Andrija Vučemil, Kap svjetla u tami trajanja, DHK HB, Mostar, 2004.

Što nam poručuje suvremeno hrvatsko pjesništvo? Kao i u svemu drugome, njegovi su izričaji zacijelo mnogoglasni. A tu je opet i pitanje, kada počinje ta suvremenost: prije Domovinskog rata, poslije njega? Važna je ta razdjelnica, budući da se pjesnička sloboda našla u različitim okruženjima. Vidimo to lijepo na primjeru Andrije Vučemila. Kolikogod zvučalo protuslovno, i jest, pjesnika Andrije Vučemila ne bi bilo da ne bi toga rata. Bilo bi ga u spomenu njegovih prijatelja na davno zabranjenu knjigu i na stihove koji skupljaju prašinu u nekom kutu njegova stana. Hrvatski bojovnici oslobodili su i pjesnika Vučemila. Tiska knjige, nastupa, dobiva nagrade. Je li ušao u suvremeno hrvatsko pjesništvo? Ono koje nam se još uporno nameće, ono iz vremena prije Domovinskog rata, meni se čini da ne zna što će s njim. Pojavio se iznenada, u godinama kada je već morao biti »dokazani pjesnik«, to što radi dobro radi, neprilagodljiv je i ide uz dlaku… Sve nevolja do nevolje! Da imaju malo više poniznosti, prepoznali bi da je i pjesnik Vučemil rukavac mnogoglasja. I nije sam. Ima ih još sličnih njemu u hrvatskom pjesništvu. Postat će sve to jasnije, samo treba ustrajati.

Vučemil zaista ustrajava. Negdje tamo daleke, a opet blize, 1969. zabranili su mu već otiskanu knjigu pjesama »Na smrt naslonjen«. Nije se predao. Nastavio je i dalje pisati stihove. Pročitavši tu zabranjenu knjigu nisam uspio shvatiti koji bi to stihovi mogli biti za zabranu, pa i u jednom takvom nedemokratskom vremenu. Šteta da su se usudili zaustaviti ljepotu. »ako uđem bit ću zatvoren/ ako izađem bit ću zarobljen/ kap sam svjetla u tami trajanja/ rasprsnut u malom ljudskom prostoru// ali ja moram razgovor početi/ da se mnogih riječi oslobodim/ ponesenih iz majčine utrobe« (Kap svjetla za razgovor) Ova je pjesma programatska. U sebi nosi odlučnost ići sebi svojstvenim putom, unatoč svemu. Zbog toga ne samo da je dobro da njezin stih stoji kao naslov njegovih izabranih pjesama, već ju je dobro staviti na početak njegova pjesništva, iako ona nije njegova prva napisana pjesma. Krik je za slobodom, a to je Vučemila itekako obilježilo u životu, kako onom svakodnevnom, tako i onom pjesničkom.

Može se pjesništvo Andrije Vučemila gledati iz različitih kutova, kao i svako drugo, ali meni se čini da je najprimjerenije gledati ga iz kuta velikih tema. To su one teme koje nam uporno pokušavaju ukrasti, izbrisati iz glave: državotvorstvo, vjera, odgovorna ljubav. K tomu svakako treba pridodati osjećaj za duvanjski kraj i za mediteransko podneblje. Vučemil se u tomu snalazi kao riba u vodi, to je njegov prirodni okoliš. Hoda u njemu široko rastvorenih očiju i traga za glasovima koje naslućuje u svojoj dubini. Htio bi biti ono što jest, ne ono što mu nameću da bude. Zbog toga svog traganja završio je na Golom otoku. Kažu da je htio srušiti državu, a on je samo htio biti on, kao što su to htjeli biti i oni koji su ga osudili. Razlika je u tome što su oni živjeli u zabludama, a on u istini. Zbog njih je morao spaliti i 4 knjige napisanih stihova, inače bi se njegov boravak iza njihovih brava još produžio. Bio bi naravno sretan ako bi izvukao i živu glavu. Tragajući danas za tragovima tih stihova Vučemil ispisuje knjige pjesama. Pojave se iznenada i ako nisi brz zaustaviti ih u ispisanim riječima tonu u maglu. Njima pridodaje, naravno, i nove pjesme, ali su spomenute posebnost u njegovu pjevanju i u pjevanju drugih hrvatskih pjesnika.

