Tomislav Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija, Teovizija, Zagreb, 2004.

Za filozofa Noama Chomskoga kažu da je perjanica svjetske lijeve liberalne misli. Sav usredotočen na ovostranost, izustio je, ipak, izvrsnu misao da je promidžba demokraciji ono što je nasilje totalitarizmu. Pogriješio je samo u tomu što je demokracijom nazvao nešto što to ustvari nije. Tomislav Ivančić, hrvatski teolog poznat i diljem Europe, usredotočivši se na onostranost izustio je više dobrih misli, pa je napisao knjigu »Dijagnoza duše i hagioterapija«. No, za razliku od Chomskoga koji ostaje zatvoren u ovostranosti, Ivančić se iz onostranosti spušta u ovostranost i obratno. Kuša izgraditi most između tih dviju obala unutar kojih protječe naš život. Na taj način stvorio je djelo velike vrijednosti. Treba to reći odmah na početku ovoga prikaza!

Ivančić nije uredski teolog. Ono o čemu piše iskusio je na svojoj koži. U literaturi o njemu i njegovu radu pronalazimo da je sve započelo 1974. u Davoru. Od 1971. okupljao je srednjoškolce i studente na vjeronaučne susrete. Htio ih je oduševiti za Evanđelje. Nije išlo kako je htio. Odlučivši se za dane molitve u Davoru, pronašao je odgovor. Rodila se molitvena zajednica »Molitva i riječ« (MiR). Tijekom godina razvijala se i stjecala iskustva. Ova Ivančićeva knjiga govori o tomu, ali ne na hvalidbeni i obranaški način, već na način iznošenja bogatstva koje su pronašli i koje žele podijeliti s drugima, iako nas u današnjoj uljudbi raznorazni nasrtljivci uče da bogatstvo treba čuvati za sebe. Ivančić ne zaključuje da je ovo što piše vrhunac istine. Govori da i dalje treba ići putom traženja istine i odbacivanja svega onoga što to nije.

Zapadno je društvo danas umorno. Uhranjeno i obuveno nema snage slijediti prave vrijednosti. Zbog toga na sebe nabacuje razne obrazine, da se ne bi prepoznalo da je upravo takvo kakvo jest. Naravno da u tome ne uspijeva. Bježanje od sama sebe rađa patnjom koja je složenija i dublje ukorijenjena u samu ljudsku narav nego je to bolest, kaže Ivan Pavao II., papa. Ivančić je to također prepoznao i zbog toga želi ljudima na današnjem Zapadu skinuti te obrazine, želi im pomoći doći do samih sebe. Iskustva su znakovita i velika. Dobro je da su neka od njih donesena na kraju knjige. Na taj način još je više produbljena njezina protega povezanosti sa stvarnim životom.

Iako jedno ovakvo djelo ne može proći bez stručnih naziva, Ivančić se trudio da ono bude razumljivo širokom krugu čitatelja. Uspio je u tomu. Primijenio je način pisanja poučne naravi. Tko nije dobro upućen u današnju kršćansko-teološku i kršćansko-humanističku znanost može lagano naučiti neke njihove pojmove i njima se početi služiti. Nehotice će tako u sebi početi izgrađivati stav da su ovostranost i onostranost povezani. Ivančić se trsi pronaći takve veze. Obrađuje pitanja današnje znanosti, kulture, jednostavno uljudbe i navješćuje nam da one ne moraju biti nužno udaljene od Boga. Dapače, one su od Boga, izraz njegove mudrosti i ljubavi prema čovjeku. Kada se vrate njemu, u nama stvaraju odlučnost i zadovoljstvo. Postajemo ličnosti u svoj svojoj punini. Ivančić nam, dakle, pruža smjernice, pa je ovo priručnik za čovjekov hod prema Bogu. Treba pridodati da to poučavanje nije onako »s visoka«. Pisac cijeni svoga čitatelja i želi ga nečim obdariti, nečim novim o čemu mu zbog toga treba progovoriti.

Bezbošci ne moraju nužno biti udaljeni od onoga što naučava netko tko prihvati Evanđelje. Njima treba pomoći, podrazumijeva se samo ako to hoće, da u sebi otkriju što jaču protegu svoje ljudskosti. Na taj način doći će blizu Bogu, bez obzira što i dalje kažu da on ne postoji. Bog je, naime, u temeljima naše ljudskosti i neprestano nas poziva prepoznati ga unatoč svoj krhkosti na ovoj zemlji. Iako o tomu Ivančić izravno ne govori, ovo je ustvari izgrađivanje prave multikulturalnosti koja je danas tako u optjecaju. Ono smo što jesmo, ali svakome dopuštamo biti ono što on misli da treba biti, podrazumijeva se u skladu s onim što je vrijedno. Zajedničko dobro u našoj ljudskosti sve nas povezuje i čini braćom i sestrama na ovoj zemlji. Dostigavši tu točku, lako ćemo odgovoriti na pitanje Božje opstojnosti ili ne.

