Da bi se moglo govoriti o žrtvoslovu hercegovačkih franjevaca, najprije treba odrediti početnu godinu i osobe na koje bi se žrtvoslov mogao odnositi. Dok se to ne zbude, najbolje je krenuti od kraja. Trenutno se žrtvoslovom hercegovačkih franjevaca najviše bavi Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Tijekom II. svj. rata i u poraću, naime, komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Još živi svjedoci, kao i neka pisana svjedočanstva, govore o tome kako su umrli mučeničkom smrću. Crkveni sud Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanjske biskupije, na zamolbu Vicepostulature, ispituje te svjedoke. Vicepostulaturu je što prije potrebno premjestiti na Široki Brijeg koji je proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije.

 

Ključne riječi

Hercegovačka franjevačka provincija; Žrtvoslov; II. svj rat i poraće; vicepostulatura; Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«; Široki Brijeg

 

Hercegovačka franjevačka provincija nastavši na razmeđi vjera, kultura i civilizacija Katoličkoj Crkvi i Franjevačkom redu dala je nemali obol u mučeništvu. Takvom je prepoznata kroz povijest i takvom je i danas. To ništa ne umanjuje da nema još nijednoga kanoniziranog člana. Trenutno se i to počinje popravljati.

 

1. Uvodne napomene

Da bi se izradio žrtvoslov hercegovačkih franjevaca najprije je potrebno temeljito razbistriti pojmove. Kao prvi upit nameće nam se: koja je to godina od koje bi trebalo početi razmišljati o hercegovačkim franjevačkim žrtvama? Je li to godina 1292. kada u Bosnu dolaze prva dva franjevca kao misionari ili 1339. kada papa Benedikt XII. u Bosnu šalje svog izaslanika Geralda Odonisa koji iste te godine osniva Bosansku franjevačku vikariju.¹ Ili je to jesen 1843. kad iz Kreševa dolaze prvi fratri u širokobriješki kraj s namjerom da ostanu u Hercegovini, ili je to 1852. kao početak Hercegovačke franjevačke kustodije, odnosno prvi službeni nadnevak odvajanja Hercegovačke franjevačke provincije od one bosanske? Prema fra Andriji Nikiću to bi mogla biti i godina 1524. iz koje potječu prvi zapisi o franjevačkim mučenicima na ozemlju BiH?² A mogla bi to biti i godina iz samog početka Franjevačkog Reda, 1232., odnosno možda i prije 1226. kad je osnovana Hrvatska franjevačka provincija. Vjerojatno su fratri iz pograničnih gradova pohađali Hercegovinu.³ Tu je i pitanje granica Hercegovine koje su nekada bile puno veće. Postavlja se također pitanje jesu li hercegovački franjevački mučenici svi oni koji su podrijetlom iz Hercegovine ili i oni koji to nisu, a svoju mučeničku smrt podnijeli su na hercegovačkom ozemlju? Svemu ovome treba pridodati nedostatak povijesnih vrela. Posao je, dakle, obiman i maglovit.⁴ Da bih tome doskočio, ova moja skica za žrtvoslov hercegovačkih franjevaca poći će od kraja prema početku, pa dokle stigne. Podnošenje dokumenata 2006. za pokretanje postupka mučeništva pogubljenih hercegovačkih franjevaca tijekom i nakon II. svj. rata, imenovanje postulatora u srpnju 2006. i vicepostulatora u rujnu 2007. povijesni je iskorak Hercegovačke franjevačke provincije. Nastojanja mnogih pojedinaca da se ne zaborave ta povijesna stradanja slila su se u postupak mučeništva prema svim odredbama crkvenog zakonodavstva. Čini se sve što se može da pogubljena braća jednoga dana budu proglašena mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Zbog svega toga nastojat ću pobliže razmotriti taj pothvat, a on će onda osvijetliti ostala mučenička stradanja i označiti početak rada na sustavnom istraživanju tih vremena, bez obzira na to hoće li to dovesti do još neke kanonizacije.

 

2. Drugi svjetski rat i poraće

Izgledalo je da će Drugi svjetski rat prilično mimoići Hercegovačku franjevačku provinciju. Do završnih napadnih djelovanja ili do početka povlačenja njemačke vojske, krajem 1944., Hercegovačka franjevačka provincija imala je »tek« jednog ubijenog člana, fra Stjepana Naletilića kojeg su partizani ubili u Zanaglinama u svibnju 1942.⁵ Drugi ubijeni franjevac je fra Križan Galić u Međugorju, krajem listopada 1944. Partizani su se pravdali da su ga ubili grješkom.⁶ Međutim, kraj siječnja 1945. donio je nemalu bol hercegovačkim franjevcima i vjernom Božjem puku.

 

2. 1. Napad na Hercegovačku franjevačku provinciju

Komunisti žestoko opsjedaju Široki Brijeg početkom 1945. Žele presjeći odstupnicu njemačkoj vojsci, ali i razrušiti Široki Brijeg kao pojam katoličanstva i hrvatstva. Znali su da njihove ideje ne će prodrijeti u narod dok je živ širokobriješki duh. Tragično, ali u napadu sudjeluju i neki od bivših širokobrijeških đaka. Nisu mogli puno pomoći svojim školskim kolegama i profesorima. Odluka o ubojstvu fratara donesena je na nekim višim razinama.

Svi podatci o pobijenim hercegovačkim franjevcima još nisu dokraja poznati. Zahvaljujući još živućim svjedocima i građi koja izranja polako iz povijesne magle mozaik se postupno popunjava.

Iza 28. siječnja 1945. u Vrgorcu je ubijen fra Maksimilijan Jurčić, ž. vikar na Humcu i 2. meštar novaka. Tog nadnevka je u skupini od pedesetak uhićenika iz ljubuške tamnice odveden u Vrgorac. Pobijeni su u 2, odnosno 3 skupine. S fra Maksimilijanom su ubijene još 2 osobe i pokopane na desnoj strani puta koji vodi u vrgoračko polje i prema selu Kotezi. U istoj ravni s lijeve strane puta ubijene su 3 osobe, te kao i prve zatrpane u škrapu. Ostalih 40-ak dovedenih pobijeni su na Novom groblju u Vrgorcu i tu zatrpani u zajedničku grobnicu.⁷

U Čapljini je oko 2. veljače ubijen župnik fra Petar Sesar. Kako svjedoči fra Tugomir Soldo komunisti su bijesno po Čapljini kupili odrasle muškarce, pa su tako pokupili i fra Petra⁸. Prije nego što će biti ubijen podijelio je odrješenje svojim sudrugovima. Za tijelo mu se još ne zna.

Za pobijene u Mostarskom Gradcu najvjerojatnije da je ustanovljen točan nadnevak: 6. veljače. Bili su to: fra Augustin Leopold Zubac, ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici; fra Krešimir Pandžić, profesor na Širokom Brijegu; fra Roland Zlopaša, profesor na Širokom Brijegu; fra Zvonko Grubišić, ž. vikar u Mostarskom Gracu; fra Rudo Jurić, klerik i fra Kornelije Sušac, klerik. Najprije su ih s opljačkanim stvarima komunisti iz župne kuće u Mostarskom Gracu poveli prema Donjem Gracu, a onda vratili i poveli prema Gostuši. Pobili su ih na tom putu oko kilometar iznad župne crkve. Navodno da im je fra Krešimir Pandžić podijelio odrješenje, kao i blagoslov i oproštenje njihovim ubojicama⁹. Kosti su im izvađene 1971. i pokopane u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu.

Osvojivši Široki Brijeg 7. veljače komunisti su se domogli glavnog plijena. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Puk koji se sklonio u samostan, fratri i đaci zadržani su dok nije došla posebna postrojba. Bila je to »ubilačka četa« koju su uz pomoć Engleza komunisti ustrojili na Visu. Iz svjedočenja Lj. B. da se zaključiti da je za ispitivanje bio glavni Ljubo Periša¹⁰. Događalo se to u popodnevnim satima. Sve je bilo gotovo oko 16.00. Puk je pušten kući, đaci su otpremljeni u vojsku, odnosno partizane, a svi oni koji su zatečeni da nose habit odvedeni su iz razgovornice u protuzrakoplovno sklonište u vrtu, ubijeni metkom u zatiljak i potom zajednički spaljeni. Zbog zgražanja puka komunisti su naknadno proširili vijest da su se pobijeni fratri djelatno borili protiv njih i da su ih polijevali vrelim uljem. Nije im naravno to uspjelo, tako da puk otada pobijene hercegovačke franjevce zove »širokobriški mučenici«. Na sve to Crkva u Hrvata nije ostala gluha, nego je o ovom stravičnom zločinu progovorila u glasovitom Pastirskom pismu iz rujna 1945. Za to se najviše zauzeo mjesni biskup don Petar Čule.»Tko može dokazati, da su toliki na smrt osudjeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni svi bili koljači? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili-njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se je lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.«¹¹

U prostorije mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici za vrijeme borbi spas je potražilo 8, odnosno 9 franjevaca. Fra Mariofil Sivrić, naime, odlazio je i dolazio, tako da je najvjerojatnije ubijen zasebno. Nakon prestanka pucnjave 8. veljače izišli su iz skloništa i uputili se prema samostanu. Tu su uhićeni i prema pričanju svjedoka odvedeni put Splita. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, identificiran je među mrtvima u masovnoj grobnici u Zagvozdu¹². U Knešpolju postoji masovna grobnica s 40-ak ubijenih. Po pričanju svjedoka, D. B., S. S. i M. B., barem jedan od njih je fratar¹³. Mogao bi to biti fra Mariofil Sivrić, jer mu se trag na području Širokog Brijega gubi oko 10. veljače.

Fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, ubijen je 9. veljače, a fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima i fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, ubijeni su 10. veljače. Pokopani su u mjesnom groblju Podadvor u Čitluku.

