Mladen Lojkić, Masoni protiv Hrvatske, Vlastita naklada, Zagreb, 2010.

Bila je godina 1717. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, četiri londonske masonske lože odlučile su izići u javnost. Osnovali su Veliku ložu u pivnici Goose and Gridrion. Tom prilikom izabrali su i svog velikog meštra. Započela je povijest službeno objavljenog rata Bogu i smrt Isusu Kristu i Duhu Svetomu. Kako tada tako i danas.

Polazeći od ove postavke Mladen Lojkić, poznati publicist, ispisuje ovu svoju knjigu. Spomenuo je i prethodnicu dotičnom događaju. Početkom 17. st., naime, u Njemačkoj je osnovana mistička sekta Red ruže i križa. Njezini sljedbenici nadahnjivali su se židovskom kabalom, magijom, alkemijom, okultizmom, ezoterijom i spiritizmom. Drže da je Bog samo sveopća kozmička snaga, dok reinkarnacija i karma daju posljednje objašnjenje čovjekove »kozmičke svijesti«. Lojkić zaključuje: »Doktrina o reinkarnaciji nije ništa drugo do Luciferova doktrina, a u "znanstvenom svijetu" poznata je kao evolucija.« (str. 39.)

Zar ne, dosta smo ovog već susreli u svijetu u kojem se krećemo. Međutim, Lojkić nam daje drukčiji pogled na sve. Povezuje naizgled različite stvari i događaje te nas nagoni na razmišljanje. A to je ono najgore čega se masoni boje. Na taj način ovakvi pogledi postaju političko-strateški, jer i masonsko djelovanje upravo je na toj razini. Uzmimo za primjer Hrvatsku. U Domovinskom ratu izvojevala je besprijekorno čistu pobjedu. Ali to nije bilo na pameti raznoraznim masonskim udrugama zbog čega je Hrvatska, kao neželjeno čedo, pala u njihovu nemilost. Njima, kao trinaestom izgubljenom izraelskom plemenu, kako sebe drže, smetamo na putu od Londona do Jeruzalema gdje nastoje ustoličiti Antikrista. Zbog toga Hrvatska mora biti osiromašena, osramoćena, ucijenjena, zatočena gospodarski, politički i međunarodno-pravno. Ti pokušaji još su u punom jeku.

Lojkić ovo svoje djelo posvećuje 100. obljetnici pjesme 1909., A. G. Matoša. Beskompromisno kao i ona zagovara ljubav prema Hrvatskoj, a onda i prema svakoj drugoj državi i čovjeku. Međutim, masoni tako ne misle. Svim silama nastoje dekristijanizirati Europu i zajedno sa SAD-om učiniti je odskočnom daskom za osvajanje svijeta. Izmislili su komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam. Kada su im se čeda otrgla s uzice, pokušavali su ih primiriti. Jedan od takvih pokušaja bio je i Pokret nesvrstanih. Josip Broz Tito, kao mason, dobio je ulogu njima se pozabaviti. I uspio je, uz pomoć drugih masona. Pritom je neprestano na rukama nosio bijele rukavice koje u masonskom svijetu označavaju čistoću. Pokopan je pod bijelim mramornim blokom, opet masonskim znakom, bez zvijezde petokrake kojoj je navodno služio tijekom čitavog života. Kao uzornom bratu masonu na pokop su mu došli sa svih strana. Taj duh i danas je živ. Unatoč nebrojenim dokazima, unatoč što je Tito svrstan među 10 najvećih suvremenih zločinaca, njegov lik nastoji se održati potvrdnim u javnosti, kao i dokaz masonske snage. Zbog toga je 1994. u Zagrebu na prometnom mjestu podignuta piramida navodno u spomen na 900 godina osnutka zagrebačke biskupije. Isto tako Lions klubovi i razne slične udruge šire priču da humano djeluju, a u stvarnosti vrbuju u masonsko članstvo. Često članovi uopće nisu svjesni o čemu se radi. Tek oni na vrhu piramide znaju kamo sve vodi i kome se klanjaju. U njih zacijelo spadaju obitelji Rockfeller, Rotschild, zatim pripadnici skupine Bilderberg, Komiteta 300 čiji je istaknuti član engleska kraljica, itd.

Što u svemu ovome može učiniti Hrvatska kojoj rade o glavi? Naizgled ništa. Međutim, nešto slično se događalo u katoličkoj Latinskoj Americi. Masoni su je bili itekako razorili, ali se ona probudila. Spomenimo Brazil, Argentinu, Venezuelu. Zajam s MMF-om tih zemalja spao je s 81 milijardu na 11,8 milijardi dolara. Vladari svijeta odgovorili su svjetskom krizom i recesijom. Prisjetimo se još nečega. Francuski kralj Luj XIV. umjesto da na svoj stijeg ugravira znak Srca Isusova, kako mu je bilo savjetovano, ugravirao je znak poganskog božanstva, Sunca. Bio je, naime, nekromant i mag. I uslijedila je masonska pobuna u obliku krvave Francuske revolucije u kojoj povjesnik, fiziokrat i demonijak Voltaire preuzima ulogu »vrhovnog svećenika«. To duhovno upropaštava ne samo Francusku, nego gotovo čitavu Europu. Je li Hrvatska, kao još katolička, onaj izabrani narod koji će druge povesti prema obećanoj zemlji?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 29. siječnja 2012.

Ivan Ott, Djeca žrtve rata i poraća optužuju!, Naklada Bošković, Split, 2010.

Pripadao je skupini Plavi dječaci što ih je opisao Branimir Kovačević u istoimenoj knjizi. Nadarena hrvatska djeca bez jednoga ili oba roditelja, bez doma, siromašni. O njima se odlučila osobno brinuti obitelj dr. Ante Pavelića. Bila je to 1942., godina kad su se rasplamsale borbe u sjevernoj i središnjoj Bosni, kad su na tisuće djece preplavile Zagreb i bile spašene. Kasnije je to poslužilo jugoslavenskim vlastima za optužbu ne samo ustaškog režima nego i Katoličke crkve. Spomenuti dječaci, pak, dobiše naziv po plavim odorama koje su nosili. Bilo ih je sveukupno 49. Krajem rata tajno su prebačena u Austriju. Nakon komunističke pobjede doušnici ih pronađoše i biše vraćeni u Jugoslaviju. Sve je poprimilo međunarodne obrise pa im je život pošteđen. Nisu smjeli pričati o svojoj prošlosti, a zabilješke tko su i što su išle su kamo god su krenuli.

Ovo je naizgled sretna priča iz tog tužnog vremena Drugog svjetskog rata. Zna to pisac i zahvaljuje Bogu te se odlučuje na pisanje knjige o onoj djeci koja nisu preživjela ili su prošla puno gore od njega. Ne govori pritom samo o hrvatskoj, nego i o srpskoj, židovskoj, njemačkoj djeci. Rat ih je jednako zahvaćao, ovisi samo tko je bio napadač.

Naravno da je dobar ovaj pristup, ali ne bi pisac pogriješio ni da je govorio samo o patnjama hrvatske i njemačke djece. Za vrijeme komunizma to je, naime, bila zabranjena tema. Komunisti su se osjećali krivcima i nisu htjeli da se sazna što su radili.

Jezivo izgledaju opisi muka kroz koje su djeca prolazila. Čovjek se pita je li to moguće. Nakon toga ostaje mu samo se pomoliti za tu djecu. Ništa nisu bila kriva, a tamanili su ih kao muhe. Teško je zaboraviti sliku ubijanja troje djece u dječjem logoru Teharje. Zbog neljudskih uvjeta života odlučili su pobjeći. Ali su ih uhvatili. Komesarica i njezini pomagači dotukli su ih batinama. Za primjer ostalima koji su sve to morali gledati.

Osim ubijanja tijela bilo je i ubijanja duha. Naročito su to iskusila njemačka djeca. Od njih su jugoslavenske vlasti nastojale stvoriti svoje janjičare. Tako Ott opisuje dječaka koji je svaku večer prije spavanja po stotinu puta ponavljao: »Moje pravo ime je Michael Heider, moje pravo ime je... moji su roditelji podunavske Švabe.« Jednostavno je odlučio da od njega ne će stvoriti Dobromira Gavrilovića, ime koje su mu dali u domu. (str. 119.)

Ott je inače knjigu podijelio u četiri poglavlja. Nakon predgovora Djeca žrtve ideologije slijedi poglavlje Stradanja djece u Jugoslaviji 1942. - 1948. Poslije njega najduže je poglavlje Pogubljena djeca. Pisac se potrudio i osim brojaka donio i mnogobrojne sudbine. Male su stvari odlučivale o životu i smrti. Djeca bez roditelja, naslov je trećeg poglavlja. Kratko je, kao i četvrto, Djeca s pečatom, djeca državnih neprijatelja. Ozbiljnost knjige pojačava i Izvor podataka.

Neke stvari zacijelo su se mogle spriječiti. Npr. komunistički progon podunavskih Švaba. SAD su znale za njega, ali nisu ništa učinile. A rat je već bio gotov. Na površinu je, naime, isplivao dokument što ga je američko veleposlanstvo u Beogradu poslalo ministarstvu vanjskih poslova svoje zemlje 30. rujna 1947. U njemu između ostaloga piše: »Jugoslavenska vlada je 1944. i 1945. godine prema našim procjenama 150.000 ljudi njemačkog podrijetla iz provincija Banat i Bačka zatvorila u koncentracijske logore diljem cijele Jugoslavije.« (str. 146.) Malo tko se od njih spasio.

Treba zahvaliti Ivanu Ottu što se dohvatio ove teme. Međutim, šteta bi bilo ako ga i drugi ne budu slijedili. Zločinačka ideologija je uvijek to bez obzira bila pobjednica ili joj se pripisivale neke druge zasluge.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 22. siječnja 2012.

Stjepan Šešelj, Približene daljine duhovne Hrvatske, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2009.

Predvečerje pada komunizma ili u zoru rađanja slobode. Iz takvog okoliša izrasla je ova knjiga. Šešelj je osjetio što se sprema i jednostavno nije htio ostati po strani.

Svi odgovori zbog čega je postupio tako kako je postupio nalaze se u prva dva ogleda u knjizi. Prvi, Naša zbirka amerikanskih fotografija, ogled je zapravo o mnogim našim hrvatskim obiteljima. Stiskao komunizam, a na zidu požutjele fotografije. Naši u boljem životu, tamo daleko preko mnogih granica. Pobjegli su, ali ne u onom lošem smislu te riječi. Da nisu oni, možda bismo mi, živjeti se mora. Drugi ogled, Hrvatska – velesila raseljenosti, govori sam za sebe. I tko ne bi krenuo u pohode svojima čim se led malo otopio?!

U pamet su mi se dobro usjekle sljedeće rečenice iz ogleda Kraj krvavog hrvatskog limesa. »Stoga što sam u očima, u svakoj kretnji Vinka Grubišića vidio koliko bi njemu značio jedan trenutak, jedna kava s nama na Jelačićevu trgu, u Zagrebu ili samo jedan pogled na rodno Posušje, makar kratki boravak među nama u Hrvatskoj. Vjerujem da je Viktoru Vidi bio pružen takav trenutak, on se nikada ne bi bacio pod vlak.« (str. 245.) Koliko je samo povijesti i ljudskih sudbina utkano u ove naizgled jednostavne riječi! U tuđem si svijetu, stari nisi zaboravio, te od muke ili čežneš za njim ili se ubijaš. Srednji put samo je utapanje u more domaćina.

Putovao je, dakle, Šešelj tih godina po bijelom svijetu, razgovarao sa svojim sunarodnjacima i smišljao kako približiti te daljine. Osjećao je da smo svi jedno, da postoji duhovna Hrvatska, a ne samo ona na zemljovidu s više ili manje svojih zemalja. Plod toga razmišljanja je i Prijedlog za osnivanje odsjeka (sekcije) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Sami tekst je donesen na kraju knjige iako se to mišljenje neprestano kroz nju provlači. Trebalo se usuditi nešto takvo napraviti. Sve je moralo ići ispotiha, da namisao uspije, jer se Društvo književnika Hrvatske, tako se tada zvalo, još nalazilo u njihovim, komunističkim rukama.

Bilo je, naravno, i drugih namisli o čemu Šešelj opširno piše. Ustvari knjigu je podijelio u četiri poglavlja. Prvo poglavlje predstavlja Šešeljeve poglede na temu propitkivanja tko smo u danom povijesnom trenutku. On se opredijelio, kao i mnogi u iseljeništvu. Drugo poglavlje opisuje pojavljivanje i domete knjiga Prinosa za povijest književnosti u Hrvata. Dogodilo se konačno i to. Nema više nepostojećih hrvatskih pisaca, kao u komunističko vrijeme. Više nije glavno kako si se opredijelio, već kako pišeš. Ista namisao kuša se širiti i kroz razne časopise ili kroz njihove dodatke kao što je Korabljica. Dotle rat bjesni. A onda dolaze i vremena kada Hrvatska biva oslobođena i kada se počinju svoditi računi. Jedne pamtimo kao one koji su mnogo dali za hrvatsku slobodu, poput Gojka Šuška (str. 194.), slušamo druge dok razmišljaju o povratku, trpimo treće dok... Došlo je do kraja krvavog hrvatsko limesa, kako se kaže u četvrtom poglavlju, koje je ujedno najkraće. Pred nama se otvorio novi svijet. Hoćemo li se susresti s onima koji su u tuđini čuvali spomen na svoju domovinu i pomagali joj na razne načine ili ćemo dopustiti da njihova slika ostane komad prohujalog vremena?

Kad se slegnu dojmovi čitanja ove knjige, učini nam se kao da sjedimo u nekom našem dalmatinskom tinelu i prebiremo po svojoj povijesti. Koliko god da je slavna, toliko je i krvava. Ali je naša i valjda želimo da bude poput stijega na našem putu u nebesku domovinu. Ne znam, odluka je na nama. Šešelju je sve jasno.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 14. siječnja 2012.

Tomislav Sunić, Europska nova desnica, Hasanbegović, Zagreb, 2009.

Dok čitam o pripremama za Treći svjetski rat i dok žele da nekako tako miriši, razmišljam o ovoj knjizi. Da bi čovjek krenuo lošim putem, što je potrebno? Između ostaloga krive namisli, zapravo, one su prve. Prepoznala je to i nova desnica, o kojoj Sunić govori, pa se žele nametnuti namislima, a ne snagom svoga oružja. Naravno, oni drže da su im namisli ispravne. A jesu li?

Još je teško odrediti što točno naučava nova europska desnica. Skup je to raznih učenja i pogleda. Ipak, zajedničko im je da napadaju komunizam, liberalizam i kršćanstvo. Kažu da su htjeli izjednačiti ljude na krivim osnovama. Zbog toga se treba vratiti u predkršćansko, znači pogansko vrijeme. Ispada da je ono bilo idealno. Je li? Nova europska desnica ništa ne govori o napetostima koje su vladale u takvom društvu i koje su na kraju krajeva i dovele do njegovog nestanka.

Iako naizgled raspreda o dostojanstvu svakog naroda, ipak nova europska desnica sebe shvaća u okviru čitave Europe, a ne samo određenog naroda. Jest sve to malo protuslovno, ali ona tako razmišlja zapućujući se nekamo u maglu.

Sunić je s ovim mislima doktorirao prije dvadeset i nešto godina. Kasnije se to pojavilo u obliku knjige na engleskom, a sada evo i na hrvatskom. Nije pogodio da će komunizam propasti, ali je imao pravo kad je govorio o njegovu utjecaju na glave ljudi. On još tamo caruje, iako ga vidljivo nema.

Knjiga je sastavljena od dva dijela. U prvom dijelu razmatra se što je to nova europska desnica, a u drugom se pokušava govoriti o njezinom djelovanju. U dodatku je još donesen Manifest za europsku obnovu koji je izdala nova europska desnica i razgovor s Alainom de Benoistom, velikom zvijezdom nove europske desnice.

Čitav ovaj pokret vuče korijene s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Novostasala mladež htjela je postaviti temelje nove političke filozofije i novog pogleda na svijet. Zbog toga su na određeni način željeli krenuti ispočetka i raskinuti s iluzijama neposredne političke akcije. Razdioba na tradicionalnu ljevicu i desnicu činila im se zastarjela. Nastojali su otvoriti raspravu o velikim problemima svoga vremena sagledavajući ih iz istinski revolucionarne perspektive.

Teško je reći što će biti od ovog pokreta. Nastao u vremenu hladnoratovske podjele svijeta odbacivao je komunističku stvarnost »realnog socijalizma« i američku pseudodemokratsku i trgovačku civilizaciju. Upozoravali su na ujednačavanje i uništavanje povijesnih identiteta, kao i na bujanje liberalno-demokratske dogme utemeljene na apstraktnoj ideologiji ljudskih prava. Krivo bi bilo reći da su im namisli za baciti. Ima tu raznoraznih stvari o kojima se da razmišljati.

Nas s obje strane granice more neke druge brige. Ipak, dobro je da nas je pohodila ova Sunićeva knjiga, ne samo zbog toga što ćemo, kažu, uskoro u Europu. Kao da tamo nismo stoljećima!? Moramo početi razmišljati izvan krugova koje nam ponovno nameću i koji nas ponovno vraćaju u komunizam, samo pod drugim imenom. Nema bratstva i jedinstva, nema prisilnog izjednačavanja, ima samo dostojanstvenog hoda ovom zemljom s onim darovima koje nam je Bog dao. Lijepo rečeno, naravno, ali vremena su zahtjevna, kako rekosmo na početku. Pogađaju jednako i one siromašne i one bogate koji si samo umišljaju da to nije tako. Pa borimo se namislima, radije nego oružjem!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. studenoga 2011.; hrsvijet.net, 20. studenoga 2011.

Mario Vasilj (uredio), Međugorje. Gospina škola, Print Team, Mostar, 2011.

Mnogi nisu čuli za Hrvatsku, još manje za Herceg Bosnu, ali su čuli za župu Međugorje. Čak su godinama štedjeli da bi tu došli nekoliko dana i na licu se mjesta uvjerili u ono što čitaju. Nakon svega ponijeli su dojmove u svojim srcima i nekoliko kamenčića s Brda ukazanja ili s Križevca.

Kada sam pročitao ovu knjigu, učinilo mi se da se urednik obraća upravo ovakvom hodočasniku. Nema tu postavljanja zakučastih pitanja, umovanja, sve je jasno i jednostavno. Datost Gospina ukazanja je na djelu i ona se u knjizi očituje kroz prihvatljiv ritam tekstova i slika. Nakon što se knjiga otvori u tišini svoga dalekog doma, stanu navirati uspomene i onda se svemu počinju dodavati i svoja spoznanja i razmišljanja. Stvara se nova knjiga, knjiga našega života.

Mogao je urednik izabrati i drugi način, ali je izabrao upravo ovaj. Prednosti su mu da nas izravno ubacuje u događanje, a mane da ostavlja neodgovorenim razna pitanja. Ponekada je to dobro, ponekada nije. Na čitatelju je na to odgovoriti.

Recimo sada kako je sama knjiga sastavljena. Nakon nepreuzetna urednikova predgovora najprije slijede govori samih vidjelaca. Očito su »pokupljeni« na nekom njihovom zajedničkom nastupu, najvjerojatnije u posljednje vrijeme. To su govori kakve oni obično drže hodočasnicima. Malo o početcima ukazanja, malo o njihovim utjecajima na njih, malo o svojoj slici svijeta. Sve u skladu s duhovnošću kakva se razvijala i kakva se još uvijek razvija u župi Međugorje pod utjecajem ukazanja Kraljice mira. Nakon toga slijede razmišljanja trojice franjevaca koji su djelovali ili djeluju u Međugorju, s tim da je jednome dano dvaput nastupiti. Onda još natpis o Križevcu i Putu križa, i to je to. Šteta da je izostalo Brdo ukazanja, kad se već posebno spominjao Križevac. A moglo se poneku progovoriti i o crkvi, jer su ona, brdo ukazanja i Križevac one tri bitne točke u župi Međugorje odakle sve počinje i dalje se širi.

Poneku treba reći i o lekturi. Prilično je dobro napravljena, iako se nekada i pretjeralo da se ne bi iskočilo iz standardnog jezika. Tako je riječ vidioci pretvorena posve nepotrebno u vidjeoci. A baš je ikavica ona koja uz Kraljicu mira još i danas obilježava Brotnjo u kojem se sve događa.

Izloženo u knjizi jesu kamenčići koje će čitatelji čuvati i o njima razmišljati ili ih odbaciti kao nešto nevrijedno. Pogledajmo je li to tako. Jedan od njih izgleda na sljedeći način.

»Gospa kaže da je sotona iznimno jak i da želi razrušiti naše obitelji. Svoju obitelj možemo obraniti samo molitvom. Jer iz obitelji nam dolazi sve: i dobri svećenici, i vrijedni liječnici, i kvalitetni političari. Stoga ako nam je obitelj zdrava, čitav će svijet biti zdrav. No često kažemo da nemamo vremena za molitvu, za svoju djecu i obitelj. To međutim nije istina jer nam je Bog dao dovoljno vremena za sve, samo ga trebamo pravilno rasporediti.« (str. 10.)

Ne bih rekao da je ovo nešto, i sve ostalo u knjizi slično ovome, na što ne bi trebalo obraćati pozornost. Dapače! Nestat će svijeta budemo li se prema onom temeljnom odnosili na neozbiljan i nedorastao način. Svijet u kojem živimo zbog pohlepe je krenuo drugim putem. Kršćani su o tome neprestano govorili i danas se dokazuje da njihov govor nije bio pretjerivanje. Prosvjeduje se na sve strane. U Međugorju je to počelo još 1981., samo na drukčiji način.

Ova će nas knjiga zacijelo potaknuti na dobra razmišljanja. Do nas je hoćemo li ih slijediti ili ne.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. studenoga 2011.

Marinko Šakota, Uzor-čovjek fra Didak Buntić, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2009.

Široki Brijeg je u svijesti Hercegovaca i u svijesti čitavog hrvatskog puka mitsko mjesto. Ono što mu daje to obilježje jesu franjevački samostan i crkva te Franjevačka klasična gimnazija. Prohujale su godine, Gimnazija sada nosi neko drugo ime i nekome drugome pripada, ali prošlost ne blijedi. Stvarali su je malobrojni, u kratkom vremenu, i jedan je od njih bio fra Didak Buntić.

Pisac knjige pred nama, fra Marinko Šakota, prihvatio se velikog i prilično nezahvalnog zadatka. Naumio je osvijetliti lik čovjeka velikana i u isto vrijeme čovjeka stavljenog u kut. Njegova djela su ostala, a njegova se ličnost počela gubiti. Novi naraštaji imali su nekog prječeg posla.

Bile su to uistinu teške godine kad je fra Didak djelovao. Početak 20. stoljeća. Hrvatski puk ugnjeten, a Široki Brijeg kao pojam bio je samo u glavama nekolicine. Nepunih pola stoljeća prije toga franjevci su iz Kreševa ovamo došli doslovno na ledinu. Samo brijeg koji nije bio njihov i koji je trebalo kupiti, okolna brda s ubožnim seljačkim kućicama. Naravno, nikakva grada u dolini nije bilo. Fra Didak je nastavio gdje je smrt zaustavila prethodne sanjare.

Nemamo namjeru sada prepričavati što je to sve fra Didak napravio. Poći ćemo fra Marinkovim putem. Spomenut ćemo ono bitnije da bismo uspjeli osvijetliti njegov lik, a ostalim će se pozabaviti povjesničari.

Fra Didak početkom 20. stoljeća preuzima na se izgradnju nove crkve. Ona stara je bila dotrajala, jer je građena u skroz siromašna vremena. I dalje je se, istina, bilo siromašno, ali fra Didak naumljava izgraditi crkvu ljepoticu. I danas ona odskače svojom monumentalnošću od okružja u kojem se nalazi, a kamo li ne u ona vremena. Puk je bio nepismen pa ga fra Didak nastoji naučiti čitati i pisati. Dođe Prvi svjetski rat i po gladi poznata 1917. U Hercegovini se umiralo na sve strane. Fra Didak odvodi desetak tisuća djece u Slavoniju da se prehrane i izbjegnu smrt. Dok sve ovo obavlja, snuje izgradnju veličanstvene franjevačke gimnazije. Uspijeva i u tome. U isto vrijeme bori se i na političkom polju. Želi slobodu za svoj ugnjeteni hrvatski puk. To ga je izgleda i došlo glave, otrovali su ga, ali fra Marinko se nije time bavio pa ne ćemo ni mi.

Mnogo od ovoga nabrojenog i onog nenabrojenog nije bilo u opisu posla kojim se fra Didak trebao baviti. Uglavnom je bio određivan za profesorsku službu. Ali njemu je to bilo premalo. Osjetio je nevolju puka i spremno otvorio svoje srce, odnosno stavio mu na raspolaganje sposobnosti koje mu je Bog dao.

Fra Marinko podosta naglašava vojničku crtu u fra Didakovoj naravi. Navodno je u mladosti htio biti vojnikom, ali ga je majka usmjerila prema franjevaštvu. Bilo kako bilo, ujedinjavao je u svojoj osobi crte osjećajna i odgovorna čovjeka. Kad je trebalo stvarima je pristupao umski, a opet kad je trebalo osjećajno. U biti to i jest ključ njegova životnog uspjeha. U malo godina puno je uradio i povijest će pamtiti njegova djela, ako već ne bude pamtila njega.

Zanimljivo je i dobrodošlo ovo djelo koje držimo u svojim rukama. Pisac ga je ostvario držeći se sustava, iako je ponekada znao rabiti iste fra Didakove izričaje kao potvrdu svoga stava o nekoj njegovoj karakternoj crti. Kamo sreće da se i o drugim našim veličinama, ne samo franjevačkima, piše na ovaj ili sličan način. Tada bismo imali jaču samosvijest o sebi i svojim sposobnostima te bismo mnogo toga više učinili kroz povijest, a i u sadašnjosti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. studenoga 2011.; hrsvijet.net, 7. studenoga 2011.

Ivan Strižić, Zločin bez kazne, 1 i 2, Naklada Hrvoje, Zagreb, 2010.

Slunjsko-plitvički kraj platio je veliku cijenu u ljudskom i tvarnom smislu u srbijanskoj oružanoj agresiji i okupaciji 1990. - 1995. Ove knjige veoma podrobno to dokazuju. Na oko 1.700 stranica iznijete su ne samo posljedice, nego i nastanak i razvoj takve nepotrebne nesreće.

U središtu svega je srpska manjina u Hrvatskoj. Pobunila se protiv demokratski uspostavljene hrvatske vlasti. Poticatelji su bili različiti, dotiče ih se autor bez dlake na jeziku, a posljedice su bile sljedeće. »U slunjsko plitvičkomu kraju, u četiri godine srbijanske oružane agresije i okupacije, protjerano je sa svojih vjekovnih ognjišta preko četrnaest tisuća Hrvata i drugog nesrbskog stanovništva, ubijeno je na najokrutniji način ili pak poginulo, prema još uvijek nepodpunim podatcima, 583 osobe, 231 osoba umrla je poradi teških ratnih prilika, ranjeno je preko četiri stotine mladića i muževa u najboljim godinama života, teško je povrijeđeno ili oboljelo 115 vojnika (samo na hrvatskoj strani), zlostavljano preko dvije stotine ljudi pretežito starije životne dobi (samo na hrvatskoj strani); u izbjeglištvu i progonstvu, daleko od zavičaja i rodnoga doma, umrle su još dvije stotine ljudi (samo na hrvatskoj strani). Spaljeno je i uništeno preko pet tisuća kuća, gospodarskih objekata i stanova, uništena je sva infrastruktura i privredni potencijali, nestalo je, izbrisano s karte naseljenih mjesta preko stotinu sela i naselja, zajedno s crkvama, školama, sjećanjima...« (str. 6.)

Naravno, nakon ovoga svaki je komentar suvišan. No, to ipak u piscu nije ostavilo tragove mržnje. Činjenice iznosi staloženo, ne naziva nikoga pogrdnim imenima, ne poziva na osvetu. Njemu je samo stalo do istine. Zato ima snage prozvati tzv. Međunarodnu zajednicu zbog propusta nečinjenja ili pomaganja nadirućeg napadača. U prvom redu to su London i Pariz, a njihovi su pomagači JNA i komunisti. Na njihovim krilima nastoji uzletjeti velikosrpska imperijalistička namisao.

Rekosmo, djelo je sastavljeno od dvije knjige, iako je prva tako reći glavna. Druga je ustvari sustavno nabrajanje žrtava, zarobljenih, protjeranih... Prva knjiga na publicistički način nastoji rasvijetliti događanja na slunjsko-plitvičkom kraju u Domovinskom ratu. Autor duboko zadire u prilike, raščlanjuje događaje, zaključuje. Ponekada nam se zbog toga može učiniti kao da čitamo neki napeti povijesni roman. Daj Bože da je bilo tako, umjesto ove nesmiljene stvarnosti. Podrazumijeva se da je u jednom ovako zamišljenom djelu na kraju dodano i kazalo spomenutih osoba, kao i kazalo zemljopisnih pojmova. Naravno da je navedena i korištena literatura.

Ove dvije knjige ostat će trajnim spomenikom žrtvama slunjsko-plitvičkog kraja, ali i trajnom optužbom tzv. Međunarodnoj zajednici koja je propustila kazniti napadača. Logično je da je iz te činjenice nastao i sami naslov knjige. Može se naravno nadugo i naširoko pripovijedati zbog čega tzv. Međunarodna zajednica nije postupila onako kako to zahtijeva povelja UN. Prisjetimo se, umjesto da pomogne žrtvi, oni su joj nametnuli embargo na naoružanje, a to je značilo izručivanje dobro naoružanom napadaču. Kasnije su napadaču pomagali na razne druge načine. Međutim, umjesto širokog pripovijedanja bolje je jednostavno zaključiti da su imali svoje osobne probitke na ovom ozemlju i zbog toga su se ponašali i ponašaju tako kako se ponašaju.

Ne bismo smjeli zaboraviti ove, ali ni sve druge žrtve pale u obrani slobode u kojoj uživamo. No, to u nama ne smije rađati destrukcijom, poručuje nam pisac ovim knjigama, nego mudrim djelovanjem u čuvanju i izgradnji svoje domovine.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. listopada 2011.; hrsvijet.net, 27. listopada 2011.

Josip Jurčević, Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990. – 1995., DIS, Zagreb, 2009.

Državama BiH te Hrvatskom protutnjali su nebrojeni međunarodni posrednici, humanitarci, uhode, ubojice i kakvi sve ne. Tu je rat bjesnio nesmanjenom žestinom. A napadač je bila Srbija, JNA i neki od ovih nabrojanih. Nakon toga proradi tzv. Haaški sud koji je trebao kazniti krivce. Međutim, on se dade na izjednačavanje napadača i žrtve, jer oni koji su ga pokrenuli itekako imaju prste u ratu na ozemlju dotičnih država. Na taj način dođe do toga da Jurčević i slični moraju dokazivati bjelodane činjenice na način poduke djece u pučkoj školi, jer suci i tužitelji niti imaju kakva predznanja niti im je zapovjeđeno da sude po pravdi.

Ovo je okvir u kojem je i zbog čega je nastala ova knjiga. Između ostaloga Haaški je sud uhitio šestoricu istaknutih Hrvata iz Herceg Bosne koji su tijekom Domovinskog rata bili na odgovornim mjestima. Odlučio im je dokazati da su se udružili u zločinački pothvat da bi srušili BiH. Zbog toga je obrana generala Praljka od povjesničara Jurčevića zatražila da napravi stručnu ekspertizu ove problematike. On je to učinio, a kasnije također svjedoči pred Haaškim sudom.

U prvom dijelu knjige pisac predočava povijest BiH do raspada druge Jugoslavije (1991.). Počeo je još tamo od pretpovijesti pa nastavio 12. stoljećem i kasnijim dolaskom Turaka te svim ostalim što se događalo do pada komunizma. Jednostavno, pitko, poučno, stručno, prepuno činjenica i logičkih zaključaka. Nakon ovog uvoda slijedi drugi dio koji obrađuje BiH 1990. - 1995. Hrvati su se našli u kovitlacu povijesnih događanja. Nisu se dali pomesti. Ustrojili su društvenu vlast kad nikakve vlasti nije bilo i kad su svi digli ruke od BiH. Na taj način uspjeli su se spasiti, ujedno spasivši i BiH, od napadača. Budući da je Haaški sud najviše zanimao odnos države Hrvatske prema BiH, jer i nju su uvukli u zavjeru protiv nje, Jurčević zorno prikazuje kako je taj odnos bio jedini moguć i ispravan. On je podrazumijevao da se pomogne državi BiH. Zbog toga je Hrvatska naoružavala i opremala tzv. Armiju BiH, čak i onda kad su se borili protiv Hrvata, prihvaćala bošnjačke izbjeglice, liječila njihove ranjenike, pomagala diplomatski i na razne druge načine. Koji napadač čini tako nešto? Svemu ovome pisac dodaje i svoj znanstveni rad o povijesno-političkim aspektima djelovanja Haaškog tribunala, zatim nekoliko medijskih intervjua, kao i isječke iz svoga svjedočenja u Haagu. Čak je priložio i CD o svome ekspertnom svjedočenju.

