Branko Pilaš, Ljepota maštanja i stvaranja, Karista, Zagreb, 2009.

Nerijetko se čuje da je današnja mladež pametnija nego što su to bili prijašnji naraštaji. Ustvari istina je negdje na sredini. Oni imaju više informacija, a pamet je sasvim nešto drugo. To dobro znaju raznorazni suvremeni proizvođači opsjena pa mladež obasipaju junacima koji to nisu.

Branko Pilaš, pak, krenuo je posve drugim putem. Ovu svoju knjigu upravio je mladeži u pučkoj i srednjoj školi. Pritom se ne služi trenutnim trendovima, nego se drži tradicionalnih vrijednosti. Polazišne su mu točke čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Na taj način ispisuje stranice poput romana koji nas nakon čitanja ostavlja bogatijima. A to bi valjda trebao biti zadatak onoga što se u školama uči? Kažem, valjda, jer su se trendovi opasno umiješali i u škole.

Knjiga je sastavljena od četiri poglavlja. U prvom pod naslovom Slike minulog vremena doneseni su likovi i djela hrvatskih književnika koji su završili svoj životni put. Drugo poglavlje, Djela srca i mašte, približava nam književnike s raznih strana svijeta. I treće poglavlje, Događaji razmašu maštu, obrađuje inozemne književnike, ali takve o kojima se govori kao o književnicima za djecu. Četvrto poglavlje, Iz rodnoga kraja, ponovno nas vodi do hrvatske književnosti. Riječ je o onim piscima koji još žive i rade te nisu rekli svoju zadnju riječ.

Zanimljivo je pratiti događaje iz života pisaca i događaje koji su stvorili junake njihovih djela. Pilaš to čini kroz osobne razgovore, dopisivanja, zamišljene razgovore nastale na temelju pomnog istraživanja. Sve je tako jednostavno, a opet tako dobro. Umjesto ispraznog naklapanja i nadmudrivanja oko ove i one teorije, Pilaš je dopustio da progovore pisci i njihovi likovi. U svemu tome prepoznajemo zajedničku nit, bez obzira o kojem se kraju svijeta radilo. Svijet mladeži svijet je odrastanja i u tome pravcu treba usmjeriti svoja književna nastojanja. Sam pisac može lutati, tražiti se, ali kad to završi ima smisla čitati plodove njegova zrelog razmišljanja.

Svi doneseni pisci pripadaju školskoj lektiri ili su na velikom putu da to uskoro postanu. Tako ova knjiga može učenicima poslužiti u raščlambi školskog gradiva koje se stavlja pred njih. Nije, naime, smisao u tome da oni to gradivo napamet nabubaju, već da na temelju njega povuku određene zaključke za svoj daljnji život. Pilaš to neizravno neprestano potiče. Puštajući pisce i junake da progovore svima nam razumljivim jezikom, jezikom naše dubine, uči mladež odbacivati krive stavove i krive informacije te se priklanjati onima vječnima.

Valja istaknuti da Pilaš ne bira pisce i građu po političkim uvjerenjima. On jednako donosi jednoga Silvija Strahimira Kranjčevića i jednoga Miroslava Krležu. I to je dobro, odnosno jedino ispravno. Kamo sreće da i drugi tako postupaju. Bili bismo svi zajedno jači, bez obzira kamo se ili kamo nas svrstavali.

Ovo je djelo zaista osvježenje u školskim priručnicima. Stručno i pošteno sastavljeno, a to je najjača potka za uspjeh.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. prosinca 2011.; hrsvijet.net, 17. prosinca 2011.

Josip Pavičić, Bjelovarski list, DHK, Zagreb, 2009.

Biti djelatan u onom, komunističkom, društvu, a biti djelatan i danas, na državotvornoj strani. Nije to česta pojava u hrvatskom društvu. Ako je devedesetih ptičica i prodisala s novim vremenom, pri mirisu onih bivših znala se vratiti u staro gnijezdo. Pavičić, pak, ustrajava na borbi za novo bolje sutra. Pokrenuo je i izdavačku kuću u kojoj objelodanjuje djela koja se isplati čitati.

U zbirci pjesama koja je pred nama sabrao je sve ono što je pisao tijekom dugih godina, još tamo od srednje škole. I sve izgleda više-manje na svom mjestu. Pisac je slijedio svoj put, a vrijeme je prolazilo. Zna biti i dopadljivo šaljiv pa jednom ciklusu u zbirci stavlja naslov »Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca«. Imao je pravo. Dobro je govorio tih godina unatoč mladosti.

Sama zbirka podijeljena je na pjesme i kuplete. Po meni mogao ju je lišiti takve podjele i jednostavno jednome naslovu ciklusa dati ime »kupleti«. Uostalom tako je i učinio u čitavoj zbirci. Naslovi ciklusa više su vremenski, događajni, nego što su izvučeni iz neke unutrašnje logike samih pjesama. Na taj način ova zbirka dobiva izgled izabranih pjesama i izgled panoramskog pregleda pjesnikovih uradaka. Ipak, ni to nije dosljedno provedeno. Kad je sve skupio, onda je pjesnik proveo još jedno »stezanje« ili obradu donesenih pjesama, tako da u rukama imamo više od jednostavnog uredničkog uradka.

Ono što se provlači kroz čitavu zbirku, pa makar toga i ne bilo u pjesmama, jest ironija i vrckavost. Pavičić se igra riječima i igra se događajima da bi nam prenio određenu poruku. U ovom pogledu najzgusnutije mi izgledaju prve pjesme iz ciklusa »Pet pjesama o smrti«. Navedimo ukratko o čemu govore. Prva, »Prema proceduri što je diktiraju Japanci«, obrađuje izlov tune; druga »Ponuda za prijevoz pokojnika« kaže nam što sve netko treba zadovoljiti da bi mogao prevoziti pokojnike; treća »Kako pada pogođena ptica« lovačko je podučavanje u ulovu ptica; četvrta svojim naslovom uglavnom sve kaže: »Uloga malih plavih leptira u otkrivanju skrivenih grobnica ubijenih ljudi i u životu pukovnika Ivana Grujića i majke Kate Šoljić«; peta se vraća na početak, »Vidljivo sjećanje«, podsjećajući nas kako treba za šeširom nositi lovački trofej. Tko se ne pripusti razmišljanju lako će prijeći preko ovih pjesama nasmiješivši se. A one ustvari mnogo toga kriju, podučavaju nas poglavito da je život stvarnost čija je označnica smrt htjeli mi to ili ne. Tko to shvati ne će imati napasti razmišljati što i kako staviti za svoj šešir.

Oštro zadiranje u život doneseno je također u ciklusu »Jedna tužna koja se nikud ne uklapa«, a sastoji se samo od jedne kratke pjesme naslova Nesretni događaj u Dugavama. jecajući/ skočila je s terase/ na broju 57// otac je pomislio/ da je netko/ bacio/ crnu vreću/ smeća Život je zaista i takav, htjeli mi to ili ne.

O kupletima bi se puno toga dalo reći. Napisani su sredinom devedesetih kao dio gradišćanskohrvatskog robijaškog kabareta pod naslovom Ste čuli?. Radnja se zbiva sedamdeset i neke u KPD-u Stara Gradiška. Uhićenici i njihovi stražari nadmeću se u pričanju zabranjenih političkih viceva. Mlađima sve može izgledati smiješno, ali starijima zacijelo zapne nešto u grlu. Za jedan obični vic znalo se zaglaviti po nekoliko godina u tamnici, nekoliko mjeseci jednostavno je bilo ništa. Pavičić je htio ovjekovječiti to zlosretno vrijeme, kao i u još nekim drugim pjesmama, da bude opomena novim naraštajima da spriječe njihov povratak. A ona bi se nažalost htjela vratiti jer ima onih koji ih prizivaju.

Pavičić je donesenim mislima prodrmao i književne i društvene vode. Zbog toga se uobičajeno o ovakvim knjigama previše ne govori u krugovima gdje još caruje staro vrijeme. Na nama je hoćemo li doprinijeti da ono ispari ili da se proširi.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. prosinca 2011.; hrsvijet.net, 10. prosinca 2011.

Božidar Petrač, Na tuđim tragovima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Desetljeća komunističke strahovlade mnogo su toga nakrivo nasadile. Pa su nam tako prodali i priču o književnim veličinama u inozemstvu. Da je ona ipak drukčija, zorno pokazuje Božidar Petrač knjigom pred nama.

Recimo odmah da ovo nije djelo zasnovano na stručnim kriterijima u pokušaju osvijetliti određenu tematiku. Ovo je djelo nastalo tijekom piščeva odgovora na pojedina pitanja. Ono što ga je povezalo u cjelinu jest piščev neprekinuti hod po crti istine. Nije povjerovao komunističkim prijevarama, nego je nastojao sve protresti i na pravi način odgovoriti na ono što je u središtu njegova zanimanja.

Knjiga započinje razmatranjem odnosa Svetog pisma i hrvatske književnosti. Zanimljiva je to rasprava ili ogled, ali mi je malo nejasno kako spada u jedno ovako zamišljeno djelo. Možda tako što se pisce Svetog pisma, ako se to tako uopće može reći, drži inozemnim piscima. Međutim, svakako ju je zanimljivo pročitati.

Nakon spomenute rasprave navedimo ostale Petračeve tekstove u ovoj knjizi. Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu; Dante u hrvatskoj književnosti; Germaine de Staël – između prosvijećenosti i zanosa; Chateaubriandova modernost; Adam Mickiewicz i Hrvati; Gospodin Tadija ili veličina poezije; Honoré de Balzac – nepodnošljiva lakoća opažanja; Mussetova Ispovijed između književnosti i života; Dramsko stvaralaštvo Bernarda Shawa; Tagoreov Dom i svijet; Križni put Paula Claudela; Maughamov Machiavelli; Tonio Kröger Thomasa Manna; George Bernanon – između milosti i zla; Yukio Mishima – pisac »čiste ljepote« smrti i ljubavi; Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj.

Bez i da smo pročitali ovo djelo mislim da nam je nakon ovih spomenutih naslova prilično jasno u kojem se smjeru kreće Petračeva misao. Nakana je to govora o piscima koji su u svjetskim razmjerima i unutar matičnih književnosti i kultura ostavili neporecive književne i duhovne vrijednosti, bez obzira na to jesu li kao takvi priznati ili ne u dosadašnjim hrvatskim kulturnim krugovima. Na ovaj način Petrač je dobro protresao te zatvorene krugove i navijestio hod prema istinskom poimanju prošlosti.

Vratimo se još malo na prvi tekst. Samo su povijesni nesporazumi doprinijeli da naše prvo objavljivanje prijevoda Svetog pisma nije onaj prijevod Bartula Kašića napravljen u štokavskoj ikavici. Da se tako dogodilo, povijest razvoja hrvatskog književnog jezika potekla bi sasvim drugim tijekovima. Isto bi se dogodilo i da nije bilo pogubne jugoslavenske misli. S druge strane, hrvatski pisci su se trajno nadahnjivali na Svetom pismu, počevši još tamo od Marka Marulića. Bilo je tako čak i u komunistička vremena.

Posebno toplo Petrač govori i o Danteu. To je onaj pisac što je u svoje glasovito djelo Božanstvena komedija na potpuno potvrdan način progovorio o Hrvatima, tim pobožnim hodočasnicima. Ništa manje nije topao ni završni tekst o Ivanu Pavlu II. i njegovom književnom radu. Nastoji rasvijetliti i shvatiti u jednoj osobi utjecaje književnika na papu i obratno. Stvarno, ne događa se to svaki dan.

»Ogledi o stranim piscima«, kako stoji u podnaslovu, zaista su dobra naznaka za potrebu stvaranja ovakvih djela u širem obliku. Ne znam hoće li se drugi to usuditi, jer time dovode u opasnost svoj položaj u hrvatskim kulturnim krugovima, ali znam da je sve ovo potrebno. Između ostaloga, tada će širim slojevima društva književnost biti bliža, jer komunistička i slična namisao iščupala je književnosti dušu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. listopada 2011.; hrsvijet.net, 23. listopada 2011.

Nevenka Nekić, Demon i Sveta krv, Verbum, Split, 2009.

Nevenka Nekić suvremena je hrvatska književnica. Naglašavam ovo »suvremena«, jer bi joj to neki trenutno htjeli zabašuriti. Teme, naime, koje ona obrađuje nisu njihove teme i zbog toga bi sve htjeli staviti pod tepih, iako prisežu na demokraciju.

Gornjim rečenicama čini mi se da sam prepričao sadržaj ovoga romana. Nekićka se uhvatila u koštac sa stanjem oko nas i ne želi potpisati poraz. Poziv je to svima nama da krenemo ili nastavimo sličnim putovima.

Nositelji radnje u romanu jesu zapravo tri lika. Martin je hrvatski branitelj koji se bavi pisanjem. Gvozden-Hrvoje nekako je čudno s njim povezan, a Gabrijel je zapravo izmišljeni lik romana koji je napisao Martin i koji ustvari predstavlja roman u romanu. Kolikogod da su sva tri lika različita, njihove crte se neprestano križaju jedna s drugom i zbog toga ne samo da nas ovaj roman poučava o mnogočemu nego i vrlo plijeni pozornost.

Martin ratuje u Domovinskom ratu, u Posavini, na sjeveru Bosne. Gledao je kako bolje opremljeni neprijatelj ubija ne samo vojnike, odrasle, nego i djecu. Guši ga blato oko njega i u njemu. Ne može više izdržati pa se odlučuje na put u Zagreb kamo nosi svoj roman ne bi li ga netko objavio. Dolazi negdašnjem poznaniku Gvozdenu, koji je u međuvremenu promijenio ime jer se promijenilo i vrijeme. A Gvozden, ili Hrvoje po novom, uvijek se kretao u krugu povlaštenih. Dobar posao na kojem ne treba puno raditi, a dobro se zaradi. Vedrio je i oblačio u kulturi pa se čak šuškalo da je kriv i za neke koji su zbog progona digli ruku na sebe. Martina je dočekao kao velikog prijatelja, može valjati, mislio je u sebi. Ostavši sam počeo mu je čitati roman. Nije to bila tema koja bi ga zanimala, ali ga je nešto privlačilo. U međuvremenu je doživio i infarkt. Životni položaj odjedanput mu se stubokom promijenio.

Gabrijel u Martinovu romanu priča priču o sebi. Nahoče je, posvojio ga je kanonik Lovro i na njegovom je dvoru rastao misleći da će jednoga dana i sam postati svećenik. Međutim, počeo je osjećati nazočnost zloga ili demona. Polakomio se da postane najbolji pjesnik u svojoj sredini i šire. Odnosi prvu nagradu na pjesničkom natjecanju. Muka i borba je još veća. Spoznavši da je duboko zabrazdio kreće na hodočašće u Ludbreg zajedno s drugima. Usput doživljavaju raznorazne stvari, a on u jednom napuštenom tunelu pronalazi posmrtne ostatke ljudi koji su tu, po svemu sudeći, živi dotjerani. Naravno, demon ga prati u stopu.

Iz rečenoga proizlazi da se srž radnje odigrava u Zagrebu i u njegovoj okolici. Martin je, kako rekosmo, iz Posavine, a Hrvoje je s Brača kamo s Martinom odlazi jednoga dana. Nekićka, dakle, povezuje hrvatske zemlje, njoj su granice samo administrativne zaprjeke i ništa više. Isto tako povezuje i Srednji vijek s današnjim vremenom. U liku progonjenih kulturnjaka lako možemo prepoznati pojedine hrvatske književnike, a u opisu Gabrijelova doživljaja u onom tunelu Hudu jamu, odnosno povijest koja se na nas oborila poput more. Ovime ne će zaraditi pljesak naših odnarođenih intelektualaca, ali hoće naš.

Nevenka Nekić nam poručuje da ne bismo smjeli robovati stereotipima koje nam određene snage žele nametnuti. Govor o Bogu, govor o domovini, jednostavno o biću svoga naroda, itekako je suvremen govor. Podrazumijeva se da to samo nije dovoljno za dobro umjetničko djelo, ali Nekićka s tim nema poteškoća. Ona je cjelovita književnica: zna što i kako poručiti, na način suvremenog govora. Nema druge nego je čitati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. listopada 2011.; hrsvijet.net, 8. listopada 2011.

Pavao Pavličić, Trajanovo pravilo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća donio je strahovitu prekretnicu u hrvatskom društvenom životu. Urušio se jedan sustav koji je 45 godina doslovno palio i žario. On se nije nastojao svidjeti svojim podanicima, nego su se njegovi podanici morali njemu svidjeti. A onda su se građani trgli i nastavili živjeti u demokraciji. Samo, je li to uistinu tako?

Pavao Pavličić ne obrađuje u ovom romanu neke nove teme. Govorilo se o tome i prije u hrvatskoj književnosti, ali premalo na ovaj način. Duboko je zasjekao u hrvatsku stvarnost i pred oči nam iznio činjenice koje istina znamo, samo ih nekako guraju u stranu ili im se otvoreno rugaju.

U središtu radnje je Vito Galović, asistent na studiju novinarstva, budući doktor. Mentor mu je Milan Klobučar, zvani Domac, jedan od studentskih vođa iz 1971. Istina, dolaskom demokracije ne vraća se u politiku, no to ne smeta Viti da u njemu vidi uzor, ne samo na stručnom polju, nego i u životu. Čita njegovu kolumnu i čini mu se da je izuzetno mudar. Sve teče svojim uobičajenim tijekom, dok jednoga dana Domac ne spomenu Viti da ne bi bilo loše da ode u Martinovec, malo zagorsko mjestašce, i tamo pročačka malo oko neke ekološke teme. Uskoro na mjesnoj TV kreće emisija Zaboravljene devedesete. Domca zanima tko ju pravi i o čemu će govoriti. Viti ništa od toga nije teško. Obećaje mu da će se potruditi.

I tako se pred našim očima počinje odmotavati radnja romana. Ne teče u Araličinom stilu, nego na način trilera. Zapleti, raspleti, nema se vremena za neke duže opise i ugođaje. Pavličić to vješto radi i dokazuje da s pravom ima vodeće mjesto u ovom žanru u hrvatskoj književnosti.

Naravno, ne ćemo prepričavati radnju romana, ali trebamo spomenuti još nekoliko likova. Tu je ponajprije Franka Modrušan, autorica serije. Korak po korak saznajemo da joj je otac ubijen na početku Domovinskog rata i da kod kuće ima bolesnu majku koja počinje sve glasnije pričati da su ga ubili oni, komunisti, jer im se zamjerio. Franki je taj govor pomalo tuđ, iako beskrajno voli svog oca. A onda polako iz tame izranja još jedan bitan lik, Nikola Lalić, negdašnji udbaš koji je progonio uhićene studente i njihove vođe, a sada je predstavnik jedne multinacionalne tvrtke. Ona u rudniku u Martinovcu odlaže opasan otpad, po noći, bez dopuštenja. Kad je Domac saznao o kome se radi, naredio je Viti da prekine sve istrage. Međutim, bilo je već kasno. Lalić im se umiješao u život na svoj udbaški način.