Čini mi se da se silnice Vučemilova pjesništva najbolje mogu vidjeti u knjizi »Susreti na Duvanjskom polju«. Sa zanatske strane gledano najskliskije mu je bilo napisati baš ove stihove. Tko nije dovoljno mudar i samokritičan lako će zapasti u višak osjećajnosti. Mislim da se Vučemil uspješno tome odhrvao. Susrećući žive, stvarne ljude unosi ih u svoj pjesnički svijet i progovara im o sebi i o njima samima. Naravno da se svi ti susreti nisu dogodili na Duvanjskom polju, metafora je to za dubinski susret koji u sebi nosi svijest tko si i što si. Za Vučemila samo takav susret ima smisla. Od nas slučajnih prolaznika na ovoj zemlji, čini ljude svjesne sebe i svoga poslanja. »Dok Barbara spava/ (a što bi drugo sa svojih dvadesetiosam dana)/ trideset sasvim ozbiljnih ljudi/ u njeno ime/ izgovaraju/ pri svjetlu voštanice svete riječi.// Obećanja, Barbaro, obećanja:/ da će te izvesti svjetlu,/ da ćeš biti ljubljena,/ Barbaro, da ćeš voljeti.« (Dok Barbara spava, mi je krstimo) Ovo su stihovi koje bi neki u hrvatskom pjesništvu odmah prekrižili. Meni su naprotiv stihovi koji od pjesništva čine pjesništvo. Što je ono ako ga samo ograničimo na ovo vidljivo, ako mu ne damo i protegu onostranosti? Naravno, onostranost je nazočna u svemu onomu što je dobro, bez obzira koliko to bilo ili ne bilo izričito rečeno. Ali, što je to dobro? U kutku sobe odgovorimo sami sebi.

Nameće nam se razumno pitanje: je li Andrija Vučemil kršćanski pjesnik? Dok sam o tomu razmišljao, pao mi je na um sljedeći odgovor: jest, i odmah, nije. Znam, bilo je razdoblja u književnosti i velikih pjesnika koji su se nazivali kršćanskima. No, je li moguće tako postaviti stvari? Čini mi se da nije. Koliko god netko u svome pjesništvu rabio kršćanskih tema, on je ipak samo pjesnik, kao što je i postolar uvijek samo postolar, bez obzira koliko se molio Bogu. Ako je nekome baš do podjela, može se samo govoriti o količini izrazito kršćanskih tema kod nekoga i ništa više. Zbog toga Vučemil i jest i nije kršćanski pjesnik. Svojim pjesništvom on svjedoči svoju vjeru. Nisu njegove pjesme teološka literatura, već njegov pokušaj živjeti na ovoj zemlji svoju ljudskost i svoju religioznost. Uvjeren je da Bog postoji i to nigdje ne dovodi u pitanje. Naslijedio je to od svojih roditelja koje spominje u nekoliko pjesama. Ujedno je to naslijedio i od kraja u kojemu je rođen, kojega voli i kojemu se neprestano vraća. Zar je čudno što ga je bezbožno vrijeme nastojalo udaljiti iz svoje sredine?

Nisam brojao, i teško je to pobrojati, koliko je Vučemil ispjevao pjesama o duvanjskom kraju. Svakako da ih ima puno i da su uz pjesme o ljubavi bitna crta njegova pjesništva. Nije to u smislu zavičajnog pjesništva, već radije u smislu državotvornog. Vučemil se sjeća narodne predaje da je hrvatski kralj Tomislav krunjen negdje na Duvanjskom polju. Ispunja ga to snagom i ponosom. Zbog toga mu više taj kraj nije samo taj kraj. On je mjesto gdje progovaraju glasovi iz prošlosti htijući nas upraviti prema sadašnjosti. Rođen je u njemu, ali ne da životari, nego da nešto učini. Koliko se stopio s tim krajem najljepše govore riječi: »ja sin ječma/ pastorak pšenice« (Duvanjska rapsodija), koliko je život sudbonosan i važan riječi: »duvnjak je ruku podig'o visoko/ Kristu s glave trnje da počupa« (Duvanjska rapsodija). Nije bila laka povijest onoga tko se nazivao Duvnjak. Morao je kriti ne samo svoje narodno ime, već mnogo više svoje državotvorstvo. Ime se nekako moglo i progutati, ali državotvorstvo nikako. No, prohujali su ti dani i Duvnjak će ustrajati u tomu da se oni nikada više ne vrate. Vučemil tako svjedoči.