Svojim djelovanjem, a što je dokazano i preko ove knjige, Haaški sud ne zanima istina. On je najprije postavio stereotip, a nakon toga počeo je tražiti, proizvoditi i prezentirati selektivne izvore koji bi potvrdili taj stereotip. Na kraju se dobije privid istine koji izgleda stvaran onima koji nisu dobro upućeni u problematiku. Promicatelji ovakvog pristupa mnogo toga temelje na snazi medija. Tako su stvorili između ostaloga stereotip da su Hrvati srušili Stari most u Mostaru i time im nanijeli veliku štetu. Međutim kad je obrana uhićene šestorke na Haaškom sudu dokazala da to nije tako, jednostavno su maknuli taj stereotip i ubacili neke nove.

Ova knjiga dobro dođe svakom čovjeku koji voli istinu jer mu je iznosi kao na dlanu. Ne znam koliko će pomoći optuženima u Haagu, daj Bože da tako bude, ali kako je sve do sada išlo ne treba se nadati nečemu posebnom. Upućeniji kažu da su presude već napisane, kao u ona bivša huda komunistička vremena. Bilo kako bilo, boriti nam je se i ići naprijed u traženju slobode. A pred tim će silnici ustuknuti prije ili kasnije.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. listopada 2011.; hrsvijet.net, 15. listopada 2011.

Marija – Vica Balen, Bili smo idealisti, Disput, Zagreb, 2009.

Da sam uopće počeo čitati ovu knjigu, krive su dvije činjenice. Članak »Uspomene razočarane revolucionarke« u jednom ozbiljnom tjedniku i sam naslov knjige koji je potvrđivao ono što mi se učinilo da jest. Međutim, ubrzo sam shvatio da stvari drukčije stoje. Ipak, izdržao sam do kraja zbog nekih drugih razloga.

Marija – Vica Balen nije se razočarala u svoju komunističku partiju, nego se samo razočarala u određene postupke svojih drugova, i to prema njoj i njezinoj obitelji. To je motrište s kojeg ona polazi i kako piše ove svoje uspomene. A onda u skladu s tim i ocjenjuje pojedine ličnosti iz svoga okružja. Oni koji su joj se više zamjerili, dobili su više podataka o svojim nečasnim radnjama, oni drugi nimalo ili tek nešto blijedo. Ne radi se tu, dakle, o iskrivljavanju činjenica, nego samo o njihovom iznošenju ili ne.

Sve u svemu zanimljivo je čitati ove uspomene. Autorica je sa svojim mužem pripadala u sami vrh komunističkog pokreta u Hrvatskoj. Pred našim očima odvija se drama hrvatskog čovjeka. Jugoslavija i njezini pomagači stiskli sa svih strana. Virus komunizma širi se hrvatskim krajevima. Kamo krenuti? Marija – Vica Balen bira komunizam te je presretna kada je primaju u Partiju. Ostvarila joj se životna želja koja nikada nije nestala iz njezina srca. Je li pogodila »u sridu« ili »u ništa«?

Autorica je umrla malo prerano, u jesen 1984., tako da nije dovršila ove svoje uspomene. Opisala je uglavnom sjećanja do kraja 1944., s kratkim izletima u neke kasnije godine. Tako nismo dobili njezino mišljenje o poslijeratnim komunističkim zločinima i način ustrojstva njihove vlasti. Mislim da nas sve to ne bi previše obradovalo. Jer da je autorica htjela osuđivati to vrijeme, spomenula bi sve barem jedanput u svojim izletima u tekstu.

Začuđuje komunistička bešćutnost prema sudbini svoga naroda. Njima je tek stalo do njih samih i do njihove Partije. Tako se Marija – Vica Balen svega jedanput pita sljedeće: »No pišući tada svoju reportažu o tuzi srpskih žena nad grobovima svojih muževa, sinova i braće pobijene u Blagaju, nisam mogla da ne pomislim kako ovih dana, kad čuju o borbi kod Blagaja, tko zna gdje sve ne plaču i hrvatske žene, majke i sestre za svojim muževima, sinovima i braćom – poginulim domobranima (koji se nisu dospjeli predati) i žandarima i ustašama (koji se nisu htjeli ili mogli predati).« (str. 268.) Bilo je to prvi i zadnji put u knjizi da je progovorila o tome i sličnome. Svako malo navodila je ustaške zločine, a komunističke je stidljivo spomenula dva ili tri puta. Prvi su naravno bili zločinci, a drugi borci za slobodu.

Vrijedi zabilježiti još neke komunističke crte koje se zrcale u knjizi. Progon svoje Partije opisuje najcrnjim bojama, iako se hvali da su u tamnici, između ostaloga, proučavali komunističku literaturu i spremali se za svoje revolucionarno djelovanje. Ni u primisli nemaju dopuštenje takvih ljudskih prava onima koji su stajali na suprotnoj strani kad su osvojili vlast. Pravilno primjećuje da su Srbi i u Partiji najprije bili Srbi, a tek onda komunisti, dok su ona i mnogobrojni drugi komunisti Hrvati najprije bili komunisti. U ime Partije odriču se i razuma i prijatelja. Kad je i slijepcu očigledno da Partija nema pravo, njihov je odgovor da drugovi znaju što rade. Kad Partija nekog osudi, onda se ovako ponašaju: »Pozvali smo Škorićeve na stranu i sve iznijeli: da smo im bili i da i dalje ostajemo prijatelji, ali da smo, kao disciplinirani komunisti – prisiljeni prihvatiti partijsku odluku i do daljnjega prekinuti sve veze s njima i ostalim krležijancima.« (str. 163.) Ipak, kasnije staju na Hebrangovu stranu što im je donijelo grdnih nevolja u životu i vjerojatno je to početak razočaranja i namjere napisati ovu knjigu.

Sve u svemu vrijedilo se pozabaviti štivom Marije – Vice Balen. Kroz njezinu ličnost spoznali smo svu bijedu hrvatskih komunista koji nikad nisu razmišljali o Hrvatskoj, makar komunističkoj, nego samo o nekakvoj republici, zasebnosti, u okviru Jugoslavije. Pravi pogodak »u ništa« unatoč svim životnim nevoljama.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. rujna 2011.; hrsvijet.net, 25. rujna 2011.

Vjekoslav Lasić, Miro Barešić, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

»Na jednom vojnom predavanju u Šibeniku 1993. jedan je predavač kazao za Miru: "Živio kao terorist – skončao kao terorist – i tu se više nema što reći."« (str. 317.) U to vrijeme u Šibeniku je bila hrvatska vojska, samo da se ne bismo zabunili. Sve je zabilježio Mirin suborac Boris Prebeg.

Prema vlastitim riječima Miro Barešić sve do svoje mladosti nije znao što je: Hrvat, Jugoslaven, nešto treće. Otac mu je bio u partizanima, majka za vrijeme rata bila internirana u Mulatu gdje mu je od tifusa umro brat Mate, tako da se o pripadnosti u obitelji nije mnogo govorilo. Kasnije mu je otac jedno vrijeme radio i kao komandir milicije u Šibeniku te je Miro ostao nekršten. I onda jedna obična mladenačka tučnjava više-manje sve promijeni, iako su se već i prije počele stvarati pukotine u mišljenju ili se ono počelo oblikovati, kako tko uzme. Miro se potukao sa sinom narodnog heroja. Nadjačao ga je, ali su ga zbog toga osudili na 6 mjeseci Golog otoka. Školovanje je započelo. Komunizam mu se ukazao u svoj svojoj »ljepoti«. Sazrjela je misao pobjeći u iseljeništvo i tamo nastaviti borbu za slobodu svog hrvatskog naroda. I tako se Miro jednoga dana nađe u Švedskoj. O svemu ovome sam pripovijeda na početku knjige. Naravno govori i o daljnjoj sudbini, sve do progona u Paragvaj. Kroz sve to vrijeme sanja o svojoj satniji koja će krenuti u oslobađanje Hrvatske.

Nakon Mirina govora o samome sebi slijede i govori drugih o njemu. Tu je dr. Vjekoslav Lasić, dominikanac, ekonomist Ante Nižić, poduzetnik Ivan Lučić. Ne zaboravljaju ga ni prijatelji i suborci Nikola Majstorović, Boris Prebeg, Anđelko Brajković, Vlado Glavaš i Nikola Lisac. Donesen je i prilog o Miri Barešiću, Zdeslavu Turiću i Frani Bokanoviću, hrvatskim vojnicima koji su zajedno poginuli ili su ih zajedno pobili, još se ne zna.

U Švedskoj se Barešić odmah uključio u rad hrvatskih terorističkih organizacija, kako su ih nazivali UDBA i švedska politika, ili u rad hrvatskih osloboditeljskih udruga, kako ih je nazivao hrvatski narod. Barešić intenzivno uči i svladava srž revolucionarnog djelovanja. Naravno da je nastavio i s treniranjem nekoliko istočnjačkih borilačkih vještina čemu se bio posvetio već u domovini. Ali u to vrijeme u Švedsku dolazi i jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović. Bio je veliki Titov prijatelj, jer se istakao u ubijanju Hrvata na Bleiburgu. Čim je došao javno je preko televizije zaprijetio Hrvatima u Švedskoj da će ih uništiti. Šveđani to nisu osudili, niti su prije toga imali išta protiv da on dođe u Švedsku unatoč tomu što su sve znali o njemu. U to vrijeme u Beogradu sude nevino optuženima Hrkaću i Jeliću. Obznanjuju da će nad njima smrtna kazna biti izvršena 10. travnja. U iseljeništvu je sve na nogama. Blago Mikulić i Ivan Vujičević upadaju u jugoslavenski konzulat u Göteborgu da iznude njihovo oslobađanje, ali akcija nije uspjela. Trebalo je nešto novo poduzeti.

UDBA u međuvremenu nastavlja po svome. Sastavlja popise za odstrjel i ubija Hrvate u raznim zemljama po svijetu, baveći se na taj način državnim terorizmom. Hrvati se ne predaju. Dana 4. travnja 1971. Miro Barešić i Anđelko Brajković upadaju u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu. Mislili su zarobiti ambasadora, ali on povlači pištolj. Zacrtani plan je krenuo nekim drugim tijekovima. Oborili su ga na zemlju, osoblje je pucalo na njih pa su se zabarikadirali, počelo im je nedostajati metaka. U međuvremenu se umiješala i švedska policija. U okršaju Barešić ubija Rolovića, a kad su se predali švedskoj policiji jugoslavensko osoblje puca na Barešića iz neposredne blizine, ali zbog gužve ga srećom promašuje. O dogođenom bruje sva svjetska javna glasila. Jugoslavija pravi veliki pritisak na Švedsku da joj izruči Barešića i Brajkovića.

Barešić još nema navršenih 21 godinu života kad se u Švedskoj postaje punoljetan. Zbog toga se suđenje odugovlači i onda na njegov 21. rođendan slijedi osuda: doživotna tamnica. Kao maloljetniku to mu ne bi mogli dosuditi. I počinje teći izdržavanje kazne, ali i Barešićeva daljnja borba.

Ono što je obilježilo Barešićevo tamnovanje jesu prosvjedi glađu. Nisu poštivali prava koja su mu zajamčena švedskim kaznenim zakonom pa se on zbog toga buni. Kroz prosvjede glađu, od kojih ga mnogi odgovaraju, malo po malo na vidjelo izlazi istina o hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Javno mnijenje se mijenja. Barešić i Hrvati postaju medijske zvijezde.

Međutim, prije nego što se odnos promijenio, Barešića su sudrugovi u međuvremenu oslobodili. Oteli su švedski zrakoplov i s Barešićem odletili u Španjolsku gdje su se predali. Iz Španjolske Barešić ide u Paragvaj. Uspio se snaći pa je čak postao i jedan od trojice ljudi koji su smjeli nositi oružje u predsjednikovoj nazočnosti. Trenirao je njihovu vojsku, bio uistinu junak. Nije mirovao pa se prijavio za Svjetsko prvenstvo u karateu u Oklahoma Cityu. U završnici pobjeđuje Antu Nobila, današnjeg uglednog hrvatskog odvjetnika, kako mu neki tepaju. Barešić zahtijeva vijorenje hrvatske zastave i sviranje hrvatske himne. Kad je to Nobilo vidio, pljunuo je i opsovao mu ustašku majku. CIA i UDBA, pak, počele su mahnito istraživati tko se to zapravo krije iza imena Toni Sarić.

Jednoga dana CIA, baveći se državnim terorizmom, otima Barešića i Vujičevića u Paragvaju i prebacuje ih u SAD. Nakon suđenja Vujičevića puštaju, a Barešića osuđuju, unatoč tome što nemaju nikakvih dokaza protiv njega, jer uostalom ništa nije načinio na tlu SAD. Politika se ponovno petlja u Barešićev život pa ga jednoga dana drogirana prebacuju u Švedsku. Jugoslavija ga se želi dočepati. I tu započinje ono razdoblje o kojemu smo govorili kao o razdoblju promjene javnog mnijenja. Plaćenici su ga i prije i sada htjeli ubiti, ali nisu uspjeli. Zahvaljujući promjeni javnog mnijenja Barešiću se doživotna kazna preinačuje u vremensku, opet vrlo visoku, kao nikome drugome prije njega, ali vremensku. Kad je trebao biti slobodan čovjek, njega i obitelj, koju je u međuvremenu stekao, mimo njihove volje Šveđani prebacuju u Paragvaj. Jesu pogaženi svi zakoni, ali su si oni željeli oprati ruke.

Počinje borba u domovini. Barešić se vraća kući. Staje na čelo svoje satnije. Ubrzo pod nerazjašnjenim okolnostima pogiba u zadarskom zaleđu. Okolo stadoše kolati priče da ga je UDB-ina ruka konačno stigla.

Mislio sam napisati zaključak na sve ovo, ali ću tekst ostaviti otvorenim. Umjesto svega ponovno navodim naslov: »On terorist, oni...«.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. rujna 2011.

Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Naklada Gea, Zagreb, 2010.

Zlo je krenulo s juga. Nažalost. Kao da nije bio dovoljan talijanski fašizam. Ovog puta isprsila se crvena boja. Došla je s Visa, potpomognuta Englezima. Oni su je uvježbali i opremili. Razlila se po nebranjenom Dubrovniku uvečer 18. listopada 1944. Žitelji su s nadom pratili ulazak te vojske. Mislili su da će biti bolja nego ona prethodna. Da bi je dostojno dočekali, na svojim su kućama izvjesili hrvatsku zastavu sa zvijezdom petokrakom na sredini.

Ovako je Hrvoje Kačić svojim mladenačkim umom zabilježio prve trenutke komunističke »slobode«. Idila. Ali, kao što su ušli pod okriljem mraka, tako su počeli i djelovati. Ubrzo se pročulo za strijeljanja. Ljudi nisu mogli vjerovati. Međutim, bila je istina. Kačić je na plakatu u luci pročitao imena strijeljanih i o tome obavijestio svoje roditelje. Majka je otišla provjeriti. Bila je istina. Otada se zastava sa zvijezdom petokrakom nikada više nije smjela vijoriti na Kačićevim dvorima, kao i mnogim drugima, a Hrvoje je spoznao kojom stranom krenuti.

Nije ova knjiga nipošto Kačićeva autobiografija ili svojevrsni memoari. Jest ona i sve to, ali i mnogo toga drugoga. Pišući u slobodi za različite namjene tekstove o prošlosti svoga rodnoga grada i okružja, pisac pomno obrađuje vrijeme komunističke strahovlade. Krhotine su to različitih događanja koje se daju skladno složiti u cjelinu. Kačić je otvoren, jasan i vjerodostojan. Događajima prilazi hladne glave i vrela srca. Nikoga ne mrzi, nikome se ne želi osvetiti, samo želi ispričati nepravedno prešućenu istinu. Zbog toga pazi da ne bi nešto od onoga prljavoga nepravedno palo na potomstvo onih koji su to radili. Kako drukčije od »plemenite mržnje« koju su komunisti navješćivali! U tome je prednjačio njihov vođa drug Tito. Kačić donosi nekoliko rečenica iz njegova govora na balkonu sveučilišta u Ljubljani 26. svibnja 1945., kad je rat već bio završio. »Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više ne će zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će samo kratko vrijeme.« (str. 109. – 110.)

Ti »izdajnici« u Dubrovniku su bili svećenici, profesori, jednostavno vjerska i društvena elita. Prije toga, da bi se zagrijali, ubili su skupinu od 11 mladića, samo se jedan uspio spasiti, odnosno pobjeći. Ni imena im nisu znali, kamoli da su ih sudili. Tako od pojave plakata u gradu 26. listopada više ništa nije bilo isto. Jaz se još više produbio kad se saznalo da su unovačeni domaći mladići namjerno gurani da poginu u borbama. Kad Hrvoje Kačić u slobodi pita jednoga od najodgovornijih za nabrojane zločine, Antu Jurjevića Baju, kako je mogao tako postupati, njegov je odgovor bio da je »falija«. To je sve što je komunizam do sada učinio za ove nepravedno ubijene.

Sam pisac također je imao velika okapanja s novim društvenim uređenjem. Najprije su ga u srednjoj školi izazivali školski »drugovi« zbog nedolaska na nastavu na Božić, nastavilo se na sveučilištu u Zagrebu. Prvo uhićenje doživio je kao srednjoškolac u Dubrovniku, a prve tamničke dane iskusio u Zagrebu. Nije se dao. Dobro je igrao vaterpolo, ušao u izabranu vrstu tadašnje države, dobro učio. Htjeli su da napusti domovinu, svojevoljno, pa su ga neprestano izazivali i podmuklo gurali prema toj odluci. Ostao je na svojoj rodnoj grudi boreći se i doživjevši slobodu. Djelatno se uključio u politički život stavljajući svojoj domovini svoje pravničko umijeće na raspolaganje. Iz toga razdoblja svakako treba istaknuti druženje s Fitzroyem MacLeanom, negdašnjim britanskim predstavnikom pri komunističkim snagama na Visu. I to ne bilo kakvim. Tito je u njega imao veliko povjerenje. Međutim, uvidjevši kasnije komunističke strahote prešao je na stranu istine pa je tako pomagao Hrvatima u Domovinskom ratu.

S pravom je u podnaslovu knjige pisac stavio da su dubrovačke žrtve početak Bleiburga. Zna to dobro i Široki Brijeg gdje komunisti ponovno otvoreno nastupiše. Ali sve bi uzalud. Nikakvo zlo nije moglo uništiti slobodu. Patili smo, pročistili se i došli do današnjih dana. Što će dalje biti ovisi o nama samima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 27. kolovoza 2011.; Marulić, XLIV, 4, Zagreb, 2001., str. 153. – 154.

Velimir Mabić, Sve je počelo u Širokom, Općinski odbor HDZ-a BiH, Široki Brijeg, 2010.

Mislio sam da će mi i ovo biti jedna od onih knjiga koje pogledam, ostavim na policu i poslije rabim prema potrebi. Jer, ne volim pisati o usko stranačkim probitcima. Međutim već sam na prvim stranicama shvatio da je ova knjiga nešto drugo. Uz ono stranačko, donosi puno toga iz povijesti širokobriješkog kraja kroz proteklih dvadeset godina. Zbog toga s pravom u podnaslovu stoji »kronologija jednog vremena«.

Pisac tvrdi da se HDZ BiH počeo stvarati u Širokom Brijegu i odatle naziv ove knjige. Bilo to potpuno točno ili djelomično, važno je reći da je Široki Brijeg u tim prijelomnim godinama odigrao uistinu važnu, povijesnu ulogu ne samo u životu Hrvata u BiH nego i onih u Hrvatskoj. Tko se ne sjeća tenkova što su krenuli iz Mostara i koje Širokobriježani zaustaviše u Pologu. Da su tada prošli na način kako su naumili, teško da bi hrvatske države ikada bilo ili bi bila u sasvim drugim granicama. A bilo ih je »samo« 80, zajedno s 23 krupna kamiona i transportera. S druge strane stajala je tek namisao »Pristri cestu..., nema prolaza« i junačko srce. Završetak je poznat. Otišli su pokunjena repa.

Ono što izbija iz svakog retka knjige jest franjevačka duhovnost duboko srasla s pukom Božjim. To je odigralo ključnu ulogu u sretnom ishodu zaustavljanja tenkova, kao i u mnogim drugim pothvatima. Fratar je bio s njima i kad se pjevalo i kad se ginulo. Širokobriješka crkva duboko se urezala u misao i srce domaćeg pučanstva, ali i mnogih drugih. Misli su jasne i bistre, a srce odlučno. Povijest koju je Široki Brijeg počeo disati polaganjem kamena temeljca franjevačkom samostanu 23. srpnja 1846. ne može se izbrisati i nema toga Širokobriježanina koji nije ponosan na nju.

Dašak slobode početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pružio je priliku promijeniti nadnevak dana općine Široki Brijeg. Znalo se koji bi trebao biti novi, Velika Gospa, dan kada na Široki Brijeg hrle sa svih strana pomoliti se pred kipom Gospe obučene u plavo. Prije je to bio »7. februara«, dan kad komunisti oslobodiše života 12 franjevaca i na stotine vojnika i civila. Čim je ova promjena napravljena svima je bilo jasno da je sloboda uistinu pred vratima. Promijenjen je naravno i naziv samog mjesta. Nije to više Lištica, ime rijeke koja protiče kroz grad, nego Široki Brijeg, ijekavizirana inačica negdašnjeg naziva Široki Brig. Kasnije je u samom središtu postavljen i veliki križ kao spomen na sve širokobriješke žrtve. Postavljeni su i kipovi dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, te pokrenuta »Svibanjska sjećanja« i »Širokobriješka zvona«, kao i ratni radio Široki Brijeg. Lice je umiveno, povijest može teći.

Ne bi trebalo pomisliti da je sve na Širokom Brijegu tih godina išlo glatko. Kao i u Hrvatskoj, najprije su bili »stranka opasnih namjera«. Zbog toga im nisu dali ni održati prvu tribinu najavljenu za 1. travnja 1990. Milicija i komunisti su se isprsili. Pristup prostoru ispred Gimnazije bio je zabranjen. Mislili su da su pobijedili, ali to je samo raspirilo povjerenje u ovu novu stranku. Pučanstvo je shvatilo da ide u dobrom smjeru i počeli su joj se listom priključivati. Podrazumijeva se da nije poštivalo zabranu okupljanja na tribinu. Skupilo ih se oko 5.000. Sve je prošlo u redu, iako je postojala opasnost od provokatora.

Iz ispričane povijesti vrijedi istaknuti još jedan događaj. Skupina od 40-ak Širokobriježana pokušala se približiti HDZ-u u Širokom Brijegu, jer ima »poštene namjere« i želi pomoći u budućem radu. Bilo je to pred same izbore kad je postalo jasno da će HDZ biti pobjednik. Dok se kretalo iz ničega, nije ih bilo. Sastanak je utanačen jedne subote pa je u knjizi ova skupina nazvana »subotari«. O čemu se točno radilo najbolje govori navod iz knjige koji izgovaraju »subotari«. »Čelni ljudi iz Općinskog komiteta partije teškom su mukom i dugogodišnjim trudom uspjeli izboriti skidanje etikete ustaštva s naroda Lištice, a vi sada svojim neodgovornim ponašanjem dajete razloga da nas ponovo proglase ustašama.« (str. 75.)

Bilo bi zaista šteta da ova knjiga nije napisana. Svrnula je pozornost ljudi na bit stvari koje su se kroz proteklo vrijeme događale u Širokom Brijegu. Mladi će tu pronaći prve spoznaje, a netko od starijih će možda prionuti pisanju sustavnijeg i obuhvatnijeg djela. Ta vremena zaista se ne smiju zaboraviti. Polog su naše bolje budućnosti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 21. kolovoza 2011.

Tomislav Držić, Hladne je v peklu, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

Drugovi i drugarice iz komunističke partije uvijek su bili budni, barem su nam tako govorili. Kad bi se njihovom poglavici drugu Titu učinilo da su zadrijemali, podbo bi ih i oni bi skočili na prvog koji bi naišao da bi dokazali svoju budnost. Udarili su tako i po Tomislavu Držiću. Strpali su ga u tamnicu, dok je Tito odlazio, a sloboda se nazirala u glavama nepokorenih sanjara.

Čovjek u tamnici zaista je budan, za razliku od sebeljubivih komunista. Ta je budnost još veća kad si nevin dospio na to mjesto. A Držiću se upravo tako dogodilo. Nisi kriv, nis, / kaj bi bili kriv, / nikoga nis vubil, / ni vkral nis, / ni kockal se nis, / jedino sem hvalil, / domaju i rada je mel. (Nis kriv) To komunisti nisu opraštali. Kakva domovina, građani smo svijeta, a puk je mrmljao: banda razbojnička. Uvjeren u svoju nevinost u tamnici si slušao zvukove s vana, slušao zvukove iznutra. Zvonila su zvona s katedrale, djevojke šaputale, netko jaukao od boli jer su ga tukli, izmjenjivao se dan i noć, sunce i mjesec. Nekad si sam, nekad s drugima, stvar koju po volji premještaju tamo i ovamo ili je se jednostavno otarase. Naličje je to »socijalizma s humanim licem«. Na Zapadu su mu tepali, ovamo mu se sklanjali s puta ako se ikako moglo. Donosio je sa sobom mrak i neljudskost.

Jezik kojim su pjesme napisane zagrebačka je kajkavština. Topao je to jezik, jednostavan, kad mu se prepusti razumije ga i onaj tko uopće nije kajkavac i rijetko čuje ili čita na tom hrvatskom narječju. Držić njime izriče misli svoga utamničenog tijela i misli svoje slobodne duše. Zna da mu je nanesena nepravda, kao i mnogima drugima, ali ne bježi od svega toga. Poput djeteta razmišlja što ga je to snašlo i zna da će jedanput svemu doći kraj. Dotle se treba moliti, pouzdavati, pretrpjeti bol.

U piščevu životopisu piše da ga drugovi nisu ostavljali na miru ni kad je odslužio svoje. Nigdje nije mogao naći posao. Ako bi i uspio, nakon nekog vremena bi ga pronašli i morao je počinjati ispočetka. Tako je radio različite poslove, koji su rijetko imali neke veze s njegovim temeljnim zanimanjem: novinarstvom. Dolaskom slobode krajem prošlog stoljeća vraća se u novinarstvo i posvećuje izgradnji svoje domovine, odnosne uskrsle hrvatske države.

Stihovi koji su pred nama nastali su najprije u tamnici u Petrinjskoj 12 u Zagrebu u jesen 1975., zatim u Lepoglavi 1976. - 1980. Zbijeni su na nekoliko stranica jer je papir u tamnici bio teško dostupan. Prilikom premetačine čuvari su mu oduzeli napisano i to mu je vraćeno tek u oslobođenoj Hrvatskoj. Imao je sreću. Netko je sve stavio u njegov dosje i zaboravilo se na to. Drugovi su takve stvari redovno uništavali ne sjećajući se svojih negdašnjih tamnovanja tijekom kojih su čitali komunističku literaturu, prevodili je i bavili se svojom promidžbom.

Zaista bi bilo prava šteta da su propali ovi Držićevi stihovi i da ih ne pročita što širi krug čitatelja uključivši učenike u sklopu obvezne lektire. Uz izočnost bilo kakve osvete i mržnje pjesnik govori o hudim komunističkim vremenima. Budan je zbog svoje domovine, čuva je i moli se za nju među tamničkim zidinama, divi se njezinoj ljepoti i snazi. Nije to nikakva patetika, to je snažna pjesma provrela kao izvor iz čistih gorskih visina. Ovim svojim stihovima Držić je osvjetlao obraz pjesnicima i pokazao zbog čega smo uspjeli pobijediti u nametnutom nam Domovinskom ratu. Duh i um udružili su se i odlučili trajati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 8. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 7. kolovoza 2011.

Željko Kocaj, Što je pisac htio reći, Matica hrvatska – HKD Lašva, Zenica – Vitez, 2009.

Za dolinu Lašve najviše se čulo tijekom Domovinskog rata. Hrvati su se tu branili kako su znali i umjeli, a isto im tako pomagali drugi iz Herceg Bosne. Prije tog vremena govorili su nam, komunisti, uglavnom o Travniku, jugoslavenskom piscu Ivi Andriću, fabrici oružja Bratstvo. I to bi bilo to. A kad prođe rat svi progovoriše o gospodarskom čudu u dolini Lašve, o vrijednim umjetnicima. Na tragu toga, jedan od domaćih, Lašvanin, Željko Kocaj progovori kako je bilo u sva ova vremena tamo biti.

Nije ovo stručna knjiga ni knjiga koja bi stremila visoko. Pisac je samozatajan pa knjizi daje i jednostavan naslov, iako bi joj bolje odgovarao neki drugi. Ipak, iskoristimo ga te se i sami zapitajmo što je pisac htio reći?

Kocaj je ovdje sabrao oglede, prikaze knjiga, reagiranja. Naoko raznovrstan sadržaj, ali ipak povezan. Radi se o dolini Lašve, o životu koji u njoj buja i koji se na određen način postavlja prema svojoj bližoj ili duhovnoj okolini. Čini nam se da nazočimo izlijevanju prkosa, želji za opstojnošću unatoč svemu. Spomenimo samo ogled Istrgnuta strana dnevnika od 9. siječnja 1994. »Muslimani su napali područje Buhinih kuća«, piše Kocaj (str. 11.). Granate padaju na sve strane. Kod kuće ti je dijete koje je osjetilo strah u zraku. A ti ideš na posao. Suvišno je reći da ne znaš hoćeš li se vratiti ili završiti u vijestima. Bog to zna, a političari se u međuvremenu igraju božića. I umjesto da tražiš kako pobjeći iz svega toga, ti ostaješ. Jer to je tvoja zemlja, tvoja povijest, tvoji ljudi.

Već prvom rečenicom Kocaj pokazuje da mu je stalo do njegovih korijena. Piše o Matiji Divkoviću, ocu bosanske književnosti. Drukčiji je to govor od uobičajenoga, nažalost još i danas. Odaje mu počast kao Hrvatu koji je u teška vremena znao skrbiti za svoj napaćeni narod. Ipak, od ovog ogleda puno je provokativniji onaj s naslovom »Pod Bobanovim stijegom«. Istina, to je naslov knjige Bore Bošnjaka koju Kocaj predstavlja, ali, zar ne, mogao se od svega distancirati nekim drugim naslovom? Ne čini to, jer je i sam bio i jest dio Herceg Bosne, pripadnik HVO-a, čovjek koji je u teška ratna vremena doprinio koliko je mogao. Naravno da kao takav ne može razumjeti govor bosanskog provincijala fra Petra Anđelovića, drugi dan, jer prvi su dan bili prvaci Herceg Bosne, poslije povratka kostiju kralja Stjepana Tomaševića u kolovozu 1993. u Jajcu, kojemu Turci pri osvajanju Bosne odsjekoše glavu. Tom prigodom provincijal izreče: »... povratak kostiju našega kralja dokaz je našega trajanja na ovim prostorima i dokaz naše bogate povijesti, povijesti ljudi u ovoj našoj Bosni, da prostiš.« (str. 29.) Kocaj se pita zbog čega provincijal ne reče tko smo to mi i koji su to ljudi? Jesu li to možda oni iz ogleda »Travnik se vraća kući«. Prognanici u vagonima u Čapljini u svibnju 1995. Nitko ih ne obilazi, ni oni koji, tobože u njihovo ime, viču da ih je otjerala i raselila hrvatska politika. A oni bi tako rado kući. Što da im kaže novinar i pisac?

Život ide dalje u dolini Lašve. Pišu se knjige, postavljaju izložbe, bori za svoja ljudska prava. Željko Kocaj izložio je kako je svemu tomu pristupao u razdoblju 1992. - 2008. Svoje tekstove razasuo je po mnogim stranama, da bi ih u jednom trenutku prikupio i darovao nam ovu knjigu. Pritom je bio potpuno jasan. Nije trebalo razbijati glavu time što je pisac htio reći. On jasnoću cijeni i kod sebe i kod drugih. Zbog toga je naslov ove njegove knjige prosvjed protiv nerazumljiva govora u odgovorna vremena. Tko će ga sve čuti?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. kolovoza 2011.; hrsvijet.net, 30. srpnja 2011.

don Anto Baković, Batinama do oltara, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2009.

Komunističko vrijeme zapamtili smo i po tamnicama. Nije trebalo puno da se tamo dođe. Tamničari su jednostavno tražili svoje žrtve.

Don Anto Baković je po prvi put dopao tamničkih uza u svojoj 22. godini života. Bio je u vojsci. Nakon niza napadaja na Katoličku Crkvu i nadbiskupa Stepinca dozlogrdilo mu je pa je iznio istinu da je Stepinac nevin. Dobro su mu to upamtili. Upravo na dan razvojačenja, kad je već bio u civilnoj odjeći, došli su po njega. I počele su teške četiri godine, silazak u pakao komunističkih mučilišta i gubilišta. Sada na kraju svog životnog puta Baković pun osjećaja opisuje to vrijeme i, po prvi put, muke koje je prije uglavnom držao za sebe. Napravio je to na nagovor drugih, počesto i samih robijaša, da se sve ne zaboravi. I tako je ponovno zaronio u smradnu paklenu paru. Opisujući svoje mučeništvo, opisao je i mučeništvo nebrojenih koji su robijali kao i on.

Knjiga je ustvari Bakovićeva mala autobiografija. Nije, naime, opisao bitne podrobnosti svoga života, nego je stavivši u središte svoje prvo tamnovanje progovorio kratko i o onome što je bilo prije toga i o onome što je kasnije došlo. Na taj način ipak imamo koliko toliko cjelovitu sliku o ovom čovjeku koji je zacijelo svojim radom obilježio hrvatsku društvenu i crkvenu povijest XX. stoljeća. »Znali smo mi da je nepopravljiv«, rekli bi njegovi tamničari. Lomili su ga i kad ga nisu uspjeli slomiti u potaji su se ipak nadali da se ne će usuditi uspraviti na noge, dostojanstveno nastaviti kroz život.