Je li Pavličić pogodio »u sridu«? Po mom mišljenju jest. Najviše toga ispričao je kroz opis prikazivanja serije na TV. Budući da je Domac bolestan i treba mu Vitina pomoć, gledaju je zajedno. Međutim, kako radnja više odmiče sve je neugodnije i jednom i drugom. Domac se nalazi u mnogim kadrovima, samo u drukčijoj ulozi nego što bi se očekivalo. Vito shvaća da Domac nešto krije. Na kraju saznaje što je to i zaprepašten je svime što je vidio. Naravno da ga je hod do tog saznanja itekako okrznuo.

Što je Lalića nagnalo da postane udbaš, Pavličić ne obrazlaže. Komunističko vrijeme i njegove revne službenike prihvaća kao datost. Opširno govori samo o onima koje je to vrijeme pogodilo na ovaj ili onaj način. Na kraju se otvara jedno veliko pitanje: jesu li oni, udbaši, komunisti ili kako god hoćemo, još među nama? Ako jesu, na kakav način? Ovakva pitanja, čast skupini izuzetaka, suvremeni hrvatski književnici ne postavljaju. A trebali bi. Zbog toga Pavličić ne samo da je zanatski dobro obradio temu, nego nam je mnogo toga i poručio, na način pripadnosti svome narodu i želje zaviriti mu dostojno u dušu. Pokazao se uistinu pravim hrvatskim književnikom, a ne sposobnim ulizicom koji trče za gospodarevim mrvicama.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. listopada 2011.; hrsvijet.net, 1. listopada 2011.

Clarissa Pinkola Estés, Vjerni vrtlar, Algoritam, Zagreb, 2009.

Priče se mogu ispričati na različite načine, od složenih pa do onih posve jednostavnih. Međutim, nije bitna njihova vanjština, bitna je njihova srž. Ako je imaju, mogu biti i nešto nespretnije ispričane da bi ih ljudi čitali. Srećom, ova priča je ispričana i vješto i s porukom koja je zajednička svima nama. Ne treba biti ni otkvačen ni pristalica tzv. suvremenog mišljenja, dovoljno je biti samo čovjek da bi je se razumjelo.

A o čemu knjiga zapravo priča? To je već nešto teže reći, iako je, podvlačim, sve jednostavno. Ako kažemo da priča o spisateljičinu stricu nismo daleko od istine, ali nismo je ni potpuno točno izrekli. Zapravo, priča je to o čuvanju ljepote i dobra u sebi. Takvi napori neprestano se ponavljaju na različite načine pa se zbog toga priče utapaju jedna u drugu kao one poznate babuške. Stalno izviru nove. Plod je to života u obitelji. Priče su se voljele i tražilo se od djece da ih nauče pričati. I ona su to činila, uz ushit i odobravanje starijih. Bit će tako do kraja svijeta unatoč pokušaju nekih umišljenika da nas pretvore u strojeve.

Stric, kojeg spomenusmo, uspio je uz mnogo muke preživjeti Drugi svjetski rat. Dospio je u logor. Sve je započelo time da je branio šumarak od vojske koja ga je htjela zapaliti. A takve bundžije se nije moglo trpjeti. Njegov brat, spisateljičin otac, nakon rata ga uspijeva pronaći i onda svi zajedno završavaju u demokratskom svijetu s drugu stranu oceana. Prilagodba je išla teško, ali je bilo puno lakše nego pod čizmom komunizma u domovini Mađarskoj. I onda se jednoga dana stric opet buni. Kroz zemljište koje je pripadalo ljudima iz njegova mjesta, pa i njegovoj obitelji, trebala je proći autocesta. Nije to mogao prihvatiti, ali zakon i službenici su bili neumoljivi. Zbog toga jednoga dana oštri motiku, stari običaj njegova naroda kad se ide na rad ili u borbu, te odlazi na sačuvani dio svoga zemljišta. Pali ga, prethodno osiguravši da ne izazove požar na onom susjednom. Polako objašnjava nećakinji što zapravo želi postići. Bila je to za nju škola, ne iz poljodjelstva, već iz duhovnosti. Puno je toga shvatila i o svemu pripovijeda u knjizi. U međuvremenu je stric otišao prema drugoj obali. Iza njega je ostala prekrasna šuma. Nećakinja se zbog posla preselila u grad. A onda joj je na pamet palo da bi u svome vrtu mogla uzgojiti šumu. Bilo bi to po treći put u njezinoj obitelji. Po uzoru na strica zapalila je zemljište. Susjedi su se čudili i pitali što želi postići. A ona im je odgovarala da će uzgojiti šumu. Pročulo se sve i do vlasti pa su došli i spomenuli neke propise. Uglavnom, vrt je zaživio i čitatelj se osjetio obogaćen pročitavši ovu zanimljivu knjigu.

Spisateljica je poznata u svijetu po ovakvim i sličnim djelima. Malo me to začudilo. Otvoreno progovara o Bogu, bez primjesa nadriboštva, magije i sličnoga. Po zanimanju je školovana jungovska psihoanalitičarka. Je li ih to zavelo, je li im to bilo zanimljivo, jesu li mislili da se šali? Ne znam, znam samo da su najveća javna glasila jednostavno otuđena današnjem čovjeku. Stvorila su svoj nestvarni svijet i htjela bi da se čovjek njima i njemu pokloni. Očito ne će tako ići. I ova je knjiga dokaz tomu. Ljudski razum ima smisla samo onda ako se napaja na izvoru vječne božanske mudrosti. Bez toga je najobičnija dječja igračka koja traje kratko vrijeme i onda se pokvari. S ovom knjigom u rukama razmislimo malo o svemu tome.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. rujna 2011.; hrsvijet.net, 11. rujna 2011.

Milka Tica, Sunčeva djeca, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Radosno me iznenadila ova Ticina knjiga. Zrela, promišljena, poučna, zabavna, duhovna. Moglo bi se još mnogo toga reći, ali zar i ovo nije dovoljan razlog uzeti je u ruke i čitati? Svakako je treba preporučiti djeci kojima je uostalom i namijenjena. I ne ćemo zbog toga doživjeti prijekor s njihove strane, dapače.

Događaji iz naše davne prošlosti nižu se pred našim očima. Nisu to neumoljive povijesne činjenice, to su legende s istinom u sebi. Spisateljicu zanima kako smo se našli u današnjoj našoj postojbini. U skladu s još bjelodano nerazjašnjenim pitanjem odakle zapravo potječemo, Tica, kao u svim dobrim legendama, govori o prostranim šumama punim divljači, bistrih jezera, rijeka i potoka. Obrađivala su se polja, napasala stada, odlazilo u lov i branilo se od tuđih nasrtaja. Naravno da su se štovali i određeni bogovi. Međutim, tako legenda kaže, Hrvati su više voljeli Svevida, Svijetlog Boga, i dopustili da se zagasi vječni plamen što je gorio na najvišem planinskom vrhu u čast bogu Perunu. Naljutio se on, pridružila mu se Morana, zla božica smrti i zime, te se zajednički obrušili na Hrvate. Podnoseći nevolje Hrvati, pak, spoznaše da im je vrijeme poći prema novim krajevima. Na to ih je najviše sklonula Buga, koja je usnula san. I tako na put krenuše plemena pod vodstvom braće i sestara: Kluka, Lobela, Kosjanca, Muhla i Hrvata te Tuge i Buge. Odluka bi teška, ali bi donesena.

Ne ćemo prepričavati čitav sadržaj knjige, ta valjda ćemo je čitati, nego spomenuti da je još jedna odluka bila teška. Krštenje. U novoj domovini, današnjoj lijepoj našoj, na Visu, Porga se zaljubio u pastiricu, latinku Vidu. On poganin, ona kršćanka. On sin bana Hrvata, ona pripadnica drevnog naroda. Ljubav razbi granice. Porga se pokrsti, ban osta poganinom, ali nova vjera osvoji srca njegovih podanika. Bi to u stoljeću sedmom. Dalekosežna odluka što nas opečati ne samo do danas nego do sudnjih dana.

Prije nego zbirku legendi, iako može opstojati i na toj razini, ja ovu knjigu doživljavam kao roman. Radnja se skladno pretače iz jedne priče u drugu od početka do kraja. Jednostavno nas mami nastaviti čitati i vidjeti što će se to zbiti s našim junacima. Spisateljica je sve znalački napravila i pokazala se velikom književnicom. Ušla je u svijet odraslih, ušla u dječji svijet i napravila djelo koje će nastaviti postojati snagom svoga bića.

Jezik romana je izuzetno lijep i zna prijeći u čisto pjesništvo. Poslušajmo ga kratko. »Niz goru su kao rijeka otjecali hrabri ratnici. A kad se posljednji izgubi u daljini, strepnja iščekivanja ponovnog susreta zahvati sva plemena.« (str. 83.) Ujedinjen s nesebičnom ljubavlju prema svome narodu u čitatelja usađuje ljepotu, jednostavnost i otvorenost prema svemu dobru.

Sami završetak romana predstavljen u činu krštenja nije najsretnije riješen. Previše je izjednačen bog Svevid s Bogom koji čovjeka obuzima prilikom krštenja. Starijima je jasno što se htjelo reći, ali će djeci to biti malo teže.

Kako Tica kaže, kao narod smo grana koja se odcijepila sa stabla. Druga grana su Bjelohrvati kojima smo najprije prispjeli u svojoj seobi lagano prepoznavši da smo braća i sestre. Ta pripadnost trebala bi nas vezivati i danas. U kratkom epilogu spominju se novi beskućnici. Oni iz 1991. koje četnici prognaše iz njihova topla doma podno Svilaje. Pa im Tica uputi sljedeće, posljednje riječi romana: »Prognani, vama s ljubavlju posvećujem ovaj roman.« (str. 141.)

Već sam na samom početku rekao kakva je ova knjiga. Dometnuo bih samo da su već neki njezini dijelovi ušli u školsku lektiru za djecu, a ja se nadam da će jednoga, slobodnijega dana ući čitava knjiga.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. rujna 2011.; hrsvijet.net, 4. rujna 2011.

Đuro Vidmarović, Hrvatsko rasuće, Naklada Bošković, Split, 2009.

»"Mladi misle misli mira, oni čeznu za svojim ognjištem, za sigurnom budućnošću. Baranju nose u duši i srcu, u snu i javi. Hoće svoj dom, neizmjerno mnogo vole svoju domovinu Hrvatsku." Jednako i Hrvati i Mađari.« (str. 337.) Ovo su riječi s kraja knjige koja je pred nama. A započela je A. G. Matošem kao svjedokom Hrvatskog etničkog rasuća. Kad govori o svemu tome, onda Vidmarović ustvrđuje da su se Hrvati triput masovno selili. Prvi put bilo je to u vrijeme seobe naroda kad se iz svoje tadašnje postojbine doseljavaju na sadašnje prostore. Hrvate koji su ostali izbrisali smo iz sjećanja. Drugo raseljavanje vrhunac ima u 15. i 16. st. Pred naletom Turaka prema Srednjoj Europi, ostavši uglavnom sami na bojištu, Hrvati nisu uspjeli dokraja izdržati pa ih se iselilo oko trećine. Treći put Hrvati se raseljavaju krajem 19. st. Uzroci su gospodarske i političke naravi. Međutim, ne zaboravlja Vidmarović ni druga rasuća. Spominje Bleiburg iz 1945. i Srijem iz 1992. Ruka više-manje ista. Sjeća se i Boke Kotorske, kao i položaja hrvatske manjine u Sloveniji. Svi ti prostori, kao i razni drugi europski i prekomorski, za Vidmarovića su ono mjesto gdje se stvara jedinstvena hrvatska književnost. U krivu su svi oni koji na to gledaju drukčije.

Knjiga nije nikakvo stručno djelo, ali to ne znači da su zaključci pogrješni. Ovo je ustvari zbirka tekstova pisana u različitim prigodama i za različitu namjenu. Da bi čitatelju olakšao snalaženje, Vidmarović ih slaže u određene cjeline. Počeo je s poviješću pa je prvo poglavlje jednostavno nazvao »Povijesna svjedočenja«. Spomenuo se A. G. Matoša, admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, učiteljice iz Ližnjana Ljudmile Vodinelić. U sljedećem poglavlju općenito je progovorio o književnosti hrvatskih narodnih manjina. Logično je da je nakon toga počeo govorom o pojedinim, stavivši ih ujedno u naslove poglavlja: Gradišće, Slovenija, Boka Kotorska, Srijem i Bačka, Makedonija, Mađarska, Italija, prekomorske zemlje. Nekada Vidmarović o njima izravnije progovara, nekada to čini kroz predstavljanje neke knjige ili raspravljajući o određenom problemu. Ali svugdje se prepoznaje misao da smo jedno i da ne samo književne, nego i političke i svake druge prilike itekako diraju i trebaju dirati i nas koji smo u domovini.

Čovjek bi pomislio da je sve ovo pisano u ovo vrijeme slobode koja je takva kakva je. Međutim, istina je drukčija. Objavljivao je Vidmarović ove tekstove i u huda komunistička vremena. Čak lakše nego sada. Tako u uvodu izravno proziva razna javna glasila poput Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, Novog lista, HTV-a, pa čak i Vjesnika koji bi zbog vlasničkih odnosa trebao disati domoljubno. Izgleda protuslovno, odnosno izgleda da je u pravu. Sinovi su bolje svladali zanat od svojih komunističkih očeva.

Vidmarovića je strah da ovo rasuće ne urodi nestajanjem pa zbog toga posljednje poglavlje posvećuje politici, odnosno pitanju asimilacije i integracije. Zanimljivo, tekst je pisan u ona komunistička vremena. Ali nije izgubio na svojoj važnosti. Pitanje je samo koliku pozornost hrvatske vlasti pridaju toj opasnosti.

Iako pratim književnost, moram priznati da sam za mnoga imena i za mnoge teme tek saznao iz ove knjige. Koliko tek manje o svemu tome znaju oni koji se svime ovim ne bave. Nije to zacijelo naša sramota, sramota je to društva koje do dana današnjega ne pronalazi dovoljno snage na pravi način progovoriti o samome sebi. Zbog toga je ova Vidmarovićeva knjiga dragocjena i trebalo bi mu pomoći u stvaranju djela koje bi na sustavniji način progovorilo o svemu ovome. Zacijelo će se jednom nešto slično dogoditi, možda u izvedbi više njih. Dotle se pripremajmo za taj trenutak čitajući ovo toplo, domoljubno, utemeljeno Vidmarovićevo djelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 14. kolovoza 2011.

Zdenko Antunović, Bljesak sjećanja, HKD Napredak, Bugojno – Zagreb, 2009.

Do ove Antunovićeve knjige došao sam sasvim slučajno. Poklonio mi ju je kad smo se upoznali nedavno u Novom Travniku boreći se za hrvatsku ravnopravnost u današnjoj BiH. Pročitavši je shvatio sam da je zaslužila da se o njoj progovori s uvažavanjem.

Izborom pjesama, njihovim svrstavanjem u cikluse, izgleda kao da Antunović nema namjeru zaplivati visokim književnim vodama. Jednostavno osjeća bilo života oko sebe i na to odgovara pjesmom. Ne uvijek i ne kad bi htio, nego kad ima vremena. Pogledi su mu pritom različiti tako da imamo osjećaj da su u ovoj knjizi zbijene njih tri s određenom tematikom. Ono što ih veže u jedno jest stil pisanja i namjera trajati na određenom prostoru i vremenu.

Prvi ciklus Žuljevi na srcima nekako je najzaigraniji, ali u isto vrijeme i najangažiraniji. Sve je jasno već od prvih stihova Prodaju zemlju. // Prodaju uspomene? // Na žuljevite ruke, / koje je ogradiše. // Na žuljevite ruke, / koje je obradiše. // Na žuljevite ruke, // koje je obraniše. // Prodaše ruke / koje zemljom othraniše // kćeri i sinove svoje // što u zemlji ostadoše. // Njima će ostati // samo žuljevi na srcima // s ruku njenih. (Domovina) Kad je sve tako jasno, onda se može pjevati i o ljepotama koje skriva ta voljena domovina. A ona se može naći i u maglama, i u brezi, i u zvucima gitare, vjetru što raznosi mirise i sjećanja, puno toga što nas okružuje i što jesmo. Nije stoga čudno da nam se dogodi ljubav, da zavolimo svoj mali svijet i nasmiješeni krenemo u život osjećajući slobodu u svakoj žilici svoga bića.

Vrijeme jednostavan je naslov drugog ciklusa. Imamo svoju ljepotu i svoje stavove na ovome svijetu, ali sve prolazi. Sat što teče do sutra / u prostor novi vodi me od jučer. // Gibanje dugo tisućljeće / krati se svaku večer. // Na sceni doba, ere i stoljeća / vrijeme teče tisućljeća. (Vrijeme) Smjenjuju se i godine i ljeta, snovi nastaju i nestaju, spušta se noć, pojavljuju se znakovi na nebu, anđeo u kolijevci svemira spi. Lijepe misli, nema što. Svjesni smo da je tegobno ići ovozemaljskim putevima, ali čemu plakanje. Pogled nam treba biti uperen prema gore i stići ćemo ili ćemo početi drukčiji način postojanja.

Kad se ovako postave stvari, razumljivo je da se moramo posebno obratiti svome Bogu. Čini to Antunović u trećem, zadnjem ciklusu Moja priča s Tobom. Obraća mu se kroz sjećanje na ono što je o Bogu učio na vjeronauku, što je o njemu učio kod drugih, što je o njemu učio u svome osobnom životu. Sve je to zbio u pjesmu Križni put gdje od postaje do postaje Isusovog križnog puta polako hodi i pokušava progovoriti o onom bitnom. Čitateljevo oko zacijelo će zapeti i za pjesmu Moja priča s Tobom. Tu pomalo na šopovski način razgovara sa svojim Bogom kojeg ne imenuje nego ga gleda u onome drugom kraj sebe. Volio bih / sjesti s Tobom. // i pričati... // Znam, čuješ me i sada. // Kazivao bih Ti // o svijetu koji si stvorio // na sliku i priliku Svoju. (Moja priča s Tobom) Pisac ponire u svoju vjeru da bi pronašao svoj život.