Domovinski rat naravno da je spomenut. To spominjanje nosi pečat zabrinutosti, skrbi, ponosa za domovinu. Boli ga razaranje Vukovara, boli ga razaranje Herceg Bosne. Nekada mu se čini da nade nema, a onda začuje plač djevojčice u bakinom naručju i nada je ponovno tu. (Sjećanje na 1991.) Ista je to ona nada koja je kucala i nakon zlosretne '45. (Žene u koloni 1945.) Što tek reći o Europi i njezinom sudjelovanju u Domovinskom ratu? Da bismo na to odgovorili, pročitati nam je pjesmu »Hrvatski Božić u Klani 1992.« Pjesnik je pun prkosa i odlučnosti. Svjestan je poteškoća, ali se ne da slomiti. Vučemil je, dakle, kao čovjek i kao pjesnik državotvoran, integralist, na tragu pjesništva A. G. Matoša. Jednako ljubi sve krajeve svoje domovine. Nisu takvi mnogi hrvatski pjesnici i umjetnici. Da jesu, bilo bi puno više pjesama, filmova, jednostavno umjetničkih djela o uzvišenosti Domovinskog rata, a puno manje takvih djela koja dovode pod znak pitanja taj isti rat. No, promijenit će se i to. Stasavaju novi naraštaji koji će se zacijelo nadahnjivati i nad onim što je pisao jedan Andrija iz Duvna Vučemil, kako voli napisati. K tomu će još dodati glagoljska slova, pa će njihov pogled na sudbinu svoga naroda biti potpun.

Rekosmo da je ljubav također spomenuta u mnogim stihovima. Poseban vid te ljubavi jest ljubav prema ženi. Vučemil na nebrojeno načina o tome progovara. Najizrazitije se to vidi u knjizi »Knjiga puna nade«. Ostala je nedovršena, Vučemil se uspio prisjetiti 77 pjesama. Nastale su u vremenu njegova robijanja. Najvjerojatnije da su mu one i pomogle lakše preživjeti sav užas komunističke tamnice. Pružale su mu nadu, svijest da ima netko tko ga voli, koga on voli i tko ga čeka. Ovakav način postupanja psiholog Viktor Emanuel Frankl nazvao je »liječenje smislom«. Njemu je to pomoglo proživjeti koncentracijski logor. Kod Vučemila nema ljubav samo osjetilnu protegu, već i protegu odgovornosti za društvo u kojemu se živi. Zbog toga u nekim pjesmama progovara o rađanju, o želji da još koji Duvnjak dođe na svijet (ustvari pripadnik njegova naroda). Svjedoci smo da su danas i drugi toga postali svjesni, izuzev onih koji se busaju u prsa da su ljevičari, odnosno da su suvremeni. Njihovo shvaćanje ljubavi ostaje samo na sjetilnoj razini. A život je puno, puno složeniji.

U Vučemilovu stilu ima svega: i tradicionalnoga stiha, i slobodnoga stiha, i pjesama u prozi, i poema, i… Kao da želi što šire zahvatiti, reći, gledajte znam ja i ovako, ali namjerno idem svojim putom. A taj njegov put jest što jače i jednostavnije izreći srž stvari. Zbog toga ne poklanja toliko pozornosti oblicima samih riječi, već misli koju hoće izreći. Na taj način, zajedno s različitim oblicima, i nehotice gradi razbarušenost svoga stila. Ponovno izmiče svrstavanju u određene kalupe. Najbliži je egzistencijalnom pjesništvu, onom našem hrvatskom nakon Domovinskog rata. Ipak, on stvara i dalje i nije to tako važno. Tek nakon smrti kada se mogne sagledati čitavo njegovo pjesništvo, moći će se pokušati odrediti kamo ga staviti.

