Branimir Lukšić, Nedovršena Hrvatska, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2008.

Nakon kraćeg puta po Herceg Bosni sjedim u sobi i u rukama držim ovu knjigu. Na naslovnici slika Kristijana Krekovića Hrvatska smrt 1945. Je li nam doista tako crno ili nam Lukšić želi poručiti nešto drugo?

Knjiga je poglavito sastavljena od predavanja koje je pisac držao na različitim stranama. Njima je dodano i nekoliko prosudbi o knjigama koje su u duhu njegovih predavanja. Zajedno čine skladnu cjelinu, jer su stvarani pomoću razmišljanja o određenim stvarima i pojavama, a ne pomoću pukog nabrajanja činjenica.

Kao i obično, hrvatski prodani tisak, u oba značenja te riječi, nije o pojavku ove knjige izvijestio šire čitateljstvo. A trebao je. Slaba je obrana da je izdavač s ove ili s one strane granice, iz Mostara. Iste nas brige more, da ne kažem isti smo narod, jer to nekima smeta. Lukšić, naprotiv, nije takav. On dobro osjeća u kom grmu leži zec pa unatoč šutnji javnih glasila žestoko progovara hrvatskom puku s obje strane granice.

Hrvatska država nastala je u Domovinskom obrambenom ratu. Sad, što neki trabunjaju o antifašizmu, partizanima i sličnome, njihova je stvar. Međutim, nije još sve dovršeno. Komunizam je i nadalje među nama, udružen sa silama koje su 1945. razoružanu hrvatsku vojsku i nevoljni hrvatski puk predale u ruke razularenim i krvožednim komunistima. Radilo se o stotinama tisuća žrtava. Danas bi htjeli taj svoj zločin prekriti time da zaustave oslobađanje hrvatskog naroda u svakom pogledu. Jer on im je trajna opomena da su radili krivo.

Trenutno su, po Lukšiću, tri velike opasnosti za Hrvatsku. Prva je marksizam, u svojoj biti totalitarna i zločinačka ideologija, koja nije samo politički sustav, nego i način razmišljanja i ponašanja. Komunisti su uvijek bili i ostali u manjini, ali su vladali pomoću zavedene i ustrašene većine. Druga je opasnost jugoslavenstvo koje nikako da ispari iz određenih glava. Danas nam oni koji su kumovali rađanju nesretne Jugoslavije pokušavaju zacrtati smjer prema tzv. Zapadnom Balkanu. Treća je, pak, opasnost nepromišljeno i prebrzo srljanje u Europsku uniju kakva je ona sada. Hrvati su uvijek bili dio duhovne i kulturne Europe, Europe pojedinaca i naroda, ali nikada nekakve Europe naddržave u kojoj se svi tale samo različito. Ostaje nam i nadalje sanjati slobodnu i demokratsku državu.

Posao još nije gotov. Hrvatska je nedovršena. Naš društveni život je onečišćen ostatcima komunističkog načina razmišljanja. Zbog toga umjesto detuđmanizacije trebamo dekomunizaciju. Ne uspijemo li se odhrvati vraćamo se u ozračje slike s naslovnice. A to nam budući naraštaji zacijelo ne bi oprostili.

Hvala Lukšiću što ponovno u nama budi duh koji nikoga ne napada, ali itekako cijeni svoje i tuđe. Duh negdašnjeg bratstva i jedinstva, duh Zapadnog Balkana, daleko je od toga. On nas suprotstavlja jedne drugima i ponovno tjera u nesreću. Zbog toga ga treba protjerati ne samo iz naše, nego iz svih sredina. Ali, najprije nam je pomesti ispred naših vrata. Kako, pa pogledajmo u ovoj knjizi Branimira Lukšića.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Nadijevanje imena ulicama i trgovima nije izvršavanje neizbježne obveze, već je to utiskivanje u našu svijest određene osobe ili povijesnog događaja preko prostora u kojem živimo ili gdje se odvija naš društveni život. Komunizam je to dobro znao pa je temeljito obavio posao. Nešto su otpuhnula nova demokratska vremena, ali je nešto i ostalo. Među tim ostatcima je i Trg maršala Tita koji je zauzeo jedan od najljepših trgova u Zagrebu. Da stvar bude još gora, taj trg resi i Zdenac života. Na zdravlje! Profesionalni revolucionar i jedan od 10 najvećih svjetskih zločinaca, ruga nam se u lice.

Sve ovo i još mnogo toga Jure Vujić nije mogao otrpiti pa je napisao ovu knjigu. A započeo ju je, po osobnom priznanju, sasvim slučajno. Spuštao se s Gornjeg grada Zagreba prema onom donjem. Divio se ulicama, zgradama, povijesti. A onda mu je pred očima bljesnula zlokobna pločica Trga maršala Tita. Sjeo je da dođe k sebi, jer već je bio zaboravio na ovu rugobu, te odlučio obići četverokut ovog trga i simbolično stati na svaki njegov kut razmišljajući o lažima idola i mitova titoizma koji nikako da ispari iz nekih hrvatskih glava.

Knjiga je pisana na znanstvenoj i politološkoj razini. Donosi bitne činjenice o titoističkoj totalitarnoj vladavini i tako mlađim naraštajima kazuje kakvo je bilo to vrijeme, da bi oboružani tom spoznajom, zajedno sa svima drugima lakše razumili neka trenutna kretanja u hrvatskom društvu, potaknuta milom ili silom. Lako će je razumiti i prosječno obrazovan čitatelj, što joj daje bolji i širi prijem.

Na prvom kutu trga, ili u aktu prvom kako to naziva Vujić, razmišlja se što je to zapravo titoizam, tko je Tito, kakvi su državno-pravni i politički temelji njegove Jugoslavije. U drugom aktu govor je o titoističkom federaliziranom totalitarizmu, kao i o kulturnom algoritmu titoizma. Akt treći razglaba starijima dobro poznate zablude: samoupravni socijalizam; nesvrstani. Posljednji, četvrti akt, razmatranje je o diktatorskom Titovom položaju, obmanama liberalizacije, kao i o staljinizaciji titoističke Jugoslavije. A onda dolazi epilog. Navest ću naslove koji sve govore: Bleiburški genocid 1945.; Titoističko genocidno zakonodavstvo; Prisilna kolektivizacija; Masovno iseljavanje i izvoz političkih protivnika; Titoističko rješenje vjerskog pitanja; Proganjanje katolika i muslimana; Policijski teror, likvidacije i progon političkih protivnika. Mudromu dosta.

Iako ova knjiga nemilice razotkriva veliku titoističku obmanu, o njoj se ne govori u razvikanim javnim glasilima. Potpala je pod njihov novi način obračuna s neistomišljenicima čiji su argumenti jači: šutnju. Nadaju se time Tita što duže zadržati u hrvatskom mišljenju, da bi preko njega lakše upravljali hrvatskom sadašnjošću. Zbog toga nam između ostaloga nastoje ponovno uvaliti Bijelo dugme. Kao, to je stari poznati sastav, odlične svirke, jednostavno klasika. Vujić spominje da su Titu svirali Novogodišnji koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu 1975., da je njihov idejni vođa Goran Bregović dugogodišnji član SKJ, da su stihovi njegove skladbe »Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš«, izvorno bili bogohulni, pa ih zbog gadosti ne ćemo navoditi. Revolucija teče, rekao bi zabludjeli Marks, koji je mrzio i progonio razne narode, između ostalog i hrvatski za kojeg je rekao da je otpadak.

Vujić ne samo znanstveno pošteno, već i građanski hrabro progovara o temama koje su još uvijek u Hrvatskoj nekako zabranjene. On to ne priznaje i razmiče granice slobode. Pomozimo mu u tome i čitajmo ovu izvrsnu knjigu. Razumije se, preporučimo je i drugima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. kolovoza 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Pero Simić, Tito. Fenomen stoljeća, Večernji list, Zagreb, 2009.

Čim sam uzeo u ruke ovu knjigu podsjetila me na one mnogobrojne knjige iz komunističkog doba: bogato opremljene i s naslovnicom na kojoj se koči veliki lik druga Tita. Ipak, ova je sadržajem drukčija. Unatoč tome držim je naopako okrenutu na svom radnom stolu, jer mi se ne da gledati u sliku čovjeka kojemu su na sprovod došli mnogobrojni svjetski državnici i koji će zacijelo ostati upamćen kao jedan od spektakularnijih u novije doba. A čime je on to zaslužio?

Pero Simić stilom vrsna novinara priča priču o čovjeku koji je svoj život započeo u siromašnom hrvatskom Zagorju. Uspio je završiti tek nižu pučku školu, jedan je razred čak ponavljao, kasnije je završio dva razreda šegrtske škole i postao pomoćni mehaničar, odnosno bravar. Bio je nekada ministrant i u tim je godinama, po vlastitom priznanju, postao bezbožac zahvaljujući svećenikovoj pljuski za neki prijestup. Ipak, svijet ga pamti drukčijeg. Za razliku od društva u kojem se kretao, imao je zapažene aristokratske manire. Izvrsno je mačevao, dobro je dresirao i jahao plemenite konje, svirao klavir, plesao razne poznate plesove, nosio mondene rukavice od najljepše kože, protjecanje vremena gledao na zlatnom satu. Uz sve ovo uzorno je govorio i pisao njemački i ruski, dobro je svladao češki i engleski, djelomično poljski, esperanto i kirgiški jezik. Ali je od svega najlošije govorio hrvatski. Ovakvi životni obrisi bili su i jesu plodno tlo za razne teorije o njegovom pravom podrijetlu i pripadništvu. Sjetimo se da na njegovom grobu velikog komuniste uopće nema petokrake. Klatario se svijetom i nastojao održati u sedlu do poznate 1948. Tada zbog crta iznijete naravi okreće leđa Staljinu i utemeljuje »titoizam«, bezgranični kult u svoj lik i djelo. Budući da je volio raskoš i da ga je zbog svojih sebičnih probitaka prigrlio Zapad, mrvice s tog stola dopadale su i njegove nevoljne državljane, tako da se ipak živjelo drukčije nego u ostalim komunističkim zemljama.