Komunisti su imali veliku tamnicu u Ljubuškom. Kroz nju je od pobijenih franjevaca prošlo njih 5. Dvojica su identificirana u masovnoj grobnici u Zagvozdu. To su fra Julijan Kožul, župnik u Veljacima i fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Najvjerojatnije da su u samom Ljubuškom ubijeni fra Paško Martinac, župnik u Veljacima i fra Slobodan Lončar, ž. vikar u Drinovcima. Po oskudnim svjedočenjima tu bi trebao biti ubijen i fra Martin Sopta, profesor na bogosloviji u Mostaru. Sve se to događalo u razdoblju 10. – 13. veljače.

Započeta pučka misa u Izbičnu 11. veljače ostala je nedovršena. Prekinuli su je komunisti i odveli franjevce koje su tu zatekli. To su: fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, fra Bono Andačić, časni brat u Veljacima i fra Nevinko Mandić, vjeroučitelj u Mostaru. Zadnji su put viđeni u Grabovoj Dragi.

Negdje oko 13. veljače u Zagvozdu je ubijeno i u masovnu grobnicu zatrpano 18 tijela. Iskapanje je trajalo 4. travnja 2005. - 18. travnja 2005. Spomenuli smo da su tu pronađena i DNK metodom prepoznata 3 hercegovačka franjevca. Vrlo lako bi tu mogao biti i ostatak skupine iz mlinice, međutim istrošenost kostiju još ne dopušta takav zaključak. Prepoznati su pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 9. listopada 2007., a pokopao ih je general franjevačkog reda fra Jose R. Carballo. Ostali su pokopani pod brojem u zajedničku grobnicu u Zagvozdu 7. listopada.

Hercegovački franjevci u mostarskom samostanu svoju su Kalvariju doživjeli 14. veljače. Iz skupine zatečenih fratara komunisti su izdvojili provincijala, gvardijana, te fratre koji su došli sa strane. Izgovor je bio da su prvi dopustili bijeg nekih fratara iz samostana, a da su drugi bježali pred partizanima. Negdje oko 19.00 fratre su potjerali na večeru, sami s njima sjeli večerati, a izdvojene franjevce odveli prema Donjoj Mahali. Prema svjedočenjima pobio ih je kovač Muja Đikić na Čekrku, a u tome je imao i pomagače koje svjedok M. M. poimence navodi.¹⁴ Voda na samom Čekrku izbacila je jedno tijelo i to bi po svjedočenjima trebao biti fra Rafo Prusina, u mirovini na Čitluku, po drugima fra Nenad Venancije Pehar, profesor na Širokom Brijegu. Jedni, pak, tvrde da je voda fra Rafu Prusina izbacila na Žitomisliću i da je tamo na nepoznatom mjestu pokopan. Za ostale samo Neretva zna gdje im je grob. Navedimo ih: fra Leo Petrović, provincijal; fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu; fra Bernardin Smoljan, u mirovini na Humcu; fra Grgo Vasilj, gvardijan; fra Kažimir Bebek, župnik u Pločama.

Rat je već bio završen, ali je ubojstvo hercegovačkih franjevaca nastavljeno. Na Kočerinu su 21. svibnja ubijeni fra Valentin Zovko, župnik i fra Andrija Topić, mladomisnik. Komunisti su optužili »ustaško-četničke bande«, ali u dokumentu koji su pisali tog istog dana svjedoče da su ih oni ubili¹⁵.

Fra Radoslav Glavaš, načelnik ministarstva bogoštovlja, nije htio bježati ispred komunista jer se osjećao nevinim. Uhićen je i u skupini od njih 58 osuđen za jedan dan na smrt. To se dogodilo 29. lipnja¹⁶. On je jedini od svih pobijenih hercegovačkih franjevaca suđen na barem nekom sudu.

Na Križnom putu hercegovački franjevci su ubijani od svibnja sve tamo do kolovoza. Kod Slovenj Gradeca između 15. i 21. svibnja zadnji je put viđen fra Emil Stipić, župnik u Gorancima¹⁷. U istom tom vremenu u Mariboru su najvjerojatnije pobijeni mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić¹⁸. Krajem svibnja kod Celja je zadnji put viđen fra Bruno Adamčik, profesor na Širokom Brijegu¹⁹. Puno je jasnija sudbina fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Darinka Mikulića, mladomisnika i fra Julijana Petrovića, bogoslova. Pobijeni su u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukava 4./5. lipnja. Pobili su ih u skupini od 21 svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništarca. Kosti su im otkopane 1992., u crnim vrećama za smeće smještene na tavan Patologije na Šalati, te kao neidentificirane pokopane u zajedničku grobnicu novoosnovane crkve Muke Isusove u Đurmancu 22. listopada 2005. Fra Ante Majić stigao je u kolonama smrti do Zagreba, u tamnici u Zagrebu obolio od meningitisa od čega je i umro u bolnici sestara milosrdnica. Pokopan je na Mirogoju u nepoznatom grobu.²⁰ Župnik u Vitini, fra Bono Jelavić, zadnji je put viđen kod Velike Gorice oko 11. svibnja.²¹ Polovicom tog istog mjeseca kod Siska je zadnji put viđen fra Branko Šušak, župnik u Blizancima.²² Za preostale se ne zna ni gdje su zadnji put viđeni: fra Anđelko Nuić, ž. vikar u Međugorju; fra Jenko Vasilj, vjeroučitelj u Konjicu; fra Dane Čolak, ž. vikar u Drinovcima i fra Tihomir Zubac, ž. vikar u Grudama.

 

2. 2. Prvi pokušaj skupljanja svjedočanstava

I ne sluteći da će i sam postati »podatak«, fra Krešimir Pandžić, provincijal, 2. studenoga 1942. naložio je da svaki župnik i samostanski ljetopisac iz dana u dan bilježe i sabiru sve podatke o stradanjima vjernika i članova Hercegovačke franjevačke provincije. Istu je naredbu ponovio 22. ožujka 1943., kao i 8. prosinca iste godine. Naveo je sve što treba bilježiti: 1. Što je koji član pretrpio i u čemu je stradao. 2. Štete na crkvama i kućama uz približnu procjenu štete. 3. Koji su vjernici stradali: imena, dob, način mučenja, štete na stoci i imetku općenito. Tko je nasilje pravio, kao i obrana i njezin uspjeh. Isto tako svaki je župnik trebao zabilježiti ime i prezime svoga župljanina koji je stradao izvan ozemlja svoje župe. To treba provesti i u maticama umrlih zbog razloga što će ostati nezabilježeno ako se ne zabilježi u župi kojoj pripada. Osobitu pozornost treba svratiti na one koji su ubijeni na raznim ratištima ili na Planini.

Na kraju svoga dopisa fra Krešimir Pandžić spominje zbog čega je važno ovo bilježenje. Između ostaloga kaže da će ono biti jedino vjerodostojno svjedočanstvo o prošlim događajima.²³ Kao da je slutio navadu komunističkog iskrivljavanje povijesti!

 

3. Jugoslavensko vrijeme

Vrijeme komunističke Jugoslavije ili »oslobođenje«, kako su ga komunisti nazivali, u crno je zavilo hrvatski narod. Najprije je više stotina tisuća Hrvata ubijeno na Križnom putu, a nakon toga započeo je sustavan progon. Posebno oštro okomili su se na hercegovačke franjevce.

 

3. 1. Pokušaj skupljanja svjedočanstava

Mjesni biskup don Petar Čule uputio je 13. listopada 1945. dopis Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji da se počne skupljanje svjedočanstava o pogubljenju njezinih članova na Širokom Brijegu. Provincijalat je odgovorio da se to već čini. Na žalost za sve je ubrzo saznala OZNA. Od provincijskog tajnika fra Bonicija Rupčića 31. listopada 1945. oduzima sva do tada skupljena svjedočanstva i zabranjuje da se bilo što više skuplja. Otada sav teret pada na naše iseljeništvo i na hrabre pojedince u domovini.

U iseljeništvu svakako treba istaknuti fra Bazilija Pandžića, fra Tugomira Soldu i don Krunoslava Draganovića. Nešto od onoga što su napravili stiglo je i do naših dana. U domovini se zauzeto skupljanjem svjedočanstava bavio fra Andrija Nikić, fra Jozo Vasilj, fra Jozo Zovko, fra Ante Marić... Provincija je živjela sa svojim ubijenim članovima, a vjerni puk Božji išao se moliti na njihove grobove.

Rad na skupljanju svjedočanstava ponovno se zahuktao »Hrvatskim proljećem«. Provincijal fra Rufin Šilić dekretom od 17. kolovoza 1971. traži od članova Provincije skupljanje svjedočanstava o onome što se dogodilo.²⁴ Nedugo prije toga, 1. srpnja, na Širokom Brijegu u samostansku crkvu pokopani su posmrtni ostatci braće zapaljenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i onih ubijenih u Mostarskom Gracu. Kao što znamo sve je završilo ponovnim progonstvom hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Domovinski rat donio je slobodu i mogućnost istraživanja, ali i mnoge poteškoće. Fra Jozo Zovko, gvardijan na Širokom Brijegu, 1993. priređuje niz znanstvenih skupova i okruglih stolova. Mnogo građe ostalo je zabilježeno u knjizi Joze Tomaševića Ubijena gimnazija²⁵. Sve je zadobilo novu protegu ustanovljenjem Povjerenstva za pripremu kauze mučenika 2004.

 

3. 2. Uhićenici

Govoreći o pobijenim hercegovačkim franjevcima svakako se ne smiju zaboraviti i uhićenici. Neki su od njih umrli izravno zbog muka podnesenih u tamnici, odnosno na putu prema njoj: fra Mijo Čuić, u mirovini u Mostaru; fra Nikola Ivanković, ž. vikar na Humcu; fra Smiljan Zvonar, gvardijan i župnik u Mostaru.

Komunistima nije bilo teško pronaći razlog da uhite fratre. Ako ga nema, jednostavno bi ga izmislili. A razlozi su se kretali od optužbi za pjevanje hrvatskih pjesama do izgradnje kakvog objekta vjerske namjene.