Sve u svemu, ovo je knjiga koja odišući jednostavnošću i skromnošću čitateljevu pozornost nenametljivo usmjeruje prema bitnim stvarima u životu svakoga od nas. Jesmo u svijetu, jest sve ovo prolazno, ali uvijek treba biti dostojanstven i uspravan. Tu nam istinu nitko ne može dati, ako je ne poklonimo samima sebi. Antunović je to učinio, a mi kako hoćemo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 4. srpnja 2011.

Mile Lasić – Blagica Bevanda – Ines Lasić, Odjek trenutka, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2011.

Nizozemska je nekada javno bila kolonijalna zemlja i njezini su pripadnici u osvojenim krajevima svašta radili. Hrvatska je nekada bila javno zauzeta zemlja i njezini su se pripadnici utjecali Bogu. Pada mi ovo napamet dok u ruci držim Zbirku pjesama Odjek trenutka i preko javnih glasila saznajem o reakcijama na tzv. Gay paradu ovih dana u Splitu. Kamo to idemo ili što je temelj našega djelovanja?

Zajedničku zbirku pjesama obično obilježava naraštajni ili svjetonazorski okvir. Neuobičajeno je da je obilježava onaj obiteljski. Ali dogodi se i to kao u ovoj zbirci. Tri pjesnika, tri početnika, sveukupno 75 pjesama, koliko iznosi i zbir njihovih životnih godina. Tu su i drugi članovi obitelji koji su doprinijeli zajedničkom djelu pisanjem uvoda, grafičkim oblikovanjem..., sveukupno njih 7. I rodio se iskorak u drukčiji način stupanja pred javnost. Svatko zasebno, ali i obitelj kao cjelina progovorili su svojim jezikom.

Predaleko bi nas odvelo ako bismo pokušali podrobno raščlanjivati pjesnički doprinos pojedinog stvaratelja. Uostalom, njima i nije bilo do toga, jer bi izdali samostalnu zbirku. Radije su posvjedočili svoju opredijeljenost za pisanu riječ i svoju opredijeljenost za okružje u kojemu provode svakodnevne dane. Svatko od njih neprestano odlazi od tog okružja, ali mu se neprestano i vraća. Obitelj je ono gnijezdo gdje se uči poštenju, otvorenom pogledu na život, dobroti u svoj punini. Čovjek sudjeluje u njezinim proslavama, radostima, pa i tugama. Koliko je ovo samo daleko od mišljenja koje nam se pokušava prodati pod krinkom slobode za one koji su drukčiji!

Svatko od njih troje prije svoga rukoveta pjesama donio je određeni moto koji se pretače u posvetu. Zanimljivo ga je čitati. Sažima misao koja će se kriti u donesenim pjesmama. Naravno da najstariji, Mile Lasić u svome motu polazi od svakodnevnih događaja oko nas. Obraća se Herceg Bosni i tami Daytona. Jasno mu je kamo i kako treba ići, samo u svemu treba ustrajati. Onaj tko ti u tome može pomoći jest obitelj, čiji je jedan od temeljnih članova majka tvoje djece. Blagica Bevanda ide putem traženja. Svjesna je da je teško ostvariti sebe, međutim tu si da ostaviš svoj trag postajući netko. Ne treba dvojiti hoće li onaj tko ovako postavi stvari ići pravim putem. A kao začin zbirci jest malodobna Ines Lasić sa svojim razigranim pjesmama. Iako ide tek u 5. razred pučke škole, zna se ozbiljno postaviti prema životu oko sebe i u književno stvaranje unijeti duh obiteljske topline. Oslobođenje koje doživljava u pisanju najbolje izražava u pjesmama: Rođenje pjesnika i Izvrnuta pjesma. Stilom samouvjerena majstora ravna pjesničkim orkestrom u sebi.

Preuzetno bi bilo nagovještavati književne dosege spomenutih stvaratelja. Za to je potrebno još pjesničkih uradaka i samostalnog izlaska pred čitatelje. Svoju su svrhu trenutno postigli. Razdrmali su ukočeno ili previše neozbiljno shvaćanje pjesništva i pjesnika. Nisu to čudni ljudi, to su ljudi između nas koji su se usudili iznijeti na svjetlo dana svoje uradke pa taman nekada izgledali pomalo hrapavi.

S ovime se ne će složiti oni koji umjesto promicanja obiteljskih vrijednosti promiču kojekakve parade te čak pedofilske stranke. Daleko su zabrazdili, zbog čega su im tuđe obiteljske vrijednosti i ljepota stvaranja. Ali uvijek ima onih koji ne pristaju na njihove smicalice i hrabro svjedoče svoju zrelost i svoje zdravlje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 18. lipnja 2011.

Drago Čondrić, Fragmenti rane jeseni, Naklada Bošković, Split, 2010.

Pred nama je još jedan od onih kojemu je današnja sloboda, kakva takva, dopustila izići na svjetlo dana. Njemu ovakvom u hudo komunističko vrijeme to nije bilo moguće, a njima takvima danas jest. I to je ona razlika koja vidljivo dokazuje je li netko humanist ili ne.

Čondrić je i više od humanista. On je kršćanin. To njegovo kršćanstvo nije salonsko, ulagivanje novim vremenima i slično, nego je svjesno opredjeljivanje za život u humanosti i okrenutosti Bogu. Nadahnućem i pjesničkim darom dokazuje da je čovjekoljublje i bogoljublje nešto što se ne može i što se ne treba dijeliti. Kad se tome još pridoda domoljublje, onda je slika uistinu zaokružena.

Rečeno se neprestano izmjenjuje u Čondrićevim stihovima. Istina, imaju neke pjesme više jedne ili druge sastavnice, ali su one uvijek odraz cjelokupnosti. Pjesnik promatra život oko sebe, promatra sebe u njemu i onda o svemu izriče svoj sud. Ne bježi u apstrakciju, riječi su mu i stavovi jasni. Zbog toga će na njegovo pjesništvo tzv. suvremeni književnici odmahnuti rukom, ali to je njihov problem. Uvjeren sam da će dulje trajati Čondrićevi, nego njihovi stihovi.

Pjesme u knjizi nisu podijeljene u cikluse. Pjesnik ih jednostavno reda jednu iza druge. Time čitava knjiga izgleda kao jedna pjesma čiji je samo naslov jasno izvučen. On očito potječe iz stihova pjesme U vrijeme rane jeseni. Životni vijek polako se bliži kraju i čovjek svodi račune. Dokle je stigao? Jesu li svi životni potezi bili mudri kako je tada izgledalo? Očito da nisu. A da je uspio, pjesnik može zahvaliti Nekome tko je izmislio vrijeme, utkao ga u sve životne pore da bi čovjek jednoga dana sretno stigao do nebeske gozbe.

Dok čitamo ove pjesme, čini nam se kao da nazočimo raznim skazanjima, skazanjima iz života jednoga čovjeka. Stihovi se ponekada približuju prozi, načinu pjevanja fra Janka Bubala, sagama i epici, te nam otkrivaju svijet koji jest suvremen, ali se ne gubi u uobičajenim oznakama suvremenosti. Ne ide mu uvijek ni tako lagano. Ponekada izgleda da Bog šuti, naročito kad nas pogode velike nepravde. A evo ja već ne mogu u tom razborit biti / Do kraja i mene je strah i razmišljati o takvom / Redu stvari u kojemu se razapinju oni što ljube / I kada ispred mene smrt steže prepunu šaku / Života debelim žilama užiljenim u patnju / I to sve samo zbog učinjenog dobra / Moja krv uzavre tražeći zadovoljenje / A ti o Bože šutiš (Bože ti šutiš) Teški su naravno ovakvi časovi, protresaju čovjeka do njegove zadnje žilice. Ipak, ne treba ih se bojati nego njima hrabro proći. Može se uz to i malo našaliti. A ti me o Bože pitaš jesam li spreman / A tko bi ovdje na zemlji mogao biti spreman / Kod ovako ludog srca? (Ludo srce)

I da se vratimo na početak. Pjesnik knjigu posvećuje svojim roditeljima. A već je odrastao čovjek. Jednostavno nikada nije prestao biti dijete, u onom pozitivnom smislu te riječi. To je, pak, odlika neiskvarenih ljudi i pjesnika. Oni drugi time se ne zamaraju. Trka za slavom ne dopušta im zaustaviti se ni na trenutak, nekome zahvaliti, pa makar se radilo i o roditeljima. S Čondrićem možemo jednostavno zaključiti: Već tisućljećima su isti uvijek s blještavim / Mramornim pročeljima i pozlaćenim / Reljefima nostalgično okrenutim u prošlost (Obijeljeni grobovi).

Nakon čitanja Čondrićeva pjesništva ne ćemo biti prazniji i ljući, nego ćemo i sami početi dublje razmišljati o svemu oko sebe. A to je odlika samosvojnog i dobrog pjesništva.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. svibnja 2011.; hrsvijet.net, 16. svibnja 2011.

Anđelko Vuletić, Poraz osvetnika, Alfa, Zagreb, 2009.

Mnogi su nažalost prošli kroz Udbine ruke. Komunizam nije imao milosti ni prema kome. Tko se uspio iščupati ostao je s ožiljkom na duši. Jednostavno više ništa nije bilo isto kao prije.

Anđelko Vuletić također je osjetio jugo-komunističku tamnicu. Vidi se to jasno i u ovom njegovom najnovijem djelu. Kaže da je pošao od novinske vijesti u ona vremena kad je Sarajevo bilo pod opsadom. Nemamo razloga ne vjerovati mu, samo ne znamo koliko je svoga pretočio u sve ovo. Zacijelo je sam razmišljao kako bi to bilo kad bi mu u ruke dospio jedan od njegovih mučitelja. Opet, bi li to bila pobjeda?

Radnja romana počinje na groblju. Pokapaju prijatelja, bivšeg političkog uznika. Nije ga pogodila granata ni snajperski metak, jednostavno se istrošio životom. A početak je bio u negdašnjim tamničkim mučenjima. Pada im na um dočepati se svoga tadašnjeg mučitelja. Mora biti tu negdje, samo se treba potruditi i pronaći ga. Namisao osvete brzo ih preplavljuje. U početku ih je malo više, da bi se kasnije iskristalizirala slavna trojka: Luka, kojemu je vid stradao u tamnici, Nesanica koji ne može spavati od tih dana i Fratar, koji je taj nadimak dobio također u tim danima. Počinju tražiti Bardaka, opet jednoga s nadimkom, koji im je lomio krčage o glave. One glinene. Bilo je to njegovo sredstvo uvjeravanja, izvlačenja priznanja da si radio protiv socijalizma, druga Tita i ostale bagre. Ma, naći će ga oni.

Kad su razgovori i pripreme daleko odmakli, posjećuju i mjesnog franjevca. Žele se uvjeriti u opravdanost svoga nauma. Međutim, ne dobivaju što su mislili. Fratar im govori protiv osvete. Napuštaju ga razočarani. Ipak oni bolje znaju što treba učiniti.

Nekako su pronašli Bardakovu adresu. Najprije iz kuće izvlače njegovu ženu. Kao udica im je poslužila priča o živežnim namirnicama kojih tada nije bilo: vegeta, kava, sol, cigarete... Doveli su je do podruma, navodnog svog skladišta, i prisilili da zove muža i ispriča mu lažnu priču. Da preskočimo, uhitili su i njega. Nju su tada pustili. Zavezali su ga za stup i ispitivanje je trebalo početi. Ali, tek su se sada spetljali. Kako to treba ići? Lakše bi bili u njegovoj ulozi jer su je već prošli i dobro naučili. Tijekom svega događaju im se i nezgode tako da na kraju ostaje tek Fratar koji razmišlja o svemu i zavezani mučitelj koji je možda preživio, a možda i nije.

Prilikom tkanja radnje Vuletić ne pazi toliko na zaplete i rasplete, koliko na nutarnja razmišljanja o smislu i besmislu osvete. Ustvari, nositelji čitave radnje zapravo su naslovi poglavlja. Sve ostalo samo je njihova raščlamba. Prvi tako glasi »Trske na vjetru«, a drugi »Ko se ne osveti taj – se ne posveti«. Može li se tako naprijed? Očito da ne može, što su dokazali i oni koji su opsjedali Sarajevo vođeni ovom drugom izrekom. Nanesena je bespotrebna patnja, a uspjeh nikakav, poput njihovog s Bardakom.

Ima Vuletić i boljih djela od ovoga, ali se ovim pridružio maloj skupini onih koji se ne boje prekapati po zloj ostavštini komunističkog vremena. Na taj način čiste našu zajedničku podsvijest i pokazuju nam da je moguće ostati čovjekom unatoč svemu. Kad bi im se još samo pridružili negdašnji mučitelji i njihove pristalice! Bila bi to pobjeda dobra, pobjeda svih nas, najveće moguće demokratsko otvaranje, rečeno političkim rječnikom. Ipak, bilo kako bilo, nama je pojedincima učiniti što možemo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. svibnja 2011.; hrsvijet.net

Branko Pilaš, Zlatni snovi, Naklada M design i dr., Međugorje – Synopsis, Zagreb, 2010.

Pisati za djecu slično je kao i pisati za odrasle. Govor prilagodiš njihovom uzrastu i naizgled to je to. Međutim, nije. Sadržaj mora slijediti ono ljudsko u svakome od nas. Starijima se može podvaliti nešto drugo, ali djeci ne. Oni traže kakvoću.

Pilaš je ovo imao na umu dok je sastavljao antologiju hrvatskog pjesništva za djecu koja je pred nama. Pod djecom misli na pučkoškolce. Široko pristupa zadanoj temi i ne iscrpljuje se na proljeću, cvijeću, prirodnim mijenama i sličnome, na što djecu neprestano pokušavaju svesti. Kao, ne razumiju oni još naše stvari. Pilaš im pristupa s dostojanstvom, želi u njima pobuditi odraslost, naučiti ih osluškivati život oko sebe u njegovoj mnogovrsnosti. Nakon toga bi trebali znati spoznato primijeniti u svom životu. Naravno da ovakve misli nisu daleko, dapače istovjetne su s onim što bi i odrasli trebali činiti. Jednom smo na ovoj zemlji i njome treba proći uzdignute glave unatoč svim udarcima sa strane.

Dok oblikuje antologiju, sastavljač ne polazi od skupine pisaca ili određenog vremenskog razdoblja. Pokušava zaroniti u cjelokupno hrvatsko pjesništvo, sve tamo od početka. To znači da ne samo da donosi uradke književnika iz današnje države Hrvatske, već i one iz BiH kao i iseljeništva. Za njega je to jedna jedina književnost i preko nje dijete će se obogatiti i povezati ne samo s cjelokupnošću hrvatske književnosti, nego i s cjelokupnošću hrvatskog povijesnog usuda. Nije slučajno da se ti književnici nalaze upravo tamo. O tome govore i njihove donesene pjesme. Bilo svagdanjeg života i bilo pripadnosti određenom narodu neprestano kuca u njima. Zbog svega ovoga antologija se ne će dopasti onima koji glume tzv. kozmopolitizam, a ustvari su ljudi bez ukorijenjenosti u bilo što ili jednostavnije rečeno isprazni ljudi.

Naslove ciklusima u antologiji Pilaš ne daje toliko prema pjesničkim proplamsajima, koliko prema tim proplamsajima u određenom vremenskom razdoblju. Tako počinje s naslovom »DA bi vazda sretna bila!« A tu se radi o kome drugom nego o Mihanovićevoj »Hrvatskoj domovini« ili »Lijepoj našoj« te sličnim uradcima drugih pjesnika. Nakon toga ide »Na pjesničkim izvorima«. Narod govori o sebi. Djeca se tako uče domoljublju i poštivanju svoga naroda, kao i svakog drugog. Kad to shvate i nauče, mogu se otvoriti bogatstvu hrvatske pjesničke riječi donesenom kroz usta pojedinih pjesnika. Najveća su posljednja dva ciklusa koja i svojim nazivima sve kažu: »Široka tematska lepeza« i »Zablistalo pjesničko praskozorje«. Čovjek uživa dok sve to čita i shvaća koliko smo bogati i koliko griješimo kad kažemo da smo mali narod. Istina, jesmo malobrojni, ali to nije jedno te isto.

Ne smijemo preskočiti još jednu značajku ove antologije. Ne zanemaruje čakavsku i kajkavsku književnost. Djeca se tako uče cjelokupnom pogledu na našu stvarnost i poštivanje razlika među nama. Jedno smo i jedno nam je biti. Kad bi još to i naši političari shvatili! Zapravo, shvaćaju oni to, ali su sebični probitci gadna stvar.

Čitajući ovu antologiju stariji će se obogatiti ponovno pronalazeći dijete u sebi, a djeca će se obogatiti pronalazeći odraslost u svojoj nutrini. Zbit će se ustvari susret i nikome ne će biti žao uporabljenog vremena. To je, pak, odlika samo dobrih djela.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. travnja 2011.

Tomislav Žigmanov, Prid svitom, samIzdat – Matica hrvatska, Čikerija – Osijek, 2008.

Igrom povijesnih vjetrova hrvatski se puk našao i u Srijemu, Banatu i Bačkoj. Još je tamo, iako u smanjenom broju. Nešto su učinili ratovi i neprijateljski režimi, nešto odumiranje. Ostaje samo slika svijeta koji je nekada tu bio.

Tomislav se Žigmanov hrabro dao u opisivanje toga nestajanja. Pritom nije na sebe stavio preuzetan teret. Progovorio je o svakodnevnim, jednostavnim ljudima, onima koji su u većini i preko čijih se leđa ustvari sve prelama. Približio nam je patnje jednog dijela našeg naroda na koji nažalost počesto zaboravljamo. Dok ih opisuje, prepoznajemo da je to i naša povijest, tako su i nas ovdje gonili i nastojali nam uništiti naš jezik, našu vjeru, naše postojanje.

Drago mi je da je izabrao govor tog područja, ikavicu, kojeg se pomalo stidimo jer želimo biti obrazovani. Zaboravljamo pritom da je to ustvari onaj iskonski hrvatski govor. Tek su prodor Turaka i promjena političkih prilika uzrokovali da za standardni hrvatski jezik nije uzeta štokavska ikavica. Žigmanov izvrsno dokazuje da ona lijepo zvuči. Ne mijenja ništa na stvari ni kad točno ne znamo kako se pojedine riječi izgovaraju. Na ikavicu u tim krajevima utjecali su, naime, i susjedni jezici pa ona nešto drukčije zvuči nego u drugim hrvatskim krajevima. Zbog toga je šteta da dobrodošao rječnik na kraju knjige nije obuhvatio više riječi. Ovako ponekada uz svo dobro nastojanje ne možemo odgonetnuti o čemu se na pojedinim mjestima govori.