»Do kraja«, bila je rečenica koje će se pisac sjećati dok je god živ. Izrekao ju je upravnik tamnice u Nišu. Htjeli su da prizna, potpiše i postane poput njih. Nije htio, a već su ga bili mučili nekoliko dana. Činili su to robijaši poput njega koji su poklekli. Tek je kasnije shvatio što je značila ta rečenica. Probudio se ne znajući gdje je. Saznao je da je u bolnici te kako je tamo dospio. Uglavnom, mučili su ga, mislili su da je mrtav i bio je određen za pokop. U mrtvačnici se jednom od robijaša učinilo da još diše. Usudio se to prenijeti liječniku, a on se usudio postupiti po svojoj savjesti. Bio je spašen. Kad se oporavio, ponovno su ga nastojali vrbovati. Ali on je ostao i dalje dosljedan svojim stavovima.

Pročitavši opis mučenja i opis robijaškog rada čitatelj stječe dojam kako Baković prstima dodiruje pakao i uspijeva se otrgnuti nutarnjim porivima. Ne mrzi, tek mu je žao tih ljudi u službi komunizma milom ili silom. Zbog toga je i mogao izdržati velike tjelesne i duševne muke. Koliko je sve bilo izopačeno neka nam posvjedoči sljedeća slika. Vade šljunak iz mrzle rijeke. Neishranjeni su, slabo obučeni. Dobili su neke gumene čizme. Međutim, kod političkih utamničenika one su šuplje, iako nove, dok koD onih drugih nisu. Uspjeli su otkriti da ih džepnim nožićem, prije nego što im ih dadne, buši jedan od njihovih stražara.

Navedimo da je Baković suđen četiri puta, sveukupno na deset godina i tri mjeseca. Dobro, dakle, zna o čemu govori. Nevin je provodio mladost po Titovim tamnicama. Nije ga spasilo ni to što je jedno vrijeme kao kurir služio partizanskim postrojbama u Goraždu. Oni usluge ne nagrađuju, oni nagrađuju služenje.

Ovo je još jedna teška optužba protiv, hvala Bogu, prohujalog komunističkog vremena. Pisana savjesno, bez bilo kakve mržnje i poriva za osvetom, svjedočit će danas nama, a sutra budućim naraštajima o hrvatskoj borbi za slobodu. Na povjesničarima je i uz njezinu pomoć izreći pravu istinu o tom vremenu. A Bakoviću neka je hvala na ovoj knjizi i na svemu što je učinio unatoč svim progonima. Jer, ne zaboravimo, bili su mu za petama i nakon izlaska iz tamnice.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 25. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 24. srpnja 2011.

Robert Valdec, Deadline, Zagreb, Algoritam, 2009.

O ratu je napisano bezbroj knjiga. Ovo je jedna od onih koja vas ne će ugnjaviti, ne će vam pružiti ni stručni uvid u ono što se događa, samo će vas uzeti za ručicu i povesti tamo. Spoznat ćete da je sve krvavije nego što izgleda u javnim glasilima.

Valdec je novinar i to je ono što ga je gurnulo u ratna događanja diljem kugle zemaljske. Slijedi priču, nastoji zaviriti iza granice, spoznati što se ustvari događa. Ali, muči ga i druga poteškoća. Brak mu se raspada. Ne zna kamo će. I onda Al Qaida napade Ameriku. Zrakoplovi se zabijaju u zgrade. Sve je nestvarno. Na vidiku su događanja neviđenih razmjera. Glavni urednik u novinama gdje radi šalje ga u Al Qaidino leglo, Pakistan, tamo bi moralo biti vruće. Nije mu trebalo dvaput govoriti. Želio se maknuti iz Zagreba, barem neko vrijeme, da se odmori pa makar to bio i rat.

Uvod u knjigu zapravo je malo drukčiji. Dovodi nas pred sami kraj. Valdec se u Bagdadu sastao sa svojim starim prijateljima novinarima s raznih ratišta. Sve gori. Anglo-Amerikanci nemilosrdno prže tu zemlju. A njega u džipu sprovode prema granici. Nije previše uvjeren da će ostati živ. Mora izići pomokriti se. U međuvremenu očekuje kuglu. Ona nikako da stigne. Zaključuje da bi mogao i preživjeti.

Iako je knjiga napisana ponekada sirovim, prljavim rječnikom, u skladu s onim kako to nalaže trenutna pomodnost, ipak je to knjiga koja nas približava životu. U igri si, glava ti može odletjeti, a ti moraš pravo postupati. Jedna od takvih zanimljivih stvarčica svakako je ona kad prilikom dolaska u Irak svakoga pitaju zbog čega je došao. Slijede uobičajeni odgovori ne temu novinarskog poslanja, dok Valdec odgovara da je došao nešto zaraditi i malo se maknuti iz svoga grada. To mu je smjesta priskrbilo simpatije, jer je bilo iskreno. Slično je postupio i pri izigravanju kupnje oružja u selu trgovaca oružjem. Kolega je bio ozbiljniji, pa zamalo obojica nisu izgubili glavu.

Iskrenost je, dakle, još jedna osobina koja krasi ovu knjigu. Možda ga je na to potaknula i spomenuta životna kriza. Uz to mu umire i majka koju voli. Skupilo se puno toga u malo godina. Bio je odrastao kad je i ovamo grmjelo, ali o tome ne priča ništa. Uglavnom, stalno miriše barut pa mu, na stranu strah, nije bilo neobično kad su mu Iračani gurnuli cijev pištolja u usta. Svjestan je da je rat danas ovdje, a sutra može biti u tvome gradu. Ne povlačiš ti konce, nego netko drugi. Zna to i Daša, Darija Aslanova. Novinarska je zvijezda u Rusiji. Ni njoj nije išlo najbolje u braku. Rastavljena je. U bagdadskoj gunguli upoznaje Roberta. Topovi gruvaju, ali njihova ljubav cvjeta. Tako se događaji i na tom planu, zajedno s onim ratnim, nižu u knjizi. Nije poput ljubavnih romana što ih ljeti tiskaju za dokone na plaži, nego je i to žestoko kao i rat koji vani bjesni. Dvoje ljudi, oboje zatreskani u novinarstvo, i oboje zatreskani jedno u drugo. A život tuče sa strane. Kako onda polagano provoditi svoje svakodnevne dane?

Novinarstvo je zacijelo dobilo puno s ovom knjigom. Ona pokazuje kako treba obavljati svoj posao, posvetiti mu se i pritom čuvati svoju glavu koliko god je to moguće. Samo površnom čitatelju, naime, može se učiniti da je Valdec naivčina. Ma kakvi! On je borac. Kad ga se tako shvati lakše ćemo razumjeti i istine koje nam nastoji reći o životu, zamotane u sasvim nešto drugo. Iza privida muškarčine krije se meko srce. Luta u potrazi za smirenjem, onim nutarnjim. Tražeći sebe pronalazi velike životne priče, ne samo ratne. Sjetimo se samo napisa o skloništu za unakažene žene, tamo u Pakistanu. Jednostavno potresno. Ili one o djeci obogaljenoj osiromašenim uranom u Iraku. A puno je toga moglo biti drukčije, samo da se htjelo. Valdec u vrtlogu života odlazi na novi zadatak. Jedno vrijeme bila je to široko prihvaćena emisija Istraga na Novoj tv. Međutim, nekima se nije svidjela pa je ukinuše. Zato, neka je sretno svim tražiteljima istine, pa makar ponekada u tome i zalutali!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 16. srpnja 2011.

Bernard Nathanson, Iz smrti u život, Verbum, Split, 2009.

Školuješ se, učiš nove stvari, onda najedanput progledaš na drukčiji način nego do tada. Upio si duh liberalizma, duh prosvjetiteljstva. Dogodilo se to Nathansonovu ocu, koji je potjecao iz bogobojazne židovske obitelji, naravno kasnije i njemu. Nije, dakle, odlučujuća bila ni vjera ni nacionalnost. Vanjština je uvjetovala da se nutrina preokrene.

Nathanson je volio medicinu i uz mnogo odricanja uspio je dovršiti studij. Skupio je mnogo znanja, ali je na ćudorednoj razini ostao vrlo nisko. Ništa ga nije poticalo da se zamara tim pitanjima. Važno je bilo savjesno odraditi svoj posao. Zbog toga mu pitanje pobačaja nije predstavljalo nikakvu posebnu poteškoću. Po prvi se put izravno s njim susreo kad mu je zatrudnjela djevojka Ruth. Volio ju je, ali nije još bio spreman na brak. Htio je prije učvrstiti svoju karijeru. Pronašao je liječnika koji će obaviti pobačaj njegova djeteta. Međutim, nakon toga njihova je ljubav zahladnjela te su se odlučili rastati. Danas Nathanson žali zbog toga i krivo mu je da nije proživio život s njom i da sada u mirovini ne uživaju zajedno u svojoj unučadi. Kasnije su slijedili različiti brakovi, sve odreda neuspješni. Kroz to vrijeme postao je »kralj pobačaja«. Borio se za njegovu legalizaciju. Kad je zajedno s istomišljenicima to postigao, posvetio se radu u klinici gdje su se pobačaji obavljali kao na tekućoj vrpci. Zastupao je mišljenje da žena ima pravo na izbor i da se sami pobačaj mora odvijati na što besprijekorniji način. Ta to je briga za ženino zdravlje, mislio je.

Preokret se dogodio pojavom ultrazvuka. Vidjevši po prvi put sliku na zaslonu ultrazvučnog uređaja, počeo se kolebati. Shvatio je da je taj ljudski zametak puno više od obične nakupine stanica koju možemo odstraniti po volji. Sinulo mu je da u ljudskom životu ne postoji samo odrastanje, zrelo doba i starenje, već i da je devet mjeseci prije rođenja također jedan pojas u neprekinutom spektru života. Drugi odlučujući korak bio je kad je s prijateljem, koji je dnevno obavljao dvadesetak pobačaja, snimio što se događa tijekom tog čina. Kasnije je taj film nazvan Nijemi krik. Nathanson je počeo izlaziti iz tame pakla. Priznao je sam sebi i drugima da je odgovoran za 75.000 pobačaja.

Ova je knjiga malo autobiografija, malo razmišljanje o medicini, malo razmišljanje o ćudoređu. Pisac je kao na dobroj ispovijedi prikazao sebe, svoje znanje i svoje razmišljanje. Idući za svojim osobnim spasenjem ili prosvjetljenjem, optužio je čitavo suvremeno vrijeme. Umjesto da razmišlja o ispravnosti svojih postupaka, ono razmišlja o tvarnoj dobiti koju može iz nečega izvući. Pritom se nerijetko služi prijevarama. Nathanson je spoznao da razvikana javna glasila ne žude za istinom. Stranice su im bile otvorene za stavove zagovaratelja prava na pobačaj, ali ne i zagovarateljima prava na život. U pitanju je bio novac i ništa više. Slično je opazio i u drugim slojevima društva. Nestajalo je traganje za jasnoćom, a širio se stav »baš me briga«.

Na kraju balade Nathanson postaje katolikom. Međutim, ipak to nije sržna misao ove knjige. Njezina je namjera, zapravo, potaknuti na razmišljanje i pomoći čovjeku da se vrati ćudoređu koje je Bog jednoga dana stavio u njega. Tada će biti sposoban štititi i one najugroženije, čuvati prave životne vrijednosti. Zbog svega ovoga Nathansonova autobiografija spada u sam vrh autobiografija 20. st. Otvara obzorja i širi nadu. Jamstvo za čitatelja koje se traži svijećom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. srpnja 2011.; hrsvijet.net, 9. srpnja 2011.

Davor Domazet-Lošo, Hrvatski domovinski rat 1991. – 1995., Udruga HIP – Matica hrvatska, Zagreb – Sinj, 2010.

Pobijedili smo u nametnutom Domovinskom ratu. Napadač nije bio samo onaj čiju je odoru nosila napadajuća vojska. Bili su tu i mnogi iz sjene, posebno vidljivi u politici Velike Britanije, Francuske i SAD-a koje su kasnije ipak promijenile svoj stav. Napad je bio dugo osmišljavan. A onda kad je sve započelo i kad nismo imali oružja, napadači iz sjene, uz pomoć savjetnika posljednjih hrvatskih predsjednika Budimira Lončara, u UN-u izglasavaju embargo na uvoz oružja u područja pogođena ratom. Mislilo se i htjelo da napadač dovrši posao u nekom razumnom vremenu tako da mu se može priznati pobjeda i sve staviti pod tepih. Ali hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom izbjegao je sve zamke i oslobodio svoju zemlju. To mu se nije moglo oprostiti pa je napad nastavljen do današnjih dana.

Mislim da je ovo kralješnica razmišljanja u knjizi. Na nju je postavljeno još mnogo toga što plijeni čitateljevu pozornost. Čak će i neprijatelj morati priznati da je autor knjigu napisao stručno i zanimljivo. Na način posve drukčiji nego što to čine javna glasila u hrvatskom narodu postavio je stvari oko nedavnih događanja na našem prostoru. Kad čovjek sve to pročita i razmisli, tek tada počinje shvaćati koliko su nam samo lagali o Drugom svjetskom ratu kojeg nismo vidjeli kad nam ovoliko lažu o ratu u kojem smo sami sudjelovali.

Krivo bi bilo pomisliti da je knjiga puko nabrajanje događaja. Ona se ustvari bavi ratnim umijećem i predstavlja začetak takve literature u hrvatskom narodu, jer smo premalo živjeli u slobodnim okolnostima. Autor ne piše na temelju prepričavanja, nego iskustva. U Domovinskom ratu bio je načelnik Obavještajne uprave Glavnoga stožera Hrvatske vojske pa je tako sudjelovao u stvaranju hrvatskih vojno-redarstvenih pothvata koji su svojom učinkovitošću ušli u sam vrh suvremenog općeg vojnog umijeća.

Knjiga je sastavljena od 10 poglavlja. Prva su tri opća ili uvodna. U njima Domazet-Lošo razmatra vojne i političke silnice suvremenoga svijeta nastale raspadom komunističkog bloka. Ostala poglavlja dotiču se tijeka i dovršetka Domovinskog rata. Dok to čini, autor navodi da je rat na jugoistoku Europe imao vanjski i unutarnji strategijski krug. Vanjski je sačinjavala prva razina igrača SAD, Velika Britanija i Francuska te druga razina igrača Njemačka i Rusija. Unutarnji strategijski krug činile su sve bivše jugoslavenske republike. Misli da se rat na području bivše Jugoslavije ne može razumjeti ako se ne raščlani uloga svakog vanjskog i unutarnjeg čimbenika. Za nas je u svemu tome, pak, bitno da je Hrvatska iskoristila povoljne međunarodne okolnosti i sačuvala svoje ozemlje, kao i ozemlje BiH.

Mnoge će kod nas zacijelo vrlo zanimati dva sljedeća autorova stava. Za Antu Pavelića i Josipa Broza Tita kaže da su igrači istoga tima, odnosno dva lica jedne te iste medalje. Između ostaloga obrazlaže to ovako. »U Pavelićevu zločinačkom udaru i Titovu zločinačkom protuudaru trebalo je, prema anglosaksonskom planu, konačno na prvim vratima Euroazije slomiti kršćanstvo, a prije svega katoličanstvo. Dakle, Pavelić i Tito nisu ništa drugo nego dva klona proizvedena u istom laboratoriju i s istom zadaćom.« (str. 66.) Tako on o tome. S druge strane razmatrajući ulogu JNA oficira na hrvatskoj strani posvješćuje da su oni, a ne časnici izrasli u Domovinskom ratu, povezani s prijepornim i uglavnom neuspjelim akcijama u kojima su znali ginuti mnogi hrvatski vojnici ili je predsjedniku Tuđmanu bilo otežano diplomatsko djelovanje.

Najneugodniji i najuporniji hrvatski protivnik ostala je Velika Britanija. Zbog svojih probitaka ili suparništva s Njemačkom i Rusijom željela je pod svaku cijenu zadržati bilo kakav oblik Jugoslavije, a kad se ona raspala nastoji da se ponovno uspostavi bilo kakav sličan politički ustroj. Trenutno to najviše ide kroz Haaški sud i njegove ispostave diljem Hrvatske, kao i kroz dovlačenje Rusije i Turske na Balkan da bi se sukobile s Njemačkom.

Nije lagano ovakvom opsežnom i stručnom djelu dati kratak zaključak. Pokušamo li to poglavito moramo reći da je Domazet-Lošom ovom knjigom raskrinkao razne floskule koje kolaju u inozemstvu i u hrvatskom medijskom prostoru. Hrvatska pobjeda u nametnutom ratu je čista. Uz to Hrvati su pokazali zavidno ratno umijeće. Samo su tri vojske: američka, izraelska i hrvatska u stvarnosti primijenile suvremeni, modularni način ratovanja. Pa da povjerujemo u floskule, a ne u snagu svoga napaćenog naroda?!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 25. lipnja 2011.

Jure Vujić, Kad anđeli utihnu, Općina Pakoštane, Zagreb, 2009.

Na vjetrometini povijesti, na prelijepoj zemlji Hrvati se održavaju stoljećima. U toj borbi nikli su i samosvojni junaci, kao što je Ante Gotovina. Siromašni dečko iz Pakoštana, legionar na svjetskim bojištima, povratnik u domovinu u njezinim najtežim trenutcima, pobjednik u ratu. Životopis za romane i filmove. A onda lov na njega kao na divlju zvijer, predaja nakon godina skrivanja i sudište koje se zove Haag. To svjetska povijest još nije zapamtila. General pobjedničke vojske na optuženičkoj klupi, k tomu izručila ga je njegova država koju je uspio obraniti. Vujić u ovakvom protuslovlju pronalazi prste zla. Mnogi su, zbog svojih grijeha, htjeli žrtvenog jarca i pronašli su ga u generalu Anti Gotovini. Posao je po njima doveden kraju, ali ustvari tek počinje.

Ne znam zbog čega se pisac u predgovoru ispričava zbog metafizičnih figura rabljenih u knjizi. A tako ih je dobro uporabio, pravilno je shvatio što je u pozadini svega. Gotovinin životopis, hrvatska povijest, samo je ono preko čijih se leđa prelama borba dobra i zla na našem ozemlju. Katolici smo i to smeta nekim zakulisnim silama, jer su si stavile u zadatak smrviti Crkvu kojoj pripadamo. Podrazumijeva se da ne će uspjeti, kao što nisu uspjeli ni u Gotovininom slučaju.

Do sada se Gotovina odlično držao. Svima su nam u sjećanju njegove sputane ruke i pogled koji to ne odobrava, ali je pun dostojanstva jer zna da iza toga stoji nevinost. Tu je i njegovo pojavljivanje u sudnici, a nakon što je knjiga izišla i krvnička, istina još nepravosnažna, osuda na duge tamničke godine. Ipak, nemamo pravo tražiti od njega da postupa na ovaj ili onaj način. Imamo se samo pravo za njega moliti i pomoći mu kako god možemo, zaključujem u duhu knjige koju držimo u rukama.

Zajedno s predsjednikom Franjom Tuđmanom Gotovinu optužiše za navodni zločinački pothvat. Sjetih se Tuđmanova glasovita djela Bespuća povijesne zbiljnosti pa sličan naslov dadoh ovom osvrtu. Zaista su sada u pitanju bespuća hrvatske zbiljnosti. I sve je nekako sažeto u one četiri odurne riječi: locirati, identificirati, uhititi, transferirati. Ne, ne pripadaju jednom čovjeku, te su riječi potekle iz današnjeg hrvatskog političkog kruga. Umjesto da služe dobru, počeli su služiti zlu. Prije su toga javna glasila odigrala svoju ulogu. Unaprijed su osudili pobjedničkog generala, nastojeći ga što više ocrniti.

Jure Vujić osobno ne poznaje Gotovinu. Gledajući s motrišta ove knjige, bolje je tako. Ne prepričava i ne donosi neke nove podatke iz njegova života, nego pokušava kroz filozofski ogled odgovoriti što njegova pojavnost donosi novoga u hrvatsku stvarnost. Zapravo, to je naša pojavnost šibana povijesnim vjetrovima. Trpimo na pravdi Boga. Vujić se na kraju knjige nada da će ćudoređe progovoriti u Gotovininim sucima i optužiteljima, jer je ćudoređe svojstveno biti naše ljudskosti. Volio bih da bude tako, ali je Haaški sud i sve što ga prati previše nećudoredan da bi se to moglo tek tako dogoditi. Jedino Bog zna pravi put za otključati te brave.

Kraj ove knjige ne može se ostati ravnodušnim. Na kojoj god strani bili moramo razmišljati. K tomu primjereno je zanatski napravljena tako da će ostaviti traga u našoj publicistici i našoj politici. Odjeknut će i na međunarodnoj razini jer Gotovina svojim ponašanjem ponovno pobjeđuje, a oni ponovno gube. Nimalo čudno. Dobro je na njegovoj strani unatoč svoj nepotrebnoj patnji.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 12. lipnja 2011.

Ivica Đovani Matešić – Jeremija, Mi smo Zadar, RTD, Zadar, 2009.

»"Barba, molim Vas, recite da ne idete mojoj kući", reče dijete časniku. Časnik ga privi sebi na prsa i zajeca suho, bez suza. Ubili su mu oca. A koliko je bilo takvih u gradu?« (str. 33.) Ne bih htio tumačiti ovu sliku, prebolna je, nego samo naznačiti da je to jedna od temeljnih slika u Matešićevu pisanju. I to od samog početka, ne samo ove knjige. Piše iz srca, jezikom koji razumije svatko onaj tko je otvoren životu. Naizgled time ne će ništa promijeniti, jer to nisu velike riječi o hrvatskom usudu, rečenice napravljene prema pravilima političke korektnosti, misli pokupljene na tržnici lažnih vrijednosti. Da, ovo je sve drugo nego to.

U knjizi su, zapravo, sabrane Matešićeve kolumne od 4. siječnja 2007. do 10. rujna 2009., a izlazile su u Zadarskom listu. Zbog toga kao da nema određene radnje, a nje zapravo ima. Pisac uvijek priča o čovjeku, domovini i Bogu. Sastali su se posebno devedesetih godina prošlog stoljeća i to je ono što njihovu jedinstvu daje poseban pečat. Zbog toga kamo god da se krene uvijek se vraća prema tom jedinstvu. A ono je neprestano na svakodnevnoj vatri raznih smicalica, dugih pipaka skrivenih središta moći. Ipak, ne treba ih se bojati. Umjesto toga treba zasukati rukave, dati se na posao i biti svoj na svome.

Druge njegove knjige uglavnom su govorile o sudbinama ratnih sudrugova iz zadarske hrvatske garde, dok je u ovoj knjizi manje takva govora, a više o samom smislu borbe hrvatskog naroda za slobodu. Zacijelo da je tomu razlog i iscrpljivanje tema, ali i književno piščevo odrastanje. Tzv. malu sredinu treba na skladan način uklopiti u onu veliku. Događaji imaju puno veće značenje nego što nam izgleda na prvi pogled. Zato će za ovom knjigom lakše posegnuti i oni koji se ne mogu lako uživjeti u zadarsko podneblje. Ona, pak, nit o sudbini ljudi iz zadarskog kraja uvijek će biti tu, jer bi inače čitava građevina pala.

Uz kratke rečenice i zbijen način izražavanja Matešićevo pripovijedanje karakterizira i humor, koji po potrebi zna prijeći i u izvrstan sarkazam. Prisjetimo se samo famoznog hrvatskog prekomjernog granatiranja o čemu Haaški sud godinama mudruje. Priča tu Matešić kako su od ostataka više topova sklapali jedan, od 5 granata koje su imali ispaljivali 4, različitom sličnom nadmudrivanju s protivnikom. Zaista je to bilo prekomjerno granatiranje, zaključuje, rekosmo, sarkastično.

Nikako ne bih htio ne navesti i sljedeće dvije slike koje odaju zbog čega je hrvatski čovjek unatoč svim predviđanjima pobijedio u nametnutom ratu. Napoleon napada Veneciju. Sve redom pada, čak se i Dužd predao, samo se drži most kojeg brane Hrvati, posljednji, ali odlučujući. Umalo i Napoleon nije platio glavom. (str. 36.) Ili sljedeća slika. Dolaze do hrvatskog vojnika na položaju. Sam je. Govore mu da pozove ostale i da stanu u stroj. Nakon njegova smijeha shvaćaju da je on čitav vod, a može i satnija. Već tri tjedna sam drži crtu. Od vremena do vremena zapuca iz različitih oružja da bi oni tamo s druge strane mislili da je sve uobičajeno. (str. 338.) I tko može pobijediti takve ljude? To ne mogu ni oni. »Sterilni hrvatski intelekt. Kastriran. Njega su jadnog tjerali da najprije mrzi svoje selo. Didovu štalu, kraj svoj. Jer sve je trebalo biti proletarijat. Jer sela su se trebala napustiti. Vlakovima. Pješke. Karom. Svakako napustiti! Svi u tvornice, u gradove, industrijalizacija po direktivi, po liniji. Sve izvan linije trebalo je mrziti. I naš Klempo tako opremljeni u grad krene.« (str. 300.)

Dok je ovakvih knjiga, lakše ćemo ići naprijed. Stilski dobro napisane, sadržajno još bolje i uspjeh je zajamčen. Na vidiku se ocrtava sloboda.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. lipnja 2011.; hrsvijet.net, 5. lipnja 2011.; Marulić, XLIV, 3, Zagreb, svibanj-lipanj 2011., str. 179. – 180.

Damir Pešorda, Brod budala, Matica hrvatska, Široki Brijeg – Grude, 2009.

Moram odmah reći. Pred nama je izvrsna knjiga. Ogledni primjer kako se pišu kolumne, one hrvatske. Čak ni te druge nisu ih nadmašile unatoč svemu uloženom u njih. Da sada piše Veselko Tenžera, moglo bi ih se uspoređivati. Ovako to nije moguće. Tenžera je pisao u sasvim drugom vremenu i tko zna koju bi razinu dosegnuo da je mogao to činiti kao slobodan čovjek. Isto tako tko zna kakvu bi razinu Pešorda dosegnuo da je morao pisati kao rob. Neka, dakle, obojica budu svijetli likovi na polju naše pisane riječi, bez mjerenja tko je uspješniji.

Mislim da će se Pešorda pomalo sramežljivo osmjehnuti na ove moje riječi. Nije naučio na svjetla pozornice, posebno one hrvatske, ali jest kako biti svoj i ne izdati sve ono što si usisao s majčinim mlijekom. On je tu beskompromisan i potpuno vjeruje u sebe. Samo takav čovjek može se s lakoćom obrušavati na svakodnevne događaje oko sebe i oprijeti im se na dopadljiv način. Stiže vrijeme kad će se dogoditi da će moći udahnuti punim plućima i reći da su pobijedili on i ovakvi. Tada će osjećati manju napast da svome djelu stavi prozaičan naslov »Brod budala« koji stilski nimalo ne priliči vrsnoći njegovih tekstova. Ali je popustio onom ljudskom u sebi, bez uvijanja nazvao ih je onim što jesu i otišao raditi ono što misli da treba.

U ovom djelu sabrao je svoje oglede iz nacionalnog političkog tjednika Hrvatski list od 12. listopada 2006. do 19. ožujka 2009. Nisu svi zastupljeni, jer bi knjiga bila pozamašna. Ne znam jesu li ovo najbolji njegovi tekstovi objavljeni u tom listu u tom razdoblju, ali vjerujem da su pisani srcem i stručnošću kao i oni neobjavljeni. Šteta da Hrvatski list nema svojih web stranica pa da možemo po prvi put ili ponovno pročitati i te druge oglede.

Dok piše, Pešorda ne puca s nekih visina kao što to rade kolumnisti u današnjim razvikanim javnim glasilima u Hrvatskoj. On se jednostavno igra, šali, zaključuje, ruga, propovijeda slobodu u svoj njezinoj otvorenosti. Između mnogih zapažanja, naizgled dosjetki, navedimo sljedeće: »Za mene Thompson nije pisma, nego poruka. Ružna crna poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Ćićo Senjanović, Slobodna Dalmacija, 23. lipnja 2007.« A onda nastavlja: »Za mene Ćićo Senjanović nije novinar, nego poruka. Ružna crvena poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Damir Pešorda, Hrvatski list, 5. srpnja 2007.« (str. 53.) Ovome ne treba ništa nadodati, čitatelju je sve jasno. Poslušajmo pak sljedeće: »dr. ante tomić lopatar / po želji vam sredi kvar / šeset sedamdeset posto / lopatom s leđa prosto // ordinira u garaži / po vrlo povoljnoj gaži / navalite rezervisti / prvih deset ante časti // ne časite ćićo jupa / ni svi luc-/ferići skupa / k anti smjest da vas lupa // invalidnost garantuje / a "lijepa naša" (što je – tu je) / invalidne glave nagrađuje« (str. 121.) Radi se, naime, o tome da je istinskim humorom odgovorio na nasilni humor razvikanog Ante Tomića. On je, komentirajući policijsku istragu lažnih vojnih invalidnina, u Jutarnjem listu pokušao sve ismijati govoreći da takvim može srediti invalidninu: kažeš kolika ti treba, on te u garaži opali lopatom i to je to. Na kraju svega Pešorda se, naravno ironično pita, zbog čega se Tomić toliko brine za hrvatske branitelje kad je pokušavao postati odanim pripadnikom JNA, one vojske koju su pobijedili hrvatski branitelji.

Naravno, ovo su samo djelići onoga o čemu Pešorda govori. Dotakao se on također i književnosti, filozofije, čak i teologije. Načitan je, razmišlja i ne boji se sve to staviti na papir. Ipak, mislim da bi bilo bolje da na kraju knjige nije stavljao kazalo imena. Njime ovo djelo poprima znanstvenu stručnost, a nije rađeno s tom namjerom. Ono je poglavito književno, jer polazište svih Pešordinih ogleda je ustvari književnost. Zbog toga je ovo priča o našoj stvarnosti, priča koja se nastavlja i ne zna se do kada će trajati.

Poželimo Pešordi i sličnima da se ne umore na započetom putu. Time, između ostaloga, pridonose duhovnom pročišćenju Hrvata ma gdje bili. Ujedno uče mlađe naraštaje kako se treba postavljati u ozbiljnim vremenima. Na znanstvenicima je, pak, da ovakva njihova djela uvrste u obveznu školsku lektiru.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. svibnja 2011.

Simon Sebag Montefiore, Staljin. Na dvoru crvenog cara, Profil, Zagreb, 2009.

U suvremenoj povijesti svojim zločinima istakla su se dvojica ljudi: Hitler i Staljin. Zanimljivo je da su obojica bili socijalisti. Samo, jedan nacionalni, a drugi internacionalni. U početku su djelovali prilično povezano, dok onom nacionalnom nije palo na pamet napasti onog internacionalnog. Bili su tu i drugi igrači, kao Britanci i Amerikanci, i onaj prvi je izgubio. Zbog toga su mu pripisana i mnoga zla i ovoga drugoga. Ideja nije doživjela dovoljnu osudu i nastavila je dalje sa svojim zlim poslom.

Želeći popuniti prazninu Simon Sebag Montefiore oslonio se na arhive, pisanu građu i neumorno istraživanje. Tko je taj krvolok Staljin, pravi crveni car? Napisao mu je životopis, ali ne onaj klasični. Potezom romanopisca približava nam to okrutno vrijeme. Na Staljinovu dvoru igraju se smrtonosne igre. Pred našim očima prolaze šarolike povorke ubojica, fanatika, izopačenika, pustolova... Svijet kakav je Dante ispisivao o paklu.

Ovako, prema piscu, izgleda Staljinova slika. »Brbljav, društven i dobar pjevač, taj usamljeni i nesretni čovjek uništio je sve ljubavne veze i prijateljstva u svom životu, žrtvujući sreću političkoj nužnosti i kanibalističkoj paranoji. Iako je imao teško djetinjstvo i abnormalno hladan temperament, pokušao je biti otac i suprug pun ljubavi, ali zatrovao je svaki emocionalni izvor. Kao nostalgični obožavatelj ruža i mimoza vjerovao je da je smrt rješenje svakog životnog problema – otuda i njegova opsjednutost pogubljenjima. Taj je ateist sve dugovao svećenicima, promatrajući svijet kroz grijeh i pokajanje, a ipak je "od mladosti bio uvjereni marksistički fanatik". Njegov je fanatizam "poluislamski", njegov mesijanski egoizam bezgraničan. Preuzeo je carsku misiju u Rusa, ali uvelike je ostao Gruzijac, osvećujući svoje pretke sjeverno od Muskovija.« (str. 28. - 29.)

Ni prije Staljin nije bio cvjećka, ali kad mu se ubila žena Nadja, zlo se u njemu razmahalo. Smicao je redom, od najbližih suradnika do ukrajinskih seljaka koji se nisu uklapali u njegovu viziju novog društvenog poretka. Za samo jednu godinu, 1932./33., potamanio ih je 6 – 10 milijuna. U povijesti je taj čin poznat kao Golodomor, smrt izgladnjivanjem. Do dana današnjega o tome se puno ne govori, jer se taj velezločin ne uklapa u »ispravne« povijesne poglede.

Inteligentno, jer je bio nadaren političar, Staljin počinje ubrzo stvarati svoj kult ličnosti. Poslužio mu je za to Lenjin. Nakon njegove smrti praktički mu je organizirao deifikaciju i balzamirao ga poput pravoslavnog sveca. Nakon toga izložio ga je u Mauzoleju na Crvenom trgu. Naravno, naredio je sveto pravovjerje u njega, što se kasnije lagano protegnulo na njega samoga.

