Nenad Valentin Borozan, Molitva s anđelom i Lišce, teret od zrcala

Pjesništvo Nenada Valentina Borozana čini samosvojnu cjelinu u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Kada to kažemo, poglavito kažemo da je on uistinu pjesnik, a ne jedan od onih koji zapisuje slova. Tako se i vladao. Svijet oko sebe gledao je očima znalca, pjesnika, kušajući mu prodrijeti u srž, dotaknuti ga i tako ga učiniti manje strašljivim. Kako je to činio kušat ću pokazati na temelju njegovih dviju zbirki Molitva s anđelom i Lišce, teret od zrcala. Jedna od njih dobila je i uglednu nagradu za pjesništvo A. B. Šimić. Sve u svemu, među nama je živio pjesnik, a oni koji ga dobro poznaju kažu: i čovjek.

Obično u prikazima ne navodim životne podatke. To se uvijek može lako pronaći. No, to ću, ipak, sada učiniti u kratkom obliku. Bavio se pjesništvom, prozom, književnom prosudbom i objavljivanjem razgovora. Prostor djelovanja: radio, televizija, tridesetak listova i časopisa. Prevođen na određeni broj inozemnih jezika. Nekada članom Udruženja književnika BiH, nakon njegova raspada unatoč svemu više se u njega ne vraća, nego postaje članom DHK i DHK HB. Bio je redovitim članom HND I UHN u BiH. Naročito ga pamti HR Radiopostaja Mostar. Zanimljiv životopis! U sebi nosi oznaku okomice, svjesnoga opredjeljivanja za određene vrijednosti. Stajalo ga je to mnogih poteškoća. Nije se dao. S jednakim mislima ušao je u rat i s njima izišao. Nadopunjujući jedan s drugim, pjesnički i novinarski rad, svjedočio je o vrijednostima jednoga grada, o vrijednostima jedne uljudbe. Književna i društvena pozornica ostala mu je zahvalna.

Ne samo kroz navedene knjige, već kroz čitavo svoje djelo Borozan gradi lik u sebe zagledanog pjesnika. Njegovo je pjesništvo gusto, rekao bih ljepljivo, ali nije to ono pjesništvo koje je takvo zbog toga što nema ništa reći, nego pjesništvo koje poput školjke pogledava u svijet oko sebe i nikada se dovoljno ne otkriva da ne bi bilo povrijeđeno. Da, Borozan je meka lirska duša. Ne znam je li znao slikati, nikada o tome nije pričao, ali znam da mu je pjesništvo puno slika. Njima on poput jesenjeg lišća tka mekoću svojih pjesama. Čitajući ih ponekada nam se čini da smo neku od njih već prije pročitali, jednostavno se prelijevaju jedna u drugu, te tiho i nenametljivo vode čitatelja u svijet koji naslućuje, šapće, divi se, odiše duhovnošću. Ima snage ne ići propisanim putovima, snage tražiti upravo one svoje. No, nije on pjesnik i čovjek na rubu života. Čak čitava knjiga, Molitva s anđelom, svjedoči da neprestano traži otvaranje prema drugome, prepoznavanje sebe u njemu. Kao da nam time želi poručiti da život nije razbibriga, neodgovornost, već smislovit i svrsishodan hod ovom zemljom. Današnji razvikani književnici na ovo će samo odmahnuti rukom. No, jednoga dana, kada dođe do ravnomjernijeg rasporeda vlasništva javnih glasila, neki će drugi razvikani književnici njima isto tako odmahnuti rukom. Borozan je bio jedan od tih koji je stvarao takva javna glasila.

Oni koji su radili zajedno s Borozanom vrlo se lako mogu prisjetiti nebrojenih ličnosti koje su osobno ili brzoglasno u mimohodu prošle njegovim emisijama i javljanjima. Bile su to odreda velike i priznate ličnosti hrvatske književne pozornice. Danas ih na žalost više nema tko dovesti u Mostar, Herceg Bosnu. S njima, a nekada i bez njih, raspredao je o velikim hrvatskim književnim temama. Njegov pristup i njegov glas silio je i one koji se ne bave književnošću poslušati ovakvu vrstu emisije. Znalački je radio svoj novinarski posao potpomognut književnim živcem. Zbog toga su ga u jednom trenutku zamolili da književnost Herceg Bosne predstavlja najširem hrvatskom čitateljstvu. Rado se odazvao tome pozivu. Danas, koliko znam, ni to nitko nije nastavio.