Titov put do prijestolja gotovo od samog početka išao je preko leševa. Za političku karijeru spreman je bio sve dati, što se jasno vidi iz odgovora susjedi Terezi koja ga kori zbog vucaranja po zatvorima (str. 65.). Mukotrpan, ali strelovit, uspon počinje njegovim dolaskom u Moskvu 1935. Naumio je postati generalni sekretar KPJ. Uspio je, samo što je u toj bespoštednoj borbi stradalo oko 800 njegovih sudrugova. Za mnoge od njih pisao je karakteristike i sam se nudio da piše i za druge, ako treba. Nakon toga bi ih zauvijek nestajalo na krvavim putovima NKVD-a.

Žene je trošio poput sapuna. One koje je vjenčavao napuštao bi, pa taman otišle i u smrt, ako bi mu u danom trenutku postale smetnja za neki novi napredak u karijeri. S posljednjom, od koje je bio stariji preko 60 g., nije se uspio vjenčati jer ga je pretekla smrt.

Ovakav odnos prema ljudskim bićima Titu je pomogao da u svibnju 1945. donese, po hrvatski narod, tragičnu odluku. Potpukovniku Ozne Jefti Šašiću naredio je da krene u Sloveniju i Austriju i prenese njegovu naredbu komunističkim komandantima da se zarobljenici pobiju (str. 221. - 222.). Tako je i bilo, zahvaljujući engleskoj spremnosti da mu izruče te zarobljenike mimo svih ratnih konvencija.

Izvukao sam iz knjige samo nekoliko temeljnih misli. Ona je puno više od ovoga, Titov životopis koji drugi ne će moći preskakati u svojim istraživanjima. Pero Simić pisao ga je čak oko 2 desetljeća i napisao ga odlično. Učinio je to poglavito na temelju beogradske i moskovske arhivske građe. Zbog toga njegova knjiga ima jake crte znanstvenosti. Nigdje Tita ne naziva zločincem, to sami zaključujemo kad dočitamo što je napisano. Visoka razina iznesenog ponešto opada u njezinom zadnjem dijelu koji se bavi sintezom Titove politike prema narodima u Jugoslaviji. Tu Simić počinje naglašavati zakinutost Srbije, klizeći u nacionalizam, zaboravljajući da i drugi narodi imaju svoju priču.

Ovu knjigu zaista treba pročitati. Kratko rečeno dostojanstvenim stilom i jezikom razgolitila je Tita i bacila ga na smetlište povijesti. Ako nikada nismo držali knjige o Titu na svojim policama, držimo ovu i ne stidimo je se drugima pokazati.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII, 9, Tomislavgrad, rujan 2009., str. 23.

Mladen Lojkić, Kletva kralja Zvonimira, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Tvrdo ukoričena knjiga s oko 400 stranica traži od nas jako htijenje uzeti ju u ruke. Međutim, kad smo to učinili već na prvim stranicama spoznamo da nismo pogriješili. Lojkić piše o temama koje bi nas sve trebale zanimati, ali na način potpuno suprotan od onoga na koji je većina naučila. Razglaba o našoj povijesti od najranijih dana pa sve do događaja koji su bili u tijeku prilikom slanja knjige u tisak. Mislimo li da je ovo malo preuzetan zadatak? U ovom slučaju ne bih se s tim složio.

Nešto prije Kletve kralja Zvonimira autor je objelodanio djelo Vladari svijeta. Ono raspravlja o stvarnim silama koje utječu na našu povijest ili sve daju da bude po njihovu. Ne boji ih se, nego ih samo želi raskrinkati i izvući na svjetlo dana gdje oni kao djeca tame gube svoju moć. Nekako je logično da se nakon jedne takve knjige dadne na pisanje njezina nastavka, zadiranja u događaje bitne za opstojnost svoga naroda.

Iako se u ovom slučaju ne radi o suhoj povijesnoj studiji, djelo je opremljeno svim potrebnim rekvizitorijem. Tu je osnovna literatura i kazalo imena. Nekako se podrazumijeva da koristi i bilješke. Stil je britak i jasan, jezik pročišćen. Sve je to još jedan razlog više da se upustimo u pozornije čitanje.

Nakon riječi urednika, recenzije i pjesme »Moja domovina«, Slijedi prvo poglavlje koje nam donosi najviše novoga. Autor se hrabro upušta u razmatranje tko su zapravo Hrvati i kako je tekla povijesnost njihova hoda na kugli zemaljskoj. Dokazuje da su Hrvati jedan od najstarijih europskih naroda (24.000 godina). Stariji su samo Baski (40.000 godina). Domovina hrvatskog naroda je Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Odatle su se širili na sve strane, pa i prema iranskim visoravnima gdje su nađeni hrvatski tragovi i zbog toga se držalo da su Hrvati odonuda došli. Istina, držali su to već prije hrabri u iseljeništvu, u zauzetoj domovini bilo je tek u srcima, ne i na javi. Lojkić se ne da smesti pa argumentima zaključuje da i u Isusovoj krvi ima hrvatskih tragova. Jedna od njegovih pra, pra... baka bila je Hrvatica. Ima i drugih zanimljivih zaključaka, ali prostor je premali za navesti ih. Uglavnom, autor nemilosrdno ruši južnoslavensku teoriju po kojoj su Hrvati u svoje današnje krajeve došli tek u 6, 7 st. prilikom velike seobe naroda. Tada su se počeli krštavati i primati kulturu, dotle su jednom riječju bili neki zatucani narod iz karpatskih kaljuža. Za Lojkića ništa od toga nije istina. On dokazuje da su Hrvati posjedovali visoku civilizaciju i u svojoj domovini i u krajevima kamo su se raspršili, te da su odmah primili kršćanstvo. U tome im je pomogla njihova jednobožačka vjera zaratustrizam.

Zbog ograničenosti prostora i boljeg poznavanja teme recimo kratko da se drugo i treće poglavlje bavi hrvatskom poviješću od Isusovih vremena do današnjih dana. Ispravlja dosadašnja uvriježena mišljenja i trudi se hrvatskoj povijesti dati veće dostojanstvo. Četvrto, završno poglavlje, govori o našim današnjim danima. Razmatra našu opstojnost u svjetlu opstojnosti čitavog svijeta. Neki bi rekli, nepopravljivi desničar.

Lojkić nije povjesničar po struci, što mu ne smeta napraviti izvrsno povijesno publicističko djelo. Ono je puno podataka i saznanja. Vrijeme će pokazati koliko je bilo u pravu. Sada je nemoguće niti reći da je to tako niti ga pobiti. Lojkić je krenuo putem traženja prave, a ne političke istine, kako je to bilo i jest s južnoslavenskom teorijom. Istraživanja koja su provodili neki drugi, neovisno o ovoj knjizi, već su dokazala neke njezine zaključke, a oni upućuju na sljedeće. Očito je da se o ovoj knjizi mora i da će se morati govoriti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 27. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Dragutin Pavličević, Hrvati i istočno pitanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Neobično mi se svidio podnaslov knjige: Između »ostatka ostataka« i »oživljene Hrvatske«. On ustvari objašnjava i temeljnu piščevu namisao, a ta je pobuditi u nama snagu na nove pobjede. Dok su redom jedan za drugim padali narodi na osvajačkom putu silnih Osmanlija, jedan narod odlučio je oduprijeti se. Pogađamo, radilo se o Hrvatima. Borba se vodila stoljećima, teško se krvarilo, ali hrvatski je narod obranio svoju slobodu i ujedno slobodu mnogih u Zapadnoj Europi. A ti mnogi umjesto da se zahvale, predali su se spletkarenju i borbi za svoje sebične probitke.

Autor u knjizi najprije govori o historiografskim odrednicama tzv. Istočnog pitanja. Ono je dugotrajan i složen povijesni tijek. Vremenski raspon mu seže od poraza osmanlijske mornarice kod Lepanta 1571. do grčko-turskog rata i mirovnog ugovora u švicarskom gradu Lausannei 1923. Osmansko carstvo prostiralo se na tri kontinenta, pa se i Istočno pitanje dijeli na europsko, afričko i azijsko. Mnogi narodi su se osamostalili i ponovno osnovali svoje države, dok su neki i dalje ostali podjarmljeni (Kurdi, Čečeni...). Ni Hrvatima nije išlo lako. Tek su 90-tih godina prošlog stoljeća oživjeli svoju državu i otada bi se sustavnije trebali brinuti oko konačnog završetka Istočnog pitanja. Kažem, trebali.

Nakon predstavljanja teme, Pavličević govori o Istočnom pitanju u europskim i svjetskim okvirima (1566. - 1923.). Donosi prve poraze Osmanlija u 16. st., a jedan od njih svakako je onaj kod Siska 1593., te nas vodi kroz daljnje slabljenje osmanlijske carevine. Uvevši nas tako još dublje u problematiku Istočnog pitanja, autor se vraća na hrvatsku ulogu u borbama podjarmljenih naroda za slobodu. Počinje s 1415., a završava s 1593. Sisačka pobjeda novo je razdoblje u borbi ne samo Hrvatske, nego Zapada protiv Osmanlija. Autor ga prati do mira u Svištovu 1791. Svima je očito da je blizu kraj nemilosrdnim osvajačima. Kako raspodijeliti njihovu krvavu baštinu? U zadnjem, petom, poglavlju knjige podrobno se iznose hrvatska nastojanja rješavanja Istočnog pitanja. Na žalost sve to nije ni do danas gotovo. Iako su izgubili najmanje 3/4 pučanstva, više od polovine ozemlja Hrvati ne dobivaju sve svoje negdašnje zemlje nazad, kao što to dobivaju drugi okolni narodi, a da se ne govori o Srbiji koja se čak uvećava. Pavličević dobro zaključuje da se Hrvatska našla na svojevrsnom povijesnom procijepu. Istok je vidi na Zapadu, a Zapad je vidi na Istoku. Zbog toga zadatak današnje ili oživljene hrvatske države treba biti sva ta otvorena pitanja konačno dovesti do kraja. Zacijelo to ne će ići lako. Bosna i Hercegovina ostala je za Hrvate veliko, nedovršeno pitanje. Najprije su se Osmanlije preko nje, istjeravši Hrvate katolike, zabili u trbuh hrvatske države, a u novije vrijeme to isto učini i tzv. Međunarodna zajednica Republikom Srpskom. Na djelu su ponovno bili isti igrači, kao i onda kada je žarila i palila velika turska carevina.

