Thomas H. Groome, Što nas čini katolicima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Američki način života ima odjeka u zapadnoj uljudbi, a i u onim drugima po svijetu. Međutim, američka teologija nema to svojstvo. Zacijelo je jedan od uzroka i to što način života previše utječe na nju. Ova je knjiga dobar primjer za to.

Moram reći da mi je pisac potpuno nepoznat. Kopao sam malo po internetu i nešto o njemu otkrio, ali ne previše. Još uvijek ne znam je li svećenik, brat laik, civil koji predaje na jednom od katoličkih sveučilišta u SAD-u. A bilo bi to dobro znati, jer bismo tada lakše razumjeli što nam želi poručiti. Bude li, dakle, ponovnog tiska ove knjige, svakako će u nju trebati uvrstiti životopis njezina pisca.

Treba pozdraviti nakanu kojom je knjiga stvarana. Katolici smo i ne smijemo to kriti. Službena Crkva trebala bi se malo drukčije odnositi prema svemu tome. Jedna od njezinih velikih pogrješaka, iako naizgled mala, bilo je ukidanje nemrsa petkom, kaže pisac (str. 19.). Misli da je ono jedenje ribe petkom, kad drugi jedu sasvim nešto drugo, bio najočitiji znak da se razlikujemo, da imamo svoj identitet. Govorilo je to više od bilo kakve riječi. Ostvarujući taj svoj identitet trebamo stvarati duhovnost za život, kako glasi i naslov jednog poglavlja u knjizi. »Doba kršćanskog svijeta – kada su Crkva i društvo bili jedno – nije bilo sretno vrijeme za nikoga. Puno je bolje insistirati kako je prvi i jedini posao Crkve onaj duhovni - "briga za duše". Često se to zaboravlja. U isto vrijeme, upravo je duhovnost Crkve ono što zahtijeva predanost pravdi. Kršćanska duhovnost nikada ne može biti odvojena od života, već mora biti "stavljena u pogon" na svakoj razini ljudskog postojanja – osobnog, međusobnog i sociopolitičkog. Dakle, duhovnost je upravo ono što tjera kršćane na vjeru koja čini pravdu.« (str. 222.)

Što je to, dakle, život i kakvu to duhovnost želimo stvarati? Groome tome prilazi kao dobar član društva u kojemu živi. Miješa se u njemu odanost prema Crkvi i odanost prema tome društvu ili bolje rečeno trendovima koji u njemu vladaju. Tako je začuđujuće oštar prema stvarnim ili napuhanim grijesima Crkve u kojoj živi. Poslušajmo sljedeću rečenicu: »Malo je diktatora provodilo takvu hegemoniju kao što su pape kroz povijest.« (str. 130.) S druge strane ovako govori o Francuskoj revoluciji: »Rousseau je imao dobre namjere. Želio je da se država ne miješa u privatne živote ljudi.« (str. 135.) Spomena o teroru nigdje, prekriše to dobre namjere. Gdje bi to bilo da ne progovori koju i o ženama svećenicama. »Ne tako davno, 1880., Medicinsko udruženje Massachusettsa tvrdilo je kako žene nisu u mogućnosti "zbog prirode" biti liječnicima. Ovo nije ništa drukčije od tvrdnji koje Katolička crkva još uvijek zastupa protiv žena svećenica.« (str. 127.) Ipak je ova problematika malo dublja od ovog banalnog primjera, zar ne? Ili pacifizam (str. 230.). Sve previše miriše na stavove tzv. nevladinih organizacija koje odrađuju prljav posao prijevare građana. Ne mislite, ne bunite se, budite poslušni, mi ćemo umjesto vas čuvati mir. I na kraju umjesto mudrosti završimo u izgubljenosti.

Zacijelo trebamo promišljati svoje grijehe i kajati se za njih, i kao pojedinci i kao Crkva. Ali ne možemo ih promatrati poput odvojenih slučajeva i drugima pripisivati dobre, a sebi zle namjere. Trendovi su uvijek trendovi i ne mogu nas sretno provesti kroz more suvremenosti. To može samo neopterećena oslonjenost na riječi Isusa Krista iz Evanđelja. Zna to i pisac ove knjige. Trudi se ići tim putem, iako očito ponekada odluta nekamo ustranu jer je previše slušao glasove društva oko sebe.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. siječnja 2012.; hrsvijet.net, 9. siječnja 2012.

fra Mladen Herceg (uredio), Molitva šutnje. Škola kontemplacije, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2009.