Nakon govora o načelnim pitanjima hagioterapije, knjiga-priručnik govori nam o samoj hagioterapiji kroz četiri bitne točke. To su četiri kruga u kojima se odvija školovanje u hagioterapiji. Ivančić je, naime, 1990. osnovao Centar za duhovnu pomoć (CDP). Svrha mu je pružanje duhovnog savjetovanja i liječenje duhovnih patnji. Time je ujedno započela i potreba osposobljavanja onih koji mogu pružati nešto takvo. Uz to što se trebaju odgojiti teološki i stručno, trebaju i duhovno biti na razini zadaće. Nauk se mora ujediniti s osobnim djelovanjem. Takav pristup dao je i daje velike plodove. Zbog toga se hagioterapija kao izvorni pristup rješavanju patnje širi i u druge zemlje. Osnivaju se nova središta i stječu nova bogatija iskustva.

Što je, dakle, srž hagioterapije? Kao što sam njezin naziv kaže (grčki hagios = svet i therapeuo = liječim) jest liječenje svetim, a ja bih dodao, smislom. Hagioterapeut pristupa onome tko traži pomoć kao tajni koja dolazi od Boga, pomažući mu sebe shvatiti i prihvatiti kao djelo Božje ljubavi. Uzima ga kao cjelovito biće sastavljeno od duha, duše i tijela. Tko to ne shvati ne će se uspjeti odhrvati ćudorednoj patnji koja se može očitovati ili kroz neku bol tijela ili kroz patnju duše. Kroz duhovno liječenje čovjek se svega toga oslobađa i postaje cjelovita slobodna ličnost. Lijekovi koji se pri tome primjenjuju jesu: riječ, kako ljudska tako i Božja, molitva kojom se uspostavlja odnos s Bogom, obraćenje potaknuto sviješću da smo zalutali i sakramenti. Ivančić donosi i primjere samog uvođenja u hagioterapiju. Namijenjeni su poglavito hagioterapeutima, ali su zanimljivi i onima koji se prvi put susreću s nečim ovakvim. Otvaraju mu nove vidike i pokazuju da oslobođenje može biti stvarno, a ne samo izraz našega vještoga govora i ništa više. Čovjek se treba osloboditi zemaljske prolaznosti i shvatiti da je biće okrenuto neprolaznosti koje ljubi i koje je ljubljeno.

Ljubitelji lijepoga pisanja možda će reći da se neke tvrdnje u knjizi nepotrebno ponavljaju. Ipak, to ne umanjuje veličinu njezina sadržaja. Tako je dobrodošla današnjem zapadnom čovjeku. Javna glasila ili promidžba u rukama sebičnjaka kriče da se trebamo osloboditi od svega. Ustvari, time nas još više zarobljavaju i usmjeruju samo prema svojim sebičnim probicima. Nehotično to govori i porast praznovjerja i sličnih ponašanja na Zapadu. Ostavši bez Boga, zapadni čovjek nije dugo izdržao sam. Bila mu je nepodnošljiva ta samoća. Ova Ivančićeva knjiga kuša ga vratiti gdje je bio. Ima li samo taj čovjek dovoljno hrabrosti skinuti sve svoje obrazine i vratiti se u krilo Božje? Ovo pitanje i nadalje ostaje otvorenim.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. rujna 2004., 21.00 – 21.45

Stjepan Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb – Čitluk, 2004.

U životopisu Stjepana Krasića, dominikanca, čitamo da kao znanstvenik provodi dugi niz godina u tuđini, u Rimu. Iz njegova, pak, rada znamo da se nije odnarodio, nego je i dalje ostao svjesnim pripadnikom svoga hrvatskog naroda. To mu je zacijelo pomoglo da je prelistavajući pismohranu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda fide), danas Kongregacije za evangelizaciju naroda ili Zbora za širenje vjere u Rimu zapazio ono što drugi nisu: hrvatski se jezik u XVII. st. izučava na svim europskim crkvenim učilištima i sveučilištima, uz bok 5 drugih velikih jezika. Nakon što je objavio ovo svoje otkriće, povijest razvoja hrvatskoga književnog jezika više nikada ne će biti ista.

