Krešimir Šimić, Suze moje duše, Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Slavonski Brod, 2010.

Slučajno u novinama pronađoh prikaz ove knjige. Ne znajući gdje je nabaviti obratih se piscu. Posla mi je i u posveti napisa da je meni od djeteta usnulog vojnika.

Najprije sam je mislio prikazati književno-kritički, a onda uvidjeh da je to pogrješan pravac. Ima tu književnosti, ali ona nije ono bitno. Pisac želi posvjedočiti stvarnost koja nas je duboko okrznula, bez obzira osobno ili nekoga kraj nas, a koju se uporno gura pod tepih. Govor, naime, o njoj poremetio bi neke davno dogovorene političke sheme, a to se ne može dopustiti.

Šimić ovo svoje štivo objavljuje u proznom i u pjesničkom obliku. U pogovoru sam kaže da je svojim pisanjem odlučio uništiti bol koja je ranila njegovu dušu. Zahvaljuje Bogu što mu je dao toliku snagu. Gledajući s našeg motrišta nazočimo junačkoj borbi za hrvatsku slobodu. U ona vremena puno je bilo onih koji su s vjerom u Boga odlazili u rat. U jednoga od takvih može se ubrojiti Šimićev otac. Kao premalen on tada nije shvaćao dubinu svega (rođen 1988.), ali je unatoč tome zapamtio taj odlazak jer je srcem shvatio da se zbiva nešto izuzetno ozbiljno. Sada kao dijete usnulog vojnika progovara o svemu i meni, tebi, nama daruje ovu knjigu.

Više-manje iza svakog napisa u knjizi ostavljen je prostor za zabilješku čitatelju. Pročitavši napisano, gledajući ovaj prazan prostor, razmišljajući o naslovnici gdje su otac, majka i dijete prikazani ispod križa, a sve u magličastom svjetlu, čovjek se počne pitati kamo je sam krenuo. Je li bio dostojanstven svih ovih godina, je li kraj sebe opažao stvarnost drukčiju nego što nam je političari i javna glasila posreduju? Uostalom, pročitajte ovu knjigu pa će vam puno toga biti jasnije.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 6. veljače 2012., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net, 5. veljače 2012.

Đuro Vidmarović, Protiv tmine, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2008.

U hrvatskoj književnosti, suvremenoj, vrlo malo ima dobre polemike, a previše smeća koje bi htjelo biti polemikom. Tu prazninu odlično popunjuje Đuro Vidmarović ovim svojim djelom. Bez dlake na jeziku ulazi u srž stvari i šiba po pojavama koje se najjednostavnije rečeno nisu smjele dogoditi. Mislite da su ga napali zbog toga? Ma kakvi! Jednostavno se trude prešutjeti ga. Opekli se na Ivanu Aralici pa im se čini da je ovo uspješnije. Vidjet ćemo, mislim da nije, istina prodire bez obzira koliko je nastojali prekriti.

Ivanom Aralicom Vidmarović i započinje ovaj svoj niz polemičkih tekstova. S čim bi drugim nego njegovim romanom Fukara. Dao mu je velik prostor u knjizi. Još jedan, valjda, pisac dobio je popriličan prostor. Radi se o Predragu Matvejeviću kojem je nedavno potvrđena sudska presuda za klevetu. Ipak, tzv. ljevičare to kao da nimalo ne smeta. Oni ga nazivaju ne samo hrvatskom, već i europskom vertikalom (mi bismo rekli: okomicom). Naravno, govore o njemu kao o velikom piscu, a napisao je tek nešto bljedunjave publicistike.

Uzeo sam ova dva primjera da bih osvijetlio kako Vidmarović koncepcijski stvara ovu svoju knjigu. Govori, dakle, izravno o nekom piscu i njegovu djelu ili opet o nečem lošem, ali preko nekog drugog koji je o tome pisao. Na kraju dobijemo fukaru do fukare, niz probisvijeta, besprizornih i sličnih spodoba. Čovjeku se počesto smuči. Zar nam sadašnjost nije dovoljno crna pa nam još trebaju neki nazovi naši da je učine još crnjom? Međutim, stvarnost je takva. Ostaje nada da će proći ova vremena i da će se mutne vode polagano iščistiti. Vidmarovićeve polemike idu upravo u tom smjeru. Stoga ih čitajmo i razmišljajmo o pojavama oko nas. Otkrit ćemo tako još neke druge pa i sami barem malo doprinesimo da što prije nestanu iz naše sredine.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 26. srpnja 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Fabijan Lovrić, Totus tuus, Pučko otvoreno učilište, Knin, 2008.

Nema ih puno u suvremenoj hrvatskoj književnosti koji se usuđuju pisati književnost prožetu vjerskim uvjerenjem. Jedan je od takvih Fabijan Lovrić. Čak je to istaknuo i u naslovu ove knjige. Zanesen veličinom pape Ivana Pavla II. piše o svijetu oko sebe, o svijetu koji stoji pred Bogom. Držim da je to uspješno napravio.

Naoko je knjiga raznorodno zamišljena. Prvi ciklus pjesama »Znak« prožet je mučeništvom. Ono se pojavljivalo kroz čitavu hrvatsku povijest. A počelo je sve s Isusom. Ni tako malenom nisu mu dali mira, pa kako bi nama!? Svjedoči o tome i Daksa, kao i sve druge različite Dakse. Pjesnik pred svime tim jednostavno ne smije ostati nijemim. Drugi ciklus »Slutim« najmanji je od svih, sadrži tek 3 pjesme. O čemu govori, ali i čitava knjiga, najbolje će nam kazati sljedeće riječi. Nauči me Isuse, / zemlja želim biti / podatna Tvojim oranicama / u kojima će cvjetati suncokreti, / niz ljubav će se slivati ulje / i čovjek će voljeti čovjeka; / treba li suditi onome / koji je branio djecu, / branio majku, / domovinu, / treba li Isuse, ... (Nauči me) Treći ciklus »Kristova muka« ustvari je Lovrićev put križa. Pjesnik ide postaju po postaju i razmatra sadašnjost u svjetlu Isusova progona. »U tvom domu«, četvrti ciklus, ponovno je vraćanje temama koje su naznačene već na početku zbirke.

Povijest nije onakva kakvom su je ispisali krvnici, ona je onakva kakvom su je ispisale žrtve, mogli bismo reći na kraju čitanja ove zbirke. I to je ona nit koja ujedinjuje sve pjesme u jednu cjelinu. Ništa nije satrto, sve će uskrsnuti s Kristom, samo treba u njega vjerovati i ne bojati se.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 19. srpnja 2010., 13.15 – 13.45

Iva Nuić, Cvita cvit, Naklada DHK HB, Mostar, 2008.

Nekada se u Hercegovini ikavica govorila na sve strane. Međutim, ona je sada rijeka ponornica koja se pojavljuje od vremena do vremena. Dokazuju to i ove pjesme za djecu Ive Nuić.

Pjesnikinja je dugogodišnja učiteljica i odgojiteljica. Vidi se to lijepo i u njezinim pjesmama. Nisu pisane samo da se nešto napiše, one žele nešto poručiti. I nije pritom važno o čemu se govori. Može to biti čisti lirizam, neki narodni običaj, vjerski blagdan... Puno je toga oko nas o čemu se može djeci progovoriti.

Druga važna crta u ovim pjesmama jest isticanje osjećaja istine i pravde. Vrlo je lijepa / Kad je kupe, / A jako ružna / Kad s njom očiste / Sve podove i rupe. (Metla) Ne bi bilo loše da ovu pjesmicu pročitaju i stariji. Vjerujem da bi bilo manje nesporazuma. Zbog toga pjesnikinja opominje djecu da na vrijeme počnu misliti o svome ponašanju. Naravno ima u zbirci još pjesama tematski srodnih ovoj. Poglavito su to one u kojima se djecu potiče reći hvala za neku uslugu.

Naravno da bi se moglo nabrojiti još podosta crta ovoga pjevanja, ali zaustavimo se na onoj koja djeci donosi sliku njihove zavičajnosti. Lijepi običaji rodnoga kraja, šume, polja, pa i vjetar kad zašumi. Bog nam je dao taj određeni prostor i mi se u njemu ostvarujemo kao ljudi. Slike zavičaja nose se duboko u svojim grudima. Preplavljuju nas zbog toga jednostavnost, ljepota i ljubav.

Čitava zbirka prožeta je ikavicom, čak i onda kad su pjesme napisane standardnim hrvatskim književnim jezikom. Nažalost premalo je kod nas književnosti koja se ne boji odjenuti ikavštinom. A to je ona bit naše jezične i narodne samobitnosti. Sazrijevanjem novog političkog okružja, saznanjima na polju etnogeneze i to će se polako početi mijenjati. Samo da taj dan bude što prije!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 12. srpnja 2010., 13.15 – 13.45

Admiral Mahić, Planinski vodoskok, Šahinpašić, Sarajevo, 2008.

Admiral Mahić samostalna je pjesnička osobnost s obje strane granice. Nisam rekao »u regionu« kako se to sada politički korektno kaže. A mislim da ni on ne bi na to pristao bez obzira što bi ga tamo mogli svrstati oni koji ga dobro ne poznaju.

Polazište njegove poetike i uvirište je Sarajevo. I to je onaj pravi ključ za njegovo odčitavanje. A on nije jednoznačan, prilično je složen i s mnogo preljeva. Kad se k tomu doda da je pjesnikova majka iz Hercegovine, odnosno da ga srce i tamo vuče sve je još više složenije, a ja bih rekao razlivenije. Mahić je upravo to: rijeka koja se razlila po Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Sve su to njegovi krajevi, svugdje je on tamo kod kuće.

Zbirka se otvara pjesmom koja joj je dala naslov: Planinski vodoskok. Ne, nije to negdje u planini iznad Sarajeva, to je negdje tamo u Švicarskoj. Mahić zna izići iz svoga zavičaja. On ljepotu pronalazi posvud, ali se uvijek vraća onoj svojoj iz spomenutih krajeva.

Osim opisivanja ljepota kraja koji ga okružuje govori Mahić i o svome stanju. Boem je koji neprestano traži ljubav i neprestano ide nekim svojim putom. Dobro ga poznaju psi iz krajeva u koje je navraćao, dobro ga poznaje čitava ta okolina. Putnik je na svom neprestanom, beskrajnom putu.

Ovome treba dodati i crte domoljublja. Mahić voli stijeg svoje države BiH, voli njezinu povijest. Nije to nikakva isključivost, to je samo stav iskrena čovjeka pred događajima oko sebe.

Pjesme osim liričnosti krasi i crta humora. Na taj način izražavaju Mahićevu višeznačnost. Jesu stvari ozbiljne, ali ih ne uzimajmo preozbiljno, kao da nam poručuje. Nešto slično čini i pogovor koji je napisao Rajko Đurica. Zanimljivo je napisan, u stihovima. Još da je toj pjesmi dao neki naslov bila bi to cjelina koja se skladno uklapa u knjigu.

Ne ćemo završiti pjesmom, ali hoćemo pohvalom pjesniku zbog njegova truda. Ostao je svoj, ostao je pjesnik i nije zalutao u političarenje tako drago današnjim književnicima, naročito onima iz Bosne.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 5. srpnja 2010., 13.15 – 13.45

Miroslav S. Mađer, Daleki vlak, DHK, Zagreb, 2008.

Čovjek s osamdeset godina na leđima. To je Miroslav S. Mađer, pjesnik iz ove knjige. Potrebno je to naglasiti, jer duh mu je kao u pedesetogodišnjaka. Zaigran, stvaralački, odan skitnjama.

Zbirka nije uobičajeno podijeljena u cikluse, pjesme se nižu jedna za drugom kao vagoni u vlaku. A taj vlak ide, ne zaustavlja se, »Negdje juri samo s pticama i zvijezdama« (Daleki vlak). Ovom pjesmom s kraja zbirke uistinu su protkani svi drugi stihovi u knjizi. To počinje upitom »Zar sam kao taj stari hram / kao sa svim drugim što je / u vjeri života?« (Stari hram). Iako se nastavlja pitati govoreći »I zašto sam u tom hramu / sam / kao prosjak kraj truloga plota«, nema u njegovim pjesmama crnine kao što bi se dalo naslutiti. One se pitaju o još mnogočemu, ali općenito gledajući ostavljaju u čitatelju dojam nade. Naizgled crni stihovi rasplinjuju se u drugima svjetlima i tvore književnost koju možemo s pravom nazvati dobrom. Ona se nalazi u temeljima neprolazne književnosti bez obzira što nadobudni odmahuju rukom igrajući se bezrazložno pokusima. Pjesnik se nije zaboravio diviti iako je to neuputno kako kaže u pjesmi Divljenje je nesuvremeno. Zbog toga su njegove misli stube u obzorje, njegove su obećane zore, budi ga pamtivijek nespokoja, a budi ga i sva njegova unutrašnjost (Ono suvišno od ljubavi). Kako da se onda čovjek ne moli i bude smjeran, kako kaže u nekoliko svojih pjesama?

Miroslava S. Mađera isplati se čitati. Nije u sebi ugušio dječaka koji otvorenih očiju i hrabra srca stoji pred svijetom što se stere u njegovu vidokrugu. Ne umišlja si da stvara neke velike, zakučaste stvari, on tek gleda i zapaža. Nije stoga čudno da ga drugi doživljavaju »legendom« i upućuju mu smiješak u životnom prolazu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 10. svibnja 2010., 13.15 – 13.45

Miro Gavran, Književnost i kazalište, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

Suvremeni hrvatski književnik Miro Gavran dobio je mnogobrojne nagrade, čak su pokrenuli kazališni festival u njegovu čast, Gavranfest. Zaboravih pripomenuti, većina se toga odnosi na inozemstvo, kod Hrvata ga uglavnom trpe. Ništa čudno, kad govori kako govori. Ova knjiga to otkriva pa se nekima čini zbrkanom. Nu, da krenemo redom.

Podnaslov je knjige eseji, razgovori, zapisi i nostalgična prisjećanja. Ne znam zbog čega su izostavljeni i »pogovori« koji pojedinačno zauzimaju najveći broj stranica. Kao pisac naveden je sam Miro Gavran, a očito je da je knjigu netko drugi uređivao, naravno uz Gavranovu pomoć. S promidžbene strane to bi tako nekako moglo ići, ali ne i s književne.

Listao sam malo i nekolicinu novinskih prikaza i u sjećanje mi se najviše uvukla rečenica Sanje Nikčević: »Knjiga za vrijeme u kojem je hrabrost reći da si normalan i sretan« (Tajna uspjeha Mire Gavrana). Ona je ujedno odgovor kakav je duh ove knjige kao i odgovor zbog čega Gavrana hrvatska književnost tek trpi. On, naime, ne ide pomodnim i zapovjeđenim stazama. U isto je vrijeme i staromodan i suvremen. Progovara o temeljnim ljudskim osjećanjima, ne razbija svijet oko sebe pod svaku cijenu, već sljepljuje njegove rastrgnute dijelove i na kraju ostavlja čovjeka u nadi. To ga i nagoni da se previše kao osoba ne otkriva, radije čitatelje upućuje na svoja djela. »Predajući ovu knjigu na uvid svojim čitateljima i gledateljima, molim ih da se zadovolje s onom mjerom autoanalize i razotkrivanja na koju sam bio spreman.« (str. 6.) Cijenit ćemo taj stav, unatoč onima koji bi htjeli neka duboka umovanja o ničemu, razvlačenje pitanja proizišlih opet iz ničega. A Gavran ustrajno ide svojim putem i stvara književnost koja će opstati kad nas više i ne bude.

Iz spomenutog je jasno da mi se svidjelo ovakvo pripovijedanje o Gavranu i njegovu radu. Otkriva se duhovnost koja ne uzmiče, duhovnost koja je uspješna, duhovnost koja naizgled tiho radi velike stvari. A ona je, kao i knjiga, satkana od različitih sastavnica, iako je na kraju samo jedna.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 29. ožujka 2010., 13.15 – 13.45

fra Ante Marić, Božićna prikazanja, Alfa, Mostar, 2008.

Nije lagano obrađivati Božićne teme. Za tren upadneš u patetiku. S druge strane sve je potpuno ograničeno, bezbroj puta obrađivano i sad se ti tu snađi. Fra Ante Marić dobro je izbjegao ovakvim i sličnim zamkama. Radnju neprestano povezuje sa sadašnjošću, čak i onda kada govori o Isusovu rođenju kroz Mariju, Josipa, pastire... Ondašnje ljudsko ponašanje još nije iščezlo iz naše sredine.

Za razumijevanje ovih igrokaza, mislim da je to najprimjereniji naziv, svakako treba spomenuti da su oni ne samo nastajali u dugom vremenskom razdoblju, već da su pisani s namjerom. Pisac je franjevac i svećenik pa u svome radu koristi književne vrste da bi drugima prenio određene vjerske pouke. Ali, to se odvija nenametljivo, kroz igru, sukob mišljenja, životne lomove koji svoj smiraj nalaze u Isusovoj riječi. Obitelj je temelj društva i ako se ona raspe, sve se rasulo. Alkohol u hercegovačkim prilikama predstavlja glavni porok. Droga i druga zla predstavljena su sporadično. Dobri dusi obitelji jesu djed i baka. Nisu oni neka savršena bića, imaju oni svojih mana, ali su kroz život iskusili što je pravo i toga se nastoje držati poučavajući mlađe.

Prvi igrokaz nosi naslov »Badnja večer duvanjara«. Svidilo mi se da je baš on stavljen na početak knjige. Još su u korijenu svakog Hercegovca ta vremena i iz njih on vuče pouke za život. Trebalo je uspjeti unatoč svim preprekama. Zato nije čudno da su se Hercegovci istakli u Domovinskom ratu. Bilo je posljedica, kako to svjedoči Marić, ali je trebalo slijediti zov za slobodom. Znale su se događati i smiješne stvari. Tzv. Međunarodna zajednica odlučila se umiješati pa tako jedan od njih na Božić skuplja rtv pretplatu. Unatoč zaslijepljenosti prisjetio se da je katolik i da ga negdje očekuju žena i djeca. Obitelj u koju je svratio nije ga izbacila, počastila ga je i prenijela na njega svoju radost.

Prilikom raznih izvedbi igrokazi su ispunili svoju svrhu, ali i ovako poredani u knjizi. Ugodno ih je čitati i gledati zbilju u zrcalu. Da, baš tako! Poteškoća ima, ali ih je moguće riješiti ako to hoćemo, poručuje nam Marić.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 1. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Josip Brkić, Molitvenik hrvatskih pjesnika, Altagama, Zagreb, 2008.

