabran baš on. Dvojbe nastupaju tek onda kada slavine s novcem na mahove presušuju. U takvim trenucima panično se traži gdje je nastao prekid i moli se duhovnog vođu da nastavi s daljnjim dolijevanjem. A on, kao i svaki vođa, s visine odlučuje o opravdanosti ili ne takvih molbi.

Jedna od zanimljivosti kompozicije romana »Fukara« jest i ta da glavni junak pogiba gotovo na samom početku. Tek ćemo na kraju, istina, saznati kako i zašto. Dotle glavni junak progovara kroz svoju bilježnicu svaštaru koju je pisac pronašao istražujući smrt glavnoga junaka. Ova pogibija na početku, kasnije raščlanjivanje ličnosti glavnoga junaka, bizarnosti smrti jesu jasna poruka ne samo onome tko se prepozna kao glavni junak, već i svima onima koji ga se budu usudili podržavati. Ne će ih jednostavno biti. Pisac je neumoljiv i namjerava i dalje pucati ako mu se tko postavi na nišan samokresa u liku pera. Pa tko hoće, neka izvoli. Neki su se već kandidirali kao meta prepoznavši se u onome što je preneseno iz knjige dok je još bila u tisku. Vidjet ćemo hoće li tamo ostati kada do kraja pročitaju knjigu ili će zašutjeti kao što su zašutjeli neki likovi iz prethodne knjige »Ambra«. Uglavnom, zanimljivo je vrijeme pred nama.

Bilo bi zaista šteta da se ova knjiga nije pojavila u našoj književnosti. Do sada smo samo imali nesmiljeno pucanje s jedne novinsko-književne strane. Sada je konačno u dvoboj ušla i druga strana. Za sada to čini iznimno uspješno. Bit će teško obraniti se od nesmiljenosti pojma »fukara«. On čak natkriljuje i pojam »ambre« koju Aralica na velika vrata uvodi u hrvatsku književnost. Uz to je tako malen i jednostavan za uporabu. Strana suprotna piščevoj morat će smisliti nešto bolje od »mozga pečenog ispod peke«. Ako ništa, ipak je predugo. No, pitanje je ima li još prilike za to. Možda je dvoboj odlučen, možda će se samo još malo pušiti piščev samokres u liku pera i polako odlaziti na odmor. Možda!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. listopada 2002.; Motrišta, 25, Matica Hrvatska, Mostar, studeni 2002., str. 201. – 203.; Predstavljanje na Danima Matice Hrvatske u HNK u Mostaru, 26. travnja 2003.

Ivan Bor (Krešimir Šego), Latice, Cvitak, Međugorje – MH, Čitluk, 2002.

Bio sam već rekao samome sebi da ću se prestati baviti prosudbom onoga što se danas grlato naziva suvremenom književnošću. Neka im bude tako, ako to već žele. No, čitajući novu knjigu Krešimira Šege »Latice«, koju je objavio pod pseudonimom Ivan Bor, moram barem trenutno odustati od svoje odluke. Naravno da je njegova knjiga suvremena, ta prejak je književnik da tako ne bude, ali je suvremena na drugačiji način od onoga grlatoga. Recimo odmah na početku da je to knjiga koja vraća nadu u književnost, knjiga koja nas nagoni kupiti je bez da zažalimo kasnije zašto smo to učinili. Danas to na žalost nije čest slučaj. Književnost je postala nerazumljiva, daleka, tuđa.

Čime nas to osvaja Krešimir Šego u svojoj novoj knjizi? Vratimo se malo unatrag. Prije tri godine usuđuje se pokrenuti list za djecu Cvitak. Bio je to u to vrijeme, a i danas je, hrabar korak. Postojali su već listovi za djecu s razgranatim načinom rada. Dolazi novi, tako rekuć niotkud, još s ikavskim imenom, i uspijeva. Djeca ga objeručke prihvaćaju, budući da su osjetili da je nov ne samo po izlaženju, već da je nov po svome razmišljanju. Progovorio je djeci iskreno i otvoreno, baš onako kako to ona vole. Šego je, naravno, pisao u njemu. Bile su to pjesme i crtice. Tijekom vremena nakupilo ih se toliko da su mogle biti objavljene u knjizi i Šego je to učinio. Napravio je dobar potez. Uvezani lakše nam dočaravaju njegovu misao i lakše progovaraju svom svojom snagom. A misao je tu jednostavna i topla. Šego kao da se poigrava riječima i slikama. U svojoj svijesti i podsvijesti traži davne događaje, miješa ih s onim što je naučio tijekom života i onda na kraju daje djeci na prosudbu. Za mene je to sretan način književnoga postupka. Neposrednost pršti na sve strane i to djecu jednostavno uvlači u ono o čemu se govori.

A mnogo je toga o čemu se u knjizi Latice govori. Neobičan je sami njezin početak. U kratkoj pjesmi pisac govori o baki, djedu i unučetu. Povezuje naraštaje, raduje se životu i budućnosti. Nakon toga slijede jednostavno ispričane crtice. Pojavljuju se u njima u prvim licima ježevi, trešnje, svirale, tikve, stara kuća, djeca, ptice, kamenčići, ljubav, zemlja, vrapčić, grožđe, Klara sa svojim svijetom, životni kutak, novčanica, gnijezdo, sir, kiša, sukno, izlet, praske, prepelica, lopta, šarka, slova, maslina, Cvjetnica, Badnja večer. Gledajući ovako ove poredane pojmove, zar nam ne izgledaju kao život koji se pružio u svojoj veličini? Tko se s njima nije susretao kroz svoje djetinjstvo? Htjeli mi to ili ne ostavili su u nama svoje tragove i ti nas tragovi danas čine ličnostima. I nesvjesno počesto progovaramo kroz njih, čineći tako složenost života puno jednostavnijom i prihvatljivijom. Krešimir Šego uspio nam je to dočarati ovom svojom novom knjigom. Priznaje on tu da je život složen, ali želi da to prihvatimo i učinimo drugačijim. Ne očekujmo neke duboke, teške misli ili ono što bismo nazvali »filozofiranjem«. Ne, on izbjegava tu prazninu i naizgled običnim riječima progovara nam o dubinama ljudskoga življenja. Malo to razmotrimo.

Ima jedna crtica u knjizi koja se zove Stara kuća. Crtica je to na tragu bajke. Stara kuća progovara. Ali nije to bilo kakva i bilo čija stara kuća. To je stara kuća dječakova oca, djeda, bake i njihovih očeva, djedova i baka. U vrtlogu života ostala je sama i zaboravljena. Ne ljuti se, već progovara onome najmlađem. On ispravno shvaća taj njemu neočekivan govor i odlučuje pokloniti joj dovoljno pozornosti čim hladnoća malo popusti. Šego je u ovu priču zbio veliku životnu mudrost. Ona ne odlazi i ne umire sa starijima, već se neprestano iznova rađa u novim naraštajima. Na taj način svijet nastavlja živjeti i bivati uvijek boljim i ljepšim. A da bi se živjelo treba u sebi gajiti ćudoredne vrijednosti. Lijepo se o tome kaže u crtici tako svakodnevna naslova Novčanica. Iza te svakodnevnosti krije se stav ne podleći gramzivosti i zavodljivosti. Novčanica pronađena na putu mami da je se uzme i prisvoji, jer, eto, ničija je. No, to nije krajnja istina. Ona je nečija i vjerojatno je netko traži. Dječaci su to shvatili i, kaže crtica, ptičja pjesma postala je još glasnija i činilo im se da ptice pjevaju upravo za njih.

Na žalost, grlata suvremena književnost za djecu, da pustimo na miru onu za starije, ne postupa baš uvijek ovako. Postala joj je važnijom prodaja, pa su ćudoredne vrijednosti itekako zanemarene. Da ne spominjem filmove, stripove, igre… za djecu. Bože, što se sve tu može naći! Grabežljivost starijih kao da nema mjere. Zar ne, ne ćemo sada o Harryu Potteru i njegovom globalnom uspjehu, kako mu vole tepati? Morat će, zaista, buduća književnost za djecu poraditi na svojoj čistoći. Ne može se prljav u život, ma koliko to nastojali. To je jedno od prvih načela koja djeca nauče. Dobro bi bilo da se stariji zajedno s djecom toga pridržavaju. Nestalo bi tada mnogoga književnoga smeća iz naše svakidašnjice.

Krešimir Šego listom za mlade Cvitak i knjigom Latice djelatno se uključuje u stvaranje zdravog književnog štiva za djecu na hrvatskim prostorima. Progovara i ljudski i vjernički. Ne bježi od svega toga, unatoč opasnosti da ga nazovu književnikom iz nekih drugih prošlih vremena. No, on se ne osvrće na sve to. Svjestan je da svatko od nas stvara povijest ovoga svijeta, stavove koji će se nazvati suvremenima. Kad bi to samo shvatili naši hrvatski književnici! Kako bi tada bilo lakše govoriti o domovini, čovjeku, Bogu, prirodi, ljepoti… Ne treba, naravno, zdvajati. Bit će uvijek onih koji će ići protivnim stranama, mi se okrenimo onim pravim. Badnja večer će doći, proći i opet doći unatoč svim protivljenjima. Krešimir Šego je lijepo opisuje u crtici Na dobro vam došla Badnja večer. Nakon nje, obično kroz snijeg, kakav je ovaj dok pišem ove retke, ide se na ponoćku i slavi rođenje našeg Boga. Sretan je, zaista, onaj tko ovaj ugođaj nosi u sebi čitav svoj život.

Sastavljajući knjigu Latice Krešimir Šego je u nju zajedno stavio i crtice i pjesme. Bilo bi bolje da ih je razdvojio i darovao nam dvije knjige. Vjerujem da će tako u budućnosti učiniti. Latice su u stvari pregled njegova književnog rada za djecu od vremena nastajanja Cvitka. Potpuno uspješan pregled.

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, IX, 402, Zagreb, 3. siječnja 2003., str. 24.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. veljače 2003., 20.00 – 20.45; Osvit, 1-2, Mostar, 2003., str. 296. – 298.

Božidar Petrač (uredio), Hrvatska uskrsna lirika. Od Kranjčevića do danas, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001.

Vazam ili Uskrs je središnji događaj kršćanske vjere i crkvene godine. Bog je pobijedio smrt i zlo, ali ne samo za sebe, nego i u ime nas. Kršćanin je čovjek koji se nema čega bojati, koji je postigao sve svoje pobjede. Ne znači to da ne će imati poteškoća u životu, to samo znači da ima onaj oslonac na koga se može osloniti u svakom svom trenutku. Hoće li taj oslonac uporabiti na pravi način, na njemu je i ni na kome drugome.

Pjesnici nisu mogli proći zatvorenih očiju pokraj blagdana Vazma. Nisu to mogli ni oni koji su, po vlastitom priznanju, vrlo malo vjerovali ili to nikako nisu činili. Događaj Vazma je suviše velik da bi ga mogli preskočiti, ako ništa drugo onda barem zbog svoje poštenosti. Lijepo to pokazuje Božidar Petrač kroz skupljene pjesme. Počeo je s Kranjčevićem, a završio s najmlađim pjesnicima među nama. Možemo se usprotiviti ili ne ovakvoj postavci, no ona je jasno izrečena. Netko će drugi jednoga dana zacijelo poći od samih početaka naše znane pismenosti i posredovati nam svo to bogatstvo. Bit će to vjerojatno onda kada hrvatska kulturna vlast spozna da je pomaganje neprestano novih oblika kulture koji nas preplavljuju svaki dan, samo bacanje novca, a pomaganje istraživanja i iznošenja onoga dobroga iz naše prošlosti, pravi pogodak. Dotle će dobre knjige izdavati i vrijedne zamisli ostvarivati privrženi i samoprijegorni hrvatski kulturni djelatnici.

Počeh, evo, nešto o nama kao narodu. Knjiga o kojoj govorimo prepuna je ispitivanja i preispitivanja položaja hrvatskog naroda, njegovog povijesnog usuda. To se jednostavno ne može odijeliti od njegove vjere. Na taj način zrcali se dvojstvo njegova bića koje se iskazuje ne samo u umjetnosti, u ovom slučaju pjesništvu, nego i u svim ostalim djelatnostima. Bog je pohodio svoj narod i ne ostavlja ga, narod je pohodio svoga Boga i ne ostavlja ga. Rekao bih, sliči to slici u rano popodne na Golgoti: Isus nosi križ, a uz hulje, vojnike, probisvijete, opake poglavare, slijede ga i vjerni, bogobojazni, mirotvorni i pravedni. Ne daju se smesti lažnim blještavilom, idu naprijed svjesni sve opasnosti i sve muke. Znaju da će na kraju ipak pobijediti. »O, Gospode, tvrdo li je/ Teško drvo, na kom jesi;/ O, Gospode, moli za nas,/ Kada budeš na nebesi'./ Zapadoše ideali,/ Kud se naša noga vere,/ Pokaži nam pravo sunce;/ Miserere, miserere!« (Silvije Strahimir Kranjčević, Golgota, str. 13.) Ne može se zaista drugačije. Uspjeti opstati na ovoj vjetrometini moći će samo snažni, oni koji su svjesni svojih nedostataka, ali i svojih vrlina. Povijest ne pišu poraženi, već pobjednici, stara je izreka. Onaj tko toga bude među nama svjestan, razumjet će Isusa na križu.

A nije nas povijest baš mazila, kao ni mnoge druge. Htjeli smo dobro, a naši su nas gospodari tamničili, razgonili, klevetali. Naricali smo, prkosili, očajavali i opet se dizali. Nismo mogli dopustiti da budemo nitko, htjeli smo biti netko. Jesmo li uspijevali? »Ne, moj svijet nije raka/ Oko koje život kruži,/ Moj je svijet polje silno./ Raspupalo, rascvjetalo,/ Na kom Bog se sa mnom druži.« (Ivana Brlić Mažuranić, Ne, moj svijet nije raka, str. 21.) Sjetio se Petrač ovih Ivaninih riječi, iako nam je ona poznatija po svojim čudesnim bajkama. Nadobudni bi danas ove njezine riječi proglasili promašenima, previše osjećajnima i tko zna kakvima još ne. Lako ih je prepoznati. To su svi oni koji trabunjaju o demokraciji, ljudskim pravima, širokogrudnosti. A prvi su koji drugoga napadaju i time ocrnjuju demokraciju, ljudska prava, širokogrudnost. Govorim sve ovo zbog toga što kao narod ponovno prolazimo kroz teške trenutke. Bili smo snažno udahnuli zraka, a onda su ponovno nasrnuli na nas, da bi nas stjerali u tor, učinili neprepoznatljivima, narodom za povijest. A mi smo živi i volimo biti »tako živi«.

Čitajući antologiju Hrvatska uskrsna lirika primjećuje se da su pjesnici napisali više pjesama posvećenih događajima Velikog tjedna, nego li samom Vazmu. Razumljivo je to. Mnogo su više, kako osobno, tako i zajednički, iskusili težinu križa, a manje slast pobjede. Pretakali su to vrlo često u stihove o svim postajama Puta križa ili u stihove o danima Velikoga tjedna. Kao da su time željeli reći da žele zagrliti cjelinu Kristova poduhvata, a ne samo neke njegove dijelove, odnosno žele mu se prispodobiti i s njim ići tim trnovitim putem. Snažan je to izričaj vjere i nepatvorene ljudske hrabrosti.

Da bi posvjedočio tko je i što je, naš je narod obično na raskrižjima putova postavljao raspela. Prolazio je kraj njih prisjećajući se i svoje muke, moleći Boga da mu pomogne. »Stare naše mamice više pota k njemu idu/ i pri njem nekaj plaču; .../ I one tak fnoge imaju križe,/ i nje tako više pota steraju s hiže...« (Mihovil Pavlek Miškina, Jezuš na križu, str. 50.) Nalazeći se na raskrižjima ti su križevi neprestano ukazivali da uvijek na životnim raskrižjima treba ići pravim putom. A pravi putokaz kamo krenuti jest sve ono što se prije mnogo godina dogodilo na Golgoti. Čak i pijanci i probisvijeti nešto od toga znaju. Neugodan im je samilosni Isusov pogled u duboku tamnu noć.

Oni koji imaju vlast loše su odigrali svoju ulogu u Isusovu slučaju. Znali su da je nevin, a opet su ga osudili, jedni zbog ovog, drugi zbog onog. Sirovost njihovih postupaka lijepo je opisao Miroslav Krleža u pjesmi u prozi Golgota. »Oficir je bio nervozan. Mislio je o dopustu, o ženama, o nekoj bolesti što mu se stala javljati na koži i stao je grditi stražmeštra, da je to nevjerojatno, da se tu stražmeštrovi soldati kartaju na straži. – A kakve su ono žene ondje kraj mrtvaca? Odmah da ste ih rastjerali, u ime zakona! Jeste li me razumjeli? Marš!« (str. 56) Kako nam razumljivo zvuče ove riječi. Ni plakati nismo smjeli i ne smijemo, oni bezdušno rade svoj posao, imaju svoje muke i ne smijemo ih smetati. Ne znam kako bi danas Krleža zabugario, ali ja znam kako bugarim. Još smo na križnom putu, još nas tjeraju, još su goropadni u svojoj ulozi, ali pobjeda je naša.