Vrijeme o kojemu Krasić govori za Hrvate je politički bilo izrazito nesklono. Životarili su razbijeni u 4 državne cjeline: Habsburška monarhija, Otomansko carstvo, Mletačka i Dubrovačka republika. Zbog toga se bitni društveni i kulturni događaji zbivaju daleko izvan domovine, u Rimu. Hrvatske učene glave razmišljaju kako doskočiti povijesnom usudu. Bili su svjesni da je uz katoličku vjeru bitan još jedan čimbenik za opstojnost naroda: jezik. Ta njihova razmišljanja našla su plodno tlo i u vatikanskim uredima, naročito u XVI. st. nakon Tridentskog sabora, početkom Katoličke obnove. Usuđujem se danas postaviti pitanje, koje naizgled nema nikakve veze s gore navedenim: nije li u svemu tomu korijen vatikanskog priznavanja današnje hrvatske države prije svih drugih, iako Sveta Stolica to obično čini među posljednjima?

Naklonost Svete Stolice prema Hrvatskoj zacijelo nije nešto slučajno. Crkveni raskol iz 1054. ona je uvijek držala nečim privremenim, pokušavajući na sve moguće načine premostiti nastali jaz. Ta podjela naročito se osjećala među slavenskim narodima. Budući da je barem od XV. st. među njima postojalo uvjerenje da svi oni potječu od Hrvata, nije se čuditi što je Sveta Stolica izabrala upravo Hrvate i njihov jezik kao najpogodnije sredstvo za sređivanje crkvenih prilika među Slavenima. Krasić kaže da je talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini (1405.-1464.), kasniji Papa Pio II. (1458.-1464.) pustio u opticaj da je dalmatinski govor ne samo najljepši, nego i najstariji i najrašireniji slavenski jezik. (str. 35.) Na svojim diplomatskim putovanjima po srednjoj Europi čuo je legendu o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu koji su zbog neprilika u Hrvatskoj pobjegli na sjever i postali praocima slavenskih naroda Čeha, Poljaka i Rusa. I drugi tadašnji veliki umovi bilježili su ovu legendu, pa i oni iz spomenutih naroda. Sve je to doprinijelo da su se pape odlučile za hrvatski jezik kao zajednički crkveni jezik svih Slavena.

Velika poteškoća u oživotvorenju ove papinske zamisli bila je ta što hrvatski jezik još nije bio standardiziran. Hrvati su govorili i pisali na tri narječja: čakavskom, štokavskom i kajkavskom. Izgledalo je da će upravo ovo prvo narječje, čakavsko, postati hrvatskim književnim jezikom. Bilo je puno raširenije nego danas i na njemu je bilo napisano najviše književnih djela. S druge strane, i kod kuće i vani vladalo je uvjerenje da je to najljepši i najčistiji hrvatski govor. Čak su to držali i dubrovački pisci koji su bili rođeni štokavci. Ipak, standardizacija hrvatskog književnog jezika pošla je drugim tokom. Veliki doprinos takvom razvoju događaja dali su bosanski franjevci. Na štokavici su napisali mnogobrojne, uglavnom nabožne i pobudne, knjige za narod. Zbog svoje kakvoće te su se knjige širile i po drugim hrvatskim krajevima. Točku na i stavio je Bartul Kašić. Isusovački red, kojemu je pripadao, obratio je posebnu pozornost na katolike u Turskom carstvu. Uvidjeli su da književni jezik ne treba nametati niti izmišljati, nego jednostavno odabrati najraširenije narječje. A takvo je bilo štokavsko. Zadatak pisanja prve gramatike pripao je Bartulu Kašiću, čakavcu s Paga. Izdao ju je u Rimu 1604. pod naslovom Institutionum linguae illyricae libri duo. Zgotovio je još neka djela, među kojima je najvažnije prijevod Svetog Pisma, koji je na žalost ostao u rukopisu. Da nije, vjerojatno bi standardizacija hrvatskog književnog jezika potekla drugačije. Glavna oznaka djela koja je stvorio jest da u njima koristi ikavsku štokavicu kao najrašireniji narodni govor koji može svatko razumjeti.

Stvarali su se, dakle, preduvjeti za učenje hrvatskog jezika u školama. Danas to izgleda kao rasprpavanje pepela da žeravica ponovno sine svojom snagom. Pape donose dva važna dekreta. Prvi je onaj pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622. Njime se osnivaju katedre za ilirski i arapski jezik. Svi crkveni redovi koji su imali samostane na području Mletačke republike ili na drugim mjestima gdje je bilo moguće imati profesore za spomenute jezike trebali su što prije uspostaviti katedru za njih. Drugi, za hrvatski jezik, još važniji dekret jest onaj Urbana VIII. od 16. listopada 1623. Njime je on od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje se bave odgojem i pripremom misionara za rad tražio da osnivaju katedre, uz latinski, za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični, grčki suvremeni, arapski, kaldejski (sirijski) i »ilirski«. Ovaj dekret odnosio se ne samo na područje Mletačke republike, već i za sva područja po Europi. Onaj tko to ne bude izvršavao, podlijegao je strogim kaznama.