Jedna od podvala zlosretnog komunističkog vremena jest da su pjesnici bezbožni, odnosno da trebaju biti takvi ako žele biti dobri pjesnici. Ništa bolje nije prošla ni čitava umjetnost. Posljedica je bila rascijepljenost, čak i onda kad se nisi predavao komunističkoj zabludi. Stoga je ovaj molitvenik hrvatskih pjesnika itekako dobro došao hrvatskoj književnosti.

Sastavljač je pjesnike poredao vremenskim slijedom. Prvi je Marko Marulić i njegova ikavska Molitva suprotiva Turkom, a posljednji Nenad Piskač s pjesmom na kajkavštini Čistlište. Ako hotimično nije započeo jednim hrvatskim narječjem, a završio drugim, onda se molitva uslišila i nešto nam poručila. Pjesnici su, znamo to, itekako svjesni snage molitve. Pristrano bi bilo izdvajati neke i njihove uradke, ali pjesmu Molitva za grob u Hrvatskoj Vinka Nikolića svakako ne mogu preskočiti. Sami njezin naslov kaže sve o nesretnoj podjeli u hrvatskoj duhovnosti i izražava čežnju da ona što prije zaraste. Bilo je tako i u svim drugim prijelomnim hrvatskim vremenima.

Za pohvaliti je da Brkić nije preskočio hrvatske pjesnike muslimanske vjeroispovijesti. Podrazumijeva se da se tu ne smije nikoga silom trpati, ali ako se netko za života u olovna komunistička vremena držao Hrvatom, tko smo mi da mu to niječemo nakon njegove smrti? Zaista je neprirodno da se kao Hrvat može biti svih vjera ili čak bez nje, samo se ne može biti musliman ili pravoslavac.

Držim da za pohvaliti u ovoj knjizi svakako nije što sastavljač u nju uvrštava i pjesme koje su otvoreno bogohulne. Čitao sam njegove razloge, ali moram reći da ih nisam razumio. Molitva i molitvenik zahtijevaju nešto drugo. Dosta je o tome rekao Vjekoslav Boban u svome pogovoru Molitva kao pjesnička vrsta, iako mislim da bi bilo bolje da ga je napisao neki pjesnik teolog, ne želeći ovim umanjiti dosege Bobanova teksta. Malu zamjerku treba uputiti i na bilješke o piscima. Nisu u skladu s vremenom. Znam da je to teško, ali se moglo popraviti barem navođenjem internetskih stranica onih pisaca koji ih imaju.

Iako ova zbirka molitava hrvatskih pjesnika nije sastavljana preuzetno, svakako je osvježavajuće otkriti i duhovnu protegu pjesnika koji su i u komunističko vrijeme uspjeli ostati na nogama. Poglavito je ovaj molitvenik dobrodošao onima koji su se školovali u spomenuto vrijeme. Mlađima je to tako prirodno.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 25. siječnja 2010., 13.15 – 13.45

Đuro Vidmarović, Paprat i lišaji, DHK, Zagreb, 2007.

Ako se s nekim ne slažeš, a napravio je nešto dobro, to prešutjeti ili spomenuti? Đuri Vidmaroviću, književnom kritičaru, sve je jasno. On književnike ne dijeli po simpatijama, već po estetskim dosezima. Zbog toga je u ovu zbirku književnih prikaza, koja predstavlja 30 godina njegovog pisanja kritika, spomenuo književnike različitih životnih usmjerenja, ali, po njemu, uspjelih djela.

Poredak kritika u knjizi odredila je abeceda, i to po piščevu prezimenu. Nema, dakle, nikakvih poglavlja, nego samo niz kritika, kao jedan životni lanac. Donio ih je 48 i jedan »In memoriam«. A prva kritika seže u 1976. O nekim piscima objavio je i više književnih prikaza. Mislim da je mogao i to izbjeći kad je već odlučio ni na koji drugi način ne izdvajati književnike jedne od drugih, osim po svome mišljenju o njima. Naravno da su kritike objavljivane na različitim stranama. Ovako bi, ukratko, izgledao pogled u ovu Vidmarovićevu zbirku.

Pozoran čitatelj zamijetit će još jednu pojedinost koju obično ne nalazimo kod hrvatskih književnih kritičara. Vidmarović piše ne samo o književnicima iz Hrvatske, poglavito iz glavnog grada, o književnicima koji su hvaljeni u javnim glasilima, nego govori i o hrvatskim književnicima razasutim diljem svijeta, o onima koji su vrijedni bez obzira koliko bili prešućivani. Tako se on ne libi spominjati književnike iz Istre, Slavonije, zatim iz Herceg Bosne ili BiH, književnike iz iseljeništva, kao što su oni iz Vojvodine, Boke Kotorske, ali i oni puno dalje od toga. Ako oni kažu da pripadaju hrvatskoj književnosti, Vidmarović nije taj koji će na to odmahnuti rukom.

Pisac se može ponositi ovom knjigom. Pokazala ga je ne samo kao vrsnog književnog kritičara, nego i kao istinoljubivog čovjeka. Bilo bi dobro kad bi i drugi hrvatski književni kritičari pošli tim putem.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 11. siječnja 2010., 13.15 – 13.45

Mile Maslać, Pod vatrom ognjišta, DHK, Zagreb, 2007.

Predaš rukopis knjige za tisak i nedugo nakon toga otiđeš u nebeske krajeve. Takva sudba pogodila je Milu Maslaća. Sada točno zna ono o čemu je snatrio na ovoj zemlji.

Pod vatrom ognjišta Maslaćeva je zbirka pjesama koja dobrano uokviruje njegov život. Propituje svoje postojanje, postojanje svijeta oko sebe, iščekuje drukčije, bolje vrijeme. Sav je zauzet tim traženjem. Slike se isprepliću, sjećanja žele nahrupiti u zbiljnost. Jedno od najvažnijih svakako je Domovinski rat. Maslać nije o njemu čitao, on je u njemu bio. Nije stoga čudno da govori o vatri, izbjeglicama, kljastim drvoredima... slikama tako duboko značajnim. Da bi se lakše obranio od težine života, piše pjesme »dobrim duhovima«: Dubravku Horvatiću, Ivanu Lackoviću Croati i Antonu Cetini.

Nema u pjesmama, ali je bilo u životu. Mile Maslać dugo je radio u Hrvatskom slovu. Time se nije književno okoristio, ali jest kao čovjek. Bio je domoljub iz srca, ne po dužnosti ili iz koristi. Trpio je zbog svega što se događa u društvu oko njega. Pratio je to ne samo kao novinar, već i kao pjesnik. Možda je tu trpnju najbolje izrazio u pjesmi u prozi bez naslova: Medvjed je s karijesom u gornjemu kutnjaku u selu, noću, tražio lijeka jer, očito, medvjedi o ljudima imaju bolje mišljenje nego oni koji medvjede love. Psi su zalajali, lovci su ga ustrijelili. Tek su tada otkrili da je bio bolestan i da se izložio smrti vjerujući ljudskom milosrđu. Kraj je priče i početak surovoga razmišljanja.

Zanatski primjereno i ljudski pošteno Maslać je ispjevao ove svoje pjesme. Nije se trudio biti toliko sažet, koliko zahvatiti u bit stvari, u bit gorčine. Htio je ponovno zapaliti vatru na ognjištu, vatru koja ne će pržiti nego samo grijati. Čitatelji će pronaći dovoljno stihova nad kojima će se moći zamisliti i tako biti uvučeni u pjesmu. A to je uvijek bila odlika dobrih pjesnika.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 30. studenoga 2009., 13.15 – 13.45

Stjepan Tomić, Bosna koje nema, Karista, Zagreb, 2007.

»Posljednje što je čuo o Nikoli bilo je da se vratio u Bosnu, u onaj mizerni dio koji je pripao Hrvatima, da opet radi u školi i surađuje u nekim novinama.« (str. 105.) Ovako glasi posljednja rečenica u ovoj knjizi Stjepana Tomića. Meni se učinila ključnom. Zbog toga se ne bih složio s nekim prosuditeljima koji kažu da posljednja pripovijetka Gubitnici odskače od ostalih šest. To je samo naizgled. Ona jest drukčije zamišljena, ali radnja je zapravo ista. Ustvari, predstavlja zaslov ovoj zbirci pripovijedaka koju bi neki čak htjeli svrstati i u roman. Radnja se, naime, isprepliće, kao i likovi. Naglasak je, pak, na vremenu koje protječe i kao da se neprestano ponavlja.

Glavni lik malo uranja u doživljaje svoga djetinjstva, malo u današnje vrijeme. Ozemlje je Posavina, onaj dio Bosne koji neprestano pogledava u Hrvatsku preko rijeke koja je određena za granicu. Jer i s druge strane isti je narod, isto vjerovanje, isti način gradnje kuća i još puno toga. Ali povijesni tijekovi bili su takvi kakvi jesu. Pisac se sjeća nečeg čega danas više nema, iako je i tada život bio težak. Međutim, svi su bili na okupu i mogla se podnijeti težina koja se usisavala s prvim majčinim mlijekom. Uz opise života na selu, vjerovanje i običaje, tu je i opis neprijateljstava koja su uvijek vrebala. Partizani, četnici... kao neka bolest nadvijala se nad glave ljudi. Konačna pobjeda jednih nije donijela smirenje. Otpočela je osveta i bezumno mahnitanje. Ta vremena mnoge su zavila u crno. Nakon toga dođe vrijeme komunizma. Nije žalilo one koje bi namirisalo kao svoje protivnike. I naposljetku još jedan rat. Bosna, s njom i njezin dio Posavina, iseli se kojekuda. Nepravda se naceri u lice preživjelima.

Kao što spomenusmo kraj ove knjige, spomenimo i početak. Prva pripovijetka nosi naslov Božić 1948., a druga Uskrsne slike. Očito je pisac uvjeren da se bez vjere ne mogu pobijediti svagdanje poteškoće. Ujedno su to vremena koja u nama pobuđuju naše najdublje osjećaje i pomažu nam ostati djecom unatoč grubosti odrastanja. U svim donesenim pripovijetkama pisac im se neprestano vraća, jer bi bez njih bio čovjek bez korijena.

Jezik ovih zanimljivih i dobrih pripovijetki nema namjeru zadiviti nas svojom raskoši, već prenijeti nam određenu datost. Zbog toga nam ponekada može izgledati škrtim. Tomić kuša zabilježiti kako se nešto točno dogodilo, da jednoga dana ne bi netko pomislio da to nije istina. Pitanje je samo tko će ga čuti. Nadam se da mi već jesmo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 23. studenoga 2009., 13.15 – 13.45

fra Ante Marić, Dolazak fratara u Hercegovinu, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2007.

Fratri i hrvatski narod u Hercegovini ili Humu odavno su dobro povezani. Najviše je tome kumovala nesretna turska okupacija. Osjetili su da se tek zajedno mogu othrvati neželjenim povijesnim tijekovima i ostati na svome ozemlju.

Fra Ante Marić dobro je ovoga svjestan dok piše dramu o dolasku fratara u Hercegovinu. Zalazili su oni tu i prije u raznim prilikama, ali nikada se nisu uspjeli nastaniti zastalno iz raznoraznih razloga. Osjetivši povoljne povijesne prilike jedna skupina fratara rodom iz Hercegovine odlučila se na novi pokušaj. Iako teška srca, napuštaju samostan u Kreševu i dolaze u Hercegovinu na golu ledinu. Zauzeto rade da se što prije osove na noge.

Radnja drame ujednačeno teče. U prvom činu fratri razgovaraju o svom pothvatu. Muče ih dvojbe i dopuštenja koja treba dobiti. Hercegovinom vladaju Turci, hoće li dopustiti da počnu graditi prvi od samostana, onaj na Širokom Brigu? Zemljište je u rukama jednog muslimana, nemaju, dakle, ništa osim svojih smjelih namisli. Drugi čin daje nam pogled u život i razmišljanje tadašnjeg hercegovačkog puka. Presretan je da se fratri nastoje zastalno nastaniti u ovim krajevima. Željno iščekujući taj dan, mole se Bogu i žive u ritmu svog svakodnevnog života. Treći čin ponovno nas vraća k fratrima u njihovu nastambu na Čerigaju. Od pape su dobili dopuštenje za gradnju crkve i samostana. Čitaju ga i iščitavaju. Još samo da se uspiju nagoditi s Turcima. O tome govori četvrti čin. Radnja se odvija na Buni, u odajama Ali-age Rizvanbegovića. Najdojmljiviji je onaj trenutak kada se na početku razgovora sastaju agine i fra Rafine oči. Netremice se gledaju i misle svoje misli. Aga se prisjeća da je ovo katolička, hrvatska zemlja, da su i njegovi predci bili Hrvati i katolici... A fra Rafo se pita hoće li aga dopustiti gradnju crkve i samostana... Mnoge godine povijesti zbijene su u tih nekoliko nijemih trenutaka. Peti čin donosi rasplet radnje. Fratri drže u rukama ploču na kojoj je napisano: Odcipljeni od Bosne / brez. kruha. i. krova / bogati. samo. nadom. u Boga / Ovi. samostan. sa. crkvom / iz temelja. dne 23 srpnja 1846. / pod. okriljem. Uznešenja. Gospina / na. nebo. franjevci. hercegovački / podigoše.

Marić je ovom svojom dramom ostvario zanimljivo djelo. Dobro je zasjekao u povijest i život puka Božjeg u Hercegovini. Nikoga nije kritizirao, samo je govorio o opravdanoj želji za uspjehom. Zbog toga ovu knjigu mogu čitati i oni koji dolaze iz aginog misaonog kruga. Zapravo, mogu biti zadovoljni da je netko nekad njihov upravo tako postupio. Pomaže to u građenju današnjeg suživota na ozemlju Herceg Bosne ili BiH. Još su mnogi izazovi pred nama, treba ih pobijediti po uzoru na fratre iz Marićeve drame.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 16. studenoga 2009., 13.15 – 13.45

Vladimir Solovjev, Tri razgovora ili priča o Antikristu, Detecta, Zagreb, 2007.

Rusija nije samo zemlja u kojoj se uspio rascvjetati komunizam, zbog čega i odakle je došao malo je duža priča, nego je to i zemlja koja je imala velike kršćanske filozofe. Jedan je od njih i Vladimir Solovjev. Bio je i pjesnik, esejist i mistik. Snažno je obilježio rusko i europsko 19. stoljeće.

Nakon životnih lutanja, koja su sezala i do otpadništva od Boga, skrasio se u dubokoj kršćanskoj vjeri, najprije u pravoslavlju, a onda u katolicizmu. Zagovarao je ujedinjenje pravoslavlja s katoličanstvom, čemu su se mnogi opirali. Na svojim putovanjima dolazio je i do Zagreba, gdje katolike zadivljuje svojom pobožnošću.

Knjiga Tri razgovora ili priča o Antikristu njegova je posljednja knjiga. Želi progovoriti o prirodi zla i o njegovom utjecaju u svijetu.

Djelo je pisano u obliku razgovora po uzoru na Platona. Glavne ličnosti predstavljaju pojedine društvene skupine, odnosno njihove namisli. Svaka od njih nastoji pobijediti. Tu borbu Solovjev iznosi u poglavljima jednostavno nazvanima: Razgovor prvi; Razgovor drugi; Razgovor treći. Da ne bi pitanja ostavio neodgovorenima, ovim razgovorima pridružuje svojevrsni zaključak Kratka pripovijetka o Antikristu. Ona je najjasnija i najdinamičnija, tako da će se vjerojatno najviše svidjeti čitateljima i usjeći se u njihovu pamet.

Dojmljivo je danas kako su se ostvarila mnoga predviđanja iz ove Solovjeve knjige. Predvidio je razne strahote 20. stoljeća, kao i ujedinjenje Europe. Užasava ga lažni pacifizam koji izjednačuje sa svjetskom vladom i pojavom Antikrista. Njegov Antikrist nije neki jasno vidljivi demon, nego je on utjelovljenje Zla. Na zemlji se pojavljuje naizgled umni i sposobni političar. Između ostaloga puno govori o miru i radi na njegovu širenju. Mnogi ga slijede, pa tako i ujedinjena Europa. Ni Crkva nije pošteđena te opsjene. Na velikom i veličanstvenom saboru Političar, prozvan Imperator, pokušava ujediniti sve vjere. Ali papa i skupina pravovjernih, kako iz Katoličke, tako i iz Pravoslavne i Protestantske Crkve ne ide za njim, prepoznali su u njemu Antikrista i to otvoreno naviještaju. Izgnani su, a Imperator bira sebi odanog papu. Izgleda da pobjeđuje. Čak ga i Židovi prihvaćaju, jer misle da je došao Mesija. Ali događaji, vođeni Božjom rukom, idu drugim tijekom. Recimo kratko: Isus Krist pobjeđuje.

Nakon izlaska ovog djela na svjetlo dana Solovjeva su mnogi napustili, čak su se pitali je li uopće pri sebi. Ostala mu je odana, tek nekolicina najvjernijih prijatelja. Međutim, to ga nije pokolebalo. Zbog toga i govorimo danas o njemu. Osvrnemo li se malo oko sebe, lako ćemo, na žalost, prepoznati razne tragove Antikrista. Ova će nam knjiga itekako u tome pomoći, ako joj to dopustimo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 9. studenoga 2009., 13.15 – 13.45

Božidar Prosenjak, Put u središte srca – intranet, Glas Koncila, Zagreb, 2007.

Marijan, glavni junak u ovom romanu, čovjek je koji nastoji živjeti po ljudskim i Božjim zakonima. Međutim, stvari ne idu utabanim putem. Puno je toga oko njega protivno takvom nastojanju, ni on sam nije stijena kojoj nitko ništa ne može. Redaju se životne pobjede, ali i gadni padovi. I onda jednoga dana shvati što mu je raditi: treba paziti na svoje misli (str. 125.). Nije važno kako izgleda da nešto činiš, važno je kako ti to doživljavaš u svome srcu. Odatle sve počima. Jesam li iznio sadržaj čitavog romana? Nisam, iznio sam samo njegovu sržnu misao. On potiče i odgovara na mnoga pitanja, dok se sve vrti oko srca.