Isus je znao što čini, otišao je na križ zbog svoga uvjerenja. »Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa/ Onog što pretoči se u stub/ Sunčani« (Mak Dizdar, Sunčani Hristos, str. 181.) Povijest je potekla novim smjerom od trenutka Isusova uskrsnuća. Sunce je to što obasjava sve povijesne tmine, stub što se uzdiže visoko iznad svih ljudskih događanja. I slijepac ga može vidjeti, pojavljuje mu se u njegovim očima i vraća mu sve propuštene slike, odgoni mrak.

Treba ovdje spomenuti i Nikolu Kordića. Životne prilike mu nisu dopuštale razvijati se kao svaki drugi pjesnik, ali je to bez daljnjega bio. Neiskvarenom seljačkom dušom pjeva o događaju Vazma. »A treći dan – po svom Uskrsnuću/ Raskrinkao spletke, pobijedio paklenu zlobu./ Aleluja! Aleluja!« (Aleluja! Aleluja!, str. 61.) Pravda je pobijedila. Seljak to naročito dobro zna. Vlast ga je često i prečesto cijedila, nametala mu previsoke poreze, varala. No, on je ostajao na svojoj zemlji, budući da je znao da je njegova i da će svaka vlast otići, ali će ostati ta zemlja i onaj tko ju voli.

Ni najmlađi pjesnici ne zaostaju za svojim prethodnicima. I oni svjedoče ono hrvatsko dvojstvo. »Isuse/ znam / Tebi i meni križ je do vrha/ donijeti« (Željka Šemper, Molitva, str. 385.) Koliko ima onih koji razmišljaju i postupaju poput Željke? Ne tako davno bilo ih je mnogo, danas kao da su nekako tiši. Ipak je to samo privid. Sada je vrijeme poglavara, onih što imaju vlast. Sude, osuđuju, dodjeljuju duge tamničke godine, rugaju se žrtvi i podnesenim naporima. To je suvremenost na njihov način. Na naš način je drugačija. Svatko zna kako drugačija!

Recimo još na kraju da je Petrač obavio dobar posao. Potrudio se i donio nam i one poznate i one manje poznate pjesnike. Svi su oni na kraju krajeva veliki. Svugdje gdje postoji treba izvući zraku svjetla. A nečija veličina i malenost je samo u tome koliko je dopustio da svjetlo progovori kroz njega i ništa više. Pjesnici o tomu neprestano pjevaju. Već unaprijed radujemo se njihovim pjesmama o veličini Vazma. Naći će se ponovno neki Petrač da od toga probere što vrjednija zrnca i zamijesi ih u istu vazmenu pogaču.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. travnja 2003., 20.00 – 20.45

Josip Pavičić, Roman o romanu Fukara. Polemički antifukarus, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

Pisati o nečijim knjigama uvijek je teško, ne samo zbog zanatskog dijela posla, već počesto zbog čisto ljudskih razloga. Ne znaš hoće li se to piscu svidjeti, ili još bolje rečeno, ne znaš kako će nakon toga postupiti. Kada se tome još pridoda i moguće postupanje onih koji su se prepoznali u piščevu pisanju, krug je zatvoren. Kao, braniš ga! Ipak, usuđujem se ponovno progovoriti o romanima Ivana Aralice »Ambra« i »Fukara«. Sada mi za to služi polemički antifukarus Josipa Pavičića pod naslovom »Roman o romanu Fukara«. Naizgled nije pogodio srž. Sa svojom knjigom kao da je prerano izišao i moglo bi mu se prigovoriti da je to učinio zbog tržišnih razloga. Dobro su prošli polemički dodaci kod »Ambre«, pa bi sada to moglo i kod »Fukare«. Pisac Ivan Aralica je, naime, najavio još jedan roman u svome novopokrenutom nizu romana s ključem. Bio bi to završni roman toga niza. Tek nakon toga bilo bi nekako logično izdati polemičku knjigu s napadima i odgovorima na te romane. Ne znam što je baš Pavičić mislio, ali meni se čini da je, na kraju krajeva, ovom svojom knjigom napravio dobru stvar. Bez obzira o čemu treći roman s ključem Ivana Aralice radio, dopiru glasovi da će govoriti o progonu vjere pod komunizmom, sve junake tih romana krasit će zajedničko ime »fukare«. Zbog toga bi ova Pavičićeva knjiga bila uvod u mnogo širu, a i ova je podosta široka, koja će zaokružiti fukarizam u politici, kulturi i društvu. Živi bili pa vidjeli!

Pavičić vješto sastavlja svoju knjigu. U tomu mu je zacijelo pomogao njegov dugogodišnji novinarski rad. Kroz kolaž tekstova i slika progovara nam o likovima koji su se u većoj ili manjoj mjeri prepoznali kao fukare u Araličinom romanu »Fukara«. Pritom im se obilato čudi. Ne može shvatiti da im nije dosta što su samo djelomično slični fukarama, već to hoće i potpuno. Naravno da pritom ispadaju još veće fukare nego u knjizi. Čak se spuštaju toliko nisko da kradu knjige po izlozima i onda se time hvale u novinama. Osim fukara, time postaju i kradljivci. No, oni uporno idu dalje. Čitam nedavno tekst Zorana Ferića koji kaže da roman »Fukara« nije književnost, nego malj za razbijanje lubanja. Bubnulo me to baš kao malj u glavu, oprostite lubanju. Gdje li nalazi uzorak za takvo nešto izjaviti? A zašto se uopće javio? Povod je, prema njemu, skandalozna dodjela nagrade »Petar Zrinski« Ivanu Aralici za roman »Fukara«. Pita se kako će Dubravka Ugrešić, koja je dobila nagradu za publicistiku »Katarina Frankopan«, moći tu nagradu primiti zajedno s Aralicom? Žao mu je još i Josipa Mlakića koji svoju nagradu dijeli s Aralicom ili on s njim, kako nam je već draže. Bože, zar se u ime svoje ideje može odbaciti sve drugo? Može se Feriću sviđati ili ne Aralica, ali ne može nukati druge da ni nagradu s njim ne prime. I on piše, neka mu odgovori oštrinom svoga pera, idejom koja pobija drugu ideju.

Da, Ivan Aralica je »Ambrom» i »Fukarom« napao ne određene ljude, nego određene ideje. Zbog toga griješe oni koji se takvi kakvi jesu cjelokupni prepoznaju u njegovim likovima. Bolje bi bilo da se počnu razračunavati s idejom kao takvom. A to je ideja parazitstva, nerada, neodgovornosti, života od danas do sutra i slično tomu. Aralica je nemilosrdno šiba. Svjestan je da živimo u naročitom vremenu, čak bi se moglo reći i povlaštenom. Uspostavljamo svoju državu, ali ne kao prijetnju bilo komu, već kao okvir u kojemu ćemo živjeti svoju slobodu ljudi, slobodu djece Božje, ako se držimo vjernicima, i u kojoj primamo svoje goste i prijatelje. Na žalost to nekima uporno ne odgovara. Ideali za njih ne postoje, oslonili su se na svoje nagone i nemilice to pokušavaju širiti i na druge. Onaj tko ne će u to kolo, biva nemilosrdno šiban. Zna to dobro Aralica, godinama je trpio tu šibu. I onda mu je sve dozlogrdilo. I vratio je, ne šibom, već zrcalom. Njegovi likovi postaju zrcalo u kojima se neki prepoznavaju. Mislili su da se nitko to ne će usuditi učiniti. Ma kakvo zrcalo, hodajmo okolo raščupani i divlji! Priskrbili su sebi oznake veličine, sami ih nadjenuli ili su im ih dali slični njima, i misle da će tako ostati za navijeke. Oni upravljaju, a ostali su raja, fukara, neznalice. E, fukaro moja! Prošla su nepovratno vremena »partijske pameti«, prisilne šutnje, još se jednom drma stolica, Fidelu Castru. Ako mu je ne izmakne Oswald Paya i njegovi, učinit će to već netko drugi. Najbolje bi, ipak, bilo da je on izmakne samome sebi, da razmisli o svojim zabludama i svoju zemlju upravi prema demokraciji. Ne liberalnoj, kako mi šapću ovi iz Araličinih romana, niti bilo kakvoj demokraciji s predznakom, već jednostavno demokraciji. To je demokracija u kojoj svatko ima mjesta, ali pod jednim uvjetom: da je čovjek. I tek tada netko će moći biti liberalni demokrat ili nekako drugačije, bit će to važno samo za njega i nikoga više.

Prepričava Ferić da je Ante Tomić predložio da se izda deklaracija o zaštiti ljudskih prava književnih likova. Kolikogod ovaj prijedlog bio ozbiljan ili neozbiljan, ja mu se pridružujem. Samo bih ga malčice proširio. Neka se to odnosi i na likove u novinama, a stvarniji su nego ovi Araličini, na likove na zaslonima tv uređaja, na likove u radijskim emisijama. Je li dosta? Za početak, da. Meni se čini da ovaj moj prijedlog ne će proći ni u ozbiljnoj, ni u neozbiljnoj inačici. Što se može, živimo u demokraciji, zar ne? Fukare su među nama, mislim da bi rekao Ivan Aralica. Ja ne ću namjerno reći ništa.

Unatoč uzrujanom ritanju Araličinih likova iz romana »Fukara«, dobro je da se Pavičić potrudio i nešto od toga ritanja stavio na jedno mjesto. Ta tko bi sve to pratio po novinama, osobito kada neke uopće i ne čitaš. Plijeni lakoća i šarm kojim je to učinio. Nema zadriglih napada na bilo koga, pobunu Araličinh likova iznosi onakvom kakva ona jest, sa svim teškim riječima koje nosi sa sobom. Sam se ponegdje uključuje u polemiku, ali to uglavnom prepušta Aralici. A on kao pravi znalac pisane riječi, čini to temeljito i odgovorno. Oni koji se prepoznaju u likovima, morat će osim ritanja naučiti i još štogod. Ako bude plodova njihova naukovanja, bit će ih zanimljivo čitati.

Od svih slika donesenih u knjizi najviše sam se nasmijao i najviše zadržao na slici Josipa Pavičića u vojničkoj odori u Novskoj za Božić 1991. Uz nju je tekst sljedećeg sadržaja: »Ova je fotografija izvan konteksta knjige, a ovdje se našla iz dva razloga: u znak podrške "frustriranim veteranima" i da se neki čitatelji kad je ugledaju malo štrecnu«. Njemu očito ta vremena nešto znače i iz njih izvlači neke vrijednosti. Ključ je to za odčitavanje njegova i Araličina djelovanja i pisanja. No, isto je tako to i ključ za odčitavanje fukara. Pa, kad je to tako uzmimo taj ključ u ruke i počnimo otključavati. Nemojmo dopustiti da sve čine samo Aralica i njegove fukare.

Knjiga Josipa Pavičića »Roman o romanu Fukara« iznijela je na vidjelo još nešto. Araličini romani s ključem pojavili su se u pravo vrijeme. Jest da je to bilo krajnje vrijeme, ali je opet pravo. Javna glasila su se dobrano izvještila u pravljenju neke nove stvarnosti, pa je to počela i hrvatska književnost. Na temelju ničega, iskrsle su neke nove veličine, sve drugo bačeno je u zapećak. Pravi se nova svijest, novi ljudi, kao u neka prošla vremena i kao da ništa u posljednje vrijeme nije bilo. A bilo je mnogo toga! Ni sve fukare na svijetu ne mogu učiniti da se to zaboravi!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. lipnja 2003., 20.15-21.00; Hrvatsko Slovo, IX, 430, Zagreb, 18. srpnja 2003., str. 24

Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb – Orašje, 2003.

Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.

Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.

Ne znamo razlog duboke Živkovićeve tuge. Uostalom, zašto bismo ga i morali znati? Ima pravo na svoju duboku osobnost. No, ona je, ipak, i u njemu i u nama poput žute magle. Ujutro je polegla ispod sanjivih krovova, uvukla se u rov zrele duše umorna naroda, pjeva Živković. Sliče ove slike na one ponesene s bojišnice negdje iz Posavine, Slavonije. Mrak, blato, rovovi, sve spava, a neprijatelj je tu negdje i treba biti budan. Svojom maglom, svojim mrakom ne smije nas prevariti i sunovratiti u ništavilo. Samo, tko to razumije? Oni koji spavaju i ne bdiju? Ne umara se pjesnik tim pitanjem. On je odabrao svoj put i prkosno ide njime. Umor ostavlja drugima, a sebi odluku razgrtati pepeo, biti opečaćen njime, iako mu je zbog svega žao. Pjesma Žuta magla izražava duboke životne pjesnikove stavove. Ne željeti drugome ništa loše, ali uvijek biti spreman braniti svoje. Ili da to reknemo drugačije, ne smijemo biti kukavice u životu. »Svakog jutra ustajem/ s osmijehom mrtvozornim,/ šuteći, bez ponosa./ .../ Ne mrzim žutu maglu,/ ali se bojim njenog nauma,/ i žao mi je što nosim u očima/ pečat sveopćeg pepela.« (Žuta magla) Je li stvarno pjesnik bez ponosa ili strepi zbog nauma žute magle? Ispreplelo se to sudbinski u njemu. Ustaneš li protiv te žute magle, ponekada ti se čini da uništavaš sebe kao biće, da se opijaš nečim čime ne bi smio, a ne ustaneš li prebrisat će svu tvoju prošlost, svu tvoju sadašnjost, svu tvoju budućnost. To dvojstvo raste u dubini bića do boli, cvjeta i širi svoj zarazni miris. Možda naši branitelji ponajbolje od svih znaju što to znači. U mislima im djetinjstvo, a tijelo duboko u živom blatu opake sadašnjosti. Rapsodija svjetla i tmine.

Mora postojati izlaz iz svih životnih stanja. Zna to pjesnik i zbog toga ga neprestano traži. Muči se smiriti svoje rastrgane živce, misli koje bi htjele odlutati u opasne širine, pokušava se sačuvati ličnošću koja treba drugoga i koju drugi trebaju. Rekao bih, traga za blizinom. Na ovom svijetu to mu je žena, djeca koju bi htio imati, ljubav prema svome narodu…, a na onome Isus Krist, ne onaj nasmijan, nestvaran, već onaj s krvavim znojem i krvavim ranama, onaj stvaran. U takvome prepoznaje sebe i nada se da će ga jednoga dana primiti u svoje dvore. Nije važna tuga, bol, neizvjesnost koji su se udomili u srcu, važna je nada koja tamo klija. »A ja još uvijek,/ nadajući se,/ u nebo gledam.« (Pogled u nebo) Plač i suze mogu biti ono sredstvo koje će nas pripremiti na taj trenutak. Rastjerat će magle koje rastu u nama, snažiti naše postojanje. (Gledajući u raj) U trenutku kada nam se čini da je sve propalo, da je oko nas samo mrak, treba se trgnuti i rastvoriti prozore. Prokuljat će u naše biće svjetlo i život, bit će nam potpuno drugačije, opet ćemo se ćutjeti onima starima, onima iz naših snova. »Nekadašnja radost opet u meni klija./ Ćutim netko plače:/ na duvaru zaboravljeni Isus i raspelo;/ cakle mu se mrtve oči/ i kaplje znoj niz zemljano čelo.« (Otkrivenje) Cijeneći po ispisanim stihovima u zbirci Živković je otkrio što mu je činiti. Traga za ljepotom i blizinom u sebi i sviče se na neprestanu borbu. Puno je toga oko nas što je želi uništiti, ali mi je moramo zaštititi. Možemo, samo ako hoćemo. Idemo u boj, pružimo si ruke, kao da nam pjesnik poručuje. Ovakvim stavom daje doprinos onoj književnosti koja govori o ljudskoj nadi, književnosti zbog koje će ljudi pamtiti stihove i knjige. Na žalost, danas je premalo književnosti s pravim osjećajima, a mnogo je više ima s onim krivotvorenim, mondenim, čak se i nagrade mogu za to dobiti.

Živkovićev rukopis je ujednačen, nazočimo rastvaranju životne boli u više inačica. Netko tko nije iskusio u svome životu tvar iz koje Živković kleše svoje stihove možda će reći da je sve mogao učiniti zbijenije, pazeći više na oblik, na pročišćavanje riječi, na škrtost izraza i slično tomu. No, što bi tada ostalo od one ravničarske razlivenosti, od osjećaja životne širine? Naravno, oko stihova se uvijek treba truditi i tek će buduća pokoljenja reći jesu li bili dovoljno dobro izažeti iz svagdanjeg života. Tada će nečije pjesme s pravom biti u čitankama ili iz njih izbačene. Danas o tome počesto odlučuju neke druge stvari.