Ostalo je samo neriješeno još jedno bitno pitanje: koji to krajevi pripadaju Iliriku i, sukladno tomu, koji je to jezik ilirski? Nakon temeljitog proučavanja Sv. Rota je 10. prosinca 1655. bulom presudila da se Ilirikom treba smatrati Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Slavonija. Tom prigodom izrađen je i zemljovid. Jezik kojim se tamo govori jest ilirski, što je istoznačnica za hrvatski i slovinski jezik. Namisao stvaranja jedinstva među Slavenima mogla je krenuti u ostvarenje.

Danas vidimo koliko su svi ovi potezi Svete Stolice bili za nas korisni. Svojom jezičnom politikom postavila je temelje jedinstvenog hrvatskog književnog jezika, izradila njegova pomagala (gramatiku, rječnik, pravopis), poticala književno i znanstveno stvaralaštvo. Na taj način održavala se živom svijest o jedinstvu naroda na cijelom njegovom narodnom području, odnosno Sveta Stolica je potakla ujedinjenje Hrvata gotovo tri stoljeća prije nego su oni izborili ujedinjenje. Učinila je to tako da nam kao narodu nije nanesena nikakva šteta.

U zaključku ovoga prikaza recimo da je Domovinski rat otvorio neka pitanja koja su bila čvrsto zatvorena. Jedno od njih je svakako to je li završena standardizacija hrvatskog književnog jezika? Ona legenda, naime, da svi slavenski narodi potječu od Hrvata, da svi govore istim jezikom koji se samo narječno razlikuju i da je jezik dalmatinskih Hrvata najstariji i najljepši, najprije je načeta odabirom Bartula Kašića ikavske štokavice, a onda jezičnim odabirom ijekavske štokavice Ljudevita Gaja i političkim odabirom Josipa Juraja Strossmayera da smo južni Slaveni. Poučeni poviješću valjda smo sada konačno shvatili da smo samo Hrvati i ništa više. Sukladno tomu ne bi li bilo mudro ponovno se vratiti ikavskoj štokavici, kojom još govori većina Hrvata, ili pak čakavici koja je i nadalje zadržala svoju ljepotu? Zašto i dalje ustrajavati na pogrješnim jezičnim, odnosno političkim uvjerenjima? Nemamo se čega bojati. Dapače, trebamo biti ponosni. Čak i Kraljica mira govori hrvatskim jezikom u ovo suvremeno vrijeme. Pronosi ga tako čitavim svijetom. U novopronađenoj slobodi zakoračimo smjelo.

Krasićeva knjiga dragocjen je putokaz u rasvjetljavanju puta kamo nam je krenuti, iako je njezina prvotna namjena samo osvijetliti neka tamna mjesta razvoja hrvatskog standardnog jezika. Pomaknula je granice još dalje u prošlost, tamo gdje smo mi više mi. Malo je reći hvala mu za to.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 30. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45.; Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, May 2005, pages 20-21

Benedetto Croce, Brevijar estetike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Preda mnom je knjiga koja je izvršila golem utjecaj na niz naraštaja umjetnika u ovo naše suvremeno vrijeme. Dokinula je mnoga uvriježena mišljenja koja su se temeljila na vjerskom poimanju života, ali je njezin tvorac ostao uvjerenja da je umjetnost nepojmovna, da nije obična tvar. Novi žestoki momci nisu mu to mogli oprostiti, pa su ga šutnuli u kut. Oni bi da se živi i raspravlja o drugačijoj umjetnosti. No, Benedetto Croce opet se uporno vraća. Svako malo prodre mišljenje da umjetnost nije tako bezosobna.

Benedetto Croce (1866. – 1952.) bio je bezvjerac i u tom svjetlu piše svoju knjigu o estetici. Školovao se po katoličkim školama, ali ga je zaludila lijeva misao koja se nepravedno nazivala »slobodoljubivom« i krenuo je samo svojim razumom spoznati svijet oko sebe. Naučavao je da ne postoji ništa drugo osim djelovanja duha u povijesti i to djelovanje nema svršetka. Naše ljudsko iskustvo ima dva vida: teorijsko, koje u sebe uključuje i neposrednu spoznaju, i praktično koje se očituje u gospodarskim, političkim i raznim drugim korisnim djelatnostima. Razglabajući ove njegove temeljne postavke optuživali su ga za sve i svašta. Na kraju je postao misliteljem 20. stoljeća koji je doživio najviše oprečnih ocjena.