Ovo je jedna od knjiga koju bi trebao imati svaki hrvatski dom. Bez imalo patetike, a uz obilje povijesne građe i logičnih zaključaka, pruža nam dobar ključ za razumijevanje ne samo naše povijesti, nego i naše sadašnjosti. Potražimo je, dakle, iščitavajmo i razmišljajmo o njoj.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 20. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. - 1940., Metropress, Zagreb, 2008.

Dok sam bio u pučkoj školi, na malom odmoru ostajali bismo u učionici. Iz zabave sam redovito spužvom gađao Titovu sliku. Osjećao sam da u svezi s njim nešto nije jasno. U školi su nam govorili jedno, a kod kuće je bila šutnja i prezriv odgovor: »Pusti to«. O čemu se radilo?

Sjetio sam se ovoga pročitavši Eiletzovu knjigu. Predamnom je izronio vođa čopora u svoj svojoj »veličini«, onakav kako sam odrastajući predosjećao da jest, ali nisam imao dokaze, samo sam zaključivao po djelomično saznanoj vučjoj raboti. Slušam danas šutnju hrvatskih javnih glasila. Za njih Titove moskovske godine nisu prvorazredno otkriće, nego je to kapa na glavi nekog mladića. Oni bi htjeli nešto prokazati, baš kao i Tito spomenutih godina. A za to se dobiva nagrada.

Tito je za svoje doušničko djelovanje u Moskvi 1935. - 1940. nagrađen mjestom sekretara CK KPJ. Netko bi rekao da je uspio. Naizgled jest. Otišao je s tim ciljem u Moskvu i vratio se nazad obavljena posla. Međutim, ostavio je ne samo krvave, nego đavolske tragove. Pri punoj svijesti stavio se na raspolaganje zloglasnom NKVD-u. O svojim prijateljima, poznanicima, drugovima kako su se međusobno zvali, pisao je karakteristike. Čak je i tražio da ga podsjete ako ih za još nekoga treba napisati. A zbog tih karakteristika glave su lagano frcale, računa se da je stradalo oko 800 jugoslavenskih komunista. Bilo je dovoljno da Tito napiše da sumnja, da mu se čini i nekoga bi pojela noć. Na taj način raskrčio si je put prema željkovanom položaju. Čak ga je i Staljin pohvalio rekavši da je Tito molodjec, da je sve svoje protivnike pobio. Ipak, kad si u vučjem čoporu i samom ti se loše piše. Tito je jednoga dana optužen. Glava mu je visjela o koncu. Znao je on dobro o čemu se radi, pa mu je kosa pobijelila za jednu noć. Spasio se zahvaljujući svojim pajdašima iz NKVD-a. Paničan strah od likvidacije kasnije mu je pomogao. Godine 1948. usprotivio se Staljinu. Zaigrao je na sve ili ništa. Smiješno i žalosno, ima ih koji i danas trabunjaju o njegovom tadašnjem vizionarstvu.

U knjizi ne piše, ali prisjetimo se ovdje Titova pogreba. Sjatili se državnici sa svih strana svijeta. Stajali su pred odrom čovjeka koji se čitav život borio za zvijezdu, ali je nije stavio na svoje posljednje počivalište. Komu je pripadao i tko danas vuče konce iz sjene?

Nakon zauzimanja vlasti u novoj Jugoslaviji, Tito nije ostao dužan onima koji su ga spasili, ali ni onima koji su mu smetali u dolasku na prijestolje. Prve je nagradio, a druge zajedno s ukućanima, rodbinom, prijateljima... poslao u zloglasne logore na Golom otoku i Sv. Grguru. O tome govori drugi dio knjige. Tu je Staljinov učenik pokazao što je naučio. Eiletz kaže da je nadmašio učitelja.

Tito nije bio sam. Podržavali su ga različiti na svim društvenim razinama. Sjetimo se Bakarića, Krleže, Murtića, da ne nabrajamo dalje. Na žalost nije to zamrlo ni danas. Duh i ideja čopora živi. U hrvatskom društvu nije provedena lustracija i oni koji su se opijali i opijaju idejama vodiljama komunista što se s Titom nađoše u Moskvi u i oko zloglasnog hotela Luks zauzimaju odgovorne položaje u društvu. Odatle siju svoju vučju duhovnost. A ona je tako hladna, neljudska, titoistička, da je to za ne povjerovati.

Autor Silvin Eiletz ništa nije gradio na temelju rekla-kazala. Sve o čemu govori zasniva na 389 stranica dokumenata pronađenih u arhivu RGASPI u Moskvi. Preslik najvažnijih dokumenata donio je i u knjizi. Kolikogod se neki trudili umanjiti uspjeh njegovog otkrića, poslije ove knjige više nikada ništa ne će biti isto. Došlo se do pravih temelja Titove ličnosti. Njih ne može uljepšati govor ni o kakvim njegovim postignućima, jer i ta postignuća imaju svoje naličje. Hvala autoru što nas je počastio ovom knjigom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. veljače 2009., 13.15 – 13.45

Ayaan Hirsi Ali, Nevjernica, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

Knjiga s nešto više od 400 stranica krije život žene koja se odlučila pobuniti. Rodila se u Somaliji u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji. Život je tekao ustaljenim tijekom. Učili su je pokornosti klanu i muškarcima, pokornosti Alahu, spolno je osakatili, pripremali za dogovorenu udaju. Otac je bio socijalist pa su ipak neke namisli tuđe tradicionalnom muslimanskom društvu prodrle u njezinu obitelj i život. Tome je pripomogla i majka koja nije mogla podnijeti prisilnu udaju pa se na jedvite jade rastala i preudala. Naravno da joj društvo to nije zaboravilo. A novi muž je često bio izočan, jer je po Africi širio marksističke namisli. Na kraju je napušta i uzima si drugu. U maloj Ayaan polako raste bunt, a da ona toga nije ni svjesna.

U čitavoj knjizi najnepogođeniji je naslov. Čitatelja neprestano dovodi u zabludu. Nisu Ayaan dvojbe u Boga odvele na drukčiji put od uobičajenoga puta muslimanske žene, već je to bilo razmišljanje o osobnom dostojanstvu i slobodi. Vjera i nevjera došla je tek posredno. Odbacujući razmišljanje muslimanskog društva, Ayaan je odbacila i Boga za kojeg to društvo neprestano tvrdi da je u njegovom temelju. Priklonila se tzv. zapadnjačkom načinu razmišljanja kojim se počela nadahnjivati još u srednjoj školi čitajući najobičniju lektiru zapadnih srednjoškolaca do koje je mogla skrivećki doći. Čudila se tom razmišljanju, ali je nastavila čitati i zanimati se za taj svijet. Nije ovdje mjesto razglabati koliko je uspjela shvatiti to društvo i što je ono uistinu. Recimo samo to da prosvjetiteljstvo drži nečim oslobađajućim za Zapad i da priželjkuje nešto slično u muslimanskim zemljama.

Našavši se jednoga dana u Frankfurtu čekajući vizu za Kanadu gdje se trebala skrasiti u dogovorenom braku, odlučuje uzeti život u svoje ruke. Bježi u Nizozemsku kidajući sve veze sa svojom obitelji. Naravno, nastaje potjera, a ona se uporno skriva. Ipak, uspijevaju je pronaći. Pristaje na klanovsko suđenje. Ne iskorištava pruženu ruku i obitelj je se odriče. Naizgled je potpuno slobodna, ali se boji ubojstva jer je otpadnica od svoje vjere i klana. Dobro se sjeća naučavanja muslimanske braće potpomognutima novcem od nafte bogatih Saudijaca. Nekada je i sama slijedila slična naučavanja. Uspijeva dobiti boravak u Nizozemskoj i posvećuje se radu s izbjeglicama. Često je to i sama bila zbog raznoraznih građanskih ratova. Igrom slučaja ulazi čak i u nizozemski parlament. Govori o suvremenom muslimanskom društvu, položaju žena u njemu. Prijete joj, ali se ona na to ne obazire. Vlada joj dodjeljuje policijsku zaštitu. A onda se događa zločin. S nizozemskim redateljem Theom van Goghom snima kratki, ali eksplozivni film, Pokornost, prvi dio. U njemu između ostaloga izjavljuje da je Kuran djelo čovjeka, a ne Boga. Također kaže da »Modernizacija islama i njegova prilagodba suvremenim idealima zahtijeva dijalog s Bogom, pa čak i neslaganje s Božjim pravilima; ali onako kako je islam osmišljen, svako neslaganje s Bogom drznički je čin jer pretpostavlja ravnopravnost s Njime.« (str. 377.) Redatelja muslimanski emigrant ubija nasred ulice, hicima iz pištolja. Na kraju mu na prsa nožem pribija pismo za Ayaan. Taj događaj odjeknuo je svijetom. Danas Ayaan Hirsi Ali živi u Americi, jer su joj bili uskratili nizozemsko državljanstvo. Njezina borba ide dalje.

Ovu knjigu zacijelo treba pročitati. Ne mislim pritom na to da kažemo: eto, takvi su ti muslimani. Mislim na to da treba prepoznati krik ugnjetenog čovjeka kraj sebe. A on jednako dolazi iz muslimanskog, kršćanskog, židovskog, zapadnjačkog... svijeta. Samo su oblici različiti i ništa više.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII, 1-2, Tomislavgrad, siječanj-veljača, 2009., str. 23.;  Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 6. travnja 2009., 13.15 – 13.45

Petar Janjić – Tromblon, Žedni krvi, gladni izdaje, Laurana, Zagreb, 2004.