Divio se Adolfu Hitleru. Volio je isticati kako je pobio svoje neprijatelje u Nacističkoj stranci (str. 150.). Opsjednut čišćenju područja kojim vlada, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, on i njegovi više ne govore o imenima ljudi koje treba ubiti. Jednostavno su odredili kvote smrti, i to u desetcima tisuća. Na um mi pada istovjetno jugokomunističko postupanje u vremenima poraća Drugog svjetskog rata. Potpuno ista škola.

S Hitlerom je Staljin dijelio još nešto. Nije volio Židove. Jedino ih nije smaknuo koliko je mislio. Samo zbog nesklonih okolnosti, ni zbog čega drugoga.

Tko je kriv za uspon ovakvog monstruma, postavlja nam se logično pitanje? Jesu li to Ježov i Berija, nemilosrdne ubojice svih koji su Staljinu stajali na putu; Molotov, koji mu je pomogao stati uz bok Churchilla i Roosevelta; maršal Žukov uz pomoć kojeg se uzdigao do pobjedničkog vojskovođe? Ne bih rekao. Krivce bi trebalo potražiti u tajnim silama i društvima koja su stvorila komunizam i podupirala njegov hod kroz povijest. Ali, to je tema za neku drugu knjigu, još zanimljiviju nego ovu, jer je jednostavno građa takva.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. svibnja 2011.; hrsvijet.net, 23. svibnja 2011.

Webster G. Tarpley, Protiv oligarhije, Eneagram, Zagreb, 2007.

O ovoj knjizi slučajno saznah, i to 4 godine nakon njezina objavljivanja. Kratko je prelistavši zaključih da je zavrijedila da se osvrnem na nju.

Ovdje se ustvari radi o knjizi ključu za spoznavanje zapadne povijesti još tamo od Srednjeg vijeka. U središtu je Venecija i njezina oligarhija, kao pravi udruženi zločinački pothvat. Kad su zapuhali nepovoljni povijesni vjetrovi, zavjetrina je pronađena u Velikoj Britaniji. I tako do danas.

Venecijanska stvarnost počivala je na činjenici da elita, koju čini deset do petnaest obitelji od njih stotinu pedeset, vlada nad drugima i to željeznom rukom. U trinaestom stoljeću, Venecija, čiji broj stanovnika nije prelazio stotinjak tisuća, uspjela se uzdići na položaj velike svjetske sile. Zadržala ga je sve do Westfalskoga mira 1648. To je mogla zahvaliti razvijenom sustavu veleposlanstava, tuzemnom i inozemnom uhodništvu te s njim povezanih pothvata.

Tijekom posljednjih 2500 godina oligarhe se uglavnom moglo prepoznati po zauzimanju za Aristotelove filozofske spise, dočim su odbacivali Platonovu epistemologiju. Voljeli su i vole Aristotela zbog toga što je ustvrdio da je ropstvo kao institucija nužno. Neki su rođeni da vladaju, a drugi da se nad njima vlada. Uz to Aristotel svodi ljudsku spoznaju na najgrublju osjetilnu izvjesnost i percepciju »činjenica«. Na taj način Aristotelov formalizam ubija ljudsku kreativnost i stoga predstavlja apsolutno zlo. Oligarsi su sve to oblikovali u gledište da su ljudska bića isto što i životinje.

Ono što je uzdiglo Veneciju jest trgovina između Istoka i Zapada te strateška doktrina »urušavanja imperija«. Pritom im ništa nije bilo sveto. Sklapali su saveze sa svima koji su im mogli biti od kakve koristi. Učinili su to i s Turcima u jeku njihova nadiranja prema Zapadu. Svejedno im je bilo tko će pobijediti, važno je samo da su oni na pravoj strani. Sudjelujući u križarskim vojnama za velike novce na putu prema Svetoj zemlji opljačkali su i Zadar i Konstantinopol. Parazitirali su jednostavno na urušavanju društva oko sebe. Neprestano su to urušavanje nastojali organizirati, što je ponekada trajalo i dulji niz godina. Da je pobjednik na vrhuncu svoje moći ne bi smrvio, Venecija ga je nastojala izmanipulirati do samodestrukcije i još k tome za svoj probitak.

Danas je tipičan primjer venecijanskog shvaćanja britanska kraljevska obitelj, britanski Gornji dom i britanska aristokracija. Oni drže da imaju Bogom dano pravo vladati kao anglosaksonska rasa gospodara. Zbog toga insistiraju na jednom svjetskom sustavu i na nekom obliku organiziranog kaosa. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, današnja trvenja, da spomenem samo ove događaje, zoran su primjer koji su plodovi takvih načela. Londonski City smislio je i ostvario financijski rat 1929. i 1931. - 1933. Lako je iz toga zaključiti da i ovu trenutnu recesiju možemo njima zahvaliti.

Temelj venecijanskog bogatstva bilo je obiteljsko bogatstvo. Da se prilikom ženidaba i udaja ne bi rasipalo, podupirali su homoseksualizam i lezbijstvo. Ako nisu mogli javno, a onda su tajno prakticirali razne kultove starodrevnog Istoka, poglavito babilonske. Kao da su preslikana današnja vremena u britanskoj izvedbi.

Jednu od najvećih prijetnji Venecijanci su prepoznali u talijanskoj renesansi koje je možda bila najveće izlijevanje ljudskog stvaralaštva u povijesti. Prikupili su sve svoje snage da bi u tome uspjeli. Na žalost to se i dogodilo. Počinje razdoblje tzv. slobodnog mišljenja, prosvjetiteljstva i onoga što nas danas nemilosrdno zapljuskuje. Stvara se novi svjetski poredak.

Knjiga koju čitamo ustvari je sastavljena od piščevih eseja i predavanja. Zbog toga se nekada ponavlja i treba malo više vremena uhvatiti sržnu misao njegova razmišljanja. Međutim, isplati se. Ovo je djelo koje puno toga rasvjetljuje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. svibnja 2011.; hrsvijet.net, 2. svibnja 2011.

John Salza, Masonstvo bez maske, Verbum, Split, 2009.

Kad čovjek trijezno pogleda na određene događaje u svijetu, lako zaključi da se ne zbivaju slučajno. Neka nevidljiva ruka, a ona nije Božja, njima upravlja. Često ju nazove masonskom ili rukom tajnih središta moći. I po svemu sudeći ima pravo, kako to i John Salza dokazuje ovom svojom knjigom, iako prvobitno to nije namjeravao.

Pisac, po rođenju katolik, bio je mason škotskog obreda 32. stupnja, a svega su ih 34. Time se ponosio i to mu je stvaralo zadovoljstvo. Privukla ga je masonska priča da se oni bore za dobro u svijetu i čovjekov razvoj u svim protegama, odnosno da je s njima dobar čovjek još bolji. Kud ćeš nešto ljepše! Smetali su ga prigovori da je masonstvo nespojivo s katoličkom vjerom. Pokušavajući odgovoriti na njih, opravdati svoje masonstvo pred samim sobom, počeo je uviđati pukotine u njegovom naizgled čvrstom učenju. Što je išao dalje pukotine su bile sve veće.

Ovo je jedna od rijetkih knjiga koja nam daje pogled na masonstvo iznutra. Salza potanko razlaže njegove običaje i njegova vjerovanja. Sve uspoređuje s katoličkim učenjem i bez dlake na jeziku donosi zaključke. Izbjegao je time da se netko ovom knjigom posluži kao jednostavnim uvodom u masonski život kojemu se namjerava predati.

Suvremeno slobodno zidarstvo rođeno je u Londonu 24. lipnja 1717. utemeljenjem Velike lože Engleske čime je službeno označen prijelaz s operativnog na spekulativno slobodno zidarstvo. Ova loža razvila je predložak današnjih masonskih obreda i ceremonija. Temeljna organizacijska jedinica suvremenog slobodnog zidarstva je plava loža ili simbolična loža. U SAD-u ima približno 1.500 plavih loža. Salza u ovoj knjizi zapravo govori o tom američkom masonstvu koje predstavlja većinu, srž svjetskog masonstva. Naglašava da sve Velike lože djeluju neovisno i da svjetsko masonstvo nema svog glasnogovornika. Ipak, njihova učenja su u biti ista, jer je sve izgrađeno na drevnim načelima koje masoni nazivaju Postavkama.

Neupućeni mogu doći u zabludu pomisliti da je masonstvo moguće povezati s katoličkom vjerom. Ne odbacuje Sveto pismo, govori o dobru, rukovodi se naizgled velikim načelima. Među tim istinama jest ona o promicanju takvog načina života koji povezuje istomišljenike u svjetsko bratstvo što nadilazi sve vjerske, kulturne, društvene i obrazovne razlike. Zbog toga u masonskim hramovima jednako mjesto zauzima Sveto pismo, Kuran, Vede, kabalistička učenja... Ali time je u čovjekovo srce posijano sjeme otpada od njegove vjere, jer ona nije ništa bolja nego neke druge. Nakon ovog indiferentizma masonstvo čovjeka vodi prema sinkretizmu. Bez nekog smislenog koncepta miješaju se različita vjerovanja i prakse. Na taj način ide se prema novom svjetskom poretku, o čemu masonstvo otvoreno govori. Iznad svega, pak, stoji veliki arhitekt svemira i nije važno kako mu se klanjaš. U određena vremenska razdoblja šalje svoje avatare kao što su Buda, Krišna, Konfucije, Isus, Muhamed... Prepustivši se svemu ovome čovjek će lako svoje staro vjerovanje pretočiti u novu religiju koja se zove masonstvo.

Crkva je odavno prepoznala sve opasnosti slobodnog zidarstva i nedvosmisleno ga se odrekla. Pisac nabraja mnogobrojne uredbe koje su pape izdavale sve do današnjih dana. Nije, dakle, istina da se katoličanstvo ne protivi masonstvu, kako se to zna čuti da bi se skrila njegova prava narav. Masonstvo se osvećuje promidžbom potpune sekularizacije.

Ono o čemu je pisac propustio razglabati jesu mnogobrojne urote koje se pripisuju masonima. Istina, ponešto je o tome rekao u poglavlju Masonska urota, ali to se poglavito odnosi na potiskivanje kršćanstva u SAD-u. Također se često zapitao zbog čega tolika tajnovitost ako je masonstvo tako dobro. No, o tome drugi više znaju nego on, dok u isto vrijeme manje znaju o onome što on priča. Zbog toga mu to možemo oprostiti i nakon ove knjige, ako nam nije dosta masonstva, krenuti tražiti kamo se sve prostiru njihovi kraci. Mislim da bismo trebali, kao i u slučaju svih drugih tajnih društava. Svjetsko bratstvo može se stvoriti samo uz pomoć razvidnosti i uz uvažavanje svih razlika, onako kako nas to uči Isus Krist. A on je govorio tako javno i tako otvoreno.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 23. travnja 2011.

Ayaan Hirsi Ali, Nomatkinja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

Dok ovih dana bjesne pobune u raznim arapskim zemljama, ova knjiga može nam dati mnoge odgovore. Istina, nije tako zamišljena, ali jest kao dubinski krik za slobodom. Na stranu sve obavještajne i ine igre, to je ujedno ono što je pokrenulo sve ove pobune. Svi smo rođeni jednaki i tko je protiv toga krši temeljno ljudsko pravo.

Nije Ayaan Hirsi Ali bilo lako doći do iskustava o kojima govori i misli koje izlaže. Putovala je ne samo kroz prostor, nego i kroz uljudbe. Odrasla je u islamskom afričkom okruženju, stjecanjem punoljetnosti pobjegla u Europu, a odatle pak pobjegla u Ameriku da ne bude ubijena zbog svoga bijega i uloge koju je prihvatila. Otvoreno je progovorila o svome neslaganju s islamskom uljudbom i prednostima one zapadne. A to se ne prašta.

Proslavila se najprije knjigom Nevjernica. Autobiografski je nanizala što se sve s njom događalo tijekom odrastanja i tijekom skrasivanja u Nizozemskoj. Porušila je mnoge mostove za sobom, između ostalih i onaj koji ju je vezao s njezinom islamskom vjerom, uspjela u zapadnjačkom političkom životu, da bi doživjela politički i tjelesni napad na svoj život. Knjigom Nomatkinja navješćuje da se konačno skrasila u svojoj novoj domovini, Americi, i da je potrebno otvoriti islamski um te pomoći useljenicima da se što prije uklope u zapadnjačku kulturu. Očito je i nadalje beskompromisan borac. Mnogi je ne će razumjeti, ali...

U obje spomenute knjige autorica mi ne izgleda toliko ni nevjernica ni nomatkinja, koliko mi izgleda kao tražiteljica. Tražila je najprije slobodu, a kad ju je dobila, bez obzira pod kakvim ograničenjima, počela je tražiti sebe. Mudro je shvatila da se ne može nikome ne pripadati. To ju je nagnalo i na to da u knjizi naviješta i potrebu traženja pomoći od kršćanskih crkava. Ne smeta je što je bezbožkinja i što je mnogi ne razumiju u ovom njezinom potezu. Kuša probuditi to kršćanstvo iz uspavanosti, bolje reći pretjerane obazrivosti. Htjela bi da ljudima ponudi svoju duhovnost, bogatstvo koje posjeduje i tako im pomogne lakše se ukorijeniti. S druge strane kritizira i društvo u kojem živi. Ono nema snage prepoznati ubojstva iz časti i druge stvari nespojive sa zapadnjačkom kulturom. Ipak, Ayaan Hirsi Ali ostaje svoja. Nikamo se ne priklanja, nego uporno traži. Vraća se ponovno podneblju u kojem je odrasla i raščlanjuje ga, ne iz mržnje, već iz ljubavi da mu pomogne progledati kako je i ona progledala. Zbog toga na samom početku knjige ponovno govori o svojoj obitelji i njezinom snalaženju u ova suvremena vremena. Nisu svi ostali u Somaliji, ima ih i na Zapadu, međutim pitanje je u kojoj uljudbi oni zapravo žive?

Os oko kojeg se vrti sadašnji autoričin život i razmišljanje tzv. je prosvjetiteljstvo. Ona ga razumije kao pokret koji je čovjeka naučio misliti i ščepati slobodu. Doveo ju je do toga da odbaci svoju i bilo koju drugu vjeru te povjeruje samo u ljubav prema čovjeku. Kad umremo više ništa nema, ali do tog trenutka trebamo se ostvariti kao ljudi. Očito da njezino razumijevanje zapadne uljudbe još treba rasti. Prosvjetiteljstvo je ustvari sumrak ljudskog roda. Nastavi li autorica iskreno tražiti kao do sada doći će i do ovakvih i sličnih misli. Trebamo joj poželjeti uspješan put.

Ayaan Hirsi Ali pokrenula je i pokreće velika pitanja koja imaju odjeka u stotinama milijuna ljudi. Točno je u podnaslovu knjige rekla da je sve ovo njezino osobno putovanje kroz sukob uljudbi. Njezina je misao da sve treba proći u miru, onako kako se sukobi rješavaju u demokraciji. Hoće li proći, ako isključimo Boga iz svega i ne dadnemo ljudima odgovor zbog čega bi se trebali tako ponašati? Previše dotaknutih pitanja i previše teških odgovora. Ponovimo samo misli s početka. Svi smo rođeni jednaki i svi imamo pravo na slobodu. Iz toga će proizići svi naši odgovori.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. travnja 2011.; hrsvijet.net, 11. travnja 2011.

Simon Sebag Montefiore, Mladi Staljin, Profil, Zagreb, 2010.

Ime druga Staljina poznato je diljem svijeta. Nažalost, proslavio se svojim zločinima. Cijenili su ga i cijene i jugoslavenski komunisti. Drug Tito i svita kod njega su pekli zanat. Dobro su ga ispekli. Žrtve im se broje u stotinama tisuća. A tko je Staljin zapravo bio?

Pisac ove izvrsne knjige građi ne pristupa suhoparno. Kopa po arhivima, skuplja činjenice, pa ih onda izlaže u romansiranom obliku. Na taj način čitatelj lakše uranja u golemu građu i shvaća odnose među mnoštvom likova.

Staljin se rodio u Gruziji. Majka mu je bila Jekaterine »Keke« Geladze Džugašvili. Tko je bio otac, malo je to teže reći. Pripisivan je nekolicini njih, da bi se na kraju ustalilo da je to majčin muž Visarion »Beso« Džugašvili, postolar i velika pijandura. A njemu je pravo ima bilo Josif Visarionovič Džugašvili, još zvan »Soso« i »Koba«. Imao je još nadimaka i krivih imena, ali su mu nabrojani najdraži. Ova zbrka s podrijetlom i imenima pratila je Staljina čitav život i još nije razriješena.

Pijani Beso često je bio nasilan, a majka Keke uvijek je nastojala zaštititi svog Josifa. Sanjala je da jednoga dana postane episkop. Zahvaljujući svojim zaštitnicima, najvjerojatnije ljubavnicima, uspjela ga je upisati u tifliško sjemenište. Nitko sretniji od nje, a prilično se sretnim pokazivao i sam Josif. Budući da je bio prirodno nadaren, odgovaralo mu je školovanje. Čak se isticao pobožnošću. Međutim, nije ga to sve skupa dugo držalo. Povezao se sa sjemenišnim ološem i počeo sanjati o revoluciji. Postaje i bezbožnikom. Kad su nakon niza godina razmatrali utjecaj tog sjemeništa na Staljina, primijetili su da je ono odgojilo najzadrtije komunističke revolucionare toga vremena. Teško je, naravno, odgovoriti zbog čega je to bilo tako.

Buntovnog Josifa, kao i nekolicinu drugih, jednoga su dana izbacili iz sjemeništa. Tako počinje život revolucionara što se prozvao Staljinom. Što milom što silom putuje širokim prostranstvima Gruzije i Rusije. Svakim danom sve više i više uranja u revolucionarni život koji je tada bio pomalo i u modi. Čak ga podupiru neki dobrostojeći staleži. Car nastoji suzbiti takve pokrete u društvenom tkivu pa između ostaloga osniva tajnu službu Orhana koja je zadala mnogo jada nadobudnim revolucionarima. Staljina su čak optužili da je bio njezin dvostruki agent. Ta glasina još do danas nije razriješena. Neki opipljiviji dokazi istina nisu pronađeni, pa ni onda kad je to pokušao svemoćni NKVD.

Kamo god je prolazio, Staljin je iza sebe ostavljao ljubavnice, djecu i žrtve. Nije mario za njih, njemu je sve to bilo potrošna roba. Ujedinivši u sebi crte intelektualca, što mu je omogućilo sjemenište, i zločinca, na što su ga poticale komunističke ideje, bio je predodređen za visoke partijske položaje.

Prije nego što je postao poznat po svojim nedjelima sunarodnjaci su se budućem Staljinu divili kao pjesniku. Treba priznati da je bio nadaren i kamo sreće da je ostao samo pjesnikom. Ali on je išao prema komunističkim visinama. Sanjao je povezati se s revolucionarnim genijem, Lenjinom. Dokazivao mu se tako što je osnovao razbojničku bandu i za potrebe partije pljačkao banke, reketario i ubijao. Lenjin je bio sve više i više očaran. Susreli su se jednoga dana i nastavili zajednički posao. A on je bio krvav do srži. Tako Lenjin piše jednom svom poznaniku: »Sve ćemo uništiti. Zar se ne sjećaš što je rekao Pisarev: "Uništi, dotuci sve, udri i uništi! Sve što je uništeno jest smeće i nema pravo na život! Dobro je samo ono što ostane na životu." Lenjin je u bilješkama koje je ispisivao rukom tražio da se strijeljaju, ubiju, objese svi "krvopije... pauci... pijavice". Pitao je: "Kako možeš provesti revoluciju bez streljačkih odreda?" (str. 390. – 391.)

Prekretnica u Staljinovu, Lenjinovu i životu Trockog, kojeg je Lenjin posebno cijenio, dogodila se 1917. Nastala je opjevana Oktobarska revolucija. Ali ona nije bila tako slavna kako to komunisti vole reći. Sve je išlo traljavo i malo je nedostajalo da završi kao obični ćorak. Lenjina su dovezli oklopljenim vlakom iz Švicarske, podrazumijeva se oni kojima je odgovarala njegova razbojnička rabota, Staljin, sada već cijenjeni član partije, sa svojom razbojničkom družinom radovao se kao dijete iako mu stvari nisu išle predviđenim tijekom. Traljavošću carske vlasti povijest je, nažalost, krenula u krivom smjeru. Put prema vrhu Staljinu se još brže počeo otvarati.

Pisac se uistinu potrudio zaroniti u mračne tajne sustava koji je odnio na stotine milijuna ljudskih života. Nije stoga čudno da je ovaj životopis preveden na desetine jezika. Nekoliko stranica u epilogu Simon Sebag Montefiore posvećuje i ostarjelom Staljinu. Time nam poručuje kako je sve prolazno na ovoj zemlji, jedino što vrijedi jest dobro koje čovjek iza sebe ostavlja. Znamo što su ostavili Staljin i njegovi.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. travnja 2011.; hrsvijet.net, 4. travnja 2011.

Ilija Barbarić, Nezavisna država Hrvatska bilo je pravo ime, Naklada Bošković, Split, 2010.

O drugu Titu i njegovima sve znamo, jer oni su tako htjeli. O Paveliću i njegovima također sve znamo, jer opet su oni, isti, tako htjeli. Na kraju ne znamo ništa. Uvalili su nam iskrivljeno zrcalo. Ilija Barbarić, kao sudionik zlosretnih vremena Drugog svjetskog rata, pokušava stvari postaviti na svoje mjesto. Naravno da će se razuman čovjek zapitati što to on sada uvaljuje: istinu ili još jedno iskrivljeno zrcalo. Najbolje zaključiti sam.

Barbarić je bio ustaški dragovoljac iz 1941. Imao je tada samo 17 godina. Prisegnuo je i postao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu. Nakon pada NDH prošao Križni put, uhićivan u drugoj Jugoslaviji, da bi naposljetku svega uspio preko granice prebjeći na Zapad i poslije niza poteškoća skrasiti se u Brazilu.

Vrijednost knjige, čiji je podnaslov Moje ratne uspomene i doživljaji, povećana je time što ovo nisu njegova prisjećanja već dnevnički zapisi iz onog vremena. Počeo ih je pisati 6. svibnja 1942., dan nakon što su partizani iz zasjede ubili i masakrirali 14 pripadnika HOS-a ustaške obrane koji su išli u smjenu Barbarićeve posade. Taj prizor izmrcvarenih ustaša nikada mu nije iščezao iz pamćenja.

Uz piščev dar zapažanja čitljivosti knjige pridonijela je i dobra rasporedba građe. Prvo poglavlje jednostavno nazvano Doživljaji, ustvari je sržno, govori nam o Barbarićevu ratnom i poratnom putu do konačnog smirenja u tuđoj zemlji. Nakon njega dolazi poglavlje koje sadrži njegove stavove, komentare i objavljene članke. Istovrsnu građu, ali drugih pisaca, uvrstio je u treće poglavlje. Nije zaobišao ni Brazil koji mu je postao drugom domovinom pa mu je posvetio četvrto poglavlje. Bilo bi dobro da je urednik uvrstio i kazalo, ali događa se i to.

Najintrigantniji dio knjige zacijelo je onaj koji govori o logoru u Jasenovcu. Čudno je kako nitko u današnjoj hrvatskoj državi nije do sada na njega reagirao. Pisac tu nedvosmisleno tvrdi da je prema registracijskim knjigama kroz logor Jasenovac prošlo ukupno 18.600 zatvorenika. U njih se ubrajaju i zarobljeni partizani u raznim bitkama, kao oni na Kozari. Jasenovac je, prema njegovim riječima, bio radni sabirni logor u koji su bili zatvarani svi neprijatelji koji su rušili državu Hrvatsku, bili oni Srbi, Židovi, Hrvati ili Romi. Posjećivala ga je i komisija Crvenog križa iz Švicarske i o njemu objavila povoljno izvješće. Pisac kaže da je 7. svibnja 1945., po naređenju generala Maksa Luburića, spalio registracijske knjige logora Jasenovac. I što sad? Nitko nema tih registracijskih knjiga, a brojke se tako razlikuju, ovisno tko ih iznosi. Čini mi se logičnim ispitati onoga tko ih je zadnji držao u rukama ili to tvrdi. Međutim, ponavljam, svi o ovome uredno šute. O čemu se radi?

Dok čovjek čita Barbarićevu knjigu, osjeća kako je mnogo toga tada bilo isto kao i danas. Ne ulazeći u povijesne i političke prepirke, lako se prepoznaje da su iste snage i tada i danas bile protiv hrvatske države. Za njih ona ne smije postojati i gotovo. Kad se dogodi, ako joj se može pripisati kakav zločin, stvarni ili nestvarni, tim bolje. Razuman si čovjek postavi jednostavno pitanje: Kako to? I naravno da pokuša na njega odgovoriti.

Zanimljiv je i Barbarićev govor o Židovima. »Upravo je stav Hrvata prema Židovima bio jako dobar usprkos velikom pritisku iz Njemačke što dokazuju i sljedeće činjenice. Nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i dr. Antu Pavelića. Dvadesetosam hrvatskih generala bili su židovske vjere, duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Poznato je da je najpoznatija figura mlađe emigracije bio židovske krvi – Eugen Dido Kvaternik, kao i najpoznatija figura u domovini – pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Židovski general, proslavljeni ministar rata Moše Dayan, odrastao u Sarajevu, rekao je jednom prilikom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona, i to je istina.« (str. 98.)

Pročitavši knjigu čitatelj se vraća na početak. Što je istina? Ono što su nam govorili pobjednici, čija zlodjela svaki dan izlaze na vidjelo, ovo što nam govore sudionici s druge strane o kojima su pobjednici napisali mnogo toga, nešto treće? Radujem se budućim knjigama poštenih povjesničara koje će nam konačno na pravi način rasvijetliti ovo tmurno vrijeme.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. ožujka 2011.; hrsvijet.net, 28. ožujka 2011.

Marcello Piera, Zašto se trebamo zvati kršćanima, Verbum, Split, 2009.

On je talijanski senator. Liberal i agnostik. Osoba ugledna u društvu, ovakvom kakvo jest. Zajamčio si je određeno mjesto i u povijesti. A onda piše knjigu. Prvi ju je u ruke dobio trenutni papa Benedikt XVI. I posvetio mu nekoliko rečenica koje su smještene odmah iza uvoda. Što se dogodilo Marcellu Peri, izdaje li svijetle ideale liberalizma?

Recimo najprije o čemu uopće u knjizi raspravlja. U prvom poglavlju dotiče se Liberalizma, laičke jednadžbe i pitanja kršćanstva, u drugom Europe, kršćanstva i pitanja identiteta, a u trećem, pak, Relativizma, fundamentalizma i moralnog pitanja. Od čega polazi? »Zašto bismo se trebali zvati kršćanima? Danas smo liberali pa se zato ne treba pozivati na kršćanstvo da bismo opravdali svoja temeljna prava i slobode. Laici smo pa vjeru možemo smatrati privatnim uvjerenjem. Moderni smo pa držimo da čovjek sve mora sam bez ikakva vodstva koje ne potječe od njegova vlastitoga razuma. Djeca smo znanosti pa nam je dostatno pozitivističko, potvrđeno i dokazano znanje.

Ostalo se ne računa. Europa se ujedinjuje pa onda moramo izbjeći podjele spominjanjem kršćanstva među korijenima europskog identiteta. U svijetu ponovno izbijaju vjerski ratovi, dakle moramo izbjeći raspirivanje novih žarišta. U vlastitoj kući integriramo milijune muslimana, dakle ne možemo tražiti masovna obraćenja na kršćanstvo. U našim zapadnjačkim društvima prolazimo fazu krajnje ekspanzije prava, dakle ne možemo dopustiti da se Crkva miješa i priječi njihovo uživanje.« (str. 7.) E, pa, ne će moći tako, zaključuje Pera. I ispisuje knjigu koja pročišćuje korijene liberalizma, a ne ukida ga kako bismo pomislili nakon i drugih njegovih uvodnih riječi, riječi što i u nama duboko odjekuju.

Pročitavši što je napisao Papa mu šalje sljedeće rečenice. »Zadivljujućim poznavanjem izvora i neumoljivom logikom Vi analizirate bit liberalizma počevši od njegovih temelja, pokazujući da je u biti liberalizma njegova ukorijenjenost u kršćanskoj slici Boga: njegov odnos s Bogom čija je čovjek slika i od koga smo primili dar slobode. Neosporivom logikom Vi pokazujete da liberalizam gubi svoju osnovu i da sam sebe razara, ako napusti ovaj svoj temelj. Nisam ništa manje impresioniran Vašom analizom slobode i analizom multikulturalnosti gdje pokazujete unutarnju proturječnost ovoga koncepta i, dakle, njegovu političku i kulturnu nemogućnost. Temeljnu važnost ima Vaša analiza onoga što Europa i europski Ustav mogu biti, gdje se Europa ne preobražava u kozmopolitsku stvarnost, nego svoj vlastiti identitet nalazi polazeći od svoga kršćansko-liberalnog temelja.« (str. 15.) Jasne riječi, jasan poziv da ne budemo sebični i tako sami razorimo kuću koja se zove Europa.

Pera je mogao progovoriti drukčije od ostalih liberala jer je dopustio da mu najprije govori njegova pamet. Liberalizam, slobodu, počeo je shvaćati kao odgovornost, a ne kao zadani stranački uradak. Ovo nije njegova knjiga pokajanja, prosvjetljenja, obraćenja... On samo ističe vrijednosti i načela koji bi trebali obilježavati našu uljudbu, jer nismo djeca došla niotkud. Bez svega toga bili bismo bez duše i siromašni, što se događa današnjoj Europi. Ovdje se moram prisjetiti i glasovite talijanske novinarke Oriane Fallaci. I ona je bila liberalka i agnostik, ali je izjavila da ne može zamisliti život bez zvonika firentinske katedrale pokraj kojeg je odrasla i ljepote njegovih zvona.

Izgleda da je počelo duboko preispitivanje onoga što nam briselski službenici svakog dana nastoje utuviti u glavu. Bude li dovoljno onih koji će se usuditi to učiniti, povijest će poteći drugim tijekom, a ne bude li...

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. ožujka 2011.; hrsvijet.net, 12. ožujka 2011.

Daniel Estulin, Istinita priča o Družbi Bilderberg, TELEdisk, Zagreb, 2009.

Ima knjiga koje vas zaglupljuju, ali i onih koje vam šire obzorja. Ova pripada potonjima, iako će je pogođeni i njihovi istomišljenici strpati u teorije zavjere i sažalno se na nas osmjehnuti.

Estulin je hrabro ušao u temu koja sve više i više zaokuplja ne samo široko čitateljstvo, nego i stručnjake. Prebogati ljudi i skupina političkih pustolova, koji su se sami prozvali elitom, žele zavladati ovim planetom. Opiranje tom njihovom naumu vodi i prema tome da zakoračiš u dizalo kojemu je nenadano pod nekamo nestao, kao što se dogodilo autoru. Prihvativši sve izazove prati ih u stopu i dolazi do trenutka kad je sposoban ispisati uspješnicu koja se čita u jednom dahu.

U knjizi nije govor samo o Družbi Bilderberg, nego i o Trilaterarnoj komisiji, Vijeću za međunarodne odnose... Kao središnja nit razvija se, pak, priča o najbogatijim svjetskim obiteljima Rockfeller i Rotschild. Zavladavši tijekovima novca naumili su zavladati čitavim svijetom. Stvorili su vladu u sjeni, Družbu Bilderberg, i njome vuku konce.

Sve je započelo kao naizgled miroljubiv skup 1954. u hotelu Bilderberg u Nizozemskoj. Na jednom mjestu našli su se političari i poslovni ljudi da bi razgovarali o usmjerenjima u budućnosti. Nije se tražilo da netko istupa službeno, nego samo u svoje ime. Naglašavalo se da je to zbog toga da bi se sudionici mogli slobodnije izraziti. Naravno, skup je bio tajan i svi nazočni su se obvezali da će šutjeti o onome što se događalo iza zatvorenih vrata. Uobičajili su okupljati se jednom godišnje. Tijekom prošlih godina na tim tajnim sastancima, pod budnim okom dobro naoružanih stražara, nalazili su se i ljudi iz javnih glasila, razglašenih, kao što je New York Times, ali ništa od svega nije bilo objavljeno. Ipak, istina je počela curiti i privlačiti željne njezina otkrivanja.

Nije Družba Bilderberg društvo izoliranih ljudi. Njezine redovne članove predstavlja 80-ak njih, a ostali se pozivaju, jer Družba pomno motri tko bi mogao poslužiti njezinim naumima. Spomenimo samo da je tamo i Carl Bildt, kojega još zovu, a možda jednom postane i stalni član, ovisi o zaslugama. Da bi namisli što bolje krenule u život, godišnji kalendar istomišljenika izgleda ovako: U siječnju i veljači održava se zasjedanje Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu.; U travnju i svibnju su sastanci Družbe Bilderberg i skupine G8.; U rujnu je godišnja skupština Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Tu su naravno i skupovi nekih manjih udruženja i krug je zatvoren. Jedna te ista misao ide sa skupa na skup i na kraju biva predstavljena kao mišljenje Međunarodne zajednice.