Prosenjak je ovim romanom ostvario veliko djelo. Istina je da se o njemu nije previše pisalo. Učinila su to donekle kršćanska javna glasila, ostali su uglavnom šutjeli. Mnogo toga, naime, u njemu zbunjuje, tako da ga nisu shvatili ni jedni ni drugi. Prvi su mu zapljeskali kao religioznom romanu, a drugi su ga zbog toga odbacili. I pogriješili su i jedni i drugi. Radnja romana mnogo je slojevitija i šira. Ipak, odredimo je jednom rečenicom: u središtu je čovjek, a u njegovu srcu Bog. Odškrinuta su vrata da nebo siđe na ovu zemlju, treba to samo htjeti. Bog čeka i neprestano pruža svoju ruku, oblikuje naše misli, čisti ih, govori kroz nas drugome i mi to ne možemo sakriti (str. 113.).

Stanje u društvu u romanu je realno prikazano pa bismo ga mogli nazvati realističkim. U njemu, pak, živi obitelj koja bi htjela doživjeti obiteljsku sreću unatoč svim poteškoćama pa bismo roman mogli nazvati i obiteljskim. Govor je i o našoj domovini pa bismo ga mogli nazvati i rodoljubnim. Opisan je i ritam čovjekova odnosa prema Bogu pa bismo ga mogli nazvati i religioznim. Ostale slojeve prepuštamo čitateljima da ih oni prepoznaju.

U samom naslovu istaknuta je riječ »intranet«. Pisac pod njom podrazumijeva tehnička sredstva za priopćavanje misli drugima, ali i čovjekovu potrebu za nutarnjim životom. Kad je društvena zajednica počela misliti svojom glavom, mnogi su ustali protiv nje. Najprije su to bili neki trgovci koji su se htjeli obogatiti preko noći. Nakon njih na pozornicu su stupili političari. Prvo odnarođeni domaći. Nije išlo. Došli su predstavnici tzv. Međunarodne zajednice. Ustuknuli su kad su domoljubni domaći političari mudro i hrabro svojim potezom osujetili njihove namjere. A da se sve to i još mnogo toga u romanu dogodilo, može se zahvaliti tomu što je glavni junak Marijan dopustio da Bog progovara kroz njegovo srce i čini ga tako više čovjekom i više vjernikom, odnosno cjelovitim bićem.

Ovaj Prosenjakov roman ostat će zabilježen u hrvatskoj književnosti. Dovoljno je književan, ljudski i religiozan da ga nitko od tamo ne će moći izbaciti. Piscu čestitamo i želimo mu što više ovakvih zrelih djela u ovom vremenu koje je tako nezrelo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 2. studenoga 2009., 13.15 – 13.45

Malkica Dugeč, U riječ unjedrena, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2007.

Hrvatsko proljeće 1971., iako je potaknulo nadu, neke je rastjeralo i po bijelom svijetu. Brojila su se zlosretna komunistička vremena. Malkica Dugeč, pjesnikinja koja je objavila prvu knjigu pjesama desetak godina prije toga, silom je iščupana iz svoga hrvatskog podneblja i nastavila trajati u onom njemačkom. Ali, svoju Hrvatsku nikada nije zaboravljala. Uz književni bavila se i raznim društvenim radom.

Pred nama je njezina zbirka U riječ unjedrena napisana u ova slobodno-kolonijalna vremena. Odiše iseljeničkim duhom, ljubavlju koja traje, vedrinom koja se ulijeva u nas. Pobrala je za nju razna priznanja, kako književne struke tako i čitatelja. Malkica Dugeč u svojim zrelim godinama nastavlja ići utabanim putem.

Pjesme u zbirci napisane su vezanim i slobodnim stihom. Dočekuju nas najprije soneti poredani u ciklus Dom na kamenoj stijeni. Takav je i drugi ciklus Čekanje suze. Miješaju se ljubav prema domovini i lirski ugođaji. Pjev je dostojanstven i stamen, poput rijeke koja se razlijeva ravnicom. A onda slijede stihovi u slobodnom obliku. Ispunjaju glavninu zbirke. Nekako se podrazumijeva da slijede već rečeni način pjevanja, s tim što odišu i većom potragom za životnom mudrošću. Ta potraga najizrazitije se pretače u kratki ciklus Mudrositnice. Iza njega knjigu zaključuje sonetni vijenac Hrvatska se u riječ unjedrila. Shvatili smo naslov zbirke i počinjemo ploviti vještim Malkičinim vezenjem stihova i rime. Na kraju nas dočekuje poruka u vidu magistrala Volimo Hrvatsku. Krug je zatvoren, cjelovita smo bića.

Ne samo iseljenička, nego cjelokupna hrvatska književnost obogaćena je ovom knjigom. Nama u domovini može se učiniti da je mjestimice patetična, ali našim iseljenicima zacijelo nije. Neke su stvari ponekad relativne. A Malkica Dugeč nastavlja ploviti hrvatskim književnim nebom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. listopada 2009., 13.15 – 13.45

Ljerka Car Matutinović, Jabuka puno krilo, Riječ, Vinkovci, 2007.

Ostati vjeran predaji i postati poznat, nije tako lagano u ovo suvremeno vrijeme. A još je teže ako si dopustiš stvarati književnost na nekom narječju, npr. čakavskom. Ljerki Car Matutinović to je ipak uspjelo. Očito se ne treba bojati uzdignute glave ići ovim svijetom i nikome se ne ulagivati.

Pred nama je njezina sabrana knjiga pjesama. Prohujale su mnoge godine otkada se ona počela baviti pisanjem. Prvu zbirku Vrijeme rastanaka objavila je još 1971. Ustrajno i smjelo tkala je svoje književno platno i obogaćivala svoje suvremenike. Zbog toga je dobila niz nagrada i ušla u razne domaće i inozemne antologije.

Ljerka Car Matutinović pjesnikinja je našeg lijepog juga. Domaća »rič«, domaće nebo i ljubav prema domovini zvone kao zvona na razasutim crkvicama za neki blagdan. Ona uranja u postojanje oko sebe, zamjećuje njegovu ljepotu i želi nam je posredovati na jednostavan način. Ne igra se isprazno riječima kušajući dokazati svoju vještinu, već se njima igra da bi nam pokazala ljepotu našeg postojanja. Često to čini na ispovjedni način, tako da je kritičari nerijetko označavaju nježnom liričarkom.

Teme su njezinih pjesama naravno različite, ali jedna nekako iskače: ljubav. I nju i sve ostale nekada obrađuje na ozbiljan, nekada na šaljiv način. Može nam se čak učiniti da slušamo srednjovjekovne pjesnike. Plovi tim vodama i traži nit života. Kod nje ako i ima boli, to nije razočaranje. Njezine pjesme su sunčane i bistre, baš kao i podneblje odakle dolazi.

Druženje, dakle, s pjesmama Ljerke Car Matutinović nipošto nije vrijeme potrošeno na puku zabavu. Njezine pjesme donose ljepotu, istinu, dobrotu, odnosno poruku.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. listopada 2009., 13.15 – 13.45

Maja Gjerek, Radiovizija, Verba, Rijeka, 2007.

Zanimljiva je ova knjiga. Nije baš česta pojava da današnji hrvatski književnici pišu na ovaj način. Riječ je o traženju istine, životnom brodolomu, uranjanju u beskrajnu ljubav Isusa Krista. Nije to govor neke nadobudne novoobraćenice, već pokušaj posredovanja iskustva drugima u sličnoj nevolji. Tako je ova knjiga i književno, i duhovno, i didaktično, i... djelo.

Zbunjuje samo napomena na početku koja kaže da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna i nenamjerna. A tako sve miriše na proživljeno iskustvo. Dapače, kao da čitamo nečiji dnevnik pisan u muci i teškoj nevolji. Nu, to za neko književno djelo ipak nije ono najvažnije.

Glavni je lik književnica, duboko uronjena u svoj poziv, ne sustajući ni onda kad je u tuđim zemljama. Ona stvara i stvara. Prati je Valentin, s kojim se jednoga dana vjenčala, kako otkrivamo pri kraju knjige. On je snimatelj i izgleda da je također predan svome poslu. Njihov je vjenčani kum Tonimir, samouki kipar. Sve više i više spetljava se s Valentinom i ulazi u njihov život. Jednoga dana književnica ih zatječe kako gledaju neki odvratni film pun spolnosti i nastranosti. Ništa joj više nije jasno. Polako otkriva Valentinov dvostruki život. Ipak, nije uspjela da je ne prevari i iz zajedničkog stana odnese puno toga dok je ona bila u inozemstvu. Na kraju balade otkriva njegovo novo obitavalište u kojem s Tonimirom snima pornografske filmove. Svijet joj se srušio. Nakon početnog udarca otvara se vjeri, predaje žarče novinarskom poslu na radiopostaji i shvaća da je radio Božji glas u našoj sredini. Okrenula je novu stranicu u životu i nastavila tražiti istinu po prašnjavim zemaljskim stazama.

Maja Gjerek nije nepoznato ime u hrvatskoj književnosti, baš naprotiv. Hoće li ova njezina knjiga zapisa pomoći njezinim kolegama da i oni počnu tražiti istinu ili će ostati krik nijemog u pustinji? Bez duhovnog u sebi nikada nijedno djelo nije moglo biti velikim, osim časovito.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. listopada 2009., 13.15 – 13.45

Andrija Vučemil, ... Bio jednom jedan otok ... Goli otok, Rinaz, Rijeka, 2007.

Biti tek na pragu punoljetnosti, a zaglaviti 6 godina na jugoslavenskoj robiji, od toga 5 na Golom otoku. Uz to se tamo prema tebi odnose kao prema »političkom«. Svima koji znaju što je komunizam, jasno je o čemu se radi. Ali, Vučemil je ostao svoj i sačuvao u sebi književnu žicu.

Ove je pjesme, kaže, dugo pisao. Preko 40 godina. Uvijek se bojao da nije dorastao toj velikoj temi. Jer, Goli otok je bio predvorje pakla, ako ne i njegova unutrašnjost. Okolo kamen, more, sunce i vjetar, a unutra robijaši i njihovi mučitelji. Gubilo se zdravlje, glava i duša. Spasio se tko je ustrajao u svome, unatoč njima, režimskim sirovim goničima. »... visoko gore prozor prema nebu / zjapi prazninom / plavog nebosklona / rasparan tek galebovim letom uzaludnim / uz krik prema gore... / ... a dolje sasvim dolje / šumori more / morsku bolest šaljuć / u temelje zidu / kojem nema kraja... / u trenu spoznah: ovdje je početak pakla / i početak raja.« (Na otoku Golom samo sjene plaze)

Vučemil je ovu svoju zbirku pjesama podijelio u tri ciklusa: Bio jednom jedan otok; Otok i more; O kruhu i vinu, o tebi i meni. Tu je i Appendix u kojem pjesnik objašnjava pozadinu ove svoje zbirke, iako kaže da se to obično ne čini. Netko bi mogao pomisliti da je skliznuo u ispraznu osjećajnost. Ma kakvi! Opisao je jedno svoje teško vrijeme, ali riječima potpuno zrelim i odgovornima, rekao bih dostojanstvenima. Sve je napravio na uzoran književni način što ovim pjesmama daje protegu trajanja. Zavrijedile su da ih se pročita i iščitava.

Najvjerojatnije da ova zbirka ne će ostaviti velikog traga na trenutnoj književnoj pozornici u hrvatskom društvu. A to je zbog toga što se njome tiskaju služinska pera, jučer komunističkog raja, danas bajne, sebeljubive Europe. Ipak, ona će ih preživjeti, uskrsnuti na novoj hrvatskoj književnoj pozornici i ostati u sjećanju hrvatskog puka. Ovo je, naime, zbirka koja se stavlja u policu za knjige i uzima od tamo u traganju za istinom i pravdom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. rujna 2009., 13.15 – 13.45

Ljerka Car Matutinović, Meštrija, DHK – Verba, Rijeka, 2007.

Nekada je čakavica imala izuzetne izglede postati hrvatskim standardnim jezikom. Prisjetimo se Baščanske ploče i Judite oca hrvatske književnosti Marka Marulića. Ali prodor Turaka u hrvatske zemlje sve okrenu drukčijim tijekom.

Oslobođenjem Hrvatske u Domovinskom ratu čakavica se ponovno budi. U tome ne malo doprinosi i Ljerka Car Matutinović. Njezine pjesme ne predstavljaju samo osjećaje prema rodnom kraju i nekom tamo narječju, već istinsku hrvatsku književnost. Ona se sjeća slika iz svoje mladosti i tka čvrsto pjesničko platno. Čak je i na naslovnicu stavila određeni broj slika koje je kao ljudsku osobu ukorjenjuju u lijepi crikvenički kraj. Time izgleda želi reći da se ne stidi svoga podrijetla, da ono govori o temeljima koji su puno dublji od onoga kako se to obično prikazuje i misli.

Teme u donesenim sabranim pjesmama mogli bismo podijeliti na lirske, ljubavne, zavičajne. Nerijetko se one itekako isprepliću. Pjesnikinja, iako je davno otišla iz svog zavičaja, i nadalje ne da da joj ukradu taj njezin kantun. Sjeća se djetinjstva, djevojaštva, zrelijih dana. Puno je stihova posvetila ocu, majci, jednostavno tipičnoj crikveničkoj obitelji. Tu je more, sunce, a i zabavna vremena kao što su poklade. Njih se posebno dobro dotakla. Opisujući ih njezine pjesme poprimaju i dozu erotičnosti. A onda opet sa sjetom govori o svemu tomu što je prošlo. Rekao bih, slaže slike u album i plovi ne voljenim morem, nego mislima.

Kritičari, osim onih čije su riječi navedene na kraju knjige, slažu se u tome da je prevladavajuća protega u stihovima Ljerke Car Matutinović životna radost. Nije se ona tome iznevjerila ni u ovoj zbirci, ali se morala odužiti predaji i korijenima iz kojih je izrasla. Vidjet ćemo tko će je još slijediti i time pojačati čakavski, neopravdano zapostavljeni, utjecaj na hrvatski književni jezik.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45

Branimir Donat (priredio), Književna kritika o Zvonimiru Remeti, Dora Krupićeva, Zagreb, 2007.

Oni su voljeli svoju hrvatsku domovinu, a njih nisu voljela povijesna vremena. Govor je o književnicima koje je milovala »narodna, komunistička« ruka. Jedan je od njih Zvonimir Remeta. Nisu ga uspjeli slomiti, unatoč tomu što su dugih 15 godina u raznim tamnicama pokušali od njega napraviti »novog čovjeka«. Slomili su jedino njegovo tijelo koje ga je prerano izdalo.

Kao posve mlad dobio je nekoliko značajnih državnih nagrada NDH. Puno je obećavao, kao i mnogi drugi. Pripadao je tzv. katoličkoj književnosti. Bio je to njegov »veliki grijeh«. Ipak, oni su otišli u mrak povijesti, a Remetino djelo sve više i više izlazi na svjetlo dana, iako su ovakvim književnicima vremena još itekako nesklona. Postavljam pitanje na koje ne ću odgovoriti: Što bi bilo od suvremene hrvatske književnosti da mnogi nadareni pisci nisu bili ubijeni ili da nisu bili onemogućeni raditi?

Ova knjiga kritika o Zvonimiru Remeti još je jedan pokušaj oživljavanja njegova lika i djela. Kad je samo i površno pregledamo, prepoznajemo da su o njemu u njegovo vrijeme pisali ponajbolji hrvatski kritičari. Od svih izdvajam nadarenog kritičara A. R. Buerova ili fra Andriju Glavaša koji je također kao mlad suđen, ali ne na tamnicu, već na smrt. Bilo je to odmah poslije završetka II. svj. rata, u jednome danu, u skupini od njih 58. »Osloboditelji« su doprinosili procvatu hrvatske književnosti, a njihove pristaše književnici šutjeli su tada kao i danas.

O Zvonimiru Remeti i mnogim drugima gurnutima u zapećak, još će se mnogo više čuti. Bit će to kad hrvatska država stane malo bolje na svoje noge i počne razgrtati povijesni mrak. Poželimo joj što brže svanjivanje toga vremena, a zahvalimo svima onima koji su se potrudili oko ove knjige.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 3. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45

Boris Domagoj Biletić, Oko Učke. Hrvatskoistarske teme, Dom i svijet, Zagreb, 2007.

Kad se spomene Istra, počesto odmahnemo rukom, jer to su oni koji nešto tamo zanovijetaju. A nije tako. Samo su zbog različitih razloga »zanovijetala« glasnija nego oni drugi. Protiv svega toga ustaje i Boris Domagoj Biletić. Već podnaslov ove njegove knjige jasno upućuje kojim putem ide: Hrvatskoistarske teme. Trebalo bi to svakome biti jasno, ali nije. Takvima Biletić odgovara u ogledu pod naslovom »Autonomija über alles«.

Iz gore rečenog jasno proizlazi da je pisac oštar i nepotkupljiv. Nu, ta njegova oštrina ne vrijeđa, on samo njome prodire u srž stvari i kuša ići pravim putem. Nije on protiv suživota s drugima, protiv drukčijih kultura i mišljenja, on je samo za to da se najprije bude svoj, a onda da se razglaba i prihvaća sve ostalo. O ovome možda ponajbolje raspravlja u ogledu »Istarstvo i istrijanstvo«. Ne može shvatiti da se netko želi nazivati Istrijan, što vuče korijen od tuđe riječi, a ne Istranin, Istranka što nedvojbeno ukazuje na hrvatstvo. U sklopu ovog stava sjeća se istarske, ne istrijanske, prošlosti i nastoji da se na pravi način oblikuje sadašnjost. Govori o spomenicima i tragovima, o tome da je svugdje i uvijek ime znak, o nazivljima ulica, o Domovinskom ratu, pisanju u teškim vremenima, nekim hrvatskim gradovima i krajevima... Jednom riječju, raspon tema prilično mu je širok.

Knjiga je podijeljena u 3 cjeline. Prva cjelina nosi naslov Oko Učke. Ona je ujedno i sržna. Satkana je od različitih ogleda. Druga su cjelina tri znakovita putopisa koji govore o Kninu, Vukovaru, Osijeku. Na kraju dolazi 10-ak razgovora vođenih za različita javna glasila. Svakako treba spomenuti i Riječ unaprijed koja je autorovo objašnjenje zbog čega jedna ovakva knjiga i u ovo vrijeme.

Čitanost nekih knjiga uvijek je varljiva protega, međutim njihova vrijednost jest ono što neprestano ostaje. Ova Biletićeva knjiga to ima. Čuva hrvatsku opstojnost na istarskom prostoru na različite načine. Pročitajmo je pa ćemo to uvidjeti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. srpnja 2009., 13.15 – 13.45

Šimun Šito Ćorić, Učiteljica koja nije htjela biti dosadna, Cvitak etc., Međugorje, 2007.