»Pjevali smo borbene i domoljubne pjesme uvijek kad smo odlazili na borbene zadatke, kao kada bi obični ljudi odlazili u svatove.« (str. 44.)

»Vukovar su svi napadali. Vukovar su svi branili. Vukovar su svi i voljeli i mrzili. Vukovar su jedino svi iznevjerili i izdali osim nas jadnika koji bi, da treba, ponovo iste korake učinili ne razmišljajući niti trena.« (str. 262.)

Naveo sam ovih nekoliko rečenica da nas jednostavno ubace u duh knjige. Ona nije preuzetno pisana i nije ju pisao netko tko ima istančano čulo za riječ, jezik, pripovijedanje. Namjesto toga ona vrvi od potrage za istinom pa ma kakva bila. A ta istina je drijemala u piscu i nije se posebno isticala. Probudio ju je Domovinski rat i ona je odlučila obraniti svoje. Na kraju svega odlučila je obraniti to obranjeno. Protuslovlje? Ma, ne!

Hrvatski branitelji mnogo su se bolje snalazili u ratu nego li u miru. Ni Janjić nije bio iznimka. U ratu dobiva nadimak Tromblon i cijene ga čak i neprijatelji, a u miru ga guraju u stranu, »jer se ne zna naviknuti«, kažu oni. Ne ostaje im dužan. Bori se protiv njih iako ga to više boli nego ono što je proživio tijekom rata. Zanosi su došli na kušnju. Treba biti tvrđi nego kad se vojevalo. Tada su te zbog zanosa tapšali, sada zbog toga od tebe okreću glavu.

Janjić je opisu Domovinskog rata prišao subjektivno, što ne znači da je to nedostatak ove knjige. Subjektivnost je radije njezina kakvoća. Imamo prilike saznati o ratu iznutra, od djelatnog sudionika, onoga s prve crte gdje smrt i život igraju varljivo kolo. Čak i onda kada se s njim ne bismo do kraja složili, ne možemo na sve odmahnuti rukom. Njegovo bojno djelovanje zacijelo je prijeporno samo za Haški sud ali ne i za hrvatski narod. O političkim ocjenama dalo bi se pričati, ali i to je dokaz razmišljanja jednog uzornog vukovarskog bojovnika. Događaji su nosili previše lica da bi se u čitavoj gužvi tako lako moglo razaznati koje je od tih lica pravo. Nose ih, na žalost, i danas. Oni iz zavjetrine guraju se u prve redove, a Janjiću i sličnima namjenjuju zaborav. Ta kako bismo inače ušli u Z. Balkan ili neka druga udruženja, tako draga našim odnarođenim pojedincima.

Priča se naglo zaoštrava Janjićevim ranjavanjem i kasnijim zarobljavanjem. Treba zaista imati jak želudac pa ustrajati u čitanju tih dijelova knjige. Trenutni pobjednici divlje su slavili svoju Pirovu pobjedu. Na razne načine tjelesno su lomili zarobljene branitelje želeći ih slomiti i duhovno. Međutim, to im nije uspijevalo. U djelima branitelja ležao je smisao i to ih je iznutra grijalo.

Uz one rečenice na početku istakao bih još nešto. Janjić spašava ranjenog neprijateljskog vojnika (str. 125. – 126.). Idući na razmjenu nosi sa sobom krunice napravljene u logoru u Sremskoj Mitrovici, iako je svjestan da bi ga to moglo skupo stajati ako bude otkriven (str. 217.). Dva su ovo događaja koja su njemu i ostalim bojovnicima davali snagu u teškim časovima. Čuvali su ih od mržnje, uništenja i pretvarali ih u pobjednike i onda kada su bili u zarobljeništvu.

Janjić je bez suvišne osjećajnosti i bojovnički nepokolebljivo opisao težinu slavne bitke za Vukovar. Duhom pisanja bliz mu je Ivica Đovani Matešić – Jeremija. To je ono hrvatsko ratno pismo koje u isto vrijeme svjedoči i budi nadu. Nema ispraznog hvaljenja prijeđenim ratnim putom, već je u potki krik protiv nepravde koja se još događa. Taj krik ne da hrvatskom narodu uljuljkati se u misao da je sve iza nas. Još nas mnogo pobjeda čeka na našem zajedničkom putu. A za to je najprije potrebno, poput Janjića, pogledati istini u oči.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. travnja 2006., 21.00 – 21.45

John Coleman: Diplomacija prijevarom, Detecta, Zagreb, 2005.

Knjiga diplomacija prijevarom pokušaj je njezina pisca dr. Johna Colemana prodrijeti u pozadinu svjetskih zbivanja. Doživjela je veliki uspjeh kod hrvatskih čitatelja, nerijetko je vodeća na ljestvici čitanosti. Ono što se kao sržna nit provlači kroz čitav njezin tekst jest »novi svjetski poredak«. Sastavljena je od 12 poglavlja kojima prethodi predgovor, a zaključuju ih ilustracije, literatura i izvori te kazalo imena i pojmova. Potrebno je još spomenuti da je ova knjiga izvrstan nastavak knjige istoga pisca pod nazivom Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300.

Pisac počinje time kako trebamo obratiti pozornost na Ujedinjene narode koji su velika opasnost jer predstavljaju pokušaj stvaranja svjetske države odnosno svjetske vlade. Time se u prvom redu bave Komitet 300 i Iluminati. U tu svrhu stvorena je Liga naroda, a poslije Ujedinjeni narodi. Današnji izvršitelji njihovih nauma jesu britanska i američka vlada. U pozadini svega je, pak, britanska kraljevska obitelj. Da bi mogli nesmetano provoditi svoje naume u djelo, pokušavaju steći nadzor nad svjetskim nalazištima i tokovima nafte. Zbog toga je i pokrenut »Okrutni i nezakoniti zaljevski rat«, a američka naftna politika u inozemnim državama ima pljačkašku narav. Po zlu je naročito poznat Rockfeller. Pomoću multinacionalnih tvrtki pljačka ne samo druge narode, nego i američki narod. Da bi se Arapi držali pod nadzorom, Židovima je dopušteno osnovati svoju državu. Naume za stvaranje novog svjetskog poretka razrađuje Institut Tavistock za ljudske odnose. Donijeli su genocidni naum pod nazivom Global 2000. Njime zagovaraju usmrćivanje više od 500 milijuna ljudi do 2010. Da bi se što prije stvorilo svjetsku vladu, vode se tajni pothvati. Jedan od njih jest dovođenje boljševika na vlast u Rusiji. Napad na Panamu i uhićenje generala Noriege otkrilo je svu pozadinu: kriv je jer nije dopustio pranje novca. Novi svjetski poredak okušao se i u Jugoslaviji. Srbiju je za napad pripremao London. Još 7. svibnja 1915. obećali su Srbiji, s vremenom, pripajanje BiH i širok pristup Jadranskom moru. Umorstva su omiljena metoda uklanjanja suparnika. Narodi se trebaju držati u pokornosti pa se podupiru izrabljivački sustavi, kao što je kastinski sustav u Indiji. Nadzor nad svojim i tuđim građanima, odnosno nad čitavim svijetom praćenjem rada telefona, faksova, Interneta provode Američka agencija za nacionalnu sigurnost i britanska Državna uprava za komunikacije.

Slika koju nudi Coleman izgleda prilično mračno. Teško je reći je li istinita. Čitatelje privlači novi način gledanja na stvarnost oko nas. Ipak, Coleman nema namjeru obeshrabriti, on poziva na otpor. Poglavito je to otpor zlu, a ne nekom pojedincu ili ustanovi. Oni su krivi utoliko što podliježu tom zlu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. veljače 2006., 21.00 – 21.45

Predrag Matić Fred, Ništa lažno, Vlastita naklada, Zagreb, 2005.

Pročitah u dnevnim novinama prosudbu o novoj knjizi jednog tzv. suvremenog hrvatskog književnika. Radnja: vrijeme neposredno pred II. svj. rat. Ocjena knjige je izbjegnuta, ali se jasno kaže da ne pokušava pružiti bilo kakvu nadu, a ja dodajem da je opora i vulgarna. Predrag Matić Fred napisao je, pak, knjigu koja ga ne svrstava u književnike već u publiciste, pruža nadu, nije vulgarna iako donosi nešto vulgarnosti, izvrsna je i to neuvijeno kažem. S prvom se slaže samo u tome što je opora. Još moram nadodati da je uvelike nadvisuje ne samo u broju tiskanih primjeraka, nego u svome stavu prema životu. Pisac je prošao kroz ono što opisuje i ne »političari«, kuša samo sagledati istinu u nedavnoj prošlosti koja tako utječe na našu sadašnjost.

Vukovar je neizmjerno puno značio u Domovinskom ratu. Zaustavio je neprijatelja toliko dugo koliko je Hrvatskoj bilo potrebno uzeti daha i oduprijeti se. Matić sudjeluje u junačkom vukovarskom otporu. Vraćajući se s godišnjeg odmora svjesno ulijeće izravno u borbe. Uvijek je tamo gdje je najgušće, ne izvlači se, ne igra se junaka iz filmova, čovjek je iz svakidašnjeg života koji prkosno brani svoj dom. Na kraju zajedno s drugima biva zarobljen i odveden u logor. Prošao je Stajićevo, Niš, Mitrovicu. Logor jedan gori od drugog. Hrvatska ih je po oslobođenju prihvatila s cvijećem i sa zahvalnošću. Međutim, san o pravednoj i obranjenoj državi nije se prelio u sadašnjost. Ona je potekla nekim svojim grkim tokovima.