Potrebno je spomenuti da sam prilikom izbora pjesama morao obratiti posebnu pozornost da ih najprije smjestim tamo kamo prirodno pripadaju, pa da tek onda pristupim njihovu odabiru. Vučemil, naime, ima običaj u jednoj knjizi pjesama započeti nove pjesme koje spadaju u druge knjige i koje će se tamo pojaviti, ponekada i u izmijenjenom, konačnom, izdanju. Njegov je to danak danima kada mu je bilo zabranjeno objavljivati. S druge strane, nehotice je to postalo njegovim zaštitnim znakom, još jednim njegovim traganjem, ovaj put za glasovima iz svoga vlastitog života. Sliči pomalo na kipara ili slikara. Dok stvara, već kleše i nove kipove i slika i nove slike.

Pri kraju, ali ne kao posljednju u vrjedonosnom smislu, spomenimo još jednu bitnu značajku Vučemilovih pjesama. Nije gluh na trenutna događanja u hrvatskom društvu. Promatra ih u skladu sa svojim svjetonazorom i o njima donosi svoj sud. »Ako u močvari tražiš istinu,/ (šapnu mi jedna mlada dama sasvim ozbiljno)/ kako ćeš se blata osloboditi/ i sveg ovog gliba prapovijesnog/ ... a nekada, oh, Bože, nekada/ iz močvara smo tako radosno/ žablji kreket osluškivali...« (U Zagrebu, u Močvari) Ne može pristati uz hedonizam koji nam određeni krugovi nameću, ne može pristati uz zaborav samoga sebe i svoje prošlosti. Učiniš li to, prestaješ biti čovjekom. Vučemil opominje i svojim stihovima tjera sklonuti čovjeka smisao pronaći u nadi. To je onaj glas koji progovara u svakome od nas. Treba ga samo oživotvoriti, uzvratiti na njega ako nam netko njime progovori.

Vučemilovo pjesništvo ostat će velik doprinos hrvatskom pjesništvu. Trebat će samo još malo smiriti valove kojima trenutno plovi. Pomoći će mu u tome slični njemu. Vjerujem da će se jednoga dana o svemu tomu govoriti kao o novom pravcu u hrvatskom pjesništvu. Ne će nas valjda pregaziti još jedno naličje totalitarizma, podivljali kapitalizam. Ja s Vučemilom čvrsto vjerujem u otpornost hrvatskoga bića, u nadu koja nam se pruža na svim područjima našega postojanja.

Predgovor, Andrija Vučemil, Kap svjetla u tami trajanja, Naša ognjišta – DHK HB, Tomislavgrad – Zagreb, 2004.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. lipnja 2004., 21.00 – 21.45

U povodu smrti fra Janka Bubala (31. siječnja 1913. – 21. veljače 1997.)

Kako biti velikim? Ovo pitanje neprestano muči ljude. U našoj je srži, naime, ostaviti tragove na ovoj zemlji, ma koliko mi bili svjesni da su oni prolazni. Onaj tko ne vjeruje, tim tragovima pokušava osigurati besmrtnost. Vjernik, pak, njima pokušava kraljevstvo nebesko približiti ovoj zemlji i na njoj pripremiti se za ulazak u nj.

Fra Janko Bubalo bio je jedan od onih koji je sve svoje sposobnosti uložio u rad na Božjoj njivi ne gubeći pritom iz vida svoju ljudskost i ograničenost. Drugi su to primjećivali i zbog toga su ga cijenili.