Pisanje nove knjige uvijek je zahtjevan zadatak, a posebno kad to namjeravaš učiniti za djecu. Ona se, naime, ne boje kazati da je car gol.

Šimun Šito Ćorić uspješno je svladao spomenutu zamku. Ostvario je djelo za djecu, ali i za odrasle, kojeg se ne treba stidjeti. U četiri ciklusa poredao je svoje priče prepune uobrazilje i onog tankoćutnog lirskog tkanja dobrih hrvatskih pripovjedača. Pritom bi neki ciklusi mogli čak stajati i kao mala knjižica, budući da su priče u njima ustvari dijelovi jedne te iste teme. Ovo se poglavito odnosi na drugi i treći ciklus, dok su prvi i zadnji sjećanje na događaje iz djetinjstva, odnosno na događaje iz odraslijeg doba. Povezuje ih nit ljudskosti, opredjeljenje ići za dobrim unatoč svim preprekama.

Treba reći nekoliko riječi i o ilustracijama Mate Lovrića. Kistom nadarena umjetnika obogatio je ovu Ćorićevu knjigu. Likovi dišu bojama i radošću. Prenose nas u razdoblje djetinjstva kad nam svijet nije bio obojen brigama za ovo i ono, nego samo traženjem lijepoga i životodajnoga. Zbog svega toga vjerujem da će djeca ovu knjigu rado uzimati u ruke.

Uistinu su ovo priče za sadašnju i bivšu djecu, kako stoji u podnaslovu. Nu, to su priče i za buduću djecu, rekao bih. Onaj tko ih pročita vjerujem da će se itekako opustiti. Život nije težak, tek ga mi takvim činimo.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. srpnja 2009., 13.15 – 13.45

Monaldi & Sorti, Secretum, Fraktura, Zagreb, 2008.

Srednji vijek za mnoge je zahvalno razdoblje. Jedni njime nemilosrdno napadaju Crkvu, drugi je brane, ovisi iz kojeg kuta gledaju. Monaldi & Sorti također su zaronili u to zanimljivo vrijeme. Stvorili su zamašan povijesni triler, preko 800 stranica, koji će zacijelo privući šire čitateljstvo. A o čemu oni to pričaju u ovom svom najnovijem romanu?

U godini smo 1700. Loza Hasburgovaca polako se gasi, španjolski kralj Karlo II. na smrtnoj je postelji. U isto vrijeme u Rimu umire papa Inocent XII. Zapadni katolički svijet se trese. Jedino kao da je Francuska spokojna, tamo nemilosrdno vlada »Najkršćanskiji kralj« Luj Francuski. Što je prirodnije nego da se u takvim okolnostima glavni potezi povlače iza kulisa? U središtu je opat Atto Melani, uškopljenik i pjevač, francuski uhoda. Dogodovštine kroz deset dana, dok uzvanici slave vjenčanje nećaka kardinala Spade, zapisuje Melanijev siromašni, ali inteligentni pomoćnik. Pred očima nam prolaze čudnovati likovi, prosjačke skupine, jedna neobična papiga. Nazočimo intrigama koje će itekako utjecati na svjetsku povijest.

Autori su romana bračni par Rita Monaldi i Francesco Sorti. Nemoguće je razaznati što je napisalo jedno, a što drugo. Nije to sretno rješenje za književnost, ali su oni tako izabrali. Očito im je više stalo do iskazivanja same radnje, a puno manje do iskazivanja književne nadarenosti. Roman, dakle, klizi prema publicistici i prema trenutnoj modi da se sve gleda kroz »sapunicu«. Ipak, ne treba ga zbog toga jednostavno odbaciti u kut.

Teško je odgovoriti koliko su autori u pravu, gledano s povijesne točke gledišta. Oni se trude upravo to. Bilo kako bilo, treba priznati da odvažno prilaze temi koja je pred njima. Iako su prohujale puste godine, još su mnogi obuhvaćeni tim davnim događajima. Ako je istina ono što autori nastoje dokazati, odnosno da je krivotvorena oporuka negdašnjeg španjolskog kralja Karla II., onda to znači da je današnji španjolski kralj iz kuće Burbonaca lažni kralj. Ostavimo povjesničarima i politolozima odgovoriti na to pitanje.

Roman pobuđuje zanimanje na raznim stranama. Nu, kad podvučemo crtu opažamo da je zagolicao našu povijesnu znatiželju, ali ne i onu duhovnu. A bilo bi dobro da je oboje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. srpnja 2009., 13.15 – 13.45

Antun Lučić, Veze ljudi, životinja i stvari, Naklada DHK HB – Erasmus naklada, Mostar – Zagreb, 2007.

Recimo odmah da je ova knjiga nastala kao rad za dobivanje akademskog stupnja doktorata. Pisana je, dakle, stručno, ali u isto vrijeme i razgovijetno. Na taj način pristupačna je velikom krugu čitatelja.

U žarištu je književno djelo Vitomira Lukića, gledano kroz prizmu metonimije. Autor najprije obrađuje teoriju metonimičnosti, da bi nakon toga svrnuo pogled na Lukićev život i njegovo književno djelovanje. Središnje mjesto zauzima metonimička interpretacija Lukićevih književnih djela. Na njega se nadostavlja govor o metonimičkom Lukićevom slogu. Slijede još završna razmatranja, bilješke i bibliografija. Ovako ukratko ocrtano izgleda ustrojstvo Lučićevog znanstvenog rada.

Znalci se slažu da je Lučić na visokoj znanstvenoj razini obradio pojam metonimija i približio nam Lukićevo djelo. I jedno i drugo bili su gurnuti u kut. Da pustimo po strani zbog čega je to bilo s metonimijom, recimo koju o Lukićevu udesu. Bio je književno nadaren, ali i ljudski hrabar. Jednostavno nije pristajao na kalupe i struje, išao je putem traženja, propitkivanja, zaključivanja. Naravno da je to bio razlog da su ga držali tuđim tijelom. Ipak, nisu ga mogli potpuno odgurnuti. Previše je bio velik za njihove ljudske sile. Prepoznavši spomenute silnice Lučić ga je izabrao za temu svoga rada. I on je, dakle, učinio hrabar korak.

Još je puno zakopanih hrvatskih stvari u BiH. A velike su, nisu male. Njihovim iznošenjem na vidjelo svi će biti obogaćeni, baš kao ovom Lučićevom knjigom. Valjda ćemo to prepoznati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. lipnja 2009., 13.15 – 13.45

Jáchym Topol, Noćni posao, Fraktura, Zagreb, 2007.

U vremenu si prijelaza iz dječačkog u odrasli svijet, a tenkovi ti se pomaljaju pred nosom. Sve se izokreće naopačke. Nešto se događa, ne možeš točno shvatiti što. Znaš samo da je ozbiljno.

Potka je ovo zanimljivog Topolova romana. Ne bih se složio s nekima koji ga ocijeniše izvrsnim. Još mnogoštošta nedostaje mu za to. Nu, točan je prikaz jednog vremena koje je na svu sreću prošlo. Šteta da nije još dublje u njega zasjekao. Umjesto toga bavio se sporednim stvarima, kao što je spolno odrastanje glavnog junaka i njegove privremene družine. Čini mi se da mu upravo to kod nekih donosi epitet izvrsnosti.

Radnja započinje u Patentnom uredu, radnom mjestu oca glavnog junaka Ondre. Godina je 1968. Rusi dolaze. Službenici na brzinu pale spise. Izišavši na ulicu ugledaju tenk. Život se još više ubrzava. Otac Ondru i njegova brata Malog šalje autobusom djedu na selo, negdje tamo na granicu Njemačke i Poljske. Tu će proboraviti nekoliko dramatičnih i nezaboravnih mjeseci. Uranjaju brzo u seoski život. Prisjećaju se svojih prijašnjih boravaka, ali sada su »odrasliji«. Selo ima sve što jedno selo u komunizmu obično ima: pandura, učitelja koji je ujedno uhoda, krčmu u kojoj se pretresaju sve važne stvari, crkvu i svećenika, mladež u potrazi za životom, uspomene na prijašnje ratove u liku bunkera u okolici, Cigane, mjesna vjerovanja u različite čudne pojave, tajnu policiju koja vršlja okolo. A ona uporno traži Ondrina oca. Jednoga dana on i dolazi. Odvest će ih u slobodni svijet. Braća su presretna. U tom pothvatu pomoći će očev brat, njihov stric. Barem je tako trebalo biti prema dogovoru. Međutim, pri prelasku granice pokazao je rukom na njih. Otišao je u zamamni život na Zapadu, a njihova oca ščepala je straža na granici. Oni su se uspjeli izvući. Pobjegli su na rijeku. Pronašli su svoj stari čamac i počeli ploviti. Uskoro su se razbili o santu leda. Ostali su na njoj gledajući svjetla sela na obali rijeke.

Za one koji nisu iskusili komunizam i ovo će biti dovoljno jaka njegova slika. Ustvari, ovo je uvod u ozbiljnije stvari, potpuno slično Ondrinom odrastanju. Treba jedino prepustiti se Topolovom toku svijesti i na taj način shvatiti o čemu trenutno govori. I tada uranjamo u svakodnevicu jednog češkog sela što drhturi pod šapom komunizma došlog iz susjedstva, a tamo... E, to je već neka druga priča.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. svibnja 2009., 13.15 – 13.45

Ferdo Kovač, Pokaj se za tuđe grijehe, Vlastita naklada, Mostar, 2006.

Političari to razdoblje nazivaju tranzicijom, a drugi tmurnim teškim vremenima. Njima nije potrebna ublaženica, jer ne žele biti prevareni. Oni žele ostati na nogama. Upravo na takvim temeljima sazdao je Ferdo Kovač ovu zbirku aforizama. Nije se usredotočio samo na jedno područje ljudskog bivovanja ili na nekoliko njih, nego progovara o svemu onom što ga okružuje. Često imamo dojam kao da sjedimo s njim u nekoj zadimljenoj mjesnoj krčmi i raspredamo što nas to snađe ovih godina. Takav mu je počesto i jezik. Prostači, iako je isto mogao reći i na uljuđeniji način. Valjda je tu popustio silnicama kojima se namjerava izmaći. Obično ih se naziva suvremeno vrijeme. Neki probisvjeti proglasiše, između ostaloga, da je zlo lijepo. Nastaviše djelovati u tom smjeru pa se svijet poče naginjati prema provaliji. A njima zabavno, oni se smiju, kao da su se napušili trave, a možda i jesu. Ferdo Kovač promatra takav svijet i nastoji mu se narugati i oduprijeti.

Autor nije ostao samo na riječima nego je knjigu ukrasio i svojim crtežima. Tako smo dobili zaokruženo djelo jedne osobe. Likovni kritičari mogu reći koliko su ti crteži uspjeli, ali za prosječnog čitatelja oni su svakako dobrodošli. Ako ništa drugo, razbijaju ubitačno sipanje misli iz autorova rukava. Kao što sam već naznačio, nema nigdje naslova i podnaslova, sve ih zamjenjuje naslov knjige. Ona nema previše stranica, pa može i tako. Važno je što sami aforizmi kažu. Ima ih dobrih, ali i onih kojima ne bi bilo zgorega da su se malo više pekli u pećnici autorova razmišljanja. Ipak, svi zajedno obično nas uspiju nasmijati i tako nas učiniti prijemčivijima za teže poruke.

Zrnca mudrosti uvijek su nam dobro došla u životu. Ferdo Kovač pokušao nam ih je posredovati preko ovih aforizama. Ne uspijemo li ih pronaći, ne znači da ih nema, zaključimo u Kovačevu stilu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 19. siječnja 2009., 13.15 – 13.45

Dubravka Vidak (uredila), Fra Andrija Kačić Miošić i Neretva, Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti – Hrvatska kulturna zaklada, Opuzen – Zagreb, 2006.

Kroz burnu hrvatsku povijest iskristalizirale su se razne velike ličnosti. Jedna je od njih fra Andrija Kačić Miošić. Nije stoga pogrješka što je Prvi neretvanski književni i kulturni susret započeo današnjim osvjetljavanjem njegova lika i djela, a sve u povodu 300 obljetnice njegova rođenja.

Ovaj zbornik radova izloženih 29. i 30. rujna 2005. u Metkoviću, Opuzenu i Pločama donio je mnoštvo zanimljivih tema. Nabrojimo ih, jer zbog šutnje hrvatskih javnih glasila mnogi ne će čuti o njima. Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić obrađuje temu: Život i smrt fra Andrije Kačića povezani s Neretvom.; Stipe Botica: Fra Andrija Kačić Miošić i njegovo djelo.; Mile Mamić: Fra Andrija Kačić Miošić i hrvatski književni jezik.; Šimun Musa: Fenomen Kačić i njegovo značenje.; Vinko Grubišić: Opomene, kletve i zakletve u razgovoru ugodnom naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića.; Hrvoje Markulin: Oslobođenje Neretve od Turaka u pjesmi fra Andrije Kačića Miošića »Osvajanje Norina 1684.«.; Ana Dominiković: Pričanja o Tomaševićima na baćinskom području.; Stjepan Šešelj: Književni prostor Neretve.

Naravno da se uvijek može raspredati o tome je li ovo dovoljno ili ne. Nu, ovaj susret nije išao za tim da cjelovito odgovori na pojavu i ulogu fra Andrije Kačića Miošića. Ovo je radije čišćenje patine s jednoga povijesnog lika koji je i danas itekako suvremen. Hrvatski narod još je uvijek na istom raskrižju. Malo što se promijenilo. Zapad se uljuljkuje u svojoj samodopadnosti, a mi zebemo od studeni na zajedničkom stražarskom mjestu, cinici bi rekli »predziđu kršćanstva«. Naravno da nam je ustrajati i sjećati se junaka koji se nisu dali pobijediti unatoč svim nevoljama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 22. prosinca 2008., 13.15 – 13.45

Stjepan Šešelj, S juga glasnik, DHK, Zagreb, 2006.

Čim se spomene jug podsjeća nas to na šljunak pod nogama i šum mora u blizini. Nekako tako odišu i ove Šešeljeve pjesme.

Naizgled protuslovno rečenom, ne iscrpljuje se njegov pojam juga dokolicom uz more. Ponajmanje o tome govori. Ali, dah tog podneblja duboko je u nitima svake pjesme. Nije slučajno ni u naslovu spomenut jug. Šešelj ne bi bio to što jest kad ne bi osjećao ljubav prema hrvatskom priobalju. »Možda će biti najbolje spustiti zastavu, otpustiti posadu, zalupiti teškim dubovim vratima, zakrakunati dveri. Ali, kako prekinuti s mišlju što me veže uz ove predjele. Izbrisati stećke i masline i more, što vazda gore, pod grede, pod nebo, što gledaju.« (Možda će biti najbolje) Ništa to nije moguće odbaciti od sebe. Može se samo biti s juga glasnik i hoditi ovom zemljom u društvu s Njim.

Ne samo u ovim pjesmama, Šešeljevo je izvorište i uvirište zavičaj i domovina. Nije to osjećajni govor o svome, već dubinski govor o onom zajedničkom u svima nama. Ljudska opstojnost, nemirenje s prolaznim i ništavnim, vrijedi na svakom kutku kugle zemaljske. Pjesnik kao pravi glasnik navješćuje nepobjedivost unatoč svim maglama. U svemu tome nije sam. Pomaže mu njegova kršćanska duhovnost, mukotrpna prošlost na određenim prostorima, svijest da si svoj tek kad voliš svoje podneblje i svoju kolijevku. Sve se naizgled ispremiješalo da bi dalo sliku opstanka i bivovanja.

Teška se pitanja pokreću u ovim pjesmama, ali nije mukotrpno čitati ih. Zrake Sredozemlja i šuštaj njegova šljunka obvijaju nas zaštitnički svojim omotačem. Šešelj je stvorio knjigu koju se isplati uzeti u ruke i iščitavati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 15. prosinca 2008., 13.15 – 13.45

Mijo Tokić, Oteto sunce, Naklada DHK HB, Mostar, 2006.

Pjesnik Mijo Tokić na žalost ne objavljuje puno, ali kada nešto objavi onda je to zaista zaslužilo pojavljivanje pod suncem nebeskim. Ova je zbirka bjelodani dokaz tomu. Klesao je riječi uporno poput klesača razasutih stećaka po Herceg Bosni, a onda ih zasijao potezom marnog sijača s duvanjskog polja. Urod je primjeren uloženom trudu.

Naizgled Tokićev izbor tema nije prevelik. Govori o zavičajnom, domovinskom, i to je to. Međutim, zagledamo li se dublje u ove stihove onda vidimo da oni propitkuju ono vječno, ono bitno u svakome od nas. »Ti ako možda i nisi rođen za velike stvari / i mučenička kruna / možda te ne dopadne / ni vijenac slave / budi bar čovjeku čovjek / bratu brat / sin zemlji... (3. Jedino blago. Lomače) Mogu li nas ove riječi ostaviti ravnodušnima? Ne odjekuju li one poput Šimićeve Opomene, stihova fra Janka Bubala... Ne kažem da je on nešto preuzeo od njih, nego samo da se zaputio pravim putem, ali svojim.

Od svih pjesama izdvojio bih tri. Pjesma Kuća ujedno je prva pjesma u knjizi. Mislim da je ona većim dijelom programatska. Tokić je sažeo svoj životni stav u to malo riječi i odlučan je držati ih se, nikad ne prevjeriti, kako reče. Druga pjesma, koja je ujedno dala naslov zbirci, jest Oteto sunce. Pjesnik proživljava svoju svakodnevicu, ali i usud svoga naroda. Nakanio je da ga ne zavade s onim što mu je bitno i drago. I negdje pri kraju zbirke donesena je Pjesma sijačima. Govori Tokić o poslanicima kruha i riječi, o tom neprestanom rađanju života pred očima onoga tko to ima smjelosti prepoznati.

Ponovimo još jednom da je šteta što Tokić više ne objelodanjuje. On ima što reći onima koji ga čitaju, jer su mu riječi, poput zrna, bremenite životom. A on se kao pjesnik ne umara od građenja bitnoga. Kud ljepše preporuke za uzeti u ruke nečiju knjigu!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 8. prosinca 2008., 13.15 – 13.45

Marko Bošković, Put do raja, HKD Napredak, Kreševo, 2006.

Kao ljudska bića svi smo mi na putu, ali ima nas koji smo malo više. To se itekako odnosi na Marka Boškovića. Rat ga je iz Sarajeva poslao na put. A on kao pjesnik ne zaboravlja gdje je rastao, iskusivao život, čemu se nadao i što je volio.