Matićev stil je britak i jasan. Ne trudi se opčarati nas igrom riječi, slikama, zahvatima u psihologiju junaka i sličnim rekvizitarijem. Njemu je više stalo do toga da pronađe istinu i da nam je otkrije. Ne štedi ni samog sebe, a kamo li da bi štedio drugoga. No, uvijek to čini s dostojanstvom, bez želje da nekog povrijedi, bez mržnje unatoč svemu zlu oko sebe. Ne boji se uprijeti prstom ni u proglašene »istine«. Stava je da vukovarska epopeja nije završila 18. već 20. studenoga. Tek tada u jutarnjim satima potpuno je skršen otpor vukovarskih branitelja. Zbog čega onda onaj prvi nadnevak? Matić odgovara da je to zbog toga da bi oni koji su otišli prije stvarnog pada mogli reći da su u Vukovaru ostali do kraja. Nabraja neke od njih i žali ih zbog te ljudske bijede.

Da nam javna glasila nisu ovakva kakva trenutno jesu, Matićeva bi knjiga bila proglašena velikom, nalazili bismo je pri vrhu ljestvice čitanosti, o njoj bi se govorilo, njezine bi se istine razmatrale. Ovako, do nje se dolazi slučajno, ali to opet ne znači da je puk ne čita. U prilog tome može posvjedočiti i to da ove svoje riječi, naime, pišem na temelju njezina trećeg izdanja. Na početku je uredno navedeno kada su pojedina izdanja izlazila i u kolikom broju primjeraka. Današnje razvikane knjige, kao i ona s početka, ne mogu se baš pohvaliti ovolikoj čitanosti. Iako je i sama dobar predložak za izvrstan film, to je i ovim događanjima oko sebe. Javna glasila idu jednim putom, a hrvatski puk nekim drugim. Tko će pobijediti? Odgovorio bih da će to biti oni koji znaju što je zapravo Vukovar.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006.

Postoje knjige koje su javno razglašene, ali ih nitko ne čita, ali i knjige o kojima se javno šuti, a izuzetno su čitane. Tuđmanova knjiga spada u ove potonje. Javnim razglašivačima zamjerila se otvorenošću i znanstvenom objektivnošću. A protiv toga je teško ustati.

Stjepan Mesić, trenutni predsjednik naše države, uvijek je bio pri vlasti. Kada se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća rušio komunizam, odlučio se zaštititi pa je zasjeo na dvije stolice: još 11. listopada 1989. izvješćuje podrobnije Službu državne sigurnosti o društvenim kretanjima u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, kao i o svojim razgovorima s njihovim nositeljima; prema vlastitim riječima, u jesen 1989., na poziv Josipa Manolića, ulazi u HDZ da bi oko Tuđmana »mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom«. (str. 406.) Na ovaj način želio je biti uz pobjednika, ma tko on bio. Nije stoga čudno da je nešto slično ponovio 1997. kada svjedoči na Haškom sudu. Htio je da to bude tajno, ali su novinari sve otkrili i morao je priznati da je zaštićeni svjedok. Kada su neki od njih ponovno o svemu počeli govoriti, Haški sud ih je odlučio goniti. Naravno da ih Mesić nije uzeo u zaštitu.

Promatrajući ovakav profil čovjeka i političara Stjepana Mesića Miroslav Tuđman je napisao sjajnu knjigu. Uzeo je Mesićev pismeni iskaz Haškom tužiteljstvu i njegovo kasnije usmeno svjedočenje te njegove teze, poluistine ili laži nastojao podrobno pobiti. Njegovim riječima nije odmah izravno suprotstavio svoj stav, već dokumente iz različitih izvora koji govore o tome. Tek nakon toga dodao bi svoju raščlambu iznesenog. Uspio je dokazati da niti Mesić govori istinu niti je Haškom sudu stalo do nje. U pozadini je smišljena igra za izjednačavanjem krvnika i žrtve. Razloga je za to puno, a jedan od njih svakako je i taj da se opere prljava savjest. Tzv. Međunarodna zajednica nije htjela spriječiti rat i još se nikako ne može odreći jugoslavenskih i sličnih namisli.

Mesićevo svjedočenje ne bi bilo tako strašno, da na njemu, između ostaloga, nije utemeljena optužba Tihomira Blaškića, teza o »zločinačkom pothvatu« koji je temelj stvaranja hrvatske države, krivnja bh Hrvata koji su podupirali i djelatno sudjelovali u tom »zločinačkom pothvatu«. Mesić izgleda da ne osjeća neku grižnju savjesti zbog svega toga. On se dapače svime hvali i govori da je njegova dužnost bila svjedočiti na Haškom sudu. No, ako se uzme samo navedena činjenica oko njegova sjedenja na dvije stolice tijekom rušenja komunizma, sve je jasno. On nije čovjek i političar koji se rukovodi spoznajom dobra i zla, on je čovjek i političar koji se rukovodi samo svojim osobnim probicima. Zbog toga on sve mijene u svome životu drži nečim prirodnim, nečim čime ne odstupa od svoga ponašanja i stava. Mi bismo rekli: čovjek za sva vremena, sluga pokorni svih vlasti.

Ova knjiga Miroslava Tuđmana budi uspavane savjesti. Netko je ovdje očito kriv, odnosno krivokletnik. Ako nije Stjepan Mesić i Haški sud, onda je Miroslav Tuđman. Objekt je, pak, uvijek isti: hrvatski narod. No, i on ima svojih grijeha: netko je njegov morao birati Stjepana Mesića za predsjednika i netko je njegov morao čitati ovu knjigu Miroslava Tuđmana. Zaključimo da bi bilo strašno da je i hrvatski narod »sluga pokorni«?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Zdravko Tomac, Ponoćne misli, Detecta, Zagreb, 2005.

Mnogi su ljudi sudjelovali u ponovnoj izgradnji hrvatske države. Još prije Franje Tuđmana dalekovidni su govorili o potrebi pomirbe u hrvatskom narodu. On ju je proveo u djelo. Jedan od onih koji su mu se priključili jest Zdravko Tomac, političar i član SKJ. Danas vidimo da njegovo priključivanje nije bilo iz karijerističkih pobuda. Ostao je vjeran politici pomirbe i izgradnje hrvatske države.

U ovoj knjizi Tomac nam otkriva zbog čega je spreman žrtvovati slast i vlast. Zanimaju ga ne samo vanjske, prolazne stvari, već i one dublje, duhovne. Spoznao je da izvan ovog pojavnog svijeta postoji nešto pa ma kako mi to zvali. Zbog toga na ovu njegovu knjigu ne će blagonaklono gledati zagriženi, bojovni bezbošci. No, to ne će biti slučaj ni sa zagriženim, bojovnim vjernicima. Tomac se izražava previše negdje »između« da bi oni to primili s odobravanjem. A ustvari radi se samo o tome da se Tomac, korak po korak, uspinje prema vrhuncu za koji još nema točno ime. Oni otvorena srca, spremni u svakom trenutku pružiti svoju ruku čovjeku koji traži sa zanimanjem će pročitati ono što je Tomac napisao.

Dovršivši čitanje ove Tomčeve knjige nametnula mi se misao da je njezin naslov mogao biti drukčiji, odnosno puno bolji. On jest ove misli zapisivao oko pola noći, ali njihov takav naziv ne budi u nama one misli koje predstavlja sami sadržaj.

A od čega se to zapravo knjiga sastoji? Počinje prologom pod naslovom »Je li Bog stvorio čovjeka ili je čovjek stvorio Boga«. Pogađamo, on se priklanja onome prvome stavu. Nakon prologa dolazi prvi dio »Odrazi ljudskih duša u čarobnom zrcalu«. Tomac u njemu govori o religiji, ateizmu, misticizmu, smrti, ljubavi, istini, slobodi. Drugi dio ima naslov »Ravnajte se prema istini u sebi kao prema jedinoj svjetiljci«. Spominju se dobro i zlo, sreća i nesreća, smisao i besmisao života. »Tumačenje politike«, naslov je trećeg dijela. Tu je govor o ćudoređu i politici, zločinu i zločincima, ćudorednim i nećudorednim političarima. Četvrti je dio zagledan u budućnost: »Kakvo će biti XXI. stoljeće«. Tomac tu, dakle, razmišlja o budućnosti čovjeka i čovječanstva. Epilog sve jasno kaže: »Društvo protiv Boga uvijek postaje društvo protiv čovjeka«.

Pisac je u ovoj knjizi svjestan opasnosti kamo kao društvo i kao čovječanstvo u cjelini klizimo. Izražava skepsu prema globalizaciji i pretvaranju čovjeka u jednoprotežno biće, odnosno u djelić velikog stroja. On je za to da se sačuvaju sve raznolikosti i da kao ljudi postanemo odgovorni prema sebi i drugima. Zbog toga i govori o politici, iako ova knjiga nema nikakvih namjera dijeliti neke političke savjete. Potrebno je, kaže on, zaviriti u skriveno i nevidljivo, mistično i duhovno, u snove i maštanja... da bismo spoznali budućnost čovjeka i čovječanstva.

Rekli smo već nešto o tome što nam Tomac poručuje kao pojedincima. Poslušajmo sada, i time zaključimo, što nam poručuje kao društvu. »Hrvatskoj je potrebna detitoizacija, a ne detuđmanizacija. ... Potrebna je kritika ideje komunizma, a ne samo deformacija u ostvarivanju te, navodno, dobre ideje.« (str. 279.) »Hrvati će opstati ako ne odustanu od svoga domoljublja, svoje kulture, tradicije i svoga identiteta, ako ostanu emocionalno vezani za svoju obitelj, kraj, vjeru i domovinu.« (str. 349.)

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Ankica Tuđman, Moj život s Francekom, Večernji list, Zagreb, 2006.

Dr. Franjo Tuđman obilježio je vrijeme ponovne uspostave hrvatske države, ali i vrijeme prije njezine uspostave. Duboko je osjećao krik za slobodom svoga naroda i pokušavao ga provesti u djelo. Zbog toga je za vrijeme Druge Jugoslavije bio proganjan i zatvaran. No, nije pravio ustupke, već je čekao pogodan čas. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća shvatio je da je došlo novo vrijeme. Obilazi iseljenu Hrvatsku i okuplja snage za odlučan iskorak u novo. Povijest je pokazala da nije pogriješio.