Kao i kod drugih njegovih vršnjaka, život ga je vodio teškim stazama. Svijet je ugledao 31. siječnja 1913. u selu Turčinovići. Roditelji su mu bili Petar Bubalo i Anica r. Kovačić. Rodio se kao osmo dijete u obitelji, a šesti sin, dobivši na krštenju ime Nikola. Poput druge hercegovačke djece djetinjstvo provodi u gladi i neimaštini. Pučku školu polazi na Širokom Brijegu gdje njegovu nadarenost primjećuju hercegovački franjevci i upisuju ga u svoju gimnaziju. Dana 29. lipnja 1932. stupa u franjevački novicijat na Humcu i uzima ime fra Janko. Bogosloviju pohađa u Mostaru gdje je i zaređen za svećenika 12. lipnja 1938. U Breslau u Šleskoj (danas Wroclaw u Poljskoj) nastavlja i završava studij bogoslovije 1940. Vojni rok služi u Nišu, odakle se nakon početka II. sv. rata pješice vraća u Hercegovinu. Župnim pomoćnikom u Rasnu postaje 1941. U Vitinu odlazi 1943. i postaje župnikom 1944. Na Čerin dolazi 1950. gdje kroz dugi niz godina vrši službu župnog pomoćnika i župnika. Premješten je u samostan na Humac 23. srpnja 1981. i tu ostaje do svoje smrti 21. veljače 1997.

Ovako izgleda uz pomoć šturih podataka slika fra Jankova života. No, ona je bila kudikamo bogatija i bolja. Fra Janko se dokazao kao čovjek, vjernik, franjevac i svećenik. Bio je dar svome narodu i svojoj Crkvi. Nije se zamarao besmislenim umovanjem i suvremenim novotarijama, nego je u svome djelovanju slijedio onu nit koju su mu iz povijesti njegova naroda i Crkve predali njegovi roditelji. To je nit jednostavnosti, mudrosti i ljepote. Čuvao ju je uz pomoć svoga velikog uzora, sv. Franje iz Asiza. Zbog toga u svojoj pjesmi »Kada si već Ti, brate naš Franjo« pjeva: »O, pruži ruke, put nam pokaži/ kako se biva malen k’o dijete,/ da dijelimo svud kruh, sol i vino./ Smiri oluje koje nam prijete.« Ovakav stav pomagao mu je odoljeti svim životnim poteškoćama i ne dopustiti bilo čemu ugroziti njegovu povezanost s Bogom. »Svakoj stvari i svakome/ ponekad rekoh zbogom,/ Tebi to nikad nisam mogao učiniti!«

Ono što je dokraja obilježilo fra Jankovu ličnost zacijelo je bila patnja. Vjerno ga je pratila od djetinjstva do zrele dobi. Najteže mu je bilo u vremenu poslije II. sv. rata. Bezbožni i nemilosrdni komunisti nisu ga štedjeli, kao ni druge nevine fratre u Hercegovini i ostali Božji narod. Zapjenjeno su progonili sve one koji su se usudili reći da vjeruju u Boga. Mnogi su to platili glavom, fra Janko teškim zatvorom i progonstvom. Dovoljno je samo istaći jednu zgodu kada ga je jedan komunistički pristaša privezao za krovište vitinske župne kuće i iživljavao se pucajući oko njega. Sve je to ostavilo na njemu dubokog traga.

Unatoč svim poteškoćama fra Janko se nije predavao. Zdravlje mu je bilo narušeno komunističkim progonstvima, ali on je i dalje marljivo radio. Njegova subraća fratri bili su mu posebno zahvalni na nacrtima za nove crkve. U doba besparice i neprestanog progonstva njegovo amatersko nastojanje bilo je spasonosno. Vjernici su gradili crkve, okupljali se u njima i molili ne dajući na taj način da ih zlo uništi.

