Šime Đodan, Raseljena Hrvatska, Meditor – Iros, Zagreb, 2008.

Nama koji smo proživjeli devedesete godine prošlog stoljeća zacijelo je poznato ime Šime Đodana. Tada on nije bio samo profesor nego i osebujan političar. Stavio se jednostavno u službu svoje domovine i činio što je mogao u tom trenutku.

Životopis mu je svakako zanimljiv. Za vrijeme Drugog svjetskog rata borio se protiv srpsko-talijanske koalicije, poslije završava vojnu akademiju, pravo te specijalizira ekonomske znanosti. Tijekom »Hrvatskog proljeća« pokazuje svoje domoljubno lice, ali to mu donosi tamnicu. Drznuo se, naime, pisati o demografskoj katastrofi hrvatskog naroda. U svome radu opovrgnuo je komunističku tezu da je to zbog migracije sa sela u grad. Njegovo je mišljenje da na pad prirodnog priraštaja Hrvata utiču političko-gospodarski razlozi. Nije čudno da su mu ovaj rad u knjizi pripremljenoj za tisak jednostavno spalili. Ali, uvijek negdje ostane po koji primjerak.

Današnja knjiga svoje prvo izdanje imala je 1992. Đodan je kroz tih 20-ak godina još štošta dodao svojim razmišljanjima. Ipak, ostao je vjeran vremenu u kojemu je sve nastajalo. Nije knjigu usklađivao s promijenjenim okolnostima i to je dobro. Tako danas možemo vidjeti kako se netko borio i u ona olovna komunistička vremena.

Djelo ima pet poglavlja. U prvom poglavlju Đodan raspravlja o hrvatskom narodu i njegovim zemljama. Ne libi se tvrditi da smo negdje tamo iz Irana, odnosno tih krajeva, i da južnoslavenska teorija ne pije vodu. Drugo poglavlje posvećeno je demografskim kretanjima u suvremenom svijetu. I tu unosi svoja razmišljanja i svoje stavove. Između ostaloga pobija neke poznate Malthusove tvrdnje. Treće je poglavlje sržno, odnosno oko njega i jest sve nastalo. Đodan razmatra uvjete pod kojima se Hrvatska ekonomski i društveno razvijala u posljednjih 100 godina. Nakon njega, u četvrtom poglavlju, govori o gospodarskoj politici koja bi spriječila emigraciju i donijela objektivne mogućnosti brzog gospodarskog razvitka Hrvatske. Tu su i zaključna razmatranja, kao i različiti prilozi.

Metodološki je knjiga pisana multidisciplinarno. Nema u njoj mržnje ni prema kome, ona tek znanstveno progovara o hrvatskoj demografskoj tragediji. Zbog toga može mnogima poslužiti u proučavanju te trenutne hrvatske nedaće. Stručnjaci će naravno svemu dodati i nove spoznaje, tako da je korisnost ove knjige i danas posve neupitna.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 21. lipnja 2010., 13.15 – 13.45

Željko Raguž, Već viđeno, Crkva na kamenu, Mostar, 2008.

Je li davno bio ožujak 2002.? Ma kakvi! A je li se od tada puno toga dogodilo? E, to je već neka druga priča! Nju nam priča Željko Raguž u ovom zanimljivom publicističkom djelu. U listu Crkva na kamenu objavljivao je svoju kolumnu »Nekad i danas« i nakon srpnja 2008. sve te tekstove sabrao i podastro javnosti na drugi način. Tek sada oni, naime, progovaraju puninom svoje snage i uvjerljivosti.

Raguž ne odlazi daleko. Uglavnom se drži ozemlja Herceg Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine. »U bivšoj Jugoslaviji hiperinflacijom zakona "nastojala se" postići nacionalna ravnopravnost, ali je najveći broj instituta ravnopravnosti zakazao u praktičnoj primjeni u realnim životnim odnosima. Jedini kohezijski elementi bivše Jugoslavije bili su jedinstvena komunistička partija i jedinstvene sile represije: vojska i služba sigurnosti. U takvoj Jugoslaviji Hrvati su nakon bleiburškog poslijeratnog stradanja i nametnute anateme bili narod koji je morao politički nestajati da bi takva Jugoslavija živjela.« (str. 13.) Vratimo se još malo dublje u prošlost. »Golema osmanlijska vojska, koju je vodio Mehmed II. Osvajač, krenula je početkom 1463. iz Drinopolja u smjeru Bosne. Ulaskom osmanlijske vojske u Bosnu gradovi su padali bez većeg otpora. Osmanlije su za mjesec dana potpuno okupirali Bosnu, a 20-ak godina kasnije i Hercegovinu.« (str. 22.) A ovako nam nekako izgleda sadašnjost. »Jesu li Hrvati u FBiH konstitutivan narod nakon negiranja izbornih rezultata prema izborima u studenom 2000.? Jesu li veleposlanici velikih sila i visoki predstavnik, utječući na stvaranje matematičke kombinacije Alijanse za promjene, srušili odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda u BiH?« (str. 14.) Čini mi se da je ovim riječima sve rečeno. Prisutna su u Raguževu pisanju i druga razdoblja okupacije, ali ovo su ona najpogibeljnija.

Potrebno se kratko osvrnuti i na stil. On je na visini publicističkog zanata. Rečenice su jasne, te u isto vrijeme i dovoljno sažete i duge. Upravo onakve kakve se traže u zadanim okolnostima pojavljivanja. Puno toga najavljuje se već samim naslovom. On je ponekad duhovit, aforističan, zajedljiv, prkosan. Kad ovakvom stilu još pribrojimo popis imena koja se pojavljuju u knjizi, možemo reći da je zanatska strana uzorno napravljena.

Svatko ima pravo pročitati ili ne ovo djelo. Međutim, svatko nema pravo biti protiv svoje domovine. Za nju se treba boriti na svim mogućim poljima. Raguž pokazuje jedan od puteva.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 14. lipnja 2010., 13.15 – 13.45

Joško Čelan, Spomenik izdaji, Vlastita naklada, Split, 2008.

Društvo novinara Hrvatske, tako se tada zvalo, na početku Domovinskog rata odlučilo je iz sredine svoga žiga maknuti zvijezdu petokraku. To i učiniše, ali je ne maknuše i iz svoga srca, primijetiše mnogi. I to je onaj uzrok zbog čega se dogodila ova knjiga, iako ga Čelan nigdje ne spominje i vjerojatno nije ni mislio na njega. Međutim, osjetio je da se ona vremena itekako vraćaju kad je splitska Gradska komisija krajem siječnja 2007. odlučila da će se u Splitu praviti brončani spomenici Tuđmanu, Smoji i osamnaestorici drugih velikana. Ta je kap prelila čašu i Čelan nije mogao ostati šuteći.

Po vlastitom priznanju Smoje je počeo zarađivati još u djetinjstvu, kao podvodač mjesnih prostitutki. Ćaća mu je bio propali student, ali to ga nije smetalo da u Prvoj Jugoslaviji postane »šef javne bezbednosti«, kasnije »šef bezbednosti« za cijeli bokokotorski zaljev. Tu »duhovnost« koju je upio u mladim danima Smoje je kasnije itekako revno slijedio. Ali nije bio sam. Kroz Čelanovu knjigu prolazi mnoštvo likova, poglavito sa splitske novinarske pozornice. Govori on i o splitskim novinama, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji. Pričajući priču o svima njima priča priču i o samome sebi. Ne skanjuje se priznati da se nekada kretao u Smojinim blizinama. Nije on, naime, bio bez dara, samo je taj dar okrenuo u krivo. Točka razdjelnica bio je Milošević. Smoje odlazi na jednu, a Čelan na drugu stranu. I to je ujedno početak jedne druge priče, one o Orjuni, partiji, komunizmu. Nije ta priča ni danas prestala. Prelila se u globalizatorske struje, kao što je Soros i slični. A tu je i Zapadni Balkan. Čelan pokušava zaustaviti ponovno vraćanje na staro, na vremena kada smo bili sirovina za neke bjelosvjetske pokuse i taljenja.

Čelanova knjiga nije zavičajno ograničena. Vrijedi ona za svako hrvatsko mjesto i grad. Možda nemaju svoju novinu, ali imaju svoje duhovnosti, svoje Smoje, Tomiće, Ivančiće, Dežuloviće, Paviće... Naravno, imaju i svoje Čelane, Joviće, Vukmane... Ukazivanje na lice kaljuže dovest će do pročišćenja i nekih novih, ljepših vremena.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. lipnja 2010., 13.15 – 13.45

Božo Žepić, Kritika politike, Matica hrvatska, Mostar, 2008.

Koliko god je bistrili još uvijek o njoj malo znamo. Njezino veličanstvo: politika. Žepić se smjelo uhvatio s tim u koštac i podario nam dobru knjigu.

Dok se ne upustimo u čitanje, naslov kao da nas upućuje na suhoparnost. Međutim pročitavši prvu cjelinu, onu o definiranju same politike, stvari postaju potpuno drukčije. Pred nama se otvara pitanje Herceg Bosne. Daleko od toga da je Žepić brani, ali i daleko od toga da je napada. Trijezno prilazi opravdanju njezina postojanja i zaključuje da to nije bio pogrješan korak. Čovjek se može samo pitati jesu li pojedine stvari mogle ići i drukčije. S ovakvog polazišta treba pristupiti i ustavnim promjenama. Daytonskim mirom ništa nije razriješeno, vodeće sile u međunarodnoj zajednici nametnule su nepravedno rješenje. Ali, hoće li se stanje popraviti? Te iste sile danas nameću Zapadni Balkan i rabe pojam Bosanac. Već viđeno na ovim prostorima. Kamo dalje? Žepić o tome ponajbolje odgovara u zadnjem poglavlju koje je skup referata i govora. Tu čak donosi i različite modele za kompromisni izbor: kantonalna država; unitarna građanska država; regionalizirana država; tri republike. Na kraju pisac donosi i popis literature kojom se služio, tako da se i time možemo okoristiti u svome razmišljanju.

Jedna od vrijednosti ove knjige zacijelo je i u njezinoj otvorenosti. Ne boji se postavljati ni škakljiva pitanja. I to čini na način koji je bliz bilu puka. Kao konstitutivan narod imamo pravo na svoju slobodu, a to isto tako ne uskraćujemo ni drugome. S ovim mislima u srcu puno je se lakše boriti protiv svih onih koji tako ne misle. Nadajmo se da će hrvatski političari imati dovoljno hrabrosti ići putom dobrobiti hrvatskog naroda, a ne prepadnuti stati u stranu ili čak provoditi nečije tuđe naredbe.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 31. svibnja 2010., 13.15 – 13.45

Vjekoslav Krsnik, Press karte na stol! Moj obračun s nama, Naklada Bošković, Split, 2008.

Stižu polako vrući ljetni dani. Za rashlađenje preporučam ovu knjigu. Razbistrit će nam um od nataloženog smeća koje potječe iz, nazovi naših, javnih glasila. A počelo je to davno, još prije Domovinskog rata.

Prvi Krsnikov članak u knjizi jest onaj iz 1984. objavljen u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom »Je li "Croatia – Sydney" ustaški klub«. Ni danas ovo ne bi prošlo nezapaženo, a kamoli tada. Bila je to najava kasnijeg Krsnikovog usmjerenja. Drugi doneseni tekst ponovno je jedan u jednoj godini. Radi se o članku iz 1987. »Tanjug – državna agencija ili agencija samoupravnog novinarstva«. Sljedeće godine Krsnik piše članak »Smojina dlaka u jaju«. Ovime je napravio okvir svega svog kasnijeg djelovanja: osobni stavovi, kritika javnih glasila, kritika novinara. Misao je vodilja, pak, srž članka iz 1990. »Mrlja na savjesti hrvatskih novinara«. Na zasjedanju u Trogiru odrekli su se zvijezde iz svoga pečata, ali ne u svojoj svijesti i ideologije zasnovane na njoj. Kako tada, tako i danas.

Izišlo je nešto novinskih napisa o ovoj knjizi, ne puno. Očito su procijenili da je bolje šutjeti, bez obzira što te pisac u njoj prikazuje u lošem svjetlu. Možda su na to utjecali i vlasnici iz tuđine. Krsnik ni njih ne štedi. On sanja hrvatsko slobodno pero u hrvatskim slobodnim javnim glasilima. Nekada je na tom putu osnivao HINU, zatim odlazio iz nje, osnivao neka druga javna glasila, jednom riječju borio se. Danas sve to izgleda prilično utopijski jer su mnoge bitke izgubljene. Umjesto profesionalnosti, zavladala je manipulacija. Krsnik, stari novinski vuk, ponikao još u komunističkom mraku, to nastoji izbjeći pod svaku cijenu.

Treba pohvaliti i uređenje knjige. Potpisuje ga Mario Blagaić. Slagali se s činjenicama iznijetim u njemu ili ne moramo ustvrditi da smo u rukama držali djelo napravljeno po svim zakonima struke. Još kad bi neke misli iz knjige što jače zarazile Krsnikove mlađe kolege!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 24. svibnja 2010., 13.15 – 13.45

Vladimir Horvat, Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb – Samobor – Krašić, 2008.

Tih godina sve je izgledalo crno. Komunizam je ranio mnoge hrvatske obitelji, ubio im očeve, majke, sinove, kćeri, bake, djedove... K tomu bezdušno se okomio i na Crkvu i domoljublje. Čovjek je bio stalno u napasti svinuti kralježnicu i popustiti tom čudovištu. Međutim, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije mislio tako. Crkva mu se odužila kardinalskom čašću i palmom mučeništva. Postao je i blaženikom, a uskoro će nadamo se i svecem.

Nije ovo sadržaj Horvatove knjige, ovo su misli koje ostaju nakon njezina čitanja, a možemo reći i okvir za njezino čitanje. Bilo je teško, ali se uspjelo.

Podrobno i u sržnim crtama donesen je kardinalov životni put. Pratimo ga od zavičaja, ratovanja, odlučivanja o ženidbi, ulaska u bogosloviju, postajanja svećenikom, na postdiplomskom studiju, kao zagrebačkog nadbiskupa, u snalaženju u nemirnim vodama Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, pred komunističkim sudom, u tamnici, u sutonu života i smrti. Samo iz ovih nabrojanih crtica vidi se koliko je njegov život bio težak, uzbudljiv i odgovoran, ne samo za njega. Pisac je još progovorio o odjecima nakon Stepinčeve smrti, donio nekoliko svjedočanstava o njegovu junaštvu, razjasnio kako su tekle pripreme za proglašenje blaženim, dotaknuo mu se lika u umjetnosti te sve zaključio mislima okrenutima prema kanonizaciji.

Potrebno je spomenuti i povijest nastanka ove knjige. Pojavila se 1980. u Parizu. Vladimiru Horvatu komunisti su u poraću ubili nevinog oca i on ovim djelom kao da je pronašao svog duhovnog oca. Nije se bojao ni uhoda ni atentatora dok je prikupljao građu. Ipak, da bi djelo preživjelo poslužio se pseudonimom. Francuzi su na svome jeziku konačno dobili pravu istinu o velikanu kardinalu Alojziju Stepincu, a preko njega o hrvatskom narodu. Za ovo hrvatsko izdanje tekst je naravno prerađen i proširen.

Trajat će još dosta vremena dok se s kardinala Stepinca i hrvatskog naroda skinu naslage dugotrajne povijesne laži. Mučno je samo da u tome sudjeluju i neki Hrvati u ime ispraznog kozmopolitizma i raznih drugih sličnih namisli. Neka im povijest ipak bude milosrdna, a hrvatski narod i kardinal Stepinac preživjet će i te zablude.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 17. svibnja 2010., 13.15 – 13.45

Vladimir Mrkoci – Vladimir Horvat, Ogoljela laž logora Jasenovac, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008.

O logoru Jasenovac mnogo smo čuli. Međutim, je li istina baš onakva kako se tvrdi i želi da se vjeruje ili je ponešto drukčija? Dvojac Mrkoci – Horvat ne boji se krenuti tim putem i ponuditi nam nove poglede.

Iako naslov knjige može zavesti u bludnju, pisci ne dovode pod znak pitanja postojanje logora Jasenovac. On je bio ustrojen i to je polazišna točka. Međutim, dolaskom komunista na vlast poprimio je čudovišne razmjere, tako da je istina ostala negdje duboko skrivena. Postojali su dokumenti o njegovu ustrojstvu i djelovanju, pojavljivali su se u određenim prilikama, ali doći do njih i nepristrano ih istraživati do sada je bilo nemoguće. Očito nekome nije do toga da izroni prava istina već da stvorena slika ostane jedina, pa ako može neka poprimi i još žešće boje.

Logor Jasenovac nije bio samo ustaški. Njime su se služili i komunisti nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu. Temeljna razlika među njima se, po piscima knjige, sastojala u tome što je ustaški logor Jasenovac bio radni, a komunistički je bio istrebljivački. Pisci donose obilje tvrdnji za ova svoja stajališta. Zanimljivo je da ih se ne pobija u javnosti, nego se o svemu šuti. Moglo bi stoga biti da su itekako u pravu.
Veći dio knjige koji potpisuje Vladimir Mrkoci izišao je u slijedu od 12 članaka u Fokusu, koji je usput budi rečeno već bivši list. Manji dio Vladimira Horvata također se pojavio u Fokusu. Čak bi se moglo reći da služi i kao svojevrsni zaključak. Na kraju je još doneseno i nekoliko izabranih dokumenata. Dojam je da pisci ne pobijaju nešto što ne treba pobijati, nego samo traže istinu ma kakva ona bila.

Govor o logoru Jasenovac još će dugo biti težak, ne samo zbog onoga što se tamo događalo. U igru je upetljano puno velikih igrača koji nastoje da povijest bude onakvom kakvom oni to žele. Logor Jasenovac previše im je važno oružje u tome da bi ga tek tako lako ispustili iz ruke. Međutim, uvijek će biti onih koji ne će slušati nametnute istine.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 3. svibnja 2010., 13.15 – 13.45

AA. VV., Haaški sud. »Zajednički zločinački pothvat«. Što je to?, 5, HKV, Zagreb, 2008.

Dobro pamtimo tzv. Međunarodnu zajednicu, još tamo od Bleiburga. Istina tada su se zvali Saveznici ili još točnije Britanci. Gurnuli su nas komunistima na klaonicu, a ono što je preostalo u njihovo novostvoreno carstvo. Devedesetih godina prošlog stoljeća, kad smo stremili prema slobodi, opet se umiješaše. Jasno kako. I još su tu. Haaški sud radi punom parom i dokle će, ne zna se. Čak osniva i svoje podružnice u hrvatskim zemljama.

Hrvatsko kulturno vijeće ne ostaje nijemo na sve ove događaje. Od 2006. svakih 6 mjeseci priređuje stručne znanstvene skupove o radu Haaškog suda. A onda se tu spomene i ostalo.

Knjižica o kojoj govorimo zbirka je izlaganja s 5. takvog skupa, održanog 6. lipnja 2008. Predavači su se potrudili i stvorili zanimljiva izlaganja. Dok sam ih čitao, pred očima mi je neprestano lebdjela rečenica koju je izrekla Carla del Ponte i koja se pojavljuje na više mjesta: Podli kurvini sinovi. Nije to za pristojna čovjeka, ali što se može kad tzv. Međunarodna zajednica tako želi. Naravno, izrekla je to ona za Hrvate, ali dok se čita što ona i tzv. Međunarodna zajednica radi Hrvatima uporaba izgleda nešto drukčija.

Nabrojimo predavanja i predavače: Uvod u knjigu ispisuje Hrvoje Hitrec, a onda slijedi Milan Vuković s člankom »Osveta za hrvatsku pobjedu i samostalnost«, Mate Kovačević istražuje »Pozadinu haaških krivokletstava«, Drago Duvnjak objašnjava da je »Projekt Haaški sud – dio političkog inženjeringa«, Lujo Medvidović drži da je »Kraj rata u Hrvatskoj – pobjeda etičke filozofije«, Josip Pečarić se pita »Tko su podli kurvini sinovi«, Mile Prpa dotiče se »Agresije na Hrvatsku – prešućivane sintagme u postupanju Haaškog suda«, Edward Slavko Yambrusic govori o »Zajedničkom zločinačkom pothvatu u dubokoj crnoj sjeni nezakonitosti Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju«, Marko Barišić spominje »Neispunjenu svrhu«, a na kraju se novinar i publicist Josip Jović pita »Jesmo li doista kurvini sinovi i to podli«. Tu su još i prilozi koji govore o definiciji agresije, te pisma predsjednika Tuđmana upućena generalnom tajniku UN-a Boutrosu Boutrosu Ghaliju. Zaista trud vrijedan poštovanja!

Ima ih koji u Hrvatskoj ne odobravaju ovakav rad. Čak ni hrvatska država ne podupire njegove nositelje. Nu, to ne znači da nisu na pravom putu. Puk to svakim danom sve više uviđa. Valjda će jednom i drugi, bez obzira koliko bili ucijenjeni.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 26. travnja 2010., 13.15 – 13.45

Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008.

Po šumama i gorama tijekom Drugog svjetskog rata povlačila se vojska koja se zvala partizanima sanjavši o novoj Jugoslaviji. Na nesreću puka raznih nacionalnosti sticajem okolnosti želje su im se ispunile. Tek su Srbi bili neznatnije nezadovoljni. Zapriječeno im je stvaranje Velike Srbije, ali su nastavili i dalje biti u povlaštenom položaju. Rodila se između ostaloga tzv. JNA. Raspad komunizma donio joj je grdne nevolje. Tijelo u kojem se nalazila, Jugoslavija, stalo se raspadati. Batrgalo se na sve strane, ali nije preživjelo. Glogov kolac je zabijen i valjda ga više nitko ne će čupati. Međutim, tko to zna, zlosretna država imala je mnogo podupirača.

Davor Marijan zaista je izvrsno obradio slom vojske koja se dičila brojnošću, naoružanjem, položajem. Pred njezin napadaj na Hrvatsku brojke izgledaju zastrašujuće. Raspolagala je najmanje s 2.800 tenkova, s oko 1.400 borbenih vozila, s 12.000 topničkih oruđa i raketnih lansera, 167 bojnih zrakoplova, 44 helikoptera i 7 velikih transportnih zrakoplova. Nije joj to bilo dovoljno pa je pokupila i svo oružje Teritorijalne obrane iz Hrvatske. Usput je naoružala srpsku manjinu u Hrvatskoj. Obračun je mogao početi. Međutim, nije imala ono najvažnije: srce. Hrvati su ga imali i to je na kraju odlučilo.

Tzv. JNA došla je iz šume i u nju se vratila. Rasformirana je u travnju 1992. Iza nje su ostala razorena sela i gradovi, s njihovim pobijenim pučanstvom. Najžešće se okomila na Hrvatsku te BiH, pa zbog toga o tome pisac najviše i govori.

Ova knjiga predstavlja prvu sustavnu raščlambu vojno-političkih aspekata nestajanja jugoslavenske i ponovnog uskrnuća hrvatske povijesti. Sustavno i dokumentirano Marijan rabi mnoge do sada nepoznate izvore. Sam je sudjelovao u zadnjem ratu pa to ovoj knjizi daje ono dublje razumijevanje događaja koje inače mnogi drugi, što bi htjeli pisati i da se to uvažava, nemaju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 12. travnja 2010., 13.15 – 13.45

Zvonimir Despot, Tito – tajne vladara, Večernji list, Zagreb, 2009.

Uvjeti su sazreli i pred nama se iz pera nekog hrvatskog autora pojavi izvrsna knjiga o »Drugu Titu«. Poslije nje više ništa nije isto. I Titovi protivnici i Titovi pristalice moraju ispravljati svoje stavove. Jedni da konačno progledaju, drugi da ne »lupaju« u prazno, već oboružani činjenicama i mirno. Na ovom mjestu spomenimo još dvije knjige prekretnice u vrjednovanju titovštine. Silvin Eiletz napisao je knjigu Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940. Slijedio ga je i naslanjao se na njega Pero Simić knjigom Tito – fenomen stoljeća.

Zacijelo da je poznavao spomenute dvije knjige, ali Despot ide svojim putem i time popunjava mozaik na pravi način. Građu je podijelio u tri cjeline. U prvom dijelu donosi nove priloge za upoznavanje života i rada jugoslavenskog diktatora kojeg su cijenili na više strana svijeta iz različitih razloga. Drugi dio posvećen je raščlambama, a treći intervjuima. Na jedan način svaki od ovih dijelova mogao bi se čitati kao zasebna knjiga, posebno onaj prvi.

Despotovo djelo najbrže se i najlakše može upoznati preko njezina kazala. Prostire se čak na 8 stranica ovog bogato ukrašenog izdanja. Autor se očito poslužio novinskom stranom zanata. Snažnim i kratkim rečenicama, u službi naslova i podnaslova, ispričao je priču o čovjeku koji je obilježio jedno vrijeme. Pritom ga nije štedio i ulizivao se bilo kome. Tražio je činjenice i istinu ma kakva ona bila. Rekao bih, skinuo je Titu njegove omiljene bijele rukavice i prikazao ga u njegovoj biti. Ne zaboravimo da su bijele rukavice kod masona znak čistoće i da na Titovom grobu nema petokrake. Autor istina o tome ne govori, ali nam prikazuje Tita upravo u tom svjetlu.

Razgolićujući diktatora Despot je razgolitio još jednu tzv. hrvatsku veličinu: Miroslava Krležu. Kako samo bljutavo zvuče njegova pisma upućena jugoslavenskom diktatoru! Nismo ih imali priliku čitati do sada kao i štošta drugo što će još izroniti iz povijesnog mraka, unatoč pomnjivom »drugarskom« skrivanju.

Da je knjiga ovako uspješno napisana, zacijelo su doprinijela i otvorena vrata beogradskih pismohrana. O Titu, naime, u Hrvatskoj malo toga ima. A u Beogradu su našli i njegov dnevnik i tisuće fotografija. To je doprinijelo nepristranom i dubokom uvidu u Titov život i rad. Vrata za pravo vrjednovanje događaja Drugog svjetskog rata i razdoblja sve do Domovinskog rata širom su otvorena. Tek nakon toga trebat će ih zatvoriti i okrenuti se budućnosti pročišćenoj kroz ovo vrjednovanje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. ožujka 2010., 13.15 – 13.45

Zdravko Tomac, Obraćenje, Nominativ, Zagreb, 2008.

Ime Zdravka Tomca dugo je poznato širokoj javnosti. Isto tako dugo se nakon spomena njegova imena odmahivalo rukom uz riječi: Komunjara. A sada?

Na jednom mjestu u knjizi Tomac kaže da mu je otac bio orguljaš u mjesnoj crkvi. Slijedio ga je, družio se često sa svećenikom koji mu je čak bio i kum. Sjeća se njegova odlaska u tamnicu na desetak godina i svog prosvjeda zbog čega se to događa dobrom čovjeku. U petnaestoj godini, pak, doživljuje kliničku smrt iskustveno spoznajući da postoji i onostranost. Međutim, sve mu ovo nije bilo dovoljno da ostane na putu vjernika. Nije spoznao Boga i nastavio ga je tražiti. To ga je odvelo u komunističke vode.

Zbog čega se sve ovo dogodilo ovako kako se dogodilo? Tomac o tome naširoko razglaba. Ne pravda se, nego samo razlaže dionice svoga životnog puta i to knjizi daje oznaku iskrenosti i ozbiljnosti. Bio je potreban još jedan šok da bi konačno prepoznao Boga i priznao si svoj povratak k njemu, onaj svjesni, iako mu je i prije pripadao. U 69. godini života ponovno doživljava »onostranost«. Konačno mu je sve jasno i nastoji na pravi način iskoristiti vrijeme koje mu je još preostalo na ovoj zemlji.

Iako je većim dijelom knjiga osobna ispovijed, ona je ujedno i odgovor političara, preobraćenog komuniste, na poteškoće koje su nas trale u ovo suvremeno vrijeme. Pa se pita koliko je kriv za grijehe Jakova Blaževića, Ivice Račana, širenje bezboštva Miroslava Krleže, Schopenhauera, Nietzschea... Ove naše gleda u drukčijem svjetlu nego što smo to navikli. Kod Blaževića i Krleže pronalazi čak i nacionalizam, kao i kod Račana. Vrijedi zastati nad takvim njegovim razmišljanjima.

Tomac neprestano govori o mistici, vjerskom životu, obraćenju srca i uma. Međutim, poučeni vjernik imat će nešto pročišćenije stavove nego on. Pisac očito još putuje svoj put i zanimljiv nam je na njemu, kako duhovno tako i publicistički. Ovo mu je do sada najbolja takva knjiga. Ne znam hoće li uspjeti napisati onu posljednju, posve pročišćenu, kad još više duhovno sazrije, ali znam da je napravio silno djelo i da će mu Bog na tome biti zahvalan. Komunisti su odjedanput dobili zrcalo iz svojih redova za progledavanje bez da ga mogu tako lako unaprijed odbaciti riječima da je to neprijateljska promidžba. Hoće li ga htjeti uporabiti?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. ožujka 2010., 13.15 – 13.45

Gregory Peroche, Povijest Hrvatske i južnoslavenskih naroda od 395. do 1992., Detecta, Zagreb, 2008.

Šoltatin Grgo Peroš prilagodio je istina svoje ime izgovoru društva u kojem živi, ali ne i svoje razmišljanje. Stigavši u tuđu zemlju, Francusku, gonjen komunističkom diktaturom nastavio je i dalje boriti se za svoju Hrvatsku. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća prati kako država u kojoj živi pristupa strašnim događajima pokrenutima velikosrpskom namisli i, bez obzira što je ekonomist, odlučuje napisati knjigu iz povijesti u kojoj bi na jednostavan način objasnio što se to zapravo i zbog čega zbiva. Namijenio ju je širokom čitateljstvu.

Danas možemo reći da je uspio u svojoj namjeri. Sintetizirao je hrvatsku povijest i dobronamjernu čitatelju pružio novi ključ za razumijevanje prostora koji se kroz gotovo čitavo 20. st. zvao Jugoslavija. Ušavši u tu nesretnu tvorevinu Hrvatska je izgubila i glas koji će je predstavljati u svijetu. Čitavo vrijeme je blaćena i ponižavana. Nije stoga čudno da se o njoj u inozemstvu tako malo istinski zna. A ostatci negativnog stava prema njoj čak se i danas osjećaju u njoj samoj. Tako se hrvatski veleposlanik u Parizu nije pojavio na predstavljanju ove knjige, a Ministarstvo kulture nije odobrilo nijednu kunu za njezino tiskanje. Ipak, Peroš se nije predao. Pozvao je pojedince da se nastave boriti za Hrvatsku, a i politički će ustroj u Hrvatskoj korak po korak nadoći.

Kao i svaka knjiga i ova ima svojih mana. Jedna je od njih što nema kazala imena i mjesta. Druga je ta što ponekada autor donosi i one podatke koje bi se moglo preskočiti. Međutim, sve to nipošto ne poništava njezinu vrijednost. Dobra je cigla u građevini sadašnjeg hrvatskog društva. Trebale bi je samo slijediti i druge knjige istinoljubivih povjesničara. Namjera ocrnjivanja hrvatskog naroda traje nažalost do današnjeg dana. Peroš je puno o tome rekao. Ne samo da je ušao u bit velikosrpstva, koje gonjeno Vidovdanskom prisegom čini zlo i sebi i drugima, nego je upro prstom i na njegove pomagače iz sjene, imperijalne države i zakulisne sile. Šteta samo da djelo nije nadopunio događajima iz razdoblja nakon dovršetka prvog izdanja knjige.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 8. ožujka 2010., 13.15 – 13.45

Jure Krišto, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.

Govor o povijesti, više od 400 stranica, podatci koji na prvi pogled odbijaju od čitanja. Povjesničari nam prežvakavaju stare stvari, umjesto da nas povedu korak dalje. Međutim, sve to nije slučaj s ovom knjigom uglednog povjesničara Jure Krište. Živim jezikom, temama iz bliže i dalje prošlosti, svojim vlastitim promišljanjem privlači čitatelja i nakon toga sposoban je zaokupiti njegovu pozornost na dulje vrijeme. Jedino je naslov pogriješio ili ja nisam shvatio njegovo objašnjenje. Nije ovdje govor samo o Bosni, govor je o čitavoj Bosni i Hercegovini, državi gdje se mnogo toga miješa i ponovno sastavlja. Isto tako nejasno mi je kako se pisac rodio u Bosni, prema njegovim riječima, kad je rođen u Tomislavgradu.

Nije ovo sustavna povijesna knjiga. Krišto je pisao članke na različite teme i nakon toga ih knjiški uvezao. Ono što ih drži na okupu jest da se u njima govori o BiH te o djelovanju Katoličke crkve u njoj. Ne libi se iz prošlih događaja izvlačiti zaključke i tražiti vezu s najnovijima. Isto tako ne boji se dirnuti već »zacementirane istine« i izložiti ih preispitivanju. To naravno pobuđuje reakcije druge strane, ali i to je jedan od vidova dobrog povijesnog istraživanja. Kad se svemu ovome doda mješavina znanstvenog i publicističkog stila, onda nam je jasno da je uz ovu knjigu moguće provesti neko popodne.