Ima li se smisla boriti, kao da nam se postavlja pitanje na kraju ovoga prikaza. Mislim da nam u odgovaranju ponajbolje može poslužiti posljednja pjesma u zbirci pod naslovom Čahurenja. Pjesnik je potpuno svjestan svog životnog usuda, ali mu to ne priječi prepoznati da i u drugima postoji bol, ono nešto teško. Čudi se zbog toga odajući dojam kao da je kod njega sve drugačije. A možda i jest? Proplakao je, počeo opraštati i tako tesati svoju narav. Nije to lagano. Samo borci uspijevaju.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. studenoga 2003., 20.00 – 20.45

Ivan Aralica, Svetinka, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

Zanimljiva šutnja prati najnoviju Araličinu knjigu »Svetinka«, odnosno nastavak Sebastijanovih priča »Ambre« i »Fukare«. Dok su prve dvije nemilice napadali, razvlačili, o potonjoj uglavnom šute. Ponetko se javi, onako iz prikrajka, i to je sve. A »Svetinka« nije nimalo lošiji roman s ključem od prethodna dva, dapače. O čemu je, dakle, riječ? Upravo je o tome riječ! Neovisni prosuditelji govore o Aralici kao i prije, kao i o drugima, stručno i pošteno. Oni drugi?

»Svetinka« kao roman nemilosrdno zasijeca u svijest i podsvijest mnogih u hrvatskom društvu. Svetinka kao ličnost odražava suvremenu hrvatsku tragediju. Nemoguće je postalo mogućim, jednome narodu uništavali su dušu, iz dana u dan. Radili su mu to ne neki tuđinci, bilo bi to lakše, već njegovi, zbog toga je sve i bilo teže. Utjeha može biti jedino u tome što se to nije događalo samo hrvatskom narodu. Bilo ih je još istočnije od ozemlja hrvatskoga naroda, a ima ih i sada, na nekim drugim stranama svijeta, srećom samo još preostalih. Slobodoljubivi svijet namjesto da se bori protiv te nemani, odredio joj je područje gdje može iskazati svoju opaku narav. Svetinka, obični pojedinac iz puka, sve je to morala preturiti preko glave. Uspjela je i otišla s ovoga svijeta kao veličina, junakinja iz nemirnih vremena.

Pisac Aralica ili pripovjedač Sebastijan priču o Svetinki razvija na temelju zapisanoga u dva debela crvena fascikla. Njihov je tvorac, ne ćemo reći pisac, mjesna ćelija Komunističke partije. Nakon Svetinkine zamolbe da je prime u svoje okrilje, raspitivali su se o njoj, kopali nemilice po njezinom životu, kako preko nje same, tako i preko drugih, glasovali za njezin prijem, optužili je za podrivanje društva, izbacili iz svoje sredine, poslali na dugogodišnju robiju, po povratku je na sve moguće načine držali izopćenu iz društva. Postala je broj za pridružiti drugim brojevima koji su prošli slično njoj. Ipak, našao se netko tko će ponovno prekapati po njezinom životu, ali sada s drugačijim namjerama. Sinulo je svjetlo koje će obasjati njezin patnički život. Aralica je to vješto napravio. Poslužio se grozdolikom strukturom. Slijedeći glavnu pričao ili glavnu misao umetao je mnoge druge manje priče, manje misli. Na taj način dobio je veću »dubinu« glavnih likova i glavne radnje. Držao se stege, pa nije odlutao u širinu, odnosno nije nam podario grozd koji ne sliči na samoga sebe. Naravno da su ga napadali zbog ovakvog načina pisanja, kao što je naravno da ga napadaju zbog drugačijega. To je tako kada si određen za odstrjel, pa ma što učinio. Drugi su dotle određeni za pohvale. Od suvremenih hrvatskih pisaca na um mi pada Miljenko Jergović. Upeo se da napiše svoj prvi veliki roman, da dokaže da i on može vješto pisati kao Aralica, Andrić, Krleža... Doživio je pljesak. Je li napisao veliki roman? Ma, dajte, molim vas! Araličina Svetinka duboko bi se zamislila. Život je doživljavala nečim uzvišenim, nečim što ima svoju okosnicu. Na pojedincima je odgovoriti što je ta okosnica za njih, ali ona zacijelo postoji.

Zbog čega su ljudi ulazili u Komunističku partiju? Odgovora zacijelo ima bezbroj. No, zbog čega su tamo ulazili oni koji tamo nikako ne spadaju? Tu je odgovora puno manje. Mogli bi se čak svesti na jedan: da prežive. Pristaje i Svetinki. Kada je komunizam svojom čizmom dohvatio hrvatski narod, nije ga nimalo štedio. Pucale su kosti. Povijest se nemilo poigravala. Došla su nova božanstva, novi sveci. Moralo im se vjerovati, biti poslušan. No, povijest je dotle hrvatski narod učila da ima smisla biti poslušan samo Bogu i samo onima koji slijede njegov put. Sraz je bio neminovan. Trebalo je preživjeti, pa makar ušao i u Partiju. »Užas! U njenu životu nije postojalo ništa nego užas! A u tom užasu jedine svijetle točke, jedina uporišta jesu vjera u pomoć Božju i u dobrotu svoga ujaka, koji je kao svećenik utjelovljenje dobrote Božje.« (str. 296.) Svetinki je ujak zaista puno pomogao. U teškim trenucima mogla se osloniti na njega, čuti utješnu i mudru riječ, pa joj se zbog toga nerijetko činio odsjajem Božjim. Kada je trebalo, znao ju je i tjelesno zaštititi. »Što ti i tvoj brat radite mojoj Svetinki? Tko ste vi da ubijate dušu poštenom čeljadetu, koje ni mrava na putu ne bi zgazilo?« (str. 257.) Moglo je sve ovo don Jakova skupo stajati, ali on se nije bojao. Išao je svojim putom, pa što bude.

I drugi su govorili o komunističkim vremenima. Jedan od njih je Vladimir Pavlović sa svojom zbirkom priča pod naslovom »Kad su se koze smicale«. Netko bi rekao da je izvrgao ruglu to vrijeme, ja bih rekao da je samo iznio ono što je narod nosio u sebi o tom vremenu. Tek kad je mogućim postalo govoriti, izbacio je to iz sebe, a njegovi umjetnički nadareni pojedinci pretočili to u smislovite cjeline. Zahvaljujući slobodi i novodošloj demokraciji postalo je mogućim da do nas doprije knjiga skupine pisaca pod naslovom »Crna knjiga komunizma«. Ne želim zamišljati što bi nam učinili da su nas u ona bivša vremena uhvatili s njom u ruci. Pridružimo joj i kasnije izišlu »Zla kob stoljeća« od Alaina Besançona. Sve zajedno razbijaju šutnju o nedavnim bivšim vremenima. Da, upravo tako, šutnju. Berlinski zid je pao, ali je šutnja ostala. Bilo je njegovih pomagača i s drugu stranu željezne zavjese, pa sada nije lako govoriti. No, moglo bi se to podnijeti ako nije na djelu prelaženje komunizma u neke druge oblike lakše prihvatljivije u današnje vrijeme. Uostalom, koja je razlika između ovoga i onoga mišljenja koje u svojoj biti uništava čovjeka i pretvara ga u hladni poslušni stroj?

Onaj tko ga nije čitao ne bi smio zaključiti da je roman Svetinka nastojanje da se nekoga prokaže. Istina je samo u tome da se prokazuje ono nesretno vrijeme. Na čitatelja roman djeluje pročišćavajuće, bez obzira je li duhovno pripadao onome vremenu ili ga je ono samo progonilo. Htjeli ne htjeli, svih su nas se dotakla ta događanja, ako smo u njima živjeli. Pobjeći se nije moglo. Možda je i tu jedan od razloga šutnje o ovome romanu. Oni koji su se trebali prepoznati, prepoznali su se u prethodna dva, neki su zaključili da je mudrije šutjeti, oni koji su trpjeli umorni su od oživljavanja uspomena, baš kao Svetinka kada je došla s Golog otoka. Neki manje opterećeni naraštaji valjda će imati više snage od nas zasjeći u to vrijeme. Aralica im je široko otvorio put. Imat će tu priliku ako im uspijemo izgraditi demokratsko društvo u kojemu možeš raspravljati o svim stvarima, bez bojazni da će te netko uhititi i osuditi zbog svojih sebičnih probitaka. Znam da takva vremena još nisu nastupila. Komunizma nema, ali i dalje uhićuju. Je li to ista družina, samo drugoga imena? Svetinko, sloboda narodu!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. veljače 2004., 20.00 – 20.45

Borislav Arapović, Gog i Magog hrvatski, Naklada DHK HB, Mostar, 2004.

Pročitao sam dosta toga od dobrih napisanih knjiga o Domovinskom ratu. No, nigdje nisam naišao na tako žestoko izraženu hrvatsku muku kao u Arapovićevoj knjizi Gog i Magog hrvatski. Ponekada ju je zbog toga teško čitati, želudac jednostavno ne može podnijeti sav taj užas. Ipak, nije to na način današnjeg pisanja gdje je muka, izlijevanje zla svrha sama po sebi. Arapović kao da svjetlom svoje svjetiljke obasjava zlo da bi bilo manje strašno, da bi zbog pokazane rugobe privlačilo manje ljudi.

Ovakvom dojmu pridonosi poseban Arapovićev način pisanja u većini novela u knjizi. Ne zna se gdje rečenice počinju, a gdje završavaju, riječi teku kao slijed misli, bremenite sadržajem, neuhvatljive poput vremena. Počesto svojim izgovorom oponašaju neku sliku. Na taj način čitatelj je i nehotice uvučen u samu srž zbivanja. Ne osjeća, naime, da zajedno s piscem stoji negdje po strani, već se i sam pretvara u žrtvu. Najbolji primjer za ovo je prva novela u knjizi pod naslovom Bršljan. Slijedi je zacijelo Gimnazijalka Ivana. U jednome trenutku nađemo se u razmišljanju da trebamo uletjeti i jednostavno rasprpati svo to događanje. A pred nama je samo bijeli list papira s crnim slovima!

Radnja novela zbiva se u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i po još nekim krajevima u bijelom svijetu kamo su rat, komunizam i drugi povijesni usudi rastjerali Hrvate. Ne govori se mnogo o drugima, nego se samo kuša pobijediti tu povijesnu crnu hrvatsku muku. Arapović kao da je uzima na dlan i provjerava joj snagu, oštrinu. Postupa na način filmova Zrinka Ogreste. Čini ti se sve je crno, sve je propalo, a ono se negdje tamo ukazuje nada. Hrvatska je muka pobijeđena, može se uzdignute glave naprijed.

U tom hrvanju s mukom neprijatelj ipak nije ocrtan bojama mržnje. To je ona zanimljiva nit koja se proteže iz hrvatske knjige u knjigu o Domovinskom ratu. Na trenutak nam bude žao tih neprijatelja, čudimo se kako su mogli pasti tako nisko. Arapović to, za razliku od nekih drugih, ne istražuje, zadovoljava se time da nam pokaže njihovu zloću. To je njegov odgovor o muci njegova naroda. Postupa potpuno iskreno i potpuno zauzeto. Njegov je narod napadnut i on ne može stajati po strani. Čak ponegdje govori kako ga je stid što sve samo zapisuje, a ne bori se zajedno s drugima. Uzalud opravdan razlog. Muka naroda vrišti do neba i ne može je se ne čuti.

O čemu ja ovo? O piscu koji vjeruje u domovinu, u sebe, u svoje. Čitam u novinama pohvalu jednome drugome piscu. Kažu da je dobro da je ono što je pisao po novinama skupio u knjigu. Još se bolje može vidjeti njegova oštrina, njegova britkost, njegovo hrvanje sa svakodnevnim lošim pojavama u društvu. Još sam jedanput pročitao ime: ne, oči me ne varaju, to je onaj pisac kojega poznajem, ali drugačije nego Arapovića. Ukratko, nikada nije napisao nešto ovakvo kao Arapović, nikada nije progovorio o onome što on opisuje. Rekao bih, još jedna muka hrvatskome narodu. Ponovno se bojevi biju, ali sada nekim drugim sredstvima. Hrvatski narod ne smije uzmaći, budući da će teško dobiti drugu priliku.

Spomenuo sam novelu Bršljan. Opisuje hod u mimohodu ljudi stjeranih kao stoka. Progonitelji ih tako i doživljavaju. Oni, pak, samo gledaju kako preživjeti, nadajući se da se ipak ne će dogoditi ono što im se čini da će biti. Povijest je na kraju zabilježila da su ih jednoga dana, njih 88, našli zakopane na smetlištu. Pobili su ih bez razlike. Tu je i dječak koji prodaje igračke da bi preživio on i tko zna tko još. Granate svakodnevno padaju, pokapanja se vrše kao na tekućoj vrpci u svako vrijeme i na svakom mjestu. Došao je jednoga dana red i na dječaka. Prodavač oružja jednako dobro trguje s obje strane. One koji se brane opskrbljuje neprobojnim sredstvima, a one koji napadaju sredstvima koja mogu probiti ona neprobojna. Posao je posao, kažu trgovci koji su bezdušni. U tuđem dalekom svijetu gdje se ne ratuje ljudi jednako umiru nesretno i sami. Razlog: otuđenost koja vlada. Ni slavlja Božića ne protječu mirno. Granate padaju i na crkvu i ubijaju sve što stignu. Bojovnici se pokapaju, drugi prekaljeni vojnici na svoj izvoran način raspravljaju o ratu, svijetu, svemu. Njima je sve ravno, mišlju prodiru do u dubinu. Izbjeglica u liku djevojčice zavedena je u tuđem svijetu, bez svoje krivnje. Hrvati su se još davno tukli po Europi, ali za tuđe probitke. Profesor historije ne dopušta gimnazijalki Ivani studirati povijest. Šalje je u grob. Nakon obavljena zadatka na poznatu mjestu, prolupaš, izgubiš se barem na trenutak. On je otišao dragovoljno u rat, ranjen je, sveli ga na prosjački štap; on je, naprotiv, dragovoljno otišao u tuđinu, obogatio se, sveli ga na uzor u društvu.

Oponašajući u blijedim crtama Arapovićevo pismo kušao sam iznijeti ono o čemu se u knjizi radi. Dotaknuti su mnogi vidovi hrvatske suvremene muke. Arapović nije pisac koji do u beskraj slijedi samo jednu misao vodilju. Kuša tražiti istinu na raznim stranama. Fukare ga zanimaju samo utoliko da im može reći da su fukare i ništa više. Ne želi u društvu s njima zaboravljati na sve ono što se zadnjih godina događalo s njegovim narodom. Dok ide tuđim dalekim svijetom, sjeća se tko je i što je. Ne će zbog toga dobiti neku od razvikanih nagrada, ali hoće dobiti priznanje svoga naroda. Zar je to malo ili bezvrijedno?

Arapović naglašava da su susjedi oni koji čine sva nabrojana zla. Odmetnuli su se u napadače preko noći, skrivećki. To znači da su već odavno nešto takvo spremali. Odatle mu namisao da knjizi dadne naslov Gog i Magog hrvatski. Sve je to za njega bijedno i jadno. Ne ide mu u glavu kako se te usijane glave ne mogu već jedanput dosjetiti da moramo živjeti kao dobri, istinski susjedi. Svi oni koji nas huškaju jedni na druge samo su naši zatornici i ništa više.

Uz novele u knjizi su navedene i pjesme koje se odnose na događaje iz Domovinskog rata. Unatoč tome što progovaraju o istome i u istom tonu, nisam pristalica da se ovako miješaju književne vrste. Bolje je imati jednu knjigu novela i jednu knjigu pjesama, a ne neki križanac između toga. Ipak, ovo ne umanjuje snagu Arapovićeva pisanja. Riječ je samo o prilazu književnoj tvari.

Dobro je pročitati Arapovićevu knjigu. Ne bi se samo u njoj trebalo tražiti razloga za napad na onu drugu stranu. Radije u njoj treba tražiti razloge da od toga odustanemo. Netko mora biti nositelj drugačijega ponašanja. Naravno da to ne će isključivati njegovu spremnost na sve. Hrvatski pisci imaju zadaću pomoći svome narodu u tome, a ne još mu se rugati i tako doprinositi muci kroz koju je prošao i kroz koju prolazi. Književnost je zrcalo ličnosti i stvarnosti. Arapović to dobro zna.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45

Ivan Bor, Malene priče, Matica hrvatska – Naklada Jurčić, Čitluk – Zagreb, 2004.

Dok sam razmišljao što napisati o najnovijoj knjizi Ivana Bora, odnosno Krešimira Šege, kako ću dalje navoditi, pokrenuo se čuvar zaslona na računalu. Lišće upada u čistu bistru vodu i plovi svojim putom. Baš takva je i Šegina knjiga priča za djecu. Poput lišća upada u život i odlazi svojim putom. Pitanje je samo kakva je voda u koju upada. Na to mogu odgovoriti za sebe, a za drugoga samo naslućivati.