Radnja koja se pred nama razastire počinje još tamo od Drugog svjetskog rata i traje do naših dana. Došla je nazovi demokracija i rađa se neki novi svijet. Samo, je li to privid ili stvarnost? U trećem dijelu knjige, njih dvoje, muž i žena, pred spavanje vode o svemu razgovor. To je ujedno i prvi dijalog u knjizi. U prvom dijelu, koji je kao i svi ostali jednostavno označen rimskim brojem, ženski likovi promatraju svijet i govore o njemu. U drugom dijelu to isto čine muški. I onda na kraju ovaj dijalog, muško – žensko. Događaji i ličnosti iz sva tri dijela se isprepliću pa tek na kraju možemo složiti mozaik događanja, ako nam se zbog nečega on slaže. U ovom djelu, koje se zbog svega može nazvati i romanom, mnogo su važniji životni stavovi negoli životne kobi. Likovi se nastoje odhrvati, pate, preispitivaju se, ali nikada ne izdaju to što jesu. Oni su narod i taj narod je neuništiv. Te istine Žigmanov nenametljivo provlači i kroz naslove pripovijesti od kojih je roman satkan. O tome se priča uvečer uz vatru na ognjištu, iako pisac na početku kaže da su likovi i događaji u svim pripovijestima izmišljeni i da je možebitna sličnost sa zbiljom slučajna. Nemamo razloga ne vjerovati mu, ali dijelovi toga mozaika potječu ponajprije iz svakodnevnog narodnog zapamćenja. Što je pisac sve to poredao po svom nahođenju, tek je umjetnički dodatak i ništa više.

Nije mi jasno zbog čega Žigmanov na kraju romana stavlja da ti i ti preporučuju ovo djelo i donosi njihov kraći tekst. Dovoljno je jak pisac da su mu dostatna uobičajena dva recenzenta i ništa više. Preporuku za čitanje neka ostavi čitateljima koji će je prenositi od usta do usta.

Bilo bi dobro kad bi književnici ili jednostavno umjetnici i iz drugih hrvatskih iseljeničkih sredina malo više obrađivali taj svoj svijet. Ima nas koji želimo saznati što se s njima događa i koji smo spremni otvoriti vrata svakoj mogućoj suradnji. Sve će nas to skupa obogatiti i doprinijeti ugledu nam jedine domovine.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2011.

Julienne Eden Bušić, Tvoja krv i moja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.

O tamnici se nikada nije imalo niti će imati dobro mišljenje. Jedni su tamo bili ili su im u nju odvodili najbliže, prijatelje, poznanike, istomišljenike..., za druge je ona mjesto gdje se drži ljudski ološ i s kojom nije dobro dolaziti u doticaj. Malo ih je koji razmišljaju da i nevin čovjek može tamo dospjeti ili da netko tko je trebao tek kratko vrijeme u njoj proboraviti u skladu sa zakonskim propisima zbog učinjenog djela, tamo proboravi gotovo čitav život.

Isprepliću mi se ove misli dok pred sobom gledam Bušićkinu knjigu i namjeravam se osvrnuti na nju u obliku prosudbe. Na koncu odustajem. Kako s dovoljno hladnoće govoriti o štivu koje nije izmišljeno, nego je izraslo iz života i predstavlja krik nad nepravdom?! Istina je, Zvonko i Julienne Eden Bušić, zajedno s još nekima, daleke 1976. u SAD-u su oteli zrakoplov da bi upozorili na nepravdu koja se nanosi hrvatskom narodu. Nikoga nisu namjeravali ozlijediti, tek upozoriti i baciti snop letaka nad izabranim odredištima. Međutim, policajac koji je bio upozoren na bombu nestručno je njome rukovao i poginuo. A oni su je bili izradili samo zbog uvjerljivosti, u loncu u kojemu su kuhali grah. I to je bilo jedino njihovo oružje, javno rečeno gdje se nalazi. Država je bezdušno iskoristila tu nesreću i strahovito im se osvetila. Podrazumijeva se da su svi okusili tamničke dane, i to duge i nemilosrdne, ali je najviše odležao Zvonko, čak 32 godine, dvije više nego što je to bilo po zakonu. U njegovom slučaju iskoristili su još jednu pojedinost: bio im je pobjegao, ali se predao nakon kratkog vremena. S pravom se Julienne pita zar to nije prirodno, odnosno zar je smisao tamnice da u čovjeku ubije svaki nagon za život i razmišljanje? (str. 135. – 136.) Nju su zbog Zvonkina bijega odmah zatvorili u samicu iako ništa nije bila kriva.

Nije Julienne nikakvo pomodno hrvatsko ime. Ona je čistokrvna, ako se tako uopće može reći, Amerikanka. Udala se za Zvonku i pridružila mu se u borbi za hrvatsku slobodu. Grize i grist će to domaće petokolonaše, pa kad su osjetili da bi Zvonko ipak mogao izići iz tamnice, nagaziše ga što više mogu u jednoj od emisija, vi recite kakve, Latinice. Hrvatski, pak, puk Zvonku dočeka raširenih ruku. Kako i ne bi! Biti toliko godina u tamnici i ostati uspravan. Pokazao je to još na početku i time zapečatio svoju sudbinu. Umjesto da tereti druge, kaje se, cmizdri, govorio je o pravu hrvatskog naroda na slobodu. Sudac mu to nije htio oprostiti. (str. 175. – 176.)

Za sve ovo dugo vrijeme dok je Julienne poput Penelope čekala svoga Zvonku, ostala su im samo tri sredstva doći u doticaj: prerijetki posjeti, pomno nadzirana pisma i kratki telefonski razgovori koji su se još skraćivali kad bi došlo do promijenjenih prilika u svijetu, kako su to tamnički službenici objašnjavali. Sama knjiga ustvari je zbirka pisama koje Julienne piše svome Zvonki. Međutim u isto vrijeme ona ih piše i cenzoru. Nikada nije sigurna hoće li ih propustiti do njega ili će ih zaustaviti, vratiti. K tomu, Julienne uopće ne zna tko je taj cenzor i što je to što nije dopušteno pisati. Zaprepašćuje kad vidimo što bezlični službenik misli da Zvonko ne bi trebao pročitati. Je li to preslik svijeta, s ove strane brave, kakav bi oni željeli da živimo? Julienne sve to podnosi i pokazuje nam koja je to povlastica gledati nebo, moći otići tamo i ovamo, slušati pjev ptica, staviti sasušeni list u sobu bez straha da će ti ga netko, kao tamničar Zvonki, uzeti, jer je to protivno nekim, Bog zna kakvim, pravilima.

Bez obzira što rekoh da ovu knjigu ne ću mjeriti prosudbenim metrom, već srcom, ipak želim reći da je uzorno književno napisana. Čak bi se mogla nazvati i epistolarnim romanom. Kolikogod spisateljica govorila o svojim vlastitim, teškim osjećajima, ipak nije skliznula u patetiku. To je izuzetno lako u ovakvim slučajevima. Očito je da je Julienne ne samo velika osoba nego i velika književnica. Nije napisala puno, tek joj je ovo druga knjiga, ali je ispisala izvrsno štivo. Ostat će u hrvatskoj književnosti zbog mnogo razloga. Jednoga dana doći će i u hrvatsku lektiru, samo da se još malo podigne magla koja tamo vlada.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 17. siječnja 2011.

Malkica Dugeč, Tragovima bezdomnosti, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.

Mislim da je teško voljeti svoju domovinu ako barem neko vrijeme nisi bio izvan nje i osjetio čežnju da joj se vratiš. A još ako si duže bio izočan. Eh, tada je čežnja duboka do boli.

Malkica je Dugeč u tuđini još tamo od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Malo bljesnulo hrvatsko proljeće, brzo se vratila komunistička zima i ona je sa svojim suprugom morala u izgnanstvo. Razlog je da se previše poduzela u to vrijeme. Ali nije proklela ljude i kraj iz kojeg su je protjerali. Nastavila je voljeti svoju domovinu, unatoč crvenilu koje su joj na silu pokušavali nametnuti.

Zbog svega rečenog pjesnikinja se neprestano vraća temama povezanima s osjećajem hrvatstva. Sluge politički ispravnog mišljenja zacijelo joj to zamjeraju. Ta oni i ne znaju drukčije. Naredbe se moraju slušati, a srce pusti kraju. Međutim, Malkica Dugeč ne savija vrat pred samoproglašenim gospodarima. Prihvaća novi okoliš u koji je došla i zahvalna mu je da ju je primio, ali se neprestano sjeća svoje domovine koja ju treba i koju ona treba. Daljine ništa ne znače, ako su puti srca otvoreni.

Iako bismo mogli reći da pjesnikinja ide dalekim putovima, ona je, ipak, uvijek tu. Uči sebe i nas kako voljeti i ostati svoj. Stalno je na proputovanju, traži sebe u onostranom i ovozemaljskom. Oboje su joj dragi i oboje predstavljaju srž njezinog bića. Jednostavno rečeno vjeruje u Boga i vjeruje u čovjeka. I jedno i drugo isprepliću se čineći čvrsto jedinstvo. Mudrost je to života koja se stječe kad se prihvati svoj usud i na nov način počne gledati svijet oko sebe. Djeca negdašnjih komunističkih moćnika i pristalica te pogubne i propale ideologije teško da to mogu dokučiti, osim ako se nisu obratili i poslušali zov svoga srca i svoga naroda. Naravno da to nije tek tako jednostavno. Traži se određena hrabrost i određena jasnoća pogleda.

Tragovi koje Malkica Dugeč slijedi polaze još tamo od Herceg Bosne. Sjeća je se i ne napušta je. Njoj granice nisu ništa drugo nego samo to: ljudska odredba koja se sutra može promijeniti. Ali i sutra i preksutra hrvatski narod bit će na istom mjestu i treba ga voljeti. (Dođe li vrijeme govora) Ta čežnja posebno narasta u veljači. Tad bademi cvatu, tamo dolje u Hrvatskoj. (Dok u Hrvatskoj bademi cvatu) Čovjek ih mora sanjati, htio ne htio. I kroz taj san rađaju se nove latice i plove poput brodica. Kako to sve ne opisati? Što će ti ruka, ako nikad njome / Ne zapišeš riječ na jeziku hrvatskome?, pita se pjesnikinja (Što će ti ruke?). Zaista je ovo pitanje na mjestu. Možda još i više kad vidiš invalide Domovinskog rata. Malkica Dugeč ih ne gleda kao one koji su promašili svoj život, već kao ljude kojima trebamo biti zahvalni. Za našu slobodu darovali su razne dijelove svoga tijela i svoje duše. Želi im poručiti da nisu sami ni onda kad ih društvo, a što je to društvo, odbacuje. (Invalidi Domovinskog rata) Nema druge nego se neprestano vraćati cesti svoga zavičaja, koja se, istina, pojavljuje i nestaje, ali je uvijek tu negdje. (Cesta moga zavičaja)

Bez obzira bili u domovini ili u inozemstvu ne bismo trebali odbacivati puteve koje otvaraju pjesme Malkice Dugeč. Vode nas samima sebi i otvaraju nam nove, za koje nismo ni slutili da postoje. Široki su i daleki, ali zato zanimljivi i prelijepi. Hrabri njima putuju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. siječnja 2011.; hrsvijet.net

Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt, Fraktura, 2009.

Šutnja. Ona ubojita, svakodnevna šutnja. A onda dijete pronađe fotografiju. »"A tko je ono?" "Nitko!", procijedio je kroza zube, otimajući mi fotografiju. "Baš nitko!"« (str. 120.) Riječ je o ocu, njegovu ocu, njegovoj kćeri i njegovoj unuci. Ne, ne radi se o bezosjećajnosti. Samo su komunisti povijest obojili svojom bojom, crvenom. »Zacrvenit će se Hrvatska«, reče trenutni hrvatski predsjednik Josipović puno godina kasnije.

Roman je satkan od životnog udesa četiri naraštaja u obitelji. Da, to je njemačka obitelj u Hrvatskoj, točnije Osijeku, odnosno jednoj njegovoj četvrti. Odatle i naziv samog romana, Unterstadt. Prabaka, baka, majka, pripovjedačica. Ima tu i muških likova, kao što već spomenusmo, ali ženski su likovi nositelji radnje. Ovim osnovnima pridodaju se naravno razni drugi. I povijest teče, krvava i teška. Bič protoka vremena nemilosrdno udara njemačku manjinu. Tjeraju ih u logore, ubijaju, otimaju im kuće i imanje, protjeruju, siluju... Jednostavno su bića za odstrjel. Dok najmlađi naraštaj, pripovjedačica, priča o svemu tome, ujedno priča i o svojoj osobnoj povijesti. A u njoj se svašta skupilo. Najprije je teško saznala kome ustvari pripada, poslije toga otišla na studij slikarstva za koji je tek mislila da ima dara, pobacila začeto dijete, mladić joj poginuo u Domovinskom ratu, davno ostala bez vjere... Sve joj se smiješalo.

Da nisam prije čitao o kojoj temi govori, ne bih roman dočitao do kraja. Napisan je u trenutnom modnom stilu. Nema puno ni radnje, ako radnja nije svo pripovjedačicino sjećanje. Ona, naime, nakon što joj je susjeda Jozefina javila da joj je majka na umoru, putuje u Osijek. Ali dok je stigla, majka je već umrla. Kuća je ostala prazna. Odsjeda naravno u njoj, brine se za majčin sprovod i prekapa po starim fotografijama. A tu je i Jozefina sa svojim sjećanjima i poviješću. Kroz tih nekoliko dana pred njom se otvara puno toga novoga. I Katarina, pripovjedačica, skače s događaja na događaj. Teško je sve to pratiti. Pritom se ponaša kao djevojčura iz šezdesetosmaških godina. Pije, puši, ružno govori, Bog i te stvari je ne zanimaju. Tek negdje u dnu svih tih riječi naslućuje se da je nešto strašno žulja. Na nekoliko se mjesta i ponavlja, kao u onom događaju sa Snježaninom bakom koja se ubila zbog svoga muža Dragana, jer se osjećala krivom što je zajedno s njim uselila u tuđu, njemačku kuću.

Dok razotkriva predrasude prema njemačkoj manjini, Katarina njeguje slične predrasude, sada prema pripadnicima hrvatskog naroda iz južnijih krajeva. Spominje neke koji su siromašni i nekulturni došli s kamena, hercegovačkog ili imotskog, kako kaže, te zagadili svakodnevni život. Opisuje nam pritom Marka koji se uselio u tuđu lijepu kuću i od nje napravio svinjac (str. 92. i 286.). O čemu se ovdje radi, potpuno mi je nejasno. Koliko ja znam, u zlosretna komunistička vremena Hercegovci i Imoćani bili su ili pod ledinom, ili u tamnici, a ostatak je nemilosrdno gažen da bi šutio i bio pokoran. Možda misli na neke druge Hercegovce i Imoćane, samo trebalo je to jasno reći.

Bez obzira na sve kritike ovaj roman ipak valja pročitati. Pokrenuo je temu koju se još nitko nije usudio iznijeti na javu. Dok sam čitao radnju romana, na um mi je padala sudbina ustaških, domobranskih, jednostavno rečeno svih onih obitelji koje su komunisti držali neprijateljskima. Sve je isto, samo imena treba promijeniti.

Na kraju romana i Katarina se sudarila sa svojim životnim tijekom. Vrativši se u Zagreb jednostavno je osjetila potrebu otići u katedralu. »Čitava je izduljena kamena unutrašnjost mirisala na tamjan, na suspregnuti dah bolesnih i plačnih ljudi. U glavi mi se smijala baka.« (str. 398.) A ona je, spomenimo, vjerovala u Boga, kao i Jozefina. I roman završava Katarinom koja razmišlja da možda stvarno postoji netko tko prima molitve, ispunjava ih, tko je svima njezinim pomogao da ustraju. Nigdje alkoholnih, cigaretnih i raznih drugih zavodljivih para. Vrijeme je vratiti se kući.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. prosinca 2010.; hrsvijet.net, 13. prosinca 2010.

Vjekoslav Boban (uredio i priredio), Književni kritičari o Dubravku Horvatiću, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008.

Prijatelji su ga zvali Dodo. I bio je mnogima drag, s obje strane granice. A neprijatelji su ga slijedili. Tako se priča o dobrom hrvatskom književniku Dubravku Horvatiću pretvarala u ljigavo komunističko poimanje ljudskih prava. On se ipak nije dao i išao je svojim putem.

Ovo što upravo iznesoh vrlo je vidljivo u knjizi koju uredi i priredi dobar Horvatićev prijatelj, kao i poznavatelj njegova djela, Vjekoslav Boban. Pristalice komunističkog svjetonazora nisu imale nešto protiv njegova književnog rada sve dok ne bi dirnuo, ili bi to oni mislili, u njihov svjetonazor. Tada su se na njega obrušavali drvljem i kamenjem, zanemarujući svako stručno prosuđivanje. Od onih koji su doneseni u knjizi ovdje se svakako treba prisjetiti Dražena Vukova Colića. Što taj sve nije izgovorio protiv Dubravka, a samo zato što se usudio napisati i objelodaniti pripovijetku »Vruća listopadska noć«. Da stvar bude gora, naravno po komuniste, objelodanjena je u časopisu Encyclopaedia moderna, koji je u podnaslovu nosio oznaku »časopis za sintezu znanosti, umjetnosti i društvene prakse«. Istina, imao je pravo u prosudbi naravi pripovijetke. Ona je bila antisocijalistička. Ali iz toga Colić izvlači sljedeće mišljenje: »Ovakva pripovijetka zacijelo neće pridonijeti književnom glasu Dubravka Horvatića« (str. 88.). Colić očito književnost mjeri političkim, a ne estetskim metrom. Pristaše komunizma i do danas ostaše takvima.

S druge, pak, strane Horvatić postupa posve drukčije. Njegovo je mišljenje da u Hrvatskoj ne smiju postojati nepostojeći pisci, bez obzira na njihov politički predznak. Zbog toga se bavi hrvatskim iseljeništvom, putuje i piše o Herceg Bosni, na užas njegovih protivnika. Ovu Horvatićevu stranu prilično opširno obradio je Krešimir Šego, istina ne u svim njezinim sastavnicama, jer to i nije bila tema njegova napisa. Posebno ističe kako je Horvatić duboko zagazio u hercegbosansko povijesno biće. Nije priznavao granicu koju povijest postavi između jednoga te istog naroda. Ostavio je političarima da se s njom natežu, a on ju je neprestano prelazio.

Zacijelo da osobna sudbina pisca utječe i na njegovo pisanje. Kod Horvatića je to bio gubitak oca. Zameo ga je komunistički vjetar na koncu rata, jer je bio endehazijski uglednik, sudac. Dubravko nikada o tome nije prestajao misliti. A oni koji su mu ubili oca nisu prestali misliti na njega. Bdjeli su da svojom darovitošću ne bi ugrozio »tekovine socijalizma«. Možda je tu i odgovor na nerazjašnjenu smrt jednog od urednika Encyclopedie moderne nakon što je u njoj objelodanjena spomenuta Horvatićeva pripovijetka.