Svrgavanje i postavljanje predsjednika po svijetu, izazivanje ratova, pomor svjetskog pučanstva i slične stvari za njih su nešto prirodno. Izgleda zastrašujuće, zar ne? Upravo zbog toga trebaju tajnovitost, jer bi izvanjski htjeli izgledati uglađeni i pristojni ljudi. Tako je bilo i kad su 1996. htjeli započeti raspad Kanade i njezino pripajanje SAD-u. Zahvaljujući javnim glasilima, kojima je istinu dojavila skupina hrabrih istraživača, sve je spriječeno. Ne znači da ne će ponovno pokušati. Nu, ovo je zoran poučak da sve možemo zaustaviti ako kao građani postanemo svjesni što se zbiva i uporabimo svoje sile da tome stanemo na kraj.

Čovjek se naravno upita: ma koji je njihov stvarni naum? Prema Estulinu odgovor je jednostavan: vladanje i nadzor nad cijelim svijetom. Evo riječi jednoga od njih, Davida Rockfellera, iz 1973.: »Kakva god bila cijena Kineske revolucije, ona je očigledno uspjela ne samo stvoriti djelotvorniju i angažiraniju upravu već i izgraditi visoki moral i društvo s ciljem... Društveni eksperiment u Kini pod vodstvom predsjednika Maoa jedan je od najvažnijih i najuspješnijih u ljudskoj povijesti.« (str. 141.) Mislim da je svaki komentar suvišan.

Pročitajmo ovu knjigu i onda otiđimo na internet i potražimo novu građu o istoj temi. Ima je vrlo zanimljive, kao onaj film End game. Nakon toga možemo se dohvatiti i Facebooka pa krenuti u potragu za slobodom, poput Arapskog poluotoka ovih dana. Ne dajmo da nas izaberu, birajmo mi njih.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. ožujka 2011.; hrsvijet.net, 7. ožujka 2011.

Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i križni put 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009.

Drugi svjetski rat službeno davno završi, ali na žalost i dalje još traje. Pobjednici su nametnuli nakaradnu istinu i potrebno ju je oprati od sve prljavštine. Martina Grahek Ravančić hrabro je krenula u tom smjeru. Dohvatila se teme Bleiburga i Križnog puta hrvatskog naroda 1945. Bez želje da služi bilo kome, osim istini, preispituje događaje i traga za pravim odgovorima. Pritom se služi važnijim historiografskim, publicističkim i memoarskim djelima.

Tri su bitne točke spomenute tragedije: Povlačenje oružanih snaga NDH i civila u svibnju 1945.; Pregovori na Bleiburgu i izručenje; Križni put. Zbog čega se svaka od ovih točaka uopće dogodila, teško je u potpunosti odgovoriti. Mogu se samo razmatrati potezi koje su vukli pojedinci i na temelju toga donositi određeni zaključci.

Za početak razumijevanja ovog pitanja bitne su konferencije savezničkih čelnika na kojima su se utvrđivali planovi o završetku rata te nacrti budućih mirovnih procesa. Nama je zacijelo najvažnija ona u Jalti u veljači 1945. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) priznata je ravnopravnim saveznikom na jugoistoku europskog ratišta. A NDH je jedina godinu 1945. dočekala kao njemačka saveznica. Tragedija je mogla početi.

Martina Grahek Ravančić pokušava rekonstruirati točan plan povlačenja oružane sile NDH i civila. Sve čitamo kao napeti roman i pitamo se je li moglo završiti drukčije? Ustvari, sržno je pitanje jesu li Saveznici ikada računali na Hrvate, odnosno jesu li imali ikakve mogućnosti prijeći na njihovu stranu? To je još lakše razumjeti kad tadašnja događanja usporedimo s ovim sadašnjima. Pobijedili smo u ratu, ali nekih središta moći to kao da uopće nije briga.

Povlačenje je išlo uz povremene okršaje s partizanima. Unatoč svemu teklo je prema nekom svom redu. Međutim, na Bleiburgu su se stvari odigrale drukčije. Hrvati nisu uspjeli u pregovorima s Englezima i bezuvjetna predaja je bila neminovnost. Mnogi nisu znali što se događa, osim da treba predati oružje. Ubrzo su ih preuzeli partizani i polako je počelo osvješćivanje što se stvarno zbiva. Druge su Britanci na prijevaru zatvorili u željezničke vagone i otpremili ih prema novoj Jugoslaviji. Odgovorni su znali što će se zbiti, ali nisu za to hajali unatoč tome što je to bilo zabranjeno međunarodnim običajnim pravom. Zanimljivo, Amerikanci su bili protiv svega toga. Nešto slično kao i u ova naša današnja vremena. Jedan manji dio uspio se spasiti pobjegavši s Bleiburga i dospjevši u slobodni svijet ili u logore. Ipak, i tamo je neke stigla osvetnička ruka. Komunisti i Britanci su ih revno tražili i vraćali u Jugoslaviju.

Autorica se pozabavila i pitanjem tko je zapravo izdao naredbu za vraćanje zarobljenika? Iznenadilo je to, naime, i same komuniste. A ni u engleskim redovima nisu svi bili za to. Po svemu sudeći izgleda da su neke zakulisne sile u engleskom sustavu zapovijedanja odlučile da se sve ovo dogodi unatoč svemu.

Prijeporno je pitanje koliko je uopće bilo žrtava i vjerojatno će tako i ostati. Martina Grahek Ravančić misli da bi to moglo biti oko 80.000, ostavljajući vrata za daljnja istraživanja i povećavanje tog broja. Toliko se na temelju dokumenata, kaže ona, za sada može zaključiti. Ne želi ni povećavati ni smanjivati broj, nego pronaći što cjelovitiju istinu bez obzira kakva bila. Uz to drži da logor Jasenovac i slične stvari ne mogu biti opravdanje za učinjene zločine. Rat je završio i trebalo je postupati prema međunarodnim normama.

Ovaj prerađeni i nadopunjeni magistarski rad pruža nadu da će se o ovim pitanjima nastaviti ozbiljno govoriti. Svjesni pojedinci u visokoškolskim ustanovama uspješno razbijaju komunistički nametnuti veo šutnje. Kao što je zločin bio sve nabrojano učiniti, tako je i zločin sve to prikrivati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. veljače 2011.; hrsvijet.net, 28. veljače 2011.

Mladen Lojkić, U klopci demona, Vlastita naklada, Zagreb, 2009.

Pisac ove zanimljive knjige U klopci demona poznat je po njezinim prethodnicama: Vladari svijeta i Kletva kralja Zvonimira koje su proglašene i uspješnicama. Ni ova ne zaostaje za njima, a dokle će stići vidjet ćemo.

Zajednička poveznica svih ovih knjiga jesu teme o kojima se malo govori, a posebno ne na način kako to Lojkić čini. Bez dlake na jeziku naziva pojave i stvari imenom za koji misli da im je najprimjerenije. Zbog toga čitatelj često ostaje začuđen i upita se može li to zaista tako biti? Naznačimo kratko da je u prvoj spomenutoj knjizi obradio zakulisna društva koja nastoje vladati ovim svijetom, u drugoj je otišao daleko u hrvatsku povijest, bolje rečeno protegnuo je tamo kamo je drugi nipošto ne smještaju. Ovom, pak, knjigom zadire duboko u duhovni život svih nas na ovoj kugli zemaljskoj.

Velike, dakle, teme, kakvi su zaključci? Idemo to malo pokušati vidjeti.

Lojkić svu tematiku knjige smješta u četiri poglavlja. Da ne bi bilo zabune prije njih donosi tzv. proslovni sažetak. Kad ga se pročita, jasno nam je što on to i kako zastupa. Sve ostalo poslije toga jest samo razrada i ništa više.

Prvo poglavlje kreće još tamo od Adama i Eve. Pisac nam pokušava reći kako i zašto je došlo do pojave palih anđela i kako je zlo krenulo kroz povijest. Babilonski toranj drži Luciferovim prijestoljem, a velik broj religija naziva Sotoninim poraženim religijama. Govor nastavlja obrađivanjem istočnjačkih poganskih religija, Zarathuštranizma i Judaizma. Drugo je poglavlje obrada bijesa pobijeđenog Sotone pa tu spominje pavlinizam, hereze među kršćanima i Sotonine kušnje početkom Srednjeg vijeka. Za nas danas zacijelo su najzanimljivija zadnja dva poglavlja. Najprije je obradio Srednji vijek u kojem se pojavila hereza templarskih vitezova, vođena istraga protiv heretika te nastupila gibanja koja su dovela do Novog vijeka. A onda nastupaju Luciferovi svjetlonoše, stoljeće đavolje histerije, harmonija okultizma i ateizma da bi sve završilo u sljepariji demona suvremenog doba.

Možemo se ili ne složiti s ovakvim postavljanjem stvari. Međutim, nedvojbeno je da zlo postoji i da nastoji pobijediti dobro. Ako tako gledamo stvari, onda možemo reći da je ono posvuda. Nakon čitanja Lojkićeve knjige, naime, možemo doći u napast pomisliti da je zlo svenazočno, što on zacijelo nije imao namjeru reći. Taj dojam se stječe zbog toga što je premalo govora o dobrim stranama pojedinih ljudi i pokreta kroz povijest. Nije sve tako crno, kako izgleda na prvi pogled. Puno toga ljudi su počeli s dobrim namjerama, ali se zlo umiješalo i uspjelo pokvariti određeni dio. Uzmimo za primjer samo Srednji vijek. Crkva je sve imala u rukama i trebalo je sve cvjetati. Mnogo i jest. Međutim, najprije se zlo umiješalo u crkvene strukture, nakon toga umiješalo se u one društvene koje su, naučivši se mnogo toga od Crkve, počele tražiti svoje mjesto pod suncem. To je zacijelo opravdano, ali smjer kamo je sve otišlo nešto je sasvim drugo. Dobili smo, i tu se slažem s Lojkićem, suvremeno vrijeme koje je sve drugo nego suvremeno, odnosno pozitivan korak naprijed.

Lojkićeva knjiga nagoni na razmišljanje. Između ostaloga nas podsjeća da svijet nije onakav kakvog nam ga svakog dana prikazuju posredstvom javnih glasila. Mnogo je toga skriveno iza zavjese. Tajna društva cvjetaju kao gljive poslije kiše. Samo čovjek ispunjen Duhom Svetim može shvatiti o čemu se tu radi i iz svega izići kao pobjednik. Isplati se, dakle, pročitati i ovu Lojkićevu knjigu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. veljače 2011.; hrsvijet.net, 21. veljače 2011.

Boško Buha je bio... Znate već kako to ide. A tko je Tomislav Krolo? Ne, ne uspoređujem ih i ne vrijeđam Krolu. Buha je uostalom bio bombaš, a Krolo, smijem li tako reći, naš, hrvatski borac za slobodu. Prvog su slavili u školama i ostalim različitim mjestima, dok je drugi do početka devedesetih godina prošlog stoljeća bio »neprijateljski element«. Sada se sve promijenilo, osim što se i dalje ne zna tko je Krolo, a zna se tko je Buha. Nastoje zaustaviti vrijeme, dokle, vidjet ćemo.

Krolo je jedan od stotine tisuća Hrvata koji je morao tražiti kruha preko granice. Rodio se u skroz nezgodno vrijeme, 1941., neki iz obitelji ginuli su mu u domobranima i ustašama i to »novo, pravedno društvo«, nije moglo zaboraviti. Za svaki slučaj izrešetali su mu brata nabojima iz samokresa, ali preživio je ostavši čitav život prikovan uz invalidska kolica. Ugledavši krivca Tomislav Krolo i brat mu navališe na njega i njegova druga koji odmah pobježe i vrati se s odredom milicije. Zna se tko je na kraju izvukao deblji kraj. Tomislav je zbog svega, uspjevši ostati živ, morao bježati preko granice. Nakon svih muka postao je uspješan poslovni čovjek u Njemačkoj. Ali nikada nije zaboravljao svoju domovinu. Uključio se u Hrvatski narodni odbor i kroz njega nastojao pomoći hrvatsku borbu za slobodu.

Prvo, dakle, poglavlje Kroline knjige opis je njegova bijega iz komunističkog raja. Ne zadržava se previše na tome nego odmah prelazi na govor o iseljavaju iz Hrvatske poslije Drugog svjetskog rata. Očito je da ne želi sebe, nego hrvatsku stvar staviti na prvo mjesto. Zbog toga poslije raščlanjuje hrvatske političke organizacije u iseljeništvu, kao Hrvatski narodni odbor i Hrvatski oslobodilački pokret. Govori i o hrvatskoj političkoj emigraciji te proslavi Desetog travnja 1941. kao Dana državnosti. Sve to nije moglo ostati nezapaženo u bivšoj državi pa ona vrlo demokratski organizira ubojstva, atentate i otmice hrvatskih emigranata. Padom komunizma otvara se put prema neovisnoj slobodnoj Hrvatskoj. Krolo se objeručke u njega uključuje.

Ovako ukratko prepričan sadržaj knjige zanimljiv je i za filmsku priču, kamo li ne za upoznavanje hrvatske povijesti koja je trajala usporedno s onom u domovini. U to vrijeme ona je bila najslobodnija. Njezini nositelji nisu se pitali što domovina može učiniti za mene, nego što ja mogu učiniti za svoju domovinu. Krolo to više puta s pravom spominje u ovoj svojoj knjizi. Ujedno je to bio izvor nesporazuma prilikom povratka iseljenih Hrvata u domovinu. Umjesto braće koja se vesele njihovu povratku dočekala su ih braća koja pitaju zbog čega se vraćaju. I traje to do danas iz raznih razloga.

Ono što nikako nisam uspio odgonetnuti do kraja jest tko je knjigu napisao. Iz svega proizlazi, a tako je i navedeno, da je to Tomislav Krolo. Međutim, uz to su kao priređivači navedeni dr. Ivan Čizmić i Marin Sopta, prof. Ni s naslovom nije sve najjasnije. Govori li se ovdje o Tomislavu Kroli ili općenito o hrvatskom političkom emigrantu? Šteta zbog ovih nejasnoća, jer je knjiga inače dobrodošla građa za izučavanje tih stranica naše hrvatske povijesti. I sam se Krolo nada da će potaknuti druge da i oni nešto napišu. A on je govoreći o sebi, govorio o hrvatskoj borbi i to se stalno isprepliće kroz čitavo ovo djelo. Nisu to bila lagana vremena, ali su bila slavna.

Potrebno je čitati ovakva i slična djela da bismo što prije iz svoje svijesti uklonili naplavine što ih je tamo ostavilo komunističko vrijeme. Njihovi junaci, uz ostalo, nikada nisu imali niti će imati crtu ljudskosti koju su imali Krolo i slični. Zbog toga i jesu propali, a ovi drugi ostaju. Vidjet će se to još bolje kad protekne još malo vremena i oslabe sve laži što su poput more pritiskle hrvatski puk. Hvala Bogu već je prodisao, ali tek početkom teških i slavnih devedesetih pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. veljače 2011.; hrsvijet.net, 7. veljače 2011.

Emil Čić, Tiranija i oligarhija, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008.

Svakodnevno nas obasiplje niz podataka i naizgled smo vrlo dobro obaviješteni. Nažalost nismo. To obilje počesto služi da zamagli pravu bit. Zbog toga trebamo tražiti takve podatke koji će nam otkriti o čemu se točno radi.

Čić to dugi niz godina uspješno čini. U ovu knjigu sabrao je trideset članaka i tematski ih složio. Izvanjski gledajući sve se ovo od njega ne bi očekivalo. Glazbenik je i trebao bi nas darivati nečim drugim. Međutim, ne želi ostati slijep kraj zdravih očiju. Razmišlja o svijetu oko sebe i hrabro zaključuje. S druge strane ni glazba više nije tako bezopasna. Itekako se njome danas zavodi. Polazeći s tih osnova Čić nam podaruje dobru knjigu.

U 4 poglavlja prošetao je kroz mnoštvo događaja i činjenica. Počesto se začudimo kako to da se o tome ne govori. I onda prionemo još pozornijem čitanju. Uz to ono o čemu se naveliko govori prikazuje s drukčijeg obzorja. I opet se začudimo. Izbjegava smicalice a rabi dokaze, što njegovoj knjizi daje tako potrebnu količinu stručnosti. Ipak, kao da čitamo neki napeti roman. Nikad ne znamo što je sljedeće pisac predvidio.

Kad govori o oligarhiji i povijesti u prvom poglavlju, najviše se dotiče Velike Britanije, masonerije, globalizacije, bijede UN-a, da bi na kraju postavio pitanje tko zapravo vlada svijetom? Ni drugo poglavlje nije ništa manje zanimljivo. Obrađuje ideologije i duh Novog svjetskog poretka. Tu je i danas neizostavni »Da Vincijev kod«. Naravno, i kršćanstvo ima odgovore na sva ova pitanja. A što reći o Hrvatima? Treće poglavlje pokušava raščlaniti tu problematiku pa odgovara kako su počeli njihovi geopolitički problemi. I onda, kako drukčije nego da umjetnik završi umjetnošću. Promatra je u srazu s današnjim ideologijama. Zaključuje da ukus naroda pokušava oblikovati vladajući sloj i njegova kulturna razina. Nu, upravo su oni doveli do rasula zapadne misli i uljudbe. Kamo onda dalje? Na to bi poprilično mogao odgovoriti danski filozof Søren Kierkegaard. Ne smije se preskočiti ni Oca Domovine Antu Starčevića, odnosno pravašku misao.

Budući da je ovo skup članaka, ne bi trebalo očekivati veliku razinu dorađenosti za zajednički okvir. Međutim, temeljna misao pogleda u dubinu neprestano je tu. Zato članke možemo čitati zasebno, a i u odnosu prema cjelini. Pisac kuša sve razotkriti i nagnati nas na razmišljanje.

Puno toga što se danas zbiva potječe iz suvremenog Babilona: Londona. Masonerija i razne zakulisne sile pokušavaju usmjeriti svijet prema nekom svom viđenju poretka koji se ne bi naslanjao na staro nego bi bio nov. Međutim, ta novost povratak je u poganstvo. Engleska vlast duboko je u sve uronjena. Razmislimo o sljedećem odlomku. »Britanski kapitalist Engels Marxov je prvi financijer! Usred Britanskog imperija crvena aždaja puštena je iz boce u Rusiju i u cijeli svijet. Ali time se terorizam Britaniji nije dogodio ni prvi ni zadnji put. Engleski ministar Canning "... je još 1828. u Parlamentu izgovorio vatrene riječi: bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na poklik 'Živjela sloboda' i srušiti sve stare monarhije! (...) Lord Palmerston ostvario je krasan plan ministra Canninga...", da bi – nakon što su Englezi na vlast godine 1933. doveli Hitlera – britanski premijer Churcill naredio financiranje terorističkih pokreta u cijeloj Europi od Francuske, preko Hrvatske do Grčke. Naime, dana 19. srpnja 1940. izdao je pismeno naređenje da se osnuje "Special Operation Executive", odjel za obuku i vođenje terorista, a "obraćajući se gosp. Daltonu, on sažimlje misiju te tajne organizacije u jednu kratku naredbu: Zapalite Europu!..."« (str. 34.) I sad, na koga su se Englezi ugledali? Čić naširoko prikazuje knjigu povjesničara i filozofa Webstera G. Tarpleya u kojoj on iznosi revolucionarno otkriće o odnosima između Venecije i Engleske. Ukratko, Venecija je bila poganska država i nakon propasti njezina se oligarhija seli u Englesku i nastavlja starim uhodanim putem: služenje bogu novca. Nešto mi sada pade na pamet: tko zapravo danas pali vatre po svijetu koje nazivaju terorizam? Nemojmo biti djeca i misliti da nastaju same od sebe.

Čić je jedan od onih koji svoje kršćanstvo nije skrio u tišinu svoje sobe nego je postupio po onoj Isusovoj da treba propovijedati i s krovova. A upravo to nedostaje današnjim kršćanima. Uvjerili su ih da svaki skorojević može pričati što hoće, samo bi oni trebali šutjeti. Krajnje je vrijeme stati tome u kraj i nazočiti pojavljivanju još više ovakvih djela. Nakon toga bit će nam puno lakše izbistriti stvari, a i piscima pisati. Nije lako bez grješke ispraviti ono što je pošlo u krivom smjeru. Čić se usudio poći tim putem, a na nama je odlučiti što ćemo mi učiniti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 30. siječnja 2011.

Gojko Borić, Hrvat izvan domovine, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.

Nije lako nakon dugo godina doći u domovinu i tu se snaći. Puno je razloga koji su protiv toga. Spoznao je to i Gojko Borić, iako mu nije do kraja jasno zbog čega je sve tako.

Potječe iz obične hrvatske obitelji, ali dalmatinske. To znači da su njegovim krajem prolazili i ustaše, i domobrani, i partizani, i četnici, i Talijani, i Nijemci. Tek u dubini tog područja izostajao je netko od nabrojanih.

Dugo je proveo u tuđini, 35 godina. I to je naravno odredilo njegove sadašnje poglede, kao i mladost provedena kod kuće. Neki su mu čak prigovorili, čitajući ovu njegovu knjigu, da nije bio Hrvat u olovna vremena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Držim da nisu u pravu. Bio je on Hrvat, samo na svoj poseban, dalmatinski način.

Podnaslov knjige objašnjava ukratko o čemu se u njoj radi. Glasi: Sjećanja političkog emigranta. Podijelio ju je u tri dijela bez naslova, jednostavno obilježena rimskim brojevima. Prvi je najveći i obuhvaća gotovo sav sadržaj knjige, dok drugi i treći sadrže samo po jedan naslov. Osobno držim da je to mogao i bolje napraviti. Umjesto da je knjigu podijelio na sav svoj život do povratka u domovinu, na izvatke iz dnevnika o svom povratku i prvim iskustvima te na pokušaj snalaženja u novinarstvu u domovini, mogao je sve raspodijeliti na događaje do odlaska u iseljeništvo, iseljeništvo, povratak i prva iskustva te pokušaje ponovnog snalaženja u domovini.

A zacijelo mu nije bilo lako kao ni stotinama tisuća Hrvata koji su uspjeli sačuvati glavu i pobjeći preko granice ili su otišli na tzv. privremeni rad. I među ovim dvjema strujama Borić se neprestano kretao, iako si je uspio priskrbiti povlašteni položaj, onog njemačkog novinara. Nakon bijega iz tadašnje Jugoslavije i potucanja po bajnom Zapadu uspio se skrasiti na radiopostaji Deutsche Welle u Kölnu. Učvrstivši malo svoj položaj počeo se boriti za hrvatsku stvar. Nastojao je da u emisijama što bolje govori hrvatskim jezikom, donosi građu koja je u skladu s bilom puka, pokuša napraviti hrvatski odjel. Naravno da sve nije išlo bez poteškoća, jer ni UDBA nije mirovala. Neke kolege iz te nesretne državne tvorevine Jugoslavije budno su pazili na njega.

U ocjenjivanju prilika među hrvatskim tzv. privremenim radnicima i iseljenicima znao je biti ponekad itekako oštar. Najbolje se to vidi u odnosu prema Bruni Bušiću. Jasno je rekao da je više štetio nego koristio hrvatskoj stvari odkad je došao u iseljeništvo. Zamjerao mu je nedostatak osjećaja za politiku, a hvalio ga kao znanstvenika. Mišljenja je da je kao revolucionar bio naivan. Trebalo bi malo više prostora za odgovoriti je li to baš tako i nije li poslije boja lakše biti vojskovođa nego li prije njega.

Dok sam čitao ovo Borićevo djelo, činilo mi se kao da slušam tipičnog našeg čovjeka koji se silom prilika našao u bijelom svijetu, tu »popio« određenu životnu filozofiju i onda je počeo prodavati naokolo. Zanimljivo je to i simpatično sve do onog trenutka dok ne prijeđe u poučavanje. A toga se ovdje kod Borića nađe. Tako drži da je Tuđman imao velike zasluge za stvaranje hrvatske države, ali da nije imao demokratsko ponašanje, jer je živio u drukčijem okruženju. Priča je to koju smo toliko puta čuli od samozvanih demokrata sa Zapada što naniješe mnogo zla hrvatskom narodu s obje strane granice. Naravno, ne odnosi se to na Borića. Bilo bi samo dobro da i on i neki drugi ne idu ni nesvjesno tim vodama, jer cijeniti sebe ne znači uzimati nečije tuđe izobličeno zrcalo i gledati se u njemu.

Mi koji smo svoj život uglavnom proživjeli u domovini vjerujem da ćemo sa zanimanjem pročitati ovu knjigu. Uvest će nas, unatoč svim nedostatcima, u život i razmišljanje onih naših koji nisu imali prilike živjeti među nama. Zacijelo su i njima zanimljiva naša razmišljanja. Pa daj budimo svoji i zajedno pobijedimo sve nedaće oko nas!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. prosinca 2010.; hrsvijet.net, 20. prosinca 2010.

Marica Karakaš Obradov, Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008.

Na str. 115. autorica otvoreno kaže da je savezničko zrakoplovstvo »istresalo« bombe bez pretjeranog mara za stradanje civilnog pučanstva. Radi se o Drugom svjetskom ratu i o odluci da se neprijateljska pozadina razara tzv. tepih bombama. Možda smo mi u Hrvatskoj i dobro prošli. Zadarska stara gradska jezgra uništena je samo 60%, a Dresden... Muka mi je o tome govoriti. Ipak, ti isti danas velikog hrvatskog generala Antu Gotovinu sude i za nikad dokazano tzv. pretjerano granatiranje Knina. Nakon svega razumljivo je zbog čega se o anglo-američkom razaranju Hrvatske u Drugom svjetskom ratu šutjelo sve do Domovinskog rata. Ova autorica jedna je od malobrojnih koja hrabro ulazi u problematiku i na znanstven način pokušava rasvijetliti te dane.

Nisu samo Anglo-amerikanci odlučivali što će se bombardirati u Hrvatskoj. U tome su im itekako pripomagali njihovi ratni saveznici partizani-komunisti koje je vodio poznati pustolov i zločinac Josip Broz Tito. Bilo je tu, dakle, svega i svačega; civilnih ciljeva označenih kao vojnih i bezdušnih osveta. Razaralo se na sve strane da bi komunisti poslije rata znali te žrtve prikazivati kao žrtve okupatora. Dogodilo se to žrtvama Kaštel Sućurca. Od 97 poginulih u bombardiranju, njih 65 poginulo je u crkvi, zajedno sa svećenikom. (str. 38.)

Građa u knjizi obrađena je u 6 poglavlja. Prvo poglavlje je ustvari uvodno razmatranje. Kratko se govori o savezničkim bombardiranjima i o njihovim posljedicama na zrakoplovstvo NDH. Historiografija i izvori o savezničkim bombardiranjima NDH, naslov je drugog poglavlja. A kako se saveznička bombardiranja vide u tisku i promidžbi NDH i partizanskog pokreta te što sami saveznici kažu o sebi? Razlaže to treće poglavlje. U četvrtom, pak, poglavlju riječ je o jednoj značajnoj sastavnici obrane od savezničkih bombardiranja. Radi se o Narodnoj zaštiti. Nakon ovoga nastupa najopsežnije, sržno peto poglavlje. Naslov mu je jednostavan i sve kaže: Saveznička bombardiranja i zračni napadi. U šestom poglavlju razlaže se pitanje žrtava savezničkih bombardiranja kako su to obradili jugoslavenski popisi žrtava 1947., 1950. i 1964. te hrvatski žrtvoslovi objavljeni poslije 1990. Istom poglavlju dodano je i pitanje ratne odštete. Naravno da je u ovom znanstvenom radu doneseno i nekoliko priloga, kao i popis izvora i literature te kazalo zemljopisnih imena.

Radi se, dakle, o ozbiljnoj knjizi. Međutim, pitanja koja je pokrenula i dalje ostaju visjeti u zraku. Hrvatska država šuti. Kao da se radi o nekom drugom narodu, a ne njezinom. Pa da je i tako, trebala bi progovoriti jer je ovdje riječ o ratnom zločinu protiv nedužnih civila.

A da su civili znali biti i naivni, najlakše je vidjeti na primjeru Splita. Splićani su mislili da ih saveznici ne će bombardirani jer su se malo prije početka bombardiranja bili suprotstavili Nijemcima, a i brojni su njegovi žitelji otišli u partizane. Zbog toga su od američkih i britanskih zrakoplova očekivali samo »čokoladu i kakao«. Kad su shvatili bilo je već kasno.

Saveznici su se bojali da bi se njemačke snage, koje su se povlačile s grčkog i jugoslavenskog područja mogle uključiti u borbe na talijanskom bojištu gdje su sporo napredovali. Tito i njegovi komunisti tako su se uklopili u šire savezničke planove. Za zasluge saveznici Josipu Brozu Titu nikada nisu dodijelili odlikovanje kao drugima, a prvo britansko odličje dobio je tek 1972. Bio je to udarac za njegovo samoljublje, ali...

Hrvatski puk i hrvatska povijest žedni su ovakvih knjiga. Ona je ujedno izazov i poziv drugima da krenu njezinim stazama. Stoga treba zahvaliti Marici Karakaš Obradov ne samo zbog izvrsne knjige, već i zbog teme koju obrađuje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. studenoga 2010.; hrsvijet.net, 20. studenoga 2010.

Davor Domazet-Lošo, Strategija vučjeg čopora, Detecta, Zagreb, 2008.

Bio je djelatno vojno lice, odazvao se pozivu domovine, dobio rat, zauzeo se za obranu dostojanstva branitelja i preko noći umirovljen. Naravno, radi se o Davoru Domazetu-Loši. Ali, on nije stao u svojim djelatnostima. Dao se na pisanje i između ostaloga ovo mu je završetak četveroknjižja koje razmatra suvremeni rat, upravljane krize, nadzirani nered, vidljive i nevidljive vladare svijeta te njihov juriš na temeljne vrijednosti i identitete. Osvaja nas kako svojom stručnošću tako i jednostavnim načinom iznošenja građe.

U posveti knjizi stoji: Ovu knjigu posvećujem svim hrvatskim braniteljima koji su bili ili jesu izloženi lovu raznoraznih, ne samo medijskih »vučjih čopora«. Nije ovo samo sentimentalni odnos prema onima s kojima je nekada zajedno ratovao, nego krik protiv nepravde koja se nanosi hrvatskoj državi. Nisu, naime, bojovnici pravi cilj, već pravo hrvatskog naroda na svoju samobitnost i suverenost. Igrači na svjetskoj pozornici nikako ne mogu progutati da se mimo njihove volje neka tamo Hrvatska uspjela otrgnuti ispod njihovih robovskih lanaca.

Jedan od temeljnih pojmova u knjizi jest »politička korektnost«. Ustvari, njime ona i počinje. Pisac je vidi kao novi oblik svjetske tiranije. Nakon što bude proglašena ustrojavaju se »vučji čopori«, kako medijski tako i raznih drugih oblika. I bitka može početi na načelu pravih vukova. Govori pisac podrobnije i o njima da bismo lakše spoznali što želi poručiti. A prisjeća se i podmorničkog ratovanja u Drugom svjetskom ratu kad se itekako rabila ta taktika »vučjeg čopora«.

Nekako je logično da Domazet-Lošo ovdje prelazi na razmatranje o Hrvatskoj. Promatra je kao veliko lovište i istražuje kako je i zbog čega do toga došlo. Posebno obrađuje medijski »vučji čopor« pa spominje i imena. Najprije se usredotočuje na one koji bi se, kao, suočavali s prošlošću. Ubrzo im pridružuje Latinicu i neizbježnog Denisa Latina. Nije dobro prošao ni Žarko Puhovski, kao ni don Ivan Grubišić. Kako bi to moglo biti da nije spomenuta i tzv. »trećesiječanjska« vlast i »detuđmanizacija«. Tu je i Carl Bildt, Zapadni Balkan, Stipe Mesić... Prepoznajemo da su ličnosti i procesi očito duboko zahvaćeni. A sve završava razmatranjem o medijskom Titovom povratku u Hrvatsku.

Zna pisac da je red spomenuti i igrače koji vode čitavu ovu igru. Na prvom mjestu to je Velika Britanija. Miješali su se u hrvatske poslove ne samo kroz povijest, nego se miješaju i do dan danas. Tijekom Domovinskog rata odigrali su sramotnu ulogu ne samo zbog toga da Hrvatska ne bude priznata ni pod koju cijenu. Slali su u ove krajeve svoje ljude, političare, ubojice, probisvjete... Htjeli su događaje upraviti prema nekim svojim nahođenjima. U tome im je svesrdno pripomogao i Budimir Lončar kojeg negdašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić dovede u svoj ured kao savjetnika. Prihvati ga i novi pa je tu do današnjeg dana. Ali, Hrvati pomrsiše račune britanskom »vučjem čoporu« svojom ustrajnošću doći do slobode.

Drugi veliki igrač jesu SAD. Njihova politika prema Hrvatskoj i ovom prostoru kudikamo je bila drukčija nego ona Velike Britanije. Njoj je pravi cilj uvijek bila Rusija i obračun s njom. Govoreći o svemu tome Domazet-Lošo događanja s Hrvatskom smješta u šire okružje i promišlja kako se u svemu tome odhrvati nemilosrdnom povijesnom kotaču koji pokreću neki isto tako nemilosrdni ljudi.

Da bi sve bilo još jasnije, dodano je i poglavlje jednostavno nazvano Podvučeno. U njemu su donesene glavne misli iz drugih knjiga ovoga četveroknjižja. Cjelina je tu i može je se odbaciti, prihvatiti, razmišljati o njezinim postavkama.

Sve ovo o čemu govori Domazet-Lošo nije samo pojava, već trend jednog vremena. Pod krinkom političke korektnosti ozakonjeno je nasilništvo medijskog terorizma, a i dvostruka mjerila u međunarodnom pravu. Hrvatskom narodu ne preostaje ništa drugo nego pronaći snagu kao što ju je pronašao u Domovinskom ratu. Bit će bitaka, dobivenih i izgubljenih, ali ratna pobjeda mora biti naša. Pa neka nam je sretno uz Božju pomoć!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. studenoga 2010.; hrsvijet.net, 13. studenoga 2010.