Nekada davno starorimski svećenici iz hrama su promatrali let ptica zbog proricanja sudbine. I tako se počela rađati riječ kontemplacija (lat. cum + templum = mjesto molitve, bogoštovlja). A onda dođe kršćanstvo, započe novu uljudbu i kontemplacija se stade odnositi na promatranje Boga. Osta tako do dan danas, iako je trenutno manje onih koji kontempliraju nego nekada.

Fra Mladen Herceg u redovima Crkve u Hrvata poznat je kao onaj koji održava tečajeve, duhovne vježbe i nagovore o molitvi šutnje. Puno manje piše o tome. Ne može se reći da taj rad nije uspješan. Dapače, iako je mnogima čudno kako se šutnjom može postići nešto vrijedno. Očito može. Dokazuje to i ova knjiga koja je među prvima te vrste kod nas. Objašnjava o čemu se tu radi i kako možemo i sami zaroniti u kontemplativne dubine. Knjiga je, dakle, neke vrste priručnika.

Nadam se da se revni kršćani ne će prepasti i odbaciti je s izgovorom da je to neka tamo joga, meditacija, uglavnom neka duhovnost s Istoka. Jednostavno rečeno ona to nije. Tamo gdje se dodiruje s duhovnošću istočnjačkih naroda više je zbog toga što je meditacija i joga danas čitateljima, nažalost, pristupačnija i objašnjenija nego kontemplacija. Namrlo nam to suvremeno vrijeme, rekli bi pojedini ironično. I imali bi pravo. Trenutno smo uljudba koja je prognala tišinu iz svoga srca, a u njega pustila buku i nered. Dokle tako, ne bih mogao reći. Ali i ova je knjiga dokaz da svi nisu pozaspali.

Herceg je gradivo podijelio u tri dijela. U prvom govori o molitvi šutnje. Najprije je iznesen kontemplativni put, a onda rečeno nekoliko riječi o tome koji je položaj kontemplacije u kršćanskoj predaji, koji danas. Drugi dio izbor je tekstova iz kršćanske tradicije. Ne znam zbog čega treći dio nema naslova, a donosi govor o vrstama molitve, Lectio divina, strukturi meditacije prema »Oblaku neznanja« te kako sjediti, stajati i hodati u kontemplativnoj molitvenoj vježbi. Na kraju je donesena i literatura. Bilo bi dobro da je naveden i primjeren životopis priređivača, jer kolikogod doneseni tekstovi stvarno nisu njegovi, toliko su sada njegovi jer po njima oblikuje svoj i život drugih koji se upuste u ovaj hod. Nije ih donio kao izgrađen sustav, već kao niz crtica koje nekoga prate na tome putu. Želi li može nastaviti sam istraživati nakon što je iskusio da sve ima smisla.

Priređivač zaista iz zaborava budi određena razdoblja kršćanske povijesti. Ta razdoblja stvorila su današnju zapadnu uljudbu. Kršćani se, naime, nisu samo molili nego i radili. Najbolje je to izrazio benediktinski red u svom glasovitom geslu: ora et labora (moli i radi). Kad se procvat dogodio, onda su na pozornicu stupili mešetari. I danas imamo propadanje, zapadna uljudba odlazi u povijest ako se ne trgne i vrati svojim korijenima. Hoće li?

Kao zaključak navedimo pričicu kojom je uređivač počeo knjigu. Ona govori o tome kako je hasidski vođa svojim pobožnim učenicima tumačio što je to hasidizam. »Znate li priču o kovaču koji je htio biti samostalan i otvoriti svoju kovačnicu? Kupio je nakovanj, veliki čekić i kovački mijeh. Dao se na posao, ali uzalud! U kovačnici se nije ništa pomaknulo. Tada mu je rekao stari kovač kojega je molio za savjet: "Ti imaš sve što je potrebito, samo nemaš iskru." Iskra, to je hasidizam!« (str. 5.). A mi bismo mogli prereći: Iskra, to je kršćanstvo! Samo, zanima li nas to ili nam je dostatan naš razum?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. prosinca 2011.; hrsvijet.net, 4. prosinca 2011.

Josip Grbac, Etičke dvojbe hrvatskog društva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

Grbac je već dobro poznat hrvatskoj javnosti. Istakao se ne samo kao sudionik mnogih simpozija i znanstvenih skupova, već i kao pisac znanstvenih radova. Njima je obogatio hrvatsku teološku i društvenu misao.