Svojim pjesmama ne trsi se prigrabiti stolicu na suvremenoj književnoj pozornici. Njemu je samo namjera razumljivim riječima izreći ono što osjeća, a u koje će književno strujanje netko to staviti, izgleda da ga nije previše briga. Njega je život stiskao i on traži izlaz u svjetlosti. »Ja ne vjerujem / u tamu noći kasne. / Ja gledam u svjetlo, / i kad zadnja zvijezda zgasne!« (***) Opaža oko sebe grde stvari, ali im ne dopušta da ga obuzmu i pretvore u spodobu koja luta ovom zemljom. On je ustrajan i smjel. Ujedno u nekim ovim pjesmama izražava i svoje duboko domoljublje. Spomenimo pjesmu Ratna noć i crni dossier u kojoj u istu ravan stavlja Vukovar i Sarajevo. Životna smjelost i nesalomljivost ogleda se i u drugim njegovim pjesmama. Donosi mnogo slika iz svoga djetinjstva, duboko u sebi nosi krajolik iz kojega je potekao, u svoj njegovoj prirodnoj ljepoti i duhovnosti. Jednostavno hoće reći potekao sam iz naroda i ne stidim ga se. Suosjeća s njim, podržava ga, krijepi se na njegovoj mudrosti. Svjestan je da je sve prolazno na ovoj zemlji i da će iza nas ostati samo ono što smo dobra učinili. Kaže to sam naslov zbirke, a i sljedeći stihovi vode prema tome: »Lađa života moga / Na kapi vode / Ka smiraju dana / plovi!« (***) Samo ponizan čovjek može izgovoriti ovakve riječi.

Dobro je da je nakladnik tiskao ovu knjigu. Nadam se da će nam pisac podariti još zanimljivih stihova dok njegova životna lađa bude išla svome ishodištu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 1. prosinca 2008., 13.15 – 13.45

Andrija Vučemil, Iza Učke, RIZ, Rijeka, 2006.

Dolaskom slobode u hrvatsku se književnost vratio Andrija Vučemil. Drugovi mu, naime, nisu zaboravljali ljubav prema rodnoj grudi. A on nije mogao drukčije. Dokazuje to i u ovoj knjizi. Uz ljubav prema duvanjskom kraju on ima ljubavi i prema drugim hrvatskim područjima. Opjevao je Učku, krajeve iza Učke, odnosno Istru. Prisjetio se i Maka Dizdara, kao i raznoraznih svojih životnih iskustava. Sve je to stavio u koloplet koji neprestano titra pred našim očima. Riječi zvone, a u srcima nam se bude uspomene na ljepotu i dražest Hrvatske.

Gore rečeno ne znači da Vučemil postupa poput većine »zavičajaca«. Njemu zavičajnost nije obzor koji ga omeđuje, već temelj na kojem gradi svoj pjev. Dokazuje da treba biti ukorijenjen u svome da bi se moglo biti građaninom čitavog svijeta. »... iza Učke učinih prve korake / na sve četiri strane svita / upravljen hod / prema Tvojim nakanama / da probudim uspavanu ljepoticu / pod okriljem / začaranu ludim nadama / i tako bijah što mnogi hoćaše / iza Učke...« (V.)

Iako nije rođeni čakavac, Vučemil se ne libi rabiti čakavicu. Zacijelo mu u tome pomaže i ikavica u kojoj je odrastao. Prosvjeduje time protiv povijesti koja je bila takva kakva jest, protiv nepromišljenog odreknuća od ovog najbistrijeg vrela hrvatskog jezika. Mora se reći da čakavica u njegovom izričaju zvuči lijepo. Očito se potrudio ući u njezinu srž. Kad bi se barem djelomično tako potrudili i drugi hrvatski književnici, pojavile bi se mnoge obećavajuće zrake na našem nebu.

Ova zbirka nije napisana samo za to da bude napisana, odnosno da poveća broj piščevih objavljenih djela. Ona je napisana iz ljubavi i strasti. Zbog toga predstavlja vrijedan prinos hrvatskoj književnosti i ima oznaku trajanja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 17. studenoga 2008., 13.15 – 13.45

Gojko Polegubić, Kornatske krune, Biakova, Zagreb, 2006.

Dok domovina odmjerava snage s onima koji je pokušavaju uzeti pod svoje, a još se nije učvrstila u slobodi, pjesnik Gojko Polegubić odlučio je pjevati o najdubljem u sebi, baštini koja mu pripada i kojoj pripada. Donosi nam miris mora, otoka, miris nesputane slobode.

Ovakav način pjevanja danas se pokušava prognati iz naše sredine, odnosno iz mainstreama kako bi se to pomodno reklo. Zbog toga pojedini prosuditelji nisu na čistu kako se postaviti prema njemu. Zanatski suviše dobro piše, a sadržajno se ne da slomiti. Učinili bi to odavno da zanatski dio nije jedini o kojem se treba govoriti, kako se naveliko raspreda. I sad što je tu je. Pjesnik pjeva, a ti ga ubodi svojom riječju ako ti se pruži prilika.

Pojedine pjesme posvećene su Polegubićevim suvremenicima. Nije se razmetao razvikanim imenima, njemu su izgleda dovoljni njegovi prijatelji. I na taj način pokazuje svoju skromnost i jednostavnost. Htio bi izgraditi povezanost sa svijetom oko sebe, kazati da nema smisla živjeti od tzv. velikih vrijednosti, dok tzv. male, ustvari, velike vrijednosti u nepovrat prolaze kraj nas.

Stihozbirka je tipično lirsko tkanje. Možda joj se može prigovoriti što nije dublje uronjena u društvena zbivanja. Lirska ljepota je dobra, ali nam treba i društvene otpornosti. Ipak, ima i takvih trenutaka. Spomenimo pjesmu Zastupnici. Humoristična je. Jarac je dospio na vatru jer nije znao dobro razlikovati. Druga pjesma je do zla boga ozbiljna. Naslov jednostavan i prepoznatljiv: Goli otok. Budući da nije duga, navedimo je cijelu: »U daljini bijel, / tako lagan / i kao da svijetli u tami / od tolikih lubanja«.

Polegubić očito ulazi u ono razdoblje svoga pjesničkoga pjeva kad se polako zaokružuje vlastiti izričaj. Zaželimo mu što veći uspjeh u tomu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 10. studenoga 2008., 13.15 – 13.45

Mile Klarić, Razapeti život, Matica hrvatska, Zadar, 2006.

Narodna mudrost ono je vrelo koje nas svakodnevno krijepi. Jedino je ona kod nekoga više ili manje izražena. Mile Klarić ne bježi od njezina plašta. Ova njegova zbirka koloplet je liričnosti i narodnog pjeva. Protuslovno, ali dobro se približio srži ova oba pola svoga pjesništva. Na taj način stvorio je zbirku razapetu kroz današnje postojanje hrvatskog naroda.

Vezanim i slobodnim stihovima Klarić progovara o svojoj nutrini i o društvu oko sebe. Pjeva o iskonu, nečijem zanosnom oku, suncu, djetetu i cvijetu, ali i o ratu 1991., ministru u zemlji Makeka, kažiprstu pravednom, Bogu, nasljednicima. Kušao je zahvatiti čitav životni raspon, pa nije čudno da mu prve pjesme nose naslov: Pjesmi se daj; Patnja; Život. Zbir je to pogleda na stvari oko sebe, uspone i padove. Kroz sve se provlači misao biti svoj, biti Božji, biti svoje domovine.

Ovisno o pogledu, mogu se iz zbirke izdvojiti ovi ili oni stihovi, ali ja bih izdvojio sljedeće. »Prenapuhana se okruglost lopte, / i danas na rimsko-cezarski / učinak svodi / kad pohlepa hara / na travi, / na vodi / il' na tlu zemljanom / a sve u znaku onom: / kruha i igara.« (Izdvojen ponosom). Pjesnik je potpuno svjestan da nas neki čudni igrači kljukaju tako izvitoperenim pogledima na život. Umjesto stremljenja prema visinama, upućuje nas se na stremljenje prema prahu zemaljskom. A to nas samo može dovesti do potpune otuđenosti (Ministar u zemlji Makeka).

I Klarić je dokaz da su uzaludni svi napori da nas se uporabi samo kao bezličnu tvar u nekom novom preoblikovanju svijeta. Branimo se uz ostalo i pjesmom ter ćemo istrajati na tom putu. Klarić bi rekao: »Još vjerujem čvrsto u snagu istine, / još vjerujem čvrsto u pobjedu svjetla« (Naši nasljednici).

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 3. studenoga 2008., 13.15 – 13.45

Daniel Načinović, Krotitelj riječi, DHK, Zagreb, 2006.

Da život treba ozbiljno živjeti, valjda o tome ne treba dvojiti, ili ipak treba u ovo naše suvremeno vrijeme? Daniel Načinović zna kojim se putom uputiti. Međutim, prilikom ozbiljnog stava njegovo lice nije smrknuto, on je pjesnik koji se poigrava i otkriva skrivenu stranu života.

Naslov zbirke naslov je istoimene poeme iz knjige. Ona je njezina središnjica, os oko koje se sve vrti. Ostale pjesme iz zbirke mogu se doimati kao slučajno tu, ali mislim da nisu poslužile samo za to da bi pjesnik mogao neveliku poemu izdati u knjizi. Kao što u cirkusu, koji je nadahnuo Načinovića, postoji pozornica na kojoj se izvode predviđene točke, postoji također i svo ono događanje prije i poslije pojavljivanja na pozornici. To je, čini mi se, uloga ostalih pjesama. Načinović u njima izražava svoju želju krotiti riječi i stupati na pozornici svijeta kao dostojanstven i ozbiljan sudionik.

Svega su tri ciklusa u zbirci. Jedan prije i jedan poslije poeme. Spomenimo nespomenute: Lopta sa strane; Vihor, konj i žena. O čemu sve pjeva i kako pjeva pjesnik, možda ponajbolje dočaravaju sljedeći stihovi: »Ovdje dolazi Mamona / i veli: Amo, junače, da prebrojimo / novac u vreći! / Heroj se okreće / (jer nitko ga ne vidi) / i on se naginje k ideji / odbrojanoj u hladovini, / pa kao sunovrat prilazi k zemlji. / Onda nestaje, prečicom k boulevardu, / šugav i oduran, / sad i bez vlastite sjene.« (Heroj i Mamona). Spomenimo još da su neke pjesme vezanog, a neke slobodnog stiha.

Načinović se ne zamara praznim govorom o naizgled velikim temama. On ih jednostavno istresa pred nas poput nekog harlekina kojemu se nasmijemo, a onda tek kasnije shvatimo koliko je krvavo bio u pravu. Zbog toga njegove pjesme nisu za jednokratnu uporabu, već za čitanje i iščitavanje.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 27. listopada 2008., 13.15 – 13.45

Ljubica Benović, Kliješta za razbijanje orahove ljuske, Matica hrvatska, Grude, 2006.

Prilično je teško pisati pjesme. Nije to tek puki osobni izričaj, već nešto o čemu počesto govori Ljubica Benović u ovoj svojoj novoj knjizi. Život je poput zrcala, ali zrcala koje je netko razbio i čije ostatke neprestano treba skupljati. Benovićka se ne boji tog napora. Uporno i samozatajno prekapa po svojim uspomenama, doživljajima trenutnog života i plete pjesmu koja teče poput rijeke ponornice: sad je ovakva, sad je onakva.

Dva su zemljopisna pojma u potki autoričina zanimanja: rodni kraj Drinovci i Zagreb u kojem se odvija njezin današnji život. Između su poneka sjećanja na odlazak u nepoznato, u Sarajevo u mlađim danima, odlazak na more i još ponešto sličnoga. Poput kliješta koje razbijaju orahovu ljusku rastvara Benovićka svoju nutrinu. A ona je uvijek tankoćutna, željna zaštićenosti, puna ljubavi za život oko sebe. Na taj način stvorila je pjesme koje se dotiču onog zavičajnog u našoj dubini i upravljaju nas prema onome što je opće, nadvremensko, zajedničko.

Svakako treba spomenuti Benovićkin način pisanja pjesama. Stih je slobodan, a ponekad se ne zna je li to više pjesma ili pjesma u prozi. Može nam se pokatkad učiniti da se radi tek o zapisu, nedovršenom, ostavljenom takav kakav jest. Neki uradci imaju naslov, neki ne. Naslov ciklusa »Maleni otok Krapanj« ispisan je vrstom slova kao i sve drugo u knjizi, izuzev pjesama u samom ciklusu koje su ispisane sasvim drugom vrstom slova. Nisam najbolje shvatio zbog čega je to tako. Sve u svemu, pjesme polagano teku svojim tokovima, unatoč nemoći da ih se lako lansira na tržište (Pjesme).

Hvalevrijedno je što je Matica hrvatska, ogranak Grude, izdala ovu zbirku pjesama. Povezanost ljudi i krajeva ostaje netaknuta unatoč svim granicama.
 

Miljenko Stojić
 

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 20. listopada 2008., 13.15 – 13.45

Ivana Sajko, Rio bar, Meandar, Zagreb, 2006.

Listam danas neke stare novine i naletih na članak u kojem hrvatska spisateljica kaže da je oficirsko dijete. Zbog toga je njoj odnos prema Bogu, hrvatstvu i sličnom odmah bio jasan. Slušajući 90-ih nekog župnika kako propovijeda za vrijeme ponoćke nije se mogla načuditi čemu se on to raduje novome što je nastalo nakon pada Berlinskoga zida i zbog čega, po njoj, miješa politiku u vjerski obred. Pade mi sve ovo na pamet dok sam čitao ovaj roman. Iznenadi me kao i spomenuta spisateljica. Mislio sam na početku kakve veze ima što je oficirsko dijete, neka se konačno dozvala pameti, kad ono... Ovaj roman nahvališe kao izvrstan, rekoše da se dotiče Domovinskog rata u pozitivnom svjetlu, kad ono... Tako je to kada jugoslavenski, zapadnobalkanski i slični duhovi nikako da puste određene osobe, ili one njih, svejedno.

Ne ćemo pogriješiti ako kažemo da je roman pisan s namjerom, ta kako bi drukčije i nastao. Nu, ovaj je roman pisan s namjerom više. Trebale su za njega čuti određene uši da bi nastao njegov »slavni« put kroz prostor i vrijeme. Oprostite, ne rekoh, o čemu točno radi. Jednostavno ga je prepričati. Ženska osoba u skloništima je sanjala o povratku svoga dragog s bojišta, a njega nikako nema. Prolaze uzbune, prolaze povratnici..., ona i dalje čeka u baru i pije. Naravno da se i opije, k tomu pripada i spavanje s neznancima. Događa se i poneko ubojstvo, ona i dalje baulja kroz život i pije. Jesam li sve ispričao? Ne spomenuh da se obilato koristi prostotama, blasfemijom i sličnim. Evo, nije bilo teško za prepričati, ali mi ipak žao vremena. 

Sliku s naslovnice ne ću spominjati. Ako zbog nečega budete mislili da baš morate pročitati ovaj roman, možda vas upravo ona odbije od toga. Ipak pristojni ljudi neke stvari ne čine javno.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 15. rujna 2008., 13.15 – 13.45

Miroslav Međimorec, Frankfurtska veza, Zagreb, Naklada Pavičić, 2004.

Mnogi su Hrvati u vrijeme Domovinskog rata poglavito mislili na Domovinu. Jedan je od njih Miroslav Međimorec. Ratovao je na bojišnici u Sunji, a u pozadini u svojstvu pomoćnika ravnatelja SIS-a, posebno zadužen za suradnju s inozemnim obavještajnim službama. Na temelju istinitog događaja napisao je roman koji zorno ocrtava stanje u sudbonosne dane za državu Hrvatsku. Poticaj za pisanje romana bio mu je udar na hrvatsku obavještajnu zajednicu lijeve koalicije koju je puk svojom nesmotrenošću doveo na vlast 2000. Ne treba ni spominjati da je i Međimorec tada jednostavno najuren s posla, kao i mnogi drugi slični njemu.

Radnja romana odvija se na nekoliko razina. Čitatelj ima priliku zaviriti u prvu hrvatsku obavještajnu službu iznutra, vidjeti na kojim načelima ona djeluje. Uz taj ustroj postoji i onaj usporedni. Čine ga pripadnici bivše službe koje je hrvatska država ostavila na poslu i dala im priliku ispraviti svoje pogrješke. Služba djeluje i na pripremi uvjeta za oslobađanje zauzete Domovine. Pomaže hrvatskim snagama za posebne namjene ulaziti u zauzeto ozemlje i tamo izvršavati važne zadatke. Iz inozemstva je naziva nepoznati glas koji želi unovčiti obavijest o namjerama neprijatelja. Postupno se otkriva da taj neprijatelj želi nabaviti atomsko oružje i dovesti ga u zauzete krajeve. Služba djelotvorno pronalazi rješenje i za tu zagonetku. Domoljublje je ona njezina pokretačka snaga.

Međimorec ovom knjigom daje još jedan dragocjen doprinos svjedočanstvu o Domovinskom ratu. Hrvatska publicistika, a posebno hrvatska književnost, još premalo ima ovakvih knjiga. Na žalost, iz pera drugova koji su u prošla vremena bili na crti pravovjerja te njihovih današnjih nasljednika, onih drugačijih ima i previše. No, istina se ne može sakriti unatoč svoj magli.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45

Gojko Sušac, Knjiga štita, DHK, Zagreb, 2005.

Gojko Sušac priskrbio si je mjesto među cijenjenim hrvatskim književnicima. Spada u sam vrh sadašnjeg hrvatskog hermetizma. Izgradio je samosvojan izraz i nastavlja trajati.

Iako se hermetisti trude otići onkraj zbilje i umovanja, ipak ne mogu uvijek odoljeti događajima koji nas pritišću u sadašnjosti. Tako Suščev središnji ciklus u ovoj zbirci govori o Domovinskom ratu pod naslovom »Hrvatski dnevnik, 1991.«. Mislim da on nije slučajno tu stavljen. Pjesnik je njime htio naglasiti i ključ za odčitavanje drugih ciklusa. Ne trudi se Sušac gajiti pjesništvo samo zbog pjesništva, on njime želi nešto životno poručiti ljudima oko sebe. Istina, time se pomalo udaljava od stavova hermetizma, ali je to udaljavanje mudro i svrsishodno.