Boban u uvodu razjašnjava kako je zamišljeno ovo djelo. Zbog opsežnosti građe odlučio je da svaki pojedini kritičar bude zastupljen samo jednom kritikom. S druge, pak, strane htio je i osvijetliti Horvatićevo djelo u njegovoj cjelokupnosti. Tako se moralo dogoditi da tekstovi ne predstavljaju antologijske kritike o Horvatiću niti su uvijek ono najbolje što je dotični rekao o njemu. Išao je, dakle, za tim da napravi panoramski pregled Horvatićeva rada kroz usta kritičara. Za onoga tko želi bolje upoznati Horvatića, to je nešto dobro došlo.

Zbog velike nadarenosti i velike hrabrosti Horvatića nisu mogli ušutkati u hudo komunističko vrijeme. Kad je nastupila sloboda, njegov je dar došao do potpunog izražaja, iako mu se životni vijek polako bližio kraju. Iza njega ostalo je golemo djelo i prijatelji koji će ga voljeti. A što više može poželjeti čovjek, unatoč svim poteškoćama koje su ga znale satirati?!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. studenoga 2010.; hrsvijet.net, 29. studenoga 2010

Tomislav Marijan Bilosnić, Kolac u rijeci Zrmanji, Istarski ogranak DHK, Pula, 2007.

Pisac romana pred nama je pjesnik, slikar, romanopisac i još mnogo toga. Bjelodano to dokazuje u ovom djelu. Oslikavajući sudbinu dvojice ljudi koji su mogli biti jedna rijeka, ali su otišli na razdvojene obale, progovorio je o mnogočemu. Zbog toga nije uvijek jasno kojim zapravo putima ide i što nam želi poručiti. Tek na samom kraju naslućujemo sržnu misao koja je pokretala romanopiščevu ruku.

Riječ je, dakle, o Domovinskom ratu, odnosno o tamnici koja je njime ispunjena. Zvonimir, iako veliki hrvatski ratnik, dolazi u nju jer je ubio tetkina sina oslobodivši mjesto od neprijatelja. U njemu je vidio Milana, također tetkina sina. A on mu je silovao sestru i doprinio da bude ubijena. I Milan je također u tamnici, istoj. Nije uspio pobjeći nakon dovršetka rata tijekom kojeg je puno zla učinio. Obojica su još odana drogama. Tu su također i drugi utamničenici, s različitim životnim sudbinama. Nema što, plodno tlo za bujanje i iskazivanje različitih izopačenosti.

Dok nabrajamo likove romana, nikako ne preskočimo upravitelja. Dobro se snalazio u bivšem i dobro se snalazi u sadašnjem sustavu. Naravno, trenutno je veliki Hrvat. Međutim, nimalo ga to ne priječi manipulirati utamničenicima i prodavati im drogu. Pritom ne bira sredstva. A kao pomagače među utamničenicima bira koga druge nego opet one iz bivšeg sustava. I krug je zatvoren. Tamnica živi svojim životom, tako daleko od nas a opet tako blizu.

Nije čudno da se Zvonimiru sve slomilo u životu. Najprije je učinio to što je učinio, nakon toga ostavila ga je žena, a sada je shvatio da ga je ostavila i država za koju se borio i bez bilo kakve primisli bio spreman umrijeti za nju. Dane provodi zatvoren u se, u nekom polusnu, ujedno izočan i nazočan. Naravno da zbog toga drugi krivo očitavaju što se s njim događa. Jednako Srbi kao i Hrvati. Boje ga se zbog dokazane hrabrosti, a tako bi ga rado odstranili, kao i upravitelj i stražari koje je nekada silom gonio na bojište.

Roman je napisan manirom crnog vala. Osobno mi se to ne sviđa, ali u dubini svega nije beznađe pa se može prihvatiti. Sirovost prikazanog jednostavno nas udara u glavu. Očito ni pisac nije zadovoljan kako se sve odvilo. Sanjao je jedno, a dogodilo se nešto sasvim drugo. Nema isprike za propuste, sve treba ispraviti ma koliko boljelo. Nešto kao Milan i Zvonimir. Obojica su svjesna da su zabrljali, neki više neki manje, i neprestano vrebaju priliku na neki dostojanstven način izvući se iz svega toga.

Događaji iz Domovinskog rata su u svima nama još itekako svježi. Ipak, Bilosnić se ne ustručava razmišljati o njima i, ako ništa drugo, barem naznačavati zaključke. Lijeva i desna obala rijeke, hrvatska i srpska, na jednom su tlu. Zavičaj je isti, životne priče često se isprepliću. Ali neke druge priče znaju zamutiti vodu, kao one iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedna obala htjela je razrušiti drugu, a ova se nije dala. I nasta ratni kovitlac.

Od svih drugih događaja u romanu spomenimo još prvo Zvonimirovo puštanje na slobodni vikend. Evo kako to opisuje romanopisac. »Već tada izazvalo je to dvojbe kod stražara i zatvorenika, ali i u javnosti, kad je bilo obznanjeno u gotovo svim hrvatskim medijima. Kako to da je već poslije tri godine zatvora ratnome zločincu dopušten slobodni vikend?

Može li se vjerovati takvome zakonu i takvom pravosuđu? Kome je čista savjest s ovakvom pravdom? - postavljeno je gotovo referendumsko nacionalno pitanje. Teško je sve druge banalne teze i nabrojiti, od pitanja što će reći haška tužiteljica do bojazni možemo li i hoćemo li tako ući u Europu.« (str. 121. – 122.)

Puno je toga zgusnuto u ovim riječima. A Zvonimir je već bio okajao sve što je, ranjen zločinom prema sestri i drugima, učinio kao osvetu; pružalo mu je to mogućnost ponovo uspostaviti dobar kontakt sa ženom koju je volio... Završilo se u buktinji, s Milanom, usred tamnice, kao dva crna kolca zabodena u vodu koja protječe, protječe...

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. studenoga 2010.; hrsvijet.net

Ivan Aralica, Život nastanjen sjenama, Znanje, Zagreb, 2009.

Aralica je odavno poznati pisac, ali ni u jednom romanu nije sebe izložio tako kao u ovom. Istina, nije to ni zadaća romanopisaca. Samo, uvijek nas kopka zbog čega netko piše tako kako piše?

Ovo je ujedno i jedna od temeljnih polaznica na kojoj je satkan čitav roman. A odgovor je naslovnica: osamljeni jablan na livadi koji se prkosno vinuo k nebu. Kako stari, Aralica ga sve više primjećuje kad se pogleda u zrcalu. I mora se s njim suočiti.

Ustvari, Aralica se prisjeća svog oca. Neizmjerno je volio jablanove. Pomogli su mu da se osovi na noge i postane netko i nešto u obitelji koja je bila mnogobrojna i polako se stala osipati. Jablanovim gredama sagradio je sebi i svojoj obitelji dom. Bio je to uspjeh života. Iz osame koju sa sobom donosi život za ovcama, kamo je još kao mali gurnut, stupio je u borbu odgajanja svoje djece za prave ličnosti. Vrijeme mu, podrazumijeva se kao stoljećima u Hrvatskoj, nije bilo naklonjeno. Došao je i Drugi svjetski rat noseći sa sobom smrt i razaranje. Mali Ivan priključio se slučajno partizanima, neki drugi iz obitelji otišli su na ustašku i domobransku stranu. Tu su bili i rišćani, oni s druge strane rijeke, sa svojim opredjeljenjima i zbrka je bila potpuna. Nakon toga dođe pobjeda komunizma i težak hod pod njim. Na kraju svega odrasli, poznati i priznati Ivan sudjeluje u Oluji, časnoj i pobjedonosnoj bitci iz Domovinskog rata. Očevu su mu kuću spalili, uništili jablanove grede i sve protjerali iz sela. On sjedi na zgarištu i nastavlja razmišljati o svome životu i svima onima koji su se u njega dobrom ili zlom srećom umiješali. Podrazumijeva se da odlazi na očev grob do kojeg dugo zbog okupacije nije mogao. Moli se i priželjkuje vrbov panj na kojem bi i sam umoran otpočinuo. Nastavio bi tada slušati život svoga zavičaja i pričati ostatak svoje priče.

Nakon svake ispovijedi trebalo bi slijediti odrješenje. »A kad se ćaći pridružim, Gospodine, daj mi ono što je moja priča zaslužila.« (str. 988.) Neuobičajeno, ali ovo je najprikladnije odrješenje. Pisac vjeruje ne samo u svoje književno, nego i ljudsko poslanje. Sve je kod njega povezano i ne želi dopustiti da ga razara dvojstvo. Tada se ne bi mogao pogledati u zrcalo i vedra čela odgovoriti ćaći što ga pita.

Roman je inače sastavljen od osam poglavlja ili knjiga. Napisane su u obliku pisama piščevu uredniku Zlatku. Započinju u petak 4. kolovoza 1995. i tako svakodnevno do petka 11. kolovoza iste godine. Slavni su to hrvatski dani. Mnogi se na njih pokušavaju nabaciti blatom, ali uzalud. Hrvatski se čovjek poput jablana uspravio i odlučio živjeti svoj na svome.

Iako ovaj roman nazivaju autobiografskim, i on to po mnogim sastavnicama jest, ja bih ga radije nazvao povijesnim ili stvarnosnom prozom kojoj je ipak najbliže. Mnoge likove prepoznajemo ne samo po crtama naravi već i po imenu, a da ne govorimo o događajima. Sudeći po tome, kako teče radnja romana i što je pisac nakon njegova objavljivanja izjavljivao, sve je stvarno. Kroz svoje osobne doživljaje i doživljaje svoje obitelji Aralica priča priču o Hrvatskoj na raskrižju suvremenih događanja. Život ga je bacao tamo i ovamo, ali mu je jedno uvijek bilo na pameti: nikada ne izdati svoju obitelj i svoj narod.

Ovim svojim djelom Aralica je udario snažan pečat hrvatskoj književnosti. Vratio joj je matoševsku stranu. Snažna, ali u isto vrijeme domoljubno borbena. Ne zabija poput noja glavu u pijesak, već odražava pravi život na ovom komadu kugle zemaljske. I zato će ostati, a književnost protivnu njoj otpuhat će vjetar kao lišće u jesen.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 25. listopada 2010.; hrsvijet.net

Ljubo Krmek, Humljanke, Naklada DHK HB, Mostar, 2008.

Najprije izgubismo ime: Hum. Oduze nam ga jedan naš kojega tuđin nazva hercegom. A onda nam pokušaše oduzeti i dušu. Turci navališe, Europa se povuče. I tako do dan danas. Samo, hrvatski čovjek ne zaboravlja, iako oprašta, dok na istini nastoji graditi svoju budućnost.

Zanimljivo je, dakle, čitati ovu Krmekovu knjigu. Ulazimo u svoju prošlost, prisjećamo se da je nekada ovo što vidimo izgledalo drukčije i da još sada ključa u nama. Ne, nema tu nikakvih godina i nadnevaka, nije Krmek povjesničar, on je pjesnik zagledan u daljine. Ništa tu nije sračunato, osim ako je to odluka biti svoj i kao takav osvajati svijet oko sebe.

Nije Ljubo Krmek prvi koji progovara o humskoj zemlji. Spomenimo samo one čiji se utjecaji osjećaju u njegovim pjesmama: Mak Dizdar, fra Janko Bubalo, Dragan Šimović... Mogli bismo pribrojiti i Vladu Puljića koji je ne samo opisivao nego i slikao svoju dragu zemlju. Svima im je zajedničko da su voljeli povijest ozemlja na kojem obitavaju, da su ga držali uvijek svojim i hrvatskim, da su se odmarali u njegovoj svjetlosti i privlačnosti. Slušali su svoje srce, a ne nikakva ogovaranja sa strane.

Zbirka je podijeljena u 7 ciklusa. Bilo bi bolje da je cikluse »Ratnicima humskim od pera« i »U spomen roditeljima« nazvao nekako drukčije. Suviše podsjećaju na posvetu, nikako na nosivu gredu u pjesničkom zdanju. Međutim, lako za to ako su pjesme ispjevane kako Bog zapovijeda. Spominjem Boga jer je on duboko u svim Krmekovim pjesmama u ovoj zbirci. Poput niti provlači se kroz sve cikluse i svoga pjesnika prikazuje kao bogoljupca, ili drukčije rečeno, kao onoga tko je otvoren onostranosti u kojem je god obliku netko shvaćao.

Predgovor Marine Kljajo Radić i pogovor Antuna Lučića zacijelo su dobrodošao zanatski dodatak. Pjesnik ima još mnogo toga za reći pa je dobro paziti da ide pravim putem, a i da je na kraju svoga putovanja opet treba paziti jer se čovjek lako zanese i odluta kamo ne bi trebao.

Putniče / Kad u zamorja humska zagaziš / Nek' ti kolino malo klecne / Nek' ti ruka k čelu poje / Jer tu vječite borbe bjesne // Hržu konji ječe junaci / Mučenici // Ja knez Mihajlo / Ja voivoda Stipan / Ja župan Juroje... (Humska zamorja) Ovako počinje Krmekova zbirka pjesama. Kao da je u ovim riječima sve rečeno. Bili smo tu davno, krv svoju lili da bismo opstali unatoč svim ugrozama. A gdje smo sada? O tome zbore ostali stihovi u zbirci. I onda na njezinom kraju obraćajući se vijanim vjetrovima pjesnik veli: Hvala vam / Što smo kao izvor kao svjetlo kao plamen kao vjetar / Što smo kao šećer kao sol kao voda kao nektar (Ave) Ma, jesmo li takvi? Valjda jesmo ili ako nismo vrijeme je da postanemo. Pjesnik je učinio svoje, probudio je svijest u sebi i u nama, možemo li ga slijediti ili ćemo samo odmahnuti rukom? Možda nam na to odgovori njegova sljedeća zbirka pjesama.

Ima smisla čitati Krmekove stihove. Jednostavno i bez prisile pokazat će nam jedan od putova do nas samih. Ne će vrijeme stati ako se ne odazovemo, ali ćemo biti siromašniji za određene spoznaje. Bilo kako bilo znam da će Krmek ostati vjeran putu kojim je pošao. A on je dobar, pjesnički, otvoren pravom životu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Michael D. O'Brien, Otok svijeta, Treći dan, Zagreb, 2008.

»Star sam. Vrijeme se otkrilo i bacilo svoju tlapnju vječnosti, iako je zapravo i ono dio vječnosti. Čistim hodnike, iznosim smeće, nastojim se ne uznemiravati zbog buke automobila i pneumatskih čekića koji razbijaju ulicu ispred kuće, kako bi položili još jedan asfaltni sloj što će ga budući naraštaji iskapati. Velik je ovo grad. Iako u njemu živim već gotovo četrdeset godina, još mi uvijek nije jasno kako opstaje.« (str. 6.)

Zvuče prilično idilično ove prve riječi romana, zar ne? O'Brien nas vodi pred kraj životnog putovanja osobe koja je po svemu bila izuzetna, naročito po dobroti i patnji. U pogovoru pisac kaže da je od svega najnevjerojatnije to da se sve dogodilo u stvarnosti, izuzev onog »svakodnevnog«. Pa o čemu se radi?

U prvom poglavlju nazvanim »Planine« pred očima nam se rasprostire tipična hrvatska seoska sredina početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Istina, rat je, ali selo je osamljeno u brdima i nadaju se da do njih ne će doći ta kataklizma. Glavni junak Josip Lasta ima 10-ak godina. Živi sa svojim roditeljima, posjećuje crkvu i voli fra Antu koji im tako lijepo govori o Bogu i o životu. Jednoga se dana i zaljubljuje u vršnjakinju Josipu. Život je zaista prelijep. A onda ga otac vodi u Split. Koja milina! Prolazeći kroz Mostar, Široki Brijeg, Dalmaciju upoznaje koje su sve strane u sukobu. Stječe životna iskustva, ali mu je to sve još daleko. Tetka, koja je časna sestra, časti ga čokoladom. U pamćenje mu se urezuje očev zabrinuti lik dok se moli ispred vrata zatvorene splitske katedrale. Pamti i da je fra Ante završio školu na Širokom Brijegu. Možda i on postane fratar, tko zna?

Naslov drugog poglavlja brutalno je jasan: »Krv«. Po prvi put u životu Josip iskusuje rugobu zla dok u susjednom selu traži ženu koja će pomoći njegovoj susjedi poroditi dijete. Iznenada se začulo puškaranje. U selo su nahrupili neki bradati ljudi. Ne uspijeva pobjeći. Jedan od njih zabuljio se u njega i pita ga za ime i prezime. Nakon odgovora pušta ga da pobjegne. Josip se vratio kući, ali tamo je također sve već bilo zapaljeno. Otac i majka ubijeni, Josipa također. Na crkvenim vratima zatiče mrtvog fra Antu. Hostije razbacane po crkvi i umrljane krvlju. Jede ih, jede... i bježi glavom bez obzira od sveg tog zla. Kamo, pojma nema, samo naprijed, naprijed.

I tako poče Josipovo prerano odrastanje i hrvanje s nevoljama. Nakon raznoraznih peripetija našao se u Sarajevu kod tetke. Ubrzo i rat završava. Tetak partizan vraća se kući. Josip u njemu prepoznaje vojnika koji ga je pustio, ali ne i druge, uključivši roditelje i Josipu. Ponovno bježi. Zatičemo ga kao punoljetna mladića u Splitu. Studira. Privlači ga matematika, svemir, filozofija. Bavi se športom da pobijedi užas svojih sjećanja. Iako razmišlja o svemu, nastoji o sebi proširiti apolitičnu sliku. Ipak, jednoga dana ulazi u krug ljudi koji se potajno okupljaju i pričaju o kulturi, umjetnosti... Čak počinju izdavati i novine. Josip se u međuvremenu i ženi. Začelo mu se dijete. Objavljuje svoju prvu knjigu, piše i pjesme. Izgleda da sve sjeda na svoje mjesto. A onda jedne večeri nogom razvališe vrata, izvukoše ga iz postelje i odvedoše u nepoznato. Netko ih je izdao. Ispitivanje, strahote Golog otoka. Jedne burevite, mrzle, teške noći, uspijeva pobjeći. Dokopao se i Splita. Saznaje da ih je izdao brat njegova punca, komunist. Htio ga je ubiti, kao i onog čuvara na Golom otoku. Nešto je prevagnulo da to ne učini, iako mu je ovaj rekao za smrt svih njegovih najmilijih. Uspijeva pobjeći u Italiju. Smjestili su ga u ludnicu, jer od nutarnje boli više nije funkcionirao kao čovjek. Oporavlja se korak po korak da bi na kraju dospio do Amerike. Nastoji preživjeti u tom novom svijetu. Zna za patnje onih s Bleiburga. Ne ćemo više o radnji, spomenimo samo onaj nesporazum sa Srpkinjom, prodavačicom u ribarnici. Ona je od njega mislila da je jugoslavenska uhoda, da bi se na kraju uspostavilo da je najvjerojatnije robijao na Golom otoku zajedno s njezinim sinom, uvjerenim komunistom.