Hrvoje Hitrec (uredio), Haaški sud. »Zajednički zločinački pothvat«. Što je to?, 6; 7; 8, HKV, Zagreb, 2009.; 2010.

Ne tako daleke, ali kao u ratu zgusnute, 2006. izišla je prva knjižica izlaganja sa stručno-znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 9. lipnja te godine. Intelektualci okupljeni oko Hrvatskog kulturnog vijeća jednostavno nisu htjeli dopustiti da Hrvatska nanovo postane žrtvom bezdušnih podmetanja i smicalica koje bi nas odvele ili barem približile paklu u kojem smo bili. Mislio sam se redovno, zbornik po zbornik, osvrtati na ono što je izneseno, ali posljednja me događanja nagnaše osvrnuti se na tri posljednje knjižice. I hoće li ovo biti kraj? Pitaju se tako i sudionici na spomenutim skupovima. Suđenje Anti Gotovini, drugim generalima, časnicima i bojovnicima polako se bliži kraju. Glavne presude samo što nisu pale. Dosada nismo nimalo bili zadovoljni. Izopačenost je da je do suđenja uopće došlo. Hrvatska vojska je pobjednička, Hrvatsku su napali i ne može se toj obrani suditi na ovoj način. Ali, ne držimo mi konce u svojim rukama. Njih drže oni koji su osudili nacizam i njegove oblike borbe, oni koji su nakon prestanka ratnih događanja bombama uništavali čitave nebranjene gradove ubivši tako na stotine tisuća nevinih ljudi, oni koji su izvozili komunizam kod drugih odbacujući ga od sebe, oni koji danas bezobzirno krše slobodu i ljudska prava mnogih naroda pomoću sile koju su igrom slučaja stekli, oni... Znamo ih već, dosta su nam zla napravili.

Od svih tekstova donesenih u ovim zbornicima osvrnuo bih se samo na onaj koji potpisuje Ivana Haberle u 7. zborniku. »Kao osamnaestogodišnjakinja osjećala sam da mi je učinjena velika nepravda. Pitala sam se: Tko to sebi uzima za pravo bacati ubojite granate po mome rodnom mjestu, mojim mještanima, mojoj školi u kojoj sam upijala prva znanja? Tko to sebi uzima za pravo spaliti moju kuću i mirise moga djetinjstva? Tko to moju domovinu osvaja, pali, siluje i okupira?« (str. 33.) Ne, ne mislim navođenjem ovih riječi na neka prošla vremena. Mislim na sadašnja. Neke europske i svjetske sile nastoje da Haaški sud postane ono Hrvatskoj što joj je JNA bila u Domovinskom ratu. Hoće li uspjeti? Teško je reći. Neke bitke su već dobivene ili izgubljene, ovisi s koje se strane gleda. Dario Kordić dobio je 25 godina tamnice, a da mu krivnja nije dokazana. Zbog svega toga Haaški su sud napuštali i napuštaju svi oni koji imalo drže do svoga ljudskog i profesionalnog ugleda. A da ovo sve nisu samo priče svjedoče nam i knjige nekadašnje tužiteljice Carle del Ponte i glasnogovornice Florence Hartmann. Tužiteljica čak za Hrvate ustvrdi da su podli kurvini sinovi. I sad bismo, kao, trebali govoriti o nepristranom, poštenom i bla, bla, bla suđenju. Ma, dajte molim vas!

Dočekali ili ne dočekali barem jednu pravednu osudu na Haaškome sudu, a to je bezuvjetno puštanje na slobodu Ante Gotovine i drugih hrvatskih generala, znam da će određeni hrvatski intelektualci i dalje biti spremni boriti se za svoju domovinu. Oni ne šute, kao drugi koji šute zbog nekih sitnih probitaka. Časno je pridružiti im se. A ovih 8 zbornika u 4 godine izvrstan su putokaz kako treba gledati u istinu i tražiti je. Ni Bog nam je ne želi oduzeti, pa kako da to dopustimo nekom drugom!?

Miljenko Stojić

Jasnoća ogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. listopada 2010.; hrsvijet.net

Milan Vuković, Ja, odvjetnik, Naklada Pavičić, Zagreb, 2008.

Iznese čovjek svoju životnu priču, a naša prodana javna glasila uredno je prešutiše. Pa i što možeš iz te priče saznati? Dotični je sanjao i borio se za Hrvatsku cijelog svog života. Barem tako kaže, a djela pokazuju da ne laže. Koga to zanima u vodama kojima, navodno naša, javna glasila plove?

Nekako ovako bilo je više-manje tijekom svega onoga vremena koje opisuje naš poznati i veliki odvjetnik Milan Vuković. Govoreći o svome životu spomenuo je pet država u kojima je njegova obitelj živjela, ne pomaknuvši se sa svoga kućnoga praga. I to je onaj hrvatski nesretni udes. Brojčano premali da bismo mogli oblikovati svoju povijest, a preveliki da bi nas se moglo lagano progutati.

Sadržaj knjige pisac je jednostavno podijelio u četiri logična poglavlja. U prvom govori o svome životnom putu iz rodnih Poljica, odnosno Jesenica, pa preko Splita do Zagreba. Bilo je tu svega i svačega, posebno plovidbe jadranskim morem. Već u prvom naslovu u poglavlju govori o svome ocu i njegovom položenom ispitu za pomorskog kapetana. Ploveći upoznao je svoju ženu, Milanovu majku, i kasnije privređivao za kruh svagdašnji mnogočlane obitelji. Zanimljivo je da već u drugom naslovu Vuković govori o pogubnosti jugoslavenskog mita. Time je jednostavno čitatelju rekao kakve ga stranice očekuju, pa neka čita ako mu se čita. Drugo poglavlje vrijeme je njegova odvjetničkog rada koji je trajao trideset godina, šest mjeseci i šest dana. Bilo je to zanimljivo i teško vrijeme. Komunizam je nemilice mljeo sve one za koje je držao da su na bilo kakvoj protivnoj strani. Vuković se osobito istakao u branjenju proljećara i crkvenih lica. Ne smijemo preskočiti jednu zgodu kad je branio fra Jozu Zovko na sudu u Mostaru. Svi su bili protiv, jer je sve bilo namješteno, i čovjek se pitao koliko sve ima smisla. Međutim, kad je naručio kavu u sudskoj kavani, poslužiteljica nije htjela naplatiti. Postalo mu je jasno na kojoj je strani puk. Treće poglavlje najviše zadire u naše današnje dane. Vuković postaje predsjednik Vrhovnog suda. Opisuje tko je sve ustrojavao naše sudstvo, ali i što su u to vrijeme radili Manolić, Mesić i slični. Kad to pročitamo, postaju nam jasniji i mnogi današnji događaji. Posljednje, četvrto poglavlje, polagano je zaklapanje životnih stranica. Vuković se povukao iz sudstva, ali nije napustio hrvatsku misao. I dalje plovi uzburkanim hrvatskim vodama, kao nekad u izbjeglištvo u Italiju. Sada su to umjetničke, znanstvene i slične vode. Hrvatska država je tu, treba je izgrađivati i promicati ljudske i kršćanske vrijednosti.

Obično ne volim čitati memoare, u koje ova knjiga zacijelo spada. Međutim, sad je bio drugi slučaj. Već na prvim stranicama opazio sam da to nije samohvalba, nego govor o jednome Hrvatu u ova suvremena vremena na ovim našim prostorima. Kasnije saznajemo da je mogao otići u inozemstvo, ali nije htio ostaviti rodnu grudu. Taj stav dolazi i do izražaja kad se za predsjednika države kandidiraju Vlado Gotovac i Marko Veselica samo da bi uzeli što više glasova Franji Tuđmanu i pokušali mu prepriječiti put do predsjedničkog mjesta (str. 251.). Govori on također i o Bleiburgu, Titovim riječima da se to moralo dogoditi da se Srbi izdovolje (str. 74.), savezničkom zločinu (je li to genocid neka povjesničari kažu) nad nenaoružanim njemačkim pukom kojeg su ubili više od 6 milijuna, a preko 15 milijuna protjerali. Uglavnom, Vuković duboko zadire u vrijeme i u odnose koji su u njemu vladali. Zbog toga je njegova knjiga izvrsno publicističko djelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. listopada 2010.; hrsvijet.net

F. William Engdahl, Stoljeće rata, 2, Detecta, Zagreb, 2008.

F. William Engdahl dobro je poznat hrvatskom čitateljstvu. Ovom svojom knjigom taj će krug još i proširiti. Bez dlake na jeziku govori o događajima koji se odvijaju pred našim očima. Ponekad nam izgledaju zbrkani, bez neke posebne povezanosti, ali to je samo naizgled. U pozadini je svega tajni geopolitički plan američke vlade i njezinog satelita Velike Britanije koja više nije svjetska sila, ali to nastoji ostati preko SAD-a. Te dvije države udružile su svoje snage i nastoje isplivati na svjetsku površinu, naravno SAD kao prvi, a Velika Britanija u njezinoj sjeni. Da bi se došlo do tog cilja, ništa nije sveto. Ratovi se počinju voditi na sve strane, oružje, pa i ono nuklearno, neprestano zlokobno zvekeće.

Kao što su se u 19. st. nadmetali Velika Britanija i Rusija, tako se sada nadmeću SAD i Rusija. Da bi pobijedila, Velika Britanija je u svoje vrijeme platila boljševike da pokušaju napraviti nered. Uspjeli su, komunizam je u Rusiji i u drugim zemljama kamo se proširio pobio preko 150 milijuna ljudi, više nego Hitler o kojem neprestano govore. Danas SAD nastoji Rusiju opkoliti tzv. raketnim štitom. Za to rabi zemlje koje su joj vrlo blizu. Što će im to donijeti? Mir, sigurnost, napredak? Ako zapuca, hoće li im SAD pomoći ili će misliti samo na sebe? Bojim se da je ovo zadnje u pitanju. Ondje gdje ne ide milom, SAD nastupa silom. Tako je Kosovo postalo državom. Da su Srbi na vrijeme razumjeli o čemu se radi i počeli se ponašati sukladno tome, od svega toga ne bi bilo ništa. A možda su i razumjeli, samo ih je »baćuška« smeo. I to je sada odskočna daska za nekamo. Amerikanci kažu za Iran, Sj. Koreju i slične zemlje, Rusi misle da je to za njih. Vrtuljak ide dalje.

Krug ljudi koji utječu na vođenje američke politike ustrojio se oko obitelji Rockfeller. U tom krugu kreće se i moćna masonska obitelj Bush. Podrazumijeva se da je tu i Henry Kissinger. Oni i slični njima kad je 1989. pao Berlinski zid nisu krenuli prema izgradnji uistinu miroljubivog svijeta, kako su tada svi priželjkivali. Učinilo im se da je to zlatna prilika da zasjednu na sam vrh. Steći će mogućnost prvog nuklearnog udara, udara koji će zbrisati protivnika a da ovaj ne imadne mogućnosti za odmazdu. Dobili bismo tako svijet u kojem bi bio jedan vođa, jedna vlada, jedno gospodarstvo i sve ostalo u pravcu toga jednoga. Tko pita američki i druge narode žele li to! Oni trebaju ratovati kad im se kaže, a sve prihode iz toga ratovanja uzimat će za se određeni krug ljudi. I tako će se Amerika umjesto nekada sanjane države pretvoriti u suvremenu Spartu, državu koja neprestano s nekim ratuje.

S poznatim »11. rujnom« prijeđena je opasna crta. Oni koji stoje iza američke politike dobili su odriješene ruke za svoje djelovanje koje nazivaju borbom protiv terorizma. Ukidaju se građanske slobode, prijeti svakom tko im stane na put. Iako u javnost svakim danom izlaze nove pojedinosti o najvjerojatnijoj namještaljci, gospodare igre kao da to ne brine. U sve nastoje upregnuti i vjernike. Zbog toga su SAD već prije premrežene raznim vjerskim skupinama. Iza tog naglog procvata ne stoji vjerski zanos, već tajne službe. Svrha im je uništiti ili smanjiti utjecaj Katoličke crkve jer je ona velika prepreka za tzv. velike namisli. Javna glasila gomilaju se u rukama malog broja ljudi. Valjda je svima jasno da se time dokida sloboda izražavanja. Ali oni žele nadzirati sve. Hoće li uspjeti zatvoriti krug svog bezumlja?

Ova je knjiga snažan krik protiv opasnih misli nekih današnjih skorojevića. To su oni isti koji stoje iza nepostojeće gripe i raznih sličnih stvari. Povjerujemo li im i sami ćemo biti krivi kamo će svijet odvesti. A ako im ne povjerujemo... Pa valjda ćemo nešto učiniti!?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. listopada 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Ishmael Beah, Sutra je novi dan, Alfa, Zagreb, 2008.

»Svjedočenje Naomi Campbell u Haagu podsjetilo je svijet na krvavu vladavinu Charlesa Taylora.« Ovo je nedavni nadnaslov u jednim našim novinama. A ispod toga slijedi: »I naši mobiteli i računala prekriveni su krvlju«. Ništa manje, ništa više. Istina riječ je o Liberiji, a ne o Sijera Leoneu o kojoj namjeravam govoriti, ali je isto tako istina da je spomenuti gospodar rata svoje djelovanje proširio i na ovu drugu zemlju. Razlog: nebrušeni dijamanti. A i u jednoj i drugoj zemlji puk živi u siromaštvu, iako je sposoban za mnogo više.

Ishmael Beah bio je dječačić od 12 godina kad je prvi put došao u doticaj s ratom. U ovoj knjizi priča nam o svemu tome, gotovo bez dlake na jeziku. Nešto je zakopčan samo kad govori o zločinima u kojima je sudjelovao, ali je u najmanju ruku nećudoredan onaj tko bi to od njega tražio. S bratom i prijateljima pošao je iz svoga sela u susjedni gradić na natjecanje u glazbi. Obožavali su rep i nadali se uspjeti. Nisu znali da više nikada ne će vidjeti svoje kuće i svojih roditelja. Dok su očekivali natjecanje, pobunjenici su napali grad. U kratkom vremenu saznali su tko su i što su. Ubijali su nemilosrdno. A bili su još djeca. Svatko im se sklanjao s puta. Počinje Ishmaelovo lutanje. Rijetko je kad to sličilo na uspjeh. Puk ih je znao i zarobljavati misleći da su preobučeni pobunjenici. Nekako su se iz svega uspijevali izvući. Kad je izgledalo da je Ishmael konačno pronašao roditelje, bio je to ustvari početak krvavog života. Spremajući se s prijateljima ući u selo, jer su dugo pješačili, doživljavaju napad pobunjenika. Selo je spaljeno pred njihovim očima, a svi stanovnici pobijeni, uključivši i njihove roditelje. Srušio se svijet u Ishmaelovim očima. Ponovno mora lutati s preostalim prijateljima. Na kraju dolaze u mjesto koje čuva vojska. Mislili su da im je mukama došao kraj. Jednoga dana zapovjednik objašnjava da ne mogu sami čuvati mir, malo ih je, i da će odabrati one koji bi im u tome mogli pripomoći. Ishmael je odabran. Zadužuje opremu, slijedi vježbanje. A tek mu je, ponovimo, dvanaest godina. Uskoro slijedi i prva akcija. Prestaje misliti na bilo što. Život mu prolazi u akcijama i drogiranju. Istakao se pa dobiva čin pukovnika ili nešto slično, svejedno. A kako su izgledale njihove blaže akcije neka nam kaže sljedeći odlomak iz knjige. »Otvorili smo paljbu i pucali sve dok i zadnji živi stvor u drugoj skupini nije pao na tlo. Krenuli smo prema mrtvim tijelima, dajući pet jedan drugomu. Skupinu su također činili dječaci, mladi kao i mi, ali nije nas bilo briga za njih. Uzeli smo im strjeljivo, sjeli na njihova tijela i počeli jesti kuhanu hranu koju su nosili. Svuda oko nas, svježa je krv curila iz rupa od metaka na njihovim tijelima.« (str. 25.)

S navršenih 15 godina Ishmael je već bio iskusni stari vojnik. Iznenada dolazi Unicef i zapovjednik određuje da Ishmael i još neki idu s njima. Već su dovoljno dali vojsci, kaže. A njima se ne ide, ne mogu tek tako ostaviti svoje. Uglavnom, Ishmael se na kraju svega uspio iščupati iz ratnih sjećanja, završiti školu iako daleko od svoje zemlje. Tako je i došao u mogućnost napisati ovu, za mene optužujuću, za zapadnjake, barem tako piše na koricama, bolnu, prekrasnu i očaravajuću knjigu.

Dovršavam čitati onaj tekst iz novina. »Tko se danas brine o sigurnosti u Sijera Leoneu i Liberiji? Nakon završetka građanskih sukoba i nemira u Sijera Leoneu u kojoj živi 5,1 milijun stanovnika, Velika Britanija preuzela je brigu o formiranju nove vojske jačine 13.000 do 14.000 vojnika.« Aha, tu smo! Zaboravih reći, nekada su ovo bile britanske kolonije. Naizgled su otišli, ali im je i dalje ostala glad za dijamantima koje će uz svijeću ili nekakav sličan ugođaj darivati svojim suprugama, ljubavnicama... Postaje jasnije čemu će služiti ona vojska i čemu je poslužio umišljenik koji si je dopustio uprljati ruke tuđom krvlju da bi na kraju bio odbačen poput krpe.

Novine su svoj članak drukčije intonirale. Ali, dopustimo si čitati između redaka i Ishmaela Beaha ne doživljujmo kao zanimljivu, novu igračku na medijskom polju, već kao čovjeka kojemu moramo dopustiti slobodu življenja. Pa prisjetimo se Hrvatske, BiH i ratova vođenih na njihovom ozemlju. Može i Hercegovačke banke. Činili su sve to u ime nekih viših stvari. Da povjerujemo!!!?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Zarah Ghahramani – Robert Hillman, Le porte chiuse di Teheran, Sperling & Kupfer, Milano, 2008.

Prtljagu u ruke i pravac Zapad. Nije važno sviđa li ti se to ili ne, treba spašavati glavu.

Nešto slično dogodilo se Zarah Ghahramani. Studirala je na sveučilištu u Teheranu, a onda su je iznenada zaskočili na ulici dok se vraćala kući i strpali u zloglasnu iransku tamnicu Evin. Nakon toga napustila je svoju zemlju i dospjela u njihove ruke.

Dok sam čitao ovu knjigu, misli su mi neprestano letjele na hrvatski usud. Sve ostalo je isto, samo imena treba zamijeniti. Iran je nastao 1935. kao sluganski naziv za staru poznatu Perziju. Davno su tu zemlju zaposjeli Arapi sa svojom muslimanskom religijom, ali je ipak nisu uspjeli nadvladati. Službeni je jezik još perzijski ili farsi, mnogi nisu muslimani, a o Arapima da i ne govorimo. Zarah Ghahramani je kurda, kao i njezini roditelji. Kaže da pripada zaratustrističkoj religiji i da je liberalna kao i cijela njezina obitelj. Prije sadašnje vlasti otac joj je bio vojno lice pa sada mora živjeti povučeno da ne bi dospio u središte zanimanja. U kući se govori jedno, a na ulici drugo. Od malenih nogu Zarah uči taj dvostruki način življenja. To ju je i odvelo prema uličnim prosvjedima, istina nenasilnim, ali ipak prosvjedima. Kao da čitamo sagu o Hrvatskom proljeću 1971. Vremena se mijenjaju, dok oni uvijek ostaju isti.

Zarah teško podnosi tamnicu. Ne osjeća se revolucionarkom, hrabrom, tek je tražila slobodu, dopuštenje da može živjeti po onome što osjeća a ne po onome što kažu vjerske vođe mule. Ali to su za režim previše uznemirujući stavovi. Pitaju je s kim se sastajala, gdje joj je oružje, tko ih novčano podupire? Tek je na prvo pitanje mogla odgovoriti, ali nastoji to prikriti. Onda shvati da oni to već znaju, samo je iskušavaju i lome. U dodiru s ispitivačima i stražarima mora imati povez preko očiju. Shvaća da je samo predmet i ništa više. Smučilo joj se kada joj jedna od čuvarica nudi lezbijski odnos. Zbog protivljenja su je teško pretukli. Svojim savjetima pomaže joj uhićenik iznad njezine ćelije. Nikada mu nije vidjela lice, čula mu je samo glas kroz otvor za ventilaciju. Ne zna kako će se sve završiti, hoće li ikad vidjeti svoje najmilije i uspjeti sačuvati svoje lijepo lice. Kosu su joj već odrezali. Učinio joj je to veliki, debeli, ćelavi i smrdljivi ispitivač dok mu se jedanput protivila. Ona će narasti, ali što je sljedeće? Silovanje, drogiranje, unakaživanje? Jednoga dana nekamo je vode. Sva je prestrašena. Dovode je pred malu skupinu ljudi. Zapaža to jer su joj skinuli povez. Njezin ispitivač je tu. Ubrzo shvaća da je na nekakvom sudu. Osuđuju je na mjesec dana tamnice, a to je već odslužila, rekoše. Naravno, izgubila je i pravo na studiranje, kao i još neka druga prava. Jedan u skupini zahvaljuje ispitivaču. Na čemu? Uspijeva joj kroz mozak prostrujiti misao da se u sve svojim novcem najvjerojatnije umiješao njezin dečko Behman. Bio je vrlo bogat i družio se s utjecajnim ljudima, pazeći da ne pogriješi u nekom koraku. Njoj se takav život nije sviđao i u posljednje vrijeme preispitivala je smisao svoje zaljubljenosti u njega.

I tako, zahvaljujući potkupljivom društvu naša glavna junakinja izvuče živu glavu i dospije u ruke zapadnih, kažu, ćudorednih ljudi. Pomogoše joj ispričati svu ovu priču i još svoje ime pridružiše njezinom. Kao da su oni bili zatvoreni u Evinu! Ali, oni su sve napravili da knjiga izgleda što više zapadnjački, što više kao neka uspješnica. I to je ono najgore u njoj. I oni su prevarili Zarah, i kod njih je ona tek predmet. Samo, to je sada više u rukavicama, sluge iranskog režima rade puno sirovije. Ali koja razlika zovu li se »oni« jugoslaveni, komunisti, Iranci, demokrati, kad ti čupaju dušu i nastoje te uporabiti poput najobičnije krpe? Baš bi mi bilo drago nakon koju godinu čuti kako će Zarah tada razmišljati!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Branimir Lukšić, Nedovršena Hrvatska, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2008.

Nakon kraćeg puta po Herceg Bosni sjedim u sobi i u rukama držim ovu knjigu. Na naslovnici slika Kristijana Krekovića Hrvatska smrt 1945. Je li nam doista tako crno ili nam Lukšić želi poručiti nešto drugo?

Knjiga je poglavito sastavljena od predavanja koje je pisac držao na različitim stranama. Njima je dodano i nekoliko prosudbi o knjigama koje su u duhu njegovih predavanja. Zajedno čine skladnu cjelinu, jer su stvarani pomoću razmišljanja o određenim stvarima i pojavama, a ne pomoću pukog nabrajanja činjenica.

Kao i obično, hrvatski prodani tisak, u oba značenja te riječi, nije o pojavku ove knjige izvijestio šire čitateljstvo. A trebao je. Slaba je obrana da je izdavač s ove ili s one strane granice, iz Mostara. Iste nas brige more, da ne kažem isti smo narod, jer to nekima smeta. Lukšić, naprotiv, nije takav. On dobro osjeća u kom grmu leži zec pa unatoč šutnji javnih glasila žestoko progovara hrvatskom puku s obje strane granice.

Hrvatska država nastala je u Domovinskom obrambenom ratu. Sad, što neki trabunjaju o antifašizmu, partizanima i sličnome, njihova je stvar. Međutim, nije još sve dovršeno. Komunizam je i nadalje među nama, udružen sa silama koje su 1945. razoružanu hrvatsku vojsku i nevoljni hrvatski puk predale u ruke razularenim i krvožednim komunistima. Radilo se o stotinama tisuća žrtava. Danas bi htjeli taj svoj zločin prekriti time da zaustave oslobađanje hrvatskog naroda u svakom pogledu. Jer on im je trajna opomena da su radili krivo.

Trenutno su, po Lukšiću, tri velike opasnosti za Hrvatsku. Prva je marksizam, u svojoj biti totalitarna i zločinačka ideologija, koja nije samo politički sustav, nego i način razmišljanja i ponašanja. Komunisti su uvijek bili i ostali u manjini, ali su vladali pomoću zavedene i ustrašene većine. Druga je opasnost jugoslavenstvo koje nikako da ispari iz određenih glava. Danas nam oni koji su kumovali rađanju nesretne Jugoslavije pokušavaju zacrtati smjer prema tzv. Zapadnom Balkanu. Treća je, pak, opasnost nepromišljeno i prebrzo srljanje u Europsku uniju kakva je ona sada. Hrvati su uvijek bili dio duhovne i kulturne Europe, Europe pojedinaca i naroda, ali nikada nekakve Europe naddržave u kojoj se svi tale samo različito. Ostaje nam i nadalje sanjati slobodnu i demokratsku državu.

Posao još nije gotov. Hrvatska je nedovršena. Naš društveni život je onečišćen ostatcima komunističkog načina razmišljanja. Zbog toga umjesto detuđmanizacije trebamo dekomunizaciju. Ne uspijemo li se odhrvati vraćamo se u ozračje slike s naslovnice. A to nam budući naraštaji zacijelo ne bi oprostili.

Hvala Lukšiću što ponovno u nama budi duh koji nikoga ne napada, ali itekako cijeni svoje i tuđe. Duh negdašnjeg bratstva i jedinstva, duh Zapadnog Balkana, daleko je od toga. On nas suprotstavlja jedne drugima i ponovno tjera u nesreću. Zbog toga ga treba protjerati ne samo iz naše, nego iz svih sredina. Ali, najprije nam je pomesti ispred naših vrata. Kako, pa pogledajmo u ovoj knjizi Branimira Lukšića.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Nadijevanje imena ulicama i trgovima nije izvršavanje neizbježne obveze, već je to utiskivanje u našu svijest određene osobe ili povijesnog događaja preko prostora u kojem živimo ili gdje se odvija naš društveni život. Komunizam je to dobro znao pa je temeljito obavio posao. Nešto su otpuhnula nova demokratska vremena, ali je nešto i ostalo. Među tim ostatcima je i Trg maršala Tita koji je zauzeo jedan od najljepših trgova u Zagrebu. Da stvar bude još gora, taj trg resi i Zdenac života. Na zdravlje! Profesionalni revolucionar i jedan od 10 najvećih svjetskih zločinaca, ruga nam se u lice.

Sve ovo i još mnogo toga Jure Vujić nije mogao otrpiti pa je napisao ovu knjigu. A započeo ju je, po osobnom priznanju, sasvim slučajno. Spuštao se s Gornjeg grada Zagreba prema onom donjem. Divio se ulicama, zgradama, povijesti. A onda mu je pred očima bljesnula zlokobna pločica Trga maršala Tita. Sjeo je da dođe k sebi, jer već je bio zaboravio na ovu rugobu, te odlučio obići četverokut ovog trga i simbolično stati na svaki njegov kut razmišljajući o lažima idola i mitova titoizma koji nikako da ispari iz nekih hrvatskih glava.

Knjiga je pisana na znanstvenoj i politološkoj razini. Donosi bitne činjenice o titoističkoj totalitarnoj vladavini i tako mlađim naraštajima kazuje kakvo je bilo to vrijeme, da bi oboružani tom spoznajom, zajedno sa svima drugima lakše razumili neka trenutna kretanja u hrvatskom društvu, potaknuta milom ili silom. Lako će je razumiti i prosječno obrazovan čitatelj, što joj daje bolji i širi prijem.

Na prvom kutu trga, ili u aktu prvom kako to naziva Vujić, razmišlja se što je to zapravo titoizam, tko je Tito, kakvi su državno-pravni i politički temelji njegove Jugoslavije. U drugom aktu govor je o titoističkom federaliziranom totalitarizmu, kao i o kulturnom algoritmu titoizma. Akt treći razglaba starijima dobro poznate zablude: samoupravni socijalizam; nesvrstani. Posljednji, četvrti akt, razmatranje je o diktatorskom Titovom položaju, obmanama liberalizacije, kao i o staljinizaciji titoističke Jugoslavije. A onda dolazi epilog. Navest ću naslove koji sve govore: Bleiburški genocid 1945.; Titoističko genocidno zakonodavstvo; Prisilna kolektivizacija; Masovno iseljavanje i izvoz političkih protivnika; Titoističko rješenje vjerskog pitanja; Proganjanje katolika i muslimana; Policijski teror, likvidacije i progon političkih protivnika. Mudromu dosta.

Iako ova knjiga nemilice razotkriva veliku titoističku obmanu, o njoj se ne govori u razvikanim javnim glasilima. Potpala je pod njihov novi način obračuna s neistomišljenicima čiji su argumenti jači: šutnju. Nadaju se time Tita što duže zadržati u hrvatskom mišljenju, da bi preko njega lakše upravljali hrvatskom sadašnjošću. Zbog toga nam između ostaloga nastoje ponovno uvaliti Bijelo dugme. Kao, to je stari poznati sastav, odlične svirke, jednostavno klasika. Vujić spominje da su Titu svirali Novogodišnji koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu 1975., da je njihov idejni vođa Goran Bregović dugogodišnji član SKJ, da su stihovi njegove skladbe »Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš«, izvorno bili bogohulni, pa ih zbog gadosti ne ćemo navoditi. Revolucija teče, rekao bi zabludjeli Marks, koji je mrzio i progonio razne narode, između ostalog i hrvatski za kojeg je rekao da je otpadak.

Vujić ne samo znanstveno pošteno, već i građanski hrabro progovara o temama koje su još uvijek u Hrvatskoj nekako zabranjene. On to ne priznaje i razmiče granice slobode. Pomozimo mu u tome i čitajmo ovu izvrsnu knjigu. Razumije se, preporučimo je i drugima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Pero Simić, Tito. Fenomen stoljeća, Večernji list, Zagreb, 2009.

Čim sam uzeo u ruke ovu knjigu podsjetila me na one mnogobrojne knjige iz komunističkog doba: bogato opremljene i s naslovnicom na kojoj se koči veliki lik druga Tita. Ipak, ova je sadržajem drukčija. Unatoč tome držim je naopako okrenutu na svom radnom stolu, jer mi se ne da gledati u sliku čovjeka kojemu su na sprovod došli mnogobrojni svjetski državnici i koji će zacijelo ostati upamćen kao jedan od spektakularnijih u novije doba. A čime je on to zaslužio?

Pero Simić stilom vrsna novinara priča priču o čovjeku koji je svoj život započeo u siromašnom hrvatskom Zagorju. Uspio je završiti tek nižu pučku školu, jedan je razred čak ponavljao, kasnije je završio dva razreda šegrtske škole i postao pomoćni mehaničar, odnosno bravar. Bio je nekada ministrant i u tim je godinama, po vlastitom priznanju, postao bezbožac zahvaljujući svećenikovoj pljuski za neki prijestup. Ipak, svijet ga pamti drukčijeg. Za razliku od društva u kojem se kretao, imao je zapažene aristokratske manire. Izvrsno je mačevao, dobro je dresirao i jahao plemenite konje, svirao klavir, plesao razne poznate plesove, nosio mondene rukavice od najljepše kože, protjecanje vremena gledao na zlatnom satu. Uz sve ovo uzorno je govorio i pisao njemački i ruski, dobro je svladao češki i engleski, djelomično poljski, esperanto i kirgiški jezik. Ali je od svega najlošije govorio hrvatski. Ovakvi životni obrisi bili su i jesu plodno tlo za razne teorije o njegovom pravom podrijetlu i pripadništvu. Sjetimo se da na njegovom grobu velikog komuniste uopće nema petokrake. Klatario se svijetom i nastojao održati u sedlu do poznate 1948. Tada zbog crta iznijete naravi okreće leđa Staljinu i utemeljuje »titoizam«, bezgranični kult u svoj lik i djelo. Budući da je volio raskoš i da ga je zbog svojih sebičnih probitaka prigrlio Zapad, mrvice s tog stola dopadale su i njegove nevoljne državljane, tako da se ipak živjelo drukčije nego u ostalim komunističkim zemljama.

Titov put do prijestolja gotovo od samog početka išao je preko leševa. Za političku karijeru spreman je bio sve dati, što se jasno vidi iz odgovora susjedi Terezi koja ga kori zbog vucaranja po zatvorima (str. 65.). Mukotrpan, ali strelovit, uspon počinje njegovim dolaskom u Moskvu 1935. Naumio je postati generalni sekretar KPJ. Uspio je, samo što je u toj bespoštednoj borbi stradalo oko 800 njegovih sudrugova. Za mnoge od njih pisao je karakteristike i sam se nudio da piše i za druge, ako treba. Nakon toga bi ih zauvijek nestajalo na krvavim putovima NKVD-a.

Žene je trošio poput sapuna. One koje je vjenčavao napuštao bi, pa taman otišle i u smrt, ako bi mu u danom trenutku postale smetnja za neki novi napredak u karijeri. S posljednjom, od koje je bio stariji preko 60 g., nije se uspio vjenčati jer ga je pretekla smrt.