Da bismo potkrijepili izneseno, navedimo, ne mora to biti po redu, ostale cikluse u zbirci. Jedan od njih nosi naslov »Saga o lišću koje ne opada ili rječnik moje zemlje«. Zar tu ne osjećamo pjesnikov prkos, postojanost, odlučnost? To je taj njegov nutarnji glas, o kome govori posljednji ciklus. A Bezimeni kamen i Nevidljivi obelisk, dva druga ciklusa, dio su našeg postojanja na ovom svijetu, sadržaj bisaga, »ševin pjev u visu« (str. 11.). Pjesnik je daleko od ništavila, on slavi život, trajanje, borbu, povijest svoju i svoga naroda, tako da bismo ga književnim rječnikom rečeno mogli nazvati i tradicionalistom.

Ova Suščeva zbirka pjesama nedvojbeno je jak doprinos hrvatskom pjesništvu. Zaokružuje njegovo moderno razdoblje i polako klizi prema postmodernosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Jakša Fiamengo, Ovjera beskraja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Ima jedan čovjek koji u ovo suvremeno vrijeme pjesništvu daje dostojanstvo, ali to čini i estradi. Zove se Jakša Fiamengo. Njegove pjesme mnogi čitaju, dok ih je još više njih čulo. Okrenut Sredozemlju vješto tka suglasje zvuka, slike i misli. Voli svoj zavičaj i voli povezanost s čitavim svijetom.

U ovoj zbirci Fiamengo je skupio 70-ak pjesama i svrstao ih u šest ciklusa. Počevši s morem, kao svojim neprestanim polazištem, usredotočuje se na stvari i činjenice, slike i pojave, treperavost i jasnoću, mekoću i svjetlost. Otvorio je sva svoja čula i prenosi nam ono što doživljava. Ima što reći i zbog toga je shvatljiv, iako u isto vrijeme upućuje i spušta se u dubinu onoga o čemu govori. Nastavlja dobru hrvatsku književnu tradiciju i stvara djela koja ne će lagano pasti u povijesni zaborav.

Iz čitave zbirke izdvojio bih govor o svjetlosti. Za Fiamenga ona daje život, upućuje nas prema ljepoti, čini nas drukčijima. Nije to samo svjetlost koja nam dolazi s mora, svjetlost je to podneblja koja se ogleda i u crkvama, ljetnikovcima, lijepim građevinama. Odiše takav govor povjerenjem u kulturu stvaranu kroz tisućljeća i koja i dalje ima i te kako što reći ljudskom naraštaju. Vremenitost, uljudba, duhovnost, umjetnost, ljepota..., njezine su bitne značajke.

Jakša Fiamengo ovom zbirkom pjesama ponovno potvrđuje da nije slučajno u vrhu hrvatskog pjesništva koje se bavi sredozemnim temama. Njegovi stihovi osvajaju životnom radošću, na užas onih koji se bave pomodnom književnošću i zapljuskuju nas nepotrebnim crnilom. Uzmimo njegove knjige u ruke i čitajmo ih.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. rujna 2007., 21.00 – 21.45

Michael D. O'Brien, Pomrčina sunca, Verbum, Split, 2004.

Unatoč tomu što broji oko 800 stranica ovaj roman je postao uspješnicom. Govori o srazu vječnih katoličkih istina i istina obmotanih nazivom suvremenosti. Nije to nipošto obranaški govor, već pitko književno štivo koje zasijeca u uljudbu današnjeg zapadnog čovjeka. Javna glasila imaju velik utjecaj na pučanstvo. Preko njih nositelji moći stvaraju tzv. virtualni svijet. A stvarnost je tako drugačija.

Michael O'Brien suvremeni je kanadski pisac, esejist i slikar. Piše i održava predavanja o vjeri i kulturi. Urednik je katoličkog obiteljskog časopisa Nazareth Journal. Sa svojom ženom izrodio je šestero djece. Mnogo toga o njemu može se pronaći na stranicama www.studiobrien.com.

U središtu radnje romana dječak je Arrow. Igrom slučaja nazoči zločinu vladinih snaga. Helikopterima su napali i uništili zajednicu u kojoj je živio, nakon toga i obližnji samostan časnih sestara koje su već unaprijed preko javnih glasila proglasili ludima. Namjera im je bila sve prikazati kao obračun neprikladnih skupina u društvu i na temelju toga pojačati već stroge zakone koji će im poslužiti za što lakše postignuće njihovih probitaka. Dječaku pomaže svećenik Andrej. Kao dušobrižnik časnih sestara išao im je u posjet i uletio u središte događanja. Sve konce iz sjene vuče Maurice, ravnatelj unutarnje sigurnosti u državi, odnosno pripadnik tajnih društava čiji su članovi »najbogatiji i najutjecajniji ljudi u području politike, novčarstva, javnih glasila i kulture. Ljudi koji drmaju svijetom. Posljednjih četrdesetak ili nešto više godina polako, ali ustrajno namjeravaju korjenito promijeniti svijet«. (str. 597.) Radnja je puna zapleta i obrata, kao u najboljim krimi romanima.

Ovo književno ostvarenje spada u područje apokaliptične literature ili u područje govora o urotama, čime se naročito bavi suvremena publicistika. Ipak, knjiga u čitatelju ne će ostaviti strah, već želju poći pravim putom te sebi i svijetu oko sebe podariti nadu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. ožujka 2006., 21.00 – 21.45

Ivna Talaja, Otisak neba, Matica hrvatska, Makarska, 2004.

Postmodernizam i globalizacija dva su pojma koja nas trenutno najviše salijeću. Ako prvi shvatimo kao oprjeku modernizmu, a drugi kao stvaranje bratstva i sestrinstva na svoj zemlji, onda smo sposobni shvatiti zbirku pjesama Ivne Talaje i uvrstiti je u današnju književnost. Ona, naime, progovara suvremenim jezikom, ali na način koji ne će svi nazvati suvremenim. Svijetu oko sebe i u sebi prilazi poput molitelja, pronalazi iskru božanskog i iznosi je na vidjelo. Dobrodošao je to današnji govor bezbožnoj pustinji koja nas nastoji obviti.

Izraz u čitavoj zbirci je škrt ili sveden na najmanju mjeru, ako nam je draži taj izraz. Pjesnikinja se ne nastoji dopasti igrom riječi, nego smislom koji zasjenjuje sve riječi. Dok čitamo njezine stihove, čini nam se kao da čujemo mrmor molitve pred večer u našim pobožnim domovima ili u nekom samostanu. Smirujemo se, skupljamo svoje rasute snage i obnovljeni želimo mirno i odlučno nastaviti dalje. Nismo u svojoj glavi prebirali duboke teološke teme, ali smo prebirali temu blizine prema Bogu, prema sebi i prema svijetu oko sebe. A u tome leži sva mudrost i sva dubina životnih tema.

Težeći prema mističnom izrazu, dosta različitom od onoga s. Marije od Presvetog Srca, Ivna Talaja ne dotiče temu Domovinskog rata, kao i još mnoge druge teme. Nije to zacijelo odraz stava, nego odraz tematskog usmjerenja. Ona se priklanja molitvi i na taj način odgonetava stvarnost.

Teško je reći kamo će krenuti buduće Talajino pjesništvo. Ono je ovom knjigom još više učvrstilo temelje, najavivši ujedno bitne odlike buduće zgrade. Zaželjeti joj je uspješnu gradnju. Pjesnikinja za nju bjelodano ima i snage i znanja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

 Jozefina Dautbegović, Vrijeme vrtnih strašila, Buybook, Sarajevo, 2004.

Dok sam čitao ovu knjigu Jozefine Dautbegović, na pamet mi je pala pjesma A. B. Šimića »Žene pred uredima«. Slika ženske krhkosti i hladnoće službenika poretka. Ništa nije drukčije ni u ovoj knjizi. Samo, za razliku od Šimićeve pjesme, ovdje se radi o pobuni jedne od tih žena.

Objekt pobune jest vanjski svijet. Pjesnikinja to čini dvama sredstvima: ironijom i paradoksom. Ne gubi svoje dostojanstvo, ne ponižava se, prepoznaje svijet oko sebe i ne pristaje na njegove loše zakone. Istakao bih ovdje pjesmu »Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere«. Ustala je protiv performansa jedne hrvatske umjetnice. To danas nije tako uputno jer su performansi u modi. Ali, ona ima svoje mišljenje. »Vrijeme vrtnih strašila« pjesma je koja govori protiv rata, iako opisuje ljude koji su se navikli gledati obješene mrtve ljude kao što su se navikli gledati obješene stare kapute na vrtnim strašilima. Baš ta naviklost boli i pjesnikinja nam je dozivlje u svijest. Pjesma »Na graničnom prijelazu« pjesma je o svakodnevici. Svatko je zabavljen svojim mislima i ne susreće se s onim drugim kraj sebe. Ovom nabrajanju motiva u pjesmama pribrojimo još i pjesme o ljubavi, čime smo zatvorili krug. Pjesnikinja kroči putem samosvojnog stava i samosvojnog izraza.

Dom i zavičaj Jozefine Dautbegović je spaljen, shvatit ćemo gdje je to kada kažemo Derventa i Plehan. Tu strašnu činjenicu ponijela je sa sobom i pretočila u pjesmu. Nije to učinila srceparajuće, kao u jeftinim romanima, nego književnički vješto, s puno osjećaja i puno mjere. Zbog toga je i njezina književna pojava postala većom. Napisala je knjigu koja poziva na otpor, a ne na dosadno šmrcanje. Želimo joj još više ovakvih ostvaraja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45

Marina Kljajo-Radić, Sjaj slova, Naklada DHK HB, Mostar, 2004.

Život na ovoj zemlji ima svoju težinu, bez obzira koliko nas satirala briga za kruh svagdanji. Čovjek to zahvaljuje svojoj krhkosti, o čemu naširoko govori prva knjiga Sv. pisma, Knjiga postanka. Marina Kljajo-Radić duboko u sebi nosi ovu istinu i odgovara pjesmom. Težinu zemaljskog hoda uspoređuje s križem, a njegovo nošenje pretače u molitvu. Sadržano je sve to u kratkoj pjesmi pod naslovom Postanak koja prethodi ciklusima u knjizi: U početku bijaše Riječ / Na kraju bi Pjesma

Ima ih koji se ne će složiti s ovakvim načinom stvaranja književnosti, ali će se morati složiti s iskazom da pjesnikinja progovara iz dubine srca. Ono očito tamo krije mnogo veće bogatstvo nego što bi se to moglo vidjeti po njezinim izrečenim riječima. Stihovi su joj naizgled jasni, shvatljivi, ali se treba zamisliti nad njima da bismo mogli shvatiti koje dubine dotiču. To se čini u tišini, baš onako kako su stvarani. Na taj način oni odašilju poruku koja je nevidljiva površnom čitatelju. Mnogi današnji tzv. hermetičari mogu samo sanjati o ovomu. Koliko god se naprezali, ništa ne ćemo pronaći u njihovim stihovima.

Tematika pjesama u zbirci vrlo je različita. Pjesnikinja ih je po njoj svrstala u cikluse. Neki tako sadržavaju tek dvije pjesme. Možda je pjesnikinja mogla napraviti mozaik s pjesmama različitih tema, ali s nekom drugom zajedničkom niti u sebi. To je, ipak, samo možda. Ovako nam je lakše pratiti njezinu misao o jednoj te istoj stvari. A ona teče nenametljivo, tiho, poput rijeke koja protječe dolinom nakon što je svladala prepriječena brda. U isto vrijeme nosi poruku nekom određenom, što se vidi i po posveti ne malog broja pjesama.

Marina Kljajo-Radić očito je već učvrstila plovidbu svoga pjesničkog broda. Zna što hoće i kako to izreći. Očekujemo njezine nove proplamsaje duha.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Ivo Mijo Andrić, Sonetne zvijezde, S & A COMPANY, Sarajevo – Zagreb, 2005.

U današnjem pjesništvu malo je onih koji pišu sonete, a još je manje onih koji njima ispunjaju čitavu zbirku. Među te spada Ivo Mijo Andrić. To će zacijelo početi zanimati čitatelja pa će pokušati vidjeti što se krije među koricama knjige.

Ja bih počeo od samog naslova. Mislim da nije najsretnije izabran. Ne bi tako bilo ni da je sonetnim zvijezdama ispunjena čitava zbirka, a ne samo jedan njezin dio. Neki smisao taj naslov može dobiti tek ako pretpostavimo da je on igra riječi glede jedne sonetne forme i ljepote koja se želi ovjekovječiti.

Andrić svojim sonetima kao da želi opjevati svijet oko sebe. Sonetne zvijezde najprije posvećuje svojim bližnjima: majci, ocu, sestrama, bratu, ženi, djeci, prijateljima, nakon toga nama i njima, ma što god to značilo. Ima i jedna sonetna zvijezda Tinu Ujeviću, kao i socijalizmu. Potonja je oda jednom propalom sustavu, za koji on kaže da ga nikako ne bi trebalo miješati s komunizmom. O učitelju ovih namisli pak kaže: »Marks je idejama gradio epohu / U kojoj će ljudi živjeti u slozi« (Sonetna zvijezda socijalizmu, 1). Očito je da nije čitao Marksove pjesme koje njegovi sljedbenici pomno kriju. Naivna vjera u domete socijalizma prožima čitavu knjigu.

Možda iz svega ovoga proizlazi i prilična nebriga prema jeziku. Zbirku je bilo potrebno brižljivo lektorirati, odnosno pročistiti je na neki od jezika kojim se govori u BiH. Ovako, čini se da pjesnik piše hrvatski, ali to je neki hrvatski bratsko-jedinstvujući.

Ni sve rime u sonetima nisu sretno pogođene. Nekada je pjesnik više podlijegao njihovu zvuku, a manje njihovu značenju. Dobra rima je tek onda kad se spoji i jedno i drugo. Nadajmo se da će pjesnik više paziti na to, ako nastavi dalje ovim putem.

Ipak, uz sve nabrojane nedostatke dobro je da se pojavila ova knjiga. Doziva nam u svijest miris predaje koju je besmisleno jednostavno prebrisati. Ona se treba uliti u našu sadašnjost da bi na nov način nastavila u njoj postojati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. ožujka 2007., 21.00 – 21.45

Vjekoslav Boban, Postmodernistički štionik, Dan, Zagreb, 2005.

Samo samosvjesni ne dopuštaju da im netko odredi njihov put. Jedan je od takvih Vjekoslav Boban.

Ovu svoju knjigu pisao je desetak godina, drukčije od mnogih ostalih pristupa književnom stvaralaštvu. U proslovu se ne stidi priznati da mu je javno objelodanjivanje takvog stava omogućio Domovinski rat. Drznuo se pojam »postmodernizam« shvatiti ne kao puki »postavangardizam«, već uistinu time što on sam kaže: dolazi poslije modernizma. A taj modernizam razlomio je sve oko sebe. Boban je svjestan da se ponovno vraćaju vremena gradnje, vremena vrijednosti i promišljena hoda naprijed.

Iako se ovakvi uradci obično ne čitaju s nekim velikim zanimanjem, s ovim je stanje drukčije. Boban je vješto isprepleo građu te nam se čini da nam priča neku zanimljivu priču. Krećući se postmodernističkom misli najprije razlaže određena teorijska pitanja u hrvatskoj književnosti. Nakon toga prelazi na Hercegovinu pa tu govori o ikavici i književnicima iz toga podneblja. Dotiče se i našeg iseljeništva, kao i književnika iz države Hrvatske. Zaokruživši ove opće hrvatske teme svoju pozornost svraća na one iz književnosti Zapada. Naročito razglaba o kratkoj priči. Time kao da želi poručiti protivnicima da nacionalno nije zatvaranje u uskogrudnost svoga naroda i ozemlja, dapače to je uvjet da bi se shvatilo opće.

Mišljenja sam da će Boban ovim svojim stavom nadahnuti i druge hrvatske književnike da konačno počnu misliti svojom glavom. Vrijeme dosadašnje dekadentne književnosti je pri kraju. Postmodernizam stvara drukčije društveno ozračje. Ogleda se to i u jezikoslovlju, komunikologiji, kulturi, javnim glasilima. Boban je svega svjestan i ne boji se sve to spominjati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. travnja 2007., 21.00 – 21.45

Rade Jarak, Duša od krumpira, Fraktura, Zagreb, 2005.

Doživjeli smo preispitivanje statusa bojovnika iz Domovinskog rata, ali još nismo doživjeli preispitivanje statusa boraca iz II. svj. rata. A bilo bi to potrebno. Oni prvi oslobađali su domovinu, ovi drugi išli su za crvenom zvijezdom pa ma gdje se ona skrasila. Kako su to išli, između ostaloga pokazuje nam i ovaj najnoviji roman Rade Jarka.

U središtu zbivanja jedna je dubrovačka obitelj u jesen 1949. Uspjela se othrvati svim događajima i ostati na okupu. Puno je tomu doprinio nekadašnji najamnik, a sada partizanski admiral Alberto Bolanča koji se zaljubio u ljepuškastu Petrunjelu i njome se oženio. Mirko Bradarić, 19-godišnjak, koji postupkom struje svijesti opisuje događaje, nije uvjeren da ga je voljela, ali bila su takva vremena. Važno je da otac nije u zatvoru, da imaju što jesti. Ovaj mir prekida Mile Močibob. Oca su mu, vlasnika nekoliko dućana, ubili partizani, on je bio u zatvoru kamo ga je otpravio Bolanča, budući da je bio u domobranima. Ali, Mile se preodgojio, na tečaju koji je trajao tri mjeseca, kako reče. Mirko prati događaje tijekom dana i razmišlja o mnogo čemu povezanom s ovima osobama, a time i čitavog grada Dubrovnika. U nekim podrobnostima mogao je biti i kraći da bi nam time dao još više njih, no, sve u svemu dobro je ocrtao tadašnje vrijeme, »revoluciju« koja pljačka po Dubrovniku, izgladnjuje narod, muči i zatvara, strijelja na Daksi, ugoni strah u kosti... A »crne marice« često stižu pred noć, kao u slučaju admirala, njihovog, Alberta Bolanče, obično u rana jutra, ponekada i u podne. Sumrak je pao nad Dubrovnik i Jarak ima smjelosti to priznati.