Možda sami naslov knjige Malene priče nije najsretnije izabran. Po svome obujmu jesu malene, jesu crtice, ali to ništa ne kaže o njihovoj veličini, nego nas samo zavarava. Stoga bi bilo bolje da je Šego izabrao neki drugi naslov, puniji stvarnoga sadržaja koji se nalazi u tim pričama. Ipak, važnije su priče nego njihov zajednički naslov.

Sadržaj priča naoko je jednostavan. Govor je o djetinjstvu, o običnim malim događajima iz njega. No, ti događaji nose sa sobom mnogo toga velikoga. Odgajaju čovjeka, stvaraju u njemu ono što nazivamo ličnost. A ima li išta uzvišenije što možemo postati: ličnost?! Jednako to vrijedi za onoga tko vjeruje i za onoga tko ne vjeruje. Ne može se pobjeći od sebe. Dubinsko ostvarenje donosi nam sreću i uživanje, ispunja nas zdravljem i nadom. Znaju to dobro psiholozi, pa navješćuju da je razdoblje djetinjstva najvažnije razdoblje čovjekova života. Tu udaramo svoje temelje za svo kasnije životno djelovanje. Sretni su oni koji imaju nekoga tko ih uči i prati na tomu putu.

List za sretno djetinjstvo Cvitak, u kojemu su se najprije pojavile ove priče, već godinama, može se sada reći, uči pučkoškolce dubinskim životnim istinama. Ne radi se ni o kakvu moraliziranju, kako bi podrugljivo rekli kojekakvi nadobudni prosuditelji nečijeg ponašanja. Radi se samo o izgrađenosti stava. Možemo reći da je on domoljuban, državotvoran i kršćanski. Istine su to kojih se, uz ostale, ne treba stidjeti i odbacivati ih. Ostat će to takvim sve dok izdavač bude imao hrabrosti ići svojim putovima, a ne jednostavno prignuti koljeno potrošačkom načinu razmišljanja ili sluganstvu. Takvi listovi, takve knjige …, pogubni su i za odrasle, a kamo li ne za djecu! U novinama sam pročitao članak o spisateljici razvikanih knjiga za djecu (ne ćemo o imenima) čiji je glavni lik jedan dječak. Ona želi roditi treće dijete i nada se da to ne će razočarati njezine obožavatelje, odnosno obožavatelje njezinih knjiga. Zaprepastio me takav stav. Jedan novi život može razočarati? Svašta! Cvitak tako ne postupa. Kod njega dobro je dobro, zlo je zlo, lijepo je lijepo, ružno je ružno, istinito je… Naviješta svijet koji nam polako žele preoteti iz našega djetinjstva, iz naših glava.

Priče su jednostavno poredane jedna za drugom. Nisam provjeravao je li njihov raspored slučajan ili možda slijedi nadnevke njihova pojavljivanja u Cvitku. Ta izočnost nekog razvrstavanja u skupine našu pozornost više svrće na same priče. Možda je to bila namjera piščeva, tko zna? Dojam ljepoti svakako pridonose i znalački napravljeni crteži Ante Ivankovića. Knjiga odiše prozračnošću, jednostavnošću, dječjom nadom. Iz stranice u stranicu pratimo sebe, da, sebe, kako koracamo svojim djetinjstvom. Na to nas mogu sklonuti samo dobre, zdrave knjige.

Očito je da je podneblje u kojemu se zbivaju sve ove priče hercegovačko. Pršti kamen, sunce, želja za uspjehom u životu. Život je opor, ali i lijep. Neprestana borba ne umanjuje njegovu ljepotu. Treba se samo sviknuti i ništa više. Ne, nije mi namjera veličati ovaj kraj. Jednak je on kao i svi drugi krajevi. Usuđujem se samo izreći da je istinski prikazan u ovoj Šeginoj knjizi i ništa više. Lagao bih kada bih se priklonio nekim suvremenim pritiscima i ovakav način Šegina pisanja proglasio zastarjelim, neuspjelim i slično tomu. Kukavica je onaj tko se tako lako odriče pojedinih svojih krajeva. Zbog svoga ispravnog stava, pišući Šego ne progovara samo o svome kraju, već i o svim našim krajevima, odnosno o svim krajevima na ovoj kugli zemaljskoj. Shvaćajući tko je i što je traga i pronalazi ljepotu oko sebe. A ona je naša zajednička baština, zar ne?

Govorimo o određenim značajkama Šegina pripovijedanja. Evo nekoliko rečenica iz priče Kamen. »Premda mi je stric govorio da sam nejak i da to još nije za mene, rado sam mu pomagao uređivati dvorište oko nove kuće… Stric je velikim čekićem, krampom i polugom razbijao i vadio ogromno kamenje koje se nalazilo u dvorištu. Poneki bi kamen vadio danima.« Susjed Milan je, pak, rekao: »Bože moj, Ivane, kako je oko kamena znao raditi tvoj djed… On bi udario nekoliko puta, kucnuo lagano i osluhnuo zvuk, a onda krampom počeo odvaljivati komade-gromade. Jednostavno kamen, koliko god velik bio, učas bi se raspao u bezbroj malih komada. I tako svaki put.« (str. 18.) Koliko života, muke, jednostavnosti, ljepote i još mnogo čega sličnoga samo u ovih nekoliko rečenica! U istom podneblju, na istom mjestu preživljavaju različiti naraštaji. Što ima više nedaća koje ih taru, to su vještiji pobijediti ih. Za koga to ne vrijedi ova istina? Možda samo za one koji kušaju živjeti od tuđeg znoja i muke. Međutim, to tako jednostavno ne ide.

Likovi Šeginih priča zdravo su dječji razigrani. Vrijeme prolazi, oni odrastaju i spoznavaju svijet oko sebe. Uče da ni jedan vrabac u svijetu ne smije biti gladan (Neobičan gost), da smeće treba biti pokupljeno (Ostvareni snovi), da ništa ne treba kriti (Janje), da je lijepo drugoga obdariti (Pun kovčeg trešanja), da se može biti čistim unatoč svim nevoljama (Uvijek čista košulja), da treba biti zahvalan onome tko nam je pružio pomoć (Jedne daleke zime). Mogli bismo još mnogo toga nabrojiti. Ali zar ovo nisu dovoljno dobre odrednice ne samo za priče, već i za život? Pridodajmo još k tome poneku vilu, vukodlaka i vidjet ćemo da ljudska uobrazilja seže iza pravocrtnog načina mišljenja. Šegini likovi ostvaruju skladan mozaik ranih dječjih školskih dana. Ne stoji prigovor da takvih dana više nema. Ima ih ako samo dopustimo svojoj djeci tako se razvijati. Nije važno živimo li na selu ili u gradu. Slikovito rečeno, vrabac je svugdje jednako gladan.

O ovim Šeginim pričama najvjerojatnije ne će pisati novine i ne će raspredati nebrojeni »uvaženi« prosuditelji. Činit će to samo oni koji, rekao bih, idu svojim putom. No, djeca će ove priče zacijelo i dalje čitati. Kaže to i neprestan rast naklade Cvitka. Djeca su prepoznala dobro štivo i traže ga. Oni drugi neka čine što hoće. Djeca, ipak, govore istinu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45

Slobodan Novak, Protimbe, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

Hrvatska književnost i publicistika krajem 20. i početkom 21. stoljeća protječe u znaku temeljitog pospremanja. Veliki doprinos tomu dala je i knjiga Slobodana Novaka Protimbe. Podigla je prašinu, uzbudila duhove. Ugođaj je potpun: hrvatsko društvo diše punim plućima. Jedni grade, drugi razgrađuju, i obratno. Novak se ne boji. Nakon Digresija ponovno ulijeće u borbu, jednako hrabar, jednako oštar.

Protimbe su ustvari proširene Digresije. Tamo gdje mu se činilo da nije dovoljno rekao ili da nije uopće ništa rekao, dodao je pregršt novih riječi. Nije štedio vremena i prostora. Zbog toga nekada zafrkantski ovu svoju knjigu naziva kupusarom, pogodivši misao svojih protivnika. Još je jedna gradidbena stvar koju mu predbacuju: nema više pitanja Jelene Hekman koja su u Digresijama poslužila kao povod nastanku knjige. Meni se čini da je dobro uradio. Ne prešućuje Jelenu Hekman i njezina pitanja, odaje joj priznanje, ali jednostavno na temelju svega stvara novu knjigu. Sada je on u isto vrijeme onaj koji pita i onaj koji odgovara. Dobili smo tako vrijednu knjigu uspomena. Koliko god netko imao nešto protiv nje, ona će ostati nezaobilaznom u preispitivanju ličnosti i događaja u hrvatskoj književnosti i publicistici, sve tamo od II. svjetskog rata.

Dok razmišljam o ovoj knjizi, ne mogu a da se ne prisjetim trilogije Ivana Aralice za koju on kaže da su to romani s ključem: Ambra, Fukara, Svetinka. Ima li netko da nije pročitao barem jednu od ovih knjiga? Dvojim. Odlično su prošle u Novakovom ocjenjivanju. Ni Aralica ne zaostaje u ocjenama Novakova djela u novinskim člancima i inim radovima. Obojica su prepoznali da im misli plove sličnim valovima. Ono nešto što ih ujedinjuje jest odnos prema fukarizmu, pojmu koji je Aralica na velika vrata uveo u hrvatsku kulturu i društvo. Odvagnuli su svoje postojanje, postojanje svoje države i domovine, postojanje baraba i hulja i ovim potonjima odvalili pljusku. Nisu tu naravno na tragu one Isusove riječi da ako te netko udari po jednome obrazu, ti mu okreni i drugi, nego su na tragu jednoga njegova ponašanja u hramu: bičem je rastjerao bezbožne prodavače i prevarante. Upravo su njih dvojica predvodnici ovakvoga vala u hrvatskoj književnosti, odnosno publicistici: bičem pisane riječi tjeraju nametnike i raskrinkavaju ih. Ugođaj postaje drugačiji. A to je dobro, lakše se diše!

Ipak, javnih napadaja na ovu Novakovu knjigu manje je nego na onu koja joj je prethodila. Jedan od razloga je svakako i taj što se o onoj mnogo toga reklo, a drugi je što pokušavaju proći ispod kapi, po uzoru na Stipu Mesića i njegovo lažno svjedočenje u Haagu. Naravno da ga je se Novak dotaknuo i da ga nije štedio. Zagriženo, sarkastično i ironično dotiče ličnosti i događaje oko sebe. Ne štedi nikoga, iako je svjestan da će zbog nekih ocjena imati neugodnosti, pa čak i ostati bez dotadašnjih prijatelja. Ponekada se čovjeku učini kao da svodi račune: nekuda mora otići i ima još samo toliko vremena stvari staviti na svoje mjesto. No, mi se nadamo da će njegovo pero još dugo biti oštro i podrobno zapisivati zastranjenja u našem svijetu književnosti i kulture. Šteta je da se tim perjem kite upravo oni koji su uistinu zastranjenje hrvatskoga društva.

Da navedemo nekoliko ocjena, izabranih onako nasumce? Potpuno je nemoguće, naime, u ovom kratkom prikazu navesti većinu onoga čega se Novak dotiče. O Živku Jeličiću kaže sljedeće: »Ipak, mogu se pohvaliti iskrenim prijateljem i časnim čovjekom po imenu Stjepan Perović, koji mi je otvoreno rekao: „Čuj, ti kume, znaš što – ne pričaj koješta! Ja te moram motriti, zadužio me tvoj kolega Živko Jeličić. Nemoj barem preda mnom, da me ne stavljaš na kušnju. A ne bih ti preporučio ni pred drugima. Svi smo motreni!”« (str. 112.) Nemilosrdan je prema Titu i komunizmu. »Između Hitlera i tih jugoslavenskih obijeljenih grobova ima samo prividne razlike zbog specifične komunističke perfidije. I što još? U čemu je njegova veličina i povijesna uloga? Ja, zapravo ne znam.« (str. 115.) Dometnimo, da ne bude zabune, Novak je bio partizan i komunist. Predrag Matvejević isto tako prolazi loše. »Pa i dolazili su im na četiri predstave zaredom Predrag Matvejević i društvo, delegati svetog komitetskog oficija, da arbitriraju i pronjuškaju da li što zaudara na herezu (que saperent haeresim), i onda je, dakako po njihovu savjetu, Gradski komitet zahtijevao od Zuppe da se izbaci kritična scena, ili da skine predstavu s repertoara.« (str. 195.) Vladi Gotovcu predbacuje držanje u vrijeme Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. »Poslije su mi neki kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njenim sadržajem, nakon čega su mogli tako promptno objaviti svoj „Predlog za razmišljanje”, ili kako li se već zvao njihov tuk na utuk.« (str. 241.) Zanimljiva je ocjena društvenog stanja. »U novije vrijeme, suradnja u „Hrvatskom Slovu” ili „Vijencu” mogla je čovjeka obilježiti otprilike kao ustašu ili jugoslavena.« (str. 251.) O Branimiru Donatu: »Znao sam otprije, osjetilo se izdaleka, da Donat ima tu kiblu, pa se i služi onim čime raspolaže. Logično je da tako angažirani kritičar upotrijebi svoje najbolje oruđe.« (str. 338.)

Mogli bismo još dosta toga navesti, ali zbog čega radije ne bismo pročitali knjigu? Priznajem da ovo nisu najpotpuniji uzorci ni za one koje sam naveo, a kamo li za čitavu knjigu. Išao sam nasumce, tek toliko da osjetimo ugođaj Novakova pisanja. Ne bih drugačije postupio ni da je na kraju knjige napravljeno kazalo ličnosti i događaja. Ovu Novakovu knjigu, naime, možemo čitati i napreskok. Neprestano izviru nove stvari, nova saznanja i na kraju gotovo da ti je svejedno gdje si počeo. Ipak, da bi se dobio njezin pravi dojam najbolje je najprije početi od početka, a onda »produbljivati znanje«.

Kao što je Novak o mnogima pokušao zaokružiti svoje shvaćanje pokušajmo i mi to o Novaku. Okusivši Prvu Jugoslaviju, II. svjetski rat, Drugu Jugoslaviju, oduševio se Domovinskim ratom. Nagnala ga je na to starčevićanska misao koju je nosio duboko u sebi. Sanjao je slobodu i nije se dao okovati. Nije bio jedini. No, svatko se ponašao na svoj način. Lijepo to izražava dok govori o Dragi Ivaniševiću. »Jer mnogi su vjerovali da je Hrvatska najhrvatskija, najslobodnija u toj falsoj tvorevini. Zato je pjesmu o Hrvatskoj pisao najiskrenije, a nije dao da se okomljujem na Jugoslaviju.« (str. 358.) Ovo je umnogome odredilo njegove ocjene. Naravno da nije nikakav zaslijepljeni nacionalist. On je samo domoljub koji sanja slobodu i ništa više. Ne pronalazi je lako i često se mučno probija do nje, ali je uporno traži. Zanimljive su stranice o njegovom osobnom bezboštvu. Možda se baš ponajbolje tu iskazao kao ličnost. I kad napada on ne napada, on ustvari traži istinu. Na stranu to što se nekom može učiniti da ju je lako naći. Pa da je i tako, on je nije našao i to je bitno za njega. Ne podnosi osjećaj sluganstva, priželjkuje osjećaj ponosa i dostojanstva. Zbog toga je i napisao stranice sa sljedećim naslovima: »Pisac i vlast«, »Domovinski rat i hrvatski ratni zločin«, »O govoru mržnje i o novoj vlasti«...

Novak će biti upisan velikim slovima u hrvatsku književnost. Da su znali oni koji su si dopustili prepoznati njegovu umjetničku vještinu da će se danas ovako vladati, već bi ga davno stali napadati pokušavši ga satrti u prah. Način je to, naime, i prijašnjih i današnjih fukara. Ova maglovita vremena njima su se učinila prikladnima za djelovanje. Ali, uvijek ima onih koji to prepoznaju i koji se ne boje suprotstaviti se. Zar ne, Slobodani Novaci?!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45

Đuro Zrakić, Ljubav sudski podijeljena, Osobna naklada, Zagreb, 2003.

O ljubavi se danas zaista mnogo piše. No, više nego ikada prije o njoj se pišu gluposti. Svode je na običnu potrošnu tvar i zbog toga su ljudi ponekada zbunjeni. Povjeruju lažnim glasovima oko sebe i nasuču se kao brodovi na podzemne hridi. Samo onaj tko pronađe snage početi preispitivati događanja i namisli oko sebe iz svega će ne samo isplivati, nego će, dapače, postati i jači.