U ovoj svojoj knjizi dotiče se etičkih dvojbi, ali ne samo onih u hrvatskom društvu, kako nas naslov napućuje, nego općenito na Zapadu. Zbog toga bi trebalo »popoloviti« naslov, ostaviti ono Etičke dvojbe, a otkinuti ono hrvatskog društva, te se usredotočiti na podnaslov O važnosti odgoja za moralne vrijednosti. Tek tada sve postaje jasno, a pogled na hrvatsko društvo i Europu samo su logičan zaključak jednog ovakvog rada.

Malo je kod nas knjiga na ovu temu. A malo je i onih koji ih mogu napisati. Stvari su promotrene s ćudorednog, teološkog, sociološkog i pedagoškog gledišta tako da čitatelj može dobiti vrlo zaokruženu cjelinu. Stoga knjiga treba izići iz unutarcrkvenih okvira i progovoriti čitavom društvu. Zaista bi to bilo logično, ali su prilike drukčije. I o tome Grbac progovara.

Prvo poglavlje knjige obrađuje odnos etike i Svetog pisma. Unutar njega posebno je dotaknut Stari zavjet sa svojim Savezom i Dekalogom. Drugo poglavlje razmatra odnos etike i odgoja. Ono je ujedno najduže i sržno u knjizi. Govori se najprije o školi, zatim o Crkvi, da bi se nakon toga spomenule posebne teme socijalnog nauka Crkve i njihova važnost u školskom vjeronauku. Treće i četvrto poglavlje mogli su ići zajedno. Govor je o kršćanskoj etici i kulturi tijela te o etici u zdravstvu. Nakon toga dolazimo do kršćanske etike i (ne)nasilja. I kao što rekosmo sve se završava Hrvatskom i Europom.

Kao i druge dobre i poticajne knjige, treba sve ovo ne samo pročitati nego i staviti u uporabu. A zaista puno toga ima što se može primijeniti za ozdravljenje društva u kojem živimo.

Grbac se između ostaloga upitao kakvog novinara želimo odgojiti te kako Crkva može doprinijeti kao korektiv slike stvarnosti. Ta su njegova pitanja na mjestu jer smo svjedoci kakvu ulogu igraju javna glasila u suvremenom svijetu. Na žalost malo je istinskih korektiva, većinom su to samosvojne skupine koje traže neki svoj probitak i zbog toga usmjeravaju javna glasila prema njegovom postizanju, a ne prema traženju istine.

Svijet je očito došao do prijelomne točke, Grbac je toga itekako svjestan. Pristalica je stava koji Crkva i mnoge nepolitičke organizacije diljem svijeta zahtijevaju već desetljećima: radikalni preustroj. To nipošto nije svođenje religije na etiku, kako to čine čak i neki unutar crkvenih redova. Tu su pogrješku napravile mnoge katoličke škole u Europi koje su u želji da budu »neutralne« i otvorene svima, pomalo zaboravile svoju kršćansku posebnost. Isto se može dogoditi i svim kršćanima. A oni bi u ovom svijetu trebali djelovati kao bogoljubi, domoljubi i čovjekoljubi. Crkva nije neetično, apolitično, indiferentno biće. Sve se na ovoj zemlji odvija prema nekim načelima, kaže Grbac.

Knjiga je napisana u svjetlu stajališta da će jednoga dana, iako to predugo traje, Hrvatska ući u europsku uniju. To znači da će mnoge etičke vrijednosti biti preispitane u jednoj takvoj zajednici država. Hoćemo li ih sačuvati ili ćemo se utopiti u tom novom, bez obzira kakvo ono bilo? Grbac je dignuo svoj glas, a mi postupimo onako kako nam savjest nalaže.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. studenoga 2011.; hrsvijet.net, 27. studenoga 2011.

Benedict J. Groeschel, Psihologija duhovnoga razvoja, Verbum, Split, 2009.

Što smo stariji to se s više nostalgije sjećamo negdašnjih vremena. Kao, tada je bilo lakše rasti i spoznavati što je život. A istina je ustvari negdje na sredini. Svaka vremena su i stara i nova, i laka i teška. Treba ih samo znati razumjeti i ništa više.