Ovakav odnos prema ljudskim bićima Titu je pomogao da u svibnju 1945. donese, po hrvatski narod, tragičnu odluku. Potpukovniku Ozne Jefti Šašiću naredio je da krene u Sloveniju i Austriju i prenese njegovu naredbu komunističkim komandantima da se zarobljenici pobiju (str. 221. - 222.). Tako je i bilo, zahvaljujući engleskoj spremnosti da mu izruče te zarobljenike mimo svih ratnih konvencija.

Izvukao sam iz knjige samo nekoliko temeljnih misli. Ona je puno više od ovoga, Titov životopis koji drugi ne će moći preskakati u svojim istraživanjima. Pero Simić pisao ga je čak oko 2 desetljeća i napisao ga odlično. Učinio je to poglavito na temelju beogradske i moskovske arhivske građe. Zbog toga njegova knjiga ima jake crte znanstvenosti. Nigdje Tita ne naziva zločincem, to sami zaključujemo kad dočitamo što je napisano. Visoka razina iznesenog ponešto opada u njezinom zadnjem dijelu koji se bavi sintezom Titove politike prema narodima u Jugoslaviji. Tu Simić počinje naglašavati zakinutost Srbije, klizeći u nacionalizam, zaboravljajući da i drugi narodi imaju svoju priču.

Ovu knjigu zaista treba pročitati. Kratko rečeno dostojanstvenim stilom i jezikom razgolitila je Tita i bacila ga na smetlište povijesti. Ako nikada nismo držali knjige o Titu na svojim policama, držimo ovu i ne stidimo je se drugima pokazati.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII, 9, Tomislavgrad, rujan 2009., str. 23.

Mladen Lojkić, Kletva kralja Zvonimira, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Tvrdo ukoričena knjiga s oko 400 stranica traži od nas jako htijenje uzeti ju u ruke. Međutim, kad smo to učinili već na prvim stranicama spoznamo da nismo pogriješili. Lojkić piše o temama koje bi nas sve trebale zanimati, ali na način potpuno suprotan od onoga na koji je većina naučila. Razglaba o našoj povijesti od najranijih dana pa sve do događaja koji su bili u tijeku prilikom slanja knjige u tisak. Mislimo li da je ovo malo preuzetan zadatak? U ovom slučaju ne bih se s tim složio.

Nešto prije Kletve kralja Zvonimira autor je objelodanio djelo Vladari svijeta. Ono raspravlja o stvarnim silama koje utječu na našu povijest ili sve daju da bude po njihovu. Ne boji ih se, nego ih samo želi raskrinkati i izvući na svjetlo dana gdje oni kao djeca tame gube svoju moć. Nekako je logično da se nakon jedne takve knjige dadne na pisanje njezina nastavka, zadiranja u događaje bitne za opstojnost svoga naroda.

Iako se u ovom slučaju ne radi o suhoj povijesnoj studiji, djelo je opremljeno svim potrebnim rekvizitorijem. Tu je osnovna literatura i kazalo imena. Nekako se podrazumijeva da koristi i bilješke. Stil je britak i jasan, jezik pročišćen. Sve je to još jedan razlog više da se upustimo u pozornije čitanje.

Nakon riječi urednika, recenzije i pjesme »Moja domovina«, Slijedi prvo poglavlje koje nam donosi najviše novoga. Autor se hrabro upušta u razmatranje tko su zapravo Hrvati i kako je tekla povijesnost njihova hoda na kugli zemaljskoj. Dokazuje da su Hrvati jedan od najstarijih europskih naroda (24.000 godina). Stariji su samo Baski (40.000 godina). Domovina hrvatskog naroda je Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Odatle su se širili na sve strane, pa i prema iranskim visoravnima gdje su nađeni hrvatski tragovi i zbog toga se držalo da su Hrvati odonuda došli. Istina, držali su to već prije hrabri u iseljeništvu, u zauzetoj domovini bilo je tek u srcima, ne i na javi. Lojkić se ne da smesti pa argumentima zaključuje da i u Isusovoj krvi ima hrvatskih tragova. Jedna od njegovih pra, pra... baka bila je Hrvatica. Ima i drugih zanimljivih zaključaka, ali prostor je premali za navesti ih. Uglavnom, autor nemilosrdno ruši južnoslavensku teoriju po kojoj su Hrvati u svoje današnje krajeve došli tek u 6, 7 st. prilikom velike seobe naroda. Tada su se počeli krštavati i primati kulturu, dotle su jednom riječju bili neki zatucani narod iz karpatskih kaljuža. Za Lojkića ništa od toga nije istina. On dokazuje da su Hrvati posjedovali visoku civilizaciju i u svojoj domovini i u krajevima kamo su se raspršili, te da su odmah primili kršćanstvo. U tome im je pomogla njihova jednobožačka vjera zaratustrizam.

Zbog ograničenosti prostora i boljeg poznavanja teme recimo kratko da se drugo i treće poglavlje bavi hrvatskom poviješću od Isusovih vremena do današnjih dana. Ispravlja dosadašnja uvriježena mišljenja i trudi se hrvatskoj povijesti dati veće dostojanstvo. Četvrto, završno poglavlje, govori o našim današnjim danima. Razmatra našu opstojnost u svjetlu opstojnosti čitavog svijeta. Neki bi rekli, nepopravljivi desničar.

Lojkić nije povjesničar po struci, što mu ne smeta napraviti izvrsno povijesno publicističko djelo. Ono je puno podataka i saznanja. Vrijeme će pokazati koliko je bilo u pravu. Sada je nemoguće niti reći da je to tako niti ga pobiti. Lojkić je krenuo putem traženja prave, a ne političke istine, kako je to bilo i jest s južnoslavenskom teorijom. Istraživanja koja su provodili neki drugi, neovisno o ovoj knjizi, već su dokazala neke njezine zaključke, a oni upućuju na sljedeće. Očito je da se o ovoj knjizi mora i da će se morati govoriti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 27. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Dragutin Pavličević, Hrvati i istočno pitanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Neobično mi se svidio podnaslov knjige: Između »ostatka ostataka« i »oživljene Hrvatske«. On ustvari objašnjava i temeljnu piščevu namisao, a ta je pobuditi u nama snagu na nove pobjede. Dok su redom jedan za drugim padali narodi na osvajačkom putu silnih Osmanlija, jedan narod odlučio je oduprijeti se. Pogađamo, radilo se o Hrvatima. Borba se vodila stoljećima, teško se krvarilo, ali hrvatski je narod obranio svoju slobodu i ujedno slobodu mnogih u Zapadnoj Europi. A ti mnogi umjesto da se zahvale, predali su se spletkarenju i borbi za svoje sebične probitke.

Autor u knjizi najprije govori o historiografskim odrednicama tzv. Istočnog pitanja. Ono je dugotrajan i složen povijesni tijek. Vremenski raspon mu seže od poraza osmanlijske mornarice kod Lepanta 1571. do grčko-turskog rata i mirovnog ugovora u švicarskom gradu Lausannei 1923. Osmansko carstvo prostiralo se na tri kontinenta, pa se i Istočno pitanje dijeli na europsko, afričko i azijsko. Mnogi narodi su se osamostalili i ponovno osnovali svoje države, dok su neki i dalje ostali podjarmljeni (Kurdi, Čečeni...). Ni Hrvatima nije išlo lako. Tek su 90-tih godina prošlog stoljeća oživjeli svoju državu i otada bi se sustavnije trebali brinuti oko konačnog završetka Istočnog pitanja. Kažem, trebali.

Nakon predstavljanja teme, Pavličević govori o Istočnom pitanju u europskim i svjetskim okvirima (1566. - 1923.). Donosi prve poraze Osmanlija u 16. st., a jedan od njih svakako je onaj kod Siska 1593., te nas vodi kroz daljnje slabljenje osmanlijske carevine. Uvevši nas tako još dublje u problematiku Istočnog pitanja, autor se vraća na hrvatsku ulogu u borbama podjarmljenih naroda za slobodu. Počinje s 1415., a završava s 1593. Sisačka pobjeda novo je razdoblje u borbi ne samo Hrvatske, nego Zapada protiv Osmanlija. Autor ga prati do mira u Svištovu 1791. Svima je očito da je blizu kraj nemilosrdnim osvajačima. Kako raspodijeliti njihovu krvavu baštinu? U zadnjem, petom, poglavlju knjige podrobno se iznose hrvatska nastojanja rješavanja Istočnog pitanja. Na žalost sve to nije ni do danas gotovo. Iako su izgubili najmanje 3/4 pučanstva, više od polovine ozemlja Hrvati ne dobivaju sve svoje negdašnje zemlje nazad, kao što to dobivaju drugi okolni narodi, a da se ne govori o Srbiji koja se čak uvećava. Pavličević dobro zaključuje da se Hrvatska našla na svojevrsnom povijesnom procijepu. Istok je vidi na Zapadu, a Zapad je vidi na Istoku. Zbog toga zadatak današnje ili oživljene hrvatske države treba biti sva ta otvorena pitanja konačno dovesti do kraja. Zacijelo to ne će ići lako. Bosna i Hercegovina ostala je za Hrvate veliko, nedovršeno pitanje. Najprije su se Osmanlije preko nje, istjeravši Hrvate katolike, zabili u trbuh hrvatske države, a u novije vrijeme to isto učini i tzv. Međunarodna zajednica Republikom Srpskom. Na djelu su ponovno bili isti igrači, kao i onda kada je žarila i palila velika turska carevina.

Ovo je jedna od knjiga koju bi trebao imati svaki hrvatski dom. Bez imalo patetike, a uz obilje povijesne građe i logičnih zaključaka, pruža nam dobar ključ za razumijevanje ne samo naše povijesti, nego i naše sadašnjosti. Potražimo je, dakle, iščitavajmo i razmišljajmo o njoj.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 20. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. - 1940., Metropress, Zagreb, 2008.

Dok sam bio u pučkoj školi, na malom odmoru ostajali bismo u učionici. Iz zabave sam redovito spužvom gađao Titovu sliku. Osjećao sam da u svezi s njim nešto nije jasno. U školi su nam govorili jedno, a kod kuće je bila šutnja i prezriv odgovor: »Pusti to«. O čemu se radilo?

Sjetio sam se ovoga pročitavši Eiletzovu knjigu. Predamnom je izronio vođa čopora u svoj svojoj »veličini«, onakav kako sam odrastajući predosjećao da jest, ali nisam imao dokaze, samo sam zaključivao po djelomično saznanoj vučjoj raboti. Slušam danas šutnju hrvatskih javnih glasila. Za njih Titove moskovske godine nisu prvorazredno otkriće, nego je to kapa na glavi nekog mladića. Oni bi htjeli nešto prokazati, baš kao i Tito spomenutih godina. A za to se dobiva nagrada.

Tito je za svoje doušničko djelovanje u Moskvi 1935. - 1940. nagrađen mjestom sekretara CK KPJ. Netko bi rekao da je uspio. Naizgled jest. Otišao je s tim ciljem u Moskvu i vratio se nazad obavljena posla. Međutim, ostavio je ne samo krvave, nego đavolske tragove. Pri punoj svijesti stavio se na raspolaganje zloglasnom NKVD-u. O svojim prijateljima, poznanicima, drugovima kako su se međusobno zvali, pisao je karakteristike. Čak je i tražio da ga podsjete ako ih za još nekoga treba napisati. A zbog tih karakteristika glave su lagano frcale, računa se da je stradalo oko 800 jugoslavenskih komunista. Bilo je dovoljno da Tito napiše da sumnja, da mu se čini i nekoga bi pojela noć. Na taj način raskrčio si je put prema željkovanom položaju. Čak ga je i Staljin pohvalio rekavši da je Tito molodjec, da je sve svoje protivnike pobio. Ipak, kad si u vučjem čoporu i samom ti se loše piše. Tito je jednoga dana optužen. Glava mu je visjela o koncu. Znao je on dobro o čemu se radi, pa mu je kosa pobijelila za jednu noć. Spasio se zahvaljujući svojim pajdašima iz NKVD-a. Paničan strah od likvidacije kasnije mu je pomogao. Godine 1948. usprotivio se Staljinu. Zaigrao je na sve ili ništa. Smiješno i žalosno, ima ih koji i danas trabunjaju o njegovom tadašnjem vizionarstvu.

U knjizi ne piše, ali prisjetimo se ovdje Titova pogreba. Sjatili se državnici sa svih strana svijeta. Stajali su pred odrom čovjeka koji se čitav život borio za zvijezdu, ali je nije stavio na svoje posljednje počivalište. Komu je pripadao i tko danas vuče konce iz sjene?

Nakon zauzimanja vlasti u novoj Jugoslaviji, Tito nije ostao dužan onima koji su ga spasili, ali ni onima koji su mu smetali u dolasku na prijestolje. Prve je nagradio, a druge zajedno s ukućanima, rodbinom, prijateljima... poslao u zloglasne logore na Golom otoku i Sv. Grguru. O tome govori drugi dio knjige. Tu je Staljinov učenik pokazao što je naučio. Eiletz kaže da je nadmašio učitelja.

Tito nije bio sam. Podržavali su ga različiti na svim društvenim razinama. Sjetimo se Bakarića, Krleže, Murtića, da ne nabrajamo dalje. Na žalost nije to zamrlo ni danas. Duh i ideja čopora živi. U hrvatskom društvu nije provedena lustracija i oni koji su se opijali i opijaju idejama vodiljama komunista što se s Titom nađoše u Moskvi u i oko zloglasnog hotela Luks zauzimaju odgovorne položaje u društvu. Odatle siju svoju vučju duhovnost. A ona je tako hladna, neljudska, titoistička, da je to za ne povjerovati.

Autor Silvin Eiletz ništa nije gradio na temelju rekla-kazala. Sve o čemu govori zasniva na 389 stranica dokumenata pronađenih u arhivu RGASPI u Moskvi. Preslik najvažnijih dokumenata donio je i u knjizi. Kolikogod se neki trudili umanjiti uspjeh njegovog otkrića, poslije ove knjige više nikada ništa ne će biti isto. Došlo se do pravih temelja Titove ličnosti. Njih ne može uljepšati govor ni o kakvim njegovim postignućima, jer i ta postignuća imaju svoje naličje. Hvala autoru što nas je počastio ovom knjigom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. veljače 2009., 13.15 – 13.45

Ayaan Hirsi Ali, Nevjernica, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

Knjiga s nešto više od 400 stranica krije život žene koja se odlučila pobuniti. Rodila se u Somaliji u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji. Život je tekao ustaljenim tijekom. Učili su je pokornosti klanu i muškarcima, pokornosti Alahu, spolno je osakatili, pripremali za dogovorenu udaju. Otac je bio socijalist pa su ipak neke namisli tuđe tradicionalnom muslimanskom društvu prodrle u njezinu obitelj i život. Tome je pripomogla i majka koja nije mogla podnijeti prisilnu udaju pa se na jedvite jade rastala i preudala. Naravno da joj društvo to nije zaboravilo. A novi muž je često bio izočan, jer je po Africi širio marksističke namisli. Na kraju je napušta i uzima si drugu. U maloj Ayaan polako raste bunt, a da ona toga nije ni svjesna.

U čitavoj knjizi najnepogođeniji je naslov. Čitatelja neprestano dovodi u zabludu. Nisu Ayaan dvojbe u Boga odvele na drukčiji put od uobičajenoga puta muslimanske žene, već je to bilo razmišljanje o osobnom dostojanstvu i slobodi. Vjera i nevjera došla je tek posredno. Odbacujući razmišljanje muslimanskog društva, Ayaan je odbacila i Boga za kojeg to društvo neprestano tvrdi da je u njegovom temelju. Priklonila se tzv. zapadnjačkom načinu razmišljanja kojim se počela nadahnjivati još u srednjoj školi čitajući najobičniju lektiru zapadnih srednjoškolaca do koje je mogla skrivećki doći. Čudila se tom razmišljanju, ali je nastavila čitati i zanimati se za taj svijet. Nije ovdje mjesto razglabati koliko je uspjela shvatiti to društvo i što je ono uistinu. Recimo samo to da prosvjetiteljstvo drži nečim oslobađajućim za Zapad i da priželjkuje nešto slično u muslimanskim zemljama.

Našavši se jednoga dana u Frankfurtu čekajući vizu za Kanadu gdje se trebala skrasiti u dogovorenom braku, odlučuje uzeti život u svoje ruke. Bježi u Nizozemsku kidajući sve veze sa svojom obitelji. Naravno, nastaje potjera, a ona se uporno skriva. Ipak, uspijevaju je pronaći. Pristaje na klanovsko suđenje. Ne iskorištava pruženu ruku i obitelj je se odriče. Naizgled je potpuno slobodna, ali se boji ubojstva jer je otpadnica od svoje vjere i klana. Dobro se sjeća naučavanja muslimanske braće potpomognutima novcem od nafte bogatih Saudijaca. Nekada je i sama slijedila slična naučavanja. Uspijeva dobiti boravak u Nizozemskoj i posvećuje se radu s izbjeglicama. Često je to i sama bila zbog raznoraznih građanskih ratova. Igrom slučaja ulazi čak i u nizozemski parlament. Govori o suvremenom muslimanskom društvu, položaju žena u njemu. Prijete joj, ali se ona na to ne obazire. Vlada joj dodjeljuje policijsku zaštitu. A onda se događa zločin. S nizozemskim redateljem Theom van Goghom snima kratki, ali eksplozivni film, Pokornost, prvi dio. U njemu između ostaloga izjavljuje da je Kuran djelo čovjeka, a ne Boga. Također kaže da »Modernizacija islama i njegova prilagodba suvremenim idealima zahtijeva dijalog s Bogom, pa čak i neslaganje s Božjim pravilima; ali onako kako je islam osmišljen, svako neslaganje s Bogom drznički je čin jer pretpostavlja ravnopravnost s Njime.« (str. 377.) Redatelja muslimanski emigrant ubija nasred ulice, hicima iz pištolja. Na kraju mu na prsa nožem pribija pismo za Ayaan. Taj događaj odjeknuo je svijetom. Danas Ayaan Hirsi Ali živi u Americi, jer su joj bili uskratili nizozemsko državljanstvo. Njezina borba ide dalje.

Ovu knjigu zacijelo treba pročitati. Ne mislim pritom na to da kažemo: eto, takvi su ti muslimani. Mislim na to da treba prepoznati krik ugnjetenog čovjeka kraj sebe. A on jednako dolazi iz muslimanskog, kršćanskog, židovskog, zapadnjačkog... svijeta. Samo su oblici različiti i ništa više.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII, 1-2, Tomislavgrad, siječanj-veljača, 2009., str. 23.;  Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 6. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Petar Janjić – Tromblon, Žedni krvi, gladni izdaje, Laurana, Zagreb, 2004.

»Pjevali smo borbene i domoljubne pjesme uvijek kad smo odlazili na borbene zadatke, kao kada bi obični ljudi odlazili u svatove.« (str. 44.)

»Vukovar su svi napadali. Vukovar su svi branili. Vukovar su svi i voljeli i mrzili. Vukovar su jedino svi iznevjerili i izdali osim nas jadnika koji bi, da treba, ponovo iste korake učinili ne razmišljajući niti trena.« (str. 262.)

Naveo sam ovih nekoliko rečenica da nas jednostavno ubace u duh knjige. Ona nije preuzetno pisana i nije ju pisao netko tko ima istančano čulo za riječ, jezik, pripovijedanje. Namjesto toga ona vrvi od potrage za istinom pa ma kakva bila. A ta istina je drijemala u piscu i nije se posebno isticala. Probudio ju je Domovinski rat i ona je odlučila obraniti svoje. Na kraju svega odlučila je obraniti to obranjeno. Protuslovlje? Ma, ne!

Hrvatski branitelji mnogo su se bolje snalazili u ratu nego li u miru. Ni Janjić nije bio iznimka. U ratu dobiva nadimak Tromblon i cijene ga čak i neprijatelji, a u miru ga guraju u stranu, »jer se ne zna naviknuti«, kažu oni. Ne ostaje im dužan. Bori se protiv njih iako ga to više boli nego ono što je proživio tijekom rata. Zanosi su došli na kušnju. Treba biti tvrđi nego kad se vojevalo. Tada su te zbog zanosa tapšali, sada zbog toga od tebe okreću glavu.

Janjić je opisu Domovinskog rata prišao subjektivno, što ne znači da je to nedostatak ove knjige. Subjektivnost je radije njezina kakvoća. Imamo prilike saznati o ratu iznutra, od djelatnog sudionika, onoga s prve crte gdje smrt i život igraju varljivo kolo. Čak i onda kada se s njim ne bismo do kraja složili, ne možemo na sve odmahnuti rukom. Njegovo bojno djelovanje zacijelo je prijeporno samo za Haški sud ali ne i za hrvatski narod. O političkim ocjenama dalo bi se pričati, ali i to je dokaz razmišljanja jednog uzornog vukovarskog bojovnika. Događaji su nosili previše lica da bi se u čitavoj gužvi tako lako moglo razaznati koje je od tih lica pravo. Nose ih, na žalost, i danas. Oni iz zavjetrine guraju se u prve redove, a Janjiću i sličnima namjenjuju zaborav. Ta kako bismo inače ušli u Z. Balkan ili neka druga udruženja, tako draga našim odnarođenim pojedincima.

Priča se naglo zaoštrava Janjićevim ranjavanjem i kasnijim zarobljavanjem. Treba zaista imati jak želudac pa ustrajati u čitanju tih dijelova knjige. Trenutni pobjednici divlje su slavili svoju Pirovu pobjedu. Na razne načine tjelesno su lomili zarobljene branitelje želeći ih slomiti i duhovno. Međutim, to im nije uspijevalo. U djelima branitelja ležao je smisao i to ih je iznutra grijalo.

Uz one rečenice na početku istakao bih još nešto. Janjić spašava ranjenog neprijateljskog vojnika (str. 125. – 126.). Idući na razmjenu nosi sa sobom krunice napravljene u logoru u Sremskoj Mitrovici, iako je svjestan da bi ga to moglo skupo stajati ako bude otkriven (str. 217.). Dva su ovo događaja koja su njemu i ostalim bojovnicima davali snagu u teškim časovima. Čuvali su ih od mržnje, uništenja i pretvarali ih u pobjednike i onda kada su bili u zarobljeništvu.

Janjić je bez suvišne osjećajnosti i bojovnički nepokolebljivo opisao težinu slavne bitke za Vukovar. Duhom pisanja bliz mu je Ivica Đovani Matešić – Jeremija. To je ono hrvatsko ratno pismo koje u isto vrijeme svjedoči i budi nadu. Nema ispraznog hvaljenja prijeđenim ratnim putom, već je u potki krik protiv nepravde koja se još događa. Taj krik ne da hrvatskom narodu uljuljkati se u misao da je sve iza nas. Još nas mnogo pobjeda čeka na našem zajedničkom putu. A za to je najprije potrebno, poput Janjića, pogledati istini u oči.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. travnja 2006., 21.00 – 21.45

John Coleman: Diplomacija prijevarom, Detecta, Zagreb, 2005.

Knjiga diplomacija prijevarom pokušaj je njezina pisca dr. Johna Colemana prodrijeti u pozadinu svjetskih zbivanja. Doživjela je veliki uspjeh kod hrvatskih čitatelja, nerijetko je vodeća na ljestvici čitanosti. Ono što se kao sržna nit provlači kroz čitav njezin tekst jest »novi svjetski poredak«. Sastavljena je od 12 poglavlja kojima prethodi predgovor, a zaključuju ih ilustracije, literatura i izvori te kazalo imena i pojmova. Potrebno je još spomenuti da je ova knjiga izvrstan nastavak knjige istoga pisca pod nazivom Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300.

Pisac počinje time kako trebamo obratiti pozornost na Ujedinjene narode koji su velika opasnost jer predstavljaju pokušaj stvaranja svjetske države odnosno svjetske vlade. Time se u prvom redu bave Komitet 300 i Iluminati. U tu svrhu stvorena je Liga naroda, a poslije Ujedinjeni narodi. Današnji izvršitelji njihovih nauma jesu britanska i američka vlada. U pozadini svega je, pak, britanska kraljevska obitelj. Da bi mogli nesmetano provoditi svoje naume u djelo, pokušavaju steći nadzor nad svjetskim nalazištima i tokovima nafte. Zbog toga je i pokrenut »Okrutni i nezakoniti zaljevski rat«, a američka naftna politika u inozemnim državama ima pljačkašku narav. Po zlu je naročito poznat Rockfeller. Pomoću multinacionalnih tvrtki pljačka ne samo druge narode, nego i američki narod. Da bi se Arapi držali pod nadzorom, Židovima je dopušteno osnovati svoju državu. Naume za stvaranje novog svjetskog poretka razrađuje Institut Tavistock za ljudske odnose. Donijeli su genocidni naum pod nazivom Global 2000. Njime zagovaraju usmrćivanje više od 500 milijuna ljudi do 2010. Da bi se što prije stvorilo svjetsku vladu, vode se tajni pothvati. Jedan od njih jest dovođenje boljševika na vlast u Rusiji. Napad na Panamu i uhićenje generala Noriege otkrilo je svu pozadinu: kriv je jer nije dopustio pranje novca. Novi svjetski poredak okušao se i u Jugoslaviji. Srbiju je za napad pripremao London. Još 7. svibnja 1915. obećali su Srbiji, s vremenom, pripajanje BiH i širok pristup Jadranskom moru. Umorstva su omiljena metoda uklanjanja suparnika. Narodi se trebaju držati u pokornosti pa se podupiru izrabljivački sustavi, kao što je kastinski sustav u Indiji. Nadzor nad svojim i tuđim građanima, odnosno nad čitavim svijetom praćenjem rada telefona, faksova, Interneta provode Američka agencija za nacionalnu sigurnost i britanska Državna uprava za komunikacije.

Slika koju nudi Coleman izgleda prilično mračno. Teško je reći je li istinita. Čitatelje privlači novi način gledanja na stvarnost oko nas. Ipak, Coleman nema namjeru obeshrabriti, on poziva na otpor. Poglavito je to otpor zlu, a ne nekom pojedincu ili ustanovi. Oni su krivi utoliko što podliježu tom zlu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. veljače 2006., 21.00 – 21.45

Predrag Matić Fred, Ništa lažno, Vlastita naklada, Zagreb, 2005.

Pročitah u dnevnim novinama prosudbu o novoj knjizi jednog tzv. suvremenog hrvatskog književnika. Radnja: vrijeme neposredno pred II. svj. rat. Ocjena knjige je izbjegnuta, ali se jasno kaže da ne pokušava pružiti bilo kakvu nadu, a ja dodajem da je opora i vulgarna. Predrag Matić Fred napisao je, pak, knjigu koja ga ne svrstava u književnike već u publiciste, pruža nadu, nije vulgarna iako donosi nešto vulgarnosti, izvrsna je i to neuvijeno kažem. S prvom se slaže samo u tome što je opora. Još moram nadodati da je uvelike nadvisuje ne samo u broju tiskanih primjeraka, nego u svome stavu prema životu. Pisac je prošao kroz ono što opisuje i ne »političari«, kuša samo sagledati istinu u nedavnoj prošlosti koja tako utječe na našu sadašnjost.

Vukovar je neizmjerno puno značio u Domovinskom ratu. Zaustavio je neprijatelja toliko dugo koliko je Hrvatskoj bilo potrebno uzeti daha i oduprijeti se. Matić sudjeluje u junačkom vukovarskom otporu. Vraćajući se s godišnjeg odmora svjesno ulijeće izravno u borbe. Uvijek je tamo gdje je najgušće, ne izvlači se, ne igra se junaka iz filmova, čovjek je iz svakidašnjeg života koji prkosno brani svoj dom. Na kraju zajedno s drugima biva zarobljen i odveden u logor. Prošao je Stajićevo, Niš, Mitrovicu. Logor jedan gori od drugog. Hrvatska ih je po oslobođenju prihvatila s cvijećem i sa zahvalnošću. Međutim, san o pravednoj i obranjenoj državi nije se prelio u sadašnjost. Ona je potekla nekim svojim grkim tokovima.

Matićev stil je britak i jasan. Ne trudi se opčarati nas igrom riječi, slikama, zahvatima u psihologiju junaka i sličnim rekvizitarijem. Njemu je više stalo do toga da pronađe istinu i da nam je otkrije. Ne štedi ni samog sebe, a kamo li da bi štedio drugoga. No, uvijek to čini s dostojanstvom, bez želje da nekog povrijedi, bez mržnje unatoč svemu zlu oko sebe. Ne boji se uprijeti prstom ni u proglašene »istine«. Stava je da vukovarska epopeja nije završila 18. već 20. studenoga. Tek tada u jutarnjim satima potpuno je skršen otpor vukovarskih branitelja. Zbog čega onda onaj prvi nadnevak? Matić odgovara da je to zbog toga da bi oni koji su otišli prije stvarnog pada mogli reći da su u Vukovaru ostali do kraja. Nabraja neke od njih i žali ih zbog te ljudske bijede.

Da nam javna glasila nisu ovakva kakva trenutno jesu, Matićeva bi knjiga bila proglašena velikom, nalazili bismo je pri vrhu ljestvice čitanosti, o njoj bi se govorilo, njezine bi se istine razmatrale. Ovako, do nje se dolazi slučajno, ali to opet ne znači da je puk ne čita. U prilog tome može posvjedočiti i to da ove svoje riječi, naime, pišem na temelju njezina trećeg izdanja. Na početku je uredno navedeno kada su pojedina izdanja izlazila i u kolikom broju primjeraka. Današnje razvikane knjige, kao i ona s početka, ne mogu se baš pohvaliti ovolikoj čitanosti. Iako je i sama dobar predložak za izvrstan film, to je i ovim događanjima oko sebe. Javna glasila idu jednim putom, a hrvatski puk nekim drugim. Tko će pobijediti? Odgovorio bih da će to biti oni koji znaju što je zapravo Vukovar.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006.

Postoje knjige koje su javno razglašene, ali ih nitko ne čita, ali i knjige o kojima se javno šuti, a izuzetno su čitane. Tuđmanova knjiga spada u ove potonje. Javnim razglašivačima zamjerila se otvorenošću i znanstvenom objektivnošću. A protiv toga je teško ustati.

Stjepan Mesić, trenutni predsjednik naše države, uvijek je bio pri vlasti. Kada se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća rušio komunizam, odlučio se zaštititi pa je zasjeo na dvije stolice: još 11. listopada 1989. izvješćuje podrobnije Službu državne sigurnosti o društvenim kretanjima u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, kao i o svojim razgovorima s njihovim nositeljima; prema vlastitim riječima, u jesen 1989., na poziv Josipa Manolića, ulazi u HDZ da bi oko Tuđmana »mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom«. (str. 406.) Na ovaj način želio je biti uz pobjednika, ma tko on bio. Nije stoga čudno da je nešto slično ponovio 1997. kada svjedoči na Haškom sudu. Htio je da to bude tajno, ali su novinari sve otkrili i morao je priznati da je zaštićeni svjedok. Kada su neki od njih ponovno o svemu počeli govoriti, Haški sud ih je odlučio goniti. Naravno da ih Mesić nije uzeo u zaštitu.

Promatrajući ovakav profil čovjeka i političara Stjepana Mesića Miroslav Tuđman je napisao sjajnu knjigu. Uzeo je Mesićev pismeni iskaz Haškom tužiteljstvu i njegovo kasnije usmeno svjedočenje te njegove teze, poluistine ili laži nastojao podrobno pobiti. Njegovim riječima nije odmah izravno suprotstavio svoj stav, već dokumente iz različitih izvora koji govore o tome. Tek nakon toga dodao bi svoju raščlambu iznesenog. Uspio je dokazati da niti Mesić govori istinu niti je Haškom sudu stalo do nje. U pozadini je smišljena igra za izjednačavanjem krvnika i žrtve. Razloga je za to puno, a jedan od njih svakako je i taj da se opere prljava savjest. Tzv. Međunarodna zajednica nije htjela spriječiti rat i još se nikako ne može odreći jugoslavenskih i sličnih namisli.

Mesićevo svjedočenje ne bi bilo tako strašno, da na njemu, između ostaloga, nije utemeljena optužba Tihomira Blaškića, teza o »zločinačkom pothvatu« koji je temelj stvaranja hrvatske države, krivnja bh Hrvata koji su podupirali i djelatno sudjelovali u tom »zločinačkom pothvatu«. Mesić izgleda da ne osjeća neku grižnju savjesti zbog svega toga. On se dapače svime hvali i govori da je njegova dužnost bila svjedočiti na Haškom sudu. No, ako se uzme samo navedena činjenica oko njegova sjedenja na dvije stolice tijekom rušenja komunizma, sve je jasno. On nije čovjek i političar koji se rukovodi spoznajom dobra i zla, on je čovjek i političar koji se rukovodi samo svojim osobnim probicima. Zbog toga on sve mijene u svome životu drži nečim prirodnim, nečim čime ne odstupa od svoga ponašanja i stava. Mi bismo rekli: čovjek za sva vremena, sluga pokorni svih vlasti.

Ova knjiga Miroslava Tuđmana budi uspavane savjesti. Netko je ovdje očito kriv, odnosno krivokletnik. Ako nije Stjepan Mesić i Haški sud, onda je Miroslav Tuđman. Objekt je, pak, uvijek isti: hrvatski narod. No, i on ima svojih grijeha: netko je njegov morao birati Stjepana Mesića za predsjednika i netko je njegov morao čitati ovu knjigu Miroslava Tuđmana. Zaključimo da bi bilo strašno da je i hrvatski narod »sluga pokorni«?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Zdravko Tomac, Ponoćne misli, Detecta, Zagreb, 2005.