Treba Bogu zahvaliti što je Michael O'Brien napisao ovaj roman, a naročito što ga je napisao na engleskom. Istina iznesena u njemu tako odudara od službene istine koja nam se nastoji utuviti u glavu. Josip Lasta predstavnik je svih onih nebrojenih hrvatskih sudbina razasutih diljem domovine i diljem svijeta. Zlo ih je pržilo, oni umjesto da odgovore mržnjom, odgovaraju dobrim i nadom u bolje sutra.

O ovom romanu, i o njegovu piscu, pisalo se i govorilo u Hrvatskoj i u BiH, ali uglavnom u onim javnim glasilima koje nazivaju »desnima«. Pa tko je taj Michael O'Brien da bi ga se smjelo preskakati? Živi u Kanadi, piše uspješnice ocijenjene s 5 zvjezdica čak i na Amazon.com. Uz to slike mu se i murali nalaze u crkvama i muzejima diljem Sjeverne Amerike i Kanade. Očito, nevažna neka ličnost!!!

Kolikogod mi se sviđa ovaj roman i kolikogod ga ocjenjujem izvrsnom ocjenom, teško ga čitam kao ni jedan drugi. Previše je tu muke, previše je ona stvarna, previše je majstorski ispisana. Taman i sve ovo znali prije samog čitanja, na kraju više nismo isti. Žudimo samo da krug patnji konačno bude zatvoren i da se ukaže sunce, svima, a ne samo nama.

Rekosmo na početku da je Josip starac u tuđoj zemlji. Na kraju romana on je u svojoj zemlji, vratio joj se makar star, i ponovno razgovara s lastavicom kao nekad u djetinjstvu. Ona polazi i on je pita kamo ide? »Nije potrebno pitati. Već je izgovoreno.« (str. 721.)

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Andrija Vučemil, Čitajući Eckharta, Rinaz, Rijeka, 2008.

Zabava, stavljanje sebe u središte svega, ono je nešto na što nas svakodnevno guraju. A poniranje u svoje nutrine može proći samo ako se radi o jogi ili drugim zapadnim pomodarijama.

Vučemil je svjestan svega i ide svojim putem. Usuđuje se zaviriti u Srednji vijek i iz njega izvući mističara koji je razmišljao svojom glavom i tražio Boga. Naslanjajući se na njegovu duhovnost ispisuje stihove u kojima se više nego i u jednim drugima susreće sa samim sobom. Vodeći svoj nutarnji razgovor nagoni nas na razmišljanje i o našemu životu. Jesmo li hrabri poći tim putem ili radije stisnemo pucu daljinskog upravljača? Usudimo se barem na to odgovoriti.

Dok čitam ove stihove, pomalo se prisjećam fra Janka Bubala. Nekako je slično i on pisao, čime ne želim reći da ga Vučemil oponaša. Našli su se jednostavno na istoj stazi, čitali su pisce koji odišu sličnom duhovnošću. A u pozadini svega odjekuju psalmi, taj tako stari način traženja i pronalaženja Boga. Jesu ih napisali Židovi, ali su oni postali baština čitavog čovječanstva, način izražavanja koji te dubinski tjera na susret sa samim sobom.

Bez uvodne pjesme točno je 50 pjesama u ovoj zbirci. Osim što su napisane uobičajenim latiničnim pismom, napisane su i na glagoljici, čak najprije na njoj. Pjesnik kao da nam time poručuje da se ne smiju zaboravljati svoja ishodišta. Tek kad si ih svjestan možeš se pitati jesi li ti taj Hram koji treba biti slobodan u djelu i nakani / pročišćenja / da sve blista i bude spremno / za doček / nove riječi / i susret s Njim (I.) A na tom putu Vučemilu je odgovoriti kako se ponijeti prema onima koji su ga još u mladosti, nevina, strpali u samicu i okove. Nije bio sam, Goli otok pamti mnoge tragične sudbine. Komunizam je tu izlio svu svoju ogavnost. Umjesto da se nastambe na njemu sačuvaju kao opomena za buduće naraštaje, one propadaju i umjesto svega dopušta se ovih dana otvaranje pečenjarnice. Komu, zbog čega...

Vučemil se ne treba stidjeti ni svojih stihova ni svoga života. A neki drugi? Neka oni na to odgovore, mi ćemo dotle čitati ove i slične pjesme.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 2. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Michael O'Brien, Sofijina kuća, Verbum, Split, 2008.

U ovo suvremeno vrijeme lijepo je pročitati knjigu koja normalno govori, iako o nenormalnim stvarima. Drugi je svjetski rat i njegov odraz u suvremenosti kroz odluku čovjeka koji ga je proživio. Zaista djelo isplativo za čitanje do kraja.

Možda će čitatelja najviše zbuniti nedostatak akcije na kakvu smo naučili. Nu, tu je akcija druge vrste. Ona se naziva »promjena nutarnjeg stanja glavnih junaka«, Pawela Tarnowskog i Davida Schäfera. Na kraju sve prelazi u smislovitu cjelinu, ako smo je kadri prihvatiti.

Sam početak romana obećava ono na što smo navikli. Neka se baka probila do sposobnog židovskog političara i nastoji mu prenijeti poruku. Čuvari su je naravno zaustavili, a ni sam političar ne vjeruje mnogo u vodstvo anđela i sličnih stvari. Ipak, situacija počinje poprimati drugi tijek u trenutku kada bakica otkriva pravo političarevo ime koje je znalo samo nekoliko ljudi na svijetu. Romanopisac ovdje prekida govor o sadašnjosti i vodi nas u ratnu 1942. Grad Varšava, mjesec rujan. Dječaka iz židovskog geta progone Nijemci. Knjižar Pawel, ni sam ne znajući zašto, odlučuje izložiti se i spasiti ga. Na brzinu mu otvara vrata i pokazuje put prema potkrovlju. Progonitelji nisu shvatili varku. Započinje skroviti život dvojice tuđinaca. Radnja se ponovno prekida i uranjamo u Pawelova sjećanja na njegov dotadašnji život. A on nije bio sjajan. Označavali su ga zatvorenost i odvojenost od svijeta. Pawel se sam sebi doimao poput kamena i zbog svega toga patio. Nije znao zbog čega je to tako, ali je znao da ga je jedanput spolno htio iskoristiti djedov brat i otada su kola vidljivo krenula nizbrdo. Sazrevši odvaja se od obitelji tjeran umjetničkim porivima. Dolazi u Pariz gdje ponovno doživljava teška razočarenja. Naposljetku se vraća u Varšavu i počinje raditi u naslijeđenoj knjižari. I dalje razmišlja o samoubojstvu, ali unatoč jakim nagnućima to ne čini. U takvom stanju u njegov život ulazi spomenuti novi gost. Mlad, drukčije kulture, ali izuzetno inteligentan. To mu toliko nije smetalo koliko otkrivena želja da ga spolno privlači. Hrve se s njom nadljudskim naporima, dok David o tome ništa ne zna. U knjižaru mu dolaze Nijemci, kao i podupiratelji novog režima. Jednog dana on i David nisu bili dovoljno oprezni i u knjižari ih zatiče Smokrev, pokvarena ličnost na visoku položaju. Drži da je David Pawelov ljubavnik i predlaže da ga za poveću svotu novca zajednički dijele. Pawel sve s gnušanjem odbija pokušavajući mu razjasniti da njihov odnos ne počiva na toj razini, međutim uzalud. Tjera ga zbog toga iz knjižare, a Smokrev ih prijavljuje Nijemcima. Pawel se žrtvuje za Davida i završava u plinskoj komori. Prije toga shvaća da ga je Davidova ljudskost otopila i da je spoznao što je to pravo prijateljstvo koje nas približavajući ljudima ustvari približava Bogu. Ponovno se vraćamo u sadašnjost. Bakica političaru Davidu predaje medaljon. On prepoznaje da je nekada pripadao Pawelu. Odlučuje prekinuti svoju političku karijeru i živjeti siromašnim životom. Kasnije ćemo ga susresti u romanu Posljednja vremena, ali to je drugi govor.

Morao sam ovako naširoko prepričati sadržaj romana zbog romanopiščevog neuobičajenog pristupa radnji u suvremenoj svjetskoj književnosti. Puno je patnje u onome što se događa, ali sva ta patnja ima neki svoj dublji smisao. Polagano to shvaća i David kojem su najprije u koncentracijskom logoru poubijali obitelj, kasnije mu Palestinci ubijaju ženu i dijete, a on živi životom čovjeka koji naizgled sve ima i u isto vrijeme uza se drži nabijen pištolj i razmišlja kad će se njime ubiti.

Zanimljiv, dakle, roman kraj kojeg se ne može proći šutke. Kamo sreće da ih je još takvih i da se pisci-kršćani više usude pisati na ovakav i sličan način.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Vladimir Lončarević etc., Hvaljen budi, Gospodine moj. Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, Alfa, Zagreb, 2009.

Polako se počinju ispunjati praznine koje nam je namrijelo sluđeno komunističko vrijeme. Konačno dobismo stručan pregled hrvatskog pjesništva o sv. Franji Asiškom. Napravili su ga Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk. U knjizi od preko 600 stranica sažet je onaj glas koji nije zaboravio da je sv. Franjo po svojim nasljednicima još od samog početka nazočan u svim hrvatskim krajevima s obje strane granice. Posebno nam je to svima jasno kad je govor o zlosretnom turskom vremenu. I po ovome pregledu postajemo svoji, ljudi demokratske kulture, jednom riječju europljani u njezinom dobrom značenju.

Vremenski raspon donesenih pjesama seže u XIV. st. i završava u ovo naše vrijeme. Jedan od odlučujućih kriterija za uvrštavanje ili ne neke pjesme zacijelo je bio onaj estetski. Na taj način možemo pratiti i razvoj hrvatskog pjesništva i jezika. Zastupljeni su poznati, ali i oni manje poznati pjesnici. Svima im je zajedničko da barem u krhotinama izražavaju onaj kliktaj sv. Franje kojeg je on unio u srca svih nas. Naučio nas je ponovno jednostavnosti i ljepoti, iako obvijenima siromaštvom. Pokazao nam je put k čovjeku i put k prirodi. Za svirku bile su mu dovoljne samo dvije grančice, jer mu je važnije bilo što izažimlje iz svoga srca. Sve su to pjesnici dobro osjetili i podarili nam djela koja se polako iščitavaju.

Propust bi bio ne spomenuti odličnu studiju Božidara Petrača o Sv. Franji u hrvatskom pjesništvu. Ona nam ustvari otvara vrata u ovaj pregled. Napisana je s puno znanja i s puno ljubavi. A kad se to dvoje složi onda ne može ispasti nešto loše. Naravno, određeni prigovori uvijek su mogući, ali sve su to samo nijanse. Petrač je u studiji sažeo značenje sv. Franje za hrvatski narod i krajeve, franjevačke motive u hrvatskom pjesništvu, vremena u kojima se pojavljivalo više nego inače ovako pjesništvo, značajna imena i njihov način pisanja. Vjerujem da prosječan čitatelj i stručnjak imaju što pročitati.

Pjesnici se naravno dive sv. Franji, ali i opjevavaju društveno stanje u kojem se nalazi hrvatski puk. Zbog toga se dosta govori o ujacima, odnosno franjevcima u BiH. Oni su »naši«, kako kaže Dragutin Domjanić, potekli iz Kreševa i Širokog Brijega. Vladimir Nazor, pak, više pjeva o siromaštini i franjevačkoj malenosti. Nikola Kordić opjevava one trenutke kad franjevci skrivaju Gospinu slike sa Šćita i kad dolaze u Hercegovinu za stalno živjeti te podizati samostane i crkve. Antun Branko Šimić zanesen je pojavom franjevca u molitvi. Srećko Karaman zaziva sv. Franju dok 1944. promatra Zadar kojeg su razorili tzv. Saveznici. Nekoliko pjesnika opjevava hercegovačke franjevce i njihov udes tijekom II. svj. rata i poraća kad su ih komunisti pogubili ravno 66. U ovom kratkom pregledu spomenimo još Anđelka Vuletića koji se 1992. obraća sv. Franji u ratom pogođenom Sarajevu.

Znam da se o ovom pregledu, izuzev religioznih i tzv. desnih javnih glasila, ne će govoriti. Razlog su ostatci komunističkog duha, a ne nedostatci samog djela. Ipak, ono je već i još će više biti prihvaćeno među širokim čitateljstvom. Na književnom polju zahvalilo je franjevcima i njihovom začetniku na svemu onomu što su tijekom stoljeća učinili za hrvatski puk. A on mu je neprestano zahvalan na tome. Dolaze novi naraštaji koji će, ako Bog da, živjeti u još slobodnija vremena pa će i ovakvih knjiga biti više. Dotle, prepustimo se kliktajima pjesama iz ovog djela i razmislimo o sebi i svome postojanju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. prosinca 2009., 13.15 – 13.45

fra Bernardin Škunca, Mirotvorac u Bolonji, Alfa, Zagreb, 2008.

Napisati svoj prvi roman u zrelim godinama, uz to ne biti djelatni romanopisac ili književnik, te na kraju svega dobiti uglednu nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost, nije mala stvar. Nu, to se dogodilo fra Bernardinu Škunci. Odvažio se u povodu 800. obljetnice početaka Franjevačkog reda krenuti književnim stazama i pogodio. Darovao nam je djelo koje nakon čitanja ne ćemo jednostavno baciti u kut. Samo se ne trebamo prepasti na početku: broja stranica i načina Škuncinog izražavanja.

U središtu pozornosti dolazak je Sv. Franje u Bolognu 15. kolovoza 1222. On je zakrpljena odijela, neuredne vanjštine, ali svi su odavno čuli za njega i željno ga iščekuju, kako bogati plemići, tako i siromašni puk. Ipak, Škunca ne priča toliko izravno o Sv. Franji i njegovu pojavku u Bologni, nego o srži tog samog iščekivanja. A ona se sastoji u razgovorima po skupinama, glasu koji plovi bolognskim četvrtima. Društvo bi trebalo biti kršćansko. Na žalost razdiru ga razni nesporazumi i mnogi za to znaju. Što će učiniti taj propovjednik, što li je već, Franjo? Kažu da je ostavio bogatstvo. Hoće li prokleti raskošan život nekih crkvenih službenika i okomiti se na njihove mane? Pitanja lebde u zraku i svatko ih odgonetava na svoj način.

Stil romana stil je starih kronika. Ljetopisac nekoliko godina nakon što se radnja dogodila opisuje te dane. I sam pripada redu koji je Franjo započeo i sam je na neki sličan način osjetio Božji poziv. Radnja se polako razlijeva pred očima čitatelja, poput rijeka u našim ravnicama. Nije u središtu pozornosti događanje, nego misao koja se želi izreći. Podsjeća nas to na postupak velikih grčkih filozofa ili na djelo Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili priča o Antikristu. Mogli bismo ovdje uvesti i suvremeni pojam: scena, špica i sl. Samo, nema kave, zveckanja čaša i odjeće po zadnjim modnim krojevima. Ima tema koje zadiru u srž trenutnih društvenih događanja onoga vremena, ali ja bih rekao, i današnjih vremena. Bistre se pojmovi, misli i nastojanja. Pridolaze uljezi koji drukčije misle i nastoje vodu okrenuti na svoj mlin. Svjesni ih lako prepoznaju i odstranjuju. Osjeća se kucanje života i čitatelj se odaje čitanju, makar mu toliko ne bile bliske teme o kojima se govori.

Poput iskusna klasičnog romanopisca Škunca je najprije pripravio pozornicu za svoje pripovijedanje. Proučio je život i običaje ondašnje Bologne, ali i kretanja u tadanjem europskom društvu. Njegove različite spojeve ujedinjavao je kršćanski duh i polako pripravljao ono što danas nazivamo Europom. Ratovalo se, mirilo, griješilo i molilo. Oni koji nisu toliko domaći s tim kršćanskim duhom, otkrit će jednu njegovu novu protegu. On je uistinu značio puno toga i njegovi nositelji nisu bili kontroverzni ljudi, kako se to pokušava prikazati. Istina, nije to romanopiscu bilo prvo u planu. Njemu je najprije bila namjera osvijetliti Franjin lik, iako posredno, i samome sebi odgovoriti kako ga je doživio kroz svoj dugi franjevački život. Zbog toga se u različitim dijelovima romana kriju i događaji i stavovi iz romanopiščeva života. Osvjetljavajući taj vid osvijetlio je još puno toga. Franjo ne dolazi presuditi, on dolazi razbistriti i pokrpiti. Šok je to za okupljeno mnoštvo, kao i za sve one koji su se kasnije po prvi put susretali s njegovim likom i djelom. Međutim, nakon toga nastupa otrježnjenje. U Bologni se mnogi zavađeni obraćaju, mire, shvaćaju što su to prave istinske vrijednosti. Isplatilo se iščekivati i bistriti stvari do njegova dolaska. I to je ono što nam ostaje treperiti u misli nakon ovog pročitanog djela.

Roman jest nagrađen i o njemu se jest pisalo u hrvatskom društvu s obje strane granice, samo sve je to još nedostatno i, ja bih rekao, nedemokratski. O čemu se radi? Previše mu se pristupilo kao suvremenom kulturnom ili književnom događaju, a premalo kao duhovnom uradku. Ovo nije knjiga koja ima namjeru zabaviti i zaraditi, ovo je knjiga koja ima namjeru mijenjati. Jesu li neki njezini predstavljači to uopće sposobni spoznati? Oni o religioznom lupetaju i strašno bi se uvrijedili kad bi se netko npr. na takav način ponašao u opisivanju športskih događanja. Ali, završimo ovaj osvrt mirno, u duhu samog romana. Škunca je svoje izrekao, red je na nama. Načini nisu bitni, važno je ići u pravom smjeru.

Miljenko Stojić

Motrišta, 49, Mostar, rujan – listopad 2009., str. 209. – 210.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. kolovoza 2010., 13.15 – 13.15; hrsvijet.net

Ivan Aralica, Runolist, Verbum, Split, 2008.