Benedict J. Groeschel ovom nam svojom knjigom približuje svijet oko nas. Zaranja u ono dubinsko u svakome od nas i otkriva da tamo nije praznina, skup nagomilanih frustracija, mrak, nego Bog koji nas je stvorio. Pritom se služi dostignućima psihologije i dostignućima kršćanske duhovnosti. Time će pristalice i jednoga i drugoga doći na svoje. Moći će proviriti preko plota i vidjeti kako je kod susjeda, ostajući i dalje ono što su bili. Tek nakon razmišljanja mogu početi mijenjati određene stvari, a da opet ne postanu netko drugi. Jednostavnije rečeno, autor je skladno pomirio ljudskost i religioznost u svakome od nas.

Na prvi pogled može nam izgledati da je veću važnost dao psihologiji. To nam sugerira ne samo naslov knjige, nego i naslovi dvaju dijelova koji govore o psihologiji duhovnosti i o psihološkom razumijevanju triju puteva. No, naslovi poglavlja idu posve drugim tijekom. Težište je na duhovnom životu. Koliko smo ljudi i koliko smo kršćani? Znamo li i zanima li nas što se uopće događa u našoj nutrini? Kako na spomenuta i slična pitanja odgovaraju ljudi imenom i prezimenom?

Za ovom će knjigom zacijelo mnogi posegnuti i pokušati na taj način pronaći svoje mjesto u ovom svijetu koji se naziva suvremen. Kao što nam primjeri iz knjige kazuju, nije to tako lagano. Freud i njegovi pokušali su odgovoriti na ta pitanja, ali su sve jednostavno banalizirali, unatoč nekim novim spoznajama koje su iznijeli na svjetlo dana. Pogrješka je bila u tome što su isključili ono božansko u nama, a to se jednostavno ne može i ne smije isključiti.

Drago mi je da ovo djelo nije ostalo samo na razini teorije, nego je ponudilo i moguća rješenja. Za pisca je to kršćanski nauk o trima putevima. Oni su Pročišćenje, Put prosvjetljenja i Put sjedinjenja. Istina je, ni mnogi kršćani ne znaju o čemu on to govori. Blagostanje u koje smo zahvaljujući kršćanstvu ušli odvuklo nas je od razmišljanja o kršćanskoj duhovnosti. Stoga se u jednom poglavlju pisac pita koliko je moja duhovnost kršćanska? Kad počnemo na to odgovarati, iznenadit ćemo se riječima koje ćemo izustiti. Naučili smo se određenim obredima, određenoj pripadnosti, ali da baš mislimo da je to Božji poziv za nas, ne mislimo. Zbog toga treba poći drugim putem.

Navedimo sada nekoliko rečenica u kojima pisac sažima ono što je htio reći. »Dovršavajući naš pregled duhovnoga života i prisjećajući se korakâ osobnoga razvoja i sazrijevanja, kako ih opisuju suvremene psihološke studije, neizbježno nas se mora dojmiti složenost pojedinaca, kao i teškoća shvaćanja bilo čijega položaja u duhovnome životu. Opasnosti zanemarivanja bilo duhovnih, bilo psiholoških čimbenika, već smo prethodno istaknuli. Tek kada spojimo te dvije sastojnice u bogatu individualnost života svake pojedine osobe, javljaju se istinske dimenzije živa odgovora na Božji poziv.« (str. 283.)

Tako kaže pisac. A što smo mi zaključili? Nadam se da nismo puno drukčije od njega.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. ožujka 2011.

Papu Benedikta XVI. najprije su lijepo dočekali, a onda su ga počeli napadati. Bilo je dovoljno samo da počne govoriti. Nisu to bile riječi koje su od njega očekivali i lov je počeo. Sad što je istina stradala, tko te pita za to.

Njemački novinar Peter Seewald, drukčije, pak, prilazi pojavnosti ovog pape. Dopušta mu govoriti i s dužnim poštovanjem, ne kažem podaničkim, odnosi se prema njegovim riječima. Upućuje mu pametna pitanja i na njih dobiva, nadam se da mi ne će zamjeriti, još pametnije odgovore. Na taj način nastala je ova knjiga koja je pred nama.

Na Seewaldov upit Papa je odgovorio potvrdno i razgovor je mogao početi. Vođen je tijekom ljetnjeg papina odmora u Castel Gandolfu tijekom jednog tjedna. Rekoše da je ovo jedinstvena knjiga u povijesti Crkve i da nikada nijedan papa nije tako izravno i otvoreno odgovarao na ključna pitanja o gorućim temama u Crkvi i društvu. To je istina, ali vrijednost knjige nije u tome, nego, ponavljam, u njegovim duboko promišljenim odgovorima. Na kraju čovjek ostaje zadovoljan što imamo ovakvog papu, pobožnog i učenog, dobrog i odlučnog, te slično tome. U isto vrijeme iz svoje svijesti počinje skidati razne naslage koje su drugi nabacivali na njegovo lice.