Za uzorak nam može poslužiti roman Đure Zrakića »Ljubav sudski podijeljena«. Da, to je onaj pisac uspješnice »Svi me vole, samo tata ne«. Ne znam koliko će ovaj njegov drugi roman doživjeti izdanja, ali znam da onaj prvi unatoč svojim bezbrojnim izdanjima nikako da pronađe put do javnih glasila. Nije ni čudo. On ih zbunjuje, nastupa mimo postavljenih pravila. Zbog toga su mu vrata javnih glasila zatvorena, ali su mu otvorena vrata ljudskih srdaca. Mislim da će i ovaj drugi roman slijediti njegov put. U središtu je ponovno tematika iz obitelji. Roditelji uspješni, a djeca pate. Računalnim rječnikom rečeno rekli bismo da je pogrješka u softwareu (na žalost, još nema hrvatske riječi).

Tomislav je mlad, zdrav i dobro zaposlen. Ima i ljubav svoga života. Voli je, a i ona voli njega. U njezinu ljubav je potpuno uvjeren, kao i u svoju, i ne dvoji. Čudi se kako netko može ostaviti onoga koga voli i tko njega voli. Nosio je tu misao u sebi sve do onog trenutka dok slučajno nije upoznao Anu. Prepustio se svojim tjelesnim porivima. Počeo je isključivati razum. Na kraju hladnokrvno odlazi od Emilije, iako je još uvjeren u svoju i u njezinu ljubav. Pušta da ga životni vjetar ponese svojim stazama. I on ga je uspješno ponio.

Zrakić vješto plete ustroj priče. Ocrtava dubinu boli jedne suvremene hrvatske, a ja bih rekao, i svjetske obitelji. Ne susrećemo u ovom romanu neke velike, očite ljudske podlosti, susrećemo samo promašenost postupaka osoba koje su imale sve preduvjete ići dobrim, pravim putovima. Zbog toga ova knjiga nije za današnje suvremene ljubitelje »crnila«. Ovo je roman za one koji žele razmisliti o svome životu i poći nekim drugim putovima. U tome će im svakako pomoći i pitkost jezika. Zrakić se trudi pisati dobrim hrvatskim jezikom, riječima koje su svima razumljive. Postupa tako jer je uvjeren da ima što reći, a da ništa nema za sakriti. Ne će mu to pribrojiti u kakvoću, ali zar se treba obazirati na samoproglašene ocjenjivače? Život sve i svakoga ocjenjuje. Zrakićevo pisanje zacijelo će dobro ocijeniti.

Ne znam je li Zrakić imao književnih nakana kada je pisao ovaj roman. Mislim da ga je na to najprije nagnao njegov životni poziv. Kao svećenik htio je pomoći ljudima oko sebe, pa, zašto ne, i pisanjem. No, u Zrakiću postoji književni živac i on ga samo treba uporno razvijati dalje. Dobro je što najavljuje i treću knjigu. Današnje društvo žedno je ovakvih knjiga. Mnogo je onih koji nastoje samo zaraditi na njemu, a premalo je onih koji ga nastoje utješiti, poučiti, izvesti na pravi put. Suvremenost koja je stavila pojedinca kao mjerilo svih stvari dovela nas je do otuđenog svijeta. Guši se u sebi i pokušava i druge povući sa sobom. Nije joj tuđ ni rat, samo ako treba doseći zacrtane probitke. »O tempora, o mores«, rekli bi stari Latini. A što bi rekli naši umorni težaci? Odmahnuli bi, valjda, rukom i nastavili svojim putom. Oni dobro znaju cijenu stvari i dobro znaju o čemu to zapravo Zrakić piše. Ništa se ne dobiva na pladnju, za sve se treba pomučiti.

Tomislav, koji je glavni lik u romanu, imao je sreću u nesreći. Njegovi vjerski korijeni bili su tako duboki da su ga izvukli sa stranputice. Doživjevši udarac za udarcem, našao se sam i na kraju snaga. Ostao mu je još samo Bog. Pročišćenje i njegovu blizinu doživio je kada mu se smjerno obratio, priznao sebi da je griješio i odlučio ispraviti što se ispraviti da. Nije sve odjedanput poteklo nabolje. Trebalo je ići polako, korak po korak. U ovakvom opisivanju stanja vidi se dobro piščeva zrelost. Ne kuša nam propovijedati, što je nešto poželjno u Crkvi ili u bogoslovnom štivu, već nam u općeprihvaćenom omotu nudi dobar sadržaj. Kraj je više-manje sretan, odnosno onakav je kakvim su ga htjeli učiniti likovi iz romana. Poput Tomislava, i Ana je shvatila svoju pogrješku. Jedino što se ona ponovno vratila onome od koga je nesmotreno otišla, dok Tomislav to nije. Mogao je pisac i tako predvidjeti, ali mi se čini da bi ovaj roman tada postao previše nalik onim sapunicama na našim tv zaslonima. Piščeva je nakana bila nešto nam poručiti, a ne prikovati nas uz knjigu takvim vratolomijama radnje nakon koje u našemu srcu ostaje samo to: vratolomija, i ništa više.

Ima jedan poseban lik u romanu koji se pojavljuje kao drugi glavni lik, ako se tako može reći. To je Ivana, Tomislavovo i Anino dijete. Životni nesporazumi najviše su se slomili na njoj, iako ništa nije kriva. Pisac kroz nju prikazuje sve zlo koje se dogodilo, služi mu kao platno da nam svima kaže kako se to ne smije postupati u životu. Jednoga dana mama je odlučila otići. Ivana je pripala tati. Međutim, nije mogla preboljeti mamin odlazak. Uspoređivala ju je s pticama koje je voljela i koje su se vraćale, ali mama se uporno vraćala nije. Ivana je dospjela do duševne bolnice. Ostala je tu zauvijek. Samodopadnost dvoje ljudi uništili su joj život. Htjela je čistoga životnoga zraka, a pružena joj je sebičnost. Hvala Bogu mnoge Ivane, muškoga i ženskoga roda, ne će dospjeti do ovakvih mjesta, ali to ne znači da ih manje boli nego nju. Pitanje je samo, koga to briga?

Na mrežnim stranicama CIA-e (www.cia.gov) čitam da je naš narod prošle godine više umirao nego što se rađao. I on je bio samodopadan, nije poštivao životna pravila. A svakodnevno čujem kako se žalimo na ovo ili ono. Smiješno! Ne umišljam si da će Zrakićeva knjiga mnogo toga promijeniti. Ona će promijeniti samo toliko koliko joj to bude dopušteno. Da će je staviti u kiosk gdje se prodaju novine, cigarete i slične stvari, vjerojatno ne će. A ne bi je loše bilo kupiti zajedno s onim smećem koje nam počesto podvaljuju. Podigla bi nam kako duhovnu, tako i književnu spoznaju. Ne pristajem na mišljenje da to nije zadaća neke knjige. Vjerujem ni vi. Važni su naši stavovi, ne samo za nas, već i za druge. Tako nam je to lijepo rekla Zrakićeva knjiga. Želim joj uspješnu plovidbu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45

Ivan Aralica, Puž, Naklada Pavičić, Zagreb 2004.

Ako bismo kratko htjeli opisati dosadašnja vremena kroz koja je prolazio hrvatski narod, mislim da bi sve to moglo stati u: doba nasilja i junačko doba. Nije teško pogoditi da se pod prvim općenito misli na sve ono do Domovinskog rata, a pod drugim na sve ono izniklo kroz Domovinski rat. Čitajući »Puža«, roman basnu Ivana Aralice o političarima, nameće nam se zaključak da postoji i treće doba: Balava vremena. Nastupila su 2000. dolaskom na vlast dotadašnje oporbe i odluke na tajnoj sjednici da se pod nadležnost Haaškog suda stave Bljesak i Oluja. U skladu s tim otvorene su i sve pismohrane. Navali narode, oprostite narod nitko ništa ne pita, navalite protivnici hrvatske samostalnosti! Iz osjećaja duboke poniženosti, kada je vidio da događaji nezaustavljivo idu naprijed, Aralica se latio pera i opisao vremena koja su nastupila i koja se trude nastaviti dalje. Svatko onaj tko iz svega pokušava iščitati povijest pogriješio je, ali je pogriješio i svatko onaj tko ju ne pokušava iščitati. Zreo književnik, velikan hrvatske književnosti, ne želeći izdati svoju ljudskost i svoju stvaralačku nadarenost, stvorio je književno djelo-svjedočanstvo. Neki likovi o kojima priča također su svjedočili, samo je njihovo svjedočanstvo nazvano izdajničkim i veleizdajničkim, a Araličino melemom na dušu u ova vremena, pa taman se ne složili s ovakvim načinom ulaska u nečije živote.

U patvorenim hrvatskim javnim glasilima, nisu se usudili ukrstiti koplja s Ivanom Aralicom glede iznesenoga u knjizi. Uglavnom su se ograničili na to da prepričavaju sadržaj knjige i da se pitaju je li je trebao pisati. Kao, poznat je književnik, zadaća mu je malo više paziti na ćudoređe. Napadi su ostavljeni za tajnost, u javi nisu smjeli jer su se osvjedočili da i Aralica zna dobro ugristi. A tu je opet i pitanje ne bi li ganjanjem lisice mogli istjerati vuka. Nešto slično kao u romanu »Puž« pustili su umjetnu maglicu na nevoljni puk, on se njome hrani, a oni se hrane njime. Što više prodanih primjeraka, to deblja lisnica u džepu ili na računu inozemnih, hrvatskih gotovo da nema, štedionica. Što mi kažemo na sve ovo? Junačko doba je izvrgnuto ruglu i kaznenom progonu, sluge duhovnog i tjelesnog nasilja sve žešće i žešće stupaju, puzanje se debelo nagrađuje, hrvatsku državu rastaču na sve moguće načine i potapaju kao neprijateljski brod... Valjda ne treba dalje brojiti i valjda nam je jasno je li Aralica trebao napisati roman o ovim vremenima.

Još malo o Aralici i njegovom koketiranju s politikom. Kažu da to nije potrebno onom tko se želi zvati književnikom. Mislim da nemamo ništa protiv, ali uz uvjet: političari bi tako trebali voditi politiku da svi drugi mogu raditi svoj posao svjesni da se politika njima ne će baviti i da ide u pravom smjeru. Aralicom se politika na žalost uvijek bavila. Rečeno rječnikom puka »uvijek je derao u stranu«. U vrijeme kada je stasavao u književnika i njegovi se sudrugovi bavili velikim svjetskim temama, on se zanimao za teme uzete iz hrvatske povijesti. Kud ćeš gore u nasilna komunistička vremena! Unatoč svemu uspio je. Kada se osjetilo samo malo popuštanje konopa, za vrijeme Hrvatskog proljeća, napisao je remek djelo »Psi u trgovištu«. Izbacilo ga je još više prema zvjezdanom književnom nebu i postalo je teže skinuti ga odozgor. Konopi su ponovno pritegnuti, ali je Aralica ostao na svome putu. Hrvatskom puku darovao je još čitav niz vrhunskih romana. U Tuđmanu je prepoznao pravog vođu u pravo vrijeme i priklonio se njegovom nastojanju potpunom skidanju onih spomenutih konopa. No, dođe zlosretna 2000. i konopi ponovno zaigraše na vjetru. Umorni puk, zaveden zavodljivim zovom prošlih vremena, poput Izraelaca u pustinji zaželi se vratiti natrag. Politika je ponovno izmigoljila iz ruku i namjesto da nam služi počela se baviti nama samima. Svjesni, u pozi Mojsija, ustadoše za Hrvatsku i rekoše da je dosta. Crveno more treba prijeći unatoč hajci koja se sprema.

Budući da je »Puž« basna s ključem, čitatelji, a poglavito goniči, pokušavaju pronaći koga je Aralica opisao u pojedinom liku. Tako nabrajaju: Stjepana Mesića (Gegan), Ivicu Račana (Sven Tupek), Ivu Sanadera (Sven Tupek II.), Carlu del Ponte (Mrča Osmigača), Ivića Pašalića (Morguš), Franju Tuđmana i Antu Gotovinu (Prpuš), Mirka Galića(Ravnatelj), Aleksandra Stankovića (Ruca Sebo)... Skup je to likova, potvrdnih i niječnih, koji su zadnjih desetljeća nastupali hrvatskom pozornicom. Vjerujem da će hrvatski puk, valjda ćemo mu mi to omogućiti, jednoga dana imati prigodu smijati se likovima iz knjige, nama je danas leden osmijeh na licu. Previše je ozbiljno i previše nas se tiče upravo sada da bismo o tome mogli razglabati s odmakom. To danas mogu samo oni među nama koji su već raskinuli sa svojom narodnom pripadnošću. Za njih Aralica kaže da puze, balave i sline.

Ipak, ne bi trebalo ovako pojednostavljivati Araličino pisanje. Nije ono nikakva trivijalnost, već prava književnost. Aralica kolikogod da govori o ljudima, on poglavito govori o namislima. Zbog toga u jednom liku možemo prepoznati više likova iz stvarnog života, kao i osobina koje ima samo taj lik i nitko drugi koga poznajemo. Uzmimo za primjer Gegana. Mesić je tek dio njegova lika. Zar se ne može u njemu prepoznati i Tita. Tuđom pomoći sagradio je Jugoslaviju (Blaževo), opasao je krvoločnim čuvarima i puškarnicama (betonskim zidovima s izlomljenim staklom), sebe postavio na Dedinje (Krčulj), u Europu slao u paketima uzgojene puževe (radnici na privremenom radu)... Isto tako zar to nisu svi udbaši, bivši i sadašnji, revni čuvari nasada koji je određen za pašu nekome drugome, a njima je ostavljeno samo služenje bez ponosa dok ih jednoga dana pravi gospodar ponovne ne zatvori onamo odakle ih je uzeo (u romanu je to ludnica)? Kamo smjestiti samoprozvane kraljeve javnih glasila ili medija kako to oni vole reći? Premalo je prostora za sva silna prepoznavanja, ali ga je dosta da bismo ustvrdili da je Aralica pogodio »u sridu« i da su pogođeni zbog toga itekako nemirni. Žure obaviti svoj prljavi posao, dok nije stiglo još svjetla, još Aralica koji će ih prokazati, uhvatiti na djelu.

Ni Ambra, ni Fukara, ni Svetinka, sve romani s ključem, nisu ovako zasjekli u društveni život u Hrvatskoj kao ovaj Araličin roman. Pisan je bez isprike, »do istrage naše ili vaše«, kako reče jedan nesretnjak. A nje će zacijelo biti, u ovom ili onom obliku. Nemoguće je zatrti jedan narod, pa makar pravi zatirači bili oni koji su to stoljećima vježbali, a ne tek godinama kao naši njihovi pomagači. Aralici želimo da ne sustane, nije sam, hrvatski je puk i hrvatska je književnost uz njega. Treba nam prokazivanja loših zamisli i osvjetljavanja pravih da bismo brod hrvatske državotvornosti upravili pravim putom. Ne može hrvatska književnost biti bešćutna i to ne prepoznati, odnosno puzati i biti bez ponosa, kako se to kaže u »Pužu«. Aralica stvara onu pravu hrvatsku književnost, onu književnost nastalu na mudrosti naroda kroz duga, teška stoljeća. Nužnost je čitati je.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.

Pero Pavlović,  Što pjesnik nosi u torbi, Naklada DHK HB, Mostar, 2005.

Pjesnik Pero Pavlović uporno izgrađuje svoj pjesnički svijet. Ovom knjigom tematski je dosegao vrhunac. U skladu s naslovom »Što pjesnik nosi u torbi« htio je pred čitatelja prostrijeti bogatstvo tema kojima se bavi. Našlo se tu zaista mnogo: zavičajnosti u svome dubljem značenju, strukovnog poznavanja biljnog svijeta, nepatvorene ljubavi prema Domovini, široke otvorenosti prema Bogu, jezika koji je namjerno pomaknut u vremena naših starih... Rekli bismo, zanimljiva i dobro došla pjesnička torba.

Čitajući Pavlovićevo pjesništvo čitatelj će brzo prepoznati da se njegov misaoni svijet kreće u rasponu: čovjek – priroda – Bog. To je krug koji on neprestano uporno nastoji zatvoriti. Kuša se smjestiti u njega, shvatiti ga, upiti mu snagu. Zbog toga njegove pjesme nisu nasilne, mračne, iskorijenjene iz čovjekove žudnje za dobrim i lijepim. One su tople, tihe i blage, s namjerom ići u dubinu i pogoditi srž stvari. Zbog toga Pavlović danas predstavlja samosvojnu pojavu u hrvatskom pjesništvu. Pripada onom krugu hrvatskih pjesnika koji se ne povode za lakoćom življenja i priklanjanja trenutno vladajućem mišljenju, već je svoj i priklanja se onima koji su takvi. To je jamstvo da će njegovo pjesništvo preživjeti ove dane i uliti se u budućnost.