Kakvoj književnoj vrsti pripada ovaj roman? Jedni će reći da pripada romanu s ključem. Drugi će reći da ga možemo nazvati romanom bajkom. Bilo kako bilo, otključavanje će nam neizostavno biti potrebno. Neke ključeve prepoznat ćemo u svojoj ruci, dok će drugi ostati u posjedu pisca. Tako je htio i tako neka mu bude. Kaže da piše i treći roman s tematikom iz svoga životopisa. Prisjetimo se: prvi je bio roman Sunce. Kod jednih je pobudio divljenje, kod drugih odbacivanje s gnušanjem. Onih srednjih nije bilo tako puno. Aralica, svjestan da je čitan i da ima što reći, nastavlja dalje.

Tematika romana je suvremena. Borba za vlast, odnosno za stolice. Majka Margarita čak je spremna ubiti vlastito dijete samo da raspodjela vlasti ide onako kako ona misli da je najbolje. Zahvaljujući sluškinji dijete je preživjelo. Prodala ga je lončaru za zdjelu leće. Njemu je bio potreban radnik, makar i budući, tako da se svatko osjećao zadovoljnim. Nu, povijest se ponovno poigrala. Margarita se zbog određenih okolnosti prisjetila svoga navodno ubijenog sina, sluškinja sve otkriva i on na kraju dolazi na dvor. Nije mu još saopćeno tko je, a dužnost mu je podmetati stolicu pod kneginju. Ubrzo se u tome dobro izvještio, kao i u mnogo čemu drugom. Međutim, jedanput je pogriješio, istina ne toliko svojom krivnjom. Ponovno je otjeran tamo odakle je došao. Nije se uzrujao. Ovdje prekinimo za časak prikaz tijeka radnje romana.

Koliko ih među nama ima poput Margarite, sluškinje, lončara i mladića zvanog Nenek? To je pitanje koje nas neizostavno pogađa. Četiri su to različita ponašanja, bolje rečeno životna stava. Aralica nas tjera u zapitanost da bismo mogli odgovoriti na izričitije naznake društvenih zbivanja i ličnosti na sljedećim stranicama. Pa, nastavimo dalje.

Nenek ponovno treba ići na dvor, sada međutim kao knez. Sve mu je objašnjeno. Pristaje, ali pod svojim uvjetima. Kneginja nema kud. Opće čuđenje je veliko. Što hoće taj novi knez sa svojim podsjećanjem na zdjelu leće? Nastoji vladati pravedno i graditi svoju kneževinu Korokaim. Umire mu žena. Ne traži drugu, nego odgaja svoju lijepu kćer Ditu da bi je jednoga dana udao za dostojnog prosca. Nakon toga povući će se, a oni će vladati. U međuvremenu gradi grobnicu. Majstor je Minadir, čovjek rođen i odrastao u samostanu na vrhu stijene. Tijekom izrade mnogo toga se još dogodilo, što će čitatelji sami otkriti. Na kraju svega knez Nenek odlazi u svoju dovršenu grobnicu, da ga tamo živa zakopaju nestrpljivi nasljednici.

Drugi dio romana uzrok je da mnogi kažu da je ovo roman s ključem, iako sam Aralica svjedoči da to nije tako. U kneževini Korokaim lako je prepoznati Hrvatsku, u knezu Neneku čovjeka koji je mnogo učinio za svoju kneževinu i otišao s ovog svijeta ne ostavivši nasljednika. A tko su Ordogan, Sova i Felix? Tako sliče na neke ljude s naše političke pozornice! Možda ćemo se nasmiješiti, možda ćemo se najediti, ovisi o nama i našem odnosu prema kneževini. A ona je pitomija i ljepša od drugih kneževina u okolini. Ipak, pogrješno je u svakom retku i svakom zarezu tražiti zagonetku koju treba otkriti. Pisac kaže da je sve izmišljeno, ali ipak postoji. Nad svime lebdi runolist, biljka koja raste u liticama stijena i kad je se ubere još dugo traje.

Poput nekih posljednjih, i ovaj Araličin roman temeljen je na kršćanskim zasadama. Nije to teško prepoznati, iako se pisac posebno ne trudi progovoriti izričitim kršćanskim slikama i simbolima. Ali, u potki svega je ta namisao i ona se nipošto ne može izbjeći. Stručnjaci bi rekli u intertekstualnom i kontekstualnom sloju, metajeziku. Ne znam koliko to nešto znači prosječnom čitatelju, znam samo da on ovaj roman ne će tek tako lako ispustiti iz svoje ruke. Ne dolazi se često u priliku čitati ovakve romane. Tržište nam nudi drukčije: hermetizirane, takve za koje nam treba veliko predznanje, ako je to uopće neko znanje. Aralica kaže da je došao k sebi tek kad se okanio takve vrste pisanja. Zašto mu ne bismo povjerovali? Očekujemo njegov sljedeći roman, a ovoga u miru iščitavamo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Anđelko Vuletić, Plamen i slamka, Meandar, Zagreb, 2006.

Posvetiš čitav svoj život namisli za koju mnogi znaju da ide u krivo, ali ti nastavljaš dalje. A onda se dogodi takav potres koji sruši temelje te tvoje namisli. Što ti preostaje? Anđelko Vuletić donosi nam pred oči jednu takvu »veličinu« i vodi nas kroz njegove ćudoredne dileme, ako on ćudoređa uopće ima.

Riječ je o profesionalnom revolucionaru, komunistu, Vladimiru Galu zvanom Vozduh zbog sposobnosti iskliznuti tragačima taman kad oni misle da su ga konačno uhvatili. Teško je bolestan. Berlinski zid je pao. Shvatio je da mu u omiljenoj Jugoslaviji više nema mjesta, jer nema ni nje. Došli su neki drugi na vlast, neki protiv kojih se borio čitav život. Što mu preostaje? Vratiti se u majčicu Rusiju, u hotel Luks gdje je, kako kaže, prohodao kao čovjek. Nu, sve to nije lako izvesti. Vuletić niže njegove pokušaje, odnosno predočava nam nutrinu čovjeka koji se potpuno urušio, još davno prije.

Jedna od najvažnijih stvari koja Vozduhu treba jest ruka, ljevica. Ostala je zakopana negdje tamo kod Karlovca. Izgubio ju je u jednoj krvavoj bitci i pokopali su je zajedno s nekim drugim tijelom. Sada bi je trebalo pronaći, ali i prepoznati. Vozduh hoće da sve svoje ima sa sobom, jer on se vraća kući. Kako su lijepi bili ti dani! Raznježi se kad ih se sjeti.

Jesu li zaista bili takvi? Sa svih strana svijeta sjatili se istomišljenici, drugovi, a mi bismo rekli besprizorni. Došli su u Moskvu na nauk. Vježba se podizanje revolucija i sve što uz to ide. Nauk je zahtjevan i krvav. Nitko nikoga ne štedi. Svaki dan možeš izgubiti glavu. Jednostavno dođu po tebe i nema te više. Pogriješio si negdje u komunističkom ćudoređu. Oni stvaraju novog čovjeka i zvekanima tu nema mjesta. Da bi se stvorio taj čovjek, između ostaloga treba znati dobro pucati. Po velikoj hladnoći izlaze na vježbalište. Metci su bojevni, mete su žive, a predstavljaju ih sibirski logoraši. Ugođaj je, dakle, stvaran. Na kraju vježbe skupljaju se mrtvi i previjaju rane, po prvi i zadnji put. Treba biti od čelika, jer je revolucija zahtjevna.

Od Vozduha revolucija je između ostaloga tražila da dopusti izvršenje smrtne kazne nad vlastitim bratom. Nije se pokolebao na sve njegove molbe. On da sebi dopusti mlakost i osramoti se pred drugovima!? Nipošto! Bratska krv ništa ne vrijedi u usporedbi s veličinom revolucije.

Ipak, jedanput je bio mek, previše mek. Ispitivao je jednu uhićenicu, najprije drugi, a onda on. Dugo je sve trajalo. Na kraju je u njemu progovorila muškost. Uhićenica se nije opirala, kamena kao i svih dana do tada, podnijela je i to. Međutim, začelo se dijete. Ta činjenica nije se mogla skriti. Da bi sačuvao obraz, svoj i partije, morao ju je oženiti. Nastavio je živjeti u braku koji je predstavljao pakao.

Ovo su samo neki naglasci iz Vuletićeva romana. Očito je da dobro poznaje svijet uvjerenih komunista. Kao vrstan pisac razotkrio ga je, a da se pritom ne služi nebrojeno puta izrečenim riječima. On nam ga pokazuje onakvim kakav on zaista jest, krvoločan i bezosjećajan. Nema namjeru ustuknuti ni onda kad vidi da je sve gotovo. Vozduh doziva dominikanca kojemu je nekada ubio oca, a mislio je i njega. Ne traži od njega ispovijed, nego krivotvorenu putovnicu. Hoće u svoj raj, ne priznajući samome sebi da ni njega više tamo u Rusiji nema. Kad u tome ne uspijeva, podmeće vatru u vlastiti stan. On koji je podmetnuo vatru u mnoge domove, red je da je podmetne i u svoj. Krug se zatvorio. Vuletić zaključuje rečenicom: Plamen i slamka! Bože, zar je sve to moguće i zar još ima onih koji slijede iste namisli, pa taman i u rukavicama?! Kako izopačeno!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 26. siječnja 2009., 13.15 – 13.45

Bartul Kašić, Osnove hrvatskoga jezika, Tusculanae editiones, Zagreb – Mostar, 2005.

Na primjeru ovoga i drugih Kašićevih djela još se jedanput bjelodano vidi koliko je za tijek naše povijesti bio sudbonosan upad Turaka u hrvatske zemlje i njihovo zauzeće. Kašić piše gramatiku hrvatskog jezika da bi pomogao misionarima u hrvatskim i drugim slavenskim zemljama. Čini to na osnovi uvjerenja čelnih ljudi Katoličke Crkve da je hrvatski jezik najljepši i najrazvijeniji slavenski jezik, te da je zbog toga predodređen postati zajedničkim jezikom Slavena koji ustvari imaju jedan jezik samo s dijalektalnim razlikama. Na taj način bit će lakše među njima sačuvati i proširiti katoličku vjeru. Vrijeme je protjecalo, došle su druge političke namisli, stisak povijesti postao još čvršći i Kašić je pao u zaborav. Rekoše da je sve počelo tamo s nekim Vukom. Kovalo se bratstvo i jedinstvo, a nastavlja se tako i dalje unatoč svemu.

Zvonko Pandžić izdao je Kašićevo djelo u monumentalnom obliku i opremio ga hrvatsko-engleskim znanstvenim aparatom. Na početku, uz kratki predgovor, donosi svoju opsežnu uvodnu studiju Semantika tradicionalne gramatike. Slijedi latinski izvornik Kašićeva djela s kritičkim komentarima priređivača i usporedni Pandžićev hrvatski prijevod. Na kraju je doneseno kazalo na latinskom i hrvatskom jeziku te gramatičko kazalo.

Kašićeve Osnove hrvatskoga jezika ključne su u povijesti hrvatskog jezikoslovlja. On postavlja temelje hrvatskom standardnom jeziku kojeg obilježuje narječno stapanje. Umjesto dotadašnje čakavice hrvatski jezik skreće u štokavske vode i tako ostaje do dana današnjega. Ne zaboravimo da je čakavicom napisana Baščanska ploča i Judita Marka Marulića, ta dva bisera hrvatskog jezika. No, turska osvajanja potisnula su je u j. Hrvatsku i nametnula štokavski izraz. Njime su u BiH pisali franjevci čuvajući hrvatski jezik i hrvatski narod.

U studiji Pandžić spominje i druga Kašićeva djela. Kaže da je šteta što Kašić nije uspio tiskati prijevod Svetog pisma, napisan ikavskom štokavštinom. Ne treba spominjati da bi tada povijest hrvatskog jezika potekla drugim smjerom. No, po Pandžiću, Kongregacija za širenje vjere mislila je drugačije. Budući da je gajila nadu o jedinstvu s pravoslavnima koji su koristili crkvenoslavenski jezik i imali već takav prijevod, držala je da bi Kašićev prijevod odbacio namisao jedinstva s njima. Ipak, Kašić je uspio tiskati Lekcionar i Ritual koji su bili vrlo utjecajni u Hrvata.

Čini mi se da ne bi bilo neopravdano da je Pandžić ovo djelo preveo ne na današnju novoštokavsku ijekavicu, već na štokavsku ikavicu kako ga je zamislio Bartul Kašić. Vrijeme je već početi olabavljivati stisak povijesti i vraćati se svojim korijenima. Koliko god nečije namjere bile dobre, o čemu svjedoči knjiga Stjepana Krasića Pape i hrvatski književni jezik u XVII. st., ipak one nisu dobre sve dok potpuno ne rade u našu opravdanu korist, odnosno dok ne slijede bit našega bića. Nije tako bilo samo u ta vremena, i danas se povlače pitanja povijesti našega jezikoslovlja i uopće naše povijesti. Kašićevo djelo u Pandžićevu izdanju unosi još jedno svjetlo i uporište. Ne može se više zaobilaziti, namjerno ili ne, kao do sada.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. ožujka 2006., 21.00 – 21.45

Michael D. O'Brien, Dnevnik nevolje, Verbum, Split, 2005.

Junak ovog O'Brienovog romana, Nathaniel, živi u tzv. demokratskom društvu. Žena je otišla od njega i odvela sina, dok je on ostao s drugim sinom i kćeri. Kuša ih odgajati u skladu sa svojim slobodarskim uvjerenjem i stavom da barem nekoliko puta godišnje treba otići u crkvu. Uređuje svoj časopis kritizirajući društvo oko sebe za koje misli da ne ide pravim smjerom. Teško mu je shvatiti ogorčene napade onih koji razmišljaju drukčije. Ta živi se u slobodi i zbog čega bi čovjek morao vjerovati svemu onome što vlast kaže, zbog čega ne bi pokušao misliti svojom glavom?! Da nešto počinje ići po zlu, shvaća kada ga globe za »govor mržnje« u časopisu, a on je govorio o običnim, svakodnevnim temama. Budući da je nastavio istim putem, netko mu provaljuje u tiskaru i uništava strojeve. Ubrzo ga telefonom naziva poznanik iz djetinjstva i priopćuje mu da mora bježati. Na visokom je mjestu odlučeno da »nestane« iz društva. Iako dugo godina pristaje uz njihove ideje jer misli da će one promijeniti svijet, drži da su u posljednje vrijeme otišli predaleko. Uz obavijest o prisluškivanju telefona otkriva mu i neke druge stvari. Nathaniel teško vjeruje. Sustiže ga druga loša vijest. U školi slučajno saznaje da je optužen za spolno uznemiravanje svoje djece. Na silu ih uzima od ravnateljice i pedagoginje koje ih ispituju po uredbama novodonesenog školskog programa o spolnosti. Shvaća da uistinu mora bježati. Uspijeva mu to u zadnji čas pred nosom redarstva i tajne službe koji su poslani uhititi ga. Putešvestije bjegunca od tzv. demokratskog društva duboko se zabijaju u svijest čitatelja i nagone ga na razmišljanje.

Gorak okus ostaje u želucu nakon ovog pročitanog romana. Prepoznajemo da on ne govori o nekom prošlom ni o nekom budućem vremenu, on govori o ovom sadašnjem. Potpuno iste metode sve više i više zamjećujemo u svojoj okolini. Totalitarizam na razne načine pokušava ukloniti slobodno-misleće ljude. Takvi se proglašavaju konzervativnima i nazadnima, neprijateljima društva, odnosno naroda. Shvaćamo da je komunizam bio samo jedan od oblika totalitarizma i ništa više. Borba se nastavlja drugim sredstvima. Vlast, javna glasila, tajni krugovi u tajnim službama, nevidljive ali opipljive sile... trude se oblikovati novog čovjeka. A takav ne bi smio misliti svojom glavom, nego samo u djelo provoditi zamisli gospodara iz sjene. Rabe se sva dostupna sredstva pa i ona tjelesnog uklanjanja osoba koje se ne žele »prilagoditi«. Kao pozadina služi govor o ljudskim pravima, ispravnom društvenom ponašanju, slobodi javnih glasila, slobodi spolnog izjašnjavanja i prakticiranja, političkoj korektnosti...

Čitavo vrijeme Nathaniela muče dvojbe i strahovi. Malo po malo shvaća da je neprestano živio oslonjen samo na sama sebe, da je bio pojedinac uslijed mnoštva utjecaja, manje ili više prikrivenih. Na kraju svega, prije nego što su »oni« došli po njega i izbrisali ga iz društva, dolazi do zaključka da se više trebao okretati svojoj vjeri, da je ona brana za sprječavanje pobjede zla.

Časnik kanadske policije, koji je pazio na njega u zatvoru prije nego što su ga odveli, sačuvao je ove njegove zapise ni sam ne znajući zbog čega. Osjećao je da tu ima »nešto«, iako bi kao lojalan pripadnik društva trebao vjerovati u ono što ono propovijeda. A za to društvo Nathaniel je bio spolni pokvarenjak i ubojica. Muči se pomiriti tu »istinu« društva i istinu koju mu je iznio sam Nathaniel.

Ovo djelo promiče ljudske i kršćanske vrijednosti. Kazuje nam da najprije treba biti duhovno slobodan, a tek smo onda slobodni i tijelom, makar bili u okovima. Onaj tko ga pročita jamačno će promijeniti određene stvari u svom životu.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVI., 3 (338), Tomislavgrad, ožujak 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

Nada Mihelčić, Bilješke jedne gimnazijalke, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Imala je sve preduvjete za neprestan plač nad gorkom sudbinom: kao srednjoškolka ostala je bez oba roditelja zbog prometne nezgode, jedini brat je plovio na inozemnom brodu dalekim morima, a ona je ostala sama u pustom stanu. Društvo joj je tek činio pas Konrad, slučajno dolutao jednog dana. No, glavna junakinja ovog romana nije prihvatila pruženu priliku. Odlučila se boriti za svoju budućnost.

Roman je pisan suvremenim književnim nitima. Glavna junakinja opisujući svoj život kroz desetak dana, ustvari opisuje sav svoj dotadašnji život. Prisjeća se davnih događaja, povezuje ih i odgonetava svoju prošlost. Jedna od važnijih stvari u svemu tomu jest njezin prelazak iz prvog u treći razred pučke škole. Uz pomoć brata Luke, istina skrivećki od roditelja, naučila je čitati, pisati i još mnogo toga. Prijelaz u viši razred bio je logična posljedica. No, to je ujedno bio i veliki izazov. Po broju cipela zaključivala je da se razlikuje od ostalih. Trebalo joj se snaći u odraslijem svijetu, dokazati da si jednako uspješan, ne samo svojom pameću. Šport joj je puno pomogao. Zavoljela je košarku. Ali, stalno su joj u razrednoj momčadi nedostajali centimetri. Neke druge cure koje su igrale slabije od nje, zauzimale su zbog toga istaknutija mjesta u momčadi. Nije se okanjivala da i to stavi na svoje mjesto. Kasnije su došli i odnosi prema dečkima. Počesto nije razumijevala o čemu to njezine kolegice govore. Telefonski ju je umirivao brat Luka govoreći da je to samo tijek sazrijevanja i ništa više. Uskoro će i sama sve dobro iskustveno znati. Ulijevalo joj je to nadu i podupiralo je u daljnjoj borbi preoblikovanja osobnog života.

