Giovanni Sale, Stati islamici e minoranze cristiane, Jaca book, Milano, 2008.

Islam duboko obilježava naše trenutno vrijeme, kako religiozno tako i društveno. Jedni ga prigrljuju, drugi ratuju u njegovo ime, treći ga nastoje uvesti u našu svakidašnjicu. A samodopadni Zapad tek se trgne kada budu negdje ugroženi njegovi sebični probitci. I ne misli pritom mnogo na međunarodno pravo. Nakon toga opet sve ide po starom.

Giovanni Sale zaista je poučno i pregledno ispričao priču o islamu, Zapadu i kršćanstvu. Na žalost njegova knjiga još nije prevedena na hrvatski jezik i ne znam da na njemu postoji nešto slično. A bilo bi nam itekako potrebno. Glede islama živimo u zgusnutijem svijetu nego Talijani.

Jedanaest poglavlja knjige ujedno je jedanaest žarišnih točaka. Tako pisac najprije počinje s Otomanskim carstvom i suvremenom Turskom. Očito u njoj vidi najveći suživot između kršćanstva i islama, iako je i to daleko od idealnoga. Nakon toga reda poglede na ostale zemlje u kojima islam igra važnu ulogu: Saudijsku Arabiju, Iran, Pakistan, Afganistan, Sudan i Irak. Dotiče se i društvene i religiozne povijesti tih zemalja. Ne zaboravlja ni zemljopisno složena područja: Zapadnu Afriku i Magreb. Zadnje poglavlje, ujedno je i zaključak. Pisac pobliže razmatra suživot kršćana, muslimana i Židova na Sredozemlju. Je li to odgovor na trenutne izazove? Sale posljednje rečenice piše o novom suživotu u Italiji. Međutim ne piše o novom suživotu u različitim islamskim zemljama. Tamo je kršćana svakim danom sve manje. A htio bi pisati. Zbog toga na jednom mjestu kaže da Zapad ne želi zaštititi prava ugroženih kršćana. Važnije mu je gorivo koje kupuje kod različitih islamskih zemalja. Nu, kada netko na Zapadu nacrta karikaturu proroka Muhameda ili učini nešto slično to ne pada na teret probitaka Zapada, već se odrazuje na kršćane u islamskim zemljama. Plaćaju cijenu tuđih grijeha i odlaze u bijeli svijet. Tako korak po korak nestaju različite kršćanske manjine u islamskom svijetu i on postaje jednolik. A multikulturalnost, a ljudska prava, a... Zapad će još jedanput ironično zijevnuti.

Islamski svijet trenutno očito prolazi kroz ono kroz što je kršćanstvo već prošlo. Nisu još shvatili Isusove riječi o davanju Bogu božjega i caru carevoga. Jedanput će i do toga doći, samo nas tada vjerojatno ne će biti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 19. travnja 2010., 13.15 – 13.45

Dennis Gira, S onu stranu tolerancije. Susret religija, AGM, Zagreb, 2008.

Susret religija danas je življi nego ikada prije u povijesti. Dosta je tome kumovala globalizacija koja nas zahvaća htjeli to ili ne. Gledano s katoličke strane kako se odigrava taj susret? Lijepo o tome govori Dennis Gira. Otvorio je svoju dušu i pokušao nam prenijeti nova saznanja.

Sadržaj knjige temelji se na enciklici Nostra aetate i na Međureligijskom skupu 25. - 28. listopada 1999. u Rimu. Razmišljajući tih dana o sebi i o drugome predstavnici različitih religija, njih preko 200, uspjeli su staviti na papir ono što misle »da religije mogu ponuditi svijetu: model "uzajamnog prihvaćanja, poštivanja istine i ljubavi, koji bi mogao postati normom za odnose na društvenoj i političkoj razini među narodima."« (str. 15.)

Pojam »tolerancija« bio je ključan za drukčije postavljanje odnosa. Onako kako se tolerancija do tada zamišljala, ona nije ujedno značila da je netko voljen, shvaćen, cijenjen zbog onoga što jest i čime može doprinijeti društvu u kojem živi. Zbog toga u nju treba ugraditi i stav da se moramo truditi razumjeti drugoga, učiti od njega i s njim dijeliti svoja saznanja. Tek nakon toga dolazi do susreta koji je bitan za novo oblikovanje svijeta. Međutim, ovdje nastaje opasnost da se »utopimo« u drugoga. Gira to šire raščlanjuje. Najprije govori o vrijednostima različitih religija, a onda o kršćanskom pogledu na njih. Nakon toga razlaže posebnost kršćanske vjere. Čvrstog je uvjerenja da su kršćani pozvani na međureligijski dijalog. Svjestan opasnosti u koju bi se moglo doći, u zaključku govori da je u dijalogu, a i općenito u životu, potrebna čvrsta vjera, korjenita otvorenost obraćenju i čvrsto pouzdanje u Boga.