Kako bilježi povjesničar fra Andrija Nikić do pada komunizma tamnicu je iskusilo ili je trebao iskusiti 91 franjevac.²⁶ Nekada se, naime, radilo o globama koje se moglo isplatiti i u novcu. Sveukupno su odrobijali 225 godina.

Robijanje je uvijek bilo teško. Međutim, fratri se nisu dali. Ostajali su nauzgor i branili svoju vjeru i svoj hrvatski narod. U ona poratna vremena nakon Drugog svjetskog rata čak ih je ponekada više bilo u tamnici nego na slobodi. Nisu su libili u tamnici ni sv. misu govoriti, naravno skrivećki. Tako danas Provincija čuva priručni pribor za sv. misu kojim su se u zeničkoj tamnici služili fra Smiljan Zvonar i drugi. Naravno da bi bili još strože kažnjeni da su uhvaćeni.

 

4. Na putu prema crkvenom priznanju mučeništva hercegovačkih franjevaca

Domovinski rat razbudio je nade među hercegovačkim franjevcima da će se konačno dogoditi da će istina o pobijenim fratrima izići na svjetlo dana. Uobičajeno, najprije su se za to založili pojedinci, a onda provincijsko ustrojstvo.

 

4. 1. Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika

Nakon razmišljanja i širenja te namisli među braćom, provincijal fra Slavko Soldo zauzeo se da se na sjednici Uprave Provincije 4. studenoga 2004. u Slanom ustroji povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na čelo mu je postavljen fra Ante Marić, a članovi su bili: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

Povjerenstvo je dobro obavilo povjerenu mu zadaću. Počelo se ne samo s prikupljanjem rasijane građe o mogućem mučeništvu hercegovačkih franjevaca, već i tražiti njihove zemne ostatke. Kao što je spomenuto, u Zagvozdu je otkopana masovna grobnica u kojoj je bilo 18 tijela. Među njima do sada su DNK metodom prepoznati fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac.

Iz ovog razdoblja svakako treba izdvojiti knjigu »Tragom pobijenih hercegovačkih franjevaca« koju je uredio fra Ante Marić. Posvećena je otkopavanju posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Prvi pronađeni DNK analizom bio je fra Melhior Prlić 30. prosinca 2005., što je ujedno i prvi slučaj prepoznavanja pomoću DNK metode neke osobe stradale u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske i BiH. U tome veliku zaslugu imaju Marija Definis Gojanović i Davorka Sutlović s Patologije u Splitu, kao i njihovi suradnici.

Radeći na identifikaciji osoba iz masovne grobnice u Zagvozdu Povjerenstvo je prikupilo uzorke krvi za pobijene hercegovačke franjevce. Tako sada imamo bazu podataka za sva moguća buduća pronalaženja posmrtnih ostataka pobijenih franjevaca.

 

4. 2. Postulatura i vicepostulatura

Čim se sredila prikupljena dokumentacija provincijal fra Slavko Soldo zamolio je Upravu franjevačkog reda u Rimu da generalni postulator preuzme i postupak mučeništva hercegovačkih pobijenih fratara. General fra José R. Carballo potvrdno je odgovorio. Generalni postulator prihvatio je prijedlog, kontaktirao Zbor za proglašenje svetih i učinio sve predradnje da postane postulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 23. svibnja 2006. Nakon što je mjesni biskup don Ratko Perić prihvatio njegovo imenovanje i nakon što su izvršene još neke predradnje 19. rujna 2007. imenovan je i vicepostulator, sa svim ovlastima postulatora na području Trebinjsko-mrkanjske i Mostarsko-duvanjske biskupije, odnosno one biskupije gdje će započeti i odvijati se prvi tijek postupka. Vicepostulatorom je imenovan fra Miljenko Stojić.

Trenutno Vicepostulatura djeluje na Humcu, očekujući stvaranje povoljnih uvjeta za prijelaz na Široki Brijeg. Uz svakodnevne poslove pokrenula je odmah na početku internetske stranice (www.pobijeni.info), a nešto kasnije i glasilo Stopama pobijenih. Sudjelovala je u nizu javnih tribina, kao i pokrenula znanstveni simpozij. Započelo se također s držanjem sv. mise i tribine na rodnim župama pobijenih hercegovačkih franjevaca. Nije zanemarena ni druga izdavačka djelatnost, ali naglasak trajno ostaje na prikupljanju potrebne dokumentacije za službeno pokretanje Postupka mučeništva na biskupijskoj razini.

 

4.3. Svjedoci

Preko 60 godina prošlo je od pogubljenja hercegovačkih franjevaca. Ipak to ne znači da još uvijek nema živih svjedoka tih događaja. Uz Božju pomoć Vicepostulatura ih neprestano pronalazi i to je sada njezin glavni posao kojem je podređeno sve ostalo.²⁷

Ispitivanje svjedoka trebalo bi doći na kraj biskupijskog postupka, ali u slučaju da im prijeti smrt ili gubitak na neki drugi način, dopušta se njihovo trenutno ispitivanje. Vicepostulatura je, ocijenivši da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, mjesnom ordinariju don Ratku Periću uputila dopis 12. veljače 2008. u kojem traži ispitivanje prve skupine živućih svjedoka. On je potvrdno odgovorio 25. veljače iste godine. U tu svrhu ustanovio je i Crkveni sud: don Tomo Vukšić, biskupov delegat, don Ante Luburić, promicatelj pravde i don Stipe Gale, bilježnik.

Svakako ne smijemo zaboraviti ni pisana svjedočenja. Prva potječu još iz 1945. Kao što je već spomenuto, pronalazimo čak i ona iz komunističkih redova. Nadamo se da će ih biti još više, jer iskustvo nam kazuje da se jedan određen broj njih nalazi razasut kod različitih pojedinaca.

 

4.4 Široki Brijeg, središnje žrtvoslovno mjesto

Hercegovački franjevci jesu ginuli na različitim mjestima, ali svi su oni na neki način povezani sa Širokim Brijegom. Takvima ih je neprestano držao puk Božji, a i komunisti.

Iz samostanske zajednice na Širokom brijegu ubijeno je njih 30, s njegovog područja još 4, tako da to zajedno iznosi više od polovice pobijenih franjevaca. K tomu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu pokopan je 21 ubijeni franjevac. Tijekom vremena čak se za sve pobijene franjevce uvriježio naslov »širokobriški mučenici«.

Imajući ovo i mnogo toga drugoga na umu, bivši provincijal fra Slavko Soldo u različitim prigodama posvijestio je braći da je Široki Brijeg središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan kad se to obilježava. Taj potez doprinio je još većem učvršćivanju svijesti među pukom Božjim i samim fratrima glede pobijenih franjevaca. Svima je jasno dano na znanje da nisu zaboravljeni i da Provincija živi, između ostaloga, i od njihove duhovnosti, koja će, ako Bog dadne, jednoga dana biti službeno priznata mučeničkom.

 

5. Završne napomene

Dug je još put do izglednog proglašenja barem nekih pobijenih franjevaca blaženima i svetima. Ali nadnevci nisu tako ni važni. Puno je važnije ustanoviti što se točno dogodilo i u našu duhovnost pretočiti sve ono dobro koje su oni namrijeli svojom žrtvom.

Na Širokom Brijegu treba stvoriti prostor koji bi puk Božji posjećivao i u njemu se na prikladan način obavješćivao o svemu glede tih događaja i Postupka mučeništva. Neki koraci u tom smjeru već su poduzeti, u skladu s trenutnim prostornim mogućnostima. Isto tako trebat će na Širokom Brijegu omogućiti puku Božjem da može nabaviti raznu građu glede stradanja hercegovačkih franjevaca. Dolazak Vicepostulature naravno da će dati još jedan pečat svemu tome. Vjerujem da će se ubrzo stvoriti takve prilike da će sve ovo, i još mnogo toga drugoga, biti moguće ostvariti.

Osim ovih 66 ubijenih, ima ih još koji su svojom krvlju zapečatili svoju vjeru u Boga i svoje redovničko i svećeničko poslanje. Drugi naprotiv nisu bili u takvoj prilici, ali su bili veličine kojih se treba sjećati. Zbog toga bi bilo potrebno da Provincija ustanovi vijeće koje će se baviti istraživanjem i prikupljanjem građe o hercegovačkim franjevačkim mučenicima i veličinama. Bit će to doprinos ne samo duhovnosti Provincije, već i duhovnosti čitavog hrvatskog naroda.

Nama je, dakle, nastaviti započetim smjerom. Osvijetlivši žrtvu ovih 66 pobijenih franjevaca, ujedno smo uperili svjetlo i donekle osvijetlili i žrtvu svih ostalih pobijenih franjevaca na ovim prostorima.

fra Miljenko Stojić

Znanstveni simpozij »Franjevci i Hercegovina«, Mostar, 6. listopada 2009.; Hercegovina franciscana, V, 5, Mostar, 2009., str. 171. – 180.
 

1Usp. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Ziral, Rim, 1968., str. 43. – 53.

...

Jedan od načina za upoznati ćud nekog doba, režima ili pojedinca jest promotriti koliko je mučenika stvorio. Napredno 20. st., kako mu vole tepati promicatelji svijeta bez Boga, stvorilo ih je previše. U tome se naročito istakao i ističe socijalizam sa svim svojim inačicama: komunizam, nacionalsocijalizam, boljševizam... Papa Ivan Pavao II. potječući iz Poljske, tadašnje države »komunističkog raja«, dobro je spoznao što se tijekom vremena događalo pa je 2000. pozvao sve narode da na pragu 3. tisućljeća popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike te da o njima ustrajno govore i nasljeduju ih (Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente). Hercegovačka franjevačka provincija, kojoj su komunisti u II. svj. ratu i poraću pogubili 66 članova, čula je taj govor i počela službeno skupljati građu o svojim pobijenim članovima.
 