Govoreći o sebi glavna junakinja romana govori i o svijetu oko sebe. Nije ovo, naime, osjećajno štivo mladenačkog zaljubljivanja, odljubljivanja, sanjarenja i tome slično. Ono jest i to, ali u puno ozbiljnijoj mjeri nego što se nešto takvo obično prikazuje u umjetnosti. Mnoge mane društva iznesene su bez pridržaja. Škola koja bi trebala odgajati za život, ne čini to uspješno. Iako je odlična učenica, glavna junakinja često dolazi u nesporazum s njom, a sve zbog beznačajnih razloga. Neki koji su bili bliski obitelji nastoje je iskoristiti. Droga i alkohol zamamljivo pružaju svoje pipke, kao i isprazno bogatstvo. Koriste ih i učenici dovozeći se vozilima u školu i u neprestanoj potrazi za užitcima. Tu su i razni životni stavovi koje stariji silom nastoje prenijeti na mlađe.

Ako bismo željeli negdje svrstati ovaj roman, onda bismo mogli reći da je ovo roman o odrastanju. Ne bismo ga samo smjeli namijeniti tek mladima, on je dobrodošao i starijima. Radi se, naime, o romanu kakav se rijetko susreće, iako je u hrvatskoj književnosti ime Nada Mihelčić nešto potpuno novo. Nema spisateljičina životopisa, moramo vjerovati da je to njezino pravo ime i da tek počinje ploviti književnim vodama. Bilo kako bilo, vrijeme provedeno s ovim romanom nipošto ne će biti izgubljeno. Dapače!

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVI., 7-8 (342), Tomislavgrad, srpanj – kolovoz 2007., str. 31.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Josip Mlakić, Psi i klaunovi, VBZ, Zagreb, 2006.

Je li netko velik pisac kada piše dobra djela ili kada ga drugi proglase takvim? Na izgled otrcano i potpuno bespotrebno pitanje. Međutim, u Mlakićevu slučaju svakako ga je potrebno postaviti.

Ozbiljnije se za njega počelo čuti kada je napisao ratni roman »Kad magle stanu«. Drugi pod naslovom »Živi i mrtvi« nagrađen je i proglašen velikim. Slijedilo je slikanje i razgovori za različita javna glasila. Treći »Psi i klaunovi« dovršetak je započete trilogije, pisac je rekao što je imao reći. U skladu je s tim i zanimanje. Puno je manje nego za ona prva dva romana. A što je to što je pisac rekao zadnjim romanom? O jednome od ona dva već sam pisao pa ovoga puta ne ću im se vraćati.

Mlakić je iscrpio teme iz samog rata te se stoga vratio na njegov početak. Pokušava nam objasniti kako je to sve započelo, tamo u Bosni, da ne bude zabune. Dočitavši roman moram reći da nisam shvatio, osim ako ne povjerujem onoj Haaškoj postavci da su svi jednako krivi. Glavni lik Dušica, dječak od 10-ak godina, putuje s ocem, vlasnikom autobusa, i bratom, koji pomaže ocu, na miting u Sarajevo. Putnici u autobusu su Hrvati i Bošnjaci, koji su tek počeli shvaćati to što jesu. S njima je i neki mirni Srbin, a na jednoj od usputnih postaja ulazi i Srpkinja sa svojom majkom. Putem se događaju različite zgode u autobusu i izvan njega, što Mlakiću služi za oslikavanje tadašnjeg stanja u bosanskohercegovačkom društvu. Ponašanje putnika je komično, jedina svjetlija figura je Sam, Bošnjak, koji pomaže Dušici napisati domaću zadaću pod naslovom »Putovanje u bolji svijet«. Pridružit će im se kasnije i Dušičin otac, kao i gostioničar Haris. I to je to. Oni putuju, a rat se razbuktava. Nailaze na pogreb Hrvata za kojega nazočni glasno kažu da su ga ubili Srbi, a neka baka potiho kaže da je bio pijanica i da je pijan upao u rijeku. Bez obzira što je istina, smrt tog Hrvata strašno je razbjesnila Dušičina brata Stojku. On odlazi s ljudima koji su imali lovačke puške i njima pucali na sprovodu. Autobus nastavlja put, ali ga ubrzo zaustavljaju zakrabuljeni i naoružani ljudi. Oni odvode jedinog Srbina iz njega. Dušica na napadačima prepoznaje maske koje su kupili usput i uvjeren je da je ispod jedne od njih Stojko. Kasnije će nestati Gospon, Hrvat, samo nije jasno je li ubijen ili je pobjegao. No, za Uču, Bošnjaka, zna se da je ubijen, pronašli su mu leš. Ne došavši do Sarajeva autobus se zbog zatvorenih cesta mora vratiti, teškom mukom prelazi preko mosta kojeg Srbi ruše granatama gađajući autobus. Putnici su zapeli u nekom tunelu, a Sam, Bošnjak, svijetli lik, umjesto Dušice dovršava njegovu domaću zadaću. Potrebno je spomenuti da se Dušica muči s tim novim jezikom kojeg se sad naziva hrvatskim, a Sam nema poteškoća s tim istim jezikom, samo ga on i njegovi sada nazivaju »našim«. Zaista, stale su magle, da parafraziram Mlakića.

Kompozicija radnje neodoljivo podsjeća na film iz jugoslavenskog vremena »Ko to tamo peva«. Mlakić je trebao smisliti nešto izvornije, ipak je ovo književnost, a ne dokono pričanje na nekom bosanskom sijelu. No, rečenice su mu dobro oblikovane. Radnja se prelijeva poput rijeke i teče prema svome kraju.

Poruka koju nam Mlakić šalje jest ona nagoviještena u njegovim ranijim djelima: potrebno se izmaknuti iz sirovog nacionalizma koji je uništio svijet u kojem se skladno živjelo ne pitajući tko je tko, pogonska snaga za život jest rock'n roll, životni junaci su junaci stripova, psovke i ružne riječi naš su prirodan način izražavanja. Vjerojatno će za ova načela Mlakić dobiti još koju nagradu, ako književna moda ne krene drukčijim tijekom.

Vratimo se na početak ovog osvrta. Je li Mlakić veliki pisac? Bit ću poput njegovih junaka pa reći prosudite sami. Zašto bih se opredjeljivao? Što god rekli, vi ste to rekli. Ja ću stajati po strani i mjeriti vaše korake. Prosudite li dobro, prosudio sam i ja, prosudite li loše ja nisam bio vašega mišljenja. Spreman sam za novo doba, za Zapadni Balkan, za »region«, za što god hoćete. Dok vam pričam da skidam maske, ja navlačim maglu. Eto, barem sam vam to priznao, u skladu s pročitanim.

Miljenko Stojić

Marulić, XL., 4, Zagreb, srpanj-kolovoz, 2007., str. 840. - 841.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. rujna 2007., 20.30 – 21.15

Ivana Bodrožić, Prvi korak u tamu, Studentsko kulturno umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2005.

Vrli zapadni svijet, posebno britanski, zgraža se nad ubijanjem i progonom životinja. Puno blaže ocjene, pak, čule su se kada je u Hrvatskoj ubijen i prognan čitav jedan grad: Vukovar. Ostali smo zaprepašteni nad time. No, život ide dalje i želimo ga živjeti unatoč njima.

Ivana Bodrožić dobro zna što bi htjele poručiti gore izrečene riječi. Rodila se u ubijenom gradu i imala dovoljno godina, devet, da dobro zapamti što se događalo tih dana. S majkom i bratom zaputila se u progonstvo, a otac je nestao, kako je glasila službena obavijest. Slijedile su razne prognaničke sobe. U njima je, između ostaloga, gledala televizor i nadala se da će jednoga dana progovoriti i o sudbini njezinog oca (Soba 325). Sve doživljeno pohranjivala je u svoje sjećanje i onda o svemu počela pisati. Nastala je ova zbirka pjesama, njezina prva, koja je čak nagrađena nagradom za mlade pjesnike Ivan Goran Kovačić. Govorim »čak« jer se književne nagrade u današnjoj Hrvatskoj obično ne dijele ovakvim djelima. Prednost imaju ona iz »regiona«.

Svi primjećuju izočnost mržnje iz ovih stihova, kojoj se mnogi ne bi začudili zbog svega što je spisateljica proživjela. A i bila bi nekako u skladu s nagradom nazvanoj po čovjeku čiji mnogi stihovi ne znaju ni za kakvu milost. Bodrožićka, pak, krči svoj vlastiti put. Jedni drže da je to zbog njezinog kućnog odgoja prožetog kršćanstvom i hrvatstvom, drugi da ona pjeva o nekim mističnim sferama, borbi materije i duha. Meni se čini da je ispravno sasvim nešto drugo. Jedna mlada djevojka nastoji pobijediti surovost života koji ju je pogodio i ništa više. Pjesme joj služe kao rasterećenje od nagomilanih teških sjećanja, pronalaženje puta prema naprijed. Shvaća da bi joj mržnja, neopraštanje bili teret koji sebi nikako ne smije priuštiti, budući da želi ostati na nogama. Ona za tim i te kako žudi, ako ni zbog čega drugoga a ono barem zbog uspomena na oca kojemu sliči. Tu je i ljubav prema muškarcu, ljubav koja joj pomaže osvijetliti tminu, učvrstiti ljudskost. Sljedeća pjesma mnogo toga kaže: Ove pretanke ruke dobila sam od njega / Volim se ponekad i dobro napiti / Kao prava kćer šefa hotelske sale / Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu / Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena / Čokoladom iz duty free shopa koja je u / Vukovar / Stigla prekasno / Kao i međunarodni crveni križ / Kao i ljudskost / Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni / U ovaj dio svijeta / Ove pretanke ruke dobila sam od njega / Nije mi krivo zbog mene / Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga / tukli. (Hotel »Dunav«)

Ova knjiga zacijelo je trebala biti tiskana. Dovoljno je zrela. Bodrožićka se igra u stihovima, savladala je pjesnički zanat, upućuje se na otvoreno književno more. Vjerujem da će joj vjetrovi biti skloni i da joj ovo ne će biti prva i zadnja zbirka koju je napisala. Tako trebamo dobrog svjedočenja o našoj nedavnoj prošlosti i tako trebamo dobre književnosti!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Nevenka Nekić, Susret u Emausu, Grafex, Mostar, 2005.

Roman kakav je napisala Nevenka Nekić ne susreće se svaki dan u našoj književnosti. On ne samo da je napisan mimo uobičajenih književnih odrednica, već je i napisan na temu koje se naši književnici i te kako boje dotaknuti u svjetlu u kojem to Nekićka čini. Zalaz Prve Jugoslavije, nastajanje i cvat druge Jugoslavije, smiraj u oslobođenju. Pregršt je to naše povijesti koja je uvelike uzburkana. Ima li izlaza iz nje?

Likovi u romanu nisu izmišljeni, zbog čega su ga jedni hvalili, a drugi ga nastojali odšutjeti. Teško boli prikazana stvarnost i nerijetko se pitamo zbog čega je moralo biti baš tako. Nije nam jasno kako su pripadnici našeg naroda mogli služiti jednoj tako pokvarenoj namisli kao što je komunizam. No, sve nam to bude jasnije kada se prisjetimo da slična povijest i dalje teče ovim našim stranama. Jučerašnji naši tamničari jesu i današnji naši tamničari. Revno služe zatiranju hrvatske državotvorne misli tješeći se tvarnim probicima za taj svoj posao.

Radnja ovog djela teče usporedno i u dva se navrata križa. Nevenka Nekić priča o mladom Alojziju Stepincu kojeg život od malena baca na razne strane. Isto tako priča o jednoj otočkoj obitelji i njezinoj mnogobrojnoj djeci, među kojom se naročito ističe Ivo. Prvi put usporedne radnje i ovi likovi susreću se u Emausu. Alojzije je nadbiskup u pohodu Svetoj zemlji, a Ivo siromašni đak željan znanja i rodnog kraja. Drugi susret je na mjestu gdje su ih silom odveli, iako ništa nisu bili krivi: zatvor u Lepoglavi. Odatle putuju prema svome kraju: Alojzije prema svetosti, a Ivo prema opstojnosti.

Držim da se središnja misao romana očituje u događaju u Emausu: nadbiskup blagosivlje Ivu polažući svoju ruku na njegovu glavu. Time je Nekićka htjela reći da su Crkva i hrvatski narod sudbinski povezani. Tek kad idu zajedno neuništivi su, unatoč svoj neljudskoj sili. Ivo nije postao svećenik, ali se uvijek sjećao ovog blagoslova i nastojao mu biti vjeran. Ponio je to iz duboko vjerujuće obitelji. Jedan mu je brat ostao u Tabghi kao benediktinac, a otac i majka podnijeli progonstvo i paljenje obiteljskog doma. On je prošao dvadesetak logora i na kraju dočekao svoju slobodnu Hrvatsku.

Još jedan lik svakako treba spomenuti: Slavko, čovjek za posebne namjene. Ubijao je zarobljene hrvatske vojnike i civile, one koji su pokušavali pobjeći preko granice, a posebno se istakao u trovanju nadbiskupa Stepinca. Doživio je duboku starost i obilnu mirovinu. No, jednoga dana na vrata mu kuca čovjek koji istražuje nedavnu povijest. Nevoljko ga prima. Kada mu je na kraju razgovora spomenuo Lepoglavu i Stepinca, Slavko se onesvijestio. Zaslužni građanin nije mogao podnijeti istinu. Koliko ih je još među nama i zbog čega se ne istražuje sustavnije što su učinili, kao da se pita spisateljica.

Glavom vrsne povjesničarke, očima vrsne slikarice i srcem vrsne književnice Nevenka Nekić plete književne niti koje nas preispituju i upućuju na pravi ključ u odčitavanju i življenju povijesti. I sama se pojavljuje na nekim mjestima svjedočeći time koliko joj je srcu prirasla ova tema. Hrvatski joj je narod zahvalan na ovoj književnoj i povijesnoj cigli uzidanoj u zgradu njegova sjećanja i opstojnosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Borislav Arapović (priredio), Sjeverne krijesnice, HKD Matija Gubec, Stockholm, 2007.

Tko se od nas ne sjeća odlazaka naše braće i sestara, susjeda i prijatelja, tamo na daleki Zapad? Nije nam trebao sat zemljopisa da bismo naučili gdje su te zemlje. Carevao je komunizam pa smo i sami smišljali kako ćemo otići. Danas se, hvala Bogu, više-manje događa nešto drugo. Djeca onih koji su otišli sanjaju, ako ne vratiti se, a ono barem posjetiti domovinu svojih roditelja, baka i djedova. Borislav Arapović sve to osjeća i na svojoj koži ter nam je mogao podariti jednu ovakvu knjigu.

Naravno, ne možemo iz donesene građe iščitavati vrhunske ili zamjetne književne uzlete. Ovo su tek čašice iz kojih će se možda jednoga dana razviti lijepi književni leptir. Nu, možemo iščitavati životne tjeskobe, nade i uspjehe hrvatskog naraštaja koji se rodio i raste u dalekoj tuđini, u Švedskoj, tamo na sjeveru Zapada. Pripadaju pučkoškolcima i tek jedan sat tjedno pohađaju nastavu hrvatskog jezika. Arapović priznaje da je malko dotjerivao tekstove, to su vjerojatno činile i učiteljice hrvatskog jezika, kao i ukućani. Ipak, duša iseljene hrvatske djece je tu, na dlanu, krhka i jaka, u tijeku životnog snalaženja između onoga što upijaju u društvu i onoga što upijaju u roditeljskom domu.

Pjesme nemaju veliki tematski raspon. Djeca pjevaju o godišnjim dobima, odmoru obuhvaćenom pojmovima ljeto i pojedina mjesta, o domovini, Bogu, a u završnim razredima počinju pjevati i o ljubavi. Umiješaju u sve to i poneku sličicu iz svoga svakodnevnog, švedskog života. Možda je na ovakav izbor tema utjecalo to što su ove »uradke« stvarali na satovima nastave hrvatskog jezika, pod budnim okom svojih učiteljica. One svjedoče da poneki u početku nisu ni znali o čemu bi pisali, a onda bi nakon nekog vremena odjedanput počeli zauzeto stvarati. Očito je trebala proraditi potisnuta hrvatska svijest i onaj tajnoviti šum kojeg donosi hrvatski jezik.

Arapović se dosjetio prikupiti i jednu pjesmicu djeteta iz predškolskog razreda. Navedimo je: »Jedna cura, jedan dečko, jedna maca,/ lijepi su/ i dobri./ Igraju se svaki dan.« (Igra) Odiše ova pjesma haiku ugođajem i jednostavno nas uvodi u dječji svijet koji se prostro pred nama. A priređivač i nije imao drugu namjeru. Vrijeme će tek pokazati je li ovo nekome bio podstrek da, zahvaljujući Božjem daru, jednoga dana postane i pravi pjesnik.

Ciklusi pjesama jednostavno su naslovljeni razredom kojem pripadaju djeca čiji su uradci u njima. Osim toga ona su poredana po abecedi. Na taj način izbjegnuta je bilo kakva namjera ocjenjivanja. Ovo je tek poticaj ulaska u svoju nutrinu ili dolaska do sama sebe. Pjesma je poslužila kao put, kao kapljice vode koje teku. Na kraju je i dodatak »Poticaji i zapažanja«. U njemu je Arapović razjasnio način nastajanja ove knjige i uputio nekoliko svojih primjedbi. Namjera mu je da ovo ne bude samo pokušaj, nego trajni napor koji će našima u tuđini pomagati opstati, ali i otvarati se kulturi svoga naroda.

Ne znam hoće li hrvatsko društvo s obje strane granice imati sluha za ovakve stvari?! Znam samo da bi se predsjednik Tuđman osmjehnuo na zamisao jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Bilo kako bilo, Arapović, domoljub i književnik, pali krijesnice u šutljivoj hrvatskoj noći i nada se da će osvijetliti nebo. Uvjeren sam da ima pravo.

Miljenko Stojić

Suvremena pitanja, III, 5, Mostar, travanj 2008., str. 152. – 153.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 4. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45