Gira je svakako napisao zanimljivo djelo. Još su mnoge nepoznanice na putu susretanja s drugim religijama. A tu je i velika opasnost, makar i nesvjesno, doprinijeti oživotvorenju namisli da se stvori svjetska religija koja će u sebi objedinjavati sve do sada poznate religije. Zbog toga ne treba ni u što srljati, nego razborito ići naprijed. Volio bih da je Gira ovakvo razmišljanje malo više uključio u svoje namisli. Sve u svemu, vrijedi ga pročitati, ali kritički.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 18. siječnja 2010., 13.15 – 13.45

Ramón Lucas Lucas, Bioetika za svakoga, Verbum, Split, 2007.

Svakodnevno smo zasipani mnoštvom vijesti s područja bioetike. Čovjek bi rekao da se odgovorno pristupa toj temi. Nažalost nije. Javna glasila obično nameću površnost da bi se progurali neki posebni pogledi i vrijednosti.
           Ramón Lucas Lucas, profesor na Gregoriani u Rimu, polazi drugim putem. Pišući o bioetici uvodi nas na kratak, zanimljiv i često šaljiv način u ono što je bitno u njoj. Time u nama pobuđuje odgovornost i dobre zaključke.
           Glavne teme, kojih se u ovoj knjizi dotiče, jesu sljedeće. Kad govori o ljudskoj prokreaciji onda obrađuje ljudsku spolnost, prirodnu prokreaciju, umjetnu oplodnju, prirodno reguliranje plodnosti, kontracepciju, sterilizaciju. S područja ljudske genetike dotiče se ljudskog genoma, biotehnologije, genske terapije, kloniranja i matičnih stanica. Tu je i govor o embriju: ljudski embrij, abortus, prenatalna dijagnoza, zahvati na ljudskim embrijima. A iz života u terminalnoj fazi obrađuje bol i eutanaziju, terapijsku upornost, palijativno liječenje, cerebralnu smrt i presađivanje organa. Sve u svemu, teme su to kojih se ne bi postidjeli ni golemi stručni priručnici.
           Ono »za svakoga« u naslovu knjige opravdalo je svoje značenje. Ovu knjigu u ruke mogu uzeti i potpune neznalice, kao i studenti i profesori. Svima će odgovoriti na pitanje zbog čega treba biti oprezan pred tajnom života i ne igrati se njome sviješću hladnog stručnjaka ili znanstvenika. Mnogo toga je danas tehnički moguće izvesti, samo je pitanje je li to ujedno i ćudoredno dopušteno.
           Pročitavši ovu knjigu vjernici će se još više utvrditi u svome uvjerenju, a oni drugi će najvjerojatnije početi malo drukčije razmišljati, ako je ne bace u kut prije dovršetka čitanja. Ipak, nitko ne može ostati ravnodušan pred ovim temama.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. rujna 2009., 13.15 – 13.45

Marko Semren, Život i smrt iz vjere. Svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2009.

Franjevci su u Bosnu i Hercegovinu došli vrlo rano. Još krajem 13. st., odnosno na samom početku Franjevačkog reda. Uspješno su suzbijali krivovjerje, a onda je turska najezda preokrenula povijest. Trebalo je ostati pod čizmom zavojevača. Mnogi su samostani u Bosni razrušeni, a u Hercegovini svi. Glava se lagano gubila, iako fratri toga nisu bili pošteđeni ni nakon oslobađanja od Turaka, posebno u komunističko vrijeme.
           Fra Marko Semren odvažno prilazi ovim burnim povijesnim događajima i kuša iz zaborava otrgnuti spomen na mnoge mučenike katoličke vjere. Čini to tako da ih je poredao kalendarski. Ima to svojih prednosti, ali i nedostataka. Teško je, naime, pratiti što se događalo u jednom, a što u drugom vremenu. Nedostajalo mu je povijesnih vrela, posebno iz predturskog i turskog vremena. Nadoknađuje to ozbiljnošću pristupa temi i bilježenju svih značajnijih podataka.
           Kad govori o onima koji su dali život za katoličku vjeru kao članovi provincije Bosne Srebrene, pisac ih svrstava u tri skupine. Na prvom su mjestu oni koji su umrli mučeničkom smrću. Na drugom su mjestu tzv. ispovjedaoci. Oni su umrli zbog posljedica progona, zbog zaraze nekom bolešću dok su dvorili bolesnike i sl. Na trećem su mjestu, pak, tzv. stradalnici. Za njih nema dovoljno podataka da ih se svrsta u prvu ili drugu skupinu, ali se zna da su stradali zbog svoje katoličke vjere.
           Vrijednosti djela svakako doprinosi i opširna bibliografija, kao i kazalo osobnih imena. Naravno da ovo nije kraj rada na ovoj temi. Ja bih rekao da je ovo ozbiljna skica koja polako treba prelaziti u više-manje gotov rad. Vjerujem, naime, da će se odnekud pojaviti još koji podatak.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45

Kongregacija za nauk vjere, Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, Obiteljski centar, Zagreb, 2007.