Uvod u knjigu vrlo je zanimljiv. Novinar razmišlja o svom budućem susretu s Papom, ali u isto vrijeme razmišlja i o Crkvi i stanju u društvu. »Kriza je Crkve jedno, kriza društva nešto drugo. To dvoje nije bez povezanosti. Kršćanima se pritom predbacivalo da je njihova religija svijet privida. Ali zar danas ne upoznajemo sasvim drukčije, stvarne svjetove privida?« (str. 8.) Čovjek koji ovako postavlja stvari naravno da ne će promašiti u bitnom. Trsit će se neprestano ispravljati svoje pogrješke i služiti istini koje tako malo ima u današnjem novinarstvu, ponajviše u onom razvikanom.

Sadržaj snimljenog i otipkanog razgovora, koji je Papa samo tek tu i tamo produbio prema Seewaldovim riječima, raspoređen je u tri dijela. Prvi dio nosi naziv Znakovi vremena i tu se uglavnom općenito govori o papinstvu, Crkvi, stanju u društvu. Nakon ovoga dolazi Pontifikat koji samim svojim naslovom naznačuje da se govori o onome što trenutni papa čini. Kamo idemo, naslov je trećeg dijela gdje Papa izlaže načela po kojima Katolička crkva živi i koja bi trebala vladati u društvu. Dobro je da je u Dodatku donesena određena građa iz života i rada ovog pape poput onog znamenitog govora u Regensburgu od 12. rujna 2006. Istrgli su mu riječi iz konteksta i optužili ga da napada islam. Zar mislite da su se ispričali? Kakvi, oni idu dalje.

Puno bi se toga moglo izdvojiti iz papinih odgovora, ali u nedostatku prostora dajem prednost novinaru Seewaldu jer se njegovi stavovi mogu teže čuti. Evo jednog odlomka iz njegova pitanja o spolnom zlostavljanju u Crkvi. »Iz kruga suradnika Katoličke Crkve, po kriminologu Christianu Pfeifferu, dolazi oko 0,1 % počinitelja zlostavljanja; 99,9 % ih potječe iz drugih područja. U Sjedinjenim Državama, po jednomu izvješću američke Vlade za godinu 2008., udio svećenika upletenih u slučajeve pedofilije iznosi 0,03 %. Protestantska tiskovina Christian Science Monitor objavila je studiju po kojoj su protestantske Crkve u Americi pogođene pedofilijom u daleko većem udjelu.« (str. 46.) Mislim da je sve jasno i da nije potrebno raščlanjivati.

Najveći je grijeh ovog pape što nastoji unijeti jasnoću u ponašanje Crkve. Ta jasnoća malo se bila izgubila tijekom zadnjih desetljeća. Vjernici i neki iz hijerarhije krivo su shvatili približavanje svijetu. Umjesto prilagodbe načina govora oni su počeli prilagođavati bit. A to tako ne ide. Ustavši protiv svega toga papa Benedikt XVI. si je priskrbio naslov konzervativca i još razne druge. No, što je u tome loše? Ne može se dobro odnositi prema drugome ako sam ne znaš tko si.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. veljače 2011.; hrsvijet.net, 14. veljače 2011.

Arnold Benz, Budućnost svemira. Slučaj, kaos, Bog, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

U Europi se nedavno raspravljalo, a kuha se još žešće raspravljanje, o potrebi spominjanja ili ne njezinih kršćanskih korijena u ustavu koji bi trebao vrijediti za sve. Ono što se trebalo podrazumijevati pretvorilo se u nešto dvojbeno zahvaljujući onima koji prisežu na demokraciju, znanstveni razvoj...

Arnold Benz postupa posve drugačije. Profesor je astrofizike i ne stidi se svojih znanstvenih i kršćanskih korijena. Kako pokazuje u knjizi, znanost i vjeru pomiruje zahvaljujući poglavito svojoj otvorenosti. Postavlja se kao onaj tko istražuje i zaključuje, a ne kao onaj tko već unaprijed zna što treba ostvariti.