Spomenuli smo da je Borozan bio samosvojan. Ne će ništa umanjiti taj sud ako kažemo da u njegovu pjesništvu možemo prepoznati i tragove jednoga Maka Dizdara, Slavka Mihalića, Vladimira Pavlovića, Lucijana Kordića… To samo znači da se čitateljski družio s njima, priznavao ih kao pjesnike i dopuštao im da mu nešto kažu. Družio se i s narodnim pjesništvom, njegov ćuh progovara iz nekih njegovih pjesama. Bio je sveobuhvatan, mnogo čitao i kušao svoj pjev nasloniti na pjev dobroga hrvatskog pjesništva. U tome zacijelo može biti jedan od uzora mlađem hrvatskom književnom naraštaju. Jesu li to spremni prihvatiti ili su već zaluđeni nekim drugim uzorima?

Zbog svega ne bismo smjeli preskočiti jezik njegovih pjesama. U njemu se osjeća želja što čišće govoriti hrvatskim jezikom, počesto onim riječima koje su iz raznoraznih razloga gurnute na rub. On ih odatle vadi, trudi se oko njih i donosi ih u središte naše pozornosti. Zbog toga je svakako jedan od zaslužnih da su se i drugi naši književnici počeli truditi tako činiti. Neki se opet priklanjaju ovodobnim pokušajima vraćanja bratstva i jedinstva na nekim drugim osnovama, ali i to je život u državi koja se naziva BiH. Književni jezik pjesnika Borozana nezaustavljivo krči svoj daljnji put.

Lice je ono prvo što vidimo na nekom čovjeku. Htio on to ili ne svjedoči nam o njegovom nutarnjem svijetu. Kao pjesnik Borozan ih je promatrao oko sebe, prerađivao u sebi zapaženo i zaključivao da naše lice ne bi smjelo biti nečasno, izgubljeno, prodano… Ono bi trebalo biti blago, umiljato, prijateljsko… »Obali se pred vodama/ ukazuje lišce davno./ zar se opet odmetnulo.« (Noć. lišce. i obala) Neprestano se treba kušati obnavljati da ne bismo zastali negdje u sebi, pretvorili se u prošlost, namjesto života u sadašnjosti za budućnost. Nije važno hodamo li tuđim dalekim pločnicima ili možda onima svoje domovine. Uvijek smo to mi i uvijek su lica oko nas. Besmisleno je opirati im se, treba ih primiti u svoj dom, ali uvijek ostati onaj tko vodi glavnu riječ. Na završetku pojedinih pjesama Borozan navodi gdje su nastale. Nije to samo zbog podatka, više je to zbog ukazivanja na vrijednosti koje je tu našao. »idila koja je zauvijek/ stala. što ti hoće reći/ ptica nad seinom. je li/ vidu prolazna točka, tek.« (Ptica nad Seinom)

O ratnim nedaćama Borozan je puno više progovorio u svojoj prozi. Od pjesama ja bih spomenuo »Vukovar. ili zašto nisi«. Kao da je njome htio odagnati svu besmislenost rata. Taj se grad, za njega, uznosito propinje na prste, a voda koja kroz njega protječe ljeska povijest. I prije i sada proživio je mnogo toga. Zubi strašne nemani prvo su se na njemu polomili. Sva kasnija lomljavina bila je samo učvršćivanje ove prve. Zadobio je rane koje tek ljubav može izliječiti. Preslik je to naših svakodnevnih rana, naših svakodnevnih opiranja i traženja.

Za kraj neka bude zapisano da je bio neumorni radnik. Sve što je radio, zdušno je radio. Nije mogao prihvatiti da netko može nesvrshovito lutati gradom. Za njega je i takvo lutanje moralo imati svoga smisla, dovesti nas do neke nove spoznaje. Začudo, nije baš time išao na živce, radije su mu se čudili ili i sami učili od njega kako dobro iskoristiti svoje vrijeme. Dokazivao je da nadarenost i šešir na glavi ne čine pjesnika, već napor izraziti svoje osjećanje prikladnim riječima. Širio je oko sebe zagledanost u nešto više, izočnost htijenja nanijeti nekome bol. Otišao je iznenada, a iza njega su ostale pjesme i djela širiti istinu o njemu. Anđeli, o kojima je znao pjevati, susreli su ga negdje gore na nebesima. Što su mu rekli, što im je rekao? Je li to možda: lagan je hod ovom zemljom, ako ga smislovito činimo?!