Zavičajnost obično znači zatvorenost u svoj maleni svijet. Kod Pavlovića nije tako. Zavičajnost je kod njega dapače otvorenost. Prepoznaje život oko sebe, ali ne trči opijen tuđim i gubi se zbog toga u dalekom širokom svijetu. On prepoznaje svoje i utvrđen time otvara se svemu dobrom u svijetu drugačijem od svoga. Rekao bih da je to doticanje prave univerzalnosti, kozmopolitizma. Rečeno današnjim modnim rječnikom: multikulturalnost. Shvatio je da tuđe ne može prepoznati na pravi način onaj tko to nije učinio sa svojim. »O, dušo ustreptala, umilna udivljena vilovita dušo/ S kojeg vrela si pila čudesnu snagu nadahnuća/ Radosti živa, kada se približiš blisku dragu biću/ U blizini toj otpočne disat beskrajan svemir pjesme« (Svemir pjesme) Da, upravo kroz pjesmu se dotiču nebesa koja su nam svima zajednička i gdje nema podjele. Bilo o čemu da govori Pavlović govori o jedinstvu, prepoznavanju, bliskosti.

Domovinski rat nije samo hrvatskog čovjeka oslobodio tjelesno (dalo bi se, naime, o tome još pričati), već ga je poglavito oslobodio duhovno. Pavlović spada među one hrvatske pjesnike i književnike koji su to shvatili i prihvatili. Zbog toga će jedna od budućih podjela u hrvatskoj književnosti teći i od crte Domovinskog rata. No, nije Pavlović domoljubni pjesnik u budničarskom smislu, kako bi to voljela reći odnarođena javna glasila. On je domoljubni pjesnik u suvremenom smislu te riječi. Pati kao pripadnik svoga naroda i tu patnju izlijeva na papir. Pritom ne očajava, već iskupljen patnjom želi graditi drugačiji, pravedniji svijet. Dokoni salonski pjesnici sa Zapada to ne shvaćaju, njima je to nacionalizam, a propinju se biti mjerilo stvari. Bože, koja preuzetnost i izgubljenost!

Ovdje moramo spomenuti još jednu zanimljivu crtu Pavlovićeva pjesništva. Iako ne u velikom opsegu, uveo je u svoje pjesništvo govor o međunarodnoj zajednici. Ako može pretočiti u pjesmu oblak koji pliva nebom, travku koja raste u vrtu, čovjeka koji prolazi ulicom, zašto ne bi mogao u pjesmu pretočiti i događaj koji boli, kao da se pita. Jedan takav događaj jest paljenje jaslica u Mostaru. Ne imenuje izvršitelja, ali imenuje nalogodavce ili krivce da se dogodilo to što se dogodilo. »Domaća događanja, itekako, pogoduju Herodu / Još tri maga: Amerikanac, Englez i Francuz/ Na dar Mladom Kralju donijeli su samo spletke/ A ne bijahu poučeni u snu/ I Herod pomno koristi sve povoljnosti« (Božićne jaslice u Mostaru) Jasno mu je da bi život drugačije išao da nema nekoga tko iz sjene povlači konce. Jesu li to baš nabrojani i ima li ih još, ostavimo svakome od nas odgovoriti. Pritom nam mogu pomoći sljedeći stihovi: »E, moj jadni Herode/ Opet si se prevario/ Nisi spalio Malog Isusa/ On se upravo rađa u našim srcima i dušama/ A Mostar liječi svoju ranu« (Božićne jaslice u Mostaru)

Kao u stihovima Drage Štambuka, u Pavlovićevu pjesništvu pred nama se razlijevaju riječi i pojmovi iz medicinske struke. U ovom slučaju radi se o medicinskoj biokemiji. Pavlović nalazi načina i tu progovoriti o životnoj tajni. Ono smo i što radimo, može nam to otvoriti nove vidike samo ako hoćemo. Raskošni svijet biljaka otvara nam se pred očima. Prisjećamo se zbog toga i Vesne Parun i njezina herbarija. Istovjetan život kuca u hrvatskim pjesnicima i oni zajedno grade budućnost jednoga naroda koji se netom oslobodio iz ropstva. O onima koji na svoj narod gledaju samo s točke iskoristivosti, namjerno ništa ne ću. Mogu im samo preporučiti da čitaju Pavlovića. Na taj način otkrit će još više ljepote u svojoj zemlji i valjda će ih to skloniti da je čuvaju, a ne da je rasprodaju u bescjenje zbog osobne bijedne zarade.

Već odavno Pavlović je izgrađen pjesnik. Zbog toga je i nagrađivan. Ne umara se, nego pjeva i dalje. Pjev mu je čist, samosvjestan, okrenut čovjekovu življenju u svoj njegovoj punini. Zbog toga svojim pjesmama neprestano doprinosi razvoju hrvatskog pjesništva. Zanimljivo je pratiti njegove korake. Imaju cjelinu i zatvorenost u potvrdnom smislu te riječi. Osluškujmo ih.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 15. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45; Most (The Bridge), 3-4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, November 2005, pages 70 – 71

Zdravko Kordić, Ars poetica Janka Bubala, Naklada DHK HB – Neovisna naklada; Mostar – Zagreb, 2005.

Hrvatska književna kritika prihvatila je fra Janka Bubala kao značajnog suvremenog hrvatskog pjesnika. Dogodilo se to još za komunističkih vremena, i tim je značajnije. Kao franjevac i svećenik nije se uklapao u vladajuću društvenu sliku. No, njegova nadarenost i hrabrost onih koji su se usudili prepoznati ga, skršili su sve prepreke. Progovara kratko Kordić o svemu tomu u kratkom uvodu. Nije pogriješio, dapače. Neljudska komunistička vremena ostavila su velikog traga na fra Janku Bubalu kao čovjeku i kao pjesniku. Svojom nutrinom pripadao je nekamo drugamo, a tijelom je bio vezan za njih. Doprinijelo je to stvaranju naročitog pjesništva satkanog od lirike, filozofije, teologije. Način izražavanja očijukao je s hermetizmom. Pomogao je Bubalu u pjesmi izraziti ono što uistinu hoće, ali u isto vrijeme biti pošteđen od zatvora, odnosno od uskraćivanja daljnjeg pjevanja, pa čak i od lišavanja života. Komunizam se nije šalio, razbibrigom su ga držali samo dokoni salonski ljevičari na Zapadu.

Zdravko Kordić progovorio je o Bubalu kroz tri nenaznačena poglavlja: govor o pojedinoj Bubalovoj knjizi; govor o temama iz Bubalova stvaranja; govor Bubalovih biranih pjesama. Svaki je ovaj govor značajan, ali za samog Kordića najznačajniji je govor o Bubalovim temama. Tu se i on sam iskazao, predočio nam što ustvari misli o pjesništvu i o životu oko nas. Progovorivši kao pjesnik o pjesniku stvorio je štivo koje se može čitati s malo više zanimanja nego što se obično čita. Pokazuje se da je proizišao iz istoga svijeta kao i Bubalo, da na književnost misli slično kao i on. Zbog toga je njegov govor o Bubalu blizak, topao i sa zanimanjem. Ipak, to nije snizilo prag njegovog kritičnog opažanja. Uspio je pokazati da je pred nama čovjek i vjernik čije misli treba prebirati u glavi i tako spoznavati skrivenije strane života.

Čak bismo i stvaralaštvo Janka Bubala mogli podijeliti u tri poglavlja: pjesništvo; memoarska proza; nabožna literatura. Pjesništvo mu je najznačajnije, to je ona lokomotiva koja je vukla naprijed čitavo njegovo razmišljanje. Međutim, nije moglo da se ne nasuče na životne hridi. O tome Bubalo progovara u memoarskoj prozi »Apokaliptični dani«. Dovoljno je pročitati samo posvetu: »braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete« (str. 45.). Dijelovi Međunarodne zajednice namjerno su na to zaboravili budući da su bili krivci tomu događanju, ali nije zaboravio hrvatski pjesnik. Nosio je u sebi svoju nadarenost i svoj životni i narodni usud kao zrcalo kroz koje se progledavao. Pojavom Kraljice mira u Međugorju naslutio je nove, drukčije dane. Kada nitko nije htio, onda se nebo smilovalo i pružilo ruku tješiteljicu hrvatskom narodu i čitavom svijetu. Šipci su cvali unatoč zimi, da parafraziramo Bubalov vlagom (oprezom) uništeni rukopis »Šipci su cvali, bilo je proljeće«.

Kordić se ne trudi naznačiti koja bi Bubalova pjesnička knjiga bila doseg njegova pjesništva. Progovara o svakoj od njih na način da pred nas iznosi bogatstvo koje je u njoj pronašao i da bi ukazao na nedostatke u odnosu na druge njegove zbirke pjesama. Tako se pred nas na poučan način prosipa bogatstvo Bubalova pjeva. Mislim da ga je ponajbolje ocrtao sljedećim riječima: »Bubalo je pjesnik pjeva, jednostavnosti i jedinstvenosti poretka bića i stvari u svijetu. Bubalo je moderni pjesnik okamina, arhaičnosti i istražitelj prapočela, pjesnik iznašašća, koji traži drvo spoznaje koje je istodobno i drvo spoticanja!« (str. 40.) Prepun slika svojim pjevom nas podučava da je ova zemlja prolaznost i da uvijek treba tražiti odgovore na pitanja koja nam se svakodnevno postavljaju. Već smo spomenuli da su se njemu naročito postavljala pitanja bespotrebne ljudske patnje nanesene drugome samo zbog mržnje. Nije mogao zaboraviti II. svj. rat, krik za slobodom i krik zbog nanesene boli. Prestao je bio, zbog samo njemu znanih razloga, pjevati prije toga rata, ali je on zacijelo pridonio da je ponovno počeo pjevati tek u zrelim životnim godinama. Ipak, za kratko vrijeme uspio je ostvariti golemo pjesničko djelo. Zdravko Kordić učinio je dobro kada se potrudio i napisao ovu knjigu svjedočanstvo o pjesniku u huda vremena i tako doprinio snazi i širenju Bubalova govora. A on itekako ima smisla čuti se danas, za razliku od nekih drugih razvikanih glasova.

U kratkom izboru Kordić je donio 9 Bubalovih pjesama, da je dodao još jednu bilo bi to po jedna pjesma za objavljenu knjigu. Nalazi se tu i »Jelenino viđenje (Kraljičin solilokvij)«. Ne samo što je to Bubalova dobro ispjevana pjesma, već je to bila i hrabra pjesma dok je carevalo jugoslavenstvo. Hermetičnim jezikom, kakvim bi tada drugačije, progovorila je o usudu hrvatskog naroda, o njegovim patnjama kroz povijest i u suvremeno vrijeme. Uz ostalo, i ona je budila našu svijest i pripravljala nas za dolazak slobode. Pokazao je da se može biti i pjesnik i pripadnik svoga naroda, a ne samo iskorijenjeni sebični internacionalist. Naviještao je vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Za njega su oni bili osobni, netko koga se susreće u stvarnom životu, a ne samo u mislima. Htio je da dobrota i ljepota pobijede sve loše na ovom svijetu, iako mu je samom bilo teško u to se uživjeti pa je svoj pogled neprestano upravljao prema onostranosti. Znao je da tamo prestaje ovakva stvarnost, a počinje potpuno drugačija.

Bubalova pjesnička nadarenost pomogla mu je zaviriti u srž ukazanja Kraljice mira u Međugorju. On je u njih u potpunosti vjerovao. Više nego itko drugi uz pomoć pitanja upućenih vidiocima uspio je našim ljudskim očima približiti osobu koja se ukazuje u tom zabačenom hercegovačkom mjestašcu. Jednostavno nam ju je približio. Napajajući se i njome Kordić je progovorio o temama iz njegova pjesništva. Navedimo nekoliko naslova: Fenomenološko i ontološko; Duša, duh, jezgra; Bog i čovjek; O križu; Zavičajnost, putovanje, pjesmovnost. Kuša ga pokazati u svoj njegovoj punini, proniknuti duboko u njegov govor. Koliko god da usput govori i o svom shvaćanju života, pjesništva i uopće umjetnosti, ne podučava ga u ime mišljenja koja trenutno vladaju, već ga pušta govoriti čitateljima na njegov način. Time se Kordić pokazuje poštenim i dosljednim, pravim književnim znalcem.

Osim Kordića, o Bubalu su govorili i drugi poznati hrvatski književnici. No, to još ni izdaleka nije dovoljno. Bubalo je, usuđujem se reći, zaslužio i veće mjesto nego što ga trenutno ima u književnom svijetu. Došlo je vrijeme kada bi se trebalo moći otvoreno govoriti o njemu i sličnima. Bolje rečeno, nadam se da je došlo. Sve u svemu, Kordić je probio tako potrebnu stazu prema otkrivanju još jedne književne veličine. Obogatio je time ne samo hrvatsku književnost u Bosni i Hercegovini, već u njezinoj cjelini. Trebamo mu biti zahvalni i očekivati da na svjetlo dana iziđu i druge naše veličine, a ne samo patvorine.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.; Most (The Bridge), 3 – 4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, November 2005, pages 72 – 73; Naša ognjišta, XXXV., 1, Tomislavgrad, siječanj / veljača, 2006. str. 35.

Darko Juka, Usud tišine, Gral, Široki Brijeg, 2005.

Teško je ploviti. Dobro to znaju mornari sa širokih mora, ali unatoč tome i nadalje plove. Znaju to i pjesnici, samo je njihova plovidba nešto drugačijim valovima. No, i ona je zahtjevna i traži usredotočenje. Kako se u svemu tomu snalazi pjesnik i novinar Darko Juka?

Napisao je još jednu zbirku pjesama. Zbirka »Sjetni tragovi« izišla je, naime, 2003. u vlastitoj nakladi. Nije promijenio smjer svoje plovidbe, jedino je ona postala žešćom i prepoznatljivijom. Promatra svijet oko sebe i traži odgovore na razna iskrsla pitanja. A taj svijet nije jednoznačan, lako shvatljiv. Juka mu se ne predaje bespomoćno. Kuša ga pripitomiti, učiniti svojim. Naravno da to nije lako, da se u čovjekovu dušu zbog svega viđenog i proživljenog zna uvući sjeta i pitanje kamo sada. U Jukinom pjesništvu oni se neprestano vraćaju. On se neprestano trza i tako nastaje pjesma za pjesmom. Svakako je to jedan od razloga zbog čega svoje pjesme označava mjestom i nadnevkom nastajanja. Doživljava ih kao svoj osobni, lirski dnevnik. Hoće li tako činiti i u budućnosti, vidjet ćemo. Književna plovidba ima svoje zakone i zahtijeva da se ponekada nečega i odreknemo, odnosno da krenemo utabanijim putom. Svakako nije ovo govor da Juka prestane biti osoban, tada ne bi bilo ni pjesme, nego samo razmišljanje o tomu da u onomu što se naziva književnost postoji ne samo pisac, već i čitatelj.

U Jukinom pjesništvu prepoznaje se ponekad ono što je čitao. Zagolica ga neka misao, pa je kuša obraditi na samo sebi svojstven način. No, rabi ne samo određenu misao, već, rekao bih tako, i ugođaj. Najočitiji su primjer za to pjesme s »domaćim ugođajem«. Sve pršti od vina, bukare, ljubavi prema zavičaju. Ponekada to ide i na uštrb onoga književnoga, ali zacijelo predstavlja zanimljivu tvar iz koje se mogu iscijediti dobre, čitljive pjesme. Jukine su sve pjesme takve. Može ih netko voljeti ili ne, ali će ih svakako razumjeti. Na tragu je to ponovnog vraćanja dostojanstva hrvatskom pjesništvu u posljednje vrijeme. Zlosretna komunistička neman bila se uplela i u književnost, pjesnici nisu mogli govoriti o onome što osjećaju pa su bježali u zatvorenost. Nakon Domovinskog rata to više nije potrebno. Juka i ostali mladi pjesnici imaju zadatak hrvatsko pjesništvo upraviti onim putovima koji su u skladu s gibanjima u njihovom narodu i u svijetu općenito. Valjda će biti slobodni, valjda nas ponovno neće okovati u neku neprirodnu tvorevinu!

Od svih motiva koje Juka rabi u svom pjesništvu najnazočnija je ljubav. Nije ni čudo, najprije mu je se »razračunati« s tim temeljnim ljudskim osjećajem. Imat će to posljedica i na sve ostalo u njemu. No, ljubav je mnogostruka u svojoj pojavnosti. Kod Juke za sada preteže ona tjelesna. Mislim da je to i pod utjecajem društva u kojemu živimo. Ono premalo polaže na povezanost dvoje ljudi. A tek je to ono bitno, ono što drugačijim bojama boji naše dane. Osjeća to Juka, pa traga za onom koja će ga razumjeti, učiniti više čovjekom. Nije lako stići do toga, čovjek se ponekada i razočara, ali treba ustrajati. Juka, barem po pjesmama, ustrajava.