Stranicama nevelika, ali značenjem bremenita, ova nam knjiga ne iscrtava put kojim bi trebalo krenuti, već nas potiče na razmišljanje. Put ćemo valjda sami naći. Spomenimo njezina četiri poglavlja: Svemir, vrijeme i stvaranje; Fizika i stvarnost; Život i umiranje; Budućnost. Bilo bi bolje da je umjesto naslova Budućnost svemira stavljen neki drugi kao »Ogled o svemiru« ili slično, ali to ne umanjuje dosege ove knjige. Onaj tko je znanstvenik naći će u njoj nadahnuće za otkrivanje svijeta vjere, a onaj tko je vjernik naći će u njoj nadahnuće za otkrivanje svijeta koji nas okružuje. Na jednostavan i privlačiv način pomiruje te dvije datosti, odnosno krpi rascjep koji je među njima nastao u Srednjem vijeku.

Koji je početni Benzov stav? Poslužimo se njegovim riječima: »Bog se u svemiru ne može prirodoznanstveno dokazati jer je prirodna znanost s kauzalnim postulatom i objektivnošću izabrala način postupanja i jezik kojima se Bog ne može opaziti. Ali „religiozni“ razum može u potpunosti opažati odsjaj Božjeg djelovanja u prirodi, na primjer u postojanosti prirodnih zakona koji donose novo te u stalnom stvaranju nove nazočnosti iz ničega.« (str. 66.) Benz je, dakle, potpuno svjestan da su vjera i prirodna znanost različite jedna od druge, ali to nije razlog za njihovo međusobno potiranje, to su samo dva puta stjecanja iskustva o jednoj te istoj stvarnosti. Stoga su zacijelo griješili oni koji su kušali na temelju prirodoznanstvenog istraživanja dokazivati Božje postojanje, a i oni, posebno iz anglosaksonskog područja, koji vjeru kušaju svesti na skromnu metafiziku čija bi zadaća bila odgovarati na pitanja na koja prirodna znanost još nema odgovora.

Počnemo li razmišljati na Benzov način do čega bismo mogli doći? On misli da je to djelatna vjera. Svim svojim bićem uronjeni smo u stvarnost i nema nekih naših uvjerenja koja bismo trebali ostaviti među četiri zida, kako nas o tome uči Francuska revolucija kada govori o vjeri. Čovjek je jednostavno cjelina i na pravi način treba vrjednovati sav svoj svijet. To će ga odvesti prema životnom načelu koje se naziva »nada«. Jednoga će dana, kako nas uči današnja znanost, sunce i zemlja nestati. No, to nije razlog za zabrinutost, to je razlog za pravilan odnos prema životu. Nalazimo se pred budućnošću koja je otvorena, nipošto nije, dakle, unaprijed određena. Svjedoče o tome dva nova pojma. Prvi je slučaj koji se pojavio s kvantnom, a drugi je kaos koji se pojavio s nelinearnom mehanikom. Benz odlazi i korak dalje te govori da nada proizlazi iz Isusova uskrsnuća. Smrt, naime, nije kraj, ona je točka susreta. Najviše se to vidjelo u Isusovu uskrsnuću. Prvi kršćani su taj događaj shvatili kao početak novog vremena. Pokazao im se novi oblik života koji u sebi uključuje ono staro. Benz zaključuje: »Svemir ima fascinirajuću povijest. To je nastajanje reda iz kaosa, iznenadnog pojavljivanja novog kao preobražavajućeg strukturiranja postojećeg. Novo ne nastaje iz ničega već iz postojećeg materijala čija se struktura raspada. Na drugoj razini opažanja i ako dopustimo da nas to dirne, u događaju Uskrsa isto tako imamo iskustvo nečeg ponajprije zagonetnog i preobražavajuće novog koje je nastalo usred razbijenog svijeta skupine učenika.« (str. 145.)

Kako društvu na Zapadu, tako je ova knjiga bila potrebna i hrvatskom društvu. Zablude o rascjepu vjerskog i znanstvenog još su previše nazočne u njemu. Podgrijavane su s obje strane. A istina je obično negdje u sredini, u spajanju različitoga, u dostojanstvu cjelokupnog ljudskog postojanja. Benz nam to zorno pokazuje govoreći nam o velikim prijepornim pitanjima. Očito je pronašao odgovore na mnoge svoje životne upitnike i pisao ovu knjigu s puno ljubavi i s puno razuma. Zbog toga je ona izvrsno djelo za istinske vjernike i istinske znanstvenike. Ostalima ostaje proniknuti u njezinu mudrost ako ne žele tumarati ovim svijetom.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. lipnja 2006., 21.00 – 21.45