Narav mučeništva
Kršćanstvo i društvo nisu se razumjeli već od samog početka. U ono vrijeme Židovima su kršćani bili otpadnici od prave vjere, židovske, a Rimljanima remetitelji društvenog poretka. Zbog toga su ih revno progonili. Mnogi su radije podnijeli žrtvu vlastita života, nego iznevjerili svoju kršćansku vjeru. Nazvani su mučenicima. Crkva počinje naučavati da su apostoli i mučenici s nama povezani na poseban način u Kristu, te ih je zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i anđelima posebno štovala i molila se za njihov zagovor. Stavljala ih je za uzor drugim vjernicima. Rasla je svijest da su mučenici zajedničko blago cijele Crkve, bez obzira u kojem su kraju svijeta podnijeli mučeništvo. Danas se, pak, širi mišljenje da mučenicima u širem smislu možemo nazvati i one koji su se žrtvovali za neke uzvišene ideale, poglavito za slobodu i očuvanje svog naroda.

Ono, dakle, što sve mučenike povezuje jest zajedništvo. Ne bore se i žrtvuju samo za neko svoje osobno dobro, već za dobro zajednice. Inače bismo ih zvali stradalnicima, a ne mučenicima. Promotrimo li povijest Crkve primjećujemo da je ona najuspješnija bila u mučeničkim vremenima. Svjedočila je tada istinsku vjeru pa se nazaustavljivo širila i privodila ljude Bogu. Sažeto to kaže izreka »Krv mučenika, sjeme kršćanstva«. Oni su bili prvi i neprevladani globalizatori. Ovi današnji, služeći se časnom idejom zajedništva, nastoje iskorištavati druge. Zbog toga je moguće da gospodarska kriza zahvati čitav svijet. Ljudi ostaju bez posla i kruha, a globo-sebičnjacima je svejedno. Država će novac puka ubaciti u globalizatorski stroj i cirkus može ići dalje.

Razmišljajući još malo o današnjem svijetu možemo zaključiti da razvikanim stremljenjima u društvu nije dobro došao govor o mučeništvu. Ona promiču opći relativizam. Ne postoji Bog pa zbog toga naše vladanje ne treba biti usklađivano s nekom vječnom istinom. Smisao je našega postojanja u nama i zbog toga se samo trebamo pitati koliko naše ponašanje doprinosi našoj osobnoj sreći i zadovoljstvu. Nije stoga čudno da su nastajale i da nastaju različite opake ideologije i da im se daje pravo na postojanje.
 

Svijet bez Boga
Nevolje današnjeg zapadnog svijeta treba početi tražiti još tamo u Srednjem vijeku. Zahvaljujući Crkvi mnogi su došli do obrazovanja, stekli gospodarske vještine i na taj način priskrbili si veći stupanj zaštićenosti na zemlji. U jednom trenutku crkveno naučavanje im je počelo smetati. Htjeli su još više bogatstva, ali ne za zajednicu, nego za sebe same. Između ostaloga dolazi do stvaranja kolonija i strašnih zločina u njima. Povijest je nepotrebno obojena velikom količinom krvi. Crvenjela se, a i oni koji su bili humanisti i kršćani. Razmahaše se i neka naučavanja da se sve to opravda. U sebi su neizostavno nosila tvrdnju da Bog ne postoji. Jer ako postoji... Okorjeli komunist to izreče u filmu Duga mračna noć riječima: »Sestro, moli Boga da ga nema.« Nas sada kratko zanima ono naučavanje koje prozvaše marksiszmom. Stvorio ga je Karl Marks ili Mordekaj Levi, kako se građanski zvao. Uspješno je njime trovao ljude u tadašnjoj Engleskoj, kao i zastupnici nacionalsocijalizma. Kasnije će i jedno i drugo proklijati u svoj svojoj surovosti u nekim drugim zemljama: tzv. SSSR-u i Njemačkoj. Obračun s neistomišljenicima bit će nemilosrdan. Nacionalsocijalizam, s Hitlerom na čelu, inače pripadnikom tajnog okultnog društva Tula, kažu da je poubijao 30 milijuna ljudi, među njima 6 milijuna Židova (Holokaust). Komunizam je po svijetu poubijao oko 100 milijuna ljudi, od toga se 6 – 10 milijuna odnosi na Ukrajince. Staljin ih je zimi 1932./33. pomorio glađu (Holodomor ili Gladomor). Zbog svoje naravi nacionalsocijalizam je otišao u ropotarnicu povijesti, komunizam je preživio. Internacionalni socijalizam, na čelu sa Staljinom, najprije je s nacionalsocijalizmom, na čelu s Hitlerom, sklopio pakt o nenapadanju. Kasnije su međusobno zaratili, pa su se internacionalni socijalisti povezali s pokretom otpora i preživjeli nazvavši se antifašistima. Promijenivši kapu, nisu promijenili i ćud. Zbog toga je Vijeće Europe 16. prosinca 2005. donijelo rezoluciju kojom osuđuje zločine što ih je počinio totalitarni komunizam i traži njegovu osudu na međunarodnoj razini. Na kasnoj noćnoj sjednici, pred sami početak saborske ljetne stanke, Hrvatska je to učinila na službenoj razini 30. lipnja 2006. Međutim, na svakodnevnoj razini doživljavamo puzajući povratak komunizma u sve vidove hrvatskog društva. Neki kažu da se to događa zbog pritiska pete kolone i zbog određenih inozemnih središta moći. To se događa kao da Tito nije ubrojen među 10 najvećih zločinaca u suvremenoj povijesti.

Što je marksizam, možda od svih stručnih knjiga ponajbolje govore Marksovi stihovi koji se kriju od javnosti. »Prezirno ću baciti svoju rukavicu / u lice svijetu / i gledat ću kako se ruši / ovaj gigantski pigmejac / a njegov pad / ne će pogasiti mojega žara / Zatim ću kao neki pobjednički bog / poći nasumce / kroz ruševine svijeta / i davajući svojim riječima snagu djela, / osjetit ću se jednak stvoritelju.« A poslušajmo i ove: »Kraj je. Moj čas je stigao, / kazaljke se zaustavljaju, / kuća se ruši. / Ubrzo ću stegnuti k srcu vječnost / i zaurlat ću joj gigantsko / prokletstvo čovječanstva... / Ovaj se svijet mora slomiti od / mojih kletava, / stisnut ću u svoj zagrljaj krutu / stvarnost, i dok bude ona / mene grlila, i nje će morati nestati / morat će se strovaliti / i iščeznuti u ništavilu. / Sasvim nestati, ne biti... / No kocka je bačena, / uništimo odmah cijelo to tkanje laži, / i neka prokletstvom svrši ono / što je s prokletstvom i nastalo.« Sapienti sat.
 

Suvremeno mučeništvo Crkve u Hrvata
Hrvatski su narod kroz povijest trale razne nevolje, ali se on nije dao. U tome ga je podržavala katolička Crkva. Razumljivo je da su u raznim razdobljima zbog toga plaćali visoku cijenu. Komunizam im nije ostao dužan. Oborio se na njih svom svojom žestinom. Nekako se to dalo i podnijeti dok je tijekom II. svj. rata iz ilegale ili šume terorističkim metodama napadao civile, ali poraće je donijelo nebrojene patnje. Nakon što je britanska vojska u svibnju 1945. mimo svih do tada usvojenih konvencija na Bleiburgu izručila komunistima razoružanu hrvatsku vojsku i civile, oni su ih u kolonama smrti, poznatima kao Križni put, nemilosrdno ubijali sve tamo do Đevđelije. Računa se da ih je tako pogubljeno oko 300.000. Ni jedan kraj ili župa u Hrvatskoj i BiH nisu bili pošteđeni. Samo je iz Hercegovine stradalo oko 20.000 ljudi. Na žalost još nije napravljen konačan popis pobijenih. Godine 2.000 kad su komunisti ponovno došli na vlast u Hrvatskoj prestalo je radom Saborsko povjerenstvo za istraživanje žrtava II. svj. rata i poraća. No, marljivi don Anto Baković nije se dao smesti. Skupljao je građu o pobijenim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. Sabrao ju je 2007. u knjigu pod naslovom Hrvatski martirologij XX. st. Nabrojio je 663 osobe koje su uglavnom stradale u poraću. Sada radi na popisu onih koji su iskusili zatvorske dane.

Katolička crkva nije ostala nijema, nego je hrabro ustajala u zaštitu hrvatskog naroda i svih drugih naroda, kao i svojih vjernika. Spomenimo poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945., a posebno pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Komunisti su se našli uvrijeđeni. Uzaludno su pokušavali prisiliti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca da surađuje s njima na njihov način i da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Proglasili su ga neprijateljem i zanijekali mu bilo kakvo sudjelovanje u spašavanju Židova, Srba i drugih progonjenih. Nisu mu htjeli priznati da je volio hrvatsku državu, ali da je žestoko ustajao protiv rasnih zakona i svih drugih zloporaba. Uhićen je i osuđen na montiranom procesu. Teško bolestan umire 10. veljače 1960. Hrvatski puk ga smatra svecem i dolazi mu se moliti na grob u zagrebačkoj katedrali. Budući da je bio trovan u zatvoru i zbog toga umro, a vladao se primjereno Kristovu naučavanju, stekao je preduvjete biti službeno proglašen mučenikom. Prilikom 2. posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Bio je to jasan odgovor komunističkoj ideologiji. Ali ni komunistički i slični duhovi se ne daju. I danas u svakoj prilici nastoje što više naštetiti ugledu Katoličke Crkve da bi opravdali svoja stajališta.
 