Otkad je revolucija 2000 ponovno zasjela u Hrvatskoj, otkad su generali u Haagu, ovo nije književnost o kojoj se mnogo govori. O njoj se šuti. »Crne marice« znaju ponovno obavljati svoj posao. Međutim, narod zna i čeka da sve prođe. Hrabri i sposobni o tome i pišu. Rade Jarak obavio je dobar posao. Na pravi način progovorio je o jednom zlosretnom vremenu koje bi se, podmuklo puzeći, ponovno htjelo vratiti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Slobodan Novak, Pristajanje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Slobodan Novak imao je buran životni put. Odlazi u sjemenište, nakon toga u partizane, počinje se baviti književnošću, drže ga naprednim i nagrađuju (ali ne samo zbog toga), razočarava se u postojeći jednoumni sustav, proživljava hrvatsko proljeće, osluškuje ponovno približavanje ratnih bubnjeva. U praskozorje bezumlja odmara se negdje na otoku. Jesen je i vrijeme mu krati pukovnik JNA koji se povlači u mirovinu kušajući odrediti na koju će stranu. Njegova žena Dušanka brzo je spoznala što je njoj činiti. Pisac, u ulozi glavnog junaka, gleda širenje truleži u svome vrtu i njezino širenje na društvo. Sve je naizgled usporeno. A pukovnik dolazi na čašicu pića iz dana u dan i neprestano s drukčijim vijestima.

Na ovome mjestu recimo da je piščev jezik britak. Ne štedi ni sebe ni druge oko sebe. Stari je cinik koji promatra raspad jednog sustava i pita se, pogledajmo posebno rečenice na kraju romana, kako se »snaći na ovoj plutajućoj ukletoj ljusci« (str. 155.)? Tekst je uz to još pun metafora. Pred nama se razotkriva svijet koji je živio u nekom svom miru, a onda odjedanput biva uvučen u uzavrele događaje. Kako se njegovi likovi ponašaju u tom trenutku?

Glavni lik, umirovljenik, ne čini ništa posebno. Uzgaja svoj vrt, čavrlja u društvu, kuša pomoći mjesnom mehaničaru u dobivanju boračke mirovine iz II. svj. rata (iako je tada bio tek prohodalo dijete), želi vidjeti što će biti kada vojska dođe kupiti oružje uskladišteno u vatrogasnom domu i kupljeno novcem pučanstva. Pukovnik otkriva šurovanje nekih domaćih ljudi s vojskom, trudi se potaknuti otpor, ali ne uspijeva. Oni odlaze s oružjem u nepoznato, a pukovnika odnose na šatorskom krilu (barem je to ostalo, tješe se) u bolnicu. Glavni lik se zapućuje na obalu prosjediti malo na klupi. Pristaje brod čiji je vlasnik tuđinac. Njemu je do provoda, razmeće se svojim bogatstvom i »slobodoumnim« mislima. Povratak kući povratak je u pitanje što će dalje biti.

Nema u Novaka zazivanja Boga, izričitog vjerovanja u neku nadu. Ipak, unatoč svem ruganju osjeća se strah pred budućnošću. Istina je da se sve raspada, ali što onda? Za Novaka pitanje ostaje otvorenim.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Stijepo Mijović Kočan, Na bijeloj lađi, DHK, Zagreb, 2005.

Nova zbirka pjesama Stijepe Mijovića Kočana nevelika je opsegom, ali je zato bogata temama i motivima. Sve se tu isprepliće: otrcano i uzvišeno, opće i zavičajno, ozbiljno i neozbiljno... Kao da zavirujemo u ograničenu prtljagu putnika na lađi koji je krenuo na dalek put i zbog toga sa sobom vuče što više toga.

Pjesnikovi stihovi vezani su u katrenske strofe. Tok stiha nije slobodan ili oslobođen, nego je rimovan. Istina, rima nije uvijek do kraja pogođena, ali je zanimljiv spoj ovog tradicionalnog pribora i suvremenog govora. Na taj način splašnjava odbojnost između tzv. tradicionalista i suvremenika.

Zamislivši sebe kao putnika, Stijepo Mijović Kočan putuje kroz prostor i vrijeme. Htio bi nam pokazati što se to zbiva oko njega i natjerati nas zauzimati stav. U mnogim stihovima prepoznajemo njegova stvarna lutanja po ovoj kugli zemaljskoj. Spomenimo samo Kinu. Našavši se u tom dalekom kraju kušao je tražiti ono što nam je svima zajedničko, prepoznavao jednostavno znakove ljudskosti.

Mnogobrojni suvremeni događaji također su spomenuti u ovoj knjizi. Globalizacija i amerikanizacija, kapitalizam i neokolonijalizam nisu prošli neokrznuti. Pjesnik je svjestan da se ove povijesne mijene ne mogu izbjeći. No, on ih ne prihvaća slijepo, nego ih vrjednuje i ukazuje na njihove pogubne i loše strane.

Pri gradbi pjesama obilato su rabljena stilska sredstva satira, ironija i groteska. Ponekada i pretjerano, kadšto neukusno, osobito kad se radi o religioznim motivima. Htijući se narugati svemu oko sebe, pjesnik je htio sebe i druge osloboditi od spona određenih ličnosti i pojava.

Razigranost i nepristajanje na nagodbu krasi, dakle, ovu knjigu pjesama. Dobrodošao je to stav, ne samo u pjesništvu, nego i uopće u životu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Jehuda Amihaj, Pjesme siromašna proroka, DHK, Pula 2005.

Susrećemo se s knjigom jednog od najprevođenijih, a mnogobrojni kažu i najvećeg suvremenog židovskog pjesnika. Kao dječak došao je u današnju državu Izrael, zavolio je i dao joj čitavog sebe. Borio se u njezinim ratovima, a posebno u Ratu za nezavisnost kada kao komandos služi u tajnoj vojsci Hagana.

Ovih nekoliko crta iz životopisa Jehuda Amihaja ukazuju nam na duh njegovih pjesama. Natopljene su odlučnošću, željom ustrajati na određenom kutu kugle zemaljske, mukotrpnom poviješću, dvojbama oko »izabranja«, jednostavno ljubavlju prema svemu onome što predstavlja narod kojemu pripada. Ipak, Jehuda ne gradi crno bijeli svijet. Svjestan je nazočnosti i drugog naroda, palestinskog, koji polaže pravo na isti komad zemlje. Shvaća da istina ima više lica i da nije tako lako odgovoriti na nju. U Starome gradu, na krovu / ... / Neprijateljev ručnik - / za brisanje znoja s čela. // ... / Lepršaju naše zastave, / lepršaju njihove zastave. / Neka oni misli da smo radosni. / Neka mi mislimo da su oni radosni. (Jeruzalem) Čini se da je u ovoj pjesmi zbijen sav usud Obećane zemlje koja nikako da urodi mirom. Moje dijete miriše na mir. / Majčino krilo obećava mu / ono što Svevišnji ne može / nama obećati. (Moje dijete miriše na mir).

Jehuda Amihaj nije vjernik u strogom smislu te riječi. On je radije putnik koji vodi vječni razgovor s Bogom. Preispituje stalno svoje stavove i stavove drugih oko sebe. Htio bi ustrajati i to daje onaj osjećaj nade u njegovim djelima. Bezboštvo mu je tuđe, kao i farizejski poklon Bogu. On osjeća svijet u svoj njegovoj tragičnosti i ljepoti. Odlika je to istinskih pjesnika i bojovnika. Ima ih i u hrvatskom narodu. Polagano kao književnici izlaze na svjetlo dana, unatoč zaglušujućoj buci raznoraznih dezertera, jugoslavena, pripadnika tajnih društava i sl.

Stihovi ove knjige stihovi su koji nas mogu približiti još više domovini, svome narodu i onome što je vrijedno. Nije stoga čudno da se o ovome pjesniku do sada malo govorilo u hrvatskom narodu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Nikola Kraljić, Usamljeni veslač, Lukom, Zagreb, 2005.

Zaluđeni jugoslavenštinom još uvijek nismo načisto sa svojim jezikom. A sve je tako jasno. Zbog povijesnih nepogoda nismo izabrali ikavštinu i čakavštinu, već nešto sasvim drugo, i tu smo gdje jesmo. Nikola Kraljić se kao pjesnik ne obazire mnogo na to. Svjestan je trenutno standardnog hrvatskog književnog jezika, ali i čakavštine na kojem ga je mater odgajala. Zbog toga istovremeno rabi oba izričaja, jedan pokraj drugoga, kušajući nam dozvati u pamet da ne smijemo zaboravljati svoje korijene.

Ono o čemu ovaj pjesnik pjeva jest njegova okolina: more, otoci, sredozemlje u svoj svojoj ljepoti. Čini nam se kao da slika tu svoju okolinu, ali ne kistom i bojama, nego pjesmom. Njegova je misao jasna, jezik čist i prozračan. Traga za smislom svoga postojanja u onome što ga duboko određuje kao čovjeka. Time on nipošto ne pripada u skupinu književnika kojima je modernost, avangarda i slično postalo kamenom međašem, ako ne u životu, a ono barem u stvaranju. Način na koji gradi svoju pjesmu jest slobodan stih. Vjerujem da ni to nije preuzeo zbog pomodnosti, nego zbog lakšeg načina izražavanja svoje misli. Nju je, pak, protkao ironijom i humorom. Time su mu pjesme postale još prijemljivije za širi krug čitatelja. On nije, dakle, pjesnik samo za odabrane, on je pjesnik naše svakodnevice, čovjek tu iz susjedstva koji tako lijepo govori.

Kraljić je, zaključimo, pjesnik rubnog, zaboravljenog, naoko jednostavnog. Njega ne zanimaju stvari koje su trenutno na glasu. On se priklanja sadržaju, a ne omotu. Slavi život unatoč svoj njegovoj oporosti. Zbog toga se isplati čitati ovog pjesnika i preporučiti ga drugome.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 30. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Sanja Nikčević, Nova europska drama ili velika obmana, Meandar, Zagreb, 2005.

Suvremeno europsko kazalište ili općenito suvremena europska, a tako i svjetska, umjetnost prepuni su prijepornih pitanja. No, zbog osobne udobnosti malo tko se usudi dirnuti u to, odnosno većina se pravi da se svemu tome divi. Sanja Nikčević, pak, postupa drukčije.

Slijedeći britansku sklonost nasilju koja se pojavila na kazališnim daskama i kušala se nametnuti čitavoj Europi, pa i šire, razotkrila je način na koji se danas nešto proglašava dobrim, naprednim, poznatim. Najprije je progovorila o povijesnim okolnostima ili o piscu kao svrgnutom kralju. Pratila je uzdizanje i svemoć redatelja da bi nakon toga počela raščlanjivati »in-yer-face« drame ili pojavu britanske sklonosti nasilju u kazalištu. Razumno je da je nakon toga prešla na opisivanje njegova pokušaja prelaska u tzv. »novu europsku dramu«. Nakon svega stilom vrsne poznavateljice govori o posljedicama pristajanja uz takvu vrstu kazališta, o realizmu ili redefiniciji temeljnih ljudskih vrijednosti te o tome kako odoljeti pritisku ili što je dobro u vlastitom dvorištu. Uspjela je dokazati da su ovakve pojave ustvari nasilje manjine nad većinom. Umjetnost treba govoriti o rubnim pojavama, ali ne na ovaj način. Raznorazni bolesnici i pokvarenjaci moraju ostati to što jesu, a ne ličnosti za nasljedovanje. Knjiga je upotpunjena i kazalom imena, djela i kazališnih institucija, kao i bibliografijom.

Za ovu je knjigu Sanja Nikčević dobila našu poznatu kazališnu nagradu »Petar Brečić«, ali i mnoštvo napada. Određeni krugovi u našim javnim glasilima nisu napali njezine argumente, već njezin način razmišljanja. A ona je samo, kaže, htjela otvoriti raspravu o estetici koja bi nam pomogla razriješiti krizu kazališta. Navedeni su napadaji svjedočanstvo da je napisala dobro djelo. Bilo bi samo potrebno da više ovakvih djela iziđe na svjetlo dana.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45; Sanja Nikčevič, Nova europska drama ili velika obmana 2, Leykam international, Zagreb, 2009., str. 272.

Vinko Grubišić, Stazama samih središta, Alfa, Zagreb, 2005.

Pjesnici, koji bi trebali biti predvodnici društva, danas su počesto slijepi obožavatelji tzv. suvremenosti. Zbog toga dobivamo epigonsku književnost koju nitko ne čita. Vinko Grubišić to zna i stvara pjesme koje jesu suvremene, ali na drukčiji način nego je to uobičajeno.

U ovoj najnovijoj zbirci pjesama, petoj po redu, stilom vrsnog ironičara opisao je svijet oko nas. Narcis, zaljubljenik u samog sebe, otvara svijet pjesmotvora ove knjige, a zatvara ih ovca Dolly i kolateralne žrtve. To je svijet koji nam nudi naša suvremenost. U stvarnosti sve je to puno puta viđeno do sada. Razni Odiseji, Neroni, carevi, Kolumbi, Che Guevari i slični davno su živjeli ovakvu suvremenost. Pjesnik govori o tome i samouvjereno se podsmjehuje. On sanja neki drukčiji, ljepši svijet. Traži ga na putovanjima, u prirodi oko nas, u jeziku. Iako u ovoj knjizi ne govori izričito o Bogu, mogli bismo reći da svoj svijet smješta u onostranost. Zbog toga je ova zbirka, ja bih je nazvao pjesma, koju ispjevava suvremenosti optužba vremenu koje se udaljilo od čovjeka i Boga. Tko mu povjeruje osuđen je na kob ovce Dolly: »Danas su tvoj život ugasili gotovo na isti način / Kako su ga i izveli iz materije: tupim iglama. / Jedino što bijaše mnogo manje medijske buke i bleke« (Adieu, Dolly).

Da danas piše ovu zbirku pjesama, Grubišić bi vjerojatno dodao i poneku riječ o književnosti »regiona«. Prepoznao bi ponovno silnice koje zbog svojih osobnih probitaka žele stvoriti svijet po svojoj namisli. A to što taj svijet ne donosi nikome dobra, nije njihova briga. Grubišić se takvima smije i snagom svoga pera krči prostore nadi u ljudsku dobrotu. Vrijednosti, naime, ponesene iz zdrave obitelji jesu vječne, neprolazne vrijednosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45

Anto Zirdum, Robinja i martolosi, Matica hrvatska – HKD Napredak; Zenica – Vitez, 2005.

Jedna od tržnica robljem u Srednjem vijeku postojala je i u Dubrovniku. Tu su se prodavali ne samo tuđinci, nego i Hrvati. Dubrovčani nisu smjeli zabraniti takvu trgovinu, inače bi ostali bez slobode. Hanibal Lucić sve to zna i stvara dramu Robinju. Opisuje snagu čiste ljubavi između dvoje mladih, dok zanemaruje složene društvene prilike u to vrijeme. Anto Zirdum, pak, želi nešto više progovoriti o samim prilikama pa stvara ovaj roman. Želja mu je ponajprije se obratiti đacima koji u školi uče o Robinji.

Mladi vitez Mirko Derenčin kreće krajem kolovoza doma kako bi se tijekom jeseni oženio djevojkom u koju se zagledao. Lijepa Danica Podmanicki na žalost dopala je turskog ropstva. To Mirku priopćuje njegov sluga. On naravno smišlja kako je izbaviti. Iz Osijeka se zapućuje u Jajce. Posavjetovavši se s povjerljivim ljudima, s družinom kreće za Split i konačno stiže do Hanibala Lucića. U društvu putuju za Dubrovnik, odnosno na tržnicu robljem. Preostali Mirkovi ljudi otišli su drugim putovima u nadi da će uspjeti negdje preoteti lijepu Danicu.

Opisujući Mirkovu potragu za Danicom, pisac u isto vrijeme opisuje krajeve i odnose u tadašnjem bosanskom, humskom i dubrovačkom društvu. Sve ih je poklopila ili im zaprijetila golema turska sila. Dovijali su se na razne načine kako preživjeti. Jedni promijeniše vjeru i nastaviše je živjeti hinjeno, drugi su se pouzdavali u svoje trgovačko umijeće, treći pristupiše zavojevačima kao njihove odane sluge, četvrti... A unutar svega toga nalazile su se uhode. Svatko je imao svoje i bilo je teško shvatiti tko za koga ustvari radi. Unatoč svemu postojala je hrvatska nit koja se nije dala prekinuti. Čestiti ljudi baveći se teškim poslom uhoda osiguravali su nam budućnost. Na žalost ona je ponovno obojena sličnim bojama kao i nekada. Tržnica robljem i dalje radi, kako u inozemstvu tako i ovamo, a društvo nastojeći sačuvati svoju slobodu ne diže svoj glas. Samo za razliku od nekada, izgleda da je sada moglo biti i puno, puno drukčije.

Oni koji dobro ne poznaju bosansku i humsku povijest u ovoj će knjizi pronaći nekoliko izvrsnih ključeva za njezino odčitavanje. Zirdum ne nastoji uljepšavati stvarnost, on nastoji prodrijeti kroz povijesni mrak. Čini ono čemu nas je neprestano učio veliki Dubravko Horvatić. Zahvalimo obojici, osluhnimo glasove ovoga djela i s njima u svijesti krenimo kroz život.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45

Đurđica Ivanišević, Stoljetna, Stajer graf, Zagreb, 2005.

Vrsna novinarka, ali i vrsna pjesnikinja. Đurđica Ivanišević! Svojim tekstovima i svojim pjesmama zasijeca u društvena događanja i budi nadu.

Stoljetna je ime djedove posljednje ledine koju su zvali još i Pod hrastovima. Prodali su i nju. Otada ona više ne rađa, a Hrvatska šuti (Snijegom vraćena). Tko imalo prati suvremena politička pitanja zna o čemu Ivaniševićka govori. Zbog ovakvih i sličnih pjesama nazivaju je i pjesnikinjom Hrvatske. Ona se toga ne stidi i ne bježi od svega. Dapače! Njezino je pero u službi ljepote i dobra, ali i u službi istine i pravde. Iako je oštra, ustvari je nježna. Ona tepa svojoj Domovini, njezinim ljudima, njezinoj ljepoti, boreći se kao lavica za njihove opravdane probitke. ... upravo se postavlja sag / za inozemnog predsjednika / ograda je sve viša / taloži se magla punog mjeseca na radničke kapute / silazi sirotinja stubama Gornjega grada. (Strah na Trgu sv. Marka)

Drugi tematski krug koji se zrcali u ovim pjesmama jest odnos prema onostranosti. Pjesnikinja čvrsto vjeruje da smo samo prolaznici na ovoj zemlji. Uopće takve postavke ne dovodi u pitanje. Istražuje samo kako što bolje odgovoriti Bogu i biti dostojanstven u svom hodu. Živi život u punini: u njegovoj ljudskosti i u njegovoj otvorenosti prema vječnosti.