Nakon predgovora koji je sam napisao, u cjelini Umjesto uvoda Krišto razglaba o mitovima i stvarnosti BiH. Nakon toga progovara o razdoblju Austro-Ugarske i povratku BiH u zapadnoeuropski kulturni krug. Slijedeći velike povijesne prekretnice razmatra položaj Hrvata BiH u Kraljevini SHS. A onda dolazi NDH, kratko kao što je kratko i trajala, te razdoblje komunističke Jugoslavije. Dobro je to posložio i od razbacane građe napravio smislenu cjelinu. Kao što to jedna ovakva knjiga i zahtijeva, na kraju donosi određen broj priloga, popis literature i kazalo imena.

Ako bismo u knjizi tražili piščevu temeljnu misao, mislim da bi to bio upit »Pokornost ili mentalitet služinaštva« (str. 356.). Određuje se u opreci prema tom upitu. On je za njega znak upozorenja, jer ih ima koji ga pokušavaju gajiti krijući se iza Ahdname što je Turci daše fra Anđelu Zvizdoviću. Raščlanjujući taj događaj Krišto dobro dovodi pod znak pitanja njegovu korist za puk u BiH. Ne širi to dalje i dublje, ali nam je svima jasno što je želio reći.

Ovo su samo crtice koje nas ukratko žele upoznati s ovom knjigom i njezinim značenjem. Nadam se da će pomoći u opredjeljivanju za njezino čitanje ili ne.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 29. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Slavko Degoricija, Nije bilo uzalud, ITG, Zagreb, 2008.

Dok je bjesnila »detuđmanizacija«, među političarima, bivšima i sadašnjima, malo je bilo onih koji su se usuđivali o vremenu predsjednika dr. Franje Tuđmana otvoreno govoriti kao o dobrom vremenu. Slavko Degoricija nije bio takav. Piše knjigu o burnim ratnim vremenima kad se bavio politikom i susretao s prvim hrvatskim predsjednikom. Kao moto navodi najprije Tuđmanove riječi: »San o Hrvatskoj sanjali su mnogi, a dosanjali smo ga mi, naša generacija.«; Nakon toga navodi svoje riječi: »Velika je čast biti sudionikom u stvaranju tog vjekovnog sna.« Tako jednostavno i tako jasno.

Građu u knjizi uvjetno bismo mogli podijeliti na tri dijela. Prvi i najveći dio raščlamba je tijeka događaja u Domovinskom ratu i Degoricijevo sudjelovanje u njima. Drugi dio jesu njegovi intervjui i opis sudjelovanja u obnovi i gospodarskom razvitku Republike Hrvatske. A onda pametno donosi temeljne dokumente nacionalističke i ekspanzionističke srpske politike, čime manje upućenom čitatelju pruža mogućnost lakšeg razumijevanja čitavog okružja. Tu je i korištena literatura, kao i razni prilozi. Uglavnom, knjiga se doima zaokruženom cjelinom i djelom koje u sebi sadrži značajke memoaristike i znanstvenosti.

Da je Degoricija čovjek koji samostalno misli, vidi se i po njegovom ocjenjivanju drugih sudionika u ratnom vremenu. Njegove su ocjene samosvojne i ne mirišu na puko prepisivanje onih već zadanih. Spomenimo samo neke. Veljka Džakulu predstavlja kao čovjeka koji je najprije bio veliki srpski nacionalist, da bi se nakon krvavog ratnog početka prometnuo u čovjeka koji traži suživot srpske manjine s većinom u Hrvatskoj. Milorada Pupovca prikazuje kao lašca. Zalagao se za puštanje skupine srpskih liječnika, koji su uhvaćeni na krijumčarenju potrepština srpskim pobunjenicima, obećavajući da će se založiti da pobunjeni Srbi puste doktora Ivana Šretera, iako je znao da je on već duže vrijeme mrtav. Loše je u ocjenjivanju prošao i Hrvoje Šarinić, kao i Gojko Šušak, Ivić Pašalić, Josip Manolić, Stjepan Mesić... Dokazuje da tzv. Međunarodna zajednica, za razliku od Hrvatske, ne želi uspostavu mira u Hrvatskoj. Zbog toga je švedski general Lars Eric Wahlgren, zapovjednik svih Unproforovih snaga u Hrvatskoj i BiH, potjeran nakon samo mjesec dana službe. Grijeh mu je bio što je u tako kratkom vremenu shvatio o čemu se radi i počeo postupati u skladu s tim.

Ovakva djela naravno da su uvijek pokušaj građenja spomenika samome sebi. Ipak, u ovome slučaju to nije tako zazorno. Degoricija o svemu govori argumentirano spašavajući tako od zaborava mnoge bitne stvari. Na taj način gradi i spomenik svima nama. Opstali smo u teška vremena i iz svega toga trebali bismo izvući određene zaključke. A oni zacijelo nisu da se odričemo tih naših pobjeda i svih onih koji su u njima sudjelovali.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Ivica Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u BiH u vrijeme rata 1991. – 1995., Naša ognjišta – Zbornik Kačić, Tomislavgrad – Sinj, 2008.

Slike srpskih logora iz nedavnog rata u BiH obišle su svijet, tako i ono nešto hrvatskih. Međutim, isto se nije dogodilo s bošnjačkim logorima kojih je bilo više od 3 o kojima su govorili neki bošnjački predstavnici. Međutim nakon ove knjige Ivice Mlivončića sve se stubokom mijenja, jer nije pisana snagom sile, nego snagom dokaza.

Knjiga započinje predgovorom u kojem svoje dojmove o njoj, odnosno o bošnjačkim logorima, ukratko iznosi Mirko Zelenika, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata. Nakon njega slijedi proslov samog autora. Želi razjasniti zbog čega je uopće napisao jednu ovakvu knjigu, treću u nizu s tematikom istoga rata. Građu je rasporedio u 3 dijela. Prvi dio knjige uspio je pokušaj raščlanjivanja muslimanskih logora za Hrvate u ratu u BiH 1991. - 1995., kao i samog pojma logora. U drugom, pak, dijelu knjige donesen je popis muslimanskih logora za Hrvate u BiH. Na njegovom kraju uz zaključne misli nalazi se i nekoliko fotografija. Sve nisu za gledanje, osobito ako nam je želudac slab. Treći dio zbirka je dokumenata nastala u razdoblju 1993. - 1996., kao i u razdoblju 2000. - 2008. Podrazumijeva se da u ovakvim knjigama nije izostao ni popis literature i kazalo imena.

Postavlja se logično pitanje tko je kriv za spomenute i nespomenute logore? Edhem Žilić u javnost je iznio podatak da je Međunarodni crveni križ imao pravo pristupa bošnjačkom logoru samo uz odobrenje koje je posebno potpisivao Haris Silajdžić. To je onaj isti političar koji je za Al Qaidinu bombu u Mostaru rekao da su to Hrvati uradili sami sebi. Isto tako svojedobno je javno optužio hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana da je glavni odgovoran za sukob bosanskohercegovačkih muslimana s bosanskohercegovačkim Hrvatima. Mlivončić donosi i još neke zanimljivosti, ali o drugim bošnjačkim ličnostima. Reis dr. Mustafa ef. Cerić javno je napao Ivu Miru Jovića zbog njegove izjave da je pod nadzorom Armije BiH bilo 40 logora. Uskliknuo je da nikad nije čuo za hrvatske logoraše i pozvao Jovića da se javno ispriča (Slobodna Dalmacija, 12. svibnja 2006.). Ne štedi Mlivončić ni druge muslimanske vjerske dužnosnike u BiH. Između ostaloga navodi da je glavni konjički imam Nezim ef. Halilović bio zapovjednik 4. lake muslimanske brigade, da je posjećivao logor u Pokojištu i osnovao logor u Kralupima.

Prikaz načina ratovanja mudžahedina čitatelj bi najradije preskočio. To naročito vrijedi za one dijelove koji govore o njihovom načinu ritualnog ubijanja.

Ne treba se zanositi i očekivati da će se nakon ovoga dramatično popraviti izvješćivanje o navedenoj problematici. Igračima iz sjene ova knjiga ne ide u prilog. To su oni, predvođeni Britancima, koji su naširoko razglasili zločin u Ahmićima, ali ništa lakši zločin nad Hrvatima u Trusini, napravljen isti dan, duboko su skrili. Međutim, tražitelji istine uvijek će je naći. Pomoći će im u tome i ovakve knjige. Nakon toga svi ćemo zajedno zaključiti: bilo i ne ponovilo se.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 8. veljače 2010., 13.15 – 13.45

Anđelko Kaćunko, Hrvanje sa svijetom, Tomagraf, Zagreb, 2007.

Nije lako biti Hrvat u današnjoj Hrvatskoj i Herceg Bosni, ili BiH, kako hoćete. Nažalost, istinito. Uspjeli smo se odhrvati na bojnom polju unatoč tako postavljenoj igri da se to ne može dogoditi. Zbog toga nas redatelji nastoje raznoraznim smicalicama stjerati barem u nadzirani kut, kad nas se već nisu uspjeli riješiti. Ne ovako izričito, ali čini mi se da u Kaćunkovu tekstu izbija neka slična namisao. Počeo se on još u komunizmu hrvati, kako kaže, sa svijetom, a ja bih ga ispravio: s krivim namislima koje bi htjele zagospodariti našim dušama. To je taj svijet koji nikako ne smije postati naš. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća pridružio se ljudima koji su stvarali časopis za mlade Mi. Taj podatak donesen je već na samom početku Kaćunkove knjige. Ona je inače podijeljena u tri dijela: Intervjui; Kolumne; Dodatak. Predstavlja ustvari presjek Kaćunkova javnog djelovanja. A ono je bilo ispunjeno čeprkanjem po onim stvarima koje su nerijetko slovile kao zabranjene. U komunizmu je ispipavao granice, jer za krivi korak moglo se ne samo otići u tamnicu, već izgubiti i glavu. U ovoj kolonijalnoj slobodi, koju ćemo nadam se osloboditi, te granice su naizgled puno dalje postavljene. Drzneš li se izgovoriti neugodna pitanja, proglasit će te šarlatanom, ludim, konzervativcom... i prekriti te velom šutnje. Iskusio je to Kaćunko, nisu ga žalili. Ali, uz Božju pomoć može se to podnijeti. Karavana ide dalje, dok psi laju, kaže jedna arapska poslovica.
           Kaćunko je svjesno ušao u hrvanje, u traženje istine. Bilo je tu i nespretnih koraka, krivih zaključaka. Međutim, namjera je uvijek bila poštena. Osloboditi sebe i svoj narod od loših natruha i šutnje. Ako neki drugi mogu govoriti, zbog čega ne bi mogli i oni koji se s njima ne slažu. Pa čije tvrdnje pobijede! Očito, redatelji ne bi takvu igru. Oni bi htjeli malo manje iznenađenja. Ipak, dok je Kaćunka i njemu sličnih, teško da će moći mirno ispijati svoje piće.
           Teme dotaknute u knjizi nastavit će živjeti u novim naraštajima i na kraju pobijediti. O bitnome se, naime, radi. Stoga pročitajmo ovu Kaćunkovu knjigu. Bolje ćemo ga razumjeti i ako ništa drugo zaključiti da imamo pravo na javna glasila i na njihov govor u skladu s mišljenjem većine u hrvatskom društvu s obje strane granice.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. listopada 2009., 13.15 – 13.45

Šime Demo i Pavao Knezović, Čerigajski anđeo, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2007.

Rodio se jednoga dana u tada siromašnom hercegovačkom selu Čerigaj. U Bosni i po svijetu učio za fratra, ponovno se vratio u svoju Hercegovinu, da bi ubrzo nakon toga svečano ušao u Mostar kao biskup. Ukratko je ovo životni put fra Anđela Kraljevića. Čovjek je to koji nije dopustio da ga životne nedaće iskorijene i odbace kao suhi list.
           Demo i Knezović dobro su obavili posao. Knjigu su podijelili u dva dijela. Prvi dio rad je o fra Anđelovu životu i djelima, a drugi dio pod zajedničkim naslovom Opuscula Kraljevichiana izbor je iz njegovih djela. Naravno da se može prigovoriti zašto ovo, a ne ono djelo. Priređivači su samo nastojali u jednoj knjižici što bolje osvijetliti nepravedno zapostavljeni lik ovog velikana, a na nekom je budućem prirediti fra Anđelova sabrana djela i donijeti iscrpan životopis.
           Niz Recipe (obnavljanje i nastavljanje primjera slavnih otaca) u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru ovime je snažno zaplovio u budućnost. Bit će tu još vrijednih djela, jer naraštaji prije nas nisu mirovali, nego su se svojski borili za očuvanje svoje vjere i svog hrvatstva.
           S povijesne i franjevačke točke gledišta svakako je prijelomni trenutak bio kad se skupina hercegovačkih fratara otisnula iz kreševskog samostana i došla u širokobriješki kraj sagraditi novi samostan. Iako još na ledini, gvardijanom im posta fra Anđeo Kraljević. Ipak prosječnom čitatelju će se jedan drugi događaj najvjerojatnije duboko usjeći u pamet. Spomenusmo ga. Fra Anđeo Kraljević nakon 400 godina 13. lipnja 1865. dolazi da kao biskup stoluje u Mostaru. Dugi red konjanika i pješaka polako se kretao prema Vukodolu. Svi, bez obzira na vjeru i nacionalnost, izišli su vidjeti taj veličanstveni mimohod. Neka je drukčija povijest počela i traje do danas.
           Dolazak franjevaca u Hercegovinu preporodio je ovaj kraj. Ponovno su počeli graditi porušene samostane i crkve što ih Turci porušiše. Opismenjivali su puk, gradili škole, brinuli se za dušu i tijelo. Fra Anđeo Kraljević u svim svojim službama snažno je išao ovim putem. Spomenimo samo njegovu obranu obespravljenog puka pred turskim silnicima. Ova knjiga stoga je skroman, ali važan spomenik tim vremenima i velikim ličnostima u njima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. rujna 2009., 13.15 – 13.45

Jonathan Riley-Smith, Križarski ratovi, Verbum, Split, 2007.

Križarski ratovi kod današnjeg pučanstva na lošem su glasu. A jesu li uistinu takvi? Kome dugujemo današnje svoje mišljenje?
           Jonathan Riley-Smith najpoznatiji je svjetski stručnjak za križarske ratove, ujedno jedan od najcjenjenijih znanstvenika s područja povijesti srednjeg vijeka općenito. Umirovljeni je redovni profesor na katedri za povijest Sveučilišta Cambridge. Jednostavno rečeno, čovjek zna o čemu govori.
           Njegov je, pak, govor pročišćavajući. Niti napada niti brani, samo iznosi na vidjelo istinu. A ona je puno drukčija od onoga što govori liberalizam od 19. st. pa dalje. On je jedan od velikih krivaca da nam je narisana ovakva slika o križarskim ratovima kakvu danas imamo.
           Općenito rečeno križarski su ratovi dugo trajali. Početak im seže u 1095. kad papa Urban II. kreće na put s namjerom pozivanja na križarski rat i kad crkveni sabor u Clermontu proglašava križarsko ratovanje. Kao kraj možemo označiti 1798. kad posljednji križari Napoleonu prepuštaju Maltu. Kroz ovo vrijeme mnogo toga se dogodilo što danas ponovno pobuđuje pozornost, ali s gledišta prodiranja u bit tadašnjih događanja.
           Riley-Smith naglašava pokorničko obilježje križara i njihova ratovanja. Oni nisu išli zauzeti neka područja koja im ne pripadaju, već vratiti ona područja iz kojih su kršćani silom otjerani. U znak pokore na sebi su nosili veliki križ, a putujući prema Svetoj zemlji da tamo ratuju, putovali su kao hodočasnici, ne kao ratnici. Kao i u svakom velikom događaju priključili su im se i oni koji tamo nikako ne spadaju. Takvi su pljačkali, ubijali, činili zla, a to do današnjeg dana opterećuje križarski pothvat. Ratovali su za neke svoje potrebe, pa su tako znali osvajati i čitave gradove kroz koje su prolazili. Sjetimo se samo našega Zadra. Pape su žarko željele osloboditi Isusovu domovinu, ali često nisu imali veliki nadzor nad događajima. Miješao se primat duhovne i svjetovne vlasti. A to za uspjeh nije bilo dobro.
           Ovo djelo vrijedi pročitati. Daje nam sažetu povijest križarskih ratova, nudi nove spoznaje i razjašnjava brojne kontroverze. Na korist je i stručnjacima i običnim čitateljima. Samo da dođe do što više ruku!

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 7. rujna 2009., 13.15 – 13.45

dr. Jevgenij Paščenko (uredio), Golodomor. Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932. – 1933., Horus, Zagreb, 2008.

Kloparao je te 1917. oklopljeni vagon iz Švicarske prema Rusiji. U njemu Staljin i birane pristaše, sa sandukom novca. Zadatak: podizanje crvene komunističke revolucije. Prošlo je otada podosta vremena, a na putu revolucije i revolucionara mnogi su zgaženi poput crva. Ukrajinska kob dugo je bila prešutkivana. Staljin je pomoću gladi u kratko vrijeme pobio oko 10 milijuna ljudi. Ako je umjesno uspoređivati, više nego Hitler Židova što se čitavom čovječanstvu neprestano utuvljuje u glavu. Sve je počelo krajem ljeta 1932., svoj vrhunac doseglo početkom proljeća 1933. i okončalo se početkom ljeta 1933. Ni čitavu godinu dana. Ukrajinci izbjegli na Zapad govorili su o tome, ali je bilo malo onih koji su htjeli čuti takvu istinu i dalje je razglasiti. Puk bi to učinio, samo tko što njega pita.
           Kad se očite stvari više nisu mogle tako lako sakriti, zapadnjaci su u Ukrajinu uputili svoje izaslanstvo. U većini slučajeva bili su to socijalisti i slični. Spomenimo neke. Édouard Hérriot, francuski socijalist i bivši predsjednik vlade »kategorički je opovrgnuo laži buržujskog tiska o gladi u Sovjetskom Savezu« (str. 10.). Pa onda Beatrice Webb ili posebno zlokobni američki dopisnik New York Timesa Walter Durante. Izvješćivao je da nema nikakve gladi ni smrti od gladi i da je teško da je takvo što moguće. Međutim, u privatnim razgovorima govorio je o milijunima žrtava (str. 152.) Bio je očito bezdušni plaćenik za nečije probitke na Zapadu.
           Koju god stranicu u knjizi okrenemo suočava nas s ljudskom patnjom i neljudskošću onih koji su se borili pod svjetlošću zvijezde petokrake. Ipak, najpotresniji su književni zapisi. Žrtve više nisu samo brojke, imaju ime i prezime, svoje osjećaje, nade i stremljenja. Jednostavno ostajemo nijemi pred onim što su naše oči vidjele.
           Raspad komunizma 1989. Ukrajina je iskoristila za svoje oslobođenje i oslobođenje svoje prošlosti. Iako teško, uspjelo joj je da međunarodne ustanove Staljinov komunistički zločin ocijene kao genocid. Sve je više onih država koje to unose u svoje zakonodavstvo. Istina će na kraju pobijediti, samo hoće li ljudi znati ne pohrliti u skute nekoj novoj zabludi?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45

Michel Schneider, Zbrka među spolovima, AGM, Zagreb, 2008.

Socijalizam sa svojim inačicama odavno je nazočan u našem vremenu. Uspio je u mnogo čemu, a najnovije mu je dostignuće da je stvorio zbrku među spolovima. To je izvrsno zapazio Michel Schneider, francuski analitičar, muzikolog, književnik i esejist. Nije, dakle, čovjek iz crkvenog ustrojstva pa mu se teže priljepljuju etikete konzervativac, klerikalist i sl. On se tek usudio razmišljati svojom glavom i ništa više. Ipak, dovezuje se on i desnice, ako zastupa neke teze drukčije od uobičajenoga načina poimanja demokracije, odnosno ako briše razliku između sebe i ljevice.
           Schneider drži da socijalizam danas naviješta da se trebamo osloboditi mrske manije da želimo sebi različitoga. Za njega su socijalisti, između ostaloga, svi oni koji misle da je društvena veza poglavito stvar države, a ne samoga društva. Takvi neprestano viču da svoj spol trebamo staviti na stranu. Slave tzv. »spolno oslobađanje«. Izruguju i napadaju svakog onog tko drukčije misli. Ali čini se da se sve ovo najviše odnosi na muškarce. Oni se trebaju preobraziti i otkriti žensko u sebi, da bi tako čitav svijet postao istospolan. Schneider sve to potanko razvija i korak po korak otkriva zablude mišljenja koje bi se na sve moguće načine htjelo nametnuti kao jedino.
           Sve o čemu govori, autor postavlja u širi psihosocijalni i izravni politički kontekst. Višeslojno poznaje i prati trenutna društvena zbivanja pa samouvjereno vodi raspravu o uzrocima i događajima koji su u posljednje vrijeme doveli do zbrke među spolovima. Dotiče se naravno i zakonskih rješenja te bez dlake na jeziku ukazuje na njihove loše strane. Stil mu je pri ovome britak, jasan i pun humora, tako da se knjiga čita s velikim zanimanjem. Ono o čemu piše proživio je i nemamo ni u jednom trenutku dojam da odnekle prepisuje.
           Ovu knjigu treba čitati i svladavati zapreke koje pred nas stavljaju svi oni koje Schneider zove socijalistima. Pomoći će nam to živjeti u ravnovjesju, a ne u zbrci.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. srpnja 2009., 13.15 – 13.45

Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodišta i posljedice, Golden marketing-Tehnička knjiga – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.

Namisli su uvijek pokretale svijet. Nije to ništa čudno, kao što nije ni čudno da ga mogu pokopati ako čovjek počne naopako misliti. A tako je sa svakim nacionalnim programom koji teži osvojiti tuđe. Ovom prilikom govor je o onom srpskom ili velikosrpskom.
           Povjesničar Ljubomir Antić dobro je ušao u problematiku tog pokreta koji je devedesetih godina prošloga stoljeća harao prostorima negdašnje Jugoslavije. Ukazao je na njegove početke još tamo u 19. st. Učinio je to smireno i pomoću dokaza. Na taj način djelo je dobilo na još većoj uvjerljivosti, odnosno pomoglo je autoru istražiti do u dubine zadani si predmet.
           Srž velikosrpske namisli jest moto: Svi Srbi u jednoj državi. Sad, što to znači istjerati druge, prisvojiti njihovo ozemlje, zatrti jednostavno njegovo postojanje, kao da tvorce velikosrpske namisli nimalo ne brine. Teško je čitati te nakaradne, da ne kažemo nešto drugo, namisli. Da ne bi bilo zabune, autor ih je uredno posložio na kraju knjige, tako da ustvari čine njezin značajan dio. Naravno da se tu nalazi i zloglasni Memorandum SANU koji je prethodio nedavnim ratnim zbivanjima. Na početku priloga su Načertanije Ilije Garašanina koji se mogu držati prvim oblikovanim velikosrpskim nacionalnim programom. Antić još spominje da je u svemu veliku ulogu odigrala i Pravoslavna crkva. Ona 1920. mijenja naziv u Srpska pravoslavna crkva da bi tako u novostvorenoj jugoslavenskoj državi lakše provodila širenje srpstva.
           Zacijelo će se povjesničari sporiti o raznim autorovim postavkama, osobito dok su još vruća sjećanja na prošla ratna zbivanja. Razumljivo, jer o jednoj ovakvoj temi premalo je koja stotina stranica. Nu, autor je samo htio sržno ukazati na posljedice jedne mitomanije i to je uspješno učinio.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 22. lipnja 2009., 13.15 – 13.45

Louise L. Lambrichs, Vukovar nikad ne ćemo vidjeti, Naklada Luka, Zagreb, 2007.

           Francuska književnica i književna kritičarka, žena čiji je jedan roman bio knjiga godine u Francuskoj, dobitnica uglednih književnih nagrada i visokih državnih odličja, ukratko krema francuskog društva. Nemojmo odmahivati rukom. Ona ne spada u njihov krug. Razlog je jednostavan: dopustila si je otvoriti oči i tako promatrati svijet oko sebe. Ne želi da je se šopa, hoće biti slobodna i to dopustiti drugima. Ovakav pogled na svijet prenijela je i u ovu knjigu.
           A ona je duboko iskrena i nabijena ljubavlju prema istini. Autorica je Domovinski rat u Hrvatskoj prepoznala kao jasan čin agresije i kao rat u srcu Europe, za razliku od uobičajenog korektnog političkog mišljenja koje je trubilo o balkanskim plemenskim svađama. Hrvatska nije još u Europi, kaže spisateljica, ali to ne znači da joj ne pripada.
           Duboko je se dojmio Vukovar i sve ono što je kasnije slijedilo u Hrvatskoj i BiH. Prosvjedovala je protiv toga u velikim francuskim novinama, ali su joj malo što objavili. Nije se dala smesti. Kopala je dalje po tom za nju novom svijetu i neprestano se učvršćivala u uvjerenju da ide pravim putem. Postalo joj je jasno tko je napadač, tko žrtva, tko u svijetu stoji na kojoj strani. I ne boji ih se imenovati. Pročitavši u novinama članak Petera Handkea pod naslovom »Tko će me osloboditi moje predrasude« odlučuje napisati knjigu. Odgovara mu na njegove zablude, na njegovo uporno branjenje Miloševića, na njegovo nespominjanje hrvatskih i bošnjačkih žrtava, na puno još toga. Priču razvija dalje i govori o čitavom Domovinskom ratu i zakulisnim svjetskim igrama oko njega. U velikosrpskoj politici prepoznaje istrebljivačku logiku i to joj ne da mira. U njoj se pokreću njezini židovski korijeni. Još je jedan narod ugrožen, nepravedno i silnički, a to središta moći ne žele prepoznati.
           Stilom odgovaranja na pitanja koja se postavljaju sama od sebe, spisateljica je ostvarila dojmljivo djelo. Počesto je rečenica na kraju prekinuta i spisateljica odlazi na nešto drugo. Nu, i u tom prekinutom nizu ostaje nešto visjeti u zraku, pa sam to pokušao dočarati i u naslovu ovog teksta.
           Razumljivo je da ovu knjigu raznorazni u Hrvatskoj nastoje prešutjeti. Međutim, to nije moguće. Istina izbija na vidjelo, makar i korak po korak.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. lipnja 2009., 13.15 – 13.45

Vladimir Lay (uredio), Razvoj sposoban za budućnost. Prinosi promišljanju održivog razvoja Hrvatske, Ivo Pilar, Zagreb, 2007.

Probiše nam glavu ovih dana govorom o svjetskoj krizi. Međutim, nešto ne govore tko je kriv za to. Očito da u svemu imaju svoje prste. A trebalo je samo odgovorno, a ne pohlepno, razmišljati.

Da je to tako, bjelodano nam dokazuje ova knjiga. Razmatra globalno usmjerenje i upućuje kako bi se Hrvatska trebala snaći u tom okružju. Jedan od glavnih pojmova je održivost. Ona je unutrašnja težnja i sposobnost bioloških i socijalnih entiteta da se dugoročno samoobnavljaju kroz samostvaranje. Umjesto toga neki, u prvom redu neoliberalizam, nude rat i glad kao putove obnavljanja, čak kažu da je to nešto posve prirodno i očekivano za ljude. Naravno da im je zbog toga tuđ pogled na svijet koji kaže da današnje suvremeno društvo ugrožava život ljudi i život cjelokupnog živog svijeta. Bezobzirno se uništava prijateljsko klimatsko okruženje kakvo imamo posljednjih 8.000 godina. Uz to uništava se i energija za opstanak iz neobnovljivih izvora. Sve se ovo prelijeva i na Hrvatsku. Ako nam političke elite ne budu pametne, ubrzo ćemo doći u okolnost da ne imadnemo dovoljne količine pitke vode, iako ih stvarno imamo. Uzet će nam ih koncesionari i prodavati vrlo skupo. Korak prema tome već je napravljen. Banke i važne gospodarske grane nalaze se u rukama tuđina kojima je namjera zarada, a ne razvitak. Dolazimo u stanje kolonijalne ovisnosti. Svi zajedno, a u prvom redu naši politički i gospodarski prvaci, moramo se tome oduprijeti. Poduzetništvo kojemu je samo svrha stvaranje dobiti ne može biti predvodnik našeg društva. To može biti samo održivost i ništa drugo. Gomilanje dobiti pod svaku cijenu besmisleno je. Gospodarstvo uvijek treba paziti na okoliš i dio sredstava usmjeravati u društvenu zajednicu tako da svima bude bolje. Može se, dakle, zaključiti da »održivi razvoj jest onaj razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih naraštaja bez ugrožavanja mogućnosti budućih naraštaja da zadovolje svoje potrebe.« (str. 74.)

Spomenimo još da raspon autora u knjizi ide od studenata-apsolvenata do znanstvenih savjetnika, a radovi od socioloških do onih antropološki angažiranih. Knjiga je inače podijeljena u dva dijela: I. Pristupna, teorijska i metodologijska razmatranja; II. Prema održivom razvoju Hrvatske. Dodani su još sažetci i bilješke o autorima.

Kod znanstvenika neiskvarene ljudskosti ovaj zbornik radova izazvat će popriličnu pozornost. Zacijelo će ostati upamćen kao jedan od prvih sustavnijih doprinosa odgovornom razmišljanju o budućnosti Hrvatske. Bilo bi dobro samo da se što više pretoči u praksu i zajedno s tim proširuje i produbljuje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 8. lipnja 2009., 13.15 – 13.45

Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta, Zagreb, 2007.

Devedesetih godina prošlog stoljeća rat je nemilosrdno šibao po Hrvatima u Hrvatskoj i BiH. Nisu ga željeli, ali se izbjeći nije mogao. Nekim velikim igračima bilo je stalo da se kockice na hrvatskom ozemlju poslože po njihovom ukusu. Sad, što to znači patnju, bol, smrt desetke tisuća ljudi, nije to toliko bitno. Igrali su oni u veće uloge, milijune. A Hrvati su sve već jedanput iskusili, tamo na Bleiburgu. Ovako misli većina Hrvata. Ne znam je li Carole Hodge znala za ovaj stav dok je pisala ovu knjigu, ali ju je napisala pošteno i stručno, uz to i hrabro. Usudila se uprijeti prstom u samu srž problema, u Veliku Britaniju, koja se tako voli kriti pod nazivom Međunarodna zajednica. Iako i sama pripada istoj sredini, razotkrila ju je kao malo tko prije nje. Kad pročitamo ovu knjigu, duboko udahnemo i izrečemo riječ perverzija. Treba imati dobar želudac pa ustrajati u čitanju svih nepodopština što ih je Velika Britanija učinila Hrvatima i okolnim narodima.

Autorica se u slaganju teksta knjige ne služi poglavito stavovima, mišljenjima i sl. Ona donosi obilje odabrane dokumentacije i na temelju nje raščlanjuje razvoj događaja o kojima namjerava govoriti. Zbog toga nam se nekada učini kao da čitamo dnevnik vješta zapažatelja. Istina, neki stavovi mogli bi biti i izoštreniji, ali to ne kvari čitav dojam o knjizi.

Hodge započinje s Hrvatskom, jer onaj operetni rat u Sloveniji nije vrijedan spomena, čast žrtvama. A onda se sve prelilo u BiH i Velika Britanija je čvrsto, u maniri iskusnog imperija, kako ona misli, a drugi kažu ocvalog, sjela za upravljač. A to je značilo favoriziranje Srbije i nastojanje da se ona proširi i pobijedi pod svaku cijenu. Odatle i pokolj u Ahmićima, neprimanje izbjeglica iz BiH u Velikoj Britaniji, pad Srebrenice, priča o dijeljenju BiH između Tuđmana i Miloševića, izjednačavanje napadača i žrtve, bezobzirno djelovanje Carla Bildta ter još tisuće smicalica. Međutim, odatle i bombe po Srbiji, kao i odlazak Kosova na kraju balade, jer nije dobro odradila povjerenu joj zadaću. Kad dođe Tony Blaire proglasi »etičku« politiku u BiH, neizravno priznavši da je ona do tada bila drukčija. Nije sve dugo trajalo, igrači iz sjene u samoj Velikoj Britaniji čvršće zategoše uzde. Da, treba još spomenuti da su istaknuti engleski predstavnici za svoj posao, perverzni – to ste vi rekli ne ja, dobili nagrade, obično u vidu lordovskih i sličnih titula ter raspoređeni na važna upravna mjesta u svojoj državi. Priznajem, žao mi je Engleza.

Ovu bi knjigu poglavito trebali pročitati oni između nas koji tako vole govoriti o ulozi tzv. Međunarodne zajednice. Ali oni je ne će pročitati, jer će tako ostati ili bez svoje naivnosti ili bez nagrade za izvršenu zadaću. Nu, čitajmo je mi. Pružit će nam izvrstan uvid u mizanscenu rata na našem ozemlju i trajno nas podsjećati kojim putevima ići.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. lipnja 2009., 13.15 – 13.45

fra Bonaventura Duda, Križni put, Župa sv. Jurja – Udruga Macelj 1945., Đurmanec – Zagreb, 2008.