Svakako ne smijemo zanemariti Jukin domoljubni naboj. Ja bih rekao da je možda jači i od onoga ljubavnoga. Njemu ne treba dokazivati tko je i što je, njemu je to savršeno jasno. Pati i raduje se sa svojom domovinom, htio bi joj dati veći životni zamah. Nije to uvijek lako. Mnogi stoje pred njom kao nezaslužena prepreka i nije ju tako lagano maknuti. Ali, Juka ne malakše i ne očajava. Dovoljno se samo prisjetiti naslova ovoga ciklusa: Prkos nepokorena stijega. Sliči dragovoljcima na početku rata. Nitko im ne upućuje poziv, ali oni odlaze. Poziv im je uputila domovina i to je njima dosta. Rano je još govoriti da će ovo Jukino pjesništvo uzdrmati pospane hrvatske književne glave. Dok ne stigne do njih, usput će ojačati glave pučanstva. Oni u Juki prepoznaju nekoga svoga, nekoga tko ne izdaje bitne životne stvari. Najbolje se to očitovalo kroz njegove novinarske tekstove. Samo takvi stavovi uvjet su opstanka i ništa više. Puk to oduvijek zna, a inteligencija kako joj se posreći.

Zbilja, kamo plovi hrvatska književnost? Nije tako lagano naširoko odgovarati na to u prikazu knjige jednoga mladog hrvatskog pjesnika. Ipak je potrebno reći da plovi prema svome pročišćenju. Srušio se jedan svijet koji nas je pritiskao, sada se moramo upeti proniknuti u novi koji je pred nama. Hrvatska se književnost, dakle, otisnula prema novim vidicima. Tamo će stići samo oni najhrabriji i najuporniji. Baš će biti zanimljivo čitati jednoga dana njihova imena. Hoće li Jukino ime biti među njima?

Juka se kuša otisnuti širokim književnim morem. Mislim da će ova druga zbirka biti prijelomna. Ostaviti mu je sve uočene nedostatke, izbrusiti stavove i nezaustavljivo krenuti naprijed. Zbog toga nije nužno da ta treća zbirka iziđe vrlo brzo. Važno je da to bude zbirka konačnog uobličavanja pjesnika naviještenog u ove dvije. Sve je potrebno tu, samo je pitanje hoće li pjesnik izabrati baš taj put. A zašto ga ne bi izabrao? Kroz prve dvije zbirke pokazalo se da je to dobar put i da ga potpuno treba preuzeti kao svoga. Napadi će doći, prirodno je to. Doći će, bilo koji da se put uzme. Uvijek će nekome taj put biti tuđ.

U ovoj zbirci Juka objavljuje i jednu svoju pjesničku prozu. Ispovjedne je naravi. Pjesnik promišlja sebe i svijet oko sebe. Traži svoju osobnost. Pritom prolazi kroz razna stanja. Dok se nalazi u onima koja nisu baš najprihvatljivija, ljudi iza zastora pokazuju na njega. I to ga smeta. Kao da kroz to govori da bi u tomu trenutku radije prijateljsku ruku, nekoga tko će mu udahnuti smisao daljnjeg življenja. Ovakav stav provlači se i kroz čitavu zbirku. Pjesnik traži iskrenost i hoće da ga ona vodi kroz život. Griješi li? Ako odgovorimo u duhu vremena, griješi itekako. Tko je danas to vidio. Međutim, samo će takvi preživjeti, a ostale će zamesti životni vjetar. Mudro je ne pokušavati odgonetnuti je li baš tako, odnosno mudro je napregnuti snage i krenuti pravim putom. Popuštanje nagonima odvest će nas u propast.

Juki svakako treba zaželjeti dobru plovidbu. Ovom svojom knjigom dokazao je da je ušao u svijet hrvatskog pjesništva, a ne da je samo slučajno zalutao. Već je, a i bit će, nadamo se, još veće osvježenje tom hrvatskom pjesništvu. Barka je otisnuta. Luka je željno čeka.

Miljenko Stojić

Darko Juka, Usud tišine, Gral, Široki Brijeg, 2005.; Predstavljanje u Mostaru, Dom Hercega Stjepana Kosače, 2. prosinca 2005.; Predstavljanje u Širokom Brijegu, Kino dvorana, 3. veljače 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. ožujka 2006., 21.00 – 21.45.

Petar Milić Periša,  Stoljeća čekanja, K. Krešimir, Zagreb – Mostar, 2005.

Struji hrvatskog pjesništva, još uvijek bez imena, nastaloj u i poslije Domovinskog rata punim plućima zacijelo pripada i Petar Milić. To je nova hrvatska samosvijest, pokušaj dostojanstveno stati uz bok drugih, uz bok događanja oko nas. Nije lagano, jedni nas još nisu prepoznali, drugi nastoje spriječiti ostvarivanje našega prava po svim poveljama UN i drugih vodećih ustanova. Prijatelji nas primaju otvorenih ruku i žele da naš hod prema našem mjestu što prije završi. Ustrajemo li u svojim naporima jednoga će dana ova naša književnost biti, ako ne veliki doprinos, onda barem velika zanimljivost u europskoj književnosti. Vodili smo nametnuti nam rat i u njemu pobijedili unatoč nesmiljenim otporima raznoraznih sila. Budućnost pripada onome tko joj se bude najviše radovao.

Gonjen ovakvim i sličnim razmišljanjima Milić se u zbirci neprestano propitkuje o svojoj ulozi i o ulozi svih nas u ovim događajima. Nedobronamjerni će reći da je popustio političkom živcu u sebi, dobronamjerni da kuša biti odgovoran u ova nepravedno teška i mutna vremena. Ipak, s onu stranu osobnih uvjerenja, treba potvrditi da nam Milić kuša podastrijeti čitljiv, čovjekoljubiv, domoljubiv i vjerskoljubiv pjesnički tekst. Ujedno su to odrednice koje označuju pjesnike nove, bezimene struje hrvatskog pjesništva. Naslanjaju se na ono u hrvatskom i svakom drugom čovjeku što je sadržano u programima europskih pučkih stranaka (budimo malo politični). Traže slobodu za sebe i žele je pružiti i drugima. Ne žele robovati ničijim probicima, postajati nečiji izvršitelji suludih nauma, već odgovorni stvaratelji jednoga drugačijeg, boljeg svijeta zasnovanog na svijesti o sebi i o svojim pogrješkama. Oni što se vole nazivati lijevima mršte se na ovo, ali...

Sam naslov zbirke bjelodano otkriva o čemu će se u njoj govoriti. Na tragu domoljubnih pučkih misli izražava kob hrvatske povijesti. Jedna čežnja stoljećima čeka oživotvoriti se, zakucati na svjetsku povijest i postati njezin neizostavan i važan član. Prva dva poglavlja, »Stoljeće čekanja« i »Nekada«, neprestano o tome govore. Pjesnik nastoji odgovoriti na teška pitanja iz prošlosti koja su do nas došla u obliku potrebe jednom konačno odgovoriti na njih i stvoriti novu sadašnjost i budućnost. Pjesnik je pritom prkosan i pun nade. Čujmo što kaže u prvoj donesenoj pjesmi »Uzavrela krv«: »davnine su iznjedrile/ materinsko mlijeko/ sinova hrvatskih/ dok hraniteljica naša/ uspavljujući djecu svoju/ obuzeta majčinstvom/ zaboravlja/ uzavrelu krv/ junaka stoljetnih/ što će znati/ u svim vremenima/ i pokriti/ i otkriti/ i bljesak bljesnuti/ i vijek vječiti« Očito, pjesnik je uvjerenja da ništa nije gotovo dok to stvarno ne bude, da u našoj povijesti postoje veličine i vrijednosti kojih se neprestano treba sjećati. Desničar, nema što, rekli bi u našim ovisnim javnim glasilima. A mi bismo valjda rekli da samo kuša doći do srži u svome narodnom biću. Vjerujem da to nije sramotno i da to još nije zabranjeno kao u nedavna, zlosretna komunistička vremena.

Trećim poglavljem Milić stišava svoj govor o suvremenim hrvatskim društvenim događajima, a počinje se više propitkivati kao čovjek o svome stavu i o stavu drugih. To bi poglavlje moglo čak stajati i kao zasebna pjesma. I grafički je, naime, tako ostvareno. Naslov stoji samo na početku, a sve ostale pjesme ili dijelovi, bez naslova su i počinju s »mogu sve.../ osim/ ...« Postupkom protimbe pjesnik ostvaruje zaplet u književnom izričaju, koji inače ne traži nužno zaplet. No, to doprinosi boljoj čitateljskoj prihvaćenosti pjesme. Navedimo neke stihove: »mogu sve zamračiti/ osim/ moći/ stalnog motrenja/ neznanih/ razboritih umovanja/ i za težom/ i za ravnotežom/ preinaka/ koje vrijeđaju/ štiva istine ... Ovakvim stihovima Milić nas uvodi u pjesnički govor u četvrtom poglavlju koji nam izgleda bliz svetopisamskom govoru u mudrosnim knjigama ili govoru jednoga Halila Džubrana koji potječe iz krajeva gdje se oblikovavalo Sveto pismo. Može se spomenuti i fra Janko Bubalo sa svojim svetopisamsko-današnjim govorom. U čovjeku, dakle, postoje i prostori u koja se može i treba skloniti nakon svakodnevnih gladijatorskih borbi u areni. Tu on prikuplja snagu, sprema se i umno i tjelesno za nove napore u postizanju pravednih ciljeva. »ne zaboravi/ djela vlastitog života/ životne stilove/ ostavi po strani/ nemoj gledati izvan/ gledaj u sebe sama/ i u obitavanju/ i u spoznavanju/ i u objavljivanju ...« (Trebat će) Tko će moći izdržati težinu novih zadaća? Onaj tko se usudi shvaćati šire nego što se to činilo do sada, tko uspije zanemariti razlike, tko se otvori obnovljenim načinima sukladnosti, tko prihvati sve što dolazi, tko... Ima toga kod Milića mnogo. Njegovo propitkivanje nezaustavljivo ide naprijed.

Pjesme nemaju velikih slova ni ikakvih rečeničnih znakova. Ne znam hoće li takav način pisanja biti općenito svojstven pjesnicima u novoj, trenutno bezimenoj struji hrvatskog pjesništva? To ćemo tek vidjeti. Milić je ostvario svoje pjesme suvremenim književnim jezikom; neki budući teoretičari književnosti bavit će se njihovim što jasnijim svrstavanjima. Uspio je to postići unatoč »nezahvalnosti« teme. Domoljubno, čovjekoljubno i vjerskoljubno, nastoje nam, naime, nametnuti kao nešto što pripada u duboku prošlost. Oni bi se samo igrali jezičnim mogućnostima. Onaj tko se usudi zaključivati reći će da najvjerojatnije nemaju što reći. Poruka bi uvijek trebala biti glavna, a igra je tek samo dokaz nečije dosegnute zrelosti. Milić ne ide njihovim putovima, on odgovorno prilazi svojoj zadaći.

U skladu s iznesenim mogli bismo zaključiti da je ovo pojmovno, a ne izrazito slikovno pjesništvo. Pjesnik je svoj napor usredotočio prema bistrenju pojmova koji se svakodnevno pojavljuju oko nas. Puno je postigao na tom polju, ali će i njemu i sličnima trebati još puno napora da se sve to dovede do kraja. Nadajmo se da ne će odustati.

Miljenko Stojić

Petar Milić Periša, Stoljeća čekanja, K. Krešimir, Zagreb – Mostar, 2005.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. siječnja 2006., 21.00 – 21.45.

Ivan Aralica, Sunce, Verbum, Split, 2006.

Iako je svako književno djelo u stvari razotkrivanje nekoga ili nečega Sebastijanove priče Ivana Aralice bile su to u naglašenijoj mjeri. K tomu trebalo je rabiti ključ za njihovo otključavanje. S istom rabotom nastavlja i u novom djelu, romanu Sunce, s tom razlikom što sada razotkriva sebe samoga i ne pretpostavlja nikakav ključ. Dovoljno je u sebi imati potrebnu mjeru ljudskosti i sve će biti jasno. A imaju li je baš svi?

Čitamo da su u povodu ovoga romana Aralici prigovorili da piše kao što pjevaju Thompson i Škoro, da je temom i stilom izvan tokova moderne književnosti... Bilo bi toga puno više, ali poučeni ranijim srazom s njim, naročito nakon prvog romana iz Sebastijanovih priča, nemaju smjelosti javno ga napadati. Radije ga ogovaraju i javno pitaju »A tko je taj Aralica«?! Takvi, naime, izjavljuju i da ih ne zanima jedan Marko Marulić, druga su ovo vremena, rekoše. Danas sve ima cijenu, još je jedna njihova misao. Mogli bismo se s njom složiti i priupitati a koja je njihova cijena?

Roman Sunce govori o svijetu u kojemu je glavna, i jedina, cijena blizina. Glavni likovi, bolesni desetogodišnji dječak Ivo i č. s. Domina susreću se u lječilištu, događaji ih upućuju jedno na drugo i oni otkrivaju međusobnu blizinu. Č. s. Domina čudi se životopisnosti seoskog dječačića i to je privlači, a on u njezinom ophođenju pronalazi onu životnu nit koja mu nedostaje. Na kraju, tu je zdravlje za koje se zajednički bore, svatko na svoj način, i životna priča dobiva toplu, ljudsku, religioznu i odgojnu pozadinu.

Iako Aralica ovim romanom poručuje da je uz ljudskost u njegovim korijenima i religioznost, griješe oni koji na temelju takva ispovijedanja ovaj roman kušaju nazivati religioznim. Griješe i kada ga nazivaju odgojnim u pedagoškom smislu. Radi se samo o književnom djelu i o ničemu više. A to što je ono u višoj ili manjoj mjeri religiozno, odgojno ili bilo kakvo drugačije ništa bitno ne mijenja. Aralica je uspješno prepoznao sve ove zamke i podario nam djelo velike književne vrijednosti i u isto vrijeme znatne religiozne, pedagoške i slične vrijednosti. Neki čak kažu da je ovo njegovo najbolje djelo. Ne bi u tome trebalo pretjerivati. Po Araličinu svjedočenju ono mu je najdraže, ali objektivna prosudba ipak ima neka druga mjerila. Kada je stvoreno, svako književno djelo nastavlja živjeti svojim životom, bez obzira na svoga stvaratelja.

U romanu Sunce treba istaći i još jednu pozadinu: život u Dalmatinskoj Zagori u svanuće II. svj. rata. Aralica ju razvija samo toliko da bi glavni lik, sebe sama, smjestio u prostor i vrijeme te mu dopustio pričati o svom nutarnjem životu. Ipak, dovoljno jasno prepoznaje se činjenica gladne i bolesne djece, činjenica nesposobnih ljudi koji dolaze na položaje zahvaljujući sudjelovanju u Solunskim i sličnim bitkama, činjenica odlaska u inozemstvo trbuhom za kruhom, jednostavno progonjenost hrvatskog čovjeka u njegovoj zemlji. U takvim vremenima, iako nije bogata, Crkva na poseban način pruža svoju ruku, čuva taj ubogi puk. Ne mogu je smesti ni revni državni čuvari i njihova podmetanja. Aralica kao da poručuje da se ne smije klonuti duhom, već da vjerom u Boga i u blizinu čovjeka kraj sebe treba ići naprijed i pobijediti životne nedaće.

Pisac nam je ovim romanom razjasnio i zbog čega piše prozna djela. Jednostavno ga zanima dobra priča. Kao dječak ju je upijao i to mu je bila najljepša igračka koju je mogao dobiti. Time se razlikovao od druge djece, ali tu cijenu morao je platiti. U samom romanu donosi niz priča koje su ga opijale u to vrijeme. Kod kuće mu ih priča teta, a u lječilištu č. s. Domina. Kasnije se otkriva da je i teta nekada bila u samostanu na Čiovu gdje se on liječi. Priče, dakle, imaju isti izvor: knjige iz samostanske knjižnice ili knjige koje su časne sestre kupile od ono malo novca kojim su raspolagale. Prosvjetiteljska uloga Crkve ponovno na djelu.

Sami stil romana je uobičajeno aralićevski. Poput kakva filigranskog znalca dotjeruje događaje do najsitnijih podrobnosti. Onima koji pod utjecajem današnjih javnih glasila traže samo djelovanje i djelovanje to se ne će svidjeti. Optužit će ga za staromodnost ne primjećujući da je on itekako suvremen, a oni itekako staromodni. Prozreo je obmanu i krenuo svojim putom, dok oni idu putom neprestane potrošnje koja ih pretvara u stvar za najobičniju uporabu. Tu je naravno i kompozicija romana koja opet odudara od samoproglašene suvremenosti. Aralica se služi tzv. »eskimskim načinom« pisanja. Kaže da ga je otkrio u djelima Knuta Hamsuna kojega je u mladosti volio i čitao uz pomoć Ive Kozarčanina. Kada pričaju o sebi ili o drugome Eskimi rabe zamjenicu »on«. Aralica to preuzima i pruža nam čitljivo i duboko djelo. Posljedica je da nas u današnje užurbano vrijeme spomenuti stil i kompozicija tjeraju na promjenu načina razmišljanja. Mi smo važni, a sve ostalo je prolazno.