Hercegovačka franjevačka provincija u komunističkim raljama
Ni prva ni druga Jugoslavija nisu voljeli Hercegovinu i njezino pučanstvo, svaka zbog svojih razloga. Isto se događa i danas kada njihovu rabotu nastavljaju neka druga središta moći. Posljedično to se odrazilo i odražava na Hercegovačku franjevačku provinciju. Komunisti su dobro znali da dok je ona jaka ne će tako lako moći narodu svoju ideologiju prikazati kao ispravnu. Izuzetno im je smetala glasovita Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu. Nalijepili su joj sva moguća zla da bi što lakše mogli u naum provesti svoja djela. I tako je i bilo. Spomenusmo već da je tijekom II. svj. rata i u poraću pogubljeno 66 hercegovačkih franjevaca. Sve su ih pobili komunisti. Samo jedan od njih pogubljen je u punom jeku rata. Svi ostali pogubljeni su u tzv. završnim operacijama kad su komunisti sa saveznicima, po planu usuglašenim 1943. u Jalti, ponovno stvarali Jugoslaviju. Krajem 1944. na tom svom putu ubili su još jednoga, a ostalih 64 pogubili su od siječnja do srpnja 1945. Jedan jedini od njih bio je suđen na sudu bez bilo kakve mogućnosti obrane i mimo svih pravnih odredbi (fra Radoslav Glavaš), a svi ostali pogubljeni su bez suda. U svijest naroda najdublje se usjekao događaj sa Širokog Brijega. Nakon što su partizani 7. veljače 1945. oko 10.00 osvojili Široki Brijeg, ušli su u samostan i zatočili sve civile koji su se tu našli i fratre. Civili su pušteni, a fratri su, njih 12, negdje oko 16.00 u sumrak istog dana pobijeni metkom u zatiljak, natrpani u ratno sklonište i zapaljeni. Jednostavno rečeno, pobijeni su svi oni koji su nosili habit.

Komunisti ni kasnije nisu žalili hercegovačke franjevce. Do 90.-ih godina prošlog stoljeća 89 fratara okusilo je što znače zatvorske zidine. Redovito su bili osuđivani na duge tamničke godine i tamo nemilosrdno proganjani tako da su neki ubrzo podlegli ili su trpjeli teške tjelesne posljedice. One koje nisu zatvorili, komunisti su proganjali na različite druge načine.

Provincijalat i pojedinačni fratri nikada nisu ostali gluhi na progon svoje subraće. Već je provincijal Krešimir Pandžić, koji je i sam kasnije pogubljen, 1942. naložio bilježenje stradanja pučanstva i fratara. Uključio se u sve i mjesni biskup don Petar Čule koji je u listopadu 1945. zatražio od Provincijalata skupljanje svjedočanstava o događajima na Širokom Brijegu iz veljače te godine. Komunisti su, naime, sve nastojali opravdati svaljujući na fratre teške optužbe. Na žalost rad nije dugo trajao. OZNA oduzima skupljenu građu do koje je uspjela doći i zabranjuje daljnje prikupljanje. Zbog toga je sve moralo ostati na pojedincima, izuzev kratkog razdoblja iz 1971. Dolaskom slobode nastavljen je službeni rad tako da je 2004. tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra Slavko Soldo ustrojio Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Daljnji je službeni korak bilo imenovanje postulatora u liku generalnog postulatora Franjevačkog reda u Rimu fra Luke de Rosa 2006., koji je, pak, u rujnu 2007. imenovao fra Miljenka Stojića za vicepostulatora Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Otada Vicepostulatura skuplja građu i svjedočenja da bi se što prije pokrenuo Postupak mučeništva na biskupijskoj razini. Stoga ona moli sve one koji posjeduju neku građu o pogubljenim hercegovačkim fratrima ili znaju o njoj, te koji su nazočili njihovu pogubljenju ili su od drugih koji su nazočili čuli o tome, da to što prije dojave. Mogu to učiniti preko svećenika u svojoj župi ili preko podataka na stranicama www.pobijeni.info.
 

Pogled u budućnost
Kao što je čitavom svijetu potrebna poruka mučenika, vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, tako je ona potrebna i hrvatskom društvu, s obje strane granice. I svijet i hrvatsko društvo nalaze se na prekretnici, društvenoj i ćudorednoj. Neokapitalistički liberalizam koji je u temeljima današnjeg svjetskog gospodarstva pokazao je da je oduvijek truo, kao što je to bio i komunizam. Ćudoredna razina nisko je pala i nasilja je sve više unatoč brojnim zakonskim uredbama. Papa Ivan Pavao II. svojim je primjerom dao dobre smjernice. Neumorno je tijekom svoga papinstva išao drugome, čak i onda kad je teško obolio, nastojeći širiti poruku Božje riječi. Nije kukao nad stanjem i teškim usudom, nego je pogled pun nade okretao prema budućnosti. Znao je da je ona onoga tko bude davao život, tjelesni i ćudoredni. Koliko smo toga svjesni? Zemlja nam je još uvijek nenaseljena, ali unatoč tome odlazimo u tuđinu i ne vraćamo se, pristajemo na zaluđivanje suvremenim ideologijama i sl. Primjer mučenika može nam pomoći jasno sagledati što se događa. Pomoći će nam osvijetliti i umnožiti putove dobra, a otežati i smanjiti putove zloće. Stvorit ćemo time zdravo društvo, otvoreno za nas same i drugoga kraj nas. Obitelj, kao temelj, zasjat će na nov način i doživjet ćemo što to ustvari znači čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje.

Miljenko Stojić

Naša ognjišta, XXXVIII., 3 (358), Tomislavgrad, ožujak 2009., str. 6. - 7.

...

Hercegovačka franjevačka provincija za vrijeme komunističke strahovlade, 1941. - 1990. doživjela je velika stradanja. Partizani su bez bilo kakvog suda ubili 66-oricu franjevaca, dok su trojica preminula zbog zlostavljanja u zatvoru, tako da se broj penje na 69. K tomu treba pridodati i njih 78-oricu koji su zatvarani jednom ili više puta. Da bismo to još malo razjasnili, pogledajmo u Raspored osoblja s kraja II. svj. rata. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Unatoč svemu Provincija danas broji nešto manje od 200 svečano zavjetovane braće.

Ubojstva su započela u noći s 19. na 20. svibnja 1942. kada je iz župnoga stana u Kongori odveden fra Stjepan Naletilić i ubijen kod sela Zanagline na Kupresu. Slijedilo je ubojstvo fra Križana Galića 30. listopada 1944. u župnom uredu u Međugorju. Partizani su, naime, krenuli prema Širokom Brijegu. Započela je nesretna 1945. S Humca je odveden i u Vrgorcu 28. siječnja strijeljan fra Maksimilijan Jurčić. U Čapljini je pak 2. veljače strijeljan fra Petar Sesar. Zbog granatiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se 6-orica fratara. Partizani su ih 6. veljače strijeljali iznad župne crkve. Tih dana na Čitluku su ubijena 3 fratara. A onda su se partizani do kraja okomili na Široki Brijeg. Osvojili su ga 7. veljače oko 11.00. Zarobljene fratre, njih 12, predvečer su ubili metkom u zatiljak, polili benzinom i spalili u protuzračnom skloništu. Na samostansku crkvu su ispalili 296. topničkih projektila i teško je oštetili. Nadaleko poznatu Franjevačku klasičnu gimnaziju zapalili su. Posao su dovršili dvije godine kasnije paljenjem župnih matica i preostalih knjiga. Široki Brijeg je jednostavno ogoljen, kao Isus pred razapinjanje. U prostorije mlinice i hidrocentrale sklonilo se 9 fratara. Partizani su ih uhitili 8. veljače i odveli u nepoznatom pravcu, najvjerojatnije prema masovnoj grobnici u Zagvozdu. U okolici Ljubuškog 10. - 13. veljače uhitili su i ubili njih 5-oricu. S oltara za vrijeme sv. mise u Izbičnu su 11. veljače odveli 3-ojicu fratara i pogubili ih na nepoznatom mjestu. Osvojivši Mostar 14. veljače partizani su pogubili još 7 franjevaca. A onda je došao svibanj. U Kočerinu su 21. nadnevka ubijena 2-ojica fratra. U Zagrebu je nepoznatog nadnevka ubijen 1 fratar. Svi ostali, njih 14-orica, stradali su na Križnom putu. Za sada znamo da su stradali u Mariboru, Maclju, Zagrebu, Velikoj Gorici. Zbog pretrpljenih muka u zatvoru po jedan fratar je umro 1951., 1959. i 1960.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.

Od samog početka puk Božji i fratri smatrali su ove pogubljene mučenicima. Kao da je nešto slutio, tadašnji provincijal fra Krešimir Pandžić 2. studenoga 1942. naložio je fratrima da bilježe stradanja puka i fratara. Čuvši za pogubljenje fratara u samostanu na Širokom Brijegu mjesni biskup don Petar Čule 13. listopada 1945. nalaže ispitivanje svjedoka. Fra Bonicije Rupčić, kao tajnik Provincije, daje se na skupljanje građe, ali mu OZNA sve oduzima 31. listopada 1945. Zatišje traje sve do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić ponovno nalaže ispitivanje svjedoka, ali sloboda, kako znamo, nije dugo trajala. Tek padom komunizma 1989. otvaraju se vrata za sustavniji rad na istraživanju okolnosti nevino pogubljenih.

Trenutno se za rad brine Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Početak joj je u Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika koje je 2004. pokrenuo provincijal fra Slavko Soldo, o vodio ga fra Ante Marić. Vicepostulatura počinje radom u rujnu 2007. imenovanjem vicepostulatora fra Miljenka Stojića.

Pokušali smo s ovih nekoliko rečenica samo dati blijedi kostur događanja. O svemu se je moguće podrobno obavijestiti preko stranica Vicepostulatura pobijeni.info. Tamo se nalaze i načini doticaja s Vicepostulaturom, što je posebno važno za skupljanje svjedočanstava ili za obavijesti o onima koji bi mogli svjedočiti.

fra Miljenko Stojić

Radio Vatikan, Vatikan, 30. studenoga 2008. u 19.00.

...

»Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica tih dana. Bila je veljača 1945. Da je nešto pošlo u krivo, shvatili su i »oslobodioci« pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a. Sad, što se umirućem fra Marku, bolesnom fra Krsti to ili bilo što drugo nikako nije moglo natovariti na vrat, bilo im je potpuno nevažno. Glava više ili manje, svejedno, važno da su pobijeni ili »oslobođeni«, rečeno njihovim rječnikom. Iste i slične optužbe provlače se do dan danas. S druge strane narod nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su ubijeni ili pokopani držeći ih pobijenima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima. Dolaskom slobode devedesetih godina prošlog stoljeća postalo je više-manje mogućim istražiti istinu i odati dužnu počast nevino pobijenima.

Široki Brijeg u središtu
Na Širokom Brijegu krajem II. svj. r. bile su smještene pozadinske jedinice njemačke vojske skupine E koja se povlačila iz Sj. Afrike i Grčke. Prije veljače 1945. partizani nisu napadali jakim snagama. Nu, da se sprema nešto gadno moglo se zaključiti po partizanskim riječima kada su došli na Posuški Gradac. Rekli su tada da će pobiti sve one koje nađu na Širokom Brijegu. Sjemeništarac Vinko, kasniji fra Leonard, Oreč otišao je to dojaviti fratrima. Na stubištu gimnazije zatekao je ravnatelja fra Radu Vukšića koji je otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne trebaju bježati. Istu vijest prenio je fratrima i ž. vikar u Vitini fra Svetislav Markotić, kao i župnik u Rasnu fra Tadija Beljan. Fratri, uvjereni u svoju nevinost, ostali su na svojim mjestima. Ishod znamo. Dodajmo da su pred partizanima izbjegli svi oni fratri koji su se isticali u javnom životu.

Zbog čega su pobijeni fratri na Širokom Brijegu čini se da nije tako prevelika tajna. Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost i mržnja prema vjeri u hrvatskom narodu. Spomenimo da je prema revnom izučavatelju događaja iz II. svj. r. don Anti Bakoviću, Crkva u Hrvata pretrpjela 663 gubitka onih koji su stupili u njezine hijerarhijske redove. Progonjeni su i preživjeli, a među njima najpoznatiji je kardinal bl. Alojzije Stepinac. Drugi razlog je postojanje klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Zbog nje je komunistička nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćansku nauku. Mnogo je Hercegovaca završilo tu gimnaziju pa su i oni većinom odbacivali komunistički pogled na svijet. Komunisti su zaključivali da ne će imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju »ustaške zlikovce«, zaboravljajući da su tu školu završili i mnogi njihovi borci. Neki su od njih pokušali pomoći fratrima u tim danima, ali nisu uspjeli. Odluka je očito bila donesena na puno većem mjestu. U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se zabilježena vijest da je 1944. u okolici Trebinja zaključeno da na Širokom Brijegu treba pobiti sve franjevce. Prema drugim vijestima tu su odluku komunisti potvrdili na svom sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu 17. siječnja 1945. Nije stoga čudno da je ta odluka sprovedena u djelo nakon što je 4. bataljun 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, uz pomoć 1. čete 1. bataljuna, zauzeo samostan, gimnaziju i konvikt. Onaj tko je imao habit jednostavno je pogubljen. Tako su đaci VI. r. ostali živi, a oni VII. su pobijeni.

Bilo bi zanimljivo istražiti kakvog su političkog uvjerenja bili pobijeni fratri, osobito oni na Širokom Brijegu. Mnogi svjedoče o njihovu južnoslavenstvu, što je bilo u duhu razmišljanja J. J. Strossmayera. Fra Radovan Petrović svjedoči i o dva zanimljiva događaja iz ratnih godina. Fra Zlatko Sivrić u ljeto 1941. spašava na Širokom Brijegu zatvorenu skupinu pravoslavaca. Kad se malo kasnije pojavio u samostanu, zaorio se pljesak. Ustaša Krešo Majić 1944. upada naoružan u samostan s namjerom ubiti fra Bonifacija Majića i fra Živka Martića, jer, po njemu, surađuju s partizanima. Vjerojatno ga je ražestilo to da su se ljutili na Nijemce i Talijane, da su predviđali njihov kraj, potvrdno govorili o saveznicima i slušali njihove radiopostaje. Spomenimo još da se nikada nisu javno bavili politikom, a kamo li propovijedali je s oltara.

Pobijeni
Hercegovačka franjevačka provincija u II. svj. r. izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su ustvari veći. Govori nam o tome Raspored osoblja iz svibnja 1944. - 1946. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru 3 franjevca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih. Što je puk o svemu mislio možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirki s fratrom izrekla jedna žena: »Da išta valjaš i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća«.

Pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo svesti na tri navrata: a) pojedinačni upadi (4); b) juriš na fratre i Široki Brijeg (47); c) juriš na hrvatski narod (15).

Sezona lova na fratre otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su župnika fra Stjepana Naletilića, zajedno s njegovim bratom Marijanom i bratovim šurjakom Matišom Penavićem. Nakon okrutnog mučenja ubijeni su kraj sela Zanagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna. Najtemeljitije istraživanje do sada o tome proveo je fra Robert Jolić i spoznaje do kojih je došao objavio u Hercegovini franciscani, III., 3, 2007.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, u mirovini, kojeg su partizani ubili 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnog ureda u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

Idući prema Širokom Brijegu partizani su revno ubijali fratre na svom putu, kao i katolički svijet. Približavao se kraj siječnja 1945. Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar. Odveden je prema Vrgorcu i tu strijeljan 28. siječnja. Za grob mu se ne zna. U Čapljini je uhićen i odveden u nepoznatom pravcu župnik fra Petar Sesar. Vraćen je 2. veljače u noći, s podmetnutim streljivom u džepu što je bila izlika da ga strijeljaju. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu. Fra Augustin Leopold Zubac bio je ž. vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale, fra Krešimir Pandžić profesor, fra Roland Zlopaša profesor, fra Zvonko Grubišić ž. vikar u Mostarskom Gracu, fra Rudo Jurić klerik, kao i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku 9. veljače. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Kad su partizani ušli u samostan, fratri, časne sestre i neki gimnazijalci bili su u protuzračnom skloništu, u podrumu gimnazije, a treći u mlinici na Lištici. U partizanki koja je vikala na okupljene u samostanu neki svjedoci su prepoznali Milku Planinc. Vojnici su po samostanskim sobama pljačkali što je bilo imalo vrijedno, a sve su fratre najprije zatvorili u samostansku zbornicu. Nisu ispitivali tko je kriv, a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane jednostavno su ih poubijali. Kako dosadašnja saznanja govore, upucali su ih samokresom, ubacili u protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Nije im to bilo dovoljno nego, kako svjedoči fra Vinko Dragićević, »Dok su stanovali u samostanskim i gimnazijskim prostorijama i u okolici tih zgrada, išli su na grobnicu, vršili prirodne potrebe, na očigled svakoga tko bi se nalazio u doglednoj blizini. S visine od oko dva metra nečist je padala niz gromadu na gomilu kamenja nabacanog na vrata grobnice.« Pobijena braća ekshumirana su 1971. i ukopana u širokobriješkoj crkvi. U ovoj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić-Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Ivo Slišković, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić, ž. vikar fra Žarko Leventić ter klerici: fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara zbog granatiranja samostana sklonila se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici. Nisu ništa znali što se dogodilo na Širokom Brijegu pa su sljedećega dana (8. veljače) došli u samostan, gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u smjeru Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Okolnosti uhićenja i smrti fra Mariofila Sivrića, koji se priključio onima sklonjenima u mlinicu, ostale su nerazjašnjene. Posljednji su ga put mještani vidjeli 12. veljače sa skupinom partizana koji su se prema njemu odnosili kao prema taocu ter je taj nadnevak uzet kao dan njegove pogibije. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića (30. prosinca 2005.). Imena i dužnosti pobijenih jesu: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković. Sveukupno njih devet.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već iskušanom metodom. U razdoblju 10. – 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: ž. vikara u Veljacima fra Pašku Martinca, župnika u Veljacima fra Julijana Kožula, profesora na bogosloviji u Mostaru fra Martina Soptu, župnika u Ružićima fra Zdenka Zubca i ž. vikara u Drinovcima fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka Zubca (27. listopada 2006.) i fra Julijana Kožula (15. siječnja 2007.), i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

U Izbičnu su pogubljena trojica fratara: profesor fra Marko Dragićević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić. Pograbljeni su s oltara za vrijeme sv. mise i odvedeni preko Donje Britvice i Brine prema Crnim Lokvama. Predvečer su ih kamionom dovezli u Knešpolje, kojih 5 km od Širokoga Brijega prema Mostaru, dali im da nose streljivo i uputili ih preko brda prema Mostaru. Kad su dopješačili u Grabovu Dragu, fratre su odvojili i više ih nitko nije vidio. Pretraživana su mjesta u blizini njihova izdvajanja iz kolone, ali im kosturi nisu pronađeni. Nije isključena mogućnost da su ovu trojicu fratara partizani priključili skupini iz samostanske mlinice i zajedno ih ubili u Zagvozdu.

Vijesti o onome što se dogodilo na Širokom Brijegu i barem nešto od onoga što se dogodilo oko njega zacijelo su stigle i do fratara u mostarskom samostanu. Nu, ni oni nisu bježali, jer su se osjećali nevinima. Ušavši u samostan 14. veljače partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatom pravcu. Taj posao je, s velikom vjerojatnošću, predvodio Brana Popadić. Naredbodavac je, po svemu sudeći, bio Slobodan Šakota, povjerenik OZNE pri 29. hercegovačkoj diviziji. Po raznim svjedočenjima fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Za grobove im se do danas još ne zna. Evo njihovih službi i imena: umirovljenik na Širokom Brijegu fra Jozo Bencun, provincijal fra Leo Petrović, umirovljenik na Čitluku fra Rafo Prusina, umirovljenik na Humcu fra Bernardin Smoljan, gvardijan i župnik fra Grgo Vasilj, župnik u Pločama fra Kažimir Bebek ter profesor na Širokom Brijegu fra Nenad Venancije Pehar.