Godina 1945. ostat će zapamćena po genocidu nad hrvatskim narodom. Smišljeno je tada pobijeno na stotine tisuća Hrvata, većinom mlađe životne dobi. Mnogi od onih koji su preživjeli prošli su Križni put, počevši tamo od Bleiburga pa do Đevđelije, krajnje točke tadašnje Jugoslavije. Jedna od postaja bilo je gorje Macelj. U više od 130 jama bačena je ubijena hrvatska mladost. Nije još sve istraženo, ali se računa da je tu pobijeno oko 12.000 Hrvata. Naravno da se u komunizmu nije smjelo o tome govoriti, moglo se samo u tišini moliti. Domovinskim ratom promijenilo se samo to da pojedinci govore i mole se, dok država uglavnom šuti. Na početku je bila nešto pokušala, otvorila je 23 grobnice s 1.163 žrtve, ali je kasnije sve prekinula i pronađene kosti bacila na tavan KBC Šalata. Crkva nije mogla ostati nijema, ne samo zbog 21 svećenika, fratra i bogoslova. U sklopu spomen crkve Muke Isusove u župi Đurmanec podignut je spomenik i sahranjene su im kosti.

Fra Bonaventura Duda svojim križnim putom dodao je još jedan kamenčić u vrjednovanju njihove žrtve. Korak po korak krenuo je njihovim stopama i pokušao nam približiti kako je to bilo kad je Isus nosio svoj teški križ, a kako kad su svoj nosili Hrvati gonjeni partizanskom bezdušnošću. Naravno da mu nije bila želja da u nama probudi mržnju. Kad se pročita ono što je napisao, shvatimo koliko je duboka kršćanska vjera. Spremna je primiti udarce i ostati na nogama. Unatoč svemu zlu uči nas voljeti svoje i tuđe, izgrađujući u sebi otpornost prema udarcima zla. Vjerujem da će to osjetiti mnogobrojni koji posjećuju spomen crkvu u Maclju. To mjesto ili ta postaja križnog puta imaju namjeru učiti nas životu. On ne prestaje zamahom ubojičinog noža. Sjeme mučenika uvijek je bilo sjeme kršćanstva.

Knjižicu je svojim ilustracijama obogatio akademski slikar Branimir Čilić. Njegove izražajne boje i njegov suvremeni izraz odišu mukom pročišćenom kršćanskom ljubavlju. Uskrsnuće, kao onaj zadnji izričaj, lebdi nad svim. A kad mu još pridodamo hrvatski grb, znamo o čemu se radi.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 25. svibnja 2009., 13.15 – 13.45

Davor Marijan, Oluja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007.

Komunistički sustav propadao je u cijeloj Europi, ali se nije dao tako lako. Ritnuo se u Hrvatskoj udružen s velikosrpskom namisli. A onda je došla Oluja i sve to zbrisala. Izišli su igrači iz sjene i pokušavaju stvari vratiti na staro, ali to je tema nekih drugih knjiga, ne ove.

Davor Marijan znanstveno, a to znači pošteno, raščlanjuje naš osloboditeljski pothvat Oluju. Tijekom Domovinskog rata i sam je bio u hrvatskim postrojbama, međutim to ne umanjuje njegovu objektivnost. Čak je uvećava, rekao bih, jer mu je više nego nekima drugima stalo upravo do istine. Ipak, to mu nije pomoglo da današnja hrvatska razvikana javna glasila govore o njegovoj knjizi. Ona šute o njoj, budući da ne zastupa njihove izmišljene istine.

Uvod u knjigu predstavlja pozmamašna riječ urednika Ante Nazora. Kuša razložiti o čemu to knjiga zapravo govori. U dobro složenom radu autor ulazi u problematiku Oluje. Ne priča o njoj zanosno, nego trezveno i uz pomoć činjenica iznosi što se zapravo tada događalo. Tako govori i o poteškoćama tijekom njezine izvedbe. Nije, naime, sve bilo briljantno, kako se općenito misli. Nu, to ne znači da joj on želi oduzeti nešto od sjaja. Zastupa tezu da je ona Hrvatima briljantna zbog njezina značenja, a pogrješke u njezinoj provedbi stvar su stručnjaka i daljnjeg izučavanja. Nakon što ju je pokušao osvijetliti s različitih stajališta, prelazi na ulogu pojedinih zbornih područja u njoj, kao i zrakoplovstva, mornarice, HVO-a, V. korpusa Armije BiH, zbornih područja koja su čuvale državne granice od upada srpske vojske. Dotakao je, naravno, i pitanje etničkog čišćenja po nekima, a po drugima ustrojenog srpskog odlaska. Ono prvo naročito vole razvlačiti neka središta moći na čelu s V. Britanijom. Najveći, pak, dio knjige zauzimaju prilozi. Pripremio ih je Mate Rupčić, a donose mnogobrojne dokumente s različitih strana, od kojih se neki pojavljuju prvi put u javnosti.

Hrvatski puk izvrsno je primio ovu knjigu, oslanjajući se na osobne razgovore i komentare po internetu. Ona je veliki spomenik velikim danima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. svibnja 2009., 13.15 – 13.45

Anđelko Mijatović, Bleiburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda godine 1945., HSK, Zagreb, 2007.

Hrvatski narod na žalost još nije zatvorio povjesnicu II. svj. rata. Obično je jedna te ista središta moći nastoje ostaviti otvorenom. Zbog toga moramo i dalje govoriti o tom vremenu.

Anđelko Mijatović umom znanstvenika i perom vještog publiciste obogatio je naše razumijevanje tragičnih događaja iz 1945. I ova njegova knjiga ide tomu u prilog. Ni s kim se on u njoj ne obračunava, nikome ne prijeti, ne pobuđuje mržnju ni prema kome i sve tomu slično, nego nam u ruke stavlja svjetiljku kojom ćemo pronaći put kroz predjele namjerno ostavljene neosvijetljenima. Ne razbacuje se ni s mnogo riječi ni s mnogo podataka. Nastoji izreći ono sržno da bi nas tako što laganije uvukao u temu i nagnao nas na njezino daljnje istraživanje. Očito ova knjiga ima promidžbenu, a ne raspravljačku ulogu.

Nakon kratkog uvoda govori o samom kraju II. svj. rata i NDH, odnosno o sužavanju njezinog područja. Jugoslavenska armija priprema se za konačni obračun s protivnikom. HOS priprema posljednje obrambene položaje. NDH kuša uspostaviti veze sa zapadnim saveznicima. Pada odluka o povlačenju oružanih snaga i pučanstva prema Sloveniji i Austriji. Pregovori o predaji s predstavnicima britanske vojske. Izručivanje Hrvata. Kolone i marševi smrti na Križnom putu. Masovna stratišta Hrvata diljem tadašnje Jugoslavije. Broj hrvatskih žrtava.

Ovako ukratko izgleda sadržaj knjižice. Vidi se da je autor temeljito ušao u građu i da ju je pomno iznio. Na kraju je donio i izvore i literaturu, što ovoj knjižici daje još veću ozbiljnost. Mnoga pitanja su i nadalje ostala neodgovorena. Čekaju stručne i poštene povjesničare da rasvijetle tamu koja ih pokušava prekriti. Anđelko Mijatović zacijelo će nastaviti započetim putem, ali ga trebaju slijediti i drugi. Onih koji brane pristup istini, ima već i previše.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 4. svibnja 2009., 13.15 – 13.45

AA. VV., Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, 3, Hrvatski institut za povijest etc., Zagreb, 2008.

Ova knjiga ima gotovo tisuću stranica, ali nikada jednu knjigu takva obujma nisam brže pročitao i svome razmišljanju o njoj dao naslov. Ma kako nisu đavolji zapisi tekstovi koji u ime pravde na bezobziran način lišavaju nekoga ili skupinu njih života i imovine, čak i spomena na njih. Ljudima takve stvari ne mogu pasti na pamet. Oni pomažu drugome, bave se kulturom, znanošću, duhovnošću. A ovdje se ubija i samo ubija, na tisuće i desetke tisuća.

Knjiga počinje kazalom koje nas obavješćuje da najprije dolazi predgovor i kratice. Nakon toga slijede izvorni partizanski dokumenti. Mnoštvo njih objavljeno je po prvi put. Dokumenti su u prijepisu, tek tu i tamo ilustrirani preslikom nekog od njih. Na kraju dolazi imensko kazalo i mjesno kazalo. Jednostavno rečeno, urađena je marljivo i stručno.

Pri listanju ove knjige čovjek se jednostavno ne usuđuje nešto posebno izdvojiti. Previše je tu muke da bismo je na bilo koji način mogli vrjednovati. Neka nam za ilustraciju bude dopušteno spomenuti barem jedan događaj. Kotarski sud u Dvoru na Uni presuđuje da se konfiscira »celokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrinj Narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina« (str. 801.). Bilo je to 7. veljače 1946. Spomenimo da je pučanstvo mjesta Zrinj prije ove odredbe u ljudskom i tvarnom smislu sravnjeno sa zemljom. Čak i danas se uporno šuti o ovom događaju u državi Hrvatskoj. Da nije ovakvih knjiga i poštenih intelektualaca, još bi se za spominjanje ovog događaja moglo otići i u tamnicu.

Hvalevrijedno je što Institut za hrvatsku povijest nastavlja istraživati partizanske zločine u Hrvatskoj kroz njihove izvorne dokumente. Kad bi još netko to htio uraditi za Bosnu i Hercegovinu ter hrvatsku manjinu u susjednim zemljama! Valjda će i to nekada biti! Sloboda obično dolazi korak po korak, a ne trkom.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Josip Jović, Lijepa naša kolonijo, Vlastita naklada, Split, 2006.

Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća izgledalo je da je Hrvatska ostavljena na cjedilu. Dopustili su da na nju nasrnu sa svih strana, a oni su samo čekali da posao bude završen. Na njihovu žalost, a našu radost, namisli su im poremećene. Hrvatska je uz pomoć prijatelja pobijedila. Oni su morali izići iz sjene.

Više manje ovako izgleda pozornica koju opisuje Josip Jović u ovom svom publicističkom uradku. Stilom vrsna novinara pokušava odgovoriti na dva pitanja: Tko i kako vlada svijetom (I. dio); Tko i kako vlada Hrvatskom (II. dio). Na kraju je donesen prilog: Autor kao žrtva podaničke politike. Krug je zatvoren: svijet, domovina, pojedinac. Što se tu može učiniti?

Samo naizgled ova knjiga ubija nadu u čitatelju. Ma, zar nisu zastrašujuće riječi da glasovita liberalizacija financija i usluga ustvari znači dopuštanje međunarodnim bankama da istisnu domaće suparnike tako da nijedna zemlja ne može izvršiti onaj oblik nacionalnog gospodarskog planiranja koji je omogućio razvoj bogatih zemalja. (str. 18.) Onda govor o masonima i njihovim igrama bez granica. Jović je rasprostro pred nas čitavu lepezu mišljenja s kojom se možemo, a i ne moramo složiti. Dotaknuti su najvažniji događaji suvremenog vremena i dana njihova pozadina. On to čini ne samo na temelju osobnog mišljenja, što je izraženije u drugom dijelu knjige, već i na temelju mnogobrojne suvremene literature o događajima iza kulisa, što je izraženije u prvom dijelu knjige. U čitatelja će svakako pobuditi određene stvari. Spomenimo sljedeću. EU je nedemokratska paradržava. Odluke se u njoj donose u tijelima koja ne odgovaraju nikome (Vijeće ministara, Središnja banka, Europsko povjerenstvo) i to na temelju unaprijed, iza zatvorenih vrata dogovorenih rješenja, na koja birači nemaju nikakva utjecaja. (str. 187.) Osupnut će nas svakako i njegov osobni slučaj. Kao novinaru sudili su mu u Haagu. Gdje je toliko puta spominjana novinarska sloboda, gdje je...? Čemu sve to spominjati, da je demokracije, suda u Haagu uopće ne bi bilo. On je u službi sila koje pokušavaju stvarati povijest po svojoj namisli.

Jović je ovakvim pisanjem zaslužio da ga pomno čitamo i iščitavamo. Njegove misli nisu odraz vođenog mišljenja, već osobni stavovi i odluke. A s takvima ima smisla biti u društvu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Norman G. Finkelstein, Industrija holokausta, Hasanbegović, Zagreb, 2006.

Knjigom treba dodirnuti bitnu stvar i ona će se probiti do čitatelja unatoč upornom stavljanju u zapećak. Dokazalo se to i u ovom slučaju. Finkelsteina su prešutjeli u rodnoj Americi, ali su o njemu govorili diljem svijeta. Tada su ga pokušali diskreditirati, međutim već je bilo kasno.

Autor se dotiče nedodirljive teme: holokausta. Ne, nije on nikakav antisemit ili slično, on je tek Židov koji kritički promišlja što rade određeni pojedinci u njegovu narodu. Roditelji su mu i mnogi iz obitelji prošli nacističke logore, a mnogi se od tamo nisu vratili. Na njihovoj muci neki danas, ili bolje rečeno u posljednje vrijeme, masno zarađuju.

Sreća da je knjigu napisao Židov i to s ovakvom obiteljskom pozadinom. U suprotnom teško da bismo je čitali, već odavno autorovo ime bilo bi popljuvano i zabranjeno. Industrija holokausta nemilosrdno gazi sve pred sobom. Kako i ne bi, ogroman je novac u pitanju. Finkelstein između ostaloga spominje da Elie Wiesel po predavanju o holokaustu uzima honorar od 25.000 $. A predavanje je uvijek isto. Spominje on i druge, s ogromnim mjesečnim plaćama. Ono što je Finkelsteinova obitelj dobila za 6 godina provedenih u logoru oni dobiju za nekoliko dana. I nastavljaju skupljati novac u ime tobožnjih žrtava. A njih se stalno množi, kao da II. svj. rat još traje. Jedan je to od razloga zbog čega autor progovara i o broju žrtava ubijenih u nacističkim logorima. Ne slaže se sa službenim brojem. Tu je i kritički govor o središnjim dogmama okosnice holokausta: 1. Holokaust označava kategorički jedinstven povijesni događaj; 2. Holokaust označava vrhunac iracionalne, vječne mržnje nežidova prema Židovima. Rekli bismo, nastoji spustiti lopticu na zemlju i ustvrditi da je svačija patnja jednako važna i teška. Ako bi se baš htjelo cjepidlačiti, onda treba reći da romske patnje nisu ništa manje od židovskih. Hitler ih je proporcionalno pobio koliko i Židova. Nu, o njima se ne govori.

Budući da propitkuje istinu, knjigu napadaju i hvale s različitih strana. Promislivši trijezno držim da je treba pročitati. Ona razotkriva ne samo pozadinu industrije holokausta, već i pozadinu mnogih događaja za koje obično kažemo: Ma, to su Židovi. Finkelstein govori da određene američke elite istina vuku korijen iz židovskog naroda, ali već odavno one igraju samo za sebe. I donosi dokaze za to. Zašto mu ne povjerovati?

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Nenad Piskač, Velika Hrvatska, Dan, Zagreb, 2006.

Tek kad knjigu dočitamo do kraja vidimo da nas je naslov namjerno doveo u zabludu. Nije govor o Hrvatskoj do Drine, Zemuna, Boke i ne znam dokle ono još. Govor je o Hrvatskoj koju napadaju i ponižavaju, ali joj ništa ne mogu jer ona je velika. Koja razlika između ovoga stava i stava napadača iz 90-ih godina prošloga stoljeća!

Piskač je ostvario zanimljivo publicističko djelo, iako je teško reći koje vrste. U obliku ogleda niže svoja zapamćenja, kako iz vremena Jugoslavije, tako i iz današnjih vremena. Putuje Hrvatskom i zapaža njezine ljude i krajeve. Razmatra hrvatsku povijest i izvlači zaključke za sadašnjost i budućnost. Trsi se pokazati svoje čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje, britko i jasno. Je li u tome uspio? Mislim da jest.

Nastojeći tematski svrstati po skupinama oglede koji su izlazili na raznim stranama, podijelio ih je u 4 ciklusa. Prvi ciklus »Rov ili rob« govori o događajima iz Domovinskog rata. Ciklus »Razglednice« najbliži je putopisima kroz Hrvatsku. »Ispovjedaonica«, pak, ciklus je o vremenima provedenima u komunističkom raju. »EU idolopoklonstvo« dovoljno jasno govori o čemu se radi. Tu je još predgovor »Pozdrav iz Hrvatske«, »Post festum: Pismo Diogenetu«, kao i kazalo imena. Uzorno koncipirana knjiga sa sadržajem koji nipošto ne ostavlja ravnodušnim.

Ako bismo primijenili kriterije nekih nadobudnih samozvanih kritičara, onda bismo rekli da se Piskač služi govorom mržnje. Ne ostavlja nimalo dvojbe tko je napadač, a tko žrtva, tko je u krivu, a tko u pravu, tko... Ako bismo se, pak, poslužili dobrim provjerenim građanskim kriterijima, onda bismo rekli da se Piskač služi govorom ljubavi. Ne napada tuđe, nego samo voli svoje i to je spreman braniti. Jasno i glasno stoji iza svojih riječi. Navedimo dva mala primjera. Nakon što je protjeran iz Baranje stric Franjo zaključuje: »Tam di su komunisti dobili na prvim izborima sve je palo u četničke ruke, pa i pitoma Baranja«. (str. 33.) Dok je bio u JNA, odbija pucati u vojnika koji je pravio nered: »Pucao nisam, Bogu hvala. A gađao topom jesam, samo dvadeset godina kasnije...« (str. 140.)

Piskač nam je i ovim djelom podario još jednu dobru knjigu. Njezina je važnost tim veća što se i nadalje nalazimo u tmurnim vremenima. Svjetla nam treba, neslomljivosti i još koječega o čemu autor priča ili se toga dotiče.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 23. veljače 2009., 13.15 – 13.45

Tomislav Žigmanov, Hrvati u Vojvodini danas. Traganje za identitetom, Hrvatska sveučilišna naklada – Pučko otvoreno učilište, Zagreb, 2006.

Povijesne granice su se mijenjale, a oni su se povijali pod njima. Riječ je o Hrvatima u Vojvodini. Tomislav Žigmanov ne ide daleko u povijest, čak ni tamo do 1918., on radije govori o godinama nakon 1990. Uspostavljena je država Hrvatska, a oni u Vojvodini su i dalje na vjetrometini. Iako ih nije pohodio rat, pale im kuće, ruše crkve, protjeruju ih, ubijaju. Nisu čak ni manjina. To postaju tek početkom ovog tisućljeća. Broj im se ubrzano smanjuje, nestaju čak cijela naselja. Međunarodna zajednica uredno šuti, u isto vrijeme kukajući po Hrvatskoj. A trebalo bi misliti o povratku, o vezama s domovinom. Postoji li jednostavno nada?

Žigmanov vješto progovara o ovim događajima i daje nam dobar uvod u današnji život Hrvata u Vojvodini. Knjiga je sastavljena od članaka koji su izlazili u različita vremena i za različite namjene. Nu, pisac se potrudio što više ih međusobno povezati da bi nam na taj način bolje približio temu. Podijelio ih je na dva dijela: Činjenice iz suvremenosti; Prinosi za suvremenu kulturnu povijest. Nižu se ne samo imena i događaji, nego i razmišljanja. Žigmanov otvoreno progovara o poteškoćama i nastoji naći izlaz iz njih. To je jedna od velikih odlika ove knjige. Ne kuka, ne traži krivca, tek prepoznaje poteškoće i ima ih hrabrosti početi rješavati.

Koliko god je izbjegavali, knjiga je u vrijeme izlaska pobudila pozornost javnosti. Hrvati u Vojvodini tako su nam blizu, a tako daleko. Službena hrvatska politika ne poklanja im dovoljno pozornosti, ali to ne znači da oni nisu važni. Znam, promijenit će se vremena, samo je pitanje hoće li njih tamo biti. Na to zacijelo računaju oni koji ih napadaju. Žigmanov diže svoj glas. Podržavamo li ga i kako?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 2. veljače 2009., 13.15 – 13.45

Jure Vujić, Intelektualni terorizam, Hasanbegović, Zagreb, 2007.

Ljudska prava postala su danas nedodirljiv svijet, prava laička religija, ma što god ono »laička« značilo. Da se ne bismo izgubili u pojmovima, recimo da na prvi pogled to nije tako ni loše. Ta Krist nas već 2.000 godina uči cijeniti čovjeka. Naravno, uči nas cijeniti i Boga. I u tome je baš srž nesporazuma. U ime ljudskih prava danas se pokušava stvoriti svijet bez Boga. A da bi to lakše išlo, izmišljen je pojam »politička korektnost«. Vujić o njemu svako malo raspravlja u knjizi. Nastoji se stvoriti jednoumlje koje bi bilo vrhovno načelo mišljenja i ponašanja. Vujiću se to ne sviđa pa svjesno odlazi u heretike. Taj svoj potez on ne drži otpadništvom od pravovjerja, nego izborom, što u stvari i znači na hrvatskom grčka riječ hairesis. Svrstava se u slobodne umove kojima je dalek sustav političke korektnosti. A nije li to upravo zadatak svakog mislećeg čovjeka?

Očito da nije. Pristalice političke korektnosti regrutiraju se iz okoliša neoliberala i bivših neomarksista koji danas glume demokrate. Oni predstavljaju bogate salonske ljevičare. Školovani su, imaju utjecajna prijateljstva, vode odgovorne zadatke. Priklonivši se očitom licemjerju pokušavaju stvoriti svijet po svojoj mjeri. Vujić i drugi smetaju im u tome. Istina, opasno je takvo ponašanje, glavu vjerojatno ne ćeš izgubiti, ali bi mogao izgubiti sve drugo. Oni su nemilosrdni kad te se dočepaju. A zašto bi te se morali dočepati? Treba samo zajedno s drugima širiti ovu suvremenu herezu i pobjeda je zajamčena.

Govori Vujić i o kozmopolitičkoj misli, globalizmu, multikulturalizmu, antirasizmu, antifašizmu, sekularizaciji, humanizmu, pacifizmu, egalitarizmu, represivnoj toleranciji... Razumije se, drukčije nego što smo navikli slušati. Premalo je prostora da bismo podrobnije o svemu tome progovorili, kao i o drugim temama koje su dotaknute. Radije uzmimo u ruke knjigu i čitajmo. Naročito je to potrebno intelektualcima, a posebno našima koji se još nisu oslobodili jugoslavenštine i svega što je ona sa sobom donijela, dok na vrata već kuca nova duhovna droga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 12. siječnja 2009., 13.15 – 13.45

Dražen Živić – Ivana Žebec, Vukovar – hrvatska baština i perspektive razvoja, Ivo Pilar, Zagreb – Vukovar, 2007.

O Vukovaru je neprestano potrebno govoriti. On je simbol otpora i nade. Institut Ivo Pilar, za razliku od nekih drugih ustanova u današnjoj Hrvatskoj, svjestan je te njegove važnosti. Zbog toga se u povodu 15. obljetnice svoga postojanja uključio u 9. po redu znanstveno stručni skup »Vukovar '91. - petnaest godina poslije«. Skup je progovorio o »arheološko-povijesnoj i kulturno-spomeničkoj baštini Vukovara, religijskom i etničkom identitetu, prirodno-geografskim, geopolitičkim, sigurnosnim i demografskim obilježjima grada i njegova kraja, Domovinskom ratu i žrtvama Vukovara, suvremenim globalnim i lokalnim identitetima vukovarskog kraja, Vukovaru '91. kao temelju hrvatskog identiteta, ulozi i položaju Vukovara u europskim integracijskim procesima te o perspektivama društvenog i gospodarskog razvoja Vukovara i njegova prostora.« (str. 5.) Iako u zborniku nisu doneseni svi radovi, očito je da je skup ispunio svoju svrhu.

Bilo bi promašeno ne spomenuti barem nešto od donesene građe. U prvom poglavlju »Vukovar u Domovinskom ratu« Zvonimir Šeparović spominje hrvatske žrtve i haške sudove. Riječi mu iznose ono što o svemu tome misli većina hrvatskog pučanstva. Tu je i članak Danijela Labaša koji govori o odgovornosti novinara u ratu, odnosno o izvještavanju talijanskog tiska o padu Vukovara. Svi se sjećamo one bezočne srpske i britanske izmišljotine o zaklanoj srpskoj djeci. Neki u Italiji su to sve prenijeli bez bilo kakvog provjeravanja. Sanja Špoljar – Vržina s antropološkog gledišta razmatra identitet Vukovara iz očišta domaćih i svjetskih eksperata savjesti i morala. Nije se libila iznijeti svoje stavove i polemizirati s njihovima. Vine Mihaljević progovara o ulozi religije u izgradnji mira, dijaloga i (ne)tolerancije. Ima tu još toga, ali radije uzmimo u ruke ovaj zbornik i polako ga čitajmo.

Vukovar i sva njegova simbolika ostat će u sjećanjima ljudi. Bilo bi samo dobro da je današnje hrvatsko društvo više živi.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 24. studenoga 2008., 13.15 – 13.45

Noam Chomsky, Imperijalne težnje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Neprestano žele podijeliti svijet na lijeve i desne, na ove i one, a svima nam je kob ista. Oni koji to shvaćaju nadilaze sve podjele, čak i kad sami tvrde da pripadaju jednoj određenoj strani.

Noam Chomsky sam se svrstava i svrstavaju ga u tabor ljevičara. Ipak, njegove misli mnogo su dublje od tih svrstavanja. Pokazao je to kako u svojim prijašnjim knjigama, tako i u ovoj sadašnjoj. Odgovorno razmišlja o svijetu oko sebe i odgovorno povlači zaključke. Ne boji se progovoriti ni o zabranjenim temama koje mu mogu donijeti nevolje. Nu, i oni koje prosuđuje bez dlake na jeziku, dosjetili su se kako mu se suprotstaviti. Njegove knjige proglašavaju se uspješnicama i čitatelji su zbunjeni tko koga prosuđuje i zbog čega.

Imperijalne težnje zbirka je razgovora koje je s Noamom Chomskym vodio David Barsamian. Prvi nosi nadnevak 22. ožujka 2003., a zadnji 8. veljače 2005. Govore otvoreno o američkim osvajačkim namjerama, tek tu i tamo udaljujući se od te teme, posebno pri kraju knjige.

Prvo pitanje u knjizi odnosi se na američki napad na Irak. Svima je jasno da je taj napad nepravedan. Kako su se Amerikanci ipak usudili? Chomsky raspreda o golemom utjecaju javnih glasila. »No stručnjaci za kontrolu mišljenja ubrzo su shvatili da uz "kontrolu na poslu" možete imati i "kontrolu izvan posla". Fraza doista pogađa bit. Kontrola izvan posla podrazumijeva pretvaranje ljudi u robote u svakom dijelu njihova života i to uvođenjem "filozofije ispraznosti", odnosno fokusiranjem ljudske pažnje na "nebitne stvari poput pomodarske potrošnje".« (str. 23.) Promislimo li malo lako ćemo se složiti s Chomskym. SAD nisu u svemu same. Pridružila im se Velika Britanija, stara imperijalna država. Ruku pod ruku smjenjuju po svijetu režime koji im se ne sviđaju. U posljednje vrijeme to se najčešće događa zbog nadzora nad naftom. Vjerni su im pomagači raznorazne multinacionalne tvrtke. Iako svi prisežu na demokraciju, obični puk, po njihovu mišljenju, nema što tražiti u svemu ovome. Predsjednici, kao Richard Nixon, mogu izreći sljedeću ili sličnu rečenicu pa da im se ništa ne dogodi: »Želim da sve sravne«. (str. 80.) Odnosilo se to na zračni napad na Kambodžu. Mnogo blaže rečenice drugih predsjednika, zapovjednika, vođa isti tipovi nazivaju »pozivom na genocid«. Obični građanin svemu se može oduprijeti samo ako iz stanja pasivnog gledatelja postane angažirana ličnost. Ustvari, to je i svrha čitavog Chomskyevog govora. Želi u ljudima probuditi kritičku svijest koju su javna glasila uljuljkala u duboku apatiju, naravno na veliko oduševljenje raznoraznih struktura moći.

Ne ćemo se, očito, pokajati ako u ruke uzmemo ovu knjigu i počnemo je čitati. Time ćemo ujedno odbaciti podjele i početi upirati prstom u srž stvari. Ishod je slobodan čovjek.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 13. listopada 2008., 13.15 – 13.45

Muamer Spahić (uredio), Kazniona, Vrijeme, Zenica, 2008.

Mnogi su naši bili u toj kući, ima ih koji su teško oboljeli, ima ih koji se nisu vratili. Nazivali su je raznim imenima, a autori jednostavno: kaznionica. Počela se podizati 1888. i zadržala se do danas. Zeničani je nisu voljeli, morali su je trpjeti i zato je nisu spominjali. Tmurna njezina povijest razlila se pred nas iz ove knjige kao blato na putu. I to je život, htjeli mi to ili ne.

Priča o kaznionici u ovoj knjizi je trostruka. Najprije se govori o povijesti same zgrade, njezinim namjenama i upraviteljima. Nakon toga donesene su razne zgode iz kaznioničkog života. A onda slijedi najzanimljiviji i najmučniji dio: prisjećanja utamničenika. Koliko muke i boli, a lako je moglo biti bez toga, samo da su režimi imali malo ljudskije lice. Zna to i zatvorsko groblje Bare. Čak su i mrtvaci robijali. Rodbina se nije mogla brinuti za njihove grobove sve dok ne bi isteklo vrijeme na koje su bili osuđeni. U tome su najmarljiviji bili komunisti. A zatvorenici bi, pak, u trenutcima robijaške smrti govorili: »Zeka vuče preko Bosne«. Zeka je bio konj i vukao je jadni lijes, jadnog zatvorenika, na jadno groblje.

Čitatelj će možda zaželjeti da pojedina razdoblja budu bolje osvijetljena. Nu, autorima to očito nije bila svrha. Oni su samo željeli slikom i riječju dočarati postojanje života koji se odvijao, i više-manje i danas se odvija, mimo onog uobičajenog. Uspjeli su u tome i treba im čestitati. Kažu da im je na raspolaganju bila čitava pismohrana kaznionice. Vidljivo je to iz knjige. Slijedili su tu pismohranu, a tek su neznatan dio, onaj koji se odnosi na ispovijesti nekih utamničenika, crpili iz drugih izvora. To je i prednost i nedostatak ove knjige.

I zenička kaznionica svjedok je naše borbe za slobodu. Logično nam je da netko u nju dođe zbog nedjela, ali zbog slobode, nije. Neka je hvala svima onima koji su patili na ovom i sličnim mjestima.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 6. listopada 2008., 13.15 – 13.45

Marko Matić, Rastajemo li se od sebe, Dan, Zagreb, 2006.

Ad rem et ad hominem, podnaslov je ove Matićeve zbirke ogleda o društvu oko nas, netko bi rekao političkih ogleda. Ali, ima tu više od politike, da nema pisao bi on drukčije. S domoljubljem u mislima preispituje događaje i one koji sudjeluju u njima. Ne boji se zasjeći na pravo mjesto i izreći sud koji mu se čini najprimjerenijim.

Ovi ogledi pisani su između 18. studenoga 1999. i 15. svibnja 2006. Nije ih poredao u posebna poglavlja, nego ih vremenskim slijedom slaže jednoga iza drugoga. Na taj način dočarava povijesnu mizanscenu kojom se kretao hrvatski narod ovih zadnjih godina. A bilo je tu svega. Hrvatski narod vratio se na neka svoja povijesna ognjišta, ali ga s njih ponovno tjeraju. Ne domaći neprijatelji, već oni iz inozemstva, Hrvatski državni sabor ostao je bez onog pridjeva »državni«, Hrvate u BiH nastavili su tjerati u nekakav zajednički entitet s drugima, jedinstvena svjetska vlada kuca na vrata, branitelje progone i ponižavaju, tragaju za generalima pobjedničke vojske, Haag bi htio biti mjerilo svega, ponizne domaće sluge umjesto negdašnje partije slušaju sada globaliste... Puno je tema koje je dotakao Matić, ovo je samo nekoliko njih, onako na preskok.

Matićevu knjigu treba uzeti u ruke i polako čitati. On ne kucka polagano po svome tekstu dok ga oblikuje. Umjesto toga širokim i jakim zamasima otkida komade i oblikuje tekst kao kipar kip iz živca kamena. To je onaj dinarski, ikavski, državotvorni nerv o kojem on neprestano progovara. Ne miri se s nepravdom, ponosan je na svoje i ne želi tuđe. Otvoreno udara po onima koji se nazivaju »otvorenima« i sličnim imenima. U svemu tome ponekad je i zabavan, nagovješćujući da će na kraju odati priznanje svome narodu koji ustrajava unatoč svemu. To je i učinio zaključivši ovu zbirku govorom o svom negdanjem profesoru fra Jakovu Bubalu. Jasno nam je sada valjda zbog čega mu nisu htjeli objavljivati ove oglede u našim ovisnim javnim glasilima. Nu, oni prolaze, a Matićeve namisli ostaju trajati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 29. rujna 2008., 13.15 – 13.45

Massimo Introvigne, Iluminati i Sionski priorat, Verbum, Split, 2006.