Na hrvatske umjetnike i čitateljstvo, osim Croceove knjige, još je jedna druga knjiga ostavila traga: »Ljepota i umjetnost« fra Kvirina Vasilja. U nakladi Zirala izišla je 1979. u hrvatskom iseljeništvu. Nije ni moglo biti drugačije. Hrvatskom su vladali oni koji nisu mogli do kraja progutati ni Crocea, a kamo li bi mogli progutati Vasilja. Za razliku od Crocea, Vasilj duboko vjeruje u Boga, franjevac je i svećenik. Ipak, ne govori obranaški, već potpuno slobodno preispituje dotadašnje naučavanje o estetici i iznosi svoje. Dok o njoj govori, promatra je kroz ljepotu i umjetnost, što je i stavio u naslov svoje knjige. Pridružuje im i etiku. »Ali čovjek je u stvari tako univerzalno biće, da i svojim ovako definiranim relativnim spoznajama može dati neko apsolutno značenje. On ih može pravo razumjeti i shvatiti jedino iz pozadine nekih apsolutnih istina: tako im određujemo umne koordinate, u kojima oni posjeduju i zadržavaju svoju istinitost.« (str. 204.) Ovoga kod Crocea nigdje nema. Opravdano nam se postavlja zbog toga pitanje: koja je onda svrha umjetnosti? Da nas zabavi, povuče za nos...?

Klasična je ona definicija sv. Tome da se ljepota očituje na tri načina: nestvorena ljepota ili Bog; prirodna ljepota utjelovljena u svemiru i umjetnička ljepota utjelovljena u nekom umjetničkom djelu. Croce o ovome ne raspravlja, ali je svjestan da neko umjetničko djelo treba biti lijepo. Naučava da je ono sveopće i zasebno u isto vrijeme. Zbog toga su ga neki prozvali hegelijancem. Govorili su da je njegovo shvaćanje umjetnosti kao čiste ili lirske neposredne spoznaje, te njegovo viđenje svijeta i čovjeka kao očitovanje jednoga te istoga duha koji posjeduje unutarnji red, ustvari čisti romantizam i ništa više. A on kaže: »U svakoj riječi pjesnika, u svakom stvorenju njegove mašte, čitava je ljudska sudbina, sve nade, iluzije, boli i radosti, sve slave i bijede, sva drama stvarnosti što se neprestano rađa i raste iz sebe same, trpeći i radujući se.« (str. 136.) Budući da je »umjetnost čista intuicija i čisti izraz« (str. 134.) »svim se svojim bićem opire apstrakciji, ili bolje, čak joj se ni ne opire jer je uopće ne poznaje, zbog nevinosti vlastite spoznaje koju smo nazvali praskozornom« (str. 136.). Iako je Croceovo razmišljanje bilo među prvima koje je ozakonilo čitavu namisao intermedijalnog pristupa u suvremenoj umjetnosti, to nije bilo dovoljno da nastave njegovim putom. Apstrakcija je danas na svakom koraku. Ono što se naziva instalacija, a čiji je opet začetnik Croce, nema više nikakve sveze sa zbiljom. Jesmo li bliže pojmu umjetnosti nego u Croceovo vrijeme?

Potrebno je ovdje spomenuti i knjigu mladog hrvatskog književnika i filozofa Vlade Vladića pod naslovom »Usud estetičkog suda«. Izišla je 1998. u nakladi DHK HB i Matice hrvatske. Ne želim ga uspoređivati s Croceom, Vasiljem ili nekim drugim. Držim da je u današnjem hrvatskom društvu na njemu i sličnima njemu odgovoriti na estetička pitanja i time doprinijeti društvu u kojemu se ostvaruju. Domovinski rat izvršio je veliku prekretnicu na društvenom polju, oni sada to trebaju na misaonom. To ne mogu učiniti zagovornici lijeve misli. U njihovu poimanju nikakvo se oslobođenje nije dogodilo tijekom Domovinskog rata. Oni i dalje nastavljaju snivati svoje lijeve, marksističke, ili nekako tako, snove.

Je li moguće biti umjetnikom, a ne biti ćudorednim? Croce odgovara potvrdno. Za njega umjetnik ne mora biti umni mislilac, duboki prosuditelj, ni ćudoredni uzor. Važno je samo da sudjeluje u svijetu misli ili u djelovanju u kojemu živi, odnosno u punini ljudske drame. To može spoznati bilo kroz osobno iskustvo, bilo suosjećanjem s drugima. Don Tomislav Ivančić, koji nije ni filozof ni umjetnik, govori sasvim nešto drugo. Kao teolog promatra čovjeka i spoznaje da je sastavljen od duha, duše i tijela. Samo je duh neuništiv, vraća se Bogu, a duša i tijelo mogu oboljeti. Piše o tome u knjizi »Dijagnoza duše i hagioterapija« što ju je izdala Teovizija u Zagrebu 2004. Umjetnost, odnosno duhovno stvaralaštvo, po njemu, »posreduje duhovne vrijednosti i usmjeruje čovjeka prema čovječnosti i moralu. To je oblikovanje čovjekova psihofizičkog života prema duhovnim zakonitostima i nadahnućima.« (str. 111.) Na ovakvo razmišljanje nije ga nagnala samo njegova školska sprema, već ga je nagnalo svakodnevno iskustvo. Da mu povjerujemo? Zbog čega ne bismo? Ne bih rekao da je Croceovo iskustvo istinitije od Ivančićevog. Ustvari, radi se o tomu da Ivančić liječi one koji su pošli pogubnim putom odjeljivanja umjetnosti od ćudoređa, sada i ljepote, jednom riječju od Boga. On liječi, dakle, i pogrješke Croceova mišljenja, ali ponovimo, ne u teoriji, već poglavito u praksi.