Politika nam je naročito bitna u kriznim vremenima. Tada nam se jednostavno učini da bismo mi ili netko naše pameti sve to puno bolje napravili? A bismo li? Kongregacija za nauk vjere pokušava nas naučiti kako djelovati politički ma na kojem mjestu u životu da se nalazili. Je li to crkveno miješanje u društveni život? Ma, daj, budimo ozbiljni. Jedan od dometa kršćanstva je da je odgovorno, a njegovih protivnika da to osporavaju.
           Gradivo knjige podijeljeno je u 5 cjelina. U prvoj se govori o trajnom crkvenom nauku. Srž tog govora je da kršćani trebaju djelovati na svim područjima javnog i društvenog života te da u javnom i političkom životu vjernici i laici djeluju kao građani i na vlastitu odgovornost. Druga cjelina donosi stavove o nekim ključnim točkama u trenutnim kulturalnim i političkim raspravama. Tako se govori da je etički pluralizam neprihvatljiv, ali je prihvatljiv pluralizam koji bira između više pravednih i poštenih rješenja. Treća cjelina ujedno je i ključna: Načela katoličkog nauka o autonomiji svjetovnog poretka i pluralizmu. Jasno i suvremeno, iako kratko, dotaknuta su razna prijeporna pitanja. Naravno, tu su još i neki posebni vidici, pa je potrebno i o njima razmišljati. Na kraju slijedi zaključak ovog izlaganja.
           Kršćanima i ljudima dobre volje odavno je trebao jedan ovakav vodič kroz šumu današnjih različitih mišljenja i stavova. Njegovi su dometi visoki. Nikoga ne napada, ali čuva čovjeka i kršćanina da ne zastrani na životnom putu. Dostojanstveno se odnosi prema onima koji još nisu rođeni i onima koji u znoju lica svoga zarađuju svoj svakidašnji kruh. Bilo bi dobro da je samo ovakve grđe još više i da se kršćani bez ustezanja dadnu na preoblikovanje ovoga svijeta po pravoj čovjekovoj slici, a to znači na sliku i priliku Božju.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45

Stjepan Baloban – Gordan Črpić (uredili), Društveni konsenzus u Hrvatskoj, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

Mnogo je rečenica ispisano o tome kako oblikovati suvremeno hrvatsko društvo, ali ih je malo zahvatilo u srž pitanja onako kako to očekuje većina hrvatskog naroda. Ova nevelika knjižica, svega 130 stranica i malog oblika, uspjela je ono što nisu znale ili nisu htjele učiniti velike knjige, a posebno javna glasila. Odgovorno i promišljeno raspravlja o budućnosti hrvatskog naroda. Želi da se on ujedini, kao ono devedesetih godina prošlog stoljeća, i neovisno što je više moguće oblikuje svoju budućnost.

Građa knjige ustvari su predavanja s niza Socijalnih tribina Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve. Bono Zvonimir Šagi obradio je temu »Crkva u Hrvatskoj pred izazovima društvenih i nacionalnih podjela«. Vlado Šakić naslovljuje svoje predavanje ovako: »Je li moguć hrvatski nacionalni i društveni konsenzus (rasprava iz sociopsihološke perspektive)«. Siniša Zrinščak govori o »Teškoćama socijalnog partnerstva u Hrvatskoj: europska i hrvatska iskustva«. Josip Baloban dotiče se »Doprinosa Crkve društvenom konsenzusu u Hrvatskoj«. Tomislav Zdenko Tenšek naglašava »Odgovornost intelektualaca za društveni konsenzus u Hrvatskoj«. Željko Mardešić, pak, govori o »Doprinosu medija društvenom konsenzusu u Hrvatskoj«. Na kraju je donesen popis korisnih knjiga i članaka o socijalnom nauku Crkve što čitatelju omogućuje naknadno produbljivanje znanja.

Mislim da bi poglavito trebalo istaknuti predavanje Vlade Šakića. Kao jedan od najvećih integracijskih čimbenika spominje hrvatski obrambeni rat za nezavisnost, a kao dezintegracijske čimbenike spominje privatizaciju, detuđmanizaciju, medijsko oblikovanje stvarnosti. Zar i hrvatski narod ne misli nekako slično?

Knjigu vrijedi čitati i o njoj govoriti. Bude li tako, spominjat će je i oni koji sada šute.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 9. veljače 2009., 13.15 – 13.45

Aldo Natale Terrin, Uvod u komparativni studij religija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

Nekada se za Europu govorilo da je ona kršćansko podneblje. Trenutno je, pak, stanje potpuno drukčije. Toj stvarnosti ljudi različito prilaze. Jedni se boje za budućnost, drugi se ulizuju, treći je prepoznaju... Aldo Natale Terrin uzima pero u ruke i pokušava razjasniti o čemu se točno radi.