Bio bi veliki propust ne spomenuti i njezin odnos prema zavičaju iz kojeg potječe. Radi se o Sredozemlju u svoj njegovoj punini. Pjesnikinja je svjesna takva značenja i uranja u sredozemnu ljepotu i mudrost. Nije to isprazno divljenje nekoga tko se ne zna udaljiti od rodnog kraja, to je prepoznavanje vrijednosti kolijevke u kojoj si se rodio i prenošenje te ljubavi i nježnosti na sve svoje druge vidove života. U njezinim pjesmama šumi more, breca zvono, miriše lavanda. Odjekuju ti glasovi sve tamo do Mostara, grada i te kako ranjenog ratom.

Ovom šestom zbirkom po redu Đurđica Ivanišević nastavlja svoju, a i našu, bitku za zdrav duh i zdrav okoliš. Uzima riječi iz srca, koje se ne predaje tako lako ispraznosti, i širi ih kroz bivovanje. Osjećamo li ih?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45

Herta Müller, Da mi je danas bilo ne susresti sebe, Oceanmore, Zagreb, 2005.

»Svijetla budućnost samo što nije počela«, bio je vječni komunistički slogan. Narod je, pak, svejedno u kojoj komunističkoj državi, šutio i držao da od toga nema ništa. Podrazumijeva se da se snalazio kako je znao i umio.

Herta Müller opisuje ženu koja je htjela otići daleko od komunističkog raja u Rumunjskoj. Radeći u tvornici tekstila u džepove nekoliko odjevnih predmeta, namijenjenih izvozu u Italiju, stavlja ceduljicu s natpisom »Čekam te« i svojom adresom. Revni čuvari revolucije ubrzo su sve pronašli, a dodali i nešto svojih ceduljica da bi još više napakostili kontrarevolucionarki. I tako ona umjesto Talijana, koji bi je barem prividno oženio, dobiva majora Albua, svoga ispitivača točno u 10.00 u one dane kad on to odredi. Glavna junakinja ide tramvajem na ta ispitivanja i dok se vozi razmišlja o njima, kao i o čitavom svom životu. Prekid u razmišljanja unose samo usputne tramvajske postaje. Njihovim opisom doprinosi još boljem ocrtavanju društva u kojem živi. A ono je u raspadu. Socijalistička revolucija unijela je bolesnu klicu u njegovo biće. Krše se sva društvena pravila, smisao života postaje golo preživljavanje. Herta Müller stilom vještog kirurga zasijeca u takvo tkivo, ali ne s namjerom da ga ozdravi, već da nam ga samo pokaže. Ozdravljenje prepušta uobrazilji čitatelja. Ovo je ujedno najslabija točka njezina romana, kao i suvremene književnosti. U liku komunističkog aparatčika, sluđenog zbog svega što je učinio drugima i njegova odnosa i odnosa njemu sličnih prema vjeri i Bogu, naznačuju se putevi izlaska iz ovakvog stanja, no Herta Müller sve to previše ne produbljuje. Šteta! Ipak, ovaj roman vrijedi pročitati, a naročito to vrijedi za Zapadnjake. Njima je, naime, poznat samo salonski komunizam i njegove razne inačice, a ne onaj »iz života«.

Nadajmo se da će i hrvatska književnost krenuti putem Herte Müller. Ona to još premalo čini. A ozdravljenja društva ne će biti sve dok s njega ne budu skinute komunističke i slične magle.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45

Sonja Manojlović, Čovječica, Meandar, Zagreb, 2005.

Suvremeno vrijeme, između ostaloga, obdarilo nas je i feminizmom. Kliče se ženskoj ravnopravnosti. Zbog tog dara može nam se učiniti da je ova zbirka pjesama Sonje Manojlović na tome tragu. No, stvarnost je nešto drukčija. Pjesnikinja govori o dostojanstvu žene, njezinom snalaženju u ovakvom svijetu, ali i snalaženju čovjeka, odnosno ljudskog roda.

Svijet u ovoj zbirci izgleda razbijen, unakažen, moglo bi se čak reći surov. Međutim, takav ne smije ostati. Potrebno ga je ponovno postaviti na svoje noge, spojiti, učiniti cjelinom. A u tome nam pomažu naša sjećanja. Dobro je izvući ih iz zaborava, kao iz nekakvog zanimljivog starog ormara te po njima, dobrodošlim crtežima, ponovno graditi naš svijet za svakodnevno obitavanje. Nije to lako. Počesto nas je strah, lutamo, suočavamo se s tamom. Izlaz postoji. Nalazi se u svjetlosti, našoj nutrini. Potrebno ga je samo probuditi i povjerovati mu. ... Pozatvaraš prozore i knjige, / i ravno, kroz svakog / koga sretneš, / sa svjetlosnom uzicom u ruci, / dalje, sve dalje... (Kakvo je tvoje Ne)

Recimo još da je stil pjesama moderan. Slobodni stihovi, tema koja govori o razlomljenosti svijeta, hermetizam. Njime pjesnikinja gradi svijet koji izmiče svrstavanju u tzv. modernost i tzv. tradiciju. Ipak, bliža je modernosti. Moglo bi se reći: u današnjem svijetu sjeća se stvari iz svoje tradicije koju ne bi trebalo tako olako rušiti. Mudar je to poziv i jedini način ostati nauzgor.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45

Helena Peričić, Izići na svjetlo, Gradska knjižnica, Zadar, 2005.

Nalazeći se na razmeđi kultura, vjera i civilizacija, Hrvati su neprestano vodili borbu za svoju opstojnost. Kako ta povijesna zbiljnost izgleda kroz ženski vidik, priča nam Helena Peričić. Napisala je četiri drame u kojima su glavni likovi žene. A napadači su različiti: Turci, Mlečani, Francuzi, Srbi. Nisu ti likovi uvijek svijetli i sretni. Spisateljica želi reći da treba znati birati u životu. Onaj tko to ne zna završava u jadu, unatoč svim svojim dobrim osobinama.

Širok je povijesni raspon obuhvaćen u ovim dramama. Očekivali bismo stoga stranice i stranice teksta. Umjesto toga sve su to jednočinke, nešto poput predložaka za velebna djela. Suprotstavivši veličinu teme i kratkoću njezina prikaza, spisateljica želi uvući čitatelja što prije u povijesna događanja koja su, na žalost, i dalje na djelu. Povijesni tsunami, naime, nije zaboravio navraćati u naše krajeve. Zbog toga hrvatski narod i danas bije bitku za svoju slobodu. Nema vremena za velike govore, treba spoznati težinu stanja i odlučno krenuti naprijed.

Helena Peričić na naše kazališne daske uvodi teme koje se još dovoljno ne igraju. A to je znak da nam još nisu svanula bolja vremena. Kako svjedoči, dugo je pisala ove svoje drame. Započela ih je u Domovinskom ratu, a završila u vremenu ponovnog dolaska i, valjda, odlaska komunističke vlasti. Njoj je očito bjelodano što se i zbog čega događalo na ovim prostorima. Znam da još mnogima u hrvatskoj kulturi to nije. Zbog toga nam trebaju ovakve i slične drame. Nema smisla kukati zbog poteškoća, već stvarati i time na nov način oblikovati svijet u kojem živimo. Helena Peričić to zna i nastavlja razmišljati na svoj osobeni način.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. rujna 2007., 21.00 – 21.45

Viktor Jerofejev, Dobri Staljin, Fraktura, Zagreb, 2006.

Je li vas ikada zanimalo kako su živjela i kako sada žive djeca komunističkih moćnika? Imate prilike to saznati iz ovog romana, autobiografije, što li je već! Pisac nas izvješćuje da je pripadao moskovskoj »zlatnoj mladeži«, djeci članova politbiroa, Brežnjevljevih pomoćnika, ministara, veleposlanika, generala. (str. 266.) Ne govori o tome ironično, pokajnički, već samo ustvrđuje i s mišlju o novim vremenima u svojoj glavi sve pokušava raščlaniti.

Život u obilju (za tadašnje sovjetske i komunističke prilike), očevo službovanje u inozemstvu, hod u svijetlu budućnost. U takvom ozračju rastao je pisac Jerofejev i postajao buntovnikom, ali ne zbog uvjerenja, nego zbog obijesti. Nije onda čudno da ne kritizira komunizam svoga oca i svoje obitelji, Staljina, kojeg je i sam imao priliku upoznati. Njemu su sve to slike djetinjstva i mladosti, o onima koji nisu imali ni jedno ni drugo nema ni riječi u ovom djelu. Na kraju se sve ustvari pretvara u sudar prebiranja po uspomenama i kraha jedne ideje. Autor nema nekog posebnog značenjskog odnosa ni prema jednome ni prema drugome. On jednostavno živi život i pušta da ga nosi ovozemaljskim stazama. No, ne zaboravlja slijediti današnje klišeizirano pisanje ispunjeno spolnošću, pornografijom, raspojasanošću, izočnošću sudova o životu izvan nama vidljivog svijeta.

Ovo djelo ima smisla pročitati samo da bismo vidjeli kako je bivši sustav utjecao na one koji su mu služili i na njihovu djecu. Ni njih nije štedio, ako su pogriješili. Staljinu je sasvim prirodno bilo smaknuti najbližeg suradnika za glavu. Na kraju se oblikovao soj ljudi koji kao hipnotizirani vjeruju u sustav i ne odriču ga se ni onda kada odlazi s povijesne pozornice. Koliko je takvih među nama? Razmislimo o tome, a najbolje bi bilo da oni to sami učine u što većoj mjeri.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. siječnja 2008., 20.30 – 21.15

Vladimir Lončarević (uredio), Krist u hrvatskom pjesništvu, Verbum, Split, 2007.

Iako tematske pjesničke antologije ne daju cjelokupnu sliku o nekom pjesniku, ovu antologiju i te kako treba pozdraviti. Ona bjelodano pokazuje duhovna kretanja naših pisaca, ali i duhovna kretanja i usud hrvatskog naroda.

Pozoran čitatelj lako će primijetiti da na pjesničke uradke toliko ne utječe položaj u društvu, nego sloboda i robstvo. Što je slobode više, to su i pjesme otvorenije, životnije i duhovnije, a što je ima manje, pjesme su sve zatvorenije i moramo se pitati o čemu je pjesnik zapravo htio govoriti. Ipak, životna nit nikada nije prekinuta. Ona se sastoji od pripadnosti svome narodu ili domoljublja te od pripadnosti svojoj vjeri ili bogoljublju. Čak ju nije prekinula ni »crvena nit« koju su pokušali silom nametnuti hrvatskom narodnom biću.

Raspon donesenih pjesama kreće se od Jurja Šižgorića do naših dana. Dobro je da su navedeni i hrvatski pjesnici muslimanske vjeroispovijesti, što se često danas ne čini zbog političkih razloga. Nisu izostavljeni ni pisci drugih nacionalnosti koji su svojim djelovanjem obogatili hrvatsku književnost.

Ova antologija više je panorama hrvatskog pjesništva o Kristu, nego li antologija u uskom značenju te riječi. Prva je takve vrste i ne smeta što je krenula ovim putem. S radošću očekujemo nekoga tko će sastaviti i čisto antologijske doprinose temi Krista u hrvatskom pjesništvu. Lončarević je napravio veliko djelo ne žaleći vremena ni truda. Spomenimo da antologija ima preko 800 stranica. Izvukao je iz zaborava neka već nepravedno zaboravljena imena, kao i ukazao na neka koja dolaze. Uvjeren sam da čitateljstvo, kako stručno tako i ono šire, ima u čemu uživati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 31. ožujka 2008., 13.15 – 13.45

Miroslav Međimorec, Presvijetli i rabin, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.

Kardinal Stepinac ostavio je u Crkvi u Hrvata i u hrvatskom narodu neizbrisiv trag, kao i u čitavoj Crkvi. No, to određene sile ne mogu oprostiti. One su davno odredile u kakvom se zrcalu treba Stepinac i svi mi zajedno ogledati: zrcalo povijesne krivnje.

Međimorec, između ostaloga hrvatski književnik i ratnik, ne obazire se na ovako maglovite i tobože neupitne postavke. On piše roman koji se temelji na povijesnim činjenicama i njima pridodanih događaja iz uobrazilje, ali opet kao slika stvarnosti. Tka tako tkivo povijesnog romana, ali i tkivo prvorazredne memoaristike. Poslije ovog romana više ništa nije isto unatoč svoj upornosti onih koji tako ne misle.

Radnja romana počinje tijekom II. svj. rata u Zagrebu. Prati dvoje zaljubljenih: Hrvata Tomislava i Židovku Rahelu. Zagrebom tada vladaju ustaše, ali i Nijemci. Dvoje mladih pokušava preživjeti. U tome im pomaže i Kaptol, odnosno zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Silom prilika odlaze u partizane. Tomislav pogiba negdje u Bosni, a Rahela dospijeva do Izraela s malodobnim sinom Davidom.

Međimorec znalački oblikuje likove i događaje. Nekima od njih približuje se i našoj stvarnosti. Izdvojimo posjet njemačkog predstavnika Himmlera poglavniku Anti Paveliću. Gost se ne vlada kao gost, ne cijeni državu u koju je došao, naređuje s visoka. Zar ne, događalo se nešto slično počesto u novije vrijeme našoj mladoj hrvatskoj državi? Pritom gost naravno ne pita želi li se nešto učiniti ili ne. Poslušajmo jedan od prigovora: »Nisam zadovoljan načinom kako rješavate židovsko pitanje. U Srbiji su očistili zemlju od tog korova, otrova. Srbija je Judenfrei, a ovdje? Ovdje Židove štite svi staleži, narod, građani, seljaci, od zadnjeg stražara do visokih državnih službenika, časnika, čak zapovjednik vaše vojske.« (str. 53.) Premalo je ako reknemo da je Pavelićev odgovor bio ispričavajući. Uostalom, taj odgovor nije ni zanimao Himmlera, on je tražio djelovanje.

Ćudorednost i domoljubnost odlike su ovog romana. Zbog toga ga možemo svrstati u najznačajnije romane suvremene hrvatske književnosti. Neki će ga nazvati prevrjednovanjem povijesti, a mi ga čitajmo i preporučujmo drugima.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 7. travnja 2008., 13.15 – 13.45

Marin Sabić, Preporod idealizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

Kao i političko, tako i književno vrjednovanje u hrvatskom narodu još uvijek trpi od zabluda prošlosti. Zbog toga se malo govori o Marinu Sabiću, uglednom književniku s početka 20. st. Taj propust pokušava ispraviti Božidar Petrač ovim njegovim izabranim djelima.

Prekretnica u Sabićevom životu i pisanju jest njegovo obraćenje. Teško oboljevši na očima otišao je u Lourdes i progledao, ne tjelesno, nego duhovno. Otada piše djela katoličkog usmjerenja. Sam put u Lourdes pretočio je u zanimljiv putopis.

Obraćenje i poetika koja se dobrano razlikuje od njegovih sunaraštajnika, zacijelo su doprinijeli njegovom guranju u stranu. K tomu treba pridodati i to da je za života objavio samo dvije knjige, dok su svi njegovi drugi radovi razasuti po različitim časopisima. Jednostavno stoji osamljen izvan okvira bilo kakve epohe.

Neki kažu da je u svoje vrijeme bio najbolji hrvatski mistični pjesnik ter ga stavljaju uz bok danas velikih pjesnika, kao što su Kranjčević, Domjanić, Nazor, Vidrić, Gjalski, Matoš... Njegovo pjesništvo stoji u začetku »katoličke moderne« unutar hrvatske moderne. Prepoznavši u njegovim djelima duhovnost naspram tvari hvali ga velikan Matoš. Nu, on je u njemu prepoznao i književnika koji je među prvima u nas otvorio vrata novim europskim književnim strujanjima.

Za očekivati je da će današnja književna kritika ponovno baciti svoj pogled na ovog neopravdano zapostavljenog književnika. Pitanje je samo živi li još ta kritika u prošlom sustavu, odnosno u različitim inačicama totalitarnih sustava ili je pronašla snage krenuti novim stazama.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 9. lipnja 2008., 13.15 – 13.45

Marko Vasilj, Kroz moje oko, Matica hrvatska etc., Zadar, 2005.

Sredina u kojoj živimo može nas sputavati, ali nam može otvoriti i nova obzorja. S Vasiljom se dogodilo upravo ovo drugo. Prikazao je 90 suvremenih pisaca zadarskog književnog kruga kroz 100-tinjak njihovih djela i svima nam pokazao kakvo se bogatstvo nalazi tu oko nas. Približujući njih nama, on je u isto vrijeme približio sebe. Zacijelo je pritom spoznao neke nove stvari.

Obuhvaćen je veliki vremenski raspon. Najstarija prikazana knjiga nosi godinu izdanja 1967. Tako možemo pratiti ne samo pisce kroz njihove ostvaraje, nego i razvoj društvenog ozračja. Vasilj to nije imao na pameti kada je počeo pisati kritike o ovim knjigama, ali je želio doći do srži i progovoriti o onome što bi moglo biti stanovito obogaćenje za čitatelja. U vrijeme komunizma niti je bilo toliko vrijednih književnih dostignuća, niti se, ako ih je bilo, smjelo o njima otvoreno govoriti. Znam da će poneki odmahnuti rukom na ovu tvrdnju, kao što znam da bi mnoge stvari bile drukčije i bolje da nismo živjeli u tom zlosretnom vremenu. Nije stoga pogrješno da većina prikazanih knjiga vuče podrijetlo iz Domovinskog rata i vremena nakon njega. Vasilju je očito trebala sloboda da bi jasno rekao ono što misli. A to je bilo potrebno i navedenim piscima.

Uz spomenuto izdvojio bih i to da su pojedini naslovi prikaza veoma domišljati, odnosno da tvore svojevrsne aforizme. Spomenimo onaj: »Droga ljubi smrću«. Jedna surova društvena stvarnost izrečena je na topao književni način ne umanjivši, nego čak povećavši, ozbiljnost te stvarnosti. Odlazimo korak dalje kad kažemo da je prošlo društveno uređenje ispraznilo mnoge duše i doprinijelo ovoj suvremenoj pošasti.

Bilo bi zanimljivo da i druga naša mjesta naprave sličnu panoramu svojih književnika. Vidjeli bismo da ih ima više nego što to prikazuju naša razvikana javna glasila. Valjda bismo ih onda počeli i čitati, što bi smanjilo začarani krug utjecaja onih koji su povlašteni zbog raznoraznih razloga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 16. lipnja 2008., 13.15 – 13.45