Tomislav Žigmanov, Minimum in maximis, AGM, Zagreb, 2007.

Živiš uz granicu, ali s one strane koja ne pripada tvome narodu, iako je nekada bilo drukčije pa se održala jaka manjinska skupina. U jednom trenutku prekogranični odnosi se jako posložniše, s tvoje strane granice napadoše tvoje s one strane granice. Pomoći nešto posebno ne možeš, gledaš samo kad će i tebe otpuhati povijesni vjetar. Skica je ovo za lakše razumijevanje filozofiranja Tomislava Žigmanova. Svjestan je on i jedne i druge svoje pripadnosti, te s ruba piše zapise o nerubnome, kako stavlja u podnaslov ove svoje knjige. Uspijeva nadići ograničenosti i piše dobar filozofski esej pa nije čudo da je nagrađen kao pisac najbolje knjige eseja u Hrvatskoj.

Za nosače svoga filozofiranja rabi tradicionalne filozofske kategorije: tempus, locus i modus. Ova poglavlja sintetizira dodatkom »Post scriptum – o vremenu, mjestu i nadama«. Nije mu namjera istresti pred nas svoje filozofsko i ino znanje, već pokušava progovoriti o svijetu oko sebe. Koliko god bilo teško, želi se snaći u tom svijetu, podijeliti s njim određene spoznaje i doživjeti se više kao čovjek. Ne libi se, dakle, izraziti osobna uvjerenja i stavove, dirnuti u ono zbog čega će ti fućkati, a ne pljeskati. Svjestan je svoje odgovornosti intelektualca i ne želi je tako lako proigrati.

Kao filozof Žigmanov nastupa humanistički i kršćanski. Svoje stavove ne izlaže sustavno, nego su oni kao potka nazočni u svakom njegovom filozofskom tkanju. Preispituje ono svakodnevno tako da ga se može doživjeti i kao egzistencijalističkog filozofa. Duboko cijeni Europu, iako joj ne povlađuje. Želi da ona sačuva svoju kršćansku bit i bude spremna odgovoriti na izazove koje se stavljaju pred nju na početku trećeg tisućljeća. Piše tako esej »Pluralnost kao bit« s podnaslovom »skica za narav filozofije na kraju II. tisućljeća«. Stavlja ga na sami početak knjige, kao da time želi reći: evo to sam ja i tako me dalje shvaćajte.

Pitanje identiteta za Žigmanova je riješeno, on se opredijelio, iako ne zna kako će ga njegovi primiti. Spominje svoja dva poznata sunarodnjaka Hrvata. Josipa Pančića, utemeljitelja Srpske akademije znanosti i umjetnosti te ratnog zločinca Frenkija Simatovića, utemeljitelja zloglasnih srpskih Crvenih beretki i ratnika po Hrvatskoj i BiH. Nastavlja razmišljanjem o vrijednosti, a onda zaključuje da si onoga tko te čita. Donekle bih se s njim složio. Nije ničim izdao svoju narodnu pripadnost pa je svima jasno čiji je ili kakav stupa pred čitatelja. A on je ovom svojom knjigom to uspješno učinio. Možemo mu samo poželjeti da nastavi tim putom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. prosinca 2009., 13.15 – 13.45

Ivan Zelić, Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split, 2006.

Završetak dugogodišnjih škola nije jamac ispravnog znanja, kao ni čitanje skupih, debelih knjiga. Ponekada je dovoljna ona srednjega oblika da nam popuni praznine u znanju i odgovori na mnogobrojna pitanja. Jedna je od takvih ova.

Zelić filozofiju predstavlja drukčije nego dosadašnji autori. On se ne zadovoljava time da čitatelju pruži samo povijesni pregled različitih filozofskih mišljenja, po mogućnosti što šire i zakučastije, već ima snage preispitivati pojedina mišljenja, donositi o njima vrjednosne prosudbe, uspoređivati ih jedne s drugima. Ali, čini to na jednostavan i svima razumljiv način. Zbog toga njegov priručnik mogu čitati početnici u filozofiji, kao i oni koji su je dobrano izučavali. Kad se dočita ova knjiga, stječe se dojam da smo na prava vrata ušli u filozofiju. Ukazao nam se glavni put i samo je do nas hoćemo li istraživati i različite puteljke koji vode do njega.

Sama knjiga je podijeljena u tri dijela: Uvod u filozofiju; Povijest filozofije; Problemi filozofije. Našlo se mjesta i za hrvatsku filozofiju, što danas nije pohvalno spominjati jer se radi na »filozofiji regiona«. Građa je upotpunjena i literaturom za daljnje čitanje. Šteta da se nije našlo mjesta, ili vremena, i za kazalo imena i kazalo pojmova. Vjerujem da će buduća izdanja ove vrijedne knjige to ispraviti.