Pisac je knjigu podijelio u tri dijela. Najprije govori o metodi proučavanja religija, zatim o komparativnim temama religija, a naposljetku o suvremenoj religioznosti. Pametno polazi od stanja u svojoj domovini Italiji i to onda dalje širi. Ne možemo više govoriti o kršćanskom svijetu oko nas, nego o multikulturalnosti. S drugim religijama i kulturama treba stupiti u doticaj, umjesto da ih se jednostavno odbacuje kao nedostojne naših uvjerenja. Ne treba pritom žaliti neka prošla, dobra vremena. Ovo novo okruženje življenja kršćanske vjere može nam pomoći u razvijanju teologije, odnosno u življenju naše vlastite vjere.

Osvrtanje na druge religijske svjetove nije skretanje u vode New agea i sličnih suvremenih namisli. Uvijek moramo polaziti od kršćanske pretpostavke i čuvati je. Ona nas ne smije udaljavati od drugih, kao što je nekada bio slučaj kada smo se osjećali jakima. Religiozno iskustvo u temeljima je svakog čovjeka, samo što ga ljudi proživljavaju na različite načine. To što svatko misli da je njegovo iskustvo najbolje, njegova je osobna stvar koja ne bi trebala stvarati nepovjerenje i neprijateljstvo prema drugome.

Dobro je što je nekoliko poglavlja autor posvetio tzv. suvremenoj religioznosti. Tako čitatelj lakše može shvatiti o čemu se tu točno radi i odhrvati se zamamnim prijevarnim utjecajima. Zbog čega se oni događaju? Možda ponajbolje to oslikava rečenica: »Znanost i tehnika ne razmišljaju« (str. 237.) Čovjek je po prirodi duhovno biće. Kršćanstvu je se snaći sa svim ovim pokretima koji nastaju kao čovjekova glad za onostranim.

Tko pametno razmišlja i prepoznaje vrijeme uspjet će sačuvati svoje uvjerenje unatoč nepovoljnom okruženju. Čini mi se da je to misao koja se provlači kroz čitavu knjigu. Imajući je na umu dobro je uzeti u ruke Terrinovo djelo i čitati ga. Ono daje mnoge odgovore i potiče mnoga pitanja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogleda, Međugorje, 29. prosinca 2008., 13.15 – 13.45

 Josip Grbac, Kršćanska etika u ozračju svakodnevice, Josip Turčinović, Pazin, 2004.

Ne tako davno vikali su nam »diktatura proletarijata«, danas nam viču »diktatura relativizma«. A mi, kada bismo se odavali vici, mislim da bismo trebali reći »potreba mjerila«. Grbac nam upravo to poručuje ovom knjigom. Našu svakodnevicu promatra pod svjetlom ljudskosti i vjere u Isusa Krista. To je, pak, tako daleko od spomenutih vikača.
Tko bi mogli biti ti vikači? Grbac ne progovara na ovaj način, ali govori o ćudorednim nedoumicama glede genetskog istraživanja, o eutanaziji, zaštiti ljudskog embrija, ratnim zlodjelima, homoseksualnosti, drogi, potrebi katoličkog školstva i još koječemu drugome. Lako ćemo, dakle, razabrati tko bi mogli biti oni vikači. Njima nije do ovakva govora, njima je do potpune vlasti, totalitarizma kojeg nazivaju globalizacijom i raznim drugim sličnim nevinim pojmovima.
Knjiga nije pisana kao sustavno izlaganje određene problematike, već je to zbirka članaka koje je pisac pisao u različito vrijeme i za različite potrebe. No, njegov je stav uvijek jednak i to je ono što ih povezuje: naša svakodnevica ne može biti prepuštena svakome onome tko naiđe, ona treba biti sustavno promišljana i izgrađivana. Na nju utječe i ovca Doly i Haški sud, Europa u koju hrlimo iako nam sve još nije jasno, istine koje nam pruža naša vjera. Teološki i znanstveno Grbac je obradio našu stvarnost i učinio da je se puno manje bojimo nego do sada. Poteškoće jesu velike, ali to ne znači da treba pokleknuti pred njima. Vrata su, naime, uvijek otvorena i na nama je hoćemo li uspjeti to primijetiti. Zacijelo hoćemo ako budemo izgrađivali svoj hod ovom zemljom.
Knjigu Kršćanska etika u ozračju svakodnevice mogu čitati i znanstveni i širi krugovi čitatelja. I jednima i drugima ima što poručiti. Loše će biti ako ju ocijene samo kao još jedno mišljenje, a ne kao nešto što nas može obogatiti. Nadam se da ne trebamo dvojiti u naše opredjeljenje.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. srpnja 2006., 21.00 – 21.45