Zatišje glede ubijanja fratara nije dugo trajalo. Tek do svibnja. Malo prije svitanja 21. svibnja u župnoj kući na Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Nakon što su partizani provalili u župnu kuću najprije su ustrijelili župnika fra Valentina. Kad je fra Andrijina majka Šima, župnikova sestra, čula pucanj, požurila je u sobu i pokušala ga zaštititi svojim tijelom. Dvojica nasilnika gurnuli su je u stranu i jedan joj je od njih hitcem iz puške ubio sina. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari). Međutim, nakon velikog sprovoda na mjesnom groblju kad je partizanski oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima: »Vi ste ih ubili«.

Hercegovački fratri nastavili su ginuti po Hrvatskoj. O njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Prema kazivanju nekih svjedoka oko 3. svibnja kod Velike Gorice nestao je fra Bono Jelavić, župnik u Vitini. Drugi ubijeni je fra Radoslav Glavaš. Kao načelnik ministarstva bogoštovlja u Zagrebu predao se partizanima i oni su ga objesili 27. svibnja. Za grob mu se do danas ne zna.

U mjesecu lipnju na području Krapine pobijeni su župnik u Izbičnu fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović. Dogodilo se to u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva dana 4/5., a ekshumirani su 1992. Kosti su im, nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na Patologiji pa vraćene i ukopane 22. listopada 2005. u zajedničku grobnicu, odnosno u temelje novopodignute crkve Muke Isusove u Đurmancu.

Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili nešto kasnije. Bilo ih je desetorica: profesor fra Bruno Adamčik, ž. vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, ž. vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, ž. vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić ter bogoslov fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Po mjestu odvođenja ili pogibije svrstali smo pobijene u 16 skupina. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.

Komunistički prigovori
Za mnoge od pobijenih fratara komunisti se nisu potrudili navesti bilo kakav prigovor. Najviše im je bilo stalo opravdati svoje ponašanje na Širokom Brijegu. Nu, mogu li?

Prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu nijedna zgrada franjevačkog posjeda, a sve su naznačene i ucrtane, nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak i o svemu izvješćivala nadležne nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Htjeli su Nijemci to učiniti, ali fratri nisu dali. Pa ipak to partizane nije smetalo da na crkvu ispale 296 hitaca.

Ne samo da po svjedočenjima nazočnih ne stoji prigovor da su fratri partizane polijevali vrelim uljem, već to teško može stajati i po logičnom razmišljanju. Dva dana vatra se uopće nije palila. Nitko u Hercegovini u to vrijeme, pa ni danas, nije držao ulja u tako velikim količinama da bi se njime moglo polijevati nadiruće vojnike. A nikada nikome nije bilo jasno kako je to moguće izvesti kad ulje možeš proliti tek koji metar ispred sebe. Ako ti se pritom još opire netko s oružjem u ruci, možeš samo pokušati nešto učiniti prije nego padneš mrtav. Ili drukčije rečeno, određene metode borbe Srednjeg vijeka nemoguće je primijeniti u današnje vrijeme.

Svi očevidci tvrde da nikakvo oružje nije bilo u samostanu i da se njime nitko nije služio. Sve da su i htjeli nije ih bilo puno sposobnih za to. A da su ga neki i rabili, zbog čega su pobijeni ostali? Od njih dvanaestorice jedan, fra Marko Barbarić-Lesko, nije se mogao ustati s kreveta i bio je teško bolestan, uz to u dubokoj starosti. Drugi je bio duševno obolio i uopće nije shvaćao što se oko njega događa, fra Krsto Kraljević. Dvojica fratara bili su u dubokoj starosti. Fra Žarko Leventić, iako mlađe dobi, bio je teško bolestan. Za borbu su, dakle, mogla biti spremna samo 4 profesora koji nisu znali baratati oružjem i 3 klerika koji također nikada nisu pohađali vojnu ili sličnu obuku. A koliko su same komunističke vlasti vjerovale u ono što šire, dobro govori sljedeći podatak uzet iz izjave provincijala fra Rufina Šilića (Mir i dobro, 7, Mostar, 1971., str. 295. – 296). Donosimo njezinu srž u ondašnjem duhu i jeziku. Vrhovni sud Jugoslavije, kao ni Vrhovni sud Hrvatske nije potvrdio optužbu Okružnog javnog tužilaštva u Splitu, u povodu zabrane raspačavanja brošure o Širokom Brijegu, da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu »s oružjem u ruci i na drugi način za vrijeme II Svjetskog rata služili okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda« (odnosno da su »ne samo propagandom već i oružjem u ruci u toku oslobodilačkog rata služila okupatoru na podjarmljivanju naših naroda i narodnosti«). Ujedno su spomenuti sudovi odbili prijedlog da se utvrdi istinitost ili neistinitost teških optužbi na pobijene fratre. Dodajmo još neke pojedinosti. Sud u Splitu držao je da je možda i bilo franjevaca koji nisu pucali, ali da su partizani, budući da se borba vodila izbliza, mogli vidjeti kako neki od njih pomažu okupatoru pa su ih zato strijeljali. Sapienti sat!

Da bi bili što uvjerljiviji partizani su ubrzo nakon rata snimili i »dokumentarni film«. U njemu sami partizani, preobučeni u habite, tobože vode borbu i ginu. Nije bio uvjerljiv pa je ubrzo sklonjen u stranu.

Završni udarac
Nakon ubojstva fratara slijedili su brojni napadaji u javnim glasilima. S druge strane u slobodnom svijetu širila se istina o tome što se točno dogodilo na Širokom Brijegu. Komunisti su ubrzo odlučili vratiti se i dovršiti nedovršeno. Bila je godina 1947., nadnevak 13. siječnja. Partizanski komesari istjerali su fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega u njihove ruke. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Pukovnik koji je istjerao fratre čak je potpisao revers da im se ne će dirati župni ured i da će kada se vrate naći sve onako kako su ostavili. Nu, bila je to samo prijevara. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Spaljivanje je obavljeno u samostanu iza vrata, u klaustru samostana, kao i ispod oraha. Vojnicima je bilo zapovjeđeno da donesu i spale svaki, pa i najmanji, papirić koji nađu u krugu od kilometar. Nakon temeljito obavljenog posla još su se potrudili da dlijetom unište natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. Fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca, kako svjedoči fra Vencel Kosir.

Ne mogavši slomiti fratre i sebe opravdati i uzdići, komunisti su pribjegli drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju ih se skupilo čak 341, odnosno 89 fratara do Domovinskog rata okusilo je zatvor. Navedimo poimence samo one koji su ubijeni u zatvoru ili su tako zdravstveno stradali da su po izlasku ubrzo umrli. Bilo ih je trojica. Fra Mijo Čuić kao umirovljenik nalazio se u Tomislavgradu. Uz ostalo sagradio je baziliku i samostan u tom mjestu. Teško je obolio u zatvoru. Zbog toga su ga pustili ranije nego što su mislili. Umro je teško oduzet 1959. Fra Nikola Ivanković jedno je vrijeme bio profesor grčkog i latinskog jezika na Širokom Brijegu. Uhićen je u Ljubuškom u travnju 1952. Život mu se ugasio na putu od Ljubuškog prema Mostaru. Komunisti su rekli da je umro, a fratri su po stanju njegova tijela i po nekim svjedočenjima zaključili da je ubijen. Fra Smiljan Zvonar, kao gvardijan i župnik ter omiljeni propovjednik, uhićen je u Mostaru 1952. Iz zatvora je zbog teške bolesti prijevremeno pušten 1960. Umro je nakon 40-ak dana.

Što nam je činiti
Unatoč svim nabrojanim događajima i komunističkom namišlju da se trajno zabrani, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pogubljene, koje je, kao i puk, držala pogubljenima »in odium fidei«, odnosno mučenicima za vjeru i domovinu. Bog je tako htio da je prvi proglas o bilježenju svih podataka glede stradanja članova Provincije i vjernika izdao fra Krešimir Pandžić 1942. Svjedočanstva o zlim vremenima nastavio je skupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila svakome njihovo daljnje prikupljanje. Zatišje traje do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić nalaže skupljanje svjedočanstava. U tome se ističe fra Andrija Nikić sa suradnicima. Skupljeno šalje fra Baziliju Pandžiću u Rim da to pohrani u Franjevački arhiv. Kasnije je mnoga svjedočanstva prikupio i fra Jozo Vasilj. Zbog kratkoće prostora ne ćemo nabrajati druge, ali zacijelo treba spomenuti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz sve ovo vrijeme nastojala učiniti što se učiniti dalo. Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnikom mu je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla, između ostaloga pokrenulo je i dovršilo poslove oko iskapanja i identificiranja trojice pogubljene subraće u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega, dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko Stojić.

Na putu prema mogućem proglašenju naše pobijene braće blaženima i svetima želimo ići njihovim stopama. To znači dvojako. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici, što ne želimo smetnuti s uma, već izučavati i slijediti njihovu duhovnost. S druge strane želimo što podrobnije istražiti njihov život i rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Pri svemu ovome ne vodi nas mržnja ni prema kome, nego samo ljubav prema istini.

U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito nam mogu pomoći još živi svjedoci. Stoga molimo svakog onog tko bilo kojim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjetljavanju događaja, kao i otkrivanju nekog važnog zapisanog podatka, da to i učini. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s nama nalaze se na Mrežnim stranicama www.pobijeni.info.

Povjesničari će još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. Nu, cijelo ovo vrijeme ne smije biti uporabljeno za ponovne podjele u hrvatskom narodu, već za jasno sagledavanje pogrješaka u prošlosti i uočavanje stvari koje bismo trebali činiti u budućnosti. I jedno i drugo odrazit će se na našu sadašnjost. Svi nevino pobijeni, ne samo fratri, bit će nam zahvalni na tome.