Croce je izrekao stanovite dobre misli, ali i loše. Svojim razmišljanjem došao je do granica shvaćanja umjetnosti samo ljudskim razumom. Time je naveo druge da gledaju što je iza tih granica i da tragično pogriješe. Učinio ih je borcima za kulturu u kojoj je ljepota prognana, još gore, ružno je proglašeno lijepim, kulturu u kojoj vlada totalitarizam samog jednoga mišljenja pod obrazinom slobode. Ipak, možda Croce postane most za povratak, barem nekih, u krilo kulture kakvu smo nekada poznavali i kakva nam se i danas pojavljuje u radovima nezavedenih mislilaca i umjetnika. Taj će se povratak zacijelo zbiti, samo je pitanje tko će u njemu sudjelovati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. listopada 2004., 21.00 – 21.45.

Alain Finkielkraut, Dolazi glas s druge obale, DHK, Zagreb, 2003.

Čitajući Finkielkrauta na um mi je došla misao bi li mogao ovako pisati da je kojim slučajem Hrvat? Sam sam sebi odgovorio niječno. Mogao bi kušati, ali se njegov glas ne bi čuo, vrata bi mu jednostavno bila zatvorena. Hrvatu danas nije dopušteno sjećati se, njemu je samo dopušteno slijediti propisane staze. Osjetio je to Finkielkraut pa je zbog toga napisao i knjige Kako se to može biti Hrvat? i Zločin je biti rođen. Za razliku od njegovih drugih knjiga uglavnom ih je pratila šutnja. Nije se dao smesti. Išao je dalje.

U obliku filozofskih ogleda Finkielkraut dotiče određena sržna pitanja u današnjici. Primjećuje se da je potpuno uronjen u zbivanja oko sebe, ali im ne dopušta da ga prevare, nego svjetiljkom svoga razmišljanja razgoni mrak koja ta pojedina zbivanja odašilju oko sebe. Naravno da ne postupa po ustaljenim i propisanim pravilima. Čemu bi mu onda služio razum? Na taj način pruža nam svoju osobnu sliku viđenog koja nam se može sviđati ili ne. Osjeća se da traži istinu, da joj pokušava biti blizu kolikogod boljela. Odlika je to pravog filozofa kakvih danas ima sve manje, što ne znači da će i sutra biti tako.

Da bismo razumjeli bremenitost i dubinu Finkielkrautovih misli, čini mi se da je najbolje navesti njegove sljedeće riječi iz knjige. »Kolonijalizam, na prvom mjestu: kći prosvjetiteljstva, europska ekspanzija od samog je početka zamišljena kao djelo emancipacije i čak oplemenjivanja čovječanstva. Kako Država narodu duguje školu, pledirali su pobornici ove velike avanture, tako bijeli čovjek duguje ostatku zemlje dobrobiti civilizacije, kako one materijalne tako i one duhovne... Ta je elita izvukla i koristi. A u to je upletena i kultura. Kultura je čak dvostruko kriva: kriva zato što je opravdavala iskorištavanje i dominaciju; kriva što je, u svojoj borbi protiv barbarstva i mračnjaštva, zaboravila da i izvan nje postoji nešto ljudski važno.« (str. 51.) Krenuvši od ovakvih pretpostavki Finkielkrautu nije teško kriknuti da se događaji ne bi smjeli usmjeravati. Treba osluškivati prošlost da bismo na pravi način mogli oblikovati sadašnjost i stvoriti budućnost. Na stranu svi savezi, probici, važan je čovjek, ne nestvarni, već onaj svakodnevni, tu pokraj nas.

Promotrimo pobliže ogled Sazivanje sjena: Kosovo. Ne brani on tu unaprijed ni Albance ni Srbe. On samo kuša vidjeti ono što je tako lako vidjeti, ali se o tome šuti. Rekao bih da razotkriva kolonijalnu politiku današnjih određenih čimbenika svjetske moći. Kritizira Régisa Debraya koji se priklanja jednoj od strana u sukobu na Kosovu. Podsjeća ga da su Albanci počeli odustajati od nasilja tek 1996. ponajvećma zbog izočnosti bilo kakve diplomatske pomoći. Postavlja se razumno pitanje: zbog čega je ona prije izostajala i zbog čega je sada tako svenazočna? Očito da na tom komadiću kugle zemaljske netko gleda svoje osobne probitke ne obazirući se na dobro onih koji tamo žive. Oni su za njih samo pokusni kunići i ništa više. Koliko god da tehnika uznapreduje i da nam omogući što lakše krivotvoriti stvarnost, te se stvarnosti uvijek treba držati. Odnos prema svijetu ne može biti privatiziran, inače ćemo vidjeti samo ono što nam se sviđa, a ne i ono što ustvari jest.