Iustitia et pax, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

Crkva je neprestano iznosila svoja gledišta vezana uz pojedina društvena, gospodarska i politička pitanja. Naročito to čini posljednjih stotinu godina, kad su i inače spomenuta pitanja nazočnija u društvu. Papa Ivan Pavao II. naložio je Papinskom vijeću Iustitia et pax pripremiti kompendij u kojem bi se na sustavan način iznijela i razložila glavna uporišta tradicionalnog i suvremenog katoličkog socijalnog nauka.
Struktura kompendija je jednostavna. Prvi dio sastoji se od četiri poglavlja u kojima se govori o pretpostavkama, prirodi te o načelima socijalnog nauka Crkve. Drugi dio od sedam poglavlja obrađuje klasične teme socijalnog nauka Crkve, kao što su: obitelj, ljudski rad, gospodarski život, politička zajednica, međunarodna zajednica, očuvanje okoliša i promicanje mira. Treći dio sastoji se samo od jednog poglavlja i sadrži niz uputa za korištenje socijalnog nauka u dušobrižničkom životu Crkve i životu vjernika.
Ovaj dokument stavlja u središte crkvenog poslanja socijalni nauk i ocrtava jedno drukčije društvo. Ono se ne će temeljiti na gospodarskim uspjesima, već na uspjesima u pravednosti koja je jednaka za sve. Naglašava da ponovno treba govoriti o općem dobru, a ne samo o dobru pojedinca. Zakoni tržišta ne mogu biti svenazočni, jer ima mnogo onoga što nam je svima zajedničko. Bit globalizacije ne smije biti u tome da dovede do globalnog tržišta, nego do solidarnog i integriranog čovječanstva. Na taj način čovjek se oslobađa i ne mora se bojati institucionalne nepravde. Može se zaključiti da socijalni nauk Crkve poziva vjernike i sve ljude dobre volje širiti ljubav na svim razinama i na svim poljima, odnosno izgrađivati civilizaciju ljubavi.
Ovaj kompendij posebno je važan za današnje hrvatsko društvo. Pritisnuto je institucionalnom nepravdom koju provodi Haški sud, dijelovi međunarodne zajednice i njihovi pomagači u Hrvatskoj, dok je u isto vrijeme još nazočan mentalitet iz komunističkog vremena da je potrebno podvrći se jačem i moćnijem, umjesto da se bori za svoja prava. Stvara se nepravedan jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Srednji sloj polako odlazi s pozornice. Ipak, sve to ne će biti tako crno ako se hrvatsko društvo prene i svoje vjerovanje pretoči u djelo po mudrim naputcima ovog kompendija.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Msgr. Mile Bogović – fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, Hrvatski mučenici za vjeru i dom, Verbum, Split – Gospić, 2005.

Kad kažemo da nam je povijest bila teška, onda to ne bi smjelo zvučati kao samosažaljenje. Radije neka zvuči kao opomena da sudbonosne bitke treba dobiti i kao zahvala onima koji su se u prošlosti žrtvovali za naše bolje sutra. Takvih je na žalost moralo biti i previše, o čemu ova knjiga bjelodano svjedoči.
Polazišna točka jest namisao Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. Njezin je pokretač biskup Mile Bogović. U prvom dijelu knjige donesena je njegova pastirska poslanica u povodu izgradnje spomenute crkve. Kaže da ne slijedi ništa drugo nego poziv pape Ivana Pavla II. koji je pozvao sve narode svijeta da popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike, da o njima govore i da ih nasljeduju. Zbog toga u poslanici naširoko razglaba temu mučeništva općenito, govori o njoj u krilu hrvatskog naroda i objašnjava namisao izgradnje crkve i spomeničkog središta na Udbini. Na njegov govor izvrsno se nadovezuju riječi fra Gabrijela Hrvatina Jurišića koji ispunjava drugi dio knjige. On pobliže obrađuje temu »hrvatskih mučenika«, odnosno donosi njihova imena i kratki životopis. Njegov popis sadrži ne samo one koje je Crkva priznala i proglasila mučenicima, već i one koji su dali svoj život na našim prostorima zbog vjere u Boga. Vjerski progoni naročito su se događali za vrijeme turske vladavine. Navedimo tek sljedeće riječi koje govore o Bihaćkim mučenicima: »Beglerbeg Hasan-paša Predojević zauzeo je na prijevaru Bihać, „glavni grad hrvatskog kraljevstva“ i dao pogubiti 2.000 njegovih stanovnika, a 800 hrvatske djece odveo u janjičare.« (str. 60.) Teška su bila i mletačka vremena, vrijeme I. i II. Jugoslavije te II. svj. rata. Domovinski rat priča je za sebe. S krunicom oko vrata hrvatski su bojovnici obranili svoj dom i vjeru od nasrtaja s raznoraznih strana koji se nastavljaju i dan danas. Na kraju knjige po prvi je put donesen »Kalendar hrvatskih mučenika za vjeru i dom«.
Ovo je uvijek dobrodošlo djelo, a posebno danas kada traje preustroj snaga u hrvatskom narodu. Imamo državu, ali je na žalost svi ne volimo i svi je zauzeto ne branimo. Potonjima bi ova knjiga mogla otvoriti oči ako si dopuste tražiti istinu. Onima prvima, pak, dat će još više snage za hrabar korak naprijed.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 25. rujna 2006., 21.00 – 21.45