Namnožili se u posljednje vrijeme neki sveznajući pisci. Međutim, kada se namjere na znalca, posao im izgleda smiješan.
Massimo Introvigne, nakon četrdesetak knjiga i stotinjak članaka s područja tajnih društava i religioznih pokreta, zacijelo zna o čemu govori. A to nije dobro za Dana Browna i njemu slične. Ogromna zarada na izmišljenim stvarima dolazi pod veliki znak upitnika. Stvarno, je li ova kugla zemaljska tako premrežena tajnim društvima da nam se nemoć poput ledi uvlači u kosti?
Introvigne u središte pozornosti, kako i sam naslov kaže, stavlja Iluminate i Sionski priorat. Oni su ujedno u središtu pozornosti raznih knjiga, filmova... s drukčijom namjerom od njegove. Korak po korak on jednostavno razgrađuje ova društva i pokazuje nam da mnoge stvari nisu tako tajne kako nam se tajnima žele prikazati. Sredstvo koje pritom rabi jest mnoštvo činjenica i njihovo logično objašnjenje. Njih je moguće provjeriti, jer ne upućuju na nešto skrito, već na ono što je svima dostupno u raznim knjižnicama ili sličnim mjestima. Ishod svega jest da nam pokazuje pravu bit, kažu, velikog povijesnog razdoblja iluminizma, odnosno prosvjetiteljstva. Ono je pokušalo na temelju razuma protjerati vjeru iz ljudske zbilje. Nije uspjelo. Ljudi i danas žele vjerovati. Na žalost izgubili su znanje kako. U tu prazninu uskače magija, ezoterija, zavjerenički iracionalizam svih vrsta. Uči ih, kad već žele vjerovati, da vjeruju u ono što im se sviđa i na način kako im se sviđa. Mogu li time pobijediti svoj strah i nesigurnost, ništa se ne kaže. Važno je da cirkus ide dalje.
Knjiga je dobrodošla hrvatskom društvu kojeg i te kako zapljuskuje praznina Zapada. Hoće li mu pomoći sačuvati njegovo duhovno bogatstvo, vidjet ćemo. Ali, ne će biti krivnja na njoj ako se tako ne dogodi.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 22. rujna 2008., 13.15 – 13.45

Jeremy Rifkin, Doba pristupa, Naklada Bulaja, Zagreb, 2005.

Svjedoci smo brzih promjena u društvu oko sebe. Nije za to potreban neki veliki napor. No, kuda nas te promjene odvode? Na to pitanje pokušava odgovoriti Jeremy Rifkin u ovoj svojoj knjizi. Na jasan i prodoran način ušao je u tu zamršenu problematiku.

Jeremy Rifkin je američki teoretičar i politolog. Piše knjige o utjecaju znanstvene tehnološke revolucije na suvremeni svijet. The National Journal za njega kaže da spada među 150 najutjecajnijih intelektualaca na američku politiku.

Čitajući ovu knjigu moramo se zamisliti nad našom budućnošću. Rifkin u njoj raščlanjuje i predviđa promjene u suvremenom kapitalističkom društvu. Koristi se pritom argumentima iz gospodarstva, politike, kulture, zabave i svakodnevnog života. Budući da živi i radi u samom srcu kapitalizma, Americi, njegovi stavovi dobivaju dodatno na snazi. Uz bogataše u svojoj okolini, primjećuje i siromahe. Samo 20% bogatih Amerikanaca zarađuje kao 50% svih Amerikanaca, a čak 50% američkih obitelji prima ispod 1.000$ mjesečne plaće, što je vrlo malo za američki način života. Stanje u drugim krajevima svijeta puno je, puno gore, za što Rifkin također navodi zastrašujuće brojke.

U srži svega stoji digitalna revolucija. Svijet se drastično povezao i »smanjio«, ali to na žalost nije dovelo do većeg blagostanja za sve, nego samo za odabrane. Na taj način jaz između bogatih i siromašnih postao je još oštriji i dublji. Prvi imaju pristup informacijama i znanju, a drugi su osuđeni na brže ili sporije izumiranje. »Doba pristupa prisilit će svakoga od nas da si postavi fundamentalna pitanja o tome na koji način trebamo restrukturirati naše temeljne međusobne odnose« (str. 332.), zaključuje Rifkin. Tu je naravno i pitanje što je uopće poželjno i vrijedno pristupa.

Uz političare i sve one koji donose ili oblikuju zakone, bilo bi dobro da ovu knjigu pročitaju i oni koji se imalo ozbiljnije bave digitalnim tehnologijama. Ona jednostavno ukazuje, upozorava i opominje.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. ožujka 2007., 21.00 – 21.45

don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2007.

Oni su svoje žrtve tijekom 45 godina temeljito popisali. Čak su im i broj preuveličali. O žrtvama koje su sami prouzročili nametnuli su gromoglasnu šutnju. Dok su mislili da je sve duboko prekrila, ona je ustvari govorila. Sjećanje na nedužno pobijene čuvalo se poput najveće dragocjenosti i po njemu se ravnalo u svakodnevnom životu.

Don Anto Baković jedan je od onih koji je sabrao nešto od tih uspomena i to izložio u pozamašnoj knjizi. Bjelodano je dokazao da su između tridesetih godina prošloga stoljeća i Domovinskog rata pobijene 663 osobe koje su se pripravljale ili su bile u crkvenim službama. Pobijenih iz puka Božjega bilo je puno, puno više. Sastavljanju ovog popisa pristupio je temeljito. Zajednice na koje se to odnosi, najbolje će to reći. Glede Hercegovačke franjevačke provincije, stvar je uglavnom zaokružena. Treba izbaciti jedno ime, a staviti drugo. Baković očito nije žalio ni vremena ni truda da ovim mučenicima na ovaj način izgradi dostojan spomenik, kad se mnogima ni za grobove ne zna.

Mučenicima je obično posvećena jedna stranica, ponekada dvije. Nije to rađeno po nekoj njihovoj važnosti, već po građi koju je Baković o njima imao, odnosno koju je namislio ubaciti u njihov slučaj. Jasno je, dakle, da ovo nije nikakvo stručno djelo rađeno po strogim znanstvenim kriterijima. Ustvari, ovo je panorama, podloga za jedno takvo djelo koje bi trebalo napraviti što prije, ali s puno više ljudi i sredstava. 

Svaka hrvatska obitelj, bez obzira vjerovala u Boga ili ne, trebala bi na vidljivom mjestu držati ovo djelo. Ono opominje i poučava. Tragovi ubojica, bez obzira kome pripadali, smrde po nečovještvu, a tragovi njihovih žrtava mirišu po pozivu na svetost i ljudskost. Domovinski rat iznjedrio je pomirdbu hrvatskog naroda, ali ne takvu koja će okameniti neke stare podjele i ocjene, nego takvu koja će se napajati na osvojenoj slobodi, dok će nepristranim istraživačima prepustiti da konačno kažu što se i zbog čega se nešto točno dogodilo.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 8. rujna 2008., 13.15 – 13.45

Ivan J. Bošković, Orjuna, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

Jugoslavenska namisao imala je svoje vatrene pobornike i u hrvatskom narodu. Među njima naročito se ističe nacionalistička organizacija Orjuna u prvoj polovini 20. st. Pristupili su joj i raznorazni književnici, naročito oni u Splitu i okolici, budući da je ona tamo bila žilavo ukorijenjena. Bošković, tražeći odgovor na ovo pitanje, uz ostalo spominje da je Split u to vrijeme bio mali provincijski gradić bremenit svojim unutarnjim proturječjima, k tome dodatno opterećen gospodarskom i ekonomskom krizom. U njemu su se tada, kao i tijekom prošlosti, prelamali različiti etnički, kulturni, politički i religijski utjecaji, mitovi i ideje. (str. 37.)

Knjiga rasvjetljava neistražene tijekove, namisli, politička usmjerenja i pregnuća koji su oblikovali kulturnu i književnu povijest Splita spomenutog vremena. U uvodu nam pisac pokušava ocrtati grad Split kroz prelamanje povijesti, namisli i književnih strujanja. Prvi dio je, pak, posvećen nastajanju i djelovanju Orjune. Učinjeno je to tako znalački da ova knjiga može poslužiti i kao politički priručnik. Drugi dio donosi podrobno obrađen spisateljski rad sedmorice književnika. Kratko su spomenuti i neki drugi. Bošković se ne libi izreći svoj sud i iz svega povući određene zaključke. Na kraju literatura i kazalo imena zaokružuju ovaj uzorno napravljen znanstveni uradak. 

Iako je Orjuna imala značajno uporište u splitskom i dalmatinskom životu, njezina ideologija nikada nije bila i prevladavajuće određenje sredine i njezina društvenog bića. (str. 467.) Ova parafraza Boškovićevih riječi jednostavnim rječnikom zaključuju tu tešku stranicu ne samo splitske, nego i naše hrvatske povijesti. Zapamtimo je i krenimo u novo, ne samo književno, oblikovanje jednoga našega lijepoga grada.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 1. rujna 2008., 13.15 – 13.45

Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008.

Bivši sustav probio nam je uši pričom o tzv. krivici Širokog Brijega u II. svj. r. Nije nam pritom govorio o tome što misli puk tog područja. A on je mislio, i to zbog vrlo uvjerljivih dokaza, da je zapravo žrtva. Polazeći s tog stajališta Zovko je napisao ovu knjigu. Iako je donio dosta povijesnih činjenica, progovorio znanstveno, on je izabrao memoarski stil. Kada su u veljači 1945. partizani osvojili Široki Brijeg i došli u njegovo selo Uzariće, on je imao 14 godina. Sačuvao je glavu, ali je izgubio oca i djeda, mirne seljane koji su se bavili samo svojim poslom i ničim više. Nu, nisu ubijeni samo oni, na isti način skončali su i mnogi drugi. Zovko kuša unijeti zrake potrebnog svjetla u ta događanja.

Srž su knjige, dakle, događaji koji su se zbili na području širokobriješke općine 10. studenoga 1944. - 14. veljače 1945. Budući da želi stvoriti ispravan okvir za čitatelja koji nije u sve dobro upućen, knjiga započinje poviješću BiH pred dolazak Turaka i nastavlja do dana II. svj. r. Autor je prikazao i položaj Širokog Brijega u II. svj. r., kao i odjek partizanskog pokreta u pučanstvu. Zločinu učinjenu na raznim mjestima u općini dano je najviše prostora. Prikazan je i odnos nove vlasti prema Širokobriježanima. Na kraju dolaze zaključne misli, a doneseni su i prilozi koji pojašnjavaju pad Širokog Brijega.

Zovko je napravio dobro djelo. O franjevačkim žrtvama na Širokom Brijegu prilično je se dosta pisalo, dok o žrtvama pučanstva nije bilo tako. Sada je ispravljena i ta nepravda. Međutim, ovo je samo temeljit početak. Trebat će još dosta istraživanja i rada da se dođe do cjelovitog odgovora što se to točno dogodilo te nesretne veljače 1945.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 25. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45

Dubravko Jelčić – Josip Pečarić, Povijesni prijepori, Vlastita naklada, Zagreb, 2006.

Dvojica vrhunskih hrvatskih intelektualaca na djelu. Jedan književnik, drugi matematičar. Promišljaju hrvatsku zbilju zadnjih desetljeća. Sabrali su nešto od onoga što su pisali i to objelodanili u knjizi. Time kao da žele reći da se zajedničkim naporima mogu pobijediti sve nevolje.

Velik je vremenski raspon koji su obuhvatili. Još tamo od tzv. Hrvatskog proljeća. Nešto više tekstova napisao je Jelčić. Prvo njegovo poglavlje nosi naslov Izgubljene iluzije 1970. - 1971. Nižu se tri njih od vremena Domovinskog rata pa na ovamo. Sliče im i ostala iz kojih trebamo istaknuti ono pod naslovom Hrvatska u suvremenom svijetu. Ne bježi Jelčić ni od škakljivih tema. Tako na str. 37. navodi da se Mak Dizdar još 1969. izjašnjavao hrvatskim pjesnikom koji dolazi iz Bosne, čak se mislio preseliti u Hrvatsku, ali ga je smrt pretekla. Dok piše, Jelčić je nešto manje oštar nego li Pečarić koji, pak, matematičkom preciznošću zadire u hrvatsko povijesno hrvanje s nevoljama. Istaknimo samo njegov kratak, ali izvrstan, tekst o biskupu Strossmayeru. Svatko onaj tko ga pročita dvaput će promisliti prije nego što se usudi izreći da je djelovao s jugoslavenskih pozicija. Spominje Pečarić i svoju Boku Kotorsku, Bleiburg, svjetsku nadvladu, Domovinski rat. Osjeća se da je to zauzeti intelektualac, vjerni i pošteni pratitelj svoje suvremenosti.

Knjigu su autori izdali u vlastitoj nakladi. Očito drukčije nije ni moglo biti. Govore, naime, o takvim temama koje još uvijek traže put kroz branu koju su u javnom mnijenju razapeli jugonostalgičari. Nu, to ne znači da Jelčić i Pečarić nisu u pravu!

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45 

Ivan Bekavac, Izmišljeni Tuđman, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.

Čudne stavove zastupaju neki naši publicisti. Jedan je od takvih i Darko Hudelist koji je 2004. objelodanio knjigu Tuđman – Biografija. Pokušalo je se proglasiti ju najboljim uradtkom do tada i zbog toga mjerodavnim. Na ruku je takvima išlo to što je Hudelist načitan novinar. Nu, to ne znači da povlači i dobre zaključke. Ivan Bekavac ga je svojom knjigom dokraja prokazao.

Hudelist je mnogo toga propustio spomenuti. Počnimo s tim da mu je nevažno da je srpski tisak, prije nego što je Tuđman došao na vlast, pisao da je Slavonija za tamošnje Srbe postala »krajnje depresivna«, zbog čega je oni napuštaju i odlaze u Srbiju. Ne govori o okupaciji Hrvatske i s tim povezanim terorom. Nema govora ni o ulasku Hrvatske u UN. Preskočeno je i oslobađanje zauzetih područja, kao i mirna reintegracija Podunavlja. Ni pretvorba društvenog vlasništva u privatno za Hudelista nije bila značajna tema. Još je to manje za njega embargo na oružje kada Hrvatsku napada dobro opremljena vojska. Nema govora ni o KOS-ovom vršljanju po Hrvatskoj i njegovim doušnicima među hrvatskim novinarima. Sve je to, i još mnogo toga, preskočeno. Spomenimo samo još da nije donio ni povijesne okolnosti u kojima se dogodio srpski napad na Hrvatsku i BiH. Nu, uredno je pobilježio sve napade na Tuđmana i njegovu politiku, odnosno naveo ih kao gotove činjenice, izvlačeći iz svega »dubinske zaključke«, kako si voli tepati. Bekavac sa svoje strane, korak po korak, čini »protudubinsku raščlambu« Hudelistova pisanja. Teme su nam svima dobro poznate. Navedimo neke. Tuđmanova svehrvatska pomirdba Luburićeva je ideja. Olujom je Tuđman želio smanjiti broj Srba u Hrvatskoj. Tuđman je zločinac. Fratri u Norvalu stvorili su Tuđmana. Puno je još toga navedeno, ali preskočimo! Dovoljno je jasno o čemu Hudelist razglaba.

Bekavac je uložio velik trud da bi na vidjelo iznio sve neistine u Hudelistovu tekstu. Očito je uspio u svojoj namjeri čim se u zadnje vrijeme stišao govor o Hudelistovoj knjizi.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 11. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45

Noam Chomsky, Hegemonija ili opstanak, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Svjetska banka, Svjetski monetarni fond, svjetski poredak... i još puno toga »svjetskog« svakodnevno nam para uši. Slučajno? Nimalo! Vodi se pravi rat za javno mnijenje, kako nam to otkriva i Noam Chomsky. Bezobzirni sloj ljudi koji se dokopao vlasti u Americi i Engleskoj na sve moguće načine kuša steći što više tvarnog bogatstva. Ne zaustavlja se ni pred kakvim ogradama i zbog toga dolazi u pitanje opstanak čitavog čovječanstva. Spas bi bio da se odreknu hegemonije, ali ona je njima tako draga. Zbog toga na sve moguće načine nastoje uvjeriti ljude da se oni ravnaju po načelima dobra, ljudskih prava i slično tomu. Misle da će povjerovati i tako im omogućiti i dalje provoditi svoje sebične namjere.

Chomsky upravo nesmiljeno raščlanjuje američku zbilju i britansku čežnju za vlašću nad čitavim svijetom. Niz ogleda o raznim temama kao na dlanu iznosi nam što se to zapravo zbiva. Protuslovno, ali istinito, što ga više čitaju na njegov se glas sve manje osvrću u javnim glasilima. Žele ga na taj način pretvoriti u zanovijetalo, odnosno u zabavljača naroda.

Nakon pada komunizma Amerika se proglasila jedinom svjetskom silom, čak povijesnim predvodnikom. Otvorenije nego ikada počela je, zajedno s Engleskom, djelovati na svoju ruku, kršeći raznorazne povelje. Pritom se, kao ni prije, ne rukovodi načelom dobra i ljudskih prava, već sebičnim probicima. Ta nastojanja Chomsky prati već od početka 20. st. Najopasniji je trenutak, kako je 2002. javno obznanjeno, bio u listopadu 1963. na Kubi. Da je pomorski časnik Vasilije Arhipov, kada je njegovu podmornicu napao američki razarač, proveo u djelo zapovijed o obrani nuklearnim torpedima zacijelo bi došlo do nuklearnog rata između Amerike i SSSR-a. Da se to dogodilo, kakav bi svijet danas izgledao, bolje je i ne spominjati.

Ovo djelo istaknutog američkog, kažu ljevičarskog, intelektualca, vrijedno je i poželjno pročitati. Njegovim dokazima i načinu raščlanjivanja stvarnosti teško je u ovoj knjizi naći neku veliku zamjerku. Jednostavno, zrela je to knjiga o odgovornom promišljanju života oko nas.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. svibnja 2006., 21.00 – 21.45

Nada Matijaš, Andrija Matijaš Pauk ... da se ne zaboravi, Naklada Bošković, Split, 2005.

Ćudoredno je izopačeno ne dopustiti nekome radovati se u krvlju izborenoj slobodi. Na žalost to se dogodilo pobjedničkoj hrvatskoj vojsci. Određeni članovi međunarodne zajednice, uz pomoć istomišljenika iz Hrvatske, ne mogu im oprostiti remećenje njihovih sebičnih namjera. Traje to do danas. Zbog toga udovica Domovinskog rata piše o svom mužu junaku, a time posredno i o svim junacima iz toga doba. Zaborav, koji se posebno jako počeo kotrljati od 2000 godine, htio bi ih prekriti i nametnuti nam neku drukčiju budućnost. Samosvjesni, poput legendarnog Pauka, odlučno kažu: »Za mnom«.

Knjiga nije napisana stilom stručnog povijesnog štiva. Ona više sliči spomenaru iz ratnih dana, što nikako ne umanjuje njezinu vrijednost. Svjedoči o jednom vremenu, jednom čovjeku, jednoj brigadi, jednom narodu koji je znao stajati uspravno u huda vremena. Kada prođu ove trenutne poteškoće, bit će više stručnih knjiga o onima koji su teret borbe iznijeli na svojim ramenima. Osjećam da će ih poglavito pisati naši mladi intelektualci koji polako stasavaju i kojima će ovakve knjige i svjedoci biti dragocjeni. Neopterećeni pogubnom jugoslavenštinom znat će na prihvatljiv i zreo način progovoriti o našoj prošlosti.

Andrija Matijaš Pauk, junak knjige, poginuo je u okolici Mrkonjić grada 9. listopada 1995. Bio je na čelu svojih momaka iz slavne IV. gardijske brigade. On joj je stvorio oklop i učio njezine bojovnike kako ga najučinkovitije rabiti. Naučio je to još u JNA, koju napušta čim se počela ukazivati sloboda za hrvatski narod. Posebno se sprijateljio s Damirom Krstičevićem i s njim pobjeđivao. Danas je Krstičević u naponu svoje snage, unatoč nadarenosti i iskustvu, nemilosrdno gurnut u stranu. Tako je htio današnji predsjednik hrvatske države i s njim još određene sile. No, istinu o nekim vremenima i nekim ljudima nitko ne može prebrisati.

Djelo o kojem govorimo svjedoči o onima koji su dali, ili su to bili spremni učiniti, sve za Hrvatsku, a od nje nisu tražili ništa. Naravno da bi tako trebalo biti i danas. Poruka je to o kojoj se mora razmisliti i širiti je dalje. Riječi Nade Matijaš pretapaju se u riječi drugih udovica Domovinskog rata i bude uspavane savjesti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. prosinca 2006., 21.00 – 21.45

 Ivica Đovani Matešić – Jeremija, Naresla je trava, Narodni list, Zadar, 2006.

Oni su u teškim trenutcima obranili svoju domovinu. S njima je bio i pisac ove knjige. Sada je, kažu, mirnodobsko vrijeme. Pisac je opet s njima. Ali, borba se, na žalost, i dalje nastavlja. Skupljeni ogledi o tome zorno svjedoče.

Riječi su opore, teške. Ne okolišaju, nego zasijecaju u bit. Takve su i rečenice, već prepoznatljive iz prijašnjih knjiga. Na pozornici je braniteljska stvarnost. Umjesto zasluženog priznanja, svakodnevna borba s vjetrenjačama. Neki uspijevaju pobijediti unatoč svemu, neki se drogiraju, opijaju, odaju pljački da bi mogli preživjeti, ubijaju se. Ništa nije izmišljeno, sve je stvarno poput crnih kronika u novinama. Prisjećanja iz nedavnog rata obvijaju sve te događaje. Tada su to bili stameni ljudi, oni za divljenje. Tukli su se bespoštedno, sanjajući o slobodi. Neko vrijeme su je i uživali, a onda su počela proganjanja. Prednjačila su javna glasila, međunarodni predstavnici, Haaški sud. Čak i pobjednički generali dobiše lisice na ruke. Uzdrhtalo braniteljsko srce takve događaje mučno podnosi. Nije da je slabo, samo teško pronalazi smisao i razlog za daljnju borbu koja je već trebala biti završena.

Čitajući Matešićevu knjigu čovjeku na pamet dođu spomenici rasijani diljem naše domovine. Predstavljaju križeve, stećke... Doplovili su k nama iz nekog drugog vremena, počesto su nahereni, ali su tu i žele trajati. Bili nagriženi ne znam kako zubom vremena, čovjek im se uvijek obraduje. Oni su znak da u nama još bije narodno, ne kapitalističko, socijalističko ili neko takvo srce.

Prvi ogled ili zapis u knjizi objavljen je 1. siječnja 2004., a zadnji 12. siječnja 2006. u Narodnom listu u Zadru. Matešić je oteo prolaznosti neke krhotine naše povijesti. Na nama je razumjeti tu povijest i pripomoći da ona barem malo manje mučnije izgleda.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 19. svibnja 2008., 13.15 – 13.45

Kaja Pereković, Naše robijanje, Rinaz – HDPZ, Rijeka – Zagreb, 2004.

Kao što sada slušamo o novom svjetskom poretku, tako smo nekada slušali o komunizmu i socijalizmu. Zajedničko im je da oba ova politička sustava traže prinošenje žrtava. Kaja Pereković opširno je pisala o jednome: komunizmu. Ona i niz drugih žena godinama su stradavale u komunističkom zatvoru. Milosti nije bilo. Sve se činilo »u ime naroda«. Novi sustav, podupiran Međunarodnom zajednicom, nesmiljeno je krčio svoj put.

Ova knjiga niz je svjedočanstava o tom propalom vremenu. Nije ju lagano čitati, čak ni tada kada ste barem nešto od toga iskusili na svojoj koži. Jednostavno vam se te iskre sjećanja čine nestvarnima, teško je prihvatiti da čovjek čovjeku može biti takav vuk. Sve se na žalost dogodilo, samo ne brzo, već polagano. Međunarodna zajednica, odnosno Zapad, slavili su tih godina mudrog vođu, dok je puk plakao za svojim najmilijima.

Neljudskost prohujalog vremena dobro svjedoči naslov Bila sam u bratovoj samici. Nisu, naime, nestajali samo pojedinci označeni neprijateljima, već su nestajale čitave obitelji. Neki teški i veliki razlozi nisu bili potrebni. Ako je nova vlast pružila svoje pipke prema tebi iz bilo kakvih svojih sebičnih razloga, tebe više nije bilo.

Izuzetno mučno djeluje dodatak knjizi koji se sastoji od popisa žena osuđenica. Prema dostupnim podatcima Ministarstva pravosuđa Vlade države Hrvatske 1945. – 1990. na kaznu 10 – 20 godina osuđeno je 375 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 5.084; na kaznu 5 – 10 godina osuđeno je 487 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 2.970; na kaznu do 5 godina osuđeno je 2.154 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 4.237. Ukupno je osuđeno 3.016 ženskih osoba, a zbir zatvorskih godina iznosi 12.291 ili 4.506.205 dana. Naše udruge za zaštitu ljudskih prava nerado govore o ovome. Sami odgovorimo zašto.

Kao živo svjedočanstvo jednog neljudskog vremena potrebno je da ova knjiga uđe u što više hrvatskih knjižnica. Ona predstavlja neutrnutu svijest hrvatskog puka za slobodom. Novi svjetski poredak nije joj zbog toga sklon, ali budimo mi.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. travnja 2006., 21.00 – 21.45

Davor Marijan, Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2004.

Bitke za Vukovar bile su teške. S jedne strane napada opremljena i desetljećima stvarana vojska, a s druge strane brani se skupina dobrovoljaca koja se tek pokušava ustrojiti u vojsku. Nešto bismo slično mogli primijeniti i na javna glasila glede ove knjige. O njoj su progovorili oni kojima se prigovara državotvornost, drugi su šutjeli da bi kada se govor stiša mogli nastaviti dalje sa svojom svjesno iskrivljenom slikom obrane Vukovara.

Davor Marijan mladi je povjesničar, jedan od onih koji je i sam sudjelovao u obrani Domovine. Staloženo i temeljito, donoseći mnogobrojne dokumente, ispisao je istinu o ratu u Vukovaru koju će biti teško pobiti. Započinje prikazom bojnog polja, sudionika i odnosa snaga te političkom podlogom 1990. – 1991. Nakon toga u stopu prati razvoj Domovinskog rata, s usredotočenjem na vukovarsko bojište. Strogo se drži znanstvenih načela, ali ne glumi neodgovornu neopredijeljenost. Hvata se u koštac s raznim pitanjima koja su se pojavila oko Vukovara i odgovara na njih. Da ne bi bilo zabune, svoje misli o Vukovaru sažimlje u poglavlju pod naslovom »Završna analiza«. Na kraju knjige donosi i popis izvora, literature i memoaristike te popis kratica, kazalo osoba, zemljopisno kazalo i pojmovno kazalo.

Određene snage u Hrvatskoj i izvan Hrvatske htjeli su obranu Vukovara svesti na pitanje nedostatka oružja. U tu svrhu stvorili su krilaticu da je ono odlazilo nekamo drugdje i da je Vukovar ustvari prodan. Pripomogli su im ponekada u tome nesvjesno i oni koji su sami branili Vukovar. No, nepristrana raščlamba pokazuje da se Vukovar u tadašnjem omjeru snaga nije mogao obraniti. Onome tko je u loncu naravno da se sve čini nedostatnim ako nije na vrijeme izbavljen iz njega. Ova knjiga Davora Marijana unosi svjetlo u razna razmišljanja i štiti istinu o gradu koji je puno učinio za Hrvatsku u sudbonosnim ratnim danima, a ona za njega ono što je mogla u tom trenutku.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. svibnja 2006., 21.00 – 21.45

Dennis M. Martin – Peter Y. Sussman, Počinio sam novinarstvo. Zatvorski zapisi Crvenog Prasca, Profil, Zagreb, 2003.

Ovo je jedna od onih knjiga koje vas poglavito pogode svojom iskrenošću. U isto vrijeme ovo je knjiga uspješnica koja ne slijedi kanone modernog novinarstva i publicistike. Glavni se junak ne diči svojim pogrješkama i time postaje junakom, već se kuša izbaviti iz ralja tih pogrješaka i iz ralja društva bez osjećaja za one koji nastoje progledati.

Radnja se odvija na dvije razine: novinar na slobodi tražeći zanimljivu priču za svoje novine pobuđuje novinara u zatvoreniku koji počinje svjedočiti o svijetu iza rešetaka. Taj zanimljiv tijek događanja, stavljen je u okvir poglavlja, što ne držim dobrim. Time je svemu dan pomalo politički karakter borbe protiv nepravednih društvenih okvira. Knjiga to istina i jest, ali i mnogo više. Kroz nju se preispitivaju različiti odnosi u društvu: novinarstva prema čitateljima, države prema novinarstvu kada mu nameće cenzuru, građana prema zakonima koje država donosi i štiti, zatvorenika prema svemu onome što ga okružuje, čitatelja prema pročitanom. K tomu ništa još nije dovršeno. Glavni junak se i nadalje ostaje boriti sa svojim porocima, odnosno moguć je i neželjeni nastavak čitave priče.

Iako je ova knjiga pisana u društvu puno drugačijem od našega, može nam puno toga razjasniti. Bez ljudskosti u sebi, čovjek je osuđen na neuspjeh, odnosno postaje potrošač kojeg se odbaci kada više nije potreban. Takvi društveni odnosi sve više i više prožimaju naše društvo. Na kraju svega ono postaje džungla gdje je najvažnije preživjeti. Zbog toga nije zgorega da ovo svjedočanstvo pročitaju zakonodavci ili oni koji nas podučavaju zakonima, novinari i svi oni koji slijepo vjeruju liberalnom, neoliberalnom, otvorenom, i kako ga još sve ne zovu, društvu. Otrježnjenje bi moglo biti spasonosno, ne samo njima.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. travnja 2006., 21.00 – 21.45

Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni. Vojna povijest 1992. – 1994., Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.

O ratu u Srednjoj Bosni puno je toga rečeno, tako da bi moglo izgledati da je sve jasno. Ustvari, jasno je tek malo toga. Ključeve istine još drže neki koji se razbacuju znanjem o dogođenom. Povjesničar s vojnom izobrazbom Charles R. Shrader odvažno ulazi u tematiku. Na temelju isprava iz pismohrana s raznih strana kuša domisliti što se stvarno dogodilo. Hrvatska domoljubna strana pozdravila je ta njegova nastojanja, a ona druga želi šutke prijeći preko njih.

U 12. poglavlja, opremljenih proslovom, predgovorom, uvodom te prilozima, ilustracijama, bilješkama o izvorima i literaturi, kraticama i kazalu imena i pojmova, pisac podrobno ocrtava stavove i djelovanja hrvatske i bošnjačke strane. Nije mu namjera izjednačavati ih i onda raspredati o njihovim zločinima, već želi jasno ukazati tko je počeo, zašto je počeo i kako se sve odvijalo. Ne prikriva ni prijepornu ulogu britanskih mirovnih snaga, kao ni ulogu drugih međunarodnih posrednika. Njegove riječi imaju veću težinu time što ne pripada ni jednoj od sukobljenih strana. Bez obzira uzeo Haški sud njegovo mišljenje u razmatranje ili ne, činjenica je da ga ne će biti lako pobiti. Dokumenti uporno govore ma koliko ih se nastojalo ušutkati!

Zbog iznesenoga Shraderovo djelo se ne će rado spominjati u krugovima umiješanim u rat na prostoru nekadašnje Jugoslavije. No, spominjat će se i čitati u krugovima onih koji vole istinu. Ima u njegovoj knjizi stavova jednoga uzornog zapadnjaka koji nisu potpuno pogodili bit, ali njegova namjera svjedočiti istinu puno je jača od tih nenamjernih pogrješaka. Svojim stavom pruža Zapadu priliku pročistiti se. Taj Zapad, naime, itekako je griješio na ovim prostorima. Istina mora kad-tad izići na vidjelo. U suprotnom Zapad će dodati još jedan poveliki kamen u svoju propast. To je jednostavno zakon života. Žrtva traži zadovoljštinu, a ne političko izjednačavanje.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. travnja 2006., 21.00 – 21.45

Miroslav Međimorec, Medački džep, I. i II., National security and the futur, IV, 1-4; V, 1-4, Zagreb, 2003; 2004.

U našoj borbi za slobodu Međunarodna zajednica sebe je uvijek prikazivala pravdoljubivom i onom koja se ne svrstava ni na jednu stranu. Međutim, ova knjiga, objavljena u dva dijela u časopisu National security and the futur, pokazuje da to nije tako ili u najmanju ruku da to nije uvijek bilo tako. Kanadski pripadnici Unprofora u svojoj su zemlji dobili odličja za nepostojeću bitku koju su vodili s Hrvatima u Medačkom džepu. Podrazumijeva se da je to oslobađanje zauzete Domovine prikazano u sasvim lošem svjetlu. Tuđa nevolja očito malo teži.

Međimorec na temelju dokumenata kuša podrobno progovoriti o tomu što se točno zbilo u Medačkom džepu. Građu je rasporedio u 17 poglavlja dodavši im uvod i zaključak. Tu su još i bibliografija, popis kratica i kazalo imena. Prvi dio knjige obogaćen je još zemljovidima, fotografijama i grafikonima, a drugi dio ima još dodatak Dramatis personae.

U prvom dijelu knjige Međimorec najprije ocrtava vojno-političko stanje prije i u vrijeme operacije Medački džep. Opisuje samu bitku, a onda daje pregled hrvatskog, kanadskog i srpskog pogleda na tu bitku. Drugi dio knjige bavi se odgovorom Međunarodne zajednice, odgovorom Kanađana, hrvatskim diplomatskim odgovorom, pisanjem javnih glasila, tužbama Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene u bivšoj Jugoslaviji.