Govoreći o sagledavanju stvarnosti treba odgovoriti i kakvo je vrijeme u kojemu živimo. Jednom riječju rečeno ono je suvremeno. No, što ustvari znači ta riječ? Finkielkraut odgovara da to u današnjem rječniku znači biti nezadovoljan. Društvo u kojem živimo stvara djecu i ljude koji mrze zrak što ga udišu iako bez njega ne bi mogli živjeti. Nakon neslavne propasti komunističkog modela mislilo se da je došlo vrijeme povratka rasipne djece i vrijeme velikog pomirenja. Na žalost nije bilo tako. Unatoč stoljeću koje je bilo pokusno i krvavo, a krvavo upravo zbog toga što je bilo pokusno, društvo je i dalje nastavilo krivim smjerom. Pad komunističkih režima nije sa sobom povukao i radikalnost ljevice. Dapače, nazočnija je i živahnija nego prije, polučujući nove uspjehe. Govori da se bori za čovjeka, da je netko građanin ne zbog toga što se rodio u određenoj naciji, već zbog toga što je pripadnik ljudskog roda. Dosljedno tome ne postoji nacionalnost, postoji samo kozmopolitizam. A može li se čovjek tako otuđiti od sebe ili preobraziti, kazano ljevičarskim rječnikom? Finkielkraut dvoji.

Nismo prazne jedinke ljudskog roda. Bio je netko prije nas i prolazio je povijesnim razdobljima. Ta su mu povijesna razdoblja namrla određenu životnu mudrost, određene životne zaključke. U Finkielkrautovoj svijesti najživlje je razdoblje nacionalsocijalizma koje se može podvesti pod pojam Auschwitza. Jesu li ti ljudi umrli uzalud, je li moguće nakon svega na sve odmahnuti rukom i u sjećanju izjednačiti nacionalsocijaliste i pogubljene Židove? Finkielkrautu je odgovor jasan. Sažimlje ga u stavu da treba slušati glas s druge obale. Prošlost se želi obratiti sadašnjosti, poučiti je kako ne činiti iste pogrješke. Jednako je opasna instrumentalizacija kao i indiferentizam. Židovskom narodu njihovi stradali imaju što reći, oni nisu umrli uzalud. Treba samo naćuliti uši. Rekao bih da Finkielkraut to čini ovom knjigom. Ne dopušta zaboravu pasti na sve, prihvaćanje patvorenog pod imenom pravog.

Posadašnjimo ovu knjigu u naše društvo. Možemo li prihvatiti Finkielkrautove misli? Možemo, zašto ne? Međutim, ne će nam biti kao Finkielkrautu. Počeli su nam već zatvarati novinare, nakon njih će doći filozofi, književnici... Stroj prisile ne zna stati kada se jedanput pokrene. S druge strane, zar ima smisla predati se nasrtljivcima na naše postojanje? Očito, Finkielkraut će ponovno trebati napisati koju knjigu. Bit će povoljnija za nas ako mu pomognemo pisati je svojim stavom. Ponovno otvaram knjigu: »Jer upravo viši cilj dodijeljen povijesti – iščeznuće zla u trijumfu prosvjetiteljstva – degradira ljude u sredstva i nudi ih kao žrtvu«. (str. 53.)

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. studenoga 2005., 21.00 – 21.45

Ante Čović, Etika i bioetika, Pergamena, Zagreb, 2004.

Kada smo počeli oslobađati zauzete krajeve Domovine, jedan od najčešće spominjanih izraza bio je: »Počelo je«. Nije trebalo ništa nadodavati, svakome je sve bilo jasno. Čini mi se da je došlo vrijeme da se isti izraz počne rabiti i za kretanja u društvu. Potlačenost ljudskog duha, koja traje već nekoliko stoljeća, počinje pucati po sastavnim dijelovima. On se budi i postaje svjestan samoga sebe i svoje uloge u svijetu. Prilog ovakvom stavu je i knjiga koja je pred nama. Ubacila se u taj novi tijek ljudskog mišljenja i njime dobro plovi.