Više nego u drugim filozofskim priručnicima ovdje se na razumski i obrazložen način pokušava odgovoriti na zadnja pitanja o svijetu i životu. Bez ikakvih poteškoća mogu je čitati kako oni koji vjeruju, tako i oni koji ne vjeruju. Ona niti vrijeđa Boga niti vrijeđa pamet. Zbog toga će njezin utjecaj biti prosvjetljujući.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

Ivan Koprek, Priđi da možeš čuti. Etika u sjeni globalizacije i postmoderne, FTI, Zagreb, 2005.

U svim svojim mijenama život je nezaustavljiv sve do onog trenutka dok Bog tako ne odluči. Toga je Koprek i te kako svjestan pa nam ne pruža djelo koje napada i na kraju ništa ne predlaže, već nam razlaže trenutno stanje i označuje nam putove izlaska iz njega. A stanje je takvo da čovjek postaje znanstveni div i ćudoredni patuljak. Živimo u vremenu postmoderne, koju Koprek shvaća kao nastavak moderne, iako danas ima i drukčijih glasova. Također živimo i u vremenu globalizacije. Postmoderna shvaćena kao destrukcija i dekonstrukcija te globalizacija shvaćena kao približavanje ili premrežavanje, stvaraju svijet u kojem je sve otuđenije živjeti. Zbog toga je nužno pronaći lijek ovoj novoj bolesti.

Još su stari Grci naveliko raspravljali o etici. Nastavljeno je tako i dalje. Tek je tzv. Novi vijek počeo raskidati sa svime tim odbacivši najprije Boga. S druge strane nastalo je raspravljanje o ljudskim pravima i širila se demokracija. Velike su nade polagane u taj pothvat. No, ishod nije bio očekivan. Ponovno se počela osjećati potreba govora o etici, čak nekoj svjetskoj etici. Ali je ostalo otvoreno pitanje na čemu treba temeljiti tu etiku?

Koprek je mišljenja da je odgovor u Bogu. Trebamo mu se približiti i čuti što nam on to ima reći. Time nipošto ne ćemo biti umanjeni kao ljudi. Bit ćemo samo preobraženi i ništa više. Etika ne će biti prazno naklapanje, nego skup načela koja su nam zajednička i koja nas mogu voditi prema Bogu. Temelj takve etike postat će, dakle, mistika i duhovnost. Čovjek će biti slobodan jer će znanost, filozofija i religija konačno početi voditi poticajan razgovor.

Recimo za kraj da u hrvatskom narodu nedostaje ovakvih knjiga. Posebno nedostaje takvih koje su napisali tzv. laici. Stvarajmo stoga vremena u kojima će se više i vrstnije čuti njihov glas. Ova će knjiga klericima zacijelo pomoći u razumijevanju svijeta u kojemu žive, a laicima u njegovu promatranju očima vjere.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Vlado Vladić, Filozofski ekumenizam Karola Wojtyłe, IFS, Zagreb, 2005.

Kad pišemo neko djelo ako želimo da ono odjekne u javnosti, nepisano je pravilo da ga napišemo onako kako to ta javnost očekuje. Vlado Vladić se toga nije držao. Najprije je svojoj doktorskoj disertaciji dodao ono »nešto više«, a onda na temelju toga napisao knjigu iza koje bez stida može stajati.

U srži Vladićeva zanimanja filozofija je Karola Wojtyłe, poznatijeg kao papa Ivan Pavao II., točnije njegov filozofski ekumenizam. Pišući o njemu Vladić progovara i o sebi. Iz područja estetike, koja ga je uvelike zanimala, skreće u antropologiju i etiku, prevladavajućim u sveukupnom Wojtyłinom opusu. U oba slučaja u središtu je čovjek, što na žalost nije bitno za današnju filozofiju.

Knjiga je raspodijeljena u tri tematska bloka: 1. tema iskustva; 2. tema ključnih odredbi o čovjeku; 3. tema čovjeka kao osobe. Po Vladiću, ove tri teme jesu tri ključne točke u filozofiji Karola Wojtyłe. Istina, nije baš tako lagano posložiti Wojtyłinu filozofiju. »Njegova filozofija je takva da ne želi odustati od vlastitog iskustvenog ishodišta, ali ne bi htjela ni žrtvovati tradicionalne istine o čovjeku koje je osvojila filozofija bića.« (str. 333.) On ustvari premošćuje filozofiju bića i filozofiju svijesti.

Premalo je ovakvih knjiga u hrvatskoj filozofiji, a posebno takvih čiji su autori pripadnici mlađeg naraštaja. Vladić se usudio ići mimo struje i staviti se u opasnost da ga proglase neozbiljnim filozofom. Nu, ovaj njegov put odlika je ljudi koji stvaraju nove datosti. Zbog toga još puno očekujemo od ovog prepoznatljivog imena na hrvatskom filozofskom i umjetničkom nebu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 21. travnja 2008., 13.15 – 13.45