Protuslovno, ali mislim da bi ova dva godišta uvaženog časopisa trebali najprije pročitati hrvatski političari. Jasno i s raznih vidika osvijetljena je jedna operacija Domovinskog rata koja je silama nesklonima Hrvatskoj poslužila kao batina kojom su čak htjeli dokidati njezinu državnost. Taj scenarij izgleda da još nije stavljen u ropotarnicu povijesti. Kontroverzni Haški sud njegov je najgorljiviji izvršitelj. Zbog toga je na državotvornim Hrvatima i nadalje zadaća ustrajno dokazivati istinu o Domovinskom ratu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. travnja 2006., 21.00 – 21.45

Anđelko Milardović, Pod globalnim šeširom, CPI, Zagreb, 2004.

Promišljajući kao hrvatski intelektualac stanje u svojoj državi i stanje u čitavom zapadnom svijetu. Milardović je stvorio djelo koje otvara nove vidike i odgovara na mnoga bitna i zanimljiva pitanja. Dva su pojma nit vodilja: tranzicija i globalizacija. Ne svrstava se na stranu ni jednoga od njih, nego se samo povodi metodičkom skepsom glede suvremenih zapadnih političkih i gospodarskih kretanja. 

U 1. dijelu Milardović govori o raskolima, fragmentaciji i budućnosti Europe kao regije globalnog sela. Govori o europskoj povijesti, ali i sadašnjosti koja je bitno obilježena nametnutim ratom u Hrvatskoj i BiH. Međunarodna zajednica povukla je puno pogrješnih poteza, nerijetko očito svjesno. Tranzicija u regijama globalnog sela tema je 2. dijela. Govoreći o Hrvatskoj Milardović napada rasprodajni model privatizacije kojeg je inaugurirala netranzitirana nomenklatura slušajući naloge odozgor (MMF, WTO, Svjetska banka). U 3. dijelu raspravlja se podrobnije o globalizaciji i njezinu učinku na neke narode, kao i o stvaranju novog svjetskog poretka i novih svjetskih vladara. Ne zaobilazi se ni globalizacija kulture i informacija. Sve miriše na oživljavanje kolonijalnog duha, kako u Hrvatskoj tako i u čitavom svijetu. Posljednji, 4. dio, ustvari je svojevrsni zaključak. Poglavito se govori o trendovima i scenarijima za budućnost u odnosu na hrvatsko društvo. Milardović hrabro i otvoreno iznosi sadašnje stanje kloneći se padanja u malodušje. Ono nije sjajno, ali izlazak je moguć ako to mi želimo.

Ovo Milardovićevo djelo uspjelo je prodrijeti u javnost, ali ne onoliko koliko to zaslužuje. Zaustavile su ga netranzitirane nomenklature, da se poslužimo njegovim rječnikom. Međutim, nemoguće je zaustaviti ovakva razmišljanja. Što ih je više sve je bliži čas kada će se pokrenuti lavina i očistiti kolonizirani prostor. Milardović je dao značajan doprinos.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. travnja 2006., 21.00 – 21.45

Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2004.

Jugoslavenska namisao ostavila je pogubne posljedice po ljude na ozemlju kojim je uspjela zavladati. Nastala ponajvećma među hrvatskom inteligencijom iz želje da se južnoslavenski narodi polovicom 19. st. oslobode tuđinskih vladavina, razvila se u nesmiljeni oblik tiranije. Tomu su kumovale velike svjetske sile, poglavito Engleska i Francuska zbog svojih osobnih probitaka. Srećko M. Džaja umješno je prikazao, a možemo reći i razotkrio, nastanak, razvoj i kraj ove namisli.

U prvom poglavlju prikazan je politički sustav Prve Jugoslavije. Nesporazum je nastao odmah na početku. Srbi su naziv Država Srba, Hrvata i Slovenaca shvaćali kao naziv koji označuje državni savez tri plemena jednoga naroda, a Hrvati i Slovenci kao državni savez triju naroda. Ime Jugoslavija tek je kasnije ušlo u opticaj. Međusobna mržnja našla je plodno tlo za širenje. Politički ekstremizam bujao je u obliku srpskog četništva i hrvatskog ustaštva. U II. svj. ratu pridružio im se i komunizam tako da se »jugoslavenski san« jednostavno rasplinuo. No, htijenjem velikih svjetskih sila stvorena je Druga Jugoslavija, o čemu Džaja govori u drugom poglavlju. Komunisti ovu državu oblikuju kao državu još nekih naroda: Makedonaca, Crnogoraca, Albanaca i drugih. Njima kasnije dodaju i novostvorenu naciju Muslimane. Bosna i Hercegovina u svemu tomu zauzima posebno mjesto i Džaja joj posvećuje treće poglavlje. Preko njezinih leđa su se uistinu prelamale sve političke namisli i na njezinom je primjeru stoga najlakše vidjeti kako je tekla povijest jugoslavenštine. Dodatak knjizi čine kratice, izvori i literatura, tablice, karte, kazalo osoba i kazalo imena mjesta.

Džaja postavlja i smisleno pitanje: »Je li raspad Jugoslavije bio samo jedna sistemska pogreška koja se mogla izbjeći ili je jugoslavenski projekt u sebi bio pogrešna konstrukcija koja se ranije ili kasnije morala urušiti?« (str. 297.). Na to pitanje i odgovara bez imalo krzmanja. Zaključak mu je da narodi koje je poharala jugoslavenska namisao trebaju vremena za odmor i normaliziranje odnosa, te da međunarodni pseudoeksperti ne bi smjeli pokušavati sklopiti neku Treću Jugoslaviju.
Trebat će uistinu uložiti puno napora ne samo da se ponovno izgradi porušeno i koliko toliko zacijele duševne rane, već da se svi zajedno uspijemo izboriti za smislen oblik države u kojoj živimo i koja je izišla iz nesretnih Jugoslavija. Taj oblik svakako bi trebao počivati na demokraciji. Z. Balkan i nešto slično to zacijelo nije.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. svibnja 2006., 21.00 – 21.45

Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina. XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.

Iako ova knjiga stilom pisanja nije čisto povijesno štivo, ona itekako puno znači za hrvatsku povijest. Njezin pisac usudio se skinuti tuđe, poglavito jugoslavenske, naočale koje su hrvatski povjesničari počesto rabili bilo silom bilo milom. Ishod je knjiga koju treba čitati i iščitavati barem dotle dok i sami ne skinemo sve nametnute naočale.

Jelčić svoje djelo ostvaruje u 9 dijelova. Prvi dio »Sto krvavih godina. Varijacije o hrvatskom XX. stoljeću« slobodno je mogao staviti u zasebnu knjigu kako zbog njegove veličine tako i zbog njegova značenja. Ostali dijelovi knjige puno su manjeg opsega, ali se također dotiču zanimljivih tema. To su teme iz naše sadašnjosti. Žali što HSS nije uistinu to što ima u naslovu, govori o povijesnom djelu Franje Tuđmana, Hrvatskoj danas, demografskim poteškoćama u Hrvatskoj, donosi epigrame o hrvatskoj političkoj stvarnosti, govori o HDZ-u, Starčeviću i Matošu. Podataka o navedenim temama zacijelo možemo mnogo više naći na drugim stranama, međutim ovdje nas oni uvode u drugačiji način njihova doživljavanja. Nakon što čovjek pročita ovu knjigu jasnije vidi kroz što smo sve prošli i zahvaljuje Bogu što nam je dao dovoljno izdržljivosti.

Javna glasila poprilično su popratila ovu Jelčićevu knjigu. Ona koja nazivaju državotvornima, a takvih je danas na žalost premalo, govore naširoko o njoj i s oduševljenjem, a ona druga ili je napadaju ili je jednostavno preskaču. No, to je cijena jasno izraženog stava.

Ovo je knjiga koju zacijelo treba imati. Jelčić je u njoj polemičan, ali do granice ukusa. Njemu je stalo do traženja istine i spreman je promijeniti svoje stavove ako prepozna da je bio u krivu. Na taj način otvoren je drugome i drugačijim mišljenjima od svoga. Kad bi to samo znali tako činiti i drugi naši akademici? Očito i njima treba ova knjiga njihovog kolege da bi skinuli kojekakve naočale.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 29. svibnja 2006., 21.00 – 21.45

Veseljko Koprivica, Operacija Dubrovnik – Sve je bilo meta, Zagreb, Kapitol, 2004.

Koprivica nije bio kao dobrovoljac i nije bio kao profesionalac na dubrovačkom ratištu. Bio je jedan iz pričuvnog sastava. Ratovao je 4 puna mjeseca i o tome vodio zabilješke koje je najprije objavio u crnogorskom časopisu Monitor, a onda u obliku knjige. Na taj način dobili smo iz prve ruke jedno od bitnih svjedočanstava što se zbivalo u to vrijeme. Nije, naime, Koprivica mogao vidjeti i znati sve. Koliko se zna, bilo je puno krvavije nego što on opisuje. Za sebe svjedoči da nije napravio nikakvo zlo. Međutim, spašava li ga to od krivnje koju je napravio svojim sudjelovanjem? Najprije malo zavirimo kako izgleda to njegovo svjedočenje.

U obliku dnevnika sastavljenog od 97 zapisa opisao je svoj »slavni« ratni put. Zalagao se da Crna Gora ne ide u rat, ali kada je on izbio i sam je otišao u njega. Svjedoči da se bojao za obitelj. Samo, i oni na drugoj strani valjda su imali obitelj! Dok ratuje glavom mu prolazi da je njegov otac kod svojih dubrovačkih susjeda išao nabavljati smokve i rakiju. Uvijek je imao lijepe riječi za njihov odnos prema njemu. Osjeća stid zbog svega što se događa, ali i dalje ostaje u stroju. Sa svojima zalazi i u drugo susjedstvo, ono bosanskohercegovačko. Osvajaju ili oslobađaju, kako za koga, Ravno, Čepikuće i niz još manjih mjesta. Čojstvo krči svoj put kroz susjedove krajeve. Dobro je što Koprivica uz svoja osobna zapažanja donosi kako isto stanje promatraju javna glasila iz Crne gore. Primjećuje da su to huškački tekstovi, iako ne ide korak dalje i ne zaključuje tko stoji u pozadini svega. Možda opet ima na umu svoju obitelj. U dodatku svjedoči da zbog nje nije htio svjedočiti protiv Miloševića u Haagu za kojeg drži da je kriv. Iz tog istog dodatka vidimo da ga razni ocjenjivači hvale i drže proturatno nastrojenim.

Ova Koprivičina knjiga pobudila je zanimanje kod hrvatskih čitatelja nakon što je objavljena i u njihovoj sredini. Čudi samo što je tiskana na crnogorskom jeziku. Ne bih htio zaključivati da netko doziva neka bivša vremena. Ipak, dobro je što je ova knjiga među nama. Bolja je od mnoštva knjiga koje su na žalost ugledale svjetlo dana u hrvatskom narodu, pa čak bile i nagrađivane. Koprivica je rasteretio dušu, uputio ispriku, ispisao svjedočanstvo s vrijednošću čak i onda kada se sve pokuša potisnuti u zaborav i borbu za hrvatsku državu proglasiti zločinačkim pothvatom. Istina, dakle, o Domovinskom ratu ne može se skriti, jer o njoj čak svjedoče i oni s druge strane.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 19. lipnja 2006., 21.00 – 21.45

Bruno Bušić, Jedino Hrvatska. Sabrana djela, Mostar – Zagreb, FRAM-ZIRAL, 2005.

Iako se pod pritiskom raznoraznih svjetskih moćnika trenutno u Hrvatskoj nastoji iz svijesti puka potisnuti njegove junake, to nije tako lako učiniti. Ova je knjiga još jedan dokaz tomu.

Bruno Bušić već je od svojih mladih dana tražio istinu u sebi i oko sebe. Zbog toga je morao doći u sukob sa svojom okolinom. Na djelu su bili okorjeli komunisti kojima ljudska prava nisu ama baš ništa značila. Zatvarali su ga, opominjali i na kraju ubili. Mislili su da su time uništili njegovu misao, ali ona se samo još jače razgorjela.

Prvi put sabrani spisi Brune Bušića izišli su u izdavačkoj kući Ziral, u Norvalu, 1983. Po drugi put, znatno proširene, izdaje ih FRAM-ZIRAL iz Mostara. Bruno se vratio kući, rekli bismo. Objavljena su u tri sveska. Prvi svezak sadrži govor »O bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima«, »Pripovijesti i pjesme«, »Prikaze i ocjene« te »Suvremeno iščitavanje«. Drugi svezak posvećen je Bruninim »Društveno-političkim pogledima«. Treći svezak donosi »Brunina »Društveno-gospodarska istraživanja«, »Obranu u sudskom procesu pred Okružnim sudom Zagreb g. 1972.«. Sabrane spise priredio je i napisao Brunin životopis Anđelko Mijatović.

Javnost je s dužnom zahvalnošću primila ovaj izdavački pothvat. Njoj ne treba objašnjavati, za razliku od odnarođenih javnih glasila, tko je Bruno Bušić. Njihovi sinovi i kćeri djelovali su i ginuli kao i on, dok su vlasnici današnjih javnih glasila u Hrvatskoj bili tatini sinovi ili dobri vojnici svoje Partije. Tako je danas došlo do protuslovlja. Puk jednim putem, a oni drugim. No, bilo bi dobro da se što prije sastanu. To je Bruno davno uvidio, borio se za to i velikim dijelom i zbog toga podnio mučeništvo. Drugovi ne žele pomirenje, oni žele revoluciju koja neprekidno traje. Ipak, izdržljiv je hrvatski narod pa će dočekati bolje dane jedine nam Hrvatske.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

Ivan Čizmić – Marin Sopta – Vlado Šakić, Iseljena Hrvatska, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, 2005.

Nakon gubitka državnosti hrvatski se narod zbog različitih razloga počeo iseljavati po tuđim krajevima. Turci su još pojačali taj val, a povijesne mijene zadnja dva stoljeća dovele ga do krajnosti. Računa se da danas iseljenih Hrvata ima više od 2,5 milijuna. Ova fotomonografija kuša u bitnim crtama složiti taj veliki mozaik i pripraviti temelje za još sveobuhvatnije i dublje istraživanje.

Prvo poglavlje »Iseljavanje« u kratkim crtama odgovara na pitanje zbog čega su se i kada Hrvati iseljavali. Drugo, mnogo šire, poglavlje »U novoj domovini« ocrtava nam mozaik hrvatskih iseljenika diljem kugle zemaljske. Fotomonografija poimence spominje sljedeće države: SAD, Kanadu, Argentinu, Čile, Boliviju, Paragvaj, Urugvaj, Venezuelu, Peru, Brazil, Australiju, Novi Zeland, Južnu Afriku, Njemačku, Austriju, Belgiju, Francusku, Švicarsku, Švedsku, Norvešku, Nizozemsku, Veliku Britaniju, Italiju, te hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama. Zaista dojmljiv broj država! U trećem poglavlju govori se kako su se Hrvati snašli u njima, odnosno govori se o njihovu političkom organiziranju i djelovanju. Zorno je prikazano da su bili domišljati i vrlo djelatni u čuvanju svojih korijena. Zbog toga su mogli priteći u pomoć napadnutoj domovini i odsudno doprinijeti da ona ponovno zadobije svoju državnost. Provlači se ta misao i kroz četvrto poglavlje koje govori o identitetu i budućnosti hrvatskih iseljenika. Bilo bi neozbiljno ne istaknuti ulogu Crkve u njihovu životu. Ona je bila ona nit koja je čuvala njihovu vjeru i njihovu samobitnost, pritjecala im u pomoć kada nije bilo nikoga drugog. Do danas su joj ostali zahvalni i s njom povezani.

O hrvatskom iseljeništvu treba neprestano pisati i istraživati ga. Isto tako treba mu dopustiti povezati se što više s Hrvatima u domovini. Sve do Domovinskog rata te su se veze kušale kidati. Sada je vrijeme obnove, duhovne i tvarne. Ova knjiga radi u tom smjeru i bilo bi dobro da je hrvatski domovi, ne samo u iseljeništvu, imaju u svojim knjižnicama. Treba, naime, objediniti snage i ponovno biti stvaratelji povijesti, a ne njezini podložnici.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

dr. John Coleman, Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300, Detecta, Zagreb, 2004.

Ovu knjigu nije napisao Hrvat niti neki njegov veliki dokazani prijatelj, kako bi nam moglo pasti na pamet čitajući je. Provodili su, naime, i provode nad nama raznorazne pokuse tako da nam nije teško prihvatiti postojanje nečega sličnog onome u knjizi. Napisao ju je bivši američki obavještajni časnik koji je tijekom svoje službe dolazio u doticaj s mnogim tajnim dokumentima. Zaprepastio ga je njihov sadržaj i odlučio je svijetu otkriti istinu.

Sastavljajući mozaik političkih odnosa u svijetu Coleman tvrdi da je otkrio postojanje Komiteta 300, tijela čija je zadaća zavladati čitavim svijetom. Različita su sredstva kojima se služi, ali je namjera uvijek ista: za povlašteni sloj bogatih stvoriti takav društveni sustav u kojem oni mogu lagodno uživati. U tu svrhu potrebno je uništiti srednji sloj društva i sve svesti na odnos vladara i podanika. Da bi se to djelotvorno učinilo, potrebno je do 2050 ljudski rod smanjiti za 5 milijardi. Teorija kojom se to opravdava jest da su zemaljska bogatstva ograničena i da veliki broj ljudi, kao što je to trenutno slučaj, jednostavno ne može preživjeti. Teorija je to Engleza Malthusa koje se odrekao pred smrt, ali bilo je već kasno.

Proces u svijetu kao da je prilično odmakao. Novi svjetski poredak svenazočan je pojam, imamo Svjetsku banku, Svjetski monetarni fond Svjetsku trgovinsku organizaciju, Svjetsko vijeće crkava, svjetsko ovo i ono. Zaboravio sam još jedno bitno: imamo Ujedinjene narode kao svjetsku vladu i Haški sud kao svjetski sud. Mi Hrvati dobro znamo što to znači.

Još nekoliko pojmova i ličnosti? Može. Francuska revolucija, Socijalistička internacionala, Britanska kraljevska kruna, razna tajna društva, Rimski klub, Churchill, Kissinger, Rolling stones, Beatlesi, Lord Carrington. Sjećamo li se Bleiburga i hladnokrvnog ubijanja oko 300 tisuća hrvatskih zarobljenika? Tu su i Dresden i drugi nebranjeni njemački gradovi koji su sustavno bombardirani, ali ne i njihova postrojenja za proizvodnju oružja jer su određeni pojedinci u njima imali svoje dionice. U Zaljevskom ratu 150.000 iračkih vojnika predalo se i u konvoju s bijelim zastavama vraćali su se nazad. Stigla je naredba da se pobiju, bombarderi su savjesno obavili svoj posao. Drugi irački vojnici, njih 12.000, živi su zakopani u vlastite rovove u pustinji. A onda razni ratovi, kao i ubijanja političkih protivnika. Coleman kaže da takvo nešto može smisliti i provoditi samo sotonski um. Svjetski sotonizam danas je svoje najjače uporište našao u Engleskoj, a na čelu mu je britanska kraljica.

Knjigu nastoje prikazati kao još jednu bezveznu knjigu u nizu knjiga teorije zavjere. Ipak, nije sve tako jednostavno. Možda je Coleman pogriješio u navođenju neke ustanove ili osobe koja pripada ovom krugu ili je pod njezinim utjecajem, možda je pogriješio u odgonetavanju pojedinih odnosa, međutim navodi suviše dokaza da bismo tako olako odbacili postojanje i provođenje jednog ovakvog zločinačkog pothvata. I sami vidimo da se neke stvari odvijaju po dobro uhodanom scenariju. No, Coleman nema namjeru prepasti nas. On kaže da trebamo djelovati. Pa, jesmo li spremni?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

Vesna Ivanović, Hrvati u bosanskohercegovačkom društvu. Ljudi, krajolici, vremena, Tipex, Zagreb, 2004.

Bosna i Hercegovina danas predstavlja ozemlje gdje se miješaju tri naroda, kulture i civilizacije. To miješanje snažno je započelo turskim osvajanjem u 15. st. i traje do danas. Svjesna je toga Vesna Ivanović dok piše ovu knjigu. Ipak, usredotočila se na razdoblje raspada Druge Jugoslavije 1989. – 1991. Donijela je niz podataka koji dobro oslikavaju u kakvom je položaju tada bio hrvatski narod.

Knjigu čini 7 poglavlja: Demografska dinamika hrvatskog naroda u BiH; Migracijska kretanja i Hrvati iz BiH; Stanovništvo BiH prema vjerskoj pripadnosti; Stanovništvo BiH prema nacionalnoj pripadnosti (1948. – 1991.); Obrazovne karakteristike Hrvata u BiH; Prostorni razmještaj hrvatskog naroda u BiH; Demografska putanja hrvatskog naroda u BiH u 20. st. (bez posljednjeg desetljeća). Donesen je i popis grafičkih prikaza. Sažetak čitave ove problematike nalazi se sažet u podnaslovu: »BiH najjače emigracijsko područje u Jugoslaviji – Hrvati u BiH najemigrantskiji narod«. (str. 38.)

Iako knjiga predstavlja vrijedan doprinos povijesti Hrvata u BiH, suviše je napravljena pod djelovanjem misli da je to ozemlje s onu stranu granice. Na taj je način, između ostaloga, važna tema autohtonosti Hrvata u BiH zbijena na samo pola stranice. Ili da navedemo rečenicu iz Uvoda za koju ne znam što bi trebala značiti: »Strukturalna iznimka sastava stanovništva BiH bila je u njezinoj trimodalnoj etničkoj strukturi, koju su prema brojnosti u udjelu sačinjavali: Muslimani (od 1993. Bošnjaci), Srbi i Hrvati, tri naroda istoga porijekla i jezika, a različitih religija i kultura (str. 11.). Spomenimo još hladnu objektivnost koja ne želi ulaziti u ocjenjivanje događaja, iako bi to morala. Kao da čitamo nekog zapadnjaka odgojena na mitu o nužnosti Jugoslavije. Ovakvoj postavci knjige mislim da su ipak više doprinijeli oni s kojima je autorica morala obrađivati građu, nego ona sama. Knjiga je, naime, nastala kao plod jednog međunarodnog istraživačkog projekta. No, je li to dovoljno opravdanje?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

Višnja Starešina, Vježbe u laboratoriju Balkan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Proživjeli smo jedan težak rat. Znamo tko ga je pokrenuo: SANU, vrh JNA, jednostavnije politička velikosrpska namisao. Jasno nam je da su u svemu veliku ulogu odigrali Engleska, Francuska, SAD i još neke zemlje koje se kite pojmom »međunarodna zajednica«. Kako je sve to izgledalo iza zavjese, pokazuje nam Višnja Starešina u ovoj svojoj knjizi. Prodorno, činjenično i razumno objašnjava naizgled zamršene stvari. Spomenuti »igrači« prikazivali su jedno, a u stvarnosti su radili drugo. Na živim ljudima vježbali su upravljanje krizama, a sve zbog svojih sebičnih probitaka. Vježba još nije završila. Njezin najprepoznatljiviji odjel je Haški sud. Uporno izjednačava napadača i žrtvu ne mareći za pravdu. Ljudska prava debelo su pregažena, ali tko za to mari kada baš oni određuju što su to ljudska prava.

Starešina je u svojoj knjizi dotakla sve bitne događaje iz Domovinskog rata. Nije se libila određivati se prema njima, čineći to na način zrelog državotvorca. Klonula se već izgrađenih i zadanih istina, propitkivala je samu sebe i druge je li se to baš tako dogodilo kako se neprestano prikazuje. Obilato se služila »novinarskom istinom«, ali ne na tragu rekla kazala. Njoj je to bio putokaz za cjelovito istraživanje. Umješno je razotkrila razne svjetske politike, posebno britansku, budući da je ona bila najnazočnija na prostorima bivše Jugoslavije i na kraju uspjela njima ovladati. Prepoznajemo začudne obrate koji i nama samima mogu biti povod za samostalno istraživanje.

O ovoj se knjizi nije govorilo i ne govori se onoliko koliko je zaslužila. Razlog je, kao i kod svih dosadašnjih sličnih knjiga, taj što razotkriva zadanu istinu. No, upravo je to ono što je preporučuje za čitanje. Ako to nismo učinili, učinimo to što prije. I tako se bori za svoju domovinu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45

Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.

Barbara Matejčić u Slobodnoj Dalmaciji od 8. svibnja 2004. o ovoj knjizi piše: »Jelčić kao književni historiograf neodjeljiv je od Jelčića homo politicusa, pa je, slijedom toga, izgradnja (Jelčiću poželjnoga) hrvatskog nacionalnog identiteta očište s kojeg on gleda i na književnost. Sve su to, dakako, legitimni postupci, ali u tom slučaju dobivamo izrazito autorsku, političnu povijest književnosti (svaka je u većoj ili manjoj mjeri, naravno, obilježena autorom), a ne nacionalno-povijesni priručnik za škole i fakultete.« Ovo je stav, nazovimo ih tako, umjerenih, a kakav je stav onih drugih nije teško pogoditi.

A što to lošega čini akademik Dubravko Jelčić? Svoje prvo izdanje povijesti hrvatske književnosti iz 1997. znatno je proširio i ponovno izdao tu knjigu 2004. Unatoč upozorenjima nastavio je raditi na istim temeljima. Domovinsku i iseljenu hrvatsku književnost ne prikazuje kao dvije, već kao jednu jedinu književnost zbog političkih razloga u određenom razdoblju stvaranu na različitim ozemljima; drži da se ne može odvajati javni od privatnog života jednog pisca, već da nečiji život utječe i na nečije pisanje; nisu povijesne književne epohe onako razdijeljene kako nam ih desetljećima prikazuju, već nešto drukčije; ocjene o veličini pojedinih književnika nisu posvema točne, već treba prevrjednovati lik i djelo nekih književnika... Očito, nepopravljivi državotvorac, odnosno u ovom slučaju znanstvenik koji odgovorno prilazi svome zadatku bez obzira na to što će mu drugi reći i hoće li svojim radom srušiti lažna i nametnuta mišljenja. A takvima, nakon kratkotrajne slobode, ponovno je sve manje mjesta u hrvatskom kulturnom, javnom, uopće društvenom životu. Ta mjesta su predviđena za one koje Jelčić obično napada.

U opremi knjige naročito treba pohvaliti sinkronijske tablice povijesnih i književnih događaja od VII. stoljeća do danas u svijetu i Hrvatskoj. Pisac bira uistinu one bitne, a one za koje bi bilo bolje da se uopće nisu dogodili preskače, što ga opet prokazuje u očima onih koji ne dopuštaju drukčije mišljenje od svoga.

Jelčić je ostvario izvrsno znanstveno djelo, koje je u isto vrijeme državotvorno bez ikakve primisli da bude nacionalističko. Bilo se kako razvijali daljnji tokovi u hrvatskom društvu ova Jelčićeva knjiga ostavit će dubok trag.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45

AA. VV., Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod, Slavonski Brod, 2005.

Naslušali smo se mnogo o zlu obmotanom crnim, ali puno manje o zlu obmotanom crvenim. Razlike nije bilo, čak crvena boja u mnogome nadmašuje crnu. Pokazalo nam je to glasovito djelo »Crna knjiga komunizma«, a dva hrvatska povjesničara i dva arhivara ovom knjigom na primjeru stradanja hrvatskog pučanstva krajem II. svj. rata i poraća.

Prvi doneseni dokument u knjizi, od njih 110, nosi nadnevak 9. svibnja 1944., a posljednji 1. ožujka 1946. Za nešto manje od dvije godine komunisti su uspjeli pobiti nekoliko stotina tisuća Hrvata. U isto to vrijeme, a i kasnije, pričali su da im je tuđe svako nasilje i nezakonitost. Onaj tko bi se usudio prigovoriti ili posvjedočiti istinu bio bi drastično kažnjen.

U činjenju zločina naročito su se istakle dvije komunističke postrojbe: KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) i OZNA (Odjel za zaštitu naroda). Zadaća im je bila osiguranje pozadine NOV-a (Narodnooslobodilačke vojske), održavanje reda na oslobođenoj teritoriji, obavještajni i protuobavještajni rad u tuzemstvu i inozemstvu te likvidacija četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi (usp. str. 16.). Svjesni nezakonitosti svojih postupaka likvidacije nastoje provesti »konspirativno«. Prigovori koje upućuju jedni drugima uglavnom se odnose na to, a ne na to što je zločin uopće učinjen. Da se sve nije događalo slučajno i bez znanja vrhovnih vlasti, odnosno da je zločin bio u srži komunističkog načina mišljenja i djelovanja, može nam posvjedočiti i »direktiva« za Dalmaciju »da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju« (str. 17.). Spomenimo još i zapovijed Vicka Krstulovića, ministra unutarnjih poslova FD Hrvatske, o Uklanjanju vojničkih groblja okupatora (str. 20.). Nisu, dakle, opraštali ni mrtvima.

Mnogi dokumenti iz ovog razdoblja namjerno su uništeni, kako to autori uspijevaju dokazati. Ipak, ono što je stiglo do nas u potpunosti razotkriva zločinačko lice režima koji je volio crvenu boju. Kada se ovoj knjizi dodaju knjige koje su pune svjedočanstava iz prve ruke, slika je poprilično zaokružena iako i dalje treba istraživati. Bilo, ne ponovilo se, rekao bi neuništivi narodni duh.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45

Davor Domazet – Lošo, Gospodari kaosa, Udruga Sv. Jurja, Zagreb, 2005.

Fašizam, nacizam, komunizam, neoliberalizam! Djeca svjetskih determinista kojima je zajedničko da niječu Boga stvoritelja. To svojstvo, naime, pridaju samima sebi. Tako tvrdi pisac ove knjige.

Tko su, pak, ti deterministi? Domazet ih ne imenuje izrijekom, on opisuje njihovo djelovanje i posljedice po ljude. Neki novinski predstavljači ove knjige u njima otkrivaju anglo-američke masone. No, bili oni tko bili prepoznaju se po tome što su neizmjerno bogati i neizmjerno neodgovorni. Zbog bogatstva imaju političku moć, a zbog neodgovornosti posvuda stvaraju krize. Namjera im je njima u konačnici zavladati čitavim svijetom. Taj svijet ili taj novi svjetski poredak imao bi jednu vladu, jednu vojsku, jednu vjeru, jedan vladajući sloj koji bi uživao u ovozemaljskim bogatstvima i jedan sloj robova koji bi morao služiti. Srednjeg staleža nema. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će ovako razmišljati, važno je samo da ih nema previše. Na žalost još u Srednjem vijeku uhvatili su zamaha, nastavili preko Francuske revolucije, Komunističkog manifesta i sada jašu na krilima globalizacije. Prisjetimo se riječi Komunističkog manifesta koji tvrdi da je najbolja opcija za čovječanstvo prevladavanje granica nacionalnih suvereniteta i izgrađivanje svjetske zajednice u kojoj mogu sudjelovati svi tzv. dijelovi velike ljudske obitelji. Također kaže da se uzda u razvitak sustava svjetskog zakona i svjetskog poretka zasnovanog na transnacionalnoj saveznoj vladi. (usp. str. 312.) Ne treba zaboraviti ni Frankfurtsku školu koja je izvor suvremenog determinizma. Njoj treba zahvaliti da je uspjela studentska revolucija šezdesetih i da nam je na vrata slavodobitno zakucao New Age. Antikultura je postala prevladavajućom kulturom zapadne civilizacije. Glavni lik je utemeljitelj te škole, agent Kominterne, György Lukács. Govorio je da je revolucionarno razaranje društva jedino rješenje. Revolucionari trebaju ništiti stare vrijednosti, a stvoriti nove. Sam je ovakve i slične svoje namisli nazivao demonskima. Valjda je svaki komentar suvišan!?

Hrvatska nije izvan polja djelovanja determinista. Obrušili su se na nju zbog toga što stoji na prvim vratima Euroazije i zbog toga što baštini tzv. stare vrijednosti: obitelj, domovinu, vjeru... Da bi se to razorilo, nametnut nam je Haški sud, kriminalizacija Domovinskog rata, detuđmanizacija, oduzimanje novčane i medijske suverenosti... Najvidljiviji vanjski provoditelj je George Soros, a nutarnji provoditelji su Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Ivo Banac, Globus, Jutarnji list, Nacional, Novi list, Radio 101, Arkzin, Feral tribune... Najomiljenija im je uzrečica »građanska država«.

Domazet predviđa i razvoj događaja pa tako govori da će doći, između ostaloga, i do tridesetogodišnjeg rata. Ratno stanje će završiti 2053. pobjedom kršćanstva.

Vrlo odgovorno i savjesno Domazet se upustio u raščlanjivanje suvremenog stanja u svijetu. Nastoji biti svjestan svega i pokušati se oduprijeti koliko može. Zacijelo nije prorok te zbog složenosti događaja i njihove nepredvidljivosti može pogriješiti, ali to ne znači da je ova knjiga loša i da je ne treba čitati i iščitavati. Baš naprotiv!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Srećko Lipovčan, Mediji – druga zbilja? Rasprave, ogledi i interpretacije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

Nitko nikada nije i nitko nikada ne će uspjeti barem za časak zaustaviti vrijeme. Ono prolazi, a na nama je opažati ga i bilježiti što se to u njemu dogodilo. Javna glasila u tome imaju posebnu zadaću.