Miljenko Stojić

S Tinom u Vrgorcu, Vrgorac, 1. srpnja 2004.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. srpnja 2004., 21.00 – 21.45

U povodu pretiska 6 prvih zbirki pjesama Zdravka Kordića

Kao čovjek nisam ništa rekao novo i izvorno kad sam rekao da nisam otok. No, učinio sam novo i izvorno kad sam tu istinu spoznao duboko u sebi. Čini mi se da Zdravko Kordić ide tim putem. Odlučio je nanovo tiskati svoje zbirke pjesama. Sada je to njih prvih 6. Kroz vrijeme koje je prošlo zacijelo se mijenjao, ali želi ukazati kojim je to putom išao. U ovom svom ogledu ipak ne ću potanko pratiti njegove mijene, jer to jednostavno nije moguće, nedostaje još knjiga da bi se pokušalo zaokružiti njegovu pojavu u hrvatskoj književnosti. Zbog nabrojanog uzet ću kamenčiće moga dosadašnjeg govora, združiti ga s današnjim spoznajama i pokušati napraviti mozaik, odnosno govoriti o sadašnjem Zdravku Kordiću i o vremenu koje ga je pratilo i prati.

A kakav je to danas Zdravko Kordić? Rekao bih da i dalje traga za svjetlošću, makar ona govorila samo kroz njegove snove. Njegov stih je i dalje hermetičan, ali nije to zbog praznine koja se i ne može drukčije izraziti, to je zbog boli koja se skuplja na dnu duše. Dok čitamo njegove stihove, može nam se učiniti da nas očekuje crnilo, muka, tjeskoba, jad. Nije da toga nema, ali ga ima, ipak, u podnošljivoj mjeri. Naziru se svjetla izlaza, bjelina koja sve zamata u čistoću. Bol se isprala, postala je manje težom kada se suočila i sa svijetom oko sebe. Duboka je pjesnikova bol. Nije to ona tražena, izmišljena, već stvarna. Krhkost ove zemlje poput koplja zabila se u njegovo tijelo. Gdje naći izlaz, kako zacijeliti tu ranu? Pitanja naviru, a odgovori kao da bježe. Kordić se ne predaje. Bori se kao lav, hoće pronaći to svjetlo koje samo nazire.

Na hermetičan način tvorbe Kordićevih stihova utječe kako njegova filozofska naobrazba, tako i neka današnja nastojanja u književnosti. Srećom Kordić u toj hermetičnosti uvijek ima otvorena vrata, prozore pa i više od toga. Stalo mu je nešto priopćiti čitatelju, a ne zabaviti ga igrom svojih riječi. Slike koje rabi pune su naboja, istrgnute iz svakodnevnosti i ponuđene čitatelju na stranicama knjige. Što će učiniti s njima, samo on zna. Dobro bi bilo da razmisli o njima, upita se koji je njegov odnos prema tim stvarnostima. Ne mora ih nakon toga redati kako ih Kordić reda, može ih poredati po nekom svom nahođenju.

Je li Kordić, tradicionalist, neotradicionalist, štovatelj hermetizma, suvremen...? Ne znam kako bih na ovo odgovorio! Svaki odgovor ovisi o tome kako prilazimo spomenutim pojmovima. Zbog toga radije ne bih odgovorio nikako. Kordić je pjesnik i to je dostatan odgovor. No, svakako da nam progovara suvremenim rječnikom. A osjećaj, tvar, od kojega pravi svoju riječ, zar nije ista u svim vremenima? Važno je samo da je nešto lijepo, dobro, istinito. To je ona razlika koja bi mogla stajati između ovoga i onoga ostvarenja i na temelju koje bi se mogli donositi značenjski sudovi.

U pjesnikovo biće duboko prodire i bol zbog usuda njegove domovine. Nije nijem i dalek pred njim, već bliz i želio bi joj na neki način pomoći. Ne postupa poput nadobudnog novinara koji u jednim dnevnim novinama na mome radnom stolu govori da je »patriotizam posljednje utočište nitkova«, navodeći tko je to prije njega rekao da bi na taj način poručio da nije sam. »O tempora, o mores«, naveo bih i ja sada nekoga, ali ne da pokažem neku svoju učenost, već da se zgrozim. Ipak, okanimo se mi ovoga novinara, a vratimo našemu pjesniku. On kaže da se mora brinuti za svoj naraštaj, za svoju kuću, za svoju opstojnost. Tek tada brine se za sve ljude na ovoj zemlji, tek tada se može shvaćati što to i njih boli i kako im pomoći. E, moj novinaru!