Ovo su koordinate u kojima se kreće pripovijedanje Ankice r. Žumbar o njezinu životu s dr. Franjom ili Francekom, kako ga zove, Tuđmanom. Tko pozorno pročita ove memoare osjetit će kako mu ispred očiju iščezavaju ljuske koje je načinila tzv. »detuđmanizacija«. Postaje kristalno jasno da su Tuđmana zbog svojih sebičnih probitaka nastojali prikazati diktatorom i tome slično, dok je on ustvari potpuno drukčiji. Ankica Tuđman donosi i jednu njegovu pjesmu na kajkavskom narječju pa nam ga prikazuje i kao nježnog liričara. Sve što je radio, radio je u skladu sa svojim dubokim uvjerenjima. Ustrajavao je u svojim zamislima, bio hrabar, ali nikada pod svaku cijenu. Uvidjevši pogrješku mijenjao bi pravac i nastavio dalje žuriti prema istom cilju kao čovjek i kao povjesničar: slobodi hrvatskog naroda. Ta se misao postupno oblikovavala, počevši od partizanskih dana pa do sloma komunizma. Samo Bog zna što mu je dovoljno otvorilo oči da počne ispravno gledati. Možda je to smrt oca i pomajke 1946. koje nedužne ubija Udba, možda općeniti osjećaj za pravdu. Bilo što bilo njega je to izgradilo u vođu sposobnog povesti svoj narod.

Mnoge ličnosti prolaze kroz ove memoare, što pokazuje samo letimičan pogled na kazalo imena. Nije svrha ovog prikaza ocijeniti jesu li zahvaćeni svi potrebni i jesu li zahvaćeni na pravi način. Vjerujem da će sljedeće izdanje ispraviti neke nejasnoće. Ipak, dobronamjerni će čitatelj prepoznati da je Ankica Tuđman dobro ocijenila ljude oko sebe. Mnogo se može naučiti o onima koji su obilježavali našu povijest zadnjih pedesetak godina. Tako Miroslav Krleža, iako kolebljivo, i u trenucima progona nalazi se uz obitelj Tuđman, Edo Murtić se udaljava, a Stjepan Mesić ostaje prevrtljivac do današnjega dana. No, Gojko Šušak, Ante Gotovina i mnogi drugi bez bilo kakve računice staju uz bok predsjednika Tuđmana. A nije bilo lako. U pitanju je bila glava i sloboda hrvatskog naroda. Koliko samo sudbonosnih događaja! Ankica Tuđman dostojanstveno piše o njima.

Dobro je da stil Ankice Tuđman nije natopljen osvetoljubivošću, svađom i sličnim. Mirno i čitko ona ispisuje svoju povijest, povijest svoga supruga i povijest svoga hrvatskog naroda. Takva ostaje i u onim trenutcima kada govori o napadima na supruga i na čitavu svoju obitelj. Svjedoči da je obitelj Franji Tuđmanu bila sve. Ostala je zajedno u svim teškim i radosnim trenutcima. Noseći to iskustvo u sebi Tuđman je stvarao hrvatsku državu. Prepoznao je da mu u tome najviše može pomoći papa. Zbog toga je teško bolestan išao u posjet papi Ivanu Pavlu II. i položio vijenac za sve poginule u Domovinskom ratu na Oltaru domovine. Tek tada dopustio je da liječnici preuzmu brigu o njemu. Kao što znamo, iz bolnice se nikada nije vratio. No, ostala je hrvatska država i ovo izvrsno svjedočanstvo o njegovu životu i radu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Berislav Jandrić, Hrvatska pod crvenom zvijezdom, Srednja Europa, Zagreb, 2005.

Mimo svoga htijenja hrvatski je narod poslije II. svj. rata zapao pod komunističku vlast. Umjesto demokracije urodilo je to nesmiljenim terorom. Zlo je krenulo ustoličiti se.

Berislav Jandrić umješno opisuje prve godine Komunističke partije Hrvatske 1945. – 1952. Bile su to njezine najvažnije godine. Preuzela je vlast i posvetila se njezinom očuvanju. A prije toga bila je mala i beznačajna. Zbog toga je veoma zanimljivo pitanje kako je sve to uspjela? Jandrić tek djelomično odgovara na njega, budući da mu je glavna svrha pisanja podastrijeti nam njezin nutarnji ustroj. Ona je sastavni dio većeg ustroja Komunističke partije Jugoslavije koja je, kakva povijesna ironija, osnovana 1919. u Vukovaru.

Iako je Partija imala veliko članstvo, potpora u narodu bila je puno manja. Članstvo se množilo ponajvećma zbog očuvanja svagdašnjeg životnog kruha. Na mnoga se mjesta netko nije mogao zaposliti, ako nije bio član Partije. Taj priljev skrivao je i neprestana čišćenja partijskih redova. Poput kakve religiozne zajednice zainteresiranima je određivan kandidatski staž i onda ih se primalo uz posebne obrede. I kasniji je život u Partiji bio prožet pseudoreligioznim manifestacijama. Govorilo se neprestano o izgrađenosti, idejno-teorijskoj svijesti, moralno-političkoj podobnosti i sličnim temama. Veoma uski krug ljudi određivao je ritam života Partije i ustvari imao svu vlast u svojim rukama. Na čelu je bio omiljeni vođa drug Tito.

Prema onima koji su zbog bilo kojeg razloga bili na suprotnim stranama primjenjivale su se najsurovije metode. Zločini protiv onih s kojima su se komunisti borili u ratu danas su poznati pod imenima Bleiburg i križni put. Nakon njih na red su došli svi oni koji nisu bespogovorno izvršavali naredbe nove vlasti ili su bili rodbina, prijatelji, poznanici... onih prvih. Računa se da je 200.000 – 300.000 Hrvata na ovaj način izgubilo život. Nije Partija bila meka ni prema svojima. Dovoljno je reći Goli otok i sve je jasno. Glava se tih godina lagano gubila. Nije čudo da je nedavno Skupština europskog parlamenta komunizam osudila kao zlo i izjednačilo ga s nacizmom.

Ovoj knjizi zacijelo nije trebao pogovor pod naslovom »Je li Hrvatska mogla bez KPH?«. Napisao ga je Tvrtko Jakovina. Vrlo malo osvrće se na prikazanu građu u knjizi. Umjesto toga, blago rečeno, pokreće dvojbu koja nema nikakve svrhe. No, ovaj pogovor ne može umanjiti autorove riječi. One su odmjerene i ispunile su veliku prazninu u povijesnom prikazu druge polovine 20. st. Partijski prikaz na žalost dobro poznajemo. Mlađim naraštajima ova će knjiga pokazati iz kakvog su se zla njihovi očevi uspjeli iščupati. Jasno i pregledno razotkrila je skriveno lice ustroja koji je tako volio govoriti o ljudskosti i sličnim temama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. siječnja 2007., 21.00 – 21.45

Igor Bunič, Partijsko zlato, Detecta, Zagreb, 2006.

Marks, Lenjin, Staljin, Tito, sjećamo li se tih probisvijeta? Nepotrebno odgovarati! A znamo li kako je počela i razvijala se revolucija u Rusiji? Prisjećamo se nekih pojedinosti iz školskih knjiga. Igor Bunič se na sve ovo vjerojatno smiješi. On se potrudio na svjetlo dana iznijeti skrivenu povijest »Crvenog oktobra«, kako smo upamtili te nesretne dane.

Prije nego je sve počelo carska je Rusija bila visoko razvijena, po industrijskom rastu ubrajana je na prvo mjesto u svijetu. Čak svaki treći znanstvenik na kugli zemaljskoj rođen je u njoj. A onda je oklopljenim vagonom iz Švicarske u Petrograd došao Vladimir Ilič Lenjin. Započela je revolucija ili početak velike pljačke koja se vodila pod geslom »Opljačkati opljačkano«, kako to kaže Bunič. Da bi u tome uspjeli, Lenjinovi su boljševici u ožujku 1917. sklopili pakt s Nijemcima. Uz njihovu pomoć dokopali su se vlasti. Pljačka i ubojstva nizali su se kao na tekućoj vrpci. Kada su Nijemci shvatili što su zapravo ti boljševici, pokušali su ih skinuti s vlasti, ali je već bilo prekasno. Ubrzo su i u Njemačkoj prevladale mračne sile pa je mir između dva zla – nacionalsocijalizma i internacionalnog socijalizma – bio zajamčen. U svome suludom pohodu samo u Rusiji, odnosno SSSR-u, komunizam je ubio 66 milijuna ljudi. Knjiga potanko opisuje kako se sve to odigravalo. Može je se čak čitati i kao napeti kriminalistički roman. Razlika je jedino u tome što je krivac poznat od samog početka – nomenklatura, pripadnici vlasti. Ona je čak preživjela raspad komunizma. Dolaskom novih vremena, pretvorila se u skupinu uspješnih poslovnih ljudi. Oni su privatizirali sve što se moglo privatizirati. Ogroman napljačkani novac slio se u privatne džepove. A privatno vlasništvo je nedodirljivo u tržišnom gospodarstvu, rekli su oni sa Zapada kada su Rusi drukčijih nazora pokušali ući u trag opljačkanog novca. Nešto mi sve ovo zvuči odviše poznato.

Iako se knjiga ne bavi izravno pozadinom nomenklature već njezinim pogubnim djelovanjem, proizlazi da su joj začetnik i održavatelj razna tajna svjetska društva koja žude za vlašću i moći. Opljačkanim novcem u Rusiji podigli su posrnulo gospodarstvo u Europi, naročito u SAD. Preko njega kušaju zavladati svijetom i svima nametnuti svoju vlast. Na umu im je trostruka podjela u društvu: elita – čuvari – robovi koju je razradio još Platon prije 2000 godina.