Mnogi su ljudi sudjelovali u ponovnoj izgradnji hrvatske države. Još prije Franje Tuđmana dalekovidni su govorili o potrebi pomirbe u hrvatskom narodu. On ju je proveo u djelo. Jedan od onih koji su mu se priključili jest Zdravko Tomac, političar i član SKJ. Danas vidimo da njegovo priključivanje nije bilo iz karijerističkih pobuda. Ostao je vjeran politici pomirbe i izgradnje hrvatske države.

U ovoj knjizi Tomac nam otkriva zbog čega je spreman žrtvovati slast i vlast. Zanimaju ga ne samo vanjske, prolazne stvari, već i one dublje, duhovne. Spoznao je da izvan ovog pojavnog svijeta postoji nešto pa ma kako mi to zvali. Zbog toga na ovu njegovu knjigu ne će blagonaklono gledati zagriženi, bojovni bezbošci. No, to ne će biti slučaj ni sa zagriženim, bojovnim vjernicima. Tomac se izražava previše negdje »između« da bi oni to primili s odobravanjem. A ustvari radi se samo o tome da se Tomac, korak po korak, uspinje prema vrhuncu za koji još nema točno ime. Oni otvorena srca, spremni u svakom trenutku pružiti svoju ruku čovjeku koji traži sa zanimanjem će pročitati ono što je Tomac napisao.

Dovršivši čitanje ove Tomčeve knjige nametnula mi se misao da je njezin naslov mogao biti drukčiji, odnosno puno bolji. On jest ove misli zapisivao oko pola noći, ali njihov takav naziv ne budi u nama one misli koje predstavlja sami sadržaj.

A od čega se to zapravo knjiga sastoji? Počinje prologom pod naslovom »Je li Bog stvorio čovjeka ili je čovjek stvorio Boga«. Pogađamo, on se priklanja onome prvome stavu. Nakon prologa dolazi prvi dio »Odrazi ljudskih duša u čarobnom zrcalu«. Tomac u njemu govori o religiji, ateizmu, misticizmu, smrti, ljubavi, istini, slobodi. Drugi dio ima naslov »Ravnajte se prema istini u sebi kao prema jedinoj svjetiljci«. Spominju se dobro i zlo, sreća i nesreća, smisao i besmisao života. »Tumačenje politike«, naslov je trećeg dijela. Tu je govor o ćudoređu i politici, zločinu i zločincima, ćudorednim i nećudorednim političarima. Četvrti je dio zagledan u budućnost: »Kakvo će biti XXI. stoljeće«. Tomac tu, dakle, razmišlja o budućnosti čovjeka i čovječanstva. Epilog sve jasno kaže: »Društvo protiv Boga uvijek postaje društvo protiv čovjeka«.

Pisac je u ovoj knjizi svjestan opasnosti kamo kao društvo i kao čovječanstvo u cjelini klizimo. Izražava skepsu prema globalizaciji i pretvaranju čovjeka u jednoprotežno biće, odnosno u djelić velikog stroja. On je za to da se sačuvaju sve raznolikosti i da kao ljudi postanemo odgovorni prema sebi i drugima. Zbog toga i govori o politici, iako ova knjiga nema nikakvih namjera dijeliti neke političke savjete. Potrebno je, kaže on, zaviriti u skriveno i nevidljivo, mistično i duhovno, u snove i maštanja... da bismo spoznali budućnost čovjeka i čovječanstva.

Rekli smo već nešto o tome što nam Tomac poručuje kao pojedincima. Poslušajmo sada, i time zaključimo, što nam poručuje kao društvu. »Hrvatskoj je potrebna detitoizacija, a ne detuđmanizacija. ... Potrebna je kritika ideje komunizma, a ne samo deformacija u ostvarivanju te, navodno, dobre ideje.« (str. 279.) »Hrvati će opstati ako ne odustanu od svoga domoljublja, svoje kulture, tradicije i svoga identiteta, ako ostanu emocionalno vezani za svoju obitelj, kraj, vjeru i domovinu.« (str. 349.)

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Ankica Tuđman, Moj život s Francekom, Večernji list, Zagreb, 2006.

Dr. Franjo Tuđman obilježio je vrijeme ponovne uspostave hrvatske države, ali i vrijeme prije njezine uspostave. Duboko je osjećao krik za slobodom svoga naroda i pokušavao ga provesti u djelo. Zbog toga je za vrijeme Druge Jugoslavije bio proganjan i zatvaran. No, nije pravio ustupke, već je čekao pogodan čas. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća shvatio je da je došlo novo vrijeme. Obilazi iseljenu Hrvatsku i okuplja snage za odlučan iskorak u novo. Povijest je pokazala da nije pogriješio.

Ovo su koordinate u kojima se kreće pripovijedanje Ankice r. Žumbar o njezinu životu s dr. Franjom ili Francekom, kako ga zove, Tuđmanom. Tko pozorno pročita ove memoare osjetit će kako mu ispred očiju iščezavaju ljuske koje je načinila tzv. »detuđmanizacija«. Postaje kristalno jasno da su Tuđmana zbog svojih sebičnih probitaka nastojali prikazati diktatorom i tome slično, dok je on ustvari potpuno drukčiji. Ankica Tuđman donosi i jednu njegovu pjesmu na kajkavskom narječju pa nam ga prikazuje i kao nježnog liričara. Sve što je radio, radio je u skladu sa svojim dubokim uvjerenjima. Ustrajavao je u svojim zamislima, bio hrabar, ali nikada pod svaku cijenu. Uvidjevši pogrješku mijenjao bi pravac i nastavio dalje žuriti prema istom cilju kao čovjek i kao povjesničar: slobodi hrvatskog naroda. Ta se misao postupno oblikovavala, počevši od partizanskih dana pa do sloma komunizma. Samo Bog zna što mu je dovoljno otvorilo oči da počne ispravno gledati. Možda je to smrt oca i pomajke 1946. koje nedužne ubija Udba, možda općeniti osjećaj za pravdu. Bilo što bilo njega je to izgradilo u vođu sposobnog povesti svoj narod.

Mnoge ličnosti prolaze kroz ove memoare, što pokazuje samo letimičan pogled na kazalo imena. Nije svrha ovog prikaza ocijeniti jesu li zahvaćeni svi potrebni i jesu li zahvaćeni na pravi način. Vjerujem da će sljedeće izdanje ispraviti neke nejasnoće. Ipak, dobronamjerni će čitatelj prepoznati da je Ankica Tuđman dobro ocijenila ljude oko sebe. Mnogo se može naučiti o onima koji su obilježavali našu povijest zadnjih pedesetak godina. Tako Miroslav Krleža, iako kolebljivo, i u trenucima progona nalazi se uz obitelj Tuđman, Edo Murtić se udaljava, a Stjepan Mesić ostaje prevrtljivac do današnjega dana. No, Gojko Šušak, Ante Gotovina i mnogi drugi bez bilo kakve računice staju uz bok predsjednika Tuđmana. A nije bilo lako. U pitanju je bila glava i sloboda hrvatskog naroda. Koliko samo sudbonosnih događaja! Ankica Tuđman dostojanstveno piše o njima.

Dobro je da stil Ankice Tuđman nije natopljen osvetoljubivošću, svađom i sličnim. Mirno i čitko ona ispisuje svoju povijest, povijest svoga supruga i povijest svoga hrvatskog naroda. Takva ostaje i u onim trenutcima kada govori o napadima na supruga i na čitavu svoju obitelj. Svjedoči da je obitelj Franji Tuđmanu bila sve. Ostala je zajedno u svim teškim i radosnim trenutcima. Noseći to iskustvo u sebi Tuđman je stvarao hrvatsku državu. Prepoznao je da mu u tome najviše može pomoći papa. Zbog toga je teško bolestan išao u posjet papi Ivanu Pavlu II. i položio vijenac za sve poginule u Domovinskom ratu na Oltaru domovine. Tek tada dopustio je da liječnici preuzmu brigu o njemu. Kao što znamo, iz bolnice se nikada nije vratio. No, ostala je hrvatska država i ovo izvrsno svjedočanstvo o njegovu životu i radu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Berislav Jandrić, Hrvatska pod crvenom zvijezdom, Srednja Europa, Zagreb, 2005.

Mimo svoga htijenja hrvatski je narod poslije II. svj. rata zapao pod komunističku vlast. Umjesto demokracije urodilo je to nesmiljenim terorom. Zlo je krenulo ustoličiti se.

Berislav Jandrić umješno opisuje prve godine Komunističke partije Hrvatske 1945. – 1952. Bile su to njezine najvažnije godine. Preuzela je vlast i posvetila se njezinom očuvanju. A prije toga bila je mala i beznačajna. Zbog toga je veoma zanimljivo pitanje kako je sve to uspjela? Jandrić tek djelomično odgovara na njega, budući da mu je glavna svrha pisanja podastrijeti nam njezin nutarnji ustroj. Ona je sastavni dio većeg ustroja Komunističke partije Jugoslavije koja je, kakva povijesna ironija, osnovana 1919. u Vukovaru.

Iako je Partija imala veliko članstvo, potpora u narodu bila je puno manja. Članstvo se množilo ponajvećma zbog očuvanja svagdašnjeg životnog kruha. Na mnoga se mjesta netko nije mogao zaposliti, ako nije bio član Partije. Taj priljev skrivao je i neprestana čišćenja partijskih redova. Poput kakve religiozne zajednice zainteresiranima je određivan kandidatski staž i onda ih se primalo uz posebne obrede. I kasniji je život u Partiji bio prožet pseudoreligioznim manifestacijama. Govorilo se neprestano o izgrađenosti, idejno-teorijskoj svijesti, moralno-političkoj podobnosti i sličnim temama. Veoma uski krug ljudi određivao je ritam života Partije i ustvari imao svu vlast u svojim rukama. Na čelu je bio omiljeni vođa drug Tito.

Prema onima koji su zbog bilo kojeg razloga bili na suprotnim stranama primjenjivale su se najsurovije metode. Zločini protiv onih s kojima su se komunisti borili u ratu danas su poznati pod imenima Bleiburg i križni put. Nakon njih na red su došli svi oni koji nisu bespogovorno izvršavali naredbe nove vlasti ili su bili rodbina, prijatelji, poznanici... onih prvih. Računa se da je 200.000 – 300.000 Hrvata na ovaj način izgubilo život. Nije Partija bila meka ni prema svojima. Dovoljno je reći Goli otok i sve je jasno. Glava se tih godina lagano gubila. Nije čudo da je nedavno Skupština europskog parlamenta komunizam osudila kao zlo i izjednačilo ga s nacizmom.

Ovoj knjizi zacijelo nije trebao pogovor pod naslovom »Je li Hrvatska mogla bez KPH?«. Napisao ga je Tvrtko Jakovina. Vrlo malo osvrće se na prikazanu građu u knjizi. Umjesto toga, blago rečeno, pokreće dvojbu koja nema nikakve svrhe. No, ovaj pogovor ne može umanjiti autorove riječi. One su odmjerene i ispunile su veliku prazninu u povijesnom prikazu druge polovine 20. st. Partijski prikaz na žalost dobro poznajemo. Mlađim naraštajima ova će knjiga pokazati iz kakvog su se zla njihovi očevi uspjeli iščupati. Jasno i pregledno razotkrila je skriveno lice ustroja koji je tako volio govoriti o ljudskosti i sličnim temama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Igor Bunič, Partijsko zlato, Detecta, Zagreb, 2006.

Marks, Lenjin, Staljin, Tito, sjećamo li se tih probisvijeta? Nepotrebno odgovarati! A znamo li kako je počela i razvijala se revolucija u Rusiji? Prisjećamo se nekih pojedinosti iz školskih knjiga. Igor Bunič se na sve ovo vjerojatno smiješi. On se potrudio na svjetlo dana iznijeti skrivenu povijest »Crvenog oktobra«, kako smo upamtili te nesretne dane.

Prije nego je sve počelo carska je Rusija bila visoko razvijena, po industrijskom rastu ubrajana je na prvo mjesto u svijetu. Čak svaki treći znanstvenik na kugli zemaljskoj rođen je u njoj. A onda je oklopljenim vagonom iz Švicarske u Petrograd došao Vladimir Ilič Lenjin. Započela je revolucija ili početak velike pljačke koja se vodila pod geslom »Opljačkati opljačkano«, kako to kaže Bunič. Da bi u tome uspjeli, Lenjinovi su boljševici u ožujku 1917. sklopili pakt s Nijemcima. Uz njihovu pomoć dokopali su se vlasti. Pljačka i ubojstva nizali su se kao na tekućoj vrpci. Kada su Nijemci shvatili što su zapravo ti boljševici, pokušali su ih skinuti s vlasti, ali je već bilo prekasno. Ubrzo su i u Njemačkoj prevladale mračne sile pa je mir između dva zla – nacionalsocijalizma i internacionalnog socijalizma – bio zajamčen. U svome suludom pohodu samo u Rusiji, odnosno SSSR-u, komunizam je ubio 66 milijuna ljudi. Knjiga potanko opisuje kako se sve to odigravalo. Može je se čak čitati i kao napeti kriminalistički roman. Razlika je jedino u tome što je krivac poznat od samog početka – nomenklatura, pripadnici vlasti. Ona je čak preživjela raspad komunizma. Dolaskom novih vremena, pretvorila se u skupinu uspješnih poslovnih ljudi. Oni su privatizirali sve što se moglo privatizirati. Ogroman napljačkani novac slio se u privatne džepove. A privatno vlasništvo je nedodirljivo u tržišnom gospodarstvu, rekli su oni sa Zapada kada su Rusi drukčijih nazora pokušali ući u trag opljačkanog novca. Nešto mi sve ovo zvuči odviše poznato.

Iako se knjiga ne bavi izravno pozadinom nomenklature već njezinim pogubnim djelovanjem, proizlazi da su joj začetnik i održavatelj razna tajna svjetska društva koja žude za vlašću i moći. Opljačkanim novcem u Rusiji podigli su posrnulo gospodarstvo u Europi, naročito u SAD. Preko njega kušaju zavladati svijetom i svima nametnuti svoju vlast. Na umu im je trostruka podjela u društvu: elita – čuvari – robovi koju je razradio još Platon prije 2000 godina.

Hrvatski nakladnik nije uspio doći do pisca i onoga tko je knjigu objavio na ruskom. Iz svega proizlazi da bi ona mogla biti djelo KGB-a, odnosno današnjih snaga u ruskom društvu koje pokušavaju Rusiji vratiti njezin stari ugled. Njihov izraziti član je Vladimir Putin koji smišljeno uspješno do sada provodi u djelo.

Za kraj navedimo kako pisac opisuje posljednje Lenjinove dane. On kaže da su stražari u gluho doba noći, iz vile koju su čuvali, odjedanput čuli strašno vučje zavijanje. Približivši se u naslonjaču su ugledali Lenjina kako divlje zavija prema mjesečini. Zli duh obraćao se, kaže pisac, svojoj braći u svemiru moleći za oslobođenje budući da je obavio svoj posao (usp. str. 130.).

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Marija Slišković (uredila), Snaga ljubavi: činiti dobro, Parvus, Zagreb, 2005.

Jedne kišne veljače na Radiopostaju »Mir« Međugorje došla je žena u vojničkoj odori. Bila je to Ljubica Lukić. Slušatelji su je zavoljeli. Naizgled nije činila ništa posebno. Samo je srcem radila posao koji je izabrala, a nije morala.

Nešto slično mogli bismo reći o nebrojenim ženama u Domovinskom ratu. Svojim tankoćutnim ženskim i majčinskim osjećajem uključile su se u događaje sudbonosne za opstanak hrvatskog naroda. Najprije su pokušale zaustaviti rat. Tko se ne sjeća udruge Bedema ljubavi, stava istine nasuprot laži i bešćutnosti? Naizgled nisu uspjele. Rat je započeo i nemilosrdno kosio živote na svim stranama. Bešćutni pročelnik HHO-a Žarko Puhovski rekao bi da su vadile sinove iz jedne vojske i gurale ih u drugu. Njegovom logikom i logikom nekih sila Međunarodne zajednice to je bilo tako. No, hrvatski je narod vodio obrambeni, a ne napadački rat. Hrvatske žene su to dobro znale i nakon početka rata nastavile i dalje doprinositi Domovini. Najprije su neumorno objašnjavale i svjedočile istinu. Pisale su pisma na sve strane vjerujući u pravednost i demokraciju onih koji bi mogli zaustaviti rat. Još su teško shvaćale da su neki, kojima su pisale, ustvari pokrenuli rat. No, prilike su ih prisiljavale da »progledaju«. Spomenimo dva donesena događaja. U rujnu 1991. u Beču je održan skup ženskih udruga. Spominjale su rat na Balkanu, rat na tlu Jugoslavije, potrebu povezivanja ženskih udruga i sl., a da niti jednom riječju nisu spomenule Hrvatsku. Nešto kasnije, u studenom iste godine, u hotelu Intercontinental u Zagrebu odsjeo je Cyrus Vance, tadašnji visoki dužnosnik i izaslanik Međunarodne zajednice. Uručile su mu zahtjev za zaštitu živih ranjenika vukovarske bolnice. On je kasnije zanijekao da se sjeća toga sastanka i spomenutog zahtjeva. Danas nam je jasno zbog čega je sve to išlo tako kako je išlo. Hrvatska nipošto nije trebala biti slobodna, makar to značilo i pokolj ranjenika. Predstavnici spomenute struje mišljenja oprali su ruke i zaključili da su svi jednaki na tom divljem Balkanu. Svoju nečistu savjest utapali su u raskošnom iću i piću u raznim hotelima te obilnim dolarskim zaradama. Posao im je obično nosio naziv »promatranje«.

A hrvatske žene su ustrajno nosile »težinu pahuljice, kako se zvala emisija pokojne Ljubice Lukić. Osjećale su i drhtale za svoje sinove i svoj hrvatski narod. Uz spomenuti početni rad uključile su se u prihvat izbjeglica, prikupljanje i dijeljenje humanitarne pomoći, odlazak u posjet ratnicima na bojišnici. Htjele su ljubavlju zgrijati mrzle ratne dane. Naravno da su se i molile, već od samog početka. Krunica oko vrata bila je znak hrvatskog vojnika. Tražile su nestale, podigle Zid boli u Zagrebu koji je bio podsjetnik na nepravdu nanesenu jednom miroljubivom narodu.

Kušah iz mnoštva ispovijesti donesenih u knjizi istaknuti sržne misli. Naravno da je ona bogatija od ovih mojih skromnih pokušaja. Ipak, ova knjiga nije uspjela dobiti potporu hrvatske države. Njih to nije uspjelo iznenaditi ni smesti. Pregrmjet će hrvatske žene i ovo sramotno prešućivanje Domovinskog rata i mnogočega drugog s tim povezano. Nitko ne može zatrti hrvatsku istinu. I ovo djelo velika je cigla u tom zidu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Mladen Lojkić, Vladari svijeta, Daruvar, 2006.

Njih nitko nije birao. Oni su se sami izabrali i kušaju postati našim vladarima. Do toga dolaze različitim načinima: bogatstvom, vezama, ucjenama, ubojstvima, zločinom svih vrsta. Tko su oni? U svom uspješnom prvijencu katolički laik Mladen Lojkić kuša odgovoriti na to pitanje.

Knjigu je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu govori o »Salomonovu „simboličkom zmaju”«. Naširoko razglaba povijest židovskog naroda, njegova lutanja, Protokole sionskih mudraca, komunizam, cionizam, I. i II. svj. rat, nacizam, holokaust, antisemitizam, britansku kraljevsku povijest... Nakon ovoga govori o služenju velikom arhitektu Svemira, Luciferu, odnosno o tajnim društvima koja se uglavnom mogu svesti pod zajednički nazivnik masonerija. Treći dio je najkraći i najjasniji: Vladari svijeta protiv Vatikana. Katolička crkva im je trn u oku, jer zbog nje ne mogu uspostaviti potpuni nadzor nad čitavim svijetom.

Lojkić je u ovom svom djelu donio mnoštvo činjenica i zaključaka. Zbog toga je potpuno nemoguće govoriti iscrpnije o njima. Radije recimo da je vrlo dobro spoznao događanja oko Hrvatske. Prati ih kroz povijest, ali najviše govori o ovim nedavnima. Raščlanjuje zbog čega je Hrvatska morala biti napadnuta, kako joj nije bilo omogućeno braniti se, kako je Hrvatska sustavno klevetana, kako je usmjeravana Mesićeva predsjednička kampanja, kako se i zašto dogodila promjena vlasti, kako su se pojavile tisuće nevladinih udruga te mnoštvo odabranih i podobnih moralista koji govore o svemu i svačemu, kako se provodilo i provodi kolektivno čišćenje narodnog sjećanja i svijesti, kako... Baš ovaj dio će kod Hrvata povećati svijest o vjerodostojnosti čitave knjige. Ipak, treba neprestano imati na umu da vjerojatno nije baš sve onako kako Lojkić, potpuno samouvjereno, zaključuje. No, mislim da to i nije glavna svrha ove knjige. Ona ustvari pokušava nagnati na razmišljanje, potaknuti razotkrivanje zakulisnih igara koje se očito događaju. A to je u potpunosti uspjela. Put je, dakle, zacrtan, samo treba uporno ostati na njemu. Nakon toga odgovori ne će u svojoj srži biti drukčiji, bit će samo precizniji i ništa više. Tajna društva izići će na vidjelo, ali ne u bahatom »svjetlu i sjaju«, već u svojoj ogavnosti, nedemokratičnosti, jednostavno u svome zlu. I označit će to njihov kraj.

Pišući ovu knjigu Lojkić je očito duboko pogođen stvarima o kojima piše, odnosno koje je istraživao. Zbog toga nam se ponekada učini da je bez nade, da je uvjeren da je proces predaleko otišao i da će nadvladati ti samozvani vladari svijeta. Jednostavno ne zna tko bi im se još mogao oduprijeti izuzev Crkve. Zbog toga poziva katolike da svoju snagu crpe iz Svetog pisma, da se mole, odabiru prave vrijednosti i više se uključuju u društvo. Moraju ponovno postati kvasac koji će ukvasati čitavi svijet.

O knjizi zacijelo ne će biti mnogo pisano. Jedni je, naime, žele prešutjeti, a drugi se boje čeprkanja po njezinu sadržaju. Vjerojatno nije slučajno da je izišla u vlastitoj nakladi. No, nju se svakako isplati pročitati, kako smo već nagovijestili, pa taman mislili da je o nekim ljudima, događajima ili čak narodima izrečena preteška riječ. Jedanput se moraju početi skidati velovi nakupljenih tajni, inače će ovaj svijet zbog raznih probisvijeta zaista otići u propast. A taj posao nipošto nije lagana stvar koja se na ovom stupnju odvija bez bilo kakve pogrješke.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Višnja Starešina, Haaška formula, Stih, Zagreb, 2005.

Hrvatski će narod dobro zapamtiti Haaški sud, ali ne po pravdi, nego po nepravdi. Isto tako hrvatski će narod dobro zapamtiti današnje javne djelatnike, ali ne po istini, nego po laži. Imajući ovo pred očima Višnja Starešina usuđuje se zaviriti iza pozornice Suda i zaključiti koja to tajna ruka njime upravlja.

Način prikazivanja građe u ovom djelu nipošto nije nacionalistički, uzrujan, pristran... Umješnošću filigranskog majstora novinarka spaja naoko suprotstavljene niti događaja i otkriva nam novu cjelinu koja je tek drijemala negdje u našoj podsvijesti.

Sam početak ovog djela Višnje Starešine je ironičan. Opisuje rad Haaškog suda kroz poznati slučaj braće Kupreškića. Uhićeni su uz nepotrebnu dramatičnost, sprovedeni u zatvor u Den Haagu i uzdignuti na razinu rijetko viđenih zločinaca. Igrom slučaja, a ne zbog toga što su nevini, iako su oni to stvarno bili, oslobođeni su i poslani kući. Bez isprike, bez nadoknade, bez ičega, sretni samo da su se izvukli. No, ovakva karikatura od suda nastavila je trajati i sebi umišljati da je vrhunsko oličenje pravde u današnje vrijeme. Čovjek se neizostavno upita zbog čega je to tako? Haaški sud osnovan je ne da bi dijelio pravdu, već da bi izjednačio krivnju, odnosno napadača i žrtvu. Tada se mogu usmjeravati politički procesi na našem području i pisati povijest drukčija od one zaista dogođene. Još nam u ušima zvuče neke slične riječi »glasovite« Carle del Ponte. Ključ za ovakav zaokret autorica pronalazi u Ahmićima za koje kaže da su zločin u britanskom dizajnu. Mnoštvom činjenica dovodi nas do razmišljanja zbog čega su Britanci kao bazu za svoje postrojbe izabrali baš Srednju Bosnu koja je bila jedno od malobrojnih preostalih mjesta nezahvaćenih ratom, zbog čega su toga dana bili u Ahmićima, zbog čega su pružali oružje osobama tako sličnima mudžahedinima kako su posvjedočile video snimke, zbog čega... Ništa nije bilo slučajno! Višnja Starešina zaključuje da su Britanci nadgledali pozornicu i izvođenje cijele predstave. Pomoćnik im je bio KOS koji je djelovao na obje strane, hrvatskoj i bošnjačkoj. Kada je sve bilo spremno, svjetska javna glasila objavila su vijest o velikom zločinu koji su počinile hrvatske snage. Svi su oni jednaki, počeli su neki javno zaključivati, osobito Britanci.

Nije ovo jedino o čemu Višnja Starešina govori. Opisuje ona potanko sudovanje na Haaškom sudu, glavne glumce, a nama su zacijelo najzanimljiviji Nobilo, Blaškić, Mesić... Govori i o Oluji, koju navedene sile iz blistave pobjede pokušavaju pretvoriti u zločinački i sramni pothvat. Taj proces još traje, kao i suđenje prvacima Herceg Bosne. Velikosrpska namisao svjesno se ostavlja netaknutom u svojoj srži da bi i dalje mogla stvarati nemir u ovom dijelu Europe, zaključuje autorica na kraju svoja razmišljanja.

Na koncu recimo da je ovo djelo napisano na način najbolje hrvatske publicistike. Rečenice su precizne, jednostavne i britke. Ponekad nam se može učiniti da čitamo dokumentaristički roman s elementima krimića i protkan duhovitošću. Višnja Starešina ostvarila je vrhunsko djelo i zbog toga nije čudno što ga se nastoji prešutjeti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Derek Chollet, Tajna povijest Daytona, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Jedno je nedvojbeno: Dayton je zaustavio rat. No, je li donio pravedan mir? E, to je već nešto drugo!

Sve do slavne Oluje Velika Srbija bila je na vidiku. Najgrlatiji predstavnici tzv. Međunarodne zajednice nisu joj se previše protivili. »"Britanci, Francuzi i Rusi ostavljali su dojam da su spremni pristajati na rješenja koja bi povećavala izglede (nastajanje) 'Velike Srbije'", prisjeća se Holbrooke.« (str. 343.) No, HV je stupio na pozornicu i napravio reda. Amerikanci se uključuju u događanja prepoznavši priliku za svoje nametanje rješenja. Zaustavljaju potpuni poraz Republike Srpske te Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića dovode u Dayton. Krojenje njihove pravde moglo je početi.

Naslov knjige nije najsretnije odabran. Ne otkriva ona ništa posebno, nego je ustvari američka samohvala, pokazivanje drugima »kako se to radi«. Njihovi diplomati djeluju sa stajališta sile. Primjenjuju je ne samo na predsjednike zaraćenih strana, već i na različite diplomate koje izbacuju iz pregovaračkih poslova, kao što su to učinili s Carlom Bildtom. Znaju da iza sebe imaju moćnu državu i to samosvjesno koriste.

Iako pisac nije imao namjeru odati nikakvo posebno priznanje Tuđmanu i Hrvatima, dapače, on je to posredno učinio. Na više mjesta spominje da je Oluja omogućila zaustavljanje rata i uspostavljanje mira te da je Tuđman bio »kralj Daytona«. Na njega se moglo osloniti, znao je što hoće i surađivao u traženju najboljih rješenja. Ipak, piščevi pogledi mješavina su engleskog i američkog diplomatskog i medijskog pristupa. Uredno su pobrojane mnoge objede i prigovori Tuđmanu i Hrvatima, unatoč tome što su bili u suprotnosti sa zbiljom. No, kada se pročitaju sljedeće riječi sve je jasno: »I Shattuck i Holbrooke stoga su držali kako je od bitne važnosti zadržati "ravnomjernost" u tim istragama, upozoravajući na hrvatske i bosanske, jednako kao i na srpske zloporabe. Zbog toga su dva pomoćnika državnog tajnika zaključila kako je od iznimne važnosti da Shattuck otputuje u Krajinu i prikupi dokaze kako bi se i Hrvati mogli držati odgovornima.« (str. 228.)

Potrebno je svrnuti pozornost i na uporabu pojmova američkih diplomata. Za njih je sve bosansko: i država, i ozemlje, i predsjednik, i vojska... Nije stoga čudno da su Izetbegovića i njegove držali nesnalažljivima i vrijedne sažaljenja, Miloševića i njegove neposlušnim dečkima i vrijednima kazne, Tuđmana i njegove ljudima koji ti trebaju, a tako bi ih se rado riješio.

Da bi se knjiga ispravno shvatila, potrebno se prisjetiti Warena Zimmermanna, diplomata koji je dao zeleno svjetlo Miloševiću da započne svoj krvavi pohod. Nije uspio provesti zacrtani naum i zbog toga je glavni igrač morao izići iz sjene i spašavati što se spasiti dade. Pritom je ponovno stradala pravda. Da nije, danas bi život u BiH, pa i u Hrvatskoj, izgledao puno drukčiji. Ali, to nije tema za američku knjigu, to je tema za hrvatsku knjigu. Bit će ona napisana unatoč monitoringu OESS-a i ne znam kakvih sve ne nevladinih i inih udruga. Pravda uvijek pobjeđuje!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. prosinca 2007., 20.30 – 21.15

Donald De Marco – Benjamin Wiker, Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007.

Mnoštvo informacija danas napada naš um, ali to ne znači da znamo više, čak naprotiv. Zbog njihove različitosti stvara se zbrka i umjesto skladnog višeglasja imamo nesklad. Knjiga koja je pred nama želi nam poslužiti kao tableta za liječenje tih poteškoća.

Način na koji pristupa temi danas se čini da nije omiljen. Tko je vidio govoriti kritički o takvim veličinama kao što su Schopenhauer, Nietzsche, Darwin, Marx, Comte, Sartre, Freud...! Ne ćemo dalje. Nabrojani su još uvijek predvodnici i nadahnitelji današnjeg mišljenja. A ono ne ide za životom, nego navješćuje otuđenost, veličinu zla i tame, ljudske poroke. Autori nisu odgovorili, pa ne ćemo ni mi, zbog čega je to mišljenje rašireno ovom kuglom zemaljskom. Rekli su tek da sve sliči na zmijin govor u knjizi Postanka.

Čitatelj prepoznaje da ono što mu je bilo naviještano kao suvremenost, odjedanput to više nije. Gadno su poljuljani temelji na kojima ta suvremenost počiva. Obično po prvi put čuje o mnogim pojedinostima iz života ličnosti zastupljenih u knjizi. Zaprepasti se zbog iznesenog. U svjetlu tih novih otkrića shvati da su mnogi govorili samo iz kuta svojih kompleksa, urođenih nedostataka i neobuzdanog životnog stila. Nipošto to nije bila potraga za nečim uzvišenim, pokušaj donijeti dobro drugome oko sebe.

Istina, bilo bi dobro da su autori u pojedinim segmentima manje docirali, a više iznosili činjenice. Kao da im je čudno da netko može zastupati i nakaradne ideje. No, zbog čega to ne bi bilo tako? Rođeni smo slobodni i možemo činiti što hoćemo. Na ovim riječima čestitali bi mi mnogi iz knjige. Ali, treba dodati i sljedeće: svatko će jednoga dana odgovarati za svoje postupke. S ovim bi se već puno manje složili.

Vidim kako lete naljepnice: konzervativizam, liberalizam. Tako mi je svejedno. Nisam ni jedno ni drugo, a jesam i jedno i drugo. Sve ovisi o tome što stavljamo u središte točke motrenja. Arhitekti kulture smrti stavili su ništavilo i prazninu, oni drugi vjeru u Boga. Prvi su se nazvali liberalnima i drugima prilijepili naljepnicu konzervativizma. Imaju pravo ako je smisao života pobuna protiv Boga i vrijednosti koje od njega ističu. Na njihovu žalost to nije. Takav stav prijevara je učinjena još na početku svijeta i zbog toga svatko onaj tko joj se priklanja ustvari je konzervativan, čuva nešto što bi trebalo biti iskorijenjeno. Svi drugi su liberalni, jer žele da sloboda oplemeni nas i naše postojanje.

Mislimo li da gore izrečeno ne odgovara istini? Promotrimo sve kroz još nekoliko plodova koje su nam namrijeli arhitekti kulture smrti: spolna revolucija, ozakonjenje pobačaja, istospolni brakovi, poticanje eutanazije. Ne vjerujem da je ovo liberalizam. Tako su se ljudi vladali dok su još živjeli u pećini, da bi tek uz mnogo truda stigli do stupnja kada su spoznali što je to uljudba u svim svojim značenjima.

Hoćemo li dopustiti da nam povijest ode u ovom krivom smjeru? Autori se uzdaju u zagovornike kulture života koji nastoje na pravilan način shvatiti druge oko sebe i Boga kojemu svi zajedno težimo. Tek će tada misli u našoj glavi biti čiste i bistre te će poteći poput gorskog potoka bez obzira koliko različite bile.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. siječnja 2008., 20.30 – 21.15