Rosino Gibellini (uredio), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

Rosino Gibellini pisac je poznate knjige Teologija XX. stoljeća. U njoj je raščlambeno prikazao povijest teološke misli i njezino traganje za novim polazištima i metodama u raspravi sa suvremenim kretanjima u društvu. Nadovezujući se na nju ova nam njegova nova knjiga kuša otkriti stanje, zadaće i izglede teološke misli u stoljeću koje je pred nama. Primjećujemo da to nije lagan i pravocrtan posao.
Knjiga počinje izvrsnim uvodom »Strast za kraljevstvo« koji je napisao sam Gibellini. Takav je i članak nakon njega koji je napisao Jürgen Moltmann, a naslov mu je »Korak dvijetisućite godine«. Nakon ovoga slijede članci o raznim suvremenim teološkim pravcima i pitanjima. Potrebno ih je nabrojiti: Hermeneutički značaj teologije; Noviji razvitci političke teologije; Situacija i zadaće teologije; Sadašnje tendencije afričke teologije; Zajedno prema kraljevstvu; Na raskrižju putova; Novije preobrazbe i perspektive za budućnost u teološkoj etici; Slika čovjeka i ljudsko dostojanstvo; Treća potraga za povijesnim Isusom i njezina postmoderna paradigma; Forma i fragment: povrat skrivenoga i nedokučivoga Boga; Pravoslavna teologija »ponovno otkriva« svoju prošlost; Hod ekumenizma u XX. stoljeću; Istok i Zapad; Prema novoj teologiji religija; Postmoderna teologija i onkraj nje u svjetskoj Crkvi. Johann Baptist Metz lijepo zaključuje knjigu svojim člankom »Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije«.
Promišljanja donesena u člancima iskristalizirala su se posebno tijekom posljednjih desetljeća XX. stoljeća. Značajka im je da su otvorena prema drugim promišljanjima, da traže najbolje putove u vremenu koje dolazi i koje nas kao ljude povezuje sve više i više. Kršćanstvo nije neko prevladano razdoblje čovječanstva, već izvor na kojem se ono može napajati do svoga konca. Tu istinu današnjem svijetu trebaju zajedno posredovati svi kršćani. Evanđelje je, naime, uvijek bilo globalnog značaja, samo smo mi bili zaboravili na to.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. studenoga 2006., 21.00 – 21.45

AA. VV., Izazov nove religioznosti – Die Herausforderung der neuen Religiosität, Hrvatski Dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main, 2005.

Poseban pečat novijoj hrvatskoj povijesti dala je Katolička crkva. Hrvatskog čovjeka pratila je u stopu. Ovom prilikom spomenimo samo Hrvatski dušobrižnički ured u Njemačkoj. Uz ostalo priređuje dušobrižničke skupove za svećenike, đakone, časne sestre, dušobrižničke suradnike. Iz jednog takvog skupa, održanog 2004., nastala je ova knjiga s istovjetnim tekstovima na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Činjenica nove religioznosti koja se uporno širi i među Hrvatima katolicima potakla je organizatora podrobno je razmotriti. Pozvani su ugledni predavači: o. Mijo Nikić iz Zagreba, o. Josip Blažević iz Vinkovaca i fra Šimun Šito Ćorić iz Solothurna.
Nikić u svome prvom prilogu: »Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima« spominje da su razne sljedbe alternativa kršćanskoj poruci spasenja. Podrobno ih raščlanjuje i prikazuje. Njegov drugi prilog: »Isus Krist – donositelj žive vode«, koji je nastao na istoimenom dokumentu Papinskog vijeća za kulturu i Papinskog vijeća za međureligijski dijalog, raspravlja o odnosu kršćanstva i New agea. Blažević najprije govori o »Terapeutskim alternativnim pokretima«. Radi se ustvari o odnosu između konvencionalne medicine i eksperimentalne medicine New agea. »Joga – izazov kršćanskoj vjeri« njegov je drugi prilog. Na sažet način govori o njezinim osnovnim postavkama. Ćorić promatra »Dimenzije psihopatološke religioznosti«. Želja mu je naznačiti obrise zdrave i obrise bolesne religioznosti.
Prilozi iz ove knjige dobrodošli su ne samo za dušobrižništvo hrvatskog naroda, već i za svakog vjernika pojedinačno. Na jednostavan način čovjek se može upoznati s bitnim značajkama novog svijeta koji bi nas htio učiniti svojima. Očito je da on nije onakav kakvim se uporno prikazuje.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. prosinca 2006., 21.00 – 21.45

Joseph Ratzinger, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2005.