Roman je nastao na temelju priče koju je Aralica napisao već na početku svoga književnog djelovanja. Tek ju je sada uobličio u roman iz dva razloga. Najprije je bio komunizam i istinita priča o dobroti č. s. Domine ne bi pomogla ni njemu ni njoj. S druge strane nije htio povrijediti rođenu majku, jer mu je iskazana blizina č. s. Domine počela više značiti nego bilo čija druga blizina. Otkrila mu je nesebičnost u ljudskom životu (prisjetimo se, č. s. Domina njegovala ga je iako je bila svjesna da bi se i sama mogla zaraziti teškom bolešću). Tek kad su obje preselile na drugi svijet odlučio je neopterećeno progovoriti o ljudskosti i religioznosti u obliku književnog djela.

Ovo je još jedan roman i još jedna u nizu knjiga koje neopterećeno progovaraju o našoj prošlosti i našoj sadašnjosti. Posluživši se likom dječaka od 10 godina Aralica, naime, ne zaboravlja sadašnjost nego se u romanu javlja i kao onaj tko u njoj sudjeluje. Vremena različita, ali osobnost jedna, preživjela kroz sve vrtložne mijene! Stoga bi se ovaj roman moglo nazvati i pročišćavajućim. Odlika je to koja sve manje krasi tzv. suvremene romane, ali ništa za to. Aralica i njegov roman Sunce ostat će zapamćeni u hrvatskoj književnosti kao veliki, a neki drugi romani i neki drugi pisci samo do sljedeće modne promjene.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 15. svibnja 2006., 21.00 – 21.45; Marulić, XXXIX, 3, Zagreb, svibanj-lipanj 2006., str. 613. – 615.

Zdravko Kordić (priredio), Hrvatske marijanske pjesme, Gral – Gral Široki, Široki Brijeg – Zagreb, 2006.

Ovo naše vrijeme koje nazivamo suvremenim na žalost će ostati upamćeno i po sljedećoj rečenici: »Bog je mrtav«. Pripisuju to jednome čovjeku, Nietscheu, ali ima ih još koji su tako mislili i govorili. S druge strane neprestano su postojali oni koji su govorili da je Bog živ. Nije ih uspio pokolebati ni marksizam u svim svojim inačicama počevši od boljševizma, komunizma, nacionalsocijalizma, fašizma..., kao ni njihova braća kolonijalizam, globalizacija... Uvijek je, dakle, bilo takvih koji se nisu bojali gledati pokraj zdravih očiju.

Knjiga o kojoj govorimo upravo je krik, molitva, mudra misao upućena u spomenuti svijet. Bez namjere da bilo koga prosuđuje i napada svjedoči o povjerenju ljudi prema onoj koju nazivaju Gospa, Blažena Djevica Marija, danas Kraljica mira. U trenucima životne ugroženosti, kao i u trenucima velike radosti, nisu se sjećali dokonih salonskih filozofa i filozofčića, već one koja je dubinom bića vjerovala svome Stvoritelju, na svijet rodila Boga, iskusila što to znači kada ti ubiju pravedna sina i kako izgleda samoća. Činili su to jednako u Srednjem vijeku kao i danas kada smo okruženi mnogim tehničkim dostignućima i znanstvenim postignućima. U svakom vremenu, naime, čovjek je samo čovjek i ništa više bez obzira na znanje, bogatstvo, moć.

Došavši u ove krajeve zbog povijesnih mijena hrvatski je narod i nadalje nastavio živjeti burnu povijest. Da je dobio neke bitke, puno bi toga bilo drugačije, ali ih dobio nije. Ipak, uspio je ne potonuti u povijesni mrak nego nastaviti trajati kao onaj narod koji u sebi gaji duboku pobožnost prema Bogu i prema svojoj Gospi. Kordić svoj izbor započinje Šibenskom molitvom nastaloj negdje polovicom 14. st. Ne zna joj se pisac, ali se prepoznaje da je u njoj sabran duh puka, njegova mudrost. Napisana je ikavicom, jezikom koji je bio predodređen postati našim standardnim književnim jezikom. Na žalost povijesni su tokovi to omeli. Za taj jezik Bartul Kašić je bio napisao i izdao gramatiku, ali nije uspio tiskati prevedeno Sveto pismo i to je sve odlučilo. Bilo bi dobro da je i U se vrijeme godišta i Gospin plač donesen ikavicom. Puk ga je očito tako pjevao ili, ako hoćemo tako, pivao. Ikavica je nekada, naime, zauzimala veliko ozemlje hrvatskih zemalja, sve tamo prema Drini, te se rađalo i umiralo s njom na usnama. Njezin utjecaj prepoznaje se u mnogim pjesmama donesenim u knjizi, čak do naših dana. Možda se njoj ponovno jednoga dana vratimo, možda.

Ako bismo ovu knjigu gledali naočalama suvremenosti, kako nam je objašnjavaju javna glasila, onda bismo ovu knjigu nazvali promašenom. Ona govori o Bogu, o dobru, ljepoti i sličnome. A na početku modernog pjesništva, tako barem kažu oni koji se nazivaju suvremenim književnim teoretičarima, stoji zbirka pjesama Cvjetovi zla Charlesa Baudelairea iz 1857. Da ponovimo, umjesto ljepote dobra ona počinje navješćivati ljepotu zla. Baš tako! I to je valjda toliko velik i mudar zaokret u povijesti književnosti da ga treba spominjati i ugledati se na njega. Kordić, pak, ovom knjigom navješćuje nešto drugo. Dobro je lijepo i svatko onaj tko je mudar slijedit će ga. Od svih ljudi koji su hodili ovom zemljom to nam najbolje svjedoči Marija iz Nazareta. Zbog toga je njezina riječ i danas suvremena i važna kao i prijašnjih stoljeća. Vraća nas nama samima, otkriva nam kako pobijediti životne nedaće i neprestano biti suvremeni osjećajući snagu blizine u svojim grudima.

Listajući Hrvatske marijanske pjesme prepoznajemo tri kruga u koje bi se mogle podijeliti. Prvi krug sačinjavaju pjesme u kojima prevladava odnos pjesnika i Gospe, drugi krug sačinjavaju pjesme koje govore o njoj samoj, a treći krug sačinjavaju pjesme koje govore o Gospinoj ulozi u našoj zajedničkoj povijesti. Koliko god svi ovi krugovi bili značajni, ovaj mi se treći čini naročito važnim u ovome trenutku. Tu se prepoznajemo kao cjelina, ali ne cjelina koja nas je upila i razosobila, već cjelina koja diše zajedničkom mudrošću i zajedničkim stavom. Sve naše pobjede i svi naši porazi ove ili one vrste, kroz povijest i danas, postaju i naši osobni. Samo tako se moglo dogoditi da su naši bojovnici tijekom rata stavljali oko vrata krunicu i išli braniti svoju nepravedno napadnutu Domovinu. Ako spadamo u one koji nismo podlegli neprofesionalnosti naših javnih glasila i okanuli se čitati literature iz Domovinskog rata, znamo da su krunica i riječi sabrane u ovoj knjizi bili ona duhovna snaga koja našim bojovnicima nije dopustila mrziti. Stoga ne će biti pogrješka ako se jednoga dana krunica proglasi zaštitnim znakom Domovinskog rata, kako to neki predlažu. Da je nisu molili i u knjizi nabrojani pjesnici, nikada oni ne bi napisali ovako lijepe pjesme i ostavili neuništivi trag ljudskosti i vjere.

Još bih spomenuo jednu silnicu koja proizlazi iz ovih pjesama. To je Kraljica mira ili događaji u župi Međugorje. Što god o svemu držali moramo priznati da su ovi događaji promijenili ne samo hrvatsku već i svjetsku povijest. Još traju, još nema dovoljno vremenskog odmaka da se trijezne glave i neopterećeno sagledaju sa svih strana, ali to nije priječilo i ne priječi pjesnike prebirati ih u svojoj duši i u njima prepoznavati Božje i Gospine tragove. Učinili su nas dionicima jedne neponovljive povijesti i još nismo dovoljno svjesni što oni sve znače. Puno nam je toga postalo jasnije tijekom Domovinskog rata. Ne bismo to smjeli zaboraviti u današnje vrijeme i dopustiti da nam mišljenje oblikuju javna glasila koja su daleko od ljudskosti, podrazumijeva se još dalje od vjere. A nije ih teško zaustaviti i promijeniti. Treba samo okrenuti pucu ili zatvoriti njihove stranice. Padom zanimanja ugasit će se ili će postati drugačiji, srednjega puta nema.

Iako ovo nije prva knjiga ovakve vrste u hrvatskom pjesništvu i narodu, ne bih htio uspoređivati je s ničim drugim. I sam Kordić priznaje da ju je nepreuzetno napravio. Očito da mu je bilo više stalo do duha kojim ona zrači, nego do teorijsko-književnog nadmetanja s drugima. No, mjerilo za pojedine pjesme nije smanjivano. Ono je na potrebnoj visini. Očito, zreo pjesnik mogao je napraviti zreo izbor. U očima nekih drugih prosuditelja ovo će mu umanjiti književni prijem, ali to samo dokazuje njihovu sporednost. Drugoga trebamo pravilno prosuđivati bez obzira na njegova uvjerenja. Oni koji uz ljudskost gaje i vjeru nikada nisu bili protiv toga.

Miljenko Stojić

Mostar, 17. svibnja 2006., predstavljanje na Maloj sceni HNK; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. svibnja 2006., 21.00 – 21.45; Predstavljanje na Širokom Brijegu, 30. svibnja 2006.; Hrvatsko slovo, XII, 582, Zagreb, 9. lipnja 2006., str. 22.

Ante Matić, Sizif i mrav, Mostar – Travnik, DHK HB – Matica hrvatska – HKD Napredak, 2006.

Da bismo znali kakva je neka knjiga, moramo je pročitati, da bismo znali kakav je neki čovjek, moramo ga pročitati. U središtu je, dakle, naša sposobnost čitanja. No, uvijek ostaje otvoreno pitanje jesmo li čitali na pravi način i baš ono što se tamo nalazi ili smo usput čitali nešto svoje, odnosno dodavali određene primjedbe. S tim mislima u glavi krećem u pisanje ogleda o najnovijoj knjizi Ante Matića. Ona, naime, nije tek puka zbirka priča i novela nastala u posljednje vrijeme, ona je pogled u cjelokupan književnikov život. Osim takve širine teme, ona je u isto vrijeme zbirka priča pisanih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i u ovo naše vrijeme. To je njezino bitno svojstvo, a naša bitna zaprjeka. Samo preuzetan pisac prosudbi reći će da je dobro shvatio književnika. Mi radije tek zavirimo u ovaj njegov umjetnički rad.

Dok sam čitao ovu Matićevu knjigu, primijetio sam da ona postavlja mnoga pitanja. Nije to knjiga današnje nadobudne književnosti koja govori o ničemu i htjela bi da joj se zbog toga divimo. Matić uvijek govori o nečemu, traži, zauzima stav, bori se da taj stav stekne pravo na svoje opstojanje. Tijekom vremena te stavove ispravlja, dodaje im novi okus i novi oblik. Neprestano je zauzet u odgonetavanju što je to čovjek i koje je njegovo poslanje na ovoj zemlji. Baš tako, poslanje. Ponajviše o tome govori novela koja je u temelju naslova čitave knjige Sizif. Napisana pred više od trideset godina nije nimalo izgubila na svojoj svježini. Zbog toga je i dobila nagradu Matice hrvatske za novelu 2002. Iako Matić vrijeme provedeno u Firenzi nazivlje svojim najdražim vremenom, ipak je ova novela onaj ključ za zavirivanje u njegove dubinske stavove. Odgovorivši sebi na neka vječita životna pitanja, pisac sebi odgovara i na pitanja koja vjera postavlja pred njega, koja postavlja politika, njegova muškost, događanja u današnjoj kulturi, događanja u društvu... Sve je to u jednome klupku i nije ga tako lagano moguće odijeliti jedno od drugoga.

Osobne teme dominiraju u čitavoj knjizi. Već smo o tome nešto natuknuli. Pisac promatra svijet oko sebe i kuša spoznati svoju ulogu u njemu. Počinje pričom Samostan, a rečenicom o pogledu s prozora njegove ćelije na Firencu i toskanski lijepi krajolik. Pratimo ga kako se rastaje s jednim oblikom života i uranja u drugačiji. Taj prijelaz možda ne bi bio tako velik da ona vremena u kojima je živio nisu bila zlosretna, da društveni sustav nije mlio pojedinca i narod. Snalazi se na različite načine i polako krči put prema svojim zrelim godinama. A kada su one došle, ne samo da je do grla u njima, već se sjeća svojih ranih dana. U njima je naročito sudbonosan bio događaj na rječici kada se zamalo nije utopio. No, utopila se djevojčica Vila, Matić o njoj misli i posvećuje joj priču istoga imena, odnosno naslova. Donesena je kao posljednja u knjizi, ako posljednjom ne držimo priču Živopis koja je ustvari njegov literarizirani životopis. Matić zatvara svoj životni krug, sve rijeke kojima je plovio, osjećajući da je djetinjstvo ona naša polazna i dolazna točka.

Drugi veliki krug tema jesu priče zavičajnog sadržaja. Iako je život većinom proveo u Zagrebu, Matić osjeća da je tomislavgradsko područje ono područje koje je oblikovalo i koje nastavlja oblikovavati njegov duh. Promatra ga ne samo u današnjem vremenu, nego i u vremena koja su bila veoma bitna za njegovu opstojnost. Nazočimo pogubnom djelovanju jednog neljudskog sustava na čitav kraj i sve njegove ljude. Većina nije ništa htjela imati s tim novim vremenom i morala je patiti, manjina se s njim slizala i uživala u njegovoj slasti. Međutim, vrijeme prolazi i ostaje svijetliti samo spomen na one koji su se htjeli oduprijeti svom raščovječenju. U isto vrijeme pisac bilježi kako je svakodnevno u svojoj kući živio tomislavgradski čovjek, tako da su ove priče i novele ujedno i prilog zaustavljanju propadanja jednoga vremena, iako pisac nije to poglavito imao na umu.

Spomenut ću još jedan niz priča i novela sa zanimljivom temom: božanstva raznih religija. Nisu sva dobro prošla. Matić im se ne ruga, ne dopušta mu to, ako ništa drugo, njegova religioznost, već prema njima zauzima stav. Primjećuje da je za neka saznao tijekom običnog svakodnevnog života u ovim krajevima, a za neka druga nakon što ga je zapljusnuo val globalizacije. Čini mu se da bi bilo dobro da ta globalizacija u ovom obliku nikada nije zakucala na naša vrata. Već je bilo dovoljno bogova i božanstava, novi nisu potrebni. Ovim »starim« božanstvima Matić se približuje na taj način da prepričava ono što su rekli ili što su drugi uglednici rekli o njihovu životu. Kuša ući u ugođaj, zapravo shvatiti o čemu se tu radi. Upitnici su ponovno na djelu.

U dosluhu s kretanjima u današnjoj suvremenoj hrvatskoj književnosti Matić neke priče piše u nadrealističkom stilu, a neke s ključem. I u jednomu i u drugome slučaju odgonetati nam je što je htio reći, ili još bolje, o kome govori, ako nam je do odgonetanja. Meni se čini važnijim primijetiti da je htio žigosati neke pojave u društvu oko sebe, a koliko je netko nazočan u toj pojavi ili ne svojim likom i djelom, nije to tako važno. Ljudi se mogu mijenjati na bolje ili lošije, ali će njihova ponašanja uvijek ostati značajna kao opći uzorak. Na nama je paziti da nam se ne bi dogodilo da zbog nečega lošega uđemo u nečiju dužu ili kraću priču. Dakle, s pravom.

Kao što je pisac plovio različitim životnim rijekama, tako je za pisanje svojih priča i novela rabio i različit jezični stil. Nekada je to uglađen, zanosan, čak pobožan jezik, a nekada je tako pustopašan kao jezik nadobudnih naših suvremenih književnika. Vrijeme prolazi i donosi različite mijene u naš život.

Ova se knjiga pojavila na hrvatskoj književnoj pozornici podijeljenoj u dva tabora: državotvorni, u svim svojim mijenama, i internacionalni, opet u svim svojim mijenama. Matić pripada onim prvima. To ga je stajalo i svakodnevnog zaposlenja. No, njegovo mu djelo ne mogu ukrasti. Ipak, hoće li izdržati i hoćemo li svi zajedno izdržati? Još jedno pitanje: zbog čega ne bi i zbog čega ne bismo?

Miljenko Stojić

Predstavljanje na Maloj sceni HNK, Mostar, 30. lipnja 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. srpnja 2006., 21.00 – 21.45; Hrvatsko slovo, XII, 595, Zagreb, 15. rujna 2006., str. 23.