Prešavši svoju šezdesetu godinu ponovno se počeo javljati svojim pjesmama (1971.) i obogatio književnost hrvatskog naroda prvom zbirkom pjesama (1973.). U vremenskom rasponu od samo 10-ak godina napisao je 7 zbirki pjesama: »Koraci od jučer«, »Na rubu ništavila«, »U nedogled okrenut«, »Između sna i zastava«, »Raspon trenutka«, »Prema sidrištu«, »Gorko drvo«. Objavio je i knjigu memoarske proze »Apokaliptični dani – u sjeni zablude«. Pisao je on već i prije, u srednjoj školi i bogosloviji, međutim zbog samo njemu poznatih razloga jednoga dana spalio je sve ono što ima i utonuo u šutnju. Kada se ponovno javio, bio je to glas zrela pjesnika. Književna kritika dobro ga je primila. Priznali su mu i nadarenost i vještinu. Ipak, do dana današnjega fra Jankovo djelo još nije vrednovano na pravi način. U bivšem komunističkom sustavu književni su kritičari, htjeli to ili ne, morali zamagljivati kršćansku i rodoljubnu pozadinu fra Jankova pisanja, a govoriti o njegovim kišama, prirodi, filozofiji... Tek malobrojni književni kritičari iz kršćanskog okružja usuđivali su se dotaknuti sve vidove fra Jankova pjesništva. U novije vrijeme korak naprijed načinio je Ante Stamać u izabranoj knjizi fra Jankovih pjesama »Na kraju žetve«. Pokušao je cjelovito vrednovati fra Jankovo djelovanje i u tome umnogome uspio. Vjerujem da će slijedeći ocjenjivači fra Jankova djela to imati na umu.

Teško je odrediti opsege fra Jankova pjesništva. On zapisuje čovjekovo svakidašnje protjecanje upravljeno prema vječnosti. Zbog toga se dotiče bezbroj predmeta. Zbog njegovih dubokih i mudrih viđenja prozvali su ga jednim od najvećih filozofskih pjesnika koje imamo. Naravno da se ne misli time na filozofiju kao na sređenu znanost. Pjesnik svojim riječima govori ono što su i opće istine filozofije. Ovakvim svojim pisanjem fra Janko Bubalo se postavio kao nezaobilazni kamen temeljac suvremenog hrvatskog pjesništva, tako da je 2. travnja 1987. kao prvi svećenik primljen u današnje Društvo hrvatskih književnika.

Prikaz fra Jankova života bio bi presiromašan kada ne bismo spomenuli njegovo sudjelovanje u međugorskim događanjima. Prihvatio ih je zdušno, ali kritički, već od samog početka. Neumorno je bdio nad njima i želio pripomoći da Gospina ukazanja ostanu uvijek čista od naših ljudskih primjesa. Ustrajno je zajedno s drugom subraćom s Humca godinama ispovijedao hodočasnike koji su pristizali u tisućama. Njegov spisateljski živac nije mu dao mira, te je perom opisivao ono što je vidio i doživio. Njegove knjige »Tisuću susreta s Gospom u Međugorju« i »Međugorje, blagoslovljena zemlja – svjedočanstva« postale su glasovite diljem svijeta. Prevedene su na različite jezike i zbog njih je fra Janko bio nagrađivan. U njima je on pokušao podrobno opisati što se to događalo u župi Međugorje. Iako je već bio teško obolio, ipak je uspio napisati još nekoliko bitnih redaka o Gospinu ukazanju. Svim vidiocima poslao je upitnik s pitanjima o liku »Kraljice mira«. Oni su trebali na njega odgovoriti kratko i brzo, da bi se tako i time potvrdila vjerodostojnost njihova iskaza. Svi vidioci, izuzev Jakova Čolo koji to nije učinio zbog opravdanih razloga, potpisali su svoje odgovore 23. srpnja 1992. To je dosada najiscrpniji i najsveobuhvatniji prikaz Gospina lika. Ovime kao da je fra Janko želio staviti točku na svoj spisateljski rad.

Otišao je fra Janko tiho i skromno kao što je i živio. Postao je velikim u svakodnevnim životnim poteškoćama. Sredstva društvenog priopćavanja izvijestila su o njegovu odlasku prilično zbunjeno zbog njegova istodobnog svećeničkog i društvenog djelovanja. (A kao da bi smjelo biti drugačije). Subraća i ostali puk bili su svjesni da jedan velikan samo tako umire: uspravno i s vjerom u svoga Boga kojega je slijedio čitavog života.

Miljenko Stojić 

Glas mira, VI, 3, Međugorje, 1997., str. 24. – 25.