Trebamo ući u Europu! Tako nam neprestano ponavljaju naši vrli političari. Znači, trenutno nismo u Europi? A gdje smo ako nismo tamo?

Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI., jasno razlaže, danas već pomodni, pojam Europa. Čitatelj vrlo lako uočava drukčiji naglasak tog govora od uobičajenog. Svjestan je, kao i drugi, da se nalazimo pred velikim odlukama. Od njih će ovisiti »kome zvono zvoni«, da parafraziramo poznati roman. Mnogo štošta je u pitanju. Jesu li Europljani spremni poći pravim putom? Kako sada stvari stoje nisu. Njima, dakle, zvono zvoni.

Knjiga pred nama nije stručni rad, ona je zbirka ogleda na slične teme. Polazeći sa stajališta da je Bog onaj tko vodi našu povijest, pa tako i europsku, Ratzinger najprije razlaže povijest namisli o ujedinjenoj Europi. Ne događa se, naime, to samo sada u ovo naše vrijeme. Bilo je pokušaja i ranije, samo su propadali jedan za drugim jer nisu bili postavljeni na prave temelje. Gazila se duhovnost, a to ne može proći bez posljedica. U tom kontekstu Ratzinger govori o islamu koji je trenutno moda na Zapadu. »Preporod islama nije samo povezan s novim materijalnim bogatstvom islamskih zemalja, već ga također pothranjuje svijest da je islam u stanju pružiti valjan duhovni temelj za život naroda, temelj koji čini se da je iskliznuo iz ruku stare Europe koja se na taj način, unatoč svojoj političkoj i ekonomskoj moći koju još uvijek posjeduje, sve više vidi osuđena na propadanje i sumrak.« (str. 21.) Progovorio je Ratzinger i o politici i političarima. Mišljenja je da ih treba voditi ćudoređe. Tek tada moguće je stvoriti pretpostavke za pravedan mir. Dokle god Europa bježi od svojih kršćanskih korijena, tapkat će u mraku. Zaključimo Ratzingerovim riječima: »Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i strastveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari.« (str. 32.)

Tko će čuti ovaj Ratzingerov govor? Kao i u svim teškim vremenima oni koji razmišljaju svojom glavom, a ne punim trbuhom. Trenutno je to Istok Europe, a puno manje Zapad. No, dok to ne budu učinili i jedni i drugi ujedinjena Europa ostat će samo sanak pusti, unatoč svim gala pokušajima.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 18. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Hans Urs von Balthasar, Teologija povijesti. Kerigma i sadašnjost, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

Riječi avangarda, a posebno modernitet, neprestano nam odjekuju u ušima. No, znače li one to na što nas žele uputiti?

Hans Urs von Balthasar, veliki teolog i intelektualac, u ovoj svojoj knjizi pokazuje da nisu prošla vremena velikih sustava i načela, nego da su oni srž povijesti. Isus Krist, koji je u jednom povijesnom času došao na svijet, nije tek još jedan u povijesnom slijedu, već sami smisao povijesti, odnosno spasenja, kršćanski rečeno. Preispituje Hegelove postavke i njima nasuprot stavlja kršćansko poimanje svijeta i života. Ne čini to obranaški, on avangardu, modernitet i sve slično tomu promatra kroz kritički dijalog.

Razjasnivši svoj pristup zadanoj temi Hans Urs von Balthasar u četiri poglavlja izlaže svoj nauk. Najprije govori o Kristovu vremenu. Kristu vrijeme znači »imati vrijeme za Boga, a to je isto što i primiti vrijeme od Boga« (str. 35). Povijest se uključuje u Kristov život. »Sinov se život odnosi prema svekolikoj povijesti kao ideja svijeta koja daje smisao i normu.« (str. 53.) Kristova egzistencija, dakle, postaje norma povijesti. U tom činu sudjeluje Duh Sveti. »U istoj poniznosti, s kojom pojedinac mora dopustiti da ga mjeri crkvena služba, ona sama mora dopustiti da je mjeri Kristov Duh, koji svijetli u svetosti Crkve.« (str. 87.) A kako izgleda povijest pod Kristovom normom? Subjekt povijesti »je Krist i Crkva, a preko nje, u nju integrirana, i posvemašnja i epohalna svijest čovječanstva (s pozadinom kozmičkih „sila”) kao i osobna svijest pojedinca« (str. 117.).

Jasnim stilom ovaj nas teolog uvodi u smisao naše vjere i u odnos te vjere sa svijetom oko nas. Nismo obični promatrači, već apostoli koji u djelo provode Isusovu zapovijed da idu naviještati njegovo Kraljevstvo. A to sa sobom nosi ispravan odnos prema vremenu u kojem živimo.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Benedikt XVI., Božja revolucija, Verbum, 2005.