Nije sve tako idilično kako bi moglo izgledati po ovome uvodu. Tek smo na početku, još je mnogo puta pred svima nama. Predstavnici staroga načina razmišljanja i djelovanja ustobočili su se i uvjeravaju sami sebe i druge da ih nitko ne će maknuti s njihova mjesta. No, nešto novo se rađa. Čović u podnaslovu knjige kaže da smo na pragu bioetičke epohe, književnost bi to vjerojatno nazvala postmodernizmom, katolička teologija dolaskom Duha Svetoga... Važno je da se ide naprijed. Iako je predstavnik filozofije, Čović bez imalo krzmanja priznaje da bioetika nije nastala u filozofskim već u medicinskim krugovima. Možda bismo mogli poći korak dalje pa reći da je nastala u krugovima onih koji su odgovorni. A takvi opet dolaze iz različitih drugih krugova. Ljudsko se mišljenje u svojoj raspojasanosti jednostavno nasukalo i potrebno ga je spašavati da ne bi razorilo samo sebe i čitav ljudski rod. Zorne su nam slike za to raznorazne podmornice i raznorazni brodovi na atomski pogon. Svatko strahuje nad njihovim nesrećama, bez obzira imao na njima nekoga svoga ili ne. Tjelesno smo postali toliko blizu jedni drugima da se naše djelovanje nužno odražava i na tog drugog.

Odlika ove knjige je i u tome što ne govori samo o našoj tjelesnoj blizini, već poglavito govori o našoj duhovnoj, pa i duševnoj, blizini. Pošla je od iskustava u medicini, nastavila preko iznošenja odnosa znanja i ćudorednosti, dotaknula se bioetike i biopoetike u egzistencijalnoj prozi, da bi nakon toga temeljitije razložila pojmove etike i bioetike. Stanja u našemu društvu podrobnije se dotiče u poglavlju o nastavi etike u doba bioetike. Sadržaj knjige dovršava se tzv. bioetičkim razgovorima pisca u raznim javnim glasilima. Sa znanstvene strane gledajući knjiga je mogla bez ovih razgovora, ali sa strane publicistike i mogućih čitatelja, dobro je da su tu. Služe kao svojevrstan zaključak iznesenom. Prepoznaje se da pisac nije samo puki teoretičar, već i onaj tko zauzeto djeluje u stvaranju uvjeta za pojavu novoga koje se navješćuje na različite načine. Odgovor, dakle, ne leži u znanosti kao takvoj. On leži u ljudskom duhu koji bi htio doživjeti i preživjeti sva znanstvena dostignuća. Na filozofiji je red dublje se pozabaviti etikom i u svoje krilo privući bioetiku. Ne dogodi li se to i ne postane li cjelokupno čovječanstvo svjesno odgovornosti moglo bi doći do toga da će Pandorina kutija biti širom otvorena, a ne samo da će poklopac biti odškrinut, kako se čini da je stanje sada. Čović bi rekao da smo s antropološkog okvira odgovornosti prešli u njezinu teološku protegu. Zbog toga se mijenja čovjekov stav prema prirodi, transcedenciji i samoj znanosti. Težnja za ovladavanjem ustupa mjesto očuvanju; misao o samodostatnosti ustupa mjesto nužnosti Nadinstancije za opstanak čovjeka i života; bezgranično povjerenje u znanost ustupa mjesto njezinu uklanjanju iz mogućnosti za odlučivanje o egzistenciji suvremenog čovjeka. Postavljam još jedanput pitanje: što je to novo što se pojavljuje?

Čović misli da je bioetika upravo ono područje na kojem se počeo stvarati novi orijentacijski okvir i da je utoliko opravdan naziv bioetička epoha. Ja bih radije ovo pitanje ostavio otvorenim. Čini mi se da bi se moglo dogoditi da bioetika bude jedan od važnijih kamenčića u stvaranju nove epohe koja dolazi. Ona još nije jasna, jasno je izgleda svima samo da je znanstvena, moderna, ili kako je već uobičavamo zvati, epoha završila. Doći će, kako je to Čović dobro zapazio, do prevrjednovanja stavova i djelovanja. Ako želimo dati ime toj novoj epohi koja nastaje, možda bismo joj mogli dati ime »ekološka«. No, pritom se ne bi smjelo misliti samo na naš vanjski okoliš, nego i na onaj nutarnji. Da on nije bio zagađen, danas bismo govorili o drugačijim epohama i odnosima u društvu.

Ne znam koliko će ministarstva znanosti s obje strane granice u ovom trenutku posvetiti pozornosti ovakvim knjigama i ovakvim stavovima. Bilo bi dobro da to bude što prije i što temeljitije. Na početku smo preslagivanja ne samo političkih, nego i duhovnih kockica u društvu. Nova epoha nezaustavljivo nahrupljuje i svatko mudar pokušat će joj odgovoriti na pravi način. Uzalud se pretvarati ili naviještati da to novo nije počelo. Ljudski duh hoće slobodu, a ovo što sada živimo tako je daleko od toga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. veljače 2006., 21.00 – 21.45