Srećko se Lipovčan upustio u razmišljanje o prolaznosti i napisao ovo djelo. Istina, nastajalo je počesto u zasebnim cjelinama, bez primisli da jednoga dana prijeđe u knjigu, ali se prepoznaje da je pisca uvijek vodila jedna te ista misao. Zbog toga je birane tekstove, nastale iz različitih pobuda, mogao ukoričiti i dati im zajednički naslov. Nije mu stalo samo do suhog znanja, nego ga on primjenjuje na sredinu u kojoj živi. Jasno mu je da lustracija nije pohodila ove krajeve i da se osobnim primjerom treba izboriti za drukčiji govor.

U prvom dijelu koji nosi naslov »Teorijski aspekti« Lipovčan najprije razrađuje stručna pitanja da bi potom prešao na prilike »kod nas«. Ne ustručava se ni pobrojiti petnaest ponajboljih hrvatskih publicističkih tekstova. »Praktični aspekti«, naslov je drugog dijela knjige. Dotiče se ličnosti, djela i udruga važnih za povijest novinarstva i publicistike. Tome pridružuje neke primjere iz prošlosti, kao i prikaz novih značajnih djela za ovo područje. U prilozima su objašnjenja i kazala koja nam olakšavaju uporabu knjige.

Ovo nije sustavno, već probrano štivo. Pisac se samouvjereno kreće područjima novinarstva, publicistike i književnosti. Pokazuje da je promašeno od tih područja graditi neke industrije, oni su naprotiv ogromna odgovornost u društvu u kojem se živi. Lipovčan je uvjeren da u našim javnim glasilima sviću bolja vremena unatoč svoj kaljuži u kojoj se sada nalazimo. Novi, drukčiji naraštaji su, naime, pred vratima. Iako im je godinama daleko, Lipovčan im je mislima veoma blizu. Ova ga knjiga u potpunosti takvim odaje.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Semir Halilović, Državna tajna, Matica, Sarajevo, 2005.

Rat u Hrvatskoj bio je nemilosrdan, rat u BiH bio je nemilosrdniji, ako se tako može reći. Najprije su postojale dvije, a onda tri strane. Vodili su se i nutarnji ratovi zbog raznoraznih razloga. Halilović priča kako je to bilo na bošnjačkoj strani.

Knjiga kuša rasvijetliti događaje iz godina 1993. – 1995., ali se osvrće i na 1992. Opisuju se zločini, opsada Sarajeva, pad Srebrenice... te ponašanje tadašnjeg bošnjačkog rukovodstva u tim trenutcima. Pisac se ne libi donositi zaključke o osobama koje spominje imenom i prezimenom. Čitatelj dobiva dojam da on krajnjom upornošću kuša pronaći bitne niti klupka koje su se zamrsile iz raznoraznih razloga. Ne služi se pričama koje je čuo, već na temelju izvornih dokumenata i transkripata piše knjigu zanimljivu za čitanje, bez obzira kojem narodu čitatelj pripadao. Da bi sve bilo još uvjerljivije, knjizi je pridodan i CD koji sadrži sve ono na čemu je ona sazdana. Takva građa nosi naziv »strogo povjerljivo«, »državna tajna«, sastoji se od prisluškivanih razgovora, događaja unutar Predsjedništva BiH, tajnih službi, MUP-a, Armije BiH... Uistinu »vruće štivo«.

Semir Halilović, kao i njegov otac Sefer, doživjeli su osobnu nesreću. Netko je pokušao izvršiti atentat na njegova oca. Gine Semirova majka i stric. Teško ga se to dojmilo i odlučio je pronaći istinu. Uz to se kao pučkoškolac priključio ratnoj postrojbi svoga oca prateći ga iz stope u stopu. Promatra izbližega igre oko njega. Sve ove osobne stvari neprestano se provlače kroz knjigu. Teško je reći koliko utječu na njegovo pravilno prikazivanje događaja. Možda su tek bile onaj odlučujući jezičac za pisati ili ne pisati jednu ovakvu knjigu. Pretpostavljao je, naime, i doživio napade, ne samo one riječima.

Zacijelo će još biti rasvjetljavanja ratnih tijekova u BiH. Halilović najavljuje nastavak ove knjige. Ipak, svi će oni biti nedovršeno djelo sve do onog trenutka dok se ne počne preispitivati uloga pojedinih članova Međunarodne zajednice. Njihovi spisi i transkripti s oznakom tajnosti itekako bi doprinijeli raspetljavanju ratnog klupka na ovim prostorima.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Miroslav Tuđman, Istina o BiH. Dokumenti 1991. – 1995., SlovoM, Zagreb, 2005.

Mnogo je tinte potrošeno na razlaganje istine o BiH. No, što više tinte – to manje jasnoće. A možda je tako i trebalo biti!? Čini mi se da se s ovim izričajem slažu pokretači svega zla u BiH, a prije toga i u njezinu susjedstvu.

Miroslav Tuđman također govori o BiH, ali ne priča riječima nego dokumentima. Skupio je njih 227, sve važniji od važnijega, i poredao ih u knjizi vremenskim slijedom. Tako oni sami govore kako se nešto odvijalo, a ne preko Tuđmana kao posrednika, što nam čine oni iz Međunarodne zajednice i raznorazni njihovi domaći učenici. Učinak je veličanstven. Stvari su puno drukčije od onoga kako nam je sve uporno bilo prikazivano ovih godina.

Početak knjige počinje predgovorom koji nosi znakovit naslov: »Proizvodnja pamćenja: između povijesnog zaborava i pristanka na političke manipulacije«. Ako netko imalo misli da mu Tuđman nastoji staviti svoje naočale, neka preskoči ovaj uvod i neka odmah ide čitati dokumente. Na kraju to može nadopuniti »Kazalom stavova uz pregovore o ustroju BiH« i »Zemljovidima ustavnog uređenja BiH«. Koliki su radili o glavi BiH, a to utrapiše pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu! Ne, knjiga nije pisana crvenim slovima, to se samo riječi crvene od stida ako smo imali hrabrosti prepoznati istinu.

I ovo je jedna od onih knjiga koju bajna, demokratska i neovisna javna glasila u hrvatskom narodu nastoje prešutjeti. Što bi oni pazili na istinu kada ih neprestano štite moćni: jučer Partija, danas posebne inozemne ustanove!? Uz to, Hrvati nisu digli ruke od njih pa kako da ne nastave istim putem!?

Ispisah kratak tekst o ovoj knjizi, iako je zaslužila puno opširniji. No, držim se odredbi pisanja prikaza, a čitateljima ostavljam prostor da se sami razmašu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Frano Ljubić, Strategije društvenog razvitka. Strategije za opstanak i razvitak Hrvata u BiH, Sveučilište u Mostaru – Sveučilište u Dubrovniku, Mostar, 2005.

Da nije podnaslova ove knjige, u ruke bi je uzimali najviše oni koji se bave pitanjima gospodarstva. Međutim, podnaslov upućuje da je namijenjena i mnogima drugima. Kako bi bilo lijepo da je povijest dopustila da pisac objelodani ovu knjigu bez spomenutog podnaslova!

U uvodnom dijelu Ljubić želi objasniti zbog čega ovakvo djelo i kako je nastalo. Kaže da je sve bilo slučajno. Odgovarao je na izazove vremena i skupilo se građe za čitavu knjigu. Nakon uvodnih riječi slijedi govor o referatima koje je držao na znanstveno-stručnim i političkim skupovima. Iako su područja različita, uvijek se provlači jedna te ista tema: kako ostati na ozemlju BiH ili kako si priskrbiti dostojnu budućnost. Da bi se to dogodilo, važni su gospodarstvo, školstvo, javna glasila, prikladan politički okvir. Progovara Ljubić o ovome i u svojim pismima koja šalje tijelima vlasti i dužnosnicima, predstavnicima međunarodne zajednice, vlasti u Hrvatskoj. Ove tri skupine primatelja uistinu su ključ za hrvatsku opstojnost u BiH. Pitanje je samo hoće li se uspjeti složiti i otključati ulaz u drukčiju hrvatsku stvarnost u BiH nego što je ona sada. Ljubićeva priopćenja za javnost kušaju, pak, u sve uvući tzv. javno mnijenje. A događaja nije nedostajalo. Spomenimo samo odluke OHR-a koje su počesto bivale na štetu hrvatskog naroda u BiH.

Sve teme o kojima govori Ljubićeva knjiga na žalost su i dalje vrlo važne u našemu društvu. Jednostavno živimo u bremenita povijesna vremena. Ljubić im se ovako opire. Ne ću pitati kako to mi činimo. Nastavit ću i dalje govoriti o ovakvim i sličnim knjigama.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 25. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Jean Monnet ili »Otac ujedinjene Europe«, kako mu tepaju, ovako završava svoje memoare: »Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice« (str. 4.). Kada smo iz usta gorljivih zagovornika europskog ujedinjenja čuli ove misli? Nikada! Oni o njima šute, dobro znajući zašto, kažu autori.
Svrha ove knjige jest, dakle, razbistriti stvari oko europskog ujedinjenja. Mnogo toga nam je svima poznato, ali je li nam poznato koja je njegova prava svrha? Polagani prijenos ovlasti s nacionalnih država na europski parlament i druge institucije u Bruxellesu, nije li najspektakularniji državni udar u povijesti? Kome odgovaraju europski birokrati? Ne sliči li sve ovo pojavi komunizma u širem izdanju nego što je bio? Što će biti kada se to ujedinjenje konačno dogodi? I još jedno pitanje na kraju ovog niza pitanja: mislimo li da su iznesena pitanja nevažna? Pročitajmo knjigu i bit će nam jasno zbog čega novinski napisi u njezinom povodu pišu da bi ju Bruxelles najradije vidio na lomači.
Da ne bude zabune: nisu autori protiv europskog i raznih drugih ujedinjenja. Oni samo propitkuju sebe i nas na temelju čega se sve to izvodi i s kojom pravom svrhom. Uz to ne bismo ih smjeli olako strpati u proizvođače još jedne teorije urote. U tekstu knjige, koja ima preko 500 stranica, spominju mnoštvo dokumenata i upućuju nas kako ih pronaći. Tu je i opsežna bibliografija. Tko želi tragati za istinom jamačno može pronaći mnogo toga korisnoga. Opsjene su samo dobro došle u cirkusu, a nipošto u stvarnom životu!
Nama Hrvatima posebno bi bilo važno pročitati ovu knjigu. Tada bismo bolje prepoznali koji je naš pravi put i zbog čega nam naši određeni političari govore tako kako govore. Zar dvojimo da bismo nakon toga ponovno griješili na izborima?

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. listopada 2006., 21.00 – 21.45

Nesloga je Hrvate uvijek mnogo stajala, kao uostalom i druge narode. Posebno je to važno za Hrvate u BiH. Nekada davno izgubili su određene bitke tako da se danas bore da ne prijeđu od naroda u nacionalnu manjinu. Moćni neskloni vanjski čimbenici uživaju u ovoj njegovoj nesreći i priželjkuju da se ona što prije dogodi. Ipak, uvijek su postojali oni koji su razmišljali i pokušavali se svemu odhrvati.
Skup u Neumu bio je odgovor na pitanje stojimo li u predvečerje našega postojanja na ovim prostorima ili u njegovoj zori. Pomrčina je, naime, nazočna, razlika je samo u tome kako je tko odgonetava. Profesori, književnici, kulturni radnici, jednom riječju intelektualci, napravili su dobar pregled stanja hrvatskog naroda u BiH. Sve se završilo »Deklaracijom o ustavno-pravnom položaju Hrvata u BiH«.
U jednom prikazu nije moguće nabrojiti obilje tema koje su barem dotaknute, ali je moguće navesti sljedeće riječi iz Deklaracije: »Potaknuti sadašnjim neravnopravnim ustavno-pravnim i stvarnim položajem hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, koji se ogleda u raseljenosti i nemogućnosti povratka u sva područja Bosne i Hercegovine, a poglavito na prostore Republike Srpske...« (str. 42.). Ove riječi zaista razgolićuju hrvatski položaj u BiH, ali isto tako i politiku svjetskih moćnika prema toj državi i prema narodima u njoj. Zbog sebičnih političkih probitaka narodi se zavađaju, da bi se kasnije pod krabuljom mira nastojalo utjecati na političke tijekove u ovoj zemlji.
Zbog svega navedenoga ako ova knjiga i ne poluči željeni uspjeh, ostat će optužnicom za one koji su sve učinili da do toga ne dođe. No, zbijemo li redove, prevladamo međusobne razmirice, razmislimo što je najbolje činiti, ne trebamo se ničega bojati. Svanut će nam nova zora unatoč svemu.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. listopada 2006., 21.00 – 21.45

Trenutačno hrvatski narod ima priličan broj povjesničara, ali ih ima malo dobrih. Jugoslavenska, naime, misao poput magle još prebiva u nekim učenim glavama.
Josip Jurčević kao povjesničar krenuo je pravim stazama. Piše povijest na temelju dokumenata, a ne na temelju naredbi kako bi trebalo biti napisano. Knjigom o Bleiburgu dirnuo je u pravu temu. To mu priznaju i današnji »jugoslovenski mislioci« pa ga previše ne napadaju zbog nje. Boje se da ne bi na svjetlo dana iznio još više dokumenata nego što ih je iznio. Kao da narod sve to ne zna?! Previše je naših obitelji pogođeno Bleiburgom da bi to prošlo kao zla kob samo malog broja ljudi.
Na uvod se nastavljaju tri poglavlja knjige: Povijesne okolnosti nastanka totalitarne vlasti u Drugoj Jugoslaviji; Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945.; Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. Slijedi zaglavak te popis izvora i literature, popis kratica, kazalo zemljopisnih pojmova i imena, kazalo osobnih imena i na kraju bilješka o autoru. Knjiga je, dakle, pisana znanstvenim aparatom, koji se istina prilagođuje zahtjevima pojedinog poglavlja. Naglasak u knjizi stavljen je na razotkrivanje represivnog sustava jugoslavenske komunističke vlasti i zbog toga mislim da je čitavoj knjizi trebalo dati drukčiji naslov. Ne bi to ništa oduzelo zastrašujućim riječima koje pronalazimo na korici knjige. Izrekao ih je Aleksandar Ranković. Opomenuo je »drugove« u Zagrebu u svibnju 1945. zbog nedjelotvornosti. Predbacuje im da su u »oslobođenom« Zagrebu strijeljali za 10 dana tek 200 »bandita«, a naredba je bila drukčija. Ne treba ništa više navoditi. Ovo je pravo lice »narodnooslobodilačke« vlasti.
Protuslovno je, ali se istina o komunističkim zločinima teško iznosi na svjetlo dana, iako bismo trebali živjeti u slobodi. Hrvatski državni sabor bio je osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. No, 2000 narod je birao komuniste koji, uz mnogo čega drugoga, najprije izbaciše ono »državni« iz naziva Sabora, a onda ugasiše rad spomenute Komisije. Njima je bilo do vlasti, a ne do povijesne istine.
Ova je Jurčevićeva knjiga dragocjena u raščišćavanju naše nedavne prošlosti. Između ostaloga upire jasno prstom u britansku ulogu u razrješavanju »hrvatskog pitanja«, ali i u nas same. Naročito je trebaju pročitati mlađi naraštaji. Zavrijedili su rasti u istini kada je nama to bilo priječeno.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. listopada 2006., 21.00 – 21.45

Pozamašna knjiga, a unutra povijest hrvatskog novinarstva, nešto više od jednog stoljeća. Odavno nam je bila potrebna, ali iznjedrio ju je tek Domovinski rat. Stvoren je, naime, takav politički okvir u kojem je moguće napisati jednu ovakvu knjigu i ne biti zbog toga progonjen.
Iako pisac nije imao upravo tu namjeru, ova nam je knjiga ocrtala tzv. »hrvatsku šutnju«, tako često spominjanu. Bez svoje države hrvatski je narod bio ugnjeten i branilo mu se to iznijeti u javnost. Svaki dašak slobode donosio je i proplamsaj hrvatskog govora. Novak to bjelodano dokazuje. Najprije ocrtava stanje društva, a tek onda daje pregled novinarskih uradaka u takvom društvu. Jedno bez drugoga teško bi se razumjelo.
Nije mimoiđeno ni naše iseljeništvo. Istina, taj dio mogao je biti i bolje obrađen, ali udareni su temelji na kojima će netko drugi moći nastaviti dalje istraživati. Svrha je ovoga djela, naime, probiti prtinu za one koji dolaze.
U uvodu na početku knjige daje se kratak pregled razvoja hrvatskog novinstva do 1900. Nakon toga slijedi prvi dio u kojem se govori o hrvatskom novinstvu u Habsburškoj monarhiji (1990. – 1918.). Drugi dio bavi se stanjem hrvatskog novinstva u monarhističkoj Jugoslaviji (1918. – 1941.). II. svj. rat (1941. – 1945.) tema je trećeg dijela knjige. Četvrti, pak, dio donosi stanje hrvatskog novinstva u socijalističkoj Jugoslaviji (1945. – 1990.). Ovaj dio ujedno je i najopširniji u knjizi. Posljednji, peti dio, bavi se razdobljem od konstituiranja višestranačkog sabora i ostvarenja samostalne i suverene republike Hrvatske do vremena dovršetka knjige. Obrađeno razdoblje moglo je biti šire i kritičnije prema stilu u današnjem suvremenom hrvatskom novinarstvu. Budući će istraživači vjerojatno imati više smjelosti zagristi u njega.
Odlika ovog djela je i u tome što je zahvatilo sve vrste javnih glasila (tisak, radio, televiziju). Pisac je sam u nekima radio i na svojoj koži osjetio što to znači kada ne možeš djelovati slobodno. Vrijeme će još izglačati i produbiti neke njegove prosudbe, bez da će to knjizi oduzeti njezino neprijeporno značenje.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. listopada 2006., 21.00 – 21.45

Recimo odmah da je ovo zanimljiva knjiga i da je vrijedi pročitati iz dosta razloga. Evo nekih.
Hadžiosmanović je izravni sudionik ratnih događaja u Mostaru, ali i u čitavoj Hercegovini, budući da je osnivač SDA i član njezinog najužeg rukovodstva. Iako promatra ratne događaje između Bošnjaka i Hrvata te donosi sud o njima, poglavito mu je stalo do toga da istraži njihovu pozadinu. Možemo se ne složiti s pojedinim njegovim ocjenama, ali se ne možemo ne složiti s njegovom jasno izraženom željom da ne bude rata između Bošnjaka i Hrvata. Promatra, dakle, događaje s one druge strane. Žao mu je da SDA nije poštivao zaključke sa svoje sjednice u Zenici 13. studenoga 1992. Imao je čast da ih je osobno predložio. Tada je zaključeno da je suradnja hrvatskog i muslimanskog naroda od strateškog značenja i da se trebaju povezati u zajedničku borbu protiv napadača. Svi dobro znamo što je bilo od toga. Hadžiosmanović ovo i još mnogo štošta drugoga nije mogao oprostiti Aliji Izetbegoviću kao vođi bošnjačkog naroda i u jednom trenutku je nad njim izrekao haram – prokletstvo. Po njegovim riječima do dana današnjega je ostao vjeran tadašnjim svojim promišljanjima.
Veliku pozornost pridaje Cutillerovu planu. On nudi model decentralizirane države podijeljene u 10 županija formiranih po etničkom načelu. Taj plan Alija Izetbegović nije potpisao na nagovor Rusmira Mahmutćehajića i Warena Zimmermana. Hadžiosmanović je stava da je predloženi zemljovid do sada jedan od najprihvatljivijih planova za ustavno uređenje BiH. Neprihvaćanje ovog plana urodilo je s 200.000 mrtvih i nestalih te s više od 1.500.000 raseljenih i prognanih iz svojih domova, zaključuje autor.
Mnogim ličnostima spomenutim u knjizi ne će se svidjeti svjetlo u kojem su prikazani. Vrlo je loše npr. prikazan muftija hercegovački hadži Seid ef. Smajkić. Autor mu zamjera da je na početku sukoba pobjegao iz Mostara, a kasnije je prigrlio ovlasti od Glavnog emira iz Zenice da imenuje i razrješava komandante muslimanskih oružanih snaga u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa još koncem 1992. Spominje i njegov neprihvatljiv politički rad. Nije dobro prošao ni Safet Oručević, da spomenemo još njega. I za njega navodi da je najprije pobjegao iz Mostara, naravno, prema moru.
Velik dio knjige zauzimaju i dokumenti. Neki od njih po prvi put izlaze u javnost. Na povjesničarima je odgovoriti jesu li svi bitni na broju ili bi trebalo dodati i još neke.
Ova knjiga zacijelo ostaje kao važno svjedočenje o jednom povijesnom vremenu. Predstavlja bitno drukčiji glas o bošnjačko-hrvatskim odnosima tijekom Domovinskog rata nego što smo ga do sada čuli. Pridonese li barem malo njihovu raščišćavanju polučila je uspjeh.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Istraživanje događaja iz Domovinskog rata još uvijek koče s raznih strana i zbog različitih razloga. Ipak, stasava mlađi naraštaj povjesničara koji se ne daju tek tako lako ušutkati. Jedan je od njih Nikica Barić. Napisao je prijeko potrebnu knjigu o srpskoj, iako mislim da bi bilo bolje reći velikosrpskoj, pobuni u Hrvatskoj. Počeo je s prilikama u Jugoslaviji uoči sloma socijalizma, a završio sa slomom Republike Srpske Krajine i odlaskom pobunjenih Srba tijekom »Bljeska« i »Oluje«.
Vidljivi okidač velikosrpskih presizanja prema Hrvatskoj i drugim narodima bio je Memorandum SANU koje su beogradske Večernje novosti objavile u dijelovima 24. i 25. rujna 1986. Pojava Miloševića i sličnih logičan je slijed. Započelo je nepotrebno krvavo kolo. Dokumentima i tumačenjima Barić vješto stvara sliku događanja. Ipak, usredotočio se više na sam sustav vlasti u tzv. Republici Srpskoj Krajini, a manje na njezine podupiratelje, odnosno glavne »igrače«. Uspio je dokazati da je Republika Srpska Krajina bila kukavičje jaje za srpski narod u Hrvatskoj. Ginuli su za tuđe probitke misleći da ginu za svoje. A to povijest ne oprašta. No, bila je ona kukavičje jaje i za Hrvatsku. Trebala je dokazati njezinu »genocidnost«. Haški sud nehotice priča o svemu tome.
Ova Barićeva knjiga njegova je proširena doktorska disertacija. Pri njezinom pisanju služio se arhivskim izvorima, tiskom i literaturom. Žali se da nije tako lako dolazio do potrebnih dokumenata. Pomagali su mu pojedinci koji su prepoznali vrijednost njegova rada.
Sadašnjost nas opominje da određeni inozemni krugovi još nisu digli ruke od svog omiljenog kukavičjeg jajeta. Oblik im nije važan, važno je samo da služi svrsi. Zbog toga bi Barićevu knjigu trebali pročitati ne samo Hrvati, nego i svi oni koji se zanose bilo kakvim presizanjima prema drugom narodu. Tek će odreknuće od tih presizanja donijeti mir, a ne kojekakvi međunarodni mirotvorci sa svojim rasplamsavanjem plamena.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

Široki Brijeg duboko se ucijepio u svijest ne samo hercegovačkih Hrvata, već i svih Hrvata na kugli zemaljskoj. Čak se to dogodilo i s okolnim narodima. Toliko je, naime, bila jaka zraka svjetla koja je tu zasinula da ona ni danas ne gubi na snazi.
Sve je započelo dolaskom franjevaca na Široki Brijeg polovinom 19. st. Do tog vremena brinuli su se o Hercegovini uglavnom iz samostana u Kreševu i Živogošću. Popuštanjem stiska turske vlasti stvarali su se uvjeti za njihov ponovni dolazak. On je bio veličanstven. U kratkom vremenu ustrojen je franjevački život na ovom području, tako da je franjevačka zajednica u Hercegovini ubrzo postala kustodija i provincija.
Široki Brijeg bio je ono rasadište iz kojeg su se novodošli franjevci raširili po Hercegovini. Poseban mu je obol dao fra Didak Buntić. Gradio je, poučavao i brinuo se za pučanstvo. Tijekom velike gladi 1917. spasio je mnogo života slanjem hercegovačke djece u Slavoniju. Uz ovo uz ime mu se posebno veže opismenjivanje puka, gradnja sadašnje crkve i napredak klasične gimnazije. Ona je bila tako vrsna da je dala niz velikih ličnosti u Hrvata. Nije stoga čudno da su Široki Brijeg bombardirali partizani i saveznici 1945. Izvršen je i pokolj franjevaca koji nisu pobjegli pred partizanima. Dvije godine kasnije, 1947., Široki Brijeg je još jedanput temeljito spaljen, zajedno s maticama i knjigama. Postao je pravim simbolom mučeništva.
O svemu ovome pričaju članci doneseni u knjizi. Najprije su bili objelodanjeni na znanstveno-stručnom skupu »Sto godina crkve na Širokom Brijegu, Široki Brijeg, 20. lipnja 1905. – 20. lipnja 2005. Predstavljaju uvid u bogatstvo života i rada franjevaca na Širokom Brijegu i u Hercegovini kroz maleno razdoblje vremena za ono što su stvorili.
Vjerujem da će mnogi posegnuti za ovom ukusno i stručno uređenom knjigom. Presjek je to hrvatskog vjerskog i kulturnog iskoraka u Bosni i Hercegovini. Povijest se, naime, ne treba i ne smije zaboravljati, iz nje treba učiti.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

U hrvatskom narodu i nadalje izlaze knjige o povijesti nedavnih dana, umjesto o načinu suvremenog gospodarenja. To je zbog toga što taj put još nismo prošli i zaklopili stranice te knjige. Na žalost u svemu je još uvijek nazočnija upornost pojedinaca, nego li djelovanje uređene, pravne države.
Stanislav Vukorep govori o stradanju hrvatskog naroda u istočnoj Hercegovini. No, to je ujedno slika stradanja čitavog hrvatskog naroda. Ljudi iz svih hrvatskih krajeva bili su zajedno na Bleiburgu i odatle zajedno pošli križnim putem. Ista ih je ruka ubijala, samo na različitim mjestima.
Znakovit je engleski stav. Oni su svoje ratne arhive glede događaja na Bleiburgu zaključali za daljnjih 50 godina. Čega se imaju bojati ako je izručenje razoružane hrvatske vojske na prijevaru partizanima neki ćudoredan čin, u skladu sa svim međunarodnim pravilima? Hoće li Haag zahtijevati pristup toj građi pod prijetnjom sankcija Engleskoj? Tako bi trebalo biti unatoč svemu i opravdano je pitanje »Što Haag čeka«?
U knjizi je navedeno 78 svjedočanstava preživjelih stradalnika poraća II. svj. rata. Pisac je građu podijelio na četiri skupine: 1. Preživjeli svjedoče; 2. Iz Hercegovine do Austrije i natrag; 3. Svjedoci vremena; 4. Krili se da prežive. Htio je ovom podjelom naglasiti rasprostranjenost stradanja: nisu, naime, stradavali samo vojnici već i mnogobrojni civili koji su izbjegli, čak i oni kod svojih kuća. Jugoslavija se stvarala na krvi nedužnih pod plaštem proganjanja tzv. ratnih zločinaca. Ne usuđujem se navesti ni jedno svjedočenje posebno, toliko su krvava i toliko se osjećamo pred njima puni strahopoštovanja. Valja samo zamijetiti kako se nadopunjuju, kao da ih vodi neka nevidljiva ruka. Poštenim povjesničarima zacijelo će biti dragocjena građa.
Trenutni naši političari umjesto priče o »regionu«, trebali bi se konačno pozabaviti nebrojenim sudbinama stradalih u II. svj. ratu. To je ključ za otključavanja i naše sadašnjosti. Nije se sve to dogodilo slučajno, i tada i danas netko povlači konce. Tko kaže da ga je teško prepoznati? Vukorepova knjiga svjedoči o čemu se točno radi.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. prosinca 2006., 21.00 – 21.45

Sjeverna Irska najžilavije je krizno žarište u Europi. Ako idemo na početak cjelokupnog sukoba, onda je on nastao još u 12. st., ako idemo na početak današnjeg sukoba onda je on nastao 1968. Na jednoj je strani irski narod, na drugoj engleska politika.
Smirenim znanstvenim jezikom Bilandžić je osvijetlio muke i tjeskobe jedne i druge strane. U nastojanju zavladati okolnim narodima, Englezi su 1171. slomili neovisnu Irsku. Umjesto uživanja u tuđem bogatstvu, dobili su na vrat nevolje. Irci su bili neočekivano žilavi. U 15. i 16. st. Englezi se boje da će katolička Irska dopustiti engleskim kontinentalnim neprijateljima Španjolskoj i Francuskoj uporabiti je kao odskočnu dasku za napad na nju. Zbog tih sigurnosnih razloga započinju s politikom zvanom »plantation«. Vrše etničko čišćenje Iraca u sjevernom dijelu zemlje i naseljavaju pouzdane protestantske doseljenike. Slijede stoljeća nereda. Irci 1916. podižu »Uskrsni ustanak« koji je ugušen u krvi. No, urodio je time da je u prosincu 1921. proglašena Slobodna Irska Država i Sjeverna Irska. Položaj katolika na sjeveru ostao je nepromijenjen. Bili su ponižavani i ugnjetavani na različite načine. Ne mogavši više to trpjeti ponovno su se oduprli 1968. Rješenje sukoba nije nađeno do dan danas.
Bilandžić se poglavito usredotočio na ovaj zadnji sukob. Njegova knjiga predstavlja neiscrpno vrelo podataka. Iako nastoji biti nepristran, ne boji se povlačiti zaključke iz očitih činjenica. Zbog toga na kraju jasno kaže: »Bit irskog sukoba su britanska nastojanja da ostvare dominaciju na irskom otoku i podrede ga vlastitim interesima.« (str. 409. )
Predvoditelj borbe za slobodu Iraca u Sjevernoj Irskoj postala je IRA u svojim raznim inačicama. Njezina ozloglašenost u međunarodnoj javnosti dovela je do pomalo iskrivljene slike o odgovornosti za počinjene zločine nad civilima 1969. – 2001. Treba spomenuti barem dvije stvari: »Krvava nedjelja« kada Britanci pucaju na nenaoružane prosvjednike i ubijaju njih 13 te na tajni program »Pucaj da ubiješ« zbog kojeg su poginule 192 osobe. Međutim, britanski model »Teroriziranje terorista« nije polučio uspjeh. Obje strane našle su se pred zidom i počele tražiti političko rješenje.
Uz pomnu raščlambu sjevernoirskog sukoba ova knjiga pomaže čitatelju shvatiti da nijedna nepravda ne može uništiti narod koji žudi za slobodom. Poruka je to i napadačima da se ne isplati provoditi nepravdu. Svaka takva pobjeda grka je okusa.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. prosinca 2006., 21.00 – 21.45

Za vrijeme komunizma o Z. Hercegovini rečeno je mnogo toga. Ne s dobrom namjerom. Na žalost nastavilo se donekle tako i kasnije. Zbog svega toga jedno bitno razdoblje još je ostalo i te kako prekriveno velom zaborava. Poraće je to II. svj. rata, vrijeme komunističkog divljanja. Malo koja obitelj je ostala toga pošteđena. Dr. Radoslav Marić u ovoj knjizi priča jednu tipičnu priču iz Z. Hercegovine iz toga doba. Udba ju je posvema prekrila, zabacila svoje udice i neumorno pecala. Ako nije bilo lovine, izmišljala ju je i zauzeto se njome bavila.

Marić svjedoči da su sve njegove nevolje započele polnoćkom, ustvari zornicom, jer polnoćka je bila zabranjena, pedesetih godina prošloga stoljeća na Širokom Brijegu. Stanovao je u đačkom domu, iskrao se vani, nazočio sv. misi i opet se vratio neopazice u dom. No, netko je sve to vidio, najvjerojatnije još u crkvi, i prijavio tamo gdje su se prijavljivale takve stvari. Izbačen je iz đačkog doma i pošao stanovati privatno. Ubrzo su mu se pridružili još neki. Puno, puno kasnije saznao je da su to napravili po zadatku. Njega mlada, neiskusna i zagrijana za hrvatsku stvar lako su sklonuli da započne tajnu organizaciju pod nazivom TIHO. Knjiga potanko otkriva kako se sve to dalje razvijalo. Recimo samo da je autor uz sve nedaće uspio završiti medicinski fakultet, zaposliti se, a onda uspješno pobjeći u inozemstvo pred opasnošću od UDBE.