Joseph Ratzinger upravo je ovu knjigu po prvi put potpisao kao papa Benedikt XVI. Tema joj je »XX. svjetski dan mladih«. Čitajući je čovjek se ne može oteti dojmu da je na pravom tragu. Mladima nije pristupila podilazeći im, oblačeći se u ruho nekih drugih događaja za njih, ne, pristupila im je kao odraslim osobama, kao onima koji znaju razmišljati i to hoće. Takvo usmjerenje započeo je još Ivan Pavao II., začetnik ovog okupljanja. U knjizi je donesen i cjelovit tekst njegove poruke upućene mladima u prigodi najave Svjetskog dana mladih u Kölnu. Između tog govora i zaključnog priloga Benedikta XVI. o susretu u Kölnu smjestio se sadržaj čitave knjige.

Predgovor hrvatskom izdanju napisao je kardinal Josip Bozanić, a uvod kardinal Camillo Ruini. Podijeljena je u tri dijela. Prvi, najopsežniji, dio predstavlja govore koje je Papa uputio mladima, drugi dio donosi govore prigodom međureligijskih, a treći prigodom ekumenskih susreta. Još su donesena dva govora: govor članovima Njemačke biskupske konferencije i govor na oproštaju. Papa je uspješno dovršio ovaj svoj prvi veliki javni nastup.

Obraćajući se mladima papa Benedikt XVI. obratio se u isto vrijeme čitavom svijetu i čitavoj Crkvi. Nije se bojao stvari nazivati pravim imenom i nepokolebljivo stajati na braniku ljudskosti i vjere. Mladi su ga primili oduševljeno, prepoznali su i u njemu čovjeka Božjeg, kao i u Ivanu Pavlu II. Njihovo mnoštvo oduševilo je Crkvu, a izbezumilo navjestitelje tzv. novog doba. Prave vrijednosti ponovno su stupile na pozornicu i ne može ih se tek tako s nje otjerati. Nauk je to koji Papa pokušava obznaniti čitavom svijetu idući putevima mladih. U njihovim srcima, naime, čežnja je za ljepšim svijetom, nepristajanje na bilo kakve nagodbe. Svatko onaj tko se toga prisjeti iz svoje mladosti i to počne živjeti, ostat će vječno mlad unatoč tijelu koje neminovno stari. A jedino takvi ljudi budućnost su Crkve i svijeta.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

 João Batista Libânio, Gustavo Gutiérez, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

Dugo je vremena europska teologija vladala u Katoličkoj crkvi. A onda šezdesetih godina, na drugom kraju svijeta, u Latinskoj Americi, na pozornicu stupa nešto sasvim novo: teologija oslobođenja. Nisu više u prvom planu razna teorijska dostignuća, već položaj siromaha. Rodio se čitav jedan pokret kojemu najveći pečat daje peruanski teolog Gustavo Gutiérez. Ne zaboravimo, vrijeme je to kada se u tom dijelu svijeta pojavljuje i marksizam s raznim revolucionarima kao što su Ernesto Che Guevara, Fidel Castro i drugi.

Glede ove teologije javljala su se mnoga proturječja na Zapadu, što je Gustavo Gutiérez, zajedno s drugima, nastojao suzbiti. Naviještao je da Riječ Božju treba prihvatiti i živjeti u vjeri. Nakon toga dolazi teologija koja treba pomoći čovjeku da to što jednostavnije ostvari. Društveno stanje u tadašnjoj Latinskoj Americi bilo je izrazito loše, kao što je to na žalost i danas. Domaće pučanstvo skapavalo je od gladi, dok su se raznorazni bogataši nemilosrdno bogatili na njihov račun. Zbog toga je ponovno trebalo uspostaviti pravednost. Nju Bog ne samo da nalaže, nego u njoj i djelatno sudjeluje, objašnjavali su teolozi oslobođenja. Neki su ih kasnije napadali i htjeli im podvaliti da zagovaraju marksističku borbu klasa. Gustavo Gutiérez je odgovarao da je teologija oslobođenja ustvari »teologija obrata povijesti«, prepoznavanje suze naroda. Krist se poistovjetio s potlačenima i vodi kršćane u silazak u podzemlje ovog svijeta, da bi se tu zbratimili s odbačenima i s njima počeli graditi kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji. Silnici ovog svijeta ne vole takvu Božju sliku, ali to je jedini ispravan kršćanski put. Bog sluša vapaje siromaha i nikada ih ne će ostaviti.

Iako je ova knjiga nevelika opsega, pruža nam dobar uvod u teologiju Gustava Gutiéreza, odnosno u teologiju oslobođenja. Misli ove teologije i danas imaju i te kako veliku vrijednost. Treba ih slijediti i razmišljati o njima, a ostaviti po strani stanovita zastranjenja nekih predstavnika ove teologije. Takvih je, naime, uvijek bilo i uvijek će ih biti u svim teologijama i na svim stranama.

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 30. srpnja 2007., 21.00 – 21.45