Hrvatski nakladnik nije uspio doći do pisca i onoga tko je knjigu objavio na ruskom. Iz svega proizlazi da bi ona mogla biti djelo KGB-a, odnosno današnjih snaga u ruskom društvu koje pokušavaju Rusiji vratiti njezin stari ugled. Njihov izraziti član je Vladimir Putin koji smišljeno uspješno do sada provodi u djelo.

Za kraj navedimo kako pisac opisuje posljednje Lenjinove dane. On kaže da su stražari u gluho doba noći, iz vile koju su čuvali, odjedanput čuli strašno vučje zavijanje. Približivši se u naslonjaču su ugledali Lenjina kako divlje zavija prema mjesečini. Zli duh obraćao se, kaže pisac, svojoj braći u svemiru moleći za oslobođenje budući da je obavio svoj posao (usp. str. 130.).

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Marija Slišković (uredila), Snaga ljubavi: činiti dobro, Parvus, Zagreb, 2005.

Jedne kišne veljače na Radiopostaju »Mir« Međugorje došla je žena u vojničkoj odori. Bila je to Ljubica Lukić. Slušatelji su je zavoljeli. Naizgled nije činila ništa posebno. Samo je srcem radila posao koji je izabrala, a nije morala.

Nešto slično mogli bismo reći o nebrojenim ženama u Domovinskom ratu. Svojim tankoćutnim ženskim i majčinskim osjećajem uključile su se u događaje sudbonosne za opstanak hrvatskog naroda. Najprije su pokušale zaustaviti rat. Tko se ne sjeća udruge Bedema ljubavi, stava istine nasuprot laži i bešćutnosti? Naizgled nisu uspjele. Rat je započeo i nemilosrdno kosio živote na svim stranama. Bešćutni pročelnik HHO-a Žarko Puhovski rekao bi da su vadile sinove iz jedne vojske i gurale ih u drugu. Njegovom logikom i logikom nekih sila Međunarodne zajednice to je bilo tako. No, hrvatski je narod vodio obrambeni, a ne napadački rat. Hrvatske žene su to dobro znale i nakon početka rata nastavile i dalje doprinositi Domovini. Najprije su neumorno objašnjavale i svjedočile istinu. Pisale su pisma na sve strane vjerujući u pravednost i demokraciju onih koji bi mogli zaustaviti rat. Još su teško shvaćale da su neki, kojima su pisale, ustvari pokrenuli rat. No, prilike su ih prisiljavale da »progledaju«. Spomenimo dva donesena događaja. U rujnu 1991. u Beču je održan skup ženskih udruga. Spominjale su rat na Balkanu, rat na tlu Jugoslavije, potrebu povezivanja ženskih udruga i sl., a da niti jednom riječju nisu spomenule Hrvatsku. Nešto kasnije, u studenom iste godine, u hotelu Intercontinental u Zagrebu odsjeo je Cyrus Vance, tadašnji visoki dužnosnik i izaslanik Međunarodne zajednice. Uručile su mu zahtjev za zaštitu živih ranjenika vukovarske bolnice. On je kasnije zanijekao da se sjeća toga sastanka i spomenutog zahtjeva. Danas nam je jasno zbog čega je sve to išlo tako kako je išlo. Hrvatska nipošto nije trebala biti slobodna, makar to značilo i pokolj ranjenika. Predstavnici spomenute struje mišljenja oprali su ruke i zaključili da su svi jednaki na tom divljem Balkanu. Svoju nečistu savjest utapali su u raskošnom iću i piću u raznim hotelima te obilnim dolarskim zaradama. Posao im je obično nosio naziv »promatranje«.

A hrvatske žene su ustrajno nosile »težinu pahuljice, kako se zvala emisija pokojne Ljubice Lukić. Osjećale su i drhtale za svoje sinove i svoj hrvatski narod. Uz spomenuti početni rad uključile su se u prihvat izbjeglica, prikupljanje i dijeljenje humanitarne pomoći, odlazak u posjet ratnicima na bojišnici. Htjele su ljubavlju zgrijati mrzle ratne dane. Naravno da su se i molile, već od samog početka. Krunica oko vrata bila je znak hrvatskog vojnika. Tražile su nestale, podigle Zid boli u Zagrebu koji je bio podsjetnik na nepravdu nanesenu jednom miroljubivom narodu.

Kušah iz mnoštva ispovijesti donesenih u knjizi istaknuti sržne misli. Naravno da je ona bogatija od ovih mojih skromnih pokušaja. Ipak, ova knjiga nije uspjela dobiti potporu hrvatske države. Njih to nije uspjelo iznenaditi ni smesti. Pregrmjet će hrvatske žene i ovo sramotno prešućivanje Domovinskog rata i mnogočega drugog s tim povezano. Nitko ne može zatrti hrvatsku istinu. I ovo djelo velika je cigla u tom zidu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Mladen Lojkić, Vladari svijeta, Daruvar, 2006.

Njih nitko nije birao. Oni su se sami izabrali i kušaju postati našim vladarima. Do toga dolaze različitim načinima: bogatstvom, vezama, ucjenama, ubojstvima, zločinom svih vrsta. Tko su oni? U svom uspješnom prvijencu katolički laik Mladen Lojkić kuša odgovoriti na to pitanje.

Knjigu je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu govori o »Salomonovu „simboličkom zmaju”«. Naširoko razglaba povijest židovskog naroda, njegova lutanja, Protokole sionskih mudraca, komunizam, cionizam, I. i II. svj. rat, nacizam, holokaust, antisemitizam, britansku kraljevsku povijest... Nakon ovoga govori o služenju velikom arhitektu Svemira, Luciferu, odnosno o tajnim društvima koja se uglavnom mogu svesti pod zajednički nazivnik masonerija. Treći dio je najkraći i najjasniji: Vladari svijeta protiv Vatikana. Katolička crkva im je trn u oku, jer zbog nje ne mogu uspostaviti potpuni nadzor nad čitavim svijetom.

Lojkić je u ovom svom djelu donio mnoštvo činjenica i zaključaka. Zbog toga je potpuno nemoguće govoriti iscrpnije o njima. Radije recimo da je vrlo dobro spoznao događanja oko Hrvatske. Prati ih kroz povijest, ali najviše govori o ovim nedavnima. Raščlanjuje zbog čega je Hrvatska morala biti napadnuta, kako joj nije bilo omogućeno braniti se, kako je Hrvatska sustavno klevetana, kako je usmjeravana Mesićeva predsjednička kampanja, kako se i zašto dogodila promjena vlasti, kako su se pojavile tisuće nevladinih udruga te mnoštvo odabranih i podobnih moralista koji govore o svemu i svačemu, kako se provodilo i provodi kolektivno čišćenje narodnog sjećanja i svijesti, kako... Baš ovaj dio će kod Hrvata povećati svijest o vjerodostojnosti čitave knjige. Ipak, treba neprestano imati na umu da vjerojatno nije baš sve onako kako Lojkić, potpuno samouvjereno, zaključuje. No, mislim da to i nije glavna svrha ove knjige. Ona ustvari pokušava nagnati na razmišljanje, potaknuti razotkrivanje zakulisnih igara koje se očito događaju. A to je u potpunosti uspjela. Put je, dakle, zacrtan, samo treba uporno ostati na njemu. Nakon toga odgovori ne će u svojoj srži biti drukčiji, bit će samo precizniji i ništa više. Tajna društva izići će na vidjelo, ali ne u bahatom »svjetlu i sjaju«, već u svojoj ogavnosti, nedemokratičnosti, jednostavno u svome zlu. I označit će to njihov kraj.

Pišući ovu knjigu Lojkić je očito duboko pogođen stvarima o kojima piše, odnosno koje je istraživao. Zbog toga nam se ponekada učini da je bez nade, da je uvjeren da je proces predaleko otišao i da će nadvladati ti samozvani vladari svijeta. Jednostavno ne zna tko bi im se još mogao oduprijeti izuzev Crkve. Zbog toga poziva katolike da svoju snagu crpe iz Svetog pisma, da se mole, odabiru prave vrijednosti i više se uključuju u društvo. Moraju ponovno postati kvasac koji će ukvasati čitavi svijet.

O knjizi zacijelo ne će biti mnogo pisano. Jedni je, naime, žele prešutjeti, a drugi se boje čeprkanja po njezinu sadržaju. Vjerojatno nije slučajno da je izišla u vlastitoj nakladi. No, nju se svakako isplati pročitati, kako smo već nagovijestili, pa taman mislili da je o nekim ljudima, događajima ili čak narodima izrečena preteška riječ. Jedanput se moraju početi skidati velovi nakupljenih tajni, inače će ovaj svijet zbog raznih probisvijeta zaista otići u propast. A taj posao nipošto nije lagana stvar koja se na ovom stupnju odvija bez bilo kakve pogrješke.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15

Višnja Starešina, Haaška formula, Stih, Zagreb, 2005.

Hrvatski će narod dobro zapamtiti Haaški sud, ali ne po pravdi, nego po nepravdi. Isto tako hrvatski će narod dobro zapamtiti današnje javne djelatnike, ali ne po istini, nego po laži. Imajući ovo pred očima Višnja Starešina usuđuje se zaviriti iza pozornice Suda i zaključiti koja to tajna ruka njime upravlja.

Način prikazivanja građe u ovom djelu nipošto nije nacionalistički, uzrujan, pristran... Umješnošću filigranskog majstora novinarka spaja naoko suprotstavljene niti događaja i otkriva nam novu cjelinu koja je tek drijemala negdje u našoj podsvijesti.