Knjigu autor piše na temelju svojih sjećanja, sjećanja drugih i dokumenata same UDBE do kojih je uspio doći. Nije na nama ocjenjivati je li dobro opisao svaki događaj i ispravno ocijenio ljude o kojima govori. Pohvaliti treba autorov trud oteti zubu vremena neljudsko ponašanje režima kojeg je podržavao i zapadni svijet zbog svojih sebičnih probitaka. Iako nije po zvanju književnik, vješto tka radnju pa se knjiga lakše i zanimljivije čita. Za nadati je se da će i drugi poći istim putom i ne samo progovoriti o događajima u knjizi, čemu se nada autor, već i o drugim, značajnim događajima iz toga vremena. Potrebno je do temelja raskrinkati neljudsku i bezbožnu komunističku namisao.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. veljače 2007., 21.00 – 21.45

Nepromijenjena intelektualna elita iz doba Jugoslavije, potpomognuta istomišljenicima izvana, stvara dojam da je o Haaškom sudu sve rečeno i da mu se treba pokoriti da bi pravda izronila na svjetlo dana. No, postoji i druga, nepotkupljiva intelektualna elita, koja kaže da je Haaški sud najblaže rečeno pretjerao. Takvi su u Zagrebu 9. lipnja 2006. priredili stručno-znanstveni skup na temu Haaškog suda. Izlaganja s tog skupa sabrana su u ovoj knjizi.

Recimo odmah da je skup pogodio »u sridu«, poput najvještijeg alkara. Stručnjaci su jasno i bez pridržaja progovorili o čemu se točno radi. Najdalje je otišao Josip Pečarić koji u naslovu svoga predavanja kaže: »Haaški sud i njegov zajednički zločinački pothvat«. Nakon što se dočitaju skupljeni radovi ostaje gorak okus da je na djelu pomno smišljena prijevara. Dobro bi bilo da su u knjizi rabljena veća slova što bi odteretilo čitateljev vid i dalo veće dostojanstvo samoj knjizi i građi koju donosi; isto bi tako dobro bilo i da su napravljeni sažeci barem na engleskom jeziku. Zbog brzine tiskanja postoji i poneka pogrješka u navođenju bilješki i stručne literature. Nadam se da će se to ispraviti pri prevođenju na druge jezike, što je, spomenuh, nužno potrebno.

Ako ste stekli dojam da autori samo napadaju Haaški sud, nemate pravo. Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća, u uvodu razlaže bitne nadnevke nastanka hrvatske države. Nakon njega opet svojevrsnim vremenskim redom govori se o počecima Haaškog suda. Primjedbe, za nekoga opravdane za druge ne, dolaze tek nakon razlaganja o čudnom putu kojim je Haaški sud ubrzo krenuo nakon svoga osnutka. Umjesto da štiti žrtvu on je izjednačuje s napadačem i ima namjeru pisati drukčiju povijest od one koja se stvarno dogodila. Da bi sve to postigao, namjerno ne razlikuje »ratni zločin« i »zločin u ratu«. Može se reći da je u svemu nazočno naknadno pranje prljave savjesti određenih sila Međunarodne zajednice i uski, sebični probici Velike Britanije. O Haaškome sudu u knjizi polemično progovara i jedan Britanac – Robin Harris.

Knjiga završava člankom Marka Barišića »Političke igre oko Oluje«. Znamo da je ona bila kruna na hrvatskom hodu do slobode, kao i spas za BiH. Spasila je tada i čast Međunarodne zajednice. Zbog svega toga Haaški se sud upeo iz petnih žila vratiti natrag kotač povijesti. Bojimo li se da će uspjeti?

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 5. veljače 2007., 21.00 – 21.45

Kontroverzni Haški sud za »Bljesak« i »Oluju« nastoji dokazati da je to »udruženi zločinački pothvat«. U tom dokazivanju uvelike mu pomažu oni, spomenimo samo Savu Štrbca, koji su se oružano pobunili protiv države u kojoj su živjeli. Ustrojili su srpsku paradržavnu tvorevinu i prognali s njezina ozemlja hrvatsko pučanstvo i druge koji su se tu našli. Haški sud kao da to zaboravlja, ali ne zaboravlja Davor Pauković, mladi znanstveni novak. Kaneći se političarenja, pred oči nam prostire izvorne pobunjeničke dokumente. Očito je da im nije dozlogrdilo nasilje nove države, već su nastojali ostvariti neke svoje davne namisli.

Metastaza na hrvatskom državnom tkivu počela je vrlo rano. Dogodilo se to odmah nakon prvih izbora. Nesmotrenošću su vrlo rano otkrili o čemu se zapravo radi. Srpska skupština odlučuje da se 12. svibnja 1991. održi referendum o »prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji«. Službeni »Glasnik Krajine« 17. svibnja je objavio da je referendum u potpunosti uspio i da je »teritorija SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije«. Ubrzo su uvidjeli pogrješku pa su o ovome prestali javno govoriti. No, i nadalje su zdušno radili na odcjepljenju od mlade hrvatske države po svaku cijenu.

Kroz donesene dokumente vrlo se lako može pratiti koje su dvojbe mučile pobunjeničke vlasti i kakve su se sve političke igre plele oko nasilno prisvojenog i etnički očišćenog hrvatskog ozemlja. Mnogi su od dokumenata po prvi put u cijelosti podastrijeti pred hrvatsku javnost, iako je to trebalo učiniti davno prije. Pobuna u Hrvatskoj završava u kolovozu 1995. za svega nekoliko dana slavnom »Olujom«. Haški sud, odnosno Međunarodna zajednica, kao odgovor uhitila je vojne zapovjednike i danas ih sudi. Je li to samo zbog zlokobnog plana »Z4« ili tu ima još nešto?

Knjiga je pobudila zanimanje u hrvatskom javnom mnijenju, iako određena javna glasila sve nastoje umanjiti. Na žalost još je dug put do razbistravanja magle u nekim hrvatskim glavama. Ipak, ne smije se odustati. Očekujemo nove Paukovićeve, i sličnih njemu, ovakve dobre knjige.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. veljače 2007., 21.00 – 21.45

Kad se piše o ličnostima iz NDH, onda je tu naizgled sve jasno: što ih crnje prikažeš, tekst je bolji. No, je li to baš tako? Darko Sagrak umjesto ideološkog rabi znanstveni pristup i piše, on kaže uređuje, knjigu u kojoj su donesena zanimljiva zapažanja. Istina o književniku, političaru, kulturnom i društvenom djelatniku Mili Budaku izgleda drukčije nego što je do danas prikazivana opečaćena brzopoteznom osudom na smrt vješanjem koju je izrekao Jakov Blažević, a u djelo proveo Koča Popović.

Budak je još prije trebao biti ubijen. Ubojice poslane iz Beograda pokušale su to učiniti metalnom šipkom tridesetih godina 20. st., ali nisu uspjele. Tko zna možda je upravo ta šipka bila razlog da je Budak pristupio beskompromisnom ustaškom pokretu i s njim ostao do kraja? Sagrak ovome događaju posvećuje veliku pozornost.

Knjiga je ustvari mozaik različitih mišljenja o Mili Budaku. Ona stoga predstavlja novi način pristupa povijesnim temama iz bliže prošlosti u našoj historiografiji. Sagrak se ne trudi braniti Milu Budaka, iako se primjećuje da o njemu ima potvrdan stav, već pokušava temu sagledati sa svih trenutno dostupnih stajališta. Na taj način skida razne nabacane velove i približava se pravoj istini. No, je li hrvatsko društvo u ovom času sposobno pogledati joj u oči? Očito nije, budući da je djelo Mile Budaka i nadalje ubijeno kao i njegov stvaratelj.

Recenzenti Josip Jurčević i Zvonimir Šeparović istakli su nepravednost zatiranja Budakovog književnog rada. Kažu da se to nije dogodilo ni Ivi Andriću, čija je politička putanja išla od pripadanja terorističkom krugu do pristaše nove Jugoslavije, Goranu Kovačiću koji na ogromnim količinama mržnje gradi svoje djelo, Vladimiru Nazoru, nekada vatrenom domoljubu, a onda pristalicom ljevičarskog kozmopolitizma... Ako i nisu uspjeli sačuvati glavu, djelo im je ostalo živjeti. No, Mile Budak, koji je u svoje vrijeme bio najčitaniji i najcjenjeniji hrvatski književnik, nije imao tu sreću. »Demokratska« komunistička vlast prognala ga je iz postojanja.

Za nadati je se da će Sagrakova knjiga vratiti Mili Budaku ono mjesto u hrvatskoj književnosti koje mu pripada. O njegovim političkim stajalištima i postupcima zacijelo će još biti govora. Bilo bi dobro da se i ona što prije pokažu u istinitom svjetlu pa ma kakva ta istina bila.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 19. veljače 2007., 21.00 – 21.45

Franjo Tuđman ponovno je utemeljio hrvatsku državu i nekoliko puta sve do svoje smrti nadmoćno je biran za njezina predsjednika. No, nakon njega hrvatska je politika zauzela drugi smjer. Predsjednikom je postao Stjepan Mesić i odmah počeo provoditi u djelo tzv. »detuđmanizaciju«. Slijedile su ga i različite političke stranke koje potječu iz lijevog, liberalnog i sličnog okoliša. Zbog čega se sve to dogodilo?

Tomac je bez dlake na jeziku i vrlo jasan u ovoj knjizi. Ne priklanja se različitim nijansama, nego želi pokazati sjaj i bijedu novije hrvatske politike. Svjestan je da su događanja oko Tuđmana i hrvatske države trenutno na razini »ili – ili«. Već na početku jasno kaže da je na djelu britanska antihrvatska politika i da tu treba tražiti uzroke sukoba živog čovjeka Mesića s mrtvim čovjekom Tuđmanom. Taj sukob nije na razini ličnosti, već na razini političkog stava. Tuđman je zagovarao državotvornu, neovisnu hrvatsku politiku, a Mesić se priklanja naredbama izvana. Na tome se očitovala i preobrazba ličnosti jednoga i drugoga. Tuđman je od partizana, generala i znanstvenika polako sazrijevao u hrvatskog državotvorca, dok se Mesić uvijek priklanjao onoj snazi za koju mu se činilo da trenutno pobjeđuje. To je jedan od bitnijih razloga zbog čega su ga određene sile iz tzv. međunarodne zajednice izabrale za svoga čovjeka na ozemlju koje oni zovu Balkan. Svrha je učiniti Hrvatsku ranjivom, vratiti joj zloglasni Plan Z4 te je na kraju ugurati u tzv. Zapadni Balkan ili nešto slično. Na taj način Velika Britanija, koju je Amerika učinila gospodarom Balkana, moći će i dalje po potrebi poticati nemire u ovom dijelu svijeta. Uloga igrača dijelova Međunarodne zajednice nuđena je i Mati Graniću, Draženu Budiši, Ivici Račanu, Zdravku Tomcu, ali su oni to odreda odbili. Stipi Mesiću su u provođenju ove antihrvatske politike u pomoć priskočili Vesna Pusić, Ivo Banac, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Denis Kuljiš, Radovan Stipetić, Srećko Jurdana, Denis Latin, novinari i redakcije Feral Tribunea, mnoge nevladine udruge, poglavito Hrvatski helsinški odbor i Amnesty international, kao i mnogi drugi.

Još prije nego što je napisao ovu knjigu sam Zdravko Tomac prošao je osobni put obraćenja. Od zagriženog komuniste, znači antidemokrata i pristalice totalitarnog mišljenja, polako je sazrijevao u hrvatskog demokratskog državotvorca. Knjigom se ne pokušava obračunati s određenim ljudima, nego s politikom koja po njemu ne ide u dobrom smjeru. Zbog svega toga poziva na otpor i vraćanje hrvatskoj državotvornoj političkoj misli. Iako mu se o knjizi ne govori u javnim glasilima, ona polučuje i polučit će još veći uspjeh otrježnjenjem hrvatskog naroda koji je, umoran od svega, birao za predsjednika šaljivdžiju Sipu Mesića.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. veljače 2007., 21.00 – 21.45

Nakon stoljeća uspostavljena je hrvatska država. Srpska manjina, umjesto da se tome raduje, ustaje na oružanu pobunu. Kažu da je to zbog lošeg iskustva iz prošlosti. Stvarno? Nenad Piskač ovom svojom knjigom pokazuje sasvim nešto drugo. Još 1844., što je, ne zaboravimo, stotinjak godina prije II. svj. rata, stvoren je prvi pisani program velikosrpske politike. I danas ima veliki broj pristalica. Piskač se ne upušta u razglabanje zbog čega je to tako, već pokazuje plodove spomenute politike na hrvatskom ozemlju početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, jasno mu je da velikosrpsku politiku podupiru i neke važne članice međunarodne zajednice, poglavito Velika Britanija, zbog svojih sebičnih probitaka.

Potrebno je reći da ovo nije povijesno djelo. Ono slijedi zakone publicistike i to mu daje veću »pitkost« kod čitatelja. S druge pak strane izvorni dokumenti daju mu potrebni sastojak stručnosti. Na taj način pred nama je zrelo djelo koje razotkriva ideološko-svjetonazornu, političku, normativnu i organizacijsku strukturiranost velikosrpske oružane pobune. Ono razotkriva da je velikosrpstvo radikalno, terorističko, antiekumensko i svetosavski fundamentalno. Ne može smisliti hrvatsku državu ni u kojem obliku. Čak odbija i zloglasni plan Z-4 koji je nastojao u Hrvatskoj uspostaviti državu u državi. Njegova nepomirljivost očitovala se i u spremanju selidbe srpskog pučanstva u slučaju integriranja tzv. RSK u državu Hrvatsku. Ovime Piskač želi bjelodano dokazati da nije postojao nikakav »zločinački pothvat«, nikakvo čišćenje srpskog pučanstva za vrijeme akcije Oluja i drugih osloboditeljskih akcija. Razvijanje velikosrpske misli pisac prati sve do polovice 2005. Dokumentira kako su pojedinci nakon terorističkog sloma ušli u vlast države Hrvatske. Pučanstvo je bilo protiv toga, ali ne i hrvatska vlast. Stjepan Mesić, u svojstvu hrvatskog predsjednika, na Igmanu s predsjednicima SiCg i BiH potpisuje »Trojni pogled na sadašnjost i budućnost«, umjesto da vodi hrvatsku državotvornu politiku i spriječi bilo kakvo ponavljanje povijesti u budućnosti.

Na kraju knjige nalazi se sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom. Mogao je biti napisan i na još kojem jeziku, ali je dobro i ovo. Koristan je to napor u približavanju hrvatskih stajališta drugima. Završimo riječju da knjigu valja čitati i preporučivati.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. ožujka 2007., 21.00 – 21.45

Te trube još ni danas nisu utihnule: hrvatski je narod genocidan, u Jasenovcu je pobijeno..., to je najveći zločin, isto se nastavlja i danas, u Domovinskom ratu je... One jačeg kalibra spominju i daleku prošlost. A je li to baš tako i zbog čega ovakve trube?

Josip Jurčević svega je ovoga svjestan i upušta se u ispravljanje nazovi istine koja je premrežila kuglu zemaljsku. Dogodilo se to zbog britanskih, velikosrpskih i inih probitaka. Sustavno i bez napadanja drugoga progovara o dosadašnjim pokušajima sagledavanja broja žrtava u Jasenovcu, odnosno o proučavanju žrtava II. svj. rata na području Hrvatske i čitave negdašnje Jugoslavije. Uočio je u tome dvije temeljne pogrješke. Rukovodeći se ideologijom razni autori su stvorili mnoštvo građe, proglasili sve to znanstvenom istinom, a oni iza njih nastavili produbljivati tako stvorenu »znanstvenu istinu«. S druge strane uopće se ne govori o žrtvama koje su imale poražene strane, kao i o žrtvama poraća. Nad svime je bdjela KPJ. Krivotvorenje stvarnosti bilo joj je potrebno da bi uspješno provela svoje namisli.

Uz uvod i zaglavak u kojima najizravnije iznosi svoje stavove, Jurčević u tri dijela razlaže problematiku jasenovačkog mita. U prvom dijelu govori o rezultatima komisijskih i antropoloških istraživanja te popisu žrtava rata. Drugi dio razlaže problem žrtava rata u demografskim djelima. »Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima«, naslov je trećeg dijela. Knjiga je opremljena i kraticama, izvorima i literaturom, kazalom osobnih imena i kazalom zemljopisnih pojmova. Napisana je, dakle, prema zakonima znanosti.

Problematika žrtava u Jasenovcu i nakon ove knjige je ostala otvorenom. Pisac nije ni mislio jasno odgovoriti na taj upit. On je samo kušao razotkriti jasenovački mit i potaknuti sebe i druge na točno istraživanje svih tih događaja. Do sada to nije bio slučaj. Svako, naime, iznošenje drukčijih spoznaja, ma koliko one bile utemeljene, do Domovinskog se rata strogo kažnjavalo. Konačno je sazrelo vrijeme odgovoriti na sva otvorena pitanja i povijesno zatvoriti ovo bolno poglavlje.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 19. ožujka 2007., 21.00 – 21.45

Jeste li negdje u javnim glasilima naletjeli na govor o tome kako pomoću GMO uz ostalo treba suzbiti glad u Africi? Jeste, jeste, prisjetite se malo. Nekoliko jakih multinacionalnih tvrtki za proizvodnju GMO-a trube o tome. A je li to baš tako? Jeffrey M. Smith ovom svojom knjigom dokazuje da nije.

GMO proizvodi nisu poput drugih. Uz ostalo njih nije moguće saditi po želji, za to treba posebno platiti. Oni su, naime, patent. Čak je i njihovo sjeme posebno zaštićeno. Da netko ne bi od posađene biljke uzeo sjeme i posijao ga, ono je tako promijenjeno da ne počne klijati prije nego bude zaprašeno posebnim herbicidom. Podrazumijeva se da taj posebni herbicid proizvodi samo multinacionalna tvrtka čije je i sjeme. I tako svake godine ispočetka. Ne platiš li, nema roda. Vratimo se sada ponovno Africi. Sve je jasno, zar ne? Multinacionalne biotehnološke tvrtke žele zagospodariti sa što više sjemena, odnosno nadzirati hranu na što većem ozemlju kugle zemaljske. Možemo se odreći takvog uzgoja? Naravno. No, pritisci su golemi, često nas se ništa i ne pita. Zemlja u koju je dospjelo promijenjeno sjeme tek nakon dugo vremena sposobna je ponovno primati ono prirodno. A u međuvremenu treba jesti. Plan je, dakle, dobro smišljen. Neizostavno je pitanje na ovom stupnju razmišljanja, što radi znanost i politika? Ogroman novac koje posjeduju multinacionalne biotehnološke tvrtke drži ih pod nadzorom. Najprije to postižu obilatim mitom. Ako to ne pomogne, njihovi spretni odvjetnici svaki protivan govor ušutkavaju u samom začetku. Počinje se živjeti u strahu od golemih odšteta koje se jednostavno ne mogu platiti. Tek izrazito hrabri i nepotkupljivi uspiju progovoriti koju riječ.

Zaboravili smo još nešto čemu nas uči ova knjiga. Učinci GMO-a. Evo jednog navoda koji govori o mudrosti štakora. »Washington Post je izvijestio kako su glodavci, koji obično s veseljem jedu rajčice, okrenuli njuške pred genetski modificiranim rajčicama FlavrSavr koje su znanstvenici željeli ispitati na njima. ... Štakore su napokon prisilno nahranili rajčicama pomoću gastričkih cijevi i ispiranjem želuca. Nekima su se pojavile lezije na želucu; sedam od četrdeset štakora uginulo je unutar dva tjedna. Rajčica je odobrena.« (str. 174.)

Odgovornost je, dakle, ustuknula pred dobiti. Pisac ove knjige želi da to shvatimo i da se pokrenemo. U pitanju je naše zdravlje i naš opstanak.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. ožujka 2007., 21.00 – 21.45

Ratni događaji prohujali su BiH. Mnoge su krajeve zavili u crno. No, život ide dalje. Preživjeli svjedoče o onome što se dogodilo. Čini to i Zvonko Dragić. Kako sam svjedoči i kako se može vidjeti iz priloženog, građu za ovu svoju knjigu skupljao je ustrajno i strpljivo.

Ne dotiče se Dragić samo Domovinskog rata. Govori on i o II. svj. ratu i raznim drugim hrvatskim stradanjima kroz povijest konjičke općine. Ona je njegov zavičaj i on ga slika bojama punim ljubavi i odgovornosti. Ipak, uvijek je nastojao zadržati znanstvenu ozbiljnost i jasnoću.

Knjiga ujedno obavješćuje i poučava, istražuje i optužuje. Životni križ Hrvata u konjičkoj općini nikada nije bio lagan. Stradanja su počela već dolaskom Turaka u 15. st. Ognjem i mačem nastojalo se protjerati kršćanstvo iz tih krajeva. Nastavilo se nesmiljeno i dalje. Izgledalo je da se sve mijenja nabolje dolaskom demokratskih promjena. Hrvati u Konjicu listom su prišli HDZ-u i ustrojili vlast. Kasnije je došlo do političkih mimoilaženja s Bošnjacima i do međusobnog rata. Uz nadčovječanske muke, okruženi brojnijim protivnikom, uspjeli su se održati u 3 sela: Zabrđu, Zaslivlju i Turiji. Nakon sklopljenog mira nastupilo je vrijeme povratka, ali oni su već bili raspršeni kojekuda.

Nakon ovog povijesnog prikaza Dragić donosi popis hrvatskih žrtava iz općine Konjic u II. svj. ratu i poraću, kao i u Domovinskom ratu. Mučno djeluju stranice i stranice ispunjene tabelama. Hrvatska Golgota u općini Konjic bila je strašna. Svjedoci govore kako se sve zbivalo. Što to sve znači, Dragić pokušava reći kroz navođenje raznih popisa pučanstva. Od nekada jedinog naroda Hrvati su sada zanemariva manjina u općini Konjic. A dali su mnogo velikih imena. Neka od njih Dragić navodi. Također navodi popis knjiga koje obrađuju tematiku Hrvata u općini Konjic. Lakše snalaženje u knjizi omogućuje kazalo osobnih imena i kazalo mjesta.

Ovo djelo nije rađeno po strogim pravilima povijesne znanosti. Ono je publicističke naravi i predstavlja neiscrpan izvor podataka. Povjesničarima je ostalo krenuti tragovima koje je Dragić naznačio i strogo znanstveno, u mnogo više knjiga, obraditi istu tematiku. Zaključci će biti kao i Dragićevi, jer drukčiji ne mogu ni biti. Dotle će hrvatski puk, ne samo iz općine Konjic, uzimati u ruke Dragićevo djelo i moliti se za duše svih onih koji su nam namrli slobodu.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

Bilo je teško biti Hrvatom u jugoslavensko vrijeme, a biti fratrom, i to još hercegovačkim, bilo je još teže. Za takve teške zatvorske godine i naboj u glavu ništa nije bilo neuobičajeno. Na njima su podobni gradili svoje karijere. O svemu se tome nije smjelo glasno pričati. No, u vrijeme devedesetih, kad se sloboda s mukom rađala, šapat je postao glasom i to nas je spasilo. Krenuvši tim putom Hercegovačka franjevačka provincija počela je iskapati svoje mrtve nevino pobijene.

Fra Ante Marić, kao pročelnik novoustanovljenog Povjerenstva za pripremu kauze mučenika spomenute Provincije, zdušno se prihvatio povjerenog mu posla. Plod tih i prijašnjih njegovih istraživanja jest ova knjiga. U tome su mu pomagali različiti suradnici. Marić im je dao primjeren prostor u knjizi.

Prvo poglavlje ustvari je sržno. Naslov mu je »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«. Marić progovara kratko o razvoju Hercegovačke franjevačke provincije, a onda razvija temu njezinih pobijenih članova 1945. Korak po korak dovodi nas do Đogine livade u Zagvozdu za koju su mještani neprestano tvrdili da je mjesto ubijenih hercegovačkih fratara i njima se skriveno molili. Na ovo poglavlje nadovezuje se poglavlje »Dnevnik arheoloških iskopavanja« koji je vodio Tihomir Glavaš. A što je sve tamo pronađeno, na koji je način vršena ekshumacija i kako su se počeli identificirati pronađeni posmrtni ostaci pišu prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović i dr. sc. Davorka Sutlović. U četvrtom poglavlju donesene su fotografije zaštićenih i obnovljenih predmeta pronađenih uz ekshumirana tijela u Zagvozdu.

Ova knjiga zacijelo nije sve što se ima reći na temu stradanja hercegovačkih franjevaca u II. svj. ratu. Ona je izvrstan temelj za daljnji rad i istraživanje. Bilo bi dobro kada bi također intenzivnije počela istraživanja na stradanju pučanstva u Hercegovini i pisanja stručnih radova o tome. Fratar i puk uvijek su bili zajedno i tako treba ostati.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

»Ulazak u Europu nema alternative«, tako glasi uobičajeni stav naših političara. Pritom se ne trude objasniti što nas tamo čeka i zbog čega bismo tamo trebali ući. Ova knjiga Johna Laughlanda, uz ostalo, neizravno objašnjava i takvo njihovo ponašanje. U dnu europske ideje on vidi nedemokratske korijene. Na udaru su posebno malobrojni narodi. Njih europski birokratski stroj melje bez bilo kakve milosti.

Europsko ujedinjenje nema političku, nego gospodarsku pozadinu. Oni koji ga provode poput marksista vjeruju da strukture države ovise o strukturama gospodarstva. Propovijedaju da je došlo vrijeme odumiranja nacionalnih država i vladavine ljudskih prava koje će provoditi nadnacionalna tijela. Težnja za suverenošću jest nacionalizam, a on vodi u ratove. Svijet je međusobno povezan te je globalizacija proširenje načela koja nadahnjuju Europsku uniju na čitav svijet. Ovakav slijed sanjali su Lenjin i Trocki još 1917.

Laughland je uporan u razotkrivanju tmina »europske ideje«. Zorno pokazuje kako su se tom idejom zanosili i nacionalsocijalisti. Jednostavno rečeno bliska je svima onima koji zagovaraju totalitarizam. Današnji europski birokrati trude se izbrisati nacije i uklopiti ih u nadnacionalne sklopove. Tada će biti izbrisane i granice, kao i demokracija. Naravno, ovo ne propovijedaju otvoreno. Umjesto toga propovijedaju navodno blagostanje koje će Unija pružiti svojim građanima. Kako se od svega ovoga obraniti? Pisac bez krzmanja odgovara na to. Treba se držati načela slobodnog društva. Samo zakon, demokracija i zdrav novac mogu nam osigurati mir u današnjem nemirnom svijetu.

Ovu knjigu trebao bi pročitati svaki hrvatski građanin pripremajući se za glasovanje o ulasku u Europsku uniju. Ne bude li tog glasovanja znat će zbog čega ga nije bilo i što mu je činiti. Jednostavno rečeno, ova knjiga širi naša društvena obzorja.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

Ova Knjiga pripada onima koje većina suvremenih javnih glasila svrstava u knjige »teorije urote«. Griješe li? Ja bih rekao griješe oni koji to uzmu zdravo za gotovo. Vlastodršcima je uvijek stalo do toga da skriju istinu. Zbog čega bismo im to dopustili?

Andreas von Büllow, njemački stručnjak za pitanja tajnih službi i ministar, hrabro se uhvatio u koštac s događajem koji je poslužio kao otponac za kasniji ratni pohod diljem svijeta. Usredotočenošću kirurga raščlanjuje događaje 11. rujna i pokazuje da bi sve moglo izgledati i drukčije nego što nam se nastoji prikazati. Čitajući njegovo izlaganje zapažamo da do nekih stvari i sami možemo doći samo ako se usudimo služiti svojom glavom. Zbilja, kako to da oni koji žele izazvati što veći pokolj biraju vrijeme kada je najmanje ljudi u zgradi, odnosno kada oni tek dolaze? Kako to da nekih skupina namještenika toga dana jednostavno nije bilo na svome radnom mjestu? Kako to da moćna američka zračna obrana nije djelovala već nakon minutu-dvije neovlaštena leta zrakoplova, a ne tek nakon koji sat? Kako to...? Pokušajmo sami dalje nastaviti.

Büllow ne donosi čvrste zaključke. Njih zacijelo nije tako lako ni donijeti. On samo navodi na razmišljanje sebe i druge. Nakon što je podrobno obradio događaj od 11. rujna pretpostavlja da bi se moglo raditi o djelu tajnih službi. Americi je bio potreban izgovor za nastavak odbacivanja normi međunarodnog prava. Ona je željela stvoriti tzv. »Novi svjetski poredak«. Prisjetila se kako je dopustila Pearl Harbour i iskoristila ga za ulazak u rat koji je završio pobjedom za nju. Hoće li i sada tako biti? Bush ne dvoumi i igra veliku igru za svjetsku prevlast. Mislimo li da je nemoguće da se za to žrtvuje 3.000 ljudi, pa i vlastitih? Povijest je dokazala da je sve moguće. Büllow nas podsjeća da je zahvaljujući protivljenju ratu u Vijetnamu američka i svjetska javnost saznala o djeliću onoga što su radile i rade američke tajne službe. A to je bilo tako prljavo i nedopustivo. Neka nas, dakle, Bog sačuva od samozvanih stvaratelja novoga svijeta.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. svibnja 2007., 21.00 – 21.45

U našem društvenom životu, naizgled niotkud, pojavljuju se neka nova lica i neki novi pothvati. Ne želimo ih, a oni ustrajno dobivaju sve širi i širi prostor. Slučajno? Ne!

Pisac uspješnice Stoljeće rata: angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak ponovno nam je podario izuzetnu knjigu. Iako stvarima prilazi sa znanstvene strane, u biti on razotkriva različita lica zla u današnjem svijetu. Tko imadne snage pročitati knjigu do kraja, počet će ako ništa drugo manje vjerovati lijepim i umilnim rečenicama raznoraznih svjetskih bogataša i moćnika.

Korijen nove svjetske opasnosti leži u nezasitnosti nekih ličnosti u američkom društvu. Zgrnuvši veliko bogatstvo i vlast žele još više. Zaklade Rockfeller, Ford, Gates..., tvrtke Monsanto, Dow Chemical, DuPont, Syngenta, Cargill, ADM... poput jahača apokalipse nastupaju na svjetskoj pozornici. Misle da su tvarna bogatstva na zemlji ograničena i da na njoj ima previše pučanstva. Zbog toga treba stvoriti zdrav soj ljudi koji će znati i moći kvalitetno živjeti. Naravno, uvijek će biti onih koji će vladati i onih koji će raditi. Ideologija koja u svemu tomu može pomoći jest eugenika, čiji je veliki pobornik bio i Hitler. Zbog toga je, između ostaloga, došlo do »procvata« biotehnologije, GMO-a, spolnog odgoja u školama. Biotehnologija zahvaća u temelje ljudskog postojanja, kuša već od samog trenutka ljudskog začeća njime manipulirati, GMO polagano truje ljude i tako smanjuje njihov broj, spolni odgoj u školama koji ne vodi brigu o ljudskim i vjerskim vrjednotama postupno razara ljudsku dušu i pretvara čovjeka u poslušnika i ovisnika. Ne tako davno stvoren je i program NSSM 200 kojemu je svrha smanjiti broj pučanstva u zemljama u razvoju, zemljama koje su bogate nekom bitnom sirovinom. Čak je proglašen prioritetom američke sigurnosti. On je ujedno jedna od podloga rata u Iraku. Pod plaštem demokracije svjetski pljačkaši se pokušavaju dokopati bogatih naftnih nalazišta. Da se ne bi dogodilo da netko od Iračana nešto kupi, oni se namjerno odvode u siromaštvo. Jedan je od načina taj da im se krati sijati domaću pšenicu što su činili tisućljećima. Umjesto nje zakonskim odredbama je utanačeno da siju GMO pšenicu. Ne samo da je štetna, već i njezino sjeme ne mogu ostaviti za sljedeće sijanje. Svake godine moraju kupovati novo. Ostvaruje se Kissingerova namisao: onaj tko želi upravljati kuglom zemaljskom mora posjedovati naftu, onaj tko želi upravljati ljudima mora posjedovati hranu. Jesu li nam sada jasniji pojmovi »novog svjetskog poretka« i »globalizacije«?

Premalo je ovo riječi da bismo tek zavirili u mnoštvo građe koju pisac donosi. Knjiga je dobro potkrijepljena dokazima tako da na nju ne možemo odmahnuti rukom proglašavajući je još jednom u nizu knjiga iz »teorije urote«. Na kraju ostaje pitanje: Hoće li uspjeti? Ne će ako kao društvo progledamo.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 4. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Papa Ivan Pavao II. na mnogo je načina obilježio svoje vrijeme. Dovoljno je samo spomenuti da je puk prilikom njegova ukopa uzvikivao »Svetac odmah«, a ljudi iz različitih staleža pripisivali mu veće ili manje zasluge za pad komunizma. Knjiga koja je pred nama potvrđuje i jedno i drugo. Ocrtava nam ličnost koja je bila veliki čovjek i veliki vjernik.

Ovi razgovori vođeni s Papom ustvari su svođenje računa na prijelazu u novo doba. Zadnje stoljeće prošlog tisućljeća bilo je ispunjeno mnogim povijesnim zlima. Razmahali su se kao nikada do tada: kolonijalizam je odlazio s pozornice i ustupio mjesto nacionalsocijalizmu, fašizmu, komunizmu i u najnovije vrijeme terorizmu. Obrati u političkoj i društvenoj stvarnosti čitavih naroda nizali su se kao na tekućoj vrpci. Svijet je upao u dramu razaranja i smrti. Vidici kao da su se zastrli. Papa je još doživio i pucanj, naboj koji je pogodio njegovo tijelo. Bio je to pokušaj zla narugati se dobru.