Ostanimo još malo kod domovine. Dolaskom slobode u nju zahuktalo se Kordićevo pisanje. Njegovi stihovi počeli su otvorenije zvoniti njezinom blizinom. Ne kažem da toga nije bilo i prije. On je uronio u sva ta događanja i ostao do današnjeg dana vjeran svom opredjeljenju. Kako različito od nekih drugih koji su se domovini približavali samo onda kada im se činilo da od nje mogu imati neke koristi! Istina je da su za to plaćani raznim nagradama, dobrim mjestima, razgovorima u javnim glasilima. Ali, hrvatski narod dobro zna tko je stajao i tko stoji na kojoj strani. Zna to i Kordić i time ne udi svojoj umjetnosti. Svoj odnos prema sudbinskim događajima u svome narodu ne pretače u patetiku, već u umjetnost.

Svoje stihove i pjesme Kordić posvećuje i biću koje voli. S tim bićem želi podijeliti svoju bol, ali ne na taj način da ga još više optereti, već da se samo nasloni na njegovo rame. Tada sve postaje lakše i smislovitije. Bol gubi svoje strašno naličje i postaje podnošljiva. Za pjesnika je to naročito bilo važno u njegovim kasnijim godinama. Život se nemilice bio oborio na njega. Trebalo je ostati i ustrajati. Suze su se lile kroz riječi i kapale na bjelinu papira koji je onda svjedočio o dubini iz koje su došle.

Bila bi pogrješka ne navesti da se kroz pjesnikove stihove zrcali i njegova vjera. Naizgled taj govor nije izrazit. Vjerski pojmovi miješaju se sa svim drugom pojmovima koje pjesnik ima na raspolaganju. U kasnijim zbirkama govor o vjeri kudikamo je izrazitiji. Sve ga je to klonulo da napiše knjigu o pjesničkom umijeću fra Janka Bubala i napravi izbor hrvatske marijanske lirike. On očito ne želi priznati misao po kojoj će ovo vrijeme koje nazivamo suvremenim ostati upamćeno. Ona glasi: »Bog je mrtav«. Pripisuju to jednome čovjeku, Nietscheu, ali ima ih još koji su tako mislili i govorili. Kordić zna da su neprestano postojali i oni koji su govorili da je Bog živ. Nije ih uspio pokolebati ni marksizam u svim svojim inačicama počevši od boljševizma, komunizma, nacionalsocijalizma, fašizma..., kao ni njihova braća kolonijalizam, globalizacija... Uvijek je, dakle, bilo takvih koji se nisu bojali gledati pokraj zdravih očiju. Kordić im pripada.

Krik je proparao kuću, mogli bismo reći u skladu s jednom zbirkom Zdravka Kordića, ali je ona ostala nauzgor. Svjetlo sja unatoč svim životnim nedaćama i olujama. Je li ovakvo naličje i naše boli? Ne završimo samo upitnikom, usudimo se biti pjesnicima. Netko će staviti neku oznaku za taj naš pjev. Ne obazirimo se previše na njega. Bol je stvarna, mi smo stvarni, okolina je takva kakva jest. Naš suvremeni govor ne znači da svoju okolinu podržavamo u svemu. Govor nam može biti isti, ali se značenja mogu razlikovati. Različita su to naličja jedne te iste stvarnosti.

Zaokružujući ovaj mozaik nepreuzetnih misli ustvrdimo da je Kordić metafizički zagledan u ovaj prašnjavi zemaljski prah koji nas okružuje. Dodajmo k tome njegovu sklonost prema filozofiji, ili prema mišljenju, ako tako hoćete. Pred nama je pjesnik tamnih dubina našega postojanja, ali pjesnik koji u sebi ima svjetlosti i vjere, ma koliko se nekada, posebno prije, i njemu samome činilo da je to pretjerivanje. On uporno tka suvremenu hrvatsku književnost koje se ni danas ni ubuduće ne će stidjeti hrvatski narod. Time je u prvim redovima hrvatske borbe za slobodu. Nemojmo da nam to zazvuči patetično. Takva su, na žalost, vremena.

Miljenko Stojić

HKD Napredak – Klub Lira, Sarajevo, 28. studenoga 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. ožujka 2007., 21.00 – 21.45