Sam početak ovog djela Višnje Starešine je ironičan. Opisuje rad Haaškog suda kroz poznati slučaj braće Kupreškića. Uhićeni su uz nepotrebnu dramatičnost, sprovedeni u zatvor u Den Haagu i uzdignuti na razinu rijetko viđenih zločinaca. Igrom slučaja, a ne zbog toga što su nevini, iako su oni to stvarno bili, oslobođeni su i poslani kući. Bez isprike, bez nadoknade, bez ičega, sretni samo da su se izvukli. No, ovakva karikatura od suda nastavila je trajati i sebi umišljati da je vrhunsko oličenje pravde u današnje vrijeme. Čovjek se neizostavno upita zbog čega je to tako? Haaški sud osnovan je ne da bi dijelio pravdu, već da bi izjednačio krivnju, odnosno napadača i žrtvu. Tada se mogu usmjeravati politički procesi na našem području i pisati povijest drukčija od one zaista dogođene. Još nam u ušima zvuče neke slične riječi »glasovite« Carle del Ponte. Ključ za ovakav zaokret autorica pronalazi u Ahmićima za koje kaže da su zločin u britanskom dizajnu. Mnoštvom činjenica dovodi nas do razmišljanja zbog čega su Britanci kao bazu za svoje postrojbe izabrali baš Srednju Bosnu koja je bila jedno od malobrojnih preostalih mjesta nezahvaćenih ratom, zbog čega su toga dana bili u Ahmićima, zbog čega su pružali oružje osobama tako sličnima mudžahedinima kako su posvjedočile video snimke, zbog čega... Ništa nije bilo slučajno! Višnja Starešina zaključuje da su Britanci nadgledali pozornicu i izvođenje cijele predstave. Pomoćnik im je bio KOS koji je djelovao na obje strane, hrvatskoj i bošnjačkoj. Kada je sve bilo spremno, svjetska javna glasila objavila su vijest o velikom zločinu koji su počinile hrvatske snage. Svi su oni jednaki, počeli su neki javno zaključivati, osobito Britanci.

Nije ovo jedino o čemu Višnja Starešina govori. Opisuje ona potanko sudovanje na Haaškom sudu, glavne glumce, a nama su zacijelo najzanimljiviji Nobilo, Blaškić, Mesić... Govori i o Oluji, koju navedene sile iz blistave pobjede pokušavaju pretvoriti u zločinački i sramni pothvat. Taj proces još traje, kao i suđenje prvacima Herceg Bosne. Velikosrpska namisao svjesno se ostavlja netaknutom u svojoj srži da bi i dalje mogla stvarati nemir u ovom dijelu Europe, zaključuje autorica na kraju svoja razmišljanja.

Na koncu recimo da je ovo djelo napisano na način najbolje hrvatske publicistike. Rečenice su precizne, jednostavne i britke. Ponekad nam se može učiniti da čitamo dokumentaristički roman s elementima krimića i protkan duhovitošću. Višnja Starešina ostvarila je vrhunsko djelo i zbog toga nije čudno što ga se nastoji prešutjeti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. studenoga 2007., 20.30 – 21.15

Derek Chollet, Tajna povijest Daytona, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Jedno je nedvojbeno: Dayton je zaustavio rat. No, je li donio pravedan mir? E, to je već nešto drugo!

Sve do slavne Oluje Velika Srbija bila je na vidiku. Najgrlatiji predstavnici tzv. Međunarodne zajednice nisu joj se previše protivili. »"Britanci, Francuzi i Rusi ostavljali su dojam da su spremni pristajati na rješenja koja bi povećavala izglede (nastajanje) 'Velike Srbije'", prisjeća se Holbrooke.« (str. 343.) No, HV je stupio na pozornicu i napravio reda. Amerikanci se uključuju u događanja prepoznavši priliku za svoje nametanje rješenja. Zaustavljaju potpuni poraz Republike Srpske te Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića dovode u Dayton. Krojenje njihove pravde moglo je početi.

Naslov knjige nije najsretnije odabran. Ne otkriva ona ništa posebno, nego je ustvari američka samohvala, pokazivanje drugima »kako se to radi«. Njihovi diplomati djeluju sa stajališta sile. Primjenjuju je ne samo na predsjednike zaraćenih strana, već i na različite diplomate koje izbacuju iz pregovaračkih poslova, kao što su to učinili s Carlom Bildtom. Znaju da iza sebe imaju moćnu državu i to samosvjesno koriste.

Iako pisac nije imao namjeru odati nikakvo posebno priznanje Tuđmanu i Hrvatima, dapače, on je to posredno učinio. Na više mjesta spominje da je Oluja omogućila zaustavljanje rata i uspostavljanje mira te da je Tuđman bio »kralj Daytona«. Na njega se moglo osloniti, znao je što hoće i surađivao u traženju najboljih rješenja. Ipak, piščevi pogledi mješavina su engleskog i američkog diplomatskog i medijskog pristupa. Uredno su pobrojane mnoge objede i prigovori Tuđmanu i Hrvatima, unatoč tome što su bili u suprotnosti sa zbiljom. No, kada se pročitaju sljedeće riječi sve je jasno: »I Shattuck i Holbrooke stoga su držali kako je od bitne važnosti zadržati "ravnomjernost" u tim istragama, upozoravajući na hrvatske i bosanske, jednako kao i na srpske zloporabe. Zbog toga su dva pomoćnika državnog tajnika zaključila kako je od iznimne važnosti da Shattuck otputuje u Krajinu i prikupi dokaze kako bi se i Hrvati mogli držati odgovornima.« (str. 228.)

Potrebno je svrnuti pozornost i na uporabu pojmova američkih diplomata. Za njih je sve bosansko: i država, i ozemlje, i predsjednik, i vojska... Nije stoga čudno da su Izetbegovića i njegove držali nesnalažljivima i vrijedne sažaljenja, Miloševića i njegove neposlušnim dečkima i vrijednima kazne, Tuđmana i njegove ljudima koji ti trebaju, a tako bi ih se rado riješio.

Da bi se knjiga ispravno shvatila, potrebno se prisjetiti Warena Zimmermanna, diplomata koji je dao zeleno svjetlo Miloševiću da započne svoj krvavi pohod. Nije uspio provesti zacrtani naum i zbog toga je glavni igrač morao izići iz sjene i spašavati što se spasiti dade. Pritom je ponovno stradala pravda. Da nije, danas bi život u BiH, pa i u Hrvatskoj, izgledao puno drukčiji. Ali, to nije tema za američku knjigu, to je tema za hrvatsku knjigu. Bit će ona napisana unatoč monitoringu OESS-a i ne znam kakvih sve ne nevladinih i inih udruga. Pravda uvijek pobjeđuje!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. prosinca 2007., 20.30 – 21.15

Donald De Marco – Benjamin Wiker, Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007.

Mnoštvo informacija danas napada naš um, ali to ne znači da znamo više, čak naprotiv. Zbog njihove različitosti stvara se zbrka i umjesto skladnog višeglasja imamo nesklad. Knjiga koja je pred nama želi nam poslužiti kao tableta za liječenje tih poteškoća.

Način na koji pristupa temi danas se čini da nije omiljen. Tko je vidio govoriti kritički o takvim veličinama kao što su Schopenhauer, Nietzsche, Darwin, Marx, Comte, Sartre, Freud...! Ne ćemo dalje. Nabrojani su još uvijek predvodnici i nadahnitelji današnjeg mišljenja. A ono ne ide za životom, nego navješćuje otuđenost, veličinu zla i tame, ljudske poroke. Autori nisu odgovorili, pa ne ćemo ni mi, zbog čega je to mišljenje rašireno ovom kuglom zemaljskom. Rekli su tek da sve sliči na zmijin govor u knjizi Postanka.

Čitatelj prepoznaje da ono što mu je bilo naviještano kao suvremenost, odjedanput to više nije. Gadno su poljuljani temelji na kojima ta suvremenost počiva. Obično po prvi put čuje o mnogim pojedinostima iz života ličnosti zastupljenih u knjizi. Zaprepasti se zbog iznesenog. U svjetlu tih novih otkrića shvati da su mnogi govorili samo iz kuta svojih kompleksa, urođenih nedostataka i neobuzdanog životnog stila. Nipošto to nije bila potraga za nečim uzvišenim, pokušaj donijeti dobro drugome oko sebe.

Istina, bilo bi dobro da su autori u pojedinim segmentima manje docirali, a više iznosili činjenice. Kao da im je čudno da netko može zastupati i nakaradne ideje. No, zbog čega to ne bi bilo tako? Rođeni smo slobodni i možemo činiti što hoćemo. Na ovim riječima čestitali bi mi mnogi iz knjige. Ali, treba dodati i sljedeće: svatko će jednoga dana odgovarati za svoje postupke. S ovim bi se već puno manje složili.

Vidim kako lete naljepnice: konzervativizam, liberalizam. Tako mi je svejedno. Nisam ni jedno ni drugo, a jesam i jedno i drugo. Sve ovisi o tome što stavljamo u središte točke motrenja. Arhitekti kulture smrti stavili su ništavilo i prazninu, oni drugi vjeru u Boga. Prvi su se nazvali liberalnima i drugima prilijepili naljepnicu konzervativizma. Imaju pravo ako je smisao života pobuna protiv Boga i vrijednosti koje od njega ističu. Na njihovu žalost to nije. Takav stav prijevara je učinjena još na početku svijeta i zbog toga svatko onaj tko joj se priklanja ustvari je konzervativan, čuva nešto što bi trebalo biti iskorijenjeno. Svi drugi su liberalni, jer žele da sloboda oplemeni nas i naše postojanje.

Mislimo li da gore izrečeno ne odgovara istini? Promotrimo sve kroz još nekoliko plodova koje su nam namrijeli arhitekti kulture smrti: spolna revolucija, ozakonjenje pobačaja, istospolni brakovi, poticanje eutanazije. Ne vjerujem da je ovo liberalizam. Tako su se ljudi vladali dok su još živjeli u pećini, da bi tek uz mnogo truda stigli do stupnja kada su spoznali što je to uljudba u svim svojim značenjima.

Hoćemo li dopustiti da nam povijest ode u ovom krivom smjeru? Autori se uzdaju u zagovornike kulture života koji nastoje na pravilan način shvatiti druge oko sebe i Boga kojemu svi zajedno težimo. Tek će tada misli u našoj glavi biti čiste i bistre te će poteći poput gorskog potoka bez obzira koliko različite bile.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. siječnja 2008., 20.30 – 21.15