Duboko svjestan složenosti stanja u kojem se nalazi čitav svijet Papa iznosi filozofske, političke i slične razloge koji su doveli do toga. Staloženo razvija kršćanski pogled na čovjekovu zbilju i ne libi se prozvati zastranjenja u čovjekovom hodu ovom zemljom. Knjiga je zamišljena tako da su najprije izložene Papine misli općenito o zlu. Nakon toga dolazi njegov govor o slobodi i o odgovornosti. Mudro je potom stavljen govor o domovini, na kojeg se nadovezuje govor o Europi. Demokracija, njezine mogućnosti i opasnosti, poglavlje je koje savjetuje i upozorava. Kao svojevrstan zaključak služi razgovor o atentatu na Papu. Zanimljivo je spomenuti da je Papa oprostio svome atentatoru, ali se on još nije pokajao za ono što je učinio. Tek se pita u čemu je pogriješio pri izvedbi.

Ivan Pavao II., govoreći o zlu koje se izlilo, nikada iz vida ne gubi protegu dobra. On vjeruje da će ono pobijediti. Stoga ova knjiga djeluje kao lijek u današnja uzburkana vremena i treba je ne samo čitati, već i iščitavati.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Rat u BiH privukao je ratnike s različitih strana. Mlivončić istražuje one koji se nazivaju mudžahidi i nerijetko su pripadnici organizacije Al Qaida. Čini to iscrpno i s mnogim dokazima.

Knjigu je podijelio na dva dijela. U 1. dijelu nastoji raščlaniti ideju islamskog fundamentalizma i njegov jači utjecaj na BiH kroz zbivanja u prošlom ratu, a u 2. donosi dokumente tomu u prilog. Opremio ju je također bilješkama, literaturom te kazalom imena što doprinosi njezinoj ozbiljnosti i stručnosti.

Opisavši postanak, razvoj i fundamentalističku crtu bosanskog islama, Mlivončić prelazi na razglabanje pitanja pojave mudžahida u BiH. Onaj tko pozorno pročita knjigu stječe dojam da su tomu kumovali sljedeći čimbenici. Armija BiH bila je mala, neustrojena i trebao joj je svaki čovjek. S druge strane postojali su u bošnjačkom političkom i vojnom životu ličnosti koje su nastojale progurati islamski fundamentalizam. Stvorio se tako »domaćin« kojemu »goste« dovode Britanci, KOS, Iran, Al Qaida ili oni dolaze sami gonjeni idejom svetog muslimanskog ratnika, mudžahida. Iako su Bošnjaci zaratili s Hrvatima, mnogo toga se odvija preko hrvatskog ozemlja. Hrvatska država, nastojeći se oduprijeti velikosrpskom napadaču, čak snabdijeva oružjem Armiju BiH, liječi njezine ranjene pripadnike i udomljava stotine tisuća bošnjačkih prognanika. Naizgled, BiH je postala križište nerazumljivih silnica. No, to je izgleda i bila namjera onih koji su pokrenuli sami rat.

Šteta da autor nije malo više istražio ulogu Britanaca i KOS-a u dovođenju mudžahida. Na str. 251. jasno kaže da su im u kritičnim trenutcima u pomoć pritjecali britanski plaćenici u postrojbama UNPROFOR-a ili Britanci iz islamskih humanitarnih organizacija. Također bi trebalo istražiti zbog čega tužiteljstvo ICTY-a još nije za zločine optužilo nijednog mudžahida, iako postoje nedvojbeni dokazi u samoj knjizi o njihovim strašnim zločinima nad Hrvatima i Srbima u BiH. Zacijelo bi to iziskivalo knjigu u dva toma pa to pitanje ostaje zadatak za buduće autore o ovoj temi ili za autorov daljnji rad.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Nikada se još u povijesti nije dogodilo da je nad jednim pobjedničkim narodom postavljen sud koji će mu suditi i da je ono što je napravio nazvano »zločinačkim pothvatom«. A član tog pothvata je svatko onaj na koga upre prstom to sudište.

Iako matematičar i svjetski priznati znanstvenik, Pečarić se u novije vrijeme bavi publicistikom. Svjestan je da je njegov narod u opasnosti, da je za njim raspisana tjeralica. Unatoč tome prkosno viče: »Priznajem, Hrvat sam«.

Ovakav svoj stav izrekao je u različitim prigodama. Držao je predavanja, gostovao u javnim glasilima, pisao oglede, predstavljao knjige... Nije dopuštao da događaji prolaze mimo njega, unatoč tome što je svjestan teške, hrvatske šutnje. Sabrao je te različite tekstove u ovu knjigu i pokušao probuditi uspavanu većinu koja se dokazala u Domovinskom ratu, ali gubi u miru, jer još nije naučila neprestano »biti na lopti«.

Ako bismo htjeli uprijeti prstom u glavnu misao iz knjige, mislim da bi to mogla biti ova: »Dakle, i Gotovina i Kordić, jednako kao što je to prije pola stoljeća učinio kardinal Stepinac, odbacili su ponuđenu izdaju za spas vlastite glave.« (str. 186.) Polazeći s ovog stajališta upire prstom u »predsjednika-građanina«, razne nevladine udruge, odnarođene hrvatske intelektualce, novinare i njihovo staleško udruženje..., a s druge strane ukazuje na one koji znaju i hoće misliti svojom glavom, odnosno ne saginjati kralježnicu.

Knjiga, naznačismo, nije neko stručno djelo, već pregled jednoga društvenog rada. Ukazuje što pojedinac može uraditi u nepovoljnim okolnostima, samo ako se usudi. Podrazumijeva se da više takvih mogu »napraviti čuda«!

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Puno se tiska knjiga na ovoj kugli zemaljskoj, ali nam sve ne otvaraju poglede. Jedna je od takvih ova. Naizgled ništa osobito ne čini. Njezin se pisac samo usudio spoznati istinu i javno je izreći. No, upravo to nije uputno. Totalitarizam u svako povijesno vrijeme traži ropsku poslušnost. Mijenja se samo u načinu na koji to priopćuje.

Jedna od velikih laži suvremenog svijeta jest da je fašizam zlo u sebi, dok su zločini koje je počinio komunizam samo skretanje sa zacrtanog puta. S te točke gledišta komunističkih 100-injak milijuna ubijenih manje je od 25 milijuna koje je ubio »fašizam«, ako je uopće uputno uspoređivati broj žrtava. Isto tako, koja je razlika između ukrajinskog djeteta nasilu umorenog glađu za vrijeme komunizma i židovskog djeteta nasilu umorenog u »fašističkom« koncentracijskom logoru? Ako ćemo opet o brojkama, Ukrajinaca je zbog Staljina umrlo 7 milijuna, a Židova zbog Hitlera 6 milijuna. Tu je opet namjerna zbrka s pojmovima. Hitler i njegovi nisu bili fašisti, oni su bili nacionalsocijalisti ili skraćeno nacisti. Mussolini je započeo fašizam htijući obnoviti staru rimsku slavu. Međutim, za misao koja se voli nazivati lijevom pojam »fašizam« puno je prikladniji od »nacionalsocijalizma«. Ne tjera ljude na razmišljanje »a koja je to razlika između nacionalnog socijalizma i onog internacionalnog«? Hitler je htio uništiti jednu naciju, Židove, da bi očistio svoju, internacionalni komunizam, da bi očistio čitav svijet, želi uništiti jednu klasu: buržoaziju. Da utvrdimo, zbog čega bi jedan bio potpuno zlo, a drugi skretanje s puta koji je u sebi dobar?

Alain de Benoist u razmatranje uvodi još jednu stranu: globalizam. Pojam koji ih sve troje povezuje jest totalitarizam. Nisu mu odoljeli ni tzv. demokratski pobjednici. Sjetimo se Dresdena i drugih njemačkih gradova nakon II. svj. rata kada Britanci bez ikakva razloga ubijaju stotine tisuća civila po Njemačkoj, ili Hirošime i Nagasakija, kad Amerikanci bacaju atomske bombe i ubijaju također stotine tisuća nevinih civila u Japanu. O suvremenim primjerima ne ćemo, ta svaki su nam dan pred očima.

Istina nije samo ono što nam kažu razvikana javna glasila. Ona se nalazi i u knjigama koje teško pronalazimo na policama naših knjižara. Ali kada ih pronađemo, s užitkom ih pročitamo.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 10. rujna 2007., 21.00 – 21.45

Oni koji redovno prate tv ili suvremena javna glasila lakše će razumjeti ovu knjigu. Nastala na temelju BBC-ova filma, zadržala je filmsku strukturu. Priča nam o Isusu koji je bio zagonetka kako za svoje sunarodnjake tako za sve ljude do sada.

Radnju pratimo na tri razine. Prva je temeljna priča. Ona se odmotava od upita što je ono bitno u Isusovu naviještanju i djelovanju? Pisac odgovara da su to čudesa. Druga razina raznorazni su umetci koji nam objašnjavaju neki bitan pojam spomenut u glavnom tekstu. Na kraju svega dolazi treća razina, a to su predivne slike mjesta kojima je hodio Isus, rekonstrukcija događaja, dopuna objašnjenju spomenutih pojmova. Mora se priznati da radnja tipično filmski ide prema svome koncu.

Nakon jedne ovakve knjige čitatelj se neizostavno upita što se njome htjelo reći. Iako se pisac ne želi izričito očitovati je li Isus Bog ili ne, odnosno je li ono što je govorio o sebi, može se lagano primijetiti da on nije nimalo protiv njegova božanstva, dapače! Čovjeku koji pripada Zapadu i koji je naučio samo razumski shvaćati stvari, pisac donoseći prigovore Isusu, korak po korak razjašnjava da ti prigovori ne stoje ma koliko na prvi pogled izgledali razumski utemeljeni. Ovime čitatelja nije doveo do stava vjere ili molitve, on mu je samo odškrinuo vrata prema tim stvarnostima. I u tome je najveća vrijednost ove knjige. Zbog toga će se prevariti svatko onaj tko je zbog izostanka čistog religioznog govora odbaci već na samom početku čitanja. Mogli bismo ovo izreći i malo drukčije. Načinom pisanja današnjih javnih glasila iznesena je jedna istina pa tko voli neka izvoli. Naravno da se temi moglo prići i s druge točke motrišta, one niječne, koja na temelju nadriučenosti olako odbacuje onostranost. No, Na prijelazu u dvadeset i prvo stoljeće kršćanstvo je najbrojnija religija na svijetu, s više od dvije milijarde sljedbenika. (str. 159.) Razuman čovjek ne ide tako lako protiv te stvarnosti!

Vrijedi pročitati ovu knjigu. Teolozi naravno imaju što reći na temu jesu li čudesa ono najbitnije u Isusovu naučavanju i djelovanju. Čitatelj će zapamtiti da je Isus Bog i čovjek te to ponijeti u svoj daljnji život.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. rujna 2007., 20.30 – 21.15

Kad se 1992. pojavio Filipovićev Dnevnik smrti bio je to događaj. Njegove fotografije i ono nešto teksta uz njih govorili su nam da smo na pravoj strani, da će dobro pobijediti unatoč svemu. Sada se ponovno pojavio Dnevnik smrti, ali s puno više teksta i s puno manje fotografija. Filipović kaže: u punoj inačici. Prije to nije smio objaviti zbog svoje i sigurnosti drugih.

Može nam se danas učiniti prenaglašenom ova opreznost. No, Filipović kao da se pita jesu li zaista prošli oni razlozi s početka devedesetih? Knjiga živo izvješćuje o svemu. Spomenimo neke stvari kojih se ona dotiče, a nama danas savjetuju da ih zaboravimo u ime Zapadnog Balkana. Hrvatska je mučki napadnuta. Razoružana pokušava preživjeti na mnogim bojišnicama. Tamo gdje ih nema, kao npr. u Zagrebu, djeluju snajperisti iz susjedstva. Njihova djelatnost se pojačava opkoljavanjem vojarni. Dok zrakoplovi paraju nebo, a naselja su utonula u zamračenje, izdajnička svjetla označavaju što bi trebalo tući. Stipe Mesić izjavljuje da je Kosovo unutarnja stvar Srbije, zbog čega naglo splašnjava albanska podrška. Mnogo dubrovačkih gospara leži po skloništima žaleći se na rat i čekajući da ih netko drugi oslobodi. Izaslanici tzv. Međunarodne zajednice krstare Hrvatskom, dok im prognani pričaju o sebi i pokazuju im slike svoga progonstva, kao da se to njih nešto tiče. Carinik u Sloveniji zanovijeta i nema srca za ono što se događa malo južnije. Dječak na crpki za gorivo umjesto novca za oprano staklo pita metak, jer on je iz Vukovara. Ima toga još.

Ovaj dnevnik opisuje tek jednu godinu rata, onu 1991., ali daje njegovu zaokruženu sliku. Sve što se trebalo dogoditi dogodilo se tada, ostalo je samo razrada. Tko želi saznati pravu istinu o tom ratu treba pročitati ovu knjigu. Ovdje nema intelektualnog dovijanja kako prikazati pojedine događaje, autor je sve sam doživio na vlastitoj koži i to opisuje jednostavnim, razumljivim rečenicama. Nije čudno da su ga »oni« uočili odmah na samom početku. Kao vjerni sluge bivšeg režima, a sada naizgled prišli nositeljima novog društvenog uređenja, u njegov policijski dosje ubacili su da je uhoda, naoružan i opasan te ga stoga treba ubiti. U ona ratna vremena to mu se umalo i dogodilo, kao i nekim drugima. »Oni« su uredno obavljali svoj posao. Gdje su danas? Nisu mogli nestati, ostali su tu negdje među nama, kaže autor, želeći nam time objasniti zbog čega nam se još događaju mnoge naizgled protuslovne stvari. Ipak, unatoč njima i unatoč svemu, ova knjiga odaje nadu, budući da odiše prkosom i željom opstati svoj na svome. A to je onaj naboj iz domovinskih ratnih godina koji nitko nije uspio pobijediti.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. siječnja 2008., 20.30 – 21.15

Engleskim političarima, kao i njihovim javnim glasilima, usta su puna demokracije, ljudskih prava. A onda ih pokosi podnaslov jedne ovakve knjige: Kako Velika Britanija tajno krši ljudska prava. Pisac nije »neprijatelj sa strane«, nego jedan iz njihove sredine. Samo za one neupućenije sadržaj knjige je sablažnjiv, za one druge je potvrda njihova davno uobličena mišljenja.

Na temelju dokumenata pribavljenih na razne načine Curtis opisuje jad i bijedu engleskog političkog establishmenta. Nije bilo lagano doći do tih dokumenata. Englezi ostavljaju oznaku tajnosti čak i na nekim dokumentima koji su prošli zakonski rok od 30 godina. Očito, mnogo toga imaju za tajiti. Prisjetimo se ovdje da još nisu otvorili ni pismohrane o Bleiburgu, a toliko je godina prošlo.

U temelju engleske politike je laž, kako prije tako i danas. Pisac to dokazuje mnogobrojnim činjenicama. Podstrekač im je pohlepa za tuđim bogatstvom. Nekada su se u tu svrhu služili kolonijama, danas to čine puno skrivenije. Ne predstavlja im nikakvu poteškoću pobiti desetke tisuća ljudi, čak i milijune. Curtis navodi koliko su ih sami ubili, koliko su skrivili, odnosno potakli i omogućili, da ih netko drugi pobije, a tu su i oni koji su stradali zbog njihova nedjelovanja. Omiljeni izričaj im je »krivnja obiju strana«. Javna glasila, prednjači BBC, uredno o svemu šute, čak i onda kada se političari bjelodano zateknu u laži, kao što je bio slučaj s Irakom. Javno mnijenje tek ih je neznatno u tome omelo. Zbog zataškavanja obično bi se probudilo tek tada kada bi sve bilo gotovo.

»Unpeople«, kako na engleskom glasi naziv knjige, nije piščeva izmišljotina. Tvorci tog izraza su bezimeni britanski moćni dužnosnici koji njime žele označiti narode bez prava na život i na nacionalnu državu. Nije teško prepoznati, iz svega što se dogodilo i događa, da tako misle i o hrvatskom narodu. Nekada kao dio spomenutog sustava, a danas kao pokajnik, Curtis promiče istinu o ovim strahotama i pomaže ljudima progledati. Što ih bude više, ovakva pogubna britanska politika imat će manje izgleda.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 10. ožujka 2008., 13.15 – 13.45

U ona vremena kada mnogi nisu htjeli pomoći Hrvatskoj, pomogli su joj njezini sinovi. Bili su to oni koje su ponekada majke pitale zašto baš oni moraju ići prvi, a oni taj upit nikako nisu uspijevali razumjeti. Jedan od takvih je Denis Zibar – Gibo. Borio se čitav Domovinski rat, a većinu je tog vremena proveo kao izvidnik. Ostavio je pečat u profesionalnoj gardijskoj brigadi Gromovi. Ali, ostavio ga je poglavito u Oluji. Željno ju je čekao, kao i mnogi drugi, te krenuo u nju kao iskusan ratnik koji zna na što sve može naići. O svemu tome napisao je ovu dojmljivu knjigu.

Gibo nije pisac i u ovoj knjizi ne treba tražiti književnost. Ona pruža istinite i do boli duboke zabilješke o ljubavi prema svojoj domovini. Kucnuo je čas njezina oslobođenja. Gibini djed i baka već su platili glavom pripadnost svome narodu: zapalili su ih na zauzetom području. Unatoč dubini boli, Gibo ne mrzi protivničku stranu. On samo hoće mir i slobodu. Isto čine i njegovi zapovjednici pa im prije kretanja u borbu u ruke daju kratke upute Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Ta mala knjižica razlikuje ih od onih s druge strane koji su nemilosrdno rušili sve pred sobom. Iskušenja u borbi je mnogo. Najveće je svakako ono kada ti pogiba prijatelj s kojim si odrastao, a ti si onaj tko je izdao zapovijed. Izgriza pitanje jesi li bio u pravu. Međutim, život ide dalje i nema mjesta nikakvu predanju.

Knjiga završava neobično, iako za jednog ratnika očekivano. Postrojba se nakon uspješno dovršenog posla u Oluji vraća u vojarnu. Umjesto predaha, najavljen je novi zadatak. Vukovar je još pod tuđom čizmom. Svi potrebni planovi za napad nalaze se na stolu. Žena shvaća poziv domovine, dok dijete slatko spava ne brinući se ni za što. Ratnik je spreman za pokret.

Hrvatsko čitateljstvo žudi još više ovakvih knjiga, kao i govora o njima. Dosta je onih koji u ime nekih viših ciljeva, ustvari za svoje osobne probitke, govore o smušenjacima koji su zreli za zatvor. Da su bili s Gibom, a ne negdje u debeloj hladovini, bolje bi pazili na svoje riječi. Neka je Gibi hvala, a nama neka je užitak u čitanju ove knjige.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. travnja 2008., 13.15 – 13.45

Kad je nastao UN, bio je to povijesni događaj. Temelji mu, baš kao i EU, sežu u kršćansku namisao o dostojanstvu svake ljudske osobe. No, i u jednom i u drugom slučaju dogodilo se da oni koji se vole nazivati »lijevima«, iako to ništa ne znači osim možda lijevog razbojnika na križu, pomute dobru namisao. Prije više desetljeća ponovio je to Antonio Gramschi, ako ga se još netko sjeća.

UN danas više ne predstavlja ono što je nekada bio. Michel Schooyans, katolički publicist, bez dlake na jeziku govori o onome što se trenutno događa. A i sam podnaslov nedvosmisleno upire prstom: Prema novoj svjetskoj vladi. Rečeno drugim riječima, kao čovječanstvo idemo od jednog despotizma do drugoga. Nekada je bio sirov, danas se provodi u rukavicama, nježno, kako to samo znaju birokrati UN-a. Da bi postigli svoje namisli, neprestano promiču stav da čovjek više nije u središtu svijeta i vremena. Pobožanstvenjuje se priroda, a čovjek umjesto osobe postaje pojedinac koji je više ili manje koristan, u neprestanoj trci za užitcima. Istina se više ne prepoznaje, nego se o njoj pregovara i traži se konsenzus. Na ovaj način stvaraju se tzv. nova prava. Ona su odraz starog mišljenja holizma koje zastupa da je sve u svemu. Čovjek mora prihvatiti stegu ekosustava koji ga nadilazi. Ne postoji više muško i žensko, nego postoji rod kao dio nastojanja da se čovjeka deprogramira i reprogramira. Zbog toga treba uništiti obitelj, između ostaloga dodjeljivanjem njezinih atributa homoseksualnim i lezbijskim zajednicama. Ostalo je još razoriti države i svesti ih na satelite koji se okreću oko jedne jedine superdržave na globalnoj razini. A da bi nam bilo dobro, tako govore neke agencije UN-a, treba smanjiti broj Crnih, Žutih, Latinoamerikanaca, siromaha...

Zahvaljujući javnim glasilima koja nas svakim danom kljukaju hranom iz ove kuhinje, ovakvi napori UN-a prolaze šutke u našoj sredini. No, uvijek se nađe hrabrih ljudi koji misle svojom glavom. Oni su zalog da ovakvi pokušaji ne će uspjeti i da će ostati samo pokušaji.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 5. svibnja 2008., 13.15 – 13.45

Negdje tijekom prijeloma izgubila se godina izdanja ovog djela, ali iz donesenog se vidi da je to 2005. ili neka do sada. Nu, nije to toliko ni važno, važnije je što i kako ova knjiga govori. Bilo ih je i bolje opremljenih, pa ipak nisu izrekle ono što su trebale izreći.

Pisac nije pisac po svome znanju, nego ga je potreba, da ostavi zabilježeno što je proživio, natjerala na pisanje ovog djela. To su ulazna vrata koja će nas odvesti u pravom pravcu. Pokazat će nam kako se to devedesetih godina prošlog stoljeća branilo Domovinu. Susrest ćemo čovjeka koji je nekada predavao marksizam i za kojeg su nadobudni držali da će zbrisati prvom prilikom. Međutim, dogodilo se suprotno. Oni koji su umjesto njega pobjegli, neka o tome razmišljaju dok ih djeca budu pitala gdje su bili u ta zlosretna vremena.

Dok listamo ono što je profesor Župić napisao, pred nama se otvara tajna bitke za jug Hrvatske, odnosno bitke za Dubrovnik. Nitko nije pošteđen, ni neprijatelj ni hrvatska strana. Ne će se zacijelo svi složiti s piščevim ocjenama, ali on ima pravo na njih, budući da ih je izricao srcem, kako knjiga svjedoči. Unatoč tomu što opisuje vojničke događaje, prikazao je događaje s nevojničke, ljudske strane, ako tako možemo reći. Žao mu je i svojih i protivnika. Čak neke i spašava, iako se za ono što su radili u ratu redovito gubi glava. Sve je ispričao kao neku dugu, nezavršenu priču. Očito je samo zapisivao događaje, a onda ih naknadno opremio naslovima. Zbog toga i nema kazala, priča teče i nagoni nas čitati, čitati. Žao nam onih koji su poginuli, a tako nam je drago da je Domovina oslobođena. Na kraju sa zanimanjem pogledamo i nekoliko donesenih fotografija.

Vjerujem da je ova knjiga dug poginulim suborcima, a ne isprazna želja hvaliti se svojim podvizima. Gori poput svijeće koja ne sagorijeva i sjeća nas ljudi čiji život bijaše zalog da mi danas živimo u slobodi. Najmanje što u ovom trenutku možemo reći jest: hvala im.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 26. svibnja 2008., 13.15 – 13.45

Nakon knjige Ponoćne misli bilo je za očekivati da će Tomac uskoro objelodaniti nešto slično. Ovom knjigom to je i učinio. Iako i dalje propitkuje svoje postojanje na ovom svijetu, njegove misli više nisu ponoćne, one su sada pročišćene i odišu danjim svjetlom.

Nekada je bio komunist i bezbožnik, danas je domoljub i vjernik. U ovoj svojoj javnoj ispovijedi kaže da je taj put vjerojatno prošao zbog toga što je oduvijek tražio dobro, ali nije uvijek išao pravim stazama, znao je povjerovati lažnim idealima i lažnim zvijezdama vodiljama. Nakon duhovnog prosvjetljenja u zrelim godinama života shvatio je kamo se treba zaputiti. Da se ne izgubi na svim ovim putovima, pomoglo mu je to što se nikada nije odrekao ćudoređa. Odavao se humanizmu i preko njega stigao do Boga.

Tomac u ovoj svojoj knjizi ne govori samo o sebi. Dosta je prostora posvetio i svijetu u kojem živi, pa i određenim ličnostima. O titoizmu danas kaže da je to bila velika prijevara, laž i zabluda, duhovno i društveno zlo. Komunizam i globalizam svojevrsne su ateističke para-religije. Prva od njih je opaka ideologija koja ispire mozak i vodi čovječanstvo u povijesnu katastrofu. Druga je na novi način upakirala sadržaj one prve i nastavlja prijetiti slobodi čovjeka stvaranjem totalitarnog društva. Europsku uniju gleda kao superjugoslaviju. Pokušava odgovoriti na pitanja kako očuvati naš nacionalni i katolički identitet, naše dostojanstvo i ponos ter kako se oduprijeti stvaranju nove UDB-e (Udruženih Država Balkana). I još je puno pitanja koja je načeo i koja su i te kako važna. Sve je protkao i mislima drugih ljudi koji su se usudili razmišljati.

Ova je njegova knjiga uz to što je ispovijed, obračun i revizija, svjetonazorsko očitovanje i društveno promišljanje. Obrat se dogodio kada je shvatio da bit vjere nije u pokornosti, nego da je ona Božji dar. Zaključio je da je religiozan čovjek slobodan čovjek. A to je, kaže, tražio čitavog svog života. Pa, neka mu je sretan ovaj novi hod.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 23. lipnja 2008., 13.15 – 13.45

U isto vrijeme dok jedni uživaju u jakosti Zapada, drugi govore o njegovoj mogućoj propasti. Protuslovno je da obje strane imaju pravo.

Još nikada u povijesti nije postojala jedna ovakva uljudba kakav je današnji Zapad. Blagostanje je preplavilo veliki broj njegovih stanovnika, ne ratuje se, poštiva se sloboda drugih, ljudska prava jednostavno su visoko na ljestvici vrijednosti. Nu, u isto vrijeme taj Zapad hrli prema svome samouništenju. Događa se to zbog toga što zaboravlja namisli ili čimbenike svoga uspjeha. Prema autorima to su: kršćanstvo, optimizam, znanost, gospodarski rast, liberalizam i individualizam. Zapad ih ne čuva, nego dopušta da izumire pouzdan, odgovoran pojedinac koji sam sebe usavršava. Navedimo nekoliko rečenica autora koje sve kažu. »Umjesto vjere imamo agnosticizam i relativizam. Umjesto optimizma imamo fatalizam. Umjesto vjere u napredak imamo sumnju. Umjesto snova imamo noćne more. Umjesto štednje i odgođenog zadovoljstva imamo potrošnju. Umjesto odgovornosti prema drugima imamo velik broj onih koji se osjećaju kao žrtve i još veći broj onih koji imaju neodoljiv poriv da misle samo na sebe. Umjesto idealizma imamo cinizam. Umjesto mudrosti imamo stručnjake. Umjesto kulture imamo supkulture. Umjesto ozbiljnosti imamo trivijalnost i prepuštanje uživanju. Umjesto mučno stečenog iskustva imamo plitkost. Umjesto očajavanja depresiju. Umjesto vjerodostojnih uzora imamo šuplje slavne ličnosti. Umjesto autoriteta ili konsenzusa imamo neslaganje. Umjesto zajedništva imamo fragmentiranost.« Podrazumijeva se da autori zastupaju vraćanje spomenutim vrijednostima.

Knjiga je pisana pitko i zanimljivo. Potaći će čitatelja na razmišljanje. Svoje stavove autori nastoje potkrijepiti činjenicama i zaključcima, a ne nabacuju se smicalicama. Vjeruju u Zapad i želja im je osvijestiti što više ljudi na njegovu očuvanju. Mi bismo dodali da se treba vratiti i pravim korijenima, ali to nije tema ove knjige.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 14. srpnja 2008., 13.15 – 13.45

Otkad pobijedismo u Domovinskom ratu, uši su mi probile priče o novinarskoj, književnoj, umjetničkoj i inoj nezavisnosti. Gdje su samo takvi bili dok je žario i palio duh »ljubičice bijele«?! Nisu bili daleko, bili su s njim. A dok se ratovalo? Tko spomenu podrum?

Ipak, s užitkom pročitah zbirku ogleda pisca kojeg u predgovoru nazvaše nezavisnim, kao i u malobrojnim tekstovima o njegovoj knjizi. U žižu javnosti uđe preko Hrvatskog lista, novina koje gaje duh devedesetih. I on i one nastoje biti slobodni i nezavisni pa makar nekada i pretjerali u svojim ocjenama. Mogli bismo reći da su slobodni u svojoj nezavisnosti ili nezavisni u svojoj slobodi.

Pešorda, čovjek o kojem govorimo, dotiče se mnogih tema. Nu, uvijek je to na crti koja poštuje svoje i tuđe. Čak i kad se podruguje, on ostaje na visini i čovjek ga se ne stidi čitati. Kao vrstan intelektualac prati protjecanje vremena u svojoj sredini i o tome razmišlja. Započinje raščlanjivanjem naših javnih glasila, koja zapravo nisu naša, nego su kolonizatorska. Razmatra odnos križa i interneta. Ne boji se izreći jasnu riječ o generalu Anti Gotovini i njegovim hvatačima. Tu je i prosudba jugoslavenstva koje nikako da ode u povijesne magle. Ne prelazi olako preko premještanja Zida boli u Zagrebu. Prati i određene pojave u suvremenoj umjetnosti i ruga im se. Gleda sliku s Kninske tvrđave iz slavnih dana i pita se što je od svega ostalo. Ne smije se žrtvi, nego je cijeni. Odbacuje društvenu bešćutnost na zlo. Govori o nekim našim političarima i novinarima. Hajde da ovdje stanemo. Recimo samo još da završava opisivanjem obračuna na novoj hrvatskoj književnoj ljevici.

Kao i mnogo toga dobroga, Pešordina se knjiga uporno gura u zaborav. Neki drugi, ljeviji, zavisniji i neslobodniji dečki su u modi ili bi to htjeli biti. Što god učinili uvijek će biti Pešordi, upaljenih svjetiljki dok gacamo kroz tminu.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 21. srpnja 2008., 13.15 – 13.45

Što ima zajedničko kozačko koplje u I. svj. ratu, nezaposlenost u Hrvatskoj nakon njega, odvod u jednoj špilji? Mnogo toga! Kozačko koplje na ruskoj bojišnici promašilo je srce mladog Josipa Broza za nekoliko centimetara, nezaposlenost ga je uz još neke druge stvari gurnula prema profesionalnim revolucionarima, kroz odvod pećine u Drvaru pobjegao je u bosanske šume i dalje prema Bariju u Italiji. K tomu, u sve su se još umiješali Englezi i nasta »projekt Tito.«

Žarko Petan, glasoviti slovenski komediograf, satiričar i humorist, zarana je okusio kakvim to silama služi »obožavani vođa«. Kao mladića jugoslavenske su ga vojne vlasti strpale u zatvor optuživši ga da je izvrgavao ruglu jugoslavenskog predsjednika i maršala. Uspio je dokazati nevinost nakon godinu i pol dana. Baveći se mišlju napisati diktatorov životopis, ali ne na uobičajeni način, pala mu je na pamet negdašnja optužba: operetni maršal. Žanr je pronađen i pisanje je moglo početi.

Titov lik je dobro psihološki raščlanjen. Petan ga prikazuje kao diktatora iza kojeg se vuku krvavi tragovi, ali on nije mrzovoljan poput većine, već veseo i lukav. Za sebe je ostavio ono u čemu se moglo uživati: žene, bogatstvo, moć. Suradnicima je podijelio obveze: marksizam je prepustio Bakariću, radničku klasu Kardelju, neprijatelje Rankoviću. Od naroda nije ništa uzimao, on je njemu sve sam donosio. Izvana dragovoljno, a u duši... Mislio je Tito i na nju. U mladosti je bio ministrant ter osjećaj religioznoga nikada nije do kraja potisnuo iz svoje ličnosti. Nisu to mogli ni drugi. Petan svjedoči da se pred smrt ispovjedio čak i jedan okorjeli Jakov Blažević. Kad je Tito nakon života, koji nije proveo kao krojač ili konobar kako je na početku priželjkivao, spoznao da dolazi kraj, odlučio je potražiti svećenika. Bio je to Franček Križnik. Najprije ga osiguranje nije htjelo pustiti, ali nakon opetovanog Titova zahtjeva morali su to učiniti. Dugo su razgovarali. Nu, već u ožujku te 1980. svećenik pogiba u nerazjašnjenoj prometnoj nesreći koju je izazvao neki kamion. Diktator je, svjesno ili nesvjesno, sa sobom povukao još jednu žrtvu.

Knjiga jest zabavna, ali nipošto nije neozbiljna. Sve je zasnovano na činjenicama. Petan je ogolio jedan tabu i dao simboličnu zadovoljštinu nebrojenim žrtvama nemilosrdnog diktatora i njegova režima.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45