Miljenko Stojić

Zagreb, 9. veljače 2008.; Zagreb, 14. veljače 2008.; Split, 19. veljače 2008.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 7. ožujka 2008., str. 12. - 13.; 14. ožujka 2008., str. 12. - 13.; Brotnjo, 5, Matica hrvatska, Čitluk, 2008., str. 73. - 83.

...

UVOD

Prema Svetom pismu Crkva je misterij. On je nekada bio skriven u Bogu, no danas nam je objavljen i već je djelomice ostvaren (Ef 1,9 sl. Rim 16,25 sl.). Ona je nadalje misterij grješnog naroda koji već posjeduje zalog spasenja. Taj narod je grananje Kristova tijela i ognjište njegove ljubavi. Možemo je opisati i kao misterij božanskoljudske ustanove. On čovjeku pruža svjetlost, te oproštenje i milost »na hvalu slave Božje« (Ef 1,14).

Crkva je, dakle, vidljivi znak Božji na zemlji. Bog je po njoj nazočan u čovjekovu hodu ovom zemljom želeći kroz nju ostvariti spasenje koje je obećao svim ljudima. Zbog toga kada se vjernici sakupe želeći slaviti Boga i iskazati si međusobno prijateljstvo i ljubav, oni svemu svijetu iskazuju znak i očitovanje da je na djelu Bog koji ljubi i spašava svijet. Isus je rekao da je on s onima koji su sabrani u njegovo ime, pa makar bili dvojica ili trojica. Bog se, prema tome, služi Crkvom kao vidljivim znakom ili sredstvom kojim želi pokazati ljudima da se ne samo mogu ujediniti s njim, nego i međusobno u pravo jedinstvo i pravo bratstvo. No, Crkva je ujedno i sredstvo kojim će se to jedinstvo provesti i ostvariti, ne samo pokazati. Takvo jedinstvo donijet će na svijet plodove pravog čovještva, ljubavi i mira. Bit će to predokus potpuno sretnog i vječnog ujedinjenja ljudi u krilu Očevu.

Dolazeći na svijet Krist nije želio da mu drugi služe, nego je odlučio on služiti drugima. Stoga Crkva ima za zadatak u svijetu vršiti ulogu služenja da bi sve ljude dovela do spasenja i radosti. Ona, naime, na svijetu vrši Kristovo djelo i kroz nju On sam zapravo vrši svoje djelo. Crkva poglavito treba pomagati siromasima i svima onima kojima je potrebna pomoć i utjeha. Kao takva ona ne smije u ovome svijetu težiti za slavom, čašću, sjajem i vlašću. Treba ljudima pokazati kako će se otrgnuti od zemaljskih dobara i okrenuti se duhovnim dobrima. Ona će u njima probuditi snagu da drugima služe i pomažu da sretno stignu u vječnu domovinu.

Ne samo cjelokupna Crkva, nego svaki njezin član mora biti za ostali svijet vidljivi znak Božji i njegovo oruđe pomoću kojega će on ljude pozivati na dobro i voditi ih k spasenju. Zbog toga mora dopustiti da milost Božja djeluje u njemu i po njemu, te surađivati s onim što mu Bog u svome Duhu preko sakramenata i rasvjetljenja stavlja u srce.

Ljudska grješna pratvar u Crkvi doprinosi da ona zna odstupati od povjerene joj zadaće i uloge. Zbog toga joj je potrebna obnova, i to trajna. Njome se otkriva njezina izvornost i potvrđuje da je putnica koja je zajedno s drugima u Kristu pozvana na istu proslavu. Njezina proročka uloga ne da joj zaustaviti se u sadašnjosti i biti zadovoljna sa samom sobom, nego da neprestano bude okrenuta prema naprijed, prema boljem i savršenijem.

Ovo je kratki prikaz područja na kome je izrastao ovaj moj skromni rad. Crkva kao božanskoljudska ustanova nailazi na poteškoće u svom »snalaženju« sa svijetom, te zbog toga njezin izgled kroz povijest se neprestano mijenja. No, prema II.vat. saboru, svetost njezinih članova jest ono što će joj danas vratiti pravi izgled njezina lica.

 

 

I. CRKVA NA PUTU

Po prvom čovjeku Adamu grijeh je ušao u svijet. No, Bog u svojoj ljubavi ne odbacuje ljude zauvijek, nego ima namjeru spasiti ih i omogućiti čovjeku ponovno uspostaviti zajedništvo s njim. On ih ne spašava i posvećuje samo pojedinačno, već ima namjeru skupiti ih u narod koji će mu sveto služiti i spoznati njegovu veličinu. U Starom zavjetu zbog toga je na poseban način izabrao i vodio izraelski narod da mu on bude nositelj i čuvar njegovih obećanja. Sklapa s njim savez vjernosti. Dolazak Isusa Krista velika je prekretnica. On u svojoj krvi ustanovljuje Novi savez izabirući sebi novi narod sastavljen od Židova i ostalih naroda. Oni koji mu povjeruju preporođeni vodom i Duhom postat će »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, pridobiveni narod... koji nekoć nije bio narod, a sada je narod Božji« (l Pt 2,9-10)

Glede povijesti spasenja vrijeme prije Krista možemo nazvati »Razdoblje Zakona«, a poslije Krista »Razdoblje Duha«. Nemam namjeru govoriti opširnije o njima, nego samo ukazati na vrijeme u kojem se nalazi Crkva. Ona je, naime, onaj Kristov izabrani narod. Uzeo ju je k sebi da mu bude oruđe otkupljenja sviju i poslao ju je u svijet kao »svjetlo svijetu i sol zemlji« (usp. Mt 5,13-16). Ucijepio joj je u svijest da ovo nije njezina prava domovina i baština. Na putu je i jednoga dana mora stići kod Oca, gdje njezina glava Krist sjedi na prijestolju i kraljuje. Duh Sveti bit će onaj koji će je iznutra neprestano obnavljati i davati joj jedinstvo, zbog čega nikada ne će moći niti nestati niti propasti.

Crkva, Narod Božji nije izvan vremena i izvan prostora, nego je uklopljena u sva zbivanja i sva događanja u čovječanstvu. »Narod Božji jest i mora biti unutar čovječanstva svjedokom onih viših božanskih, konačnih i posljednjih stvarnosti, prema kojima teži i u kojima se zaključuje sve što se sada na svijetu zbiva«.[1]

Dok je došla do nas, Crkva je krećući se i snalazeći se s ovim svijetom, prošla kroz različita razdoblja. Istina, ne smijemo postaviti oštru granicu među njima, jer ona se prelijevaju jedna u druga predstavljajući neprekidni rast Crkve. Ono što ih razlikuje jest vlastito poimanje svijeta i sve stvarnosti, te odnos prema njima. Tijekom ovih razdoblja raste i svijest Crkve o samoj sebi i njezina želja za trajnom obnovom. Promotrimo bitne značajke tih razdoblja.

 

 

1. Razdoblja Crkve

Odnos Crkve i društva kroz povijest uvijek je bio podložan promjeni. Crkva je zauzimala različite stavove, već prema povijesnim prilikama i poteškoćama s kojima se susretala. Njezino lice tako je poprimalo različite izglede, ali je biće uvijek ostajalo isto. Ona je u svojoj biti, naime, nepromjenjiva po božanskoj odredbi i namisli.

 

 

1.1. Svetopisamsko razdoblje

Novi savez je na svom početku. Isus navješćuje Božje ili nebesko kraljevstvo. Ta tema zauzima središnje mjesto u njegovu navještanju. Što god radi i čini nosi obilježje Božjeg stvaralačkog zahvata u povijesti. Preko njega Bog objavljuje sebe i svoju zauzetost za čovjeka. Božje će kraljevstvo u svojoj punini doći na kraju vremena (Lk 21,31). S Isusom ono prožima sadašnjost i jamči sretan ishod konačne dovršenosti.

»Božji zahvat ne ostavlja čovjeka pasivnim nego ga angažira u najvećem stupnju: budi u njemu svijest odgovornosti ne samo za osobnu sudbinu nego za sudbinu čovjeka i svijeta u cjelini«.[2] Isus uspostavlja osobno zajedništvo ljubavi svih ljudi kao temelj na kojem se bez straha može dalje graditi. »Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima. U tome je sav Zakon i Proroci« (Mt 7,12; 22,37-40).

U svom navještanju Isus je pristupačan svima. Ne veže se ni uz jednu vjersko-političku stranku. Ponaša se kao jednostavan i slobodan građanin – civil, laik. Nazivali su ga učiteljem, ali on ništa nema s tadašnjim učiteljima. Stvara zajedništvo s ljudima na temelju slobodne odluke za život s Bogom. Uči ih da Božju volju vrše u svakodnevnom životu.

Isusovom smrću »njegova stvar« ne prestaje. Nastavlja je Crkva svojim rođenjem na Duhove. »Crkva je u prvom redu skup ljudi i žena iste vjere i iste nade koji se – premda raspršeni – okupljaju svjesni svoga jedinstva«.[3] Razlikuju se od svih drugih religijskih skupina. Apostoli su poglavari, obdareni karizmom upravljanja, bez primisli da su oni nešto posebno u Crkvi. Prijelaz u drugo stoljeće mala je prekretnica. Apostoli su pomrli, izuzevši Ivana, i stvara se ustrojstvo, gipko i napredno, sa sviješću o kolegijalnoj odgovornosti. Tek poslije nekoliko naraštaja biskupi će se izdvojiti kao nositelji službe upravljanja. Izabire ih cjelokupna zajednica na svome sastanku. Crkveno ustrojstvo sređuje se tijekom drugog stoljeća. No, Crkva se još ne zamišlja kao stado nijemih ovaca, vođenih biskupovim štapom. Ona je okupljena oko Krista, a vodi je Duh Sveti koji joj daje obilje svojih darova. Karizma i institucije nisu suprostavljene, nego žive zajedno. Pogani zavide kršćanima na ljubavi i čovječnosti koje pokazuju osjećajući da »tu ima nešto«.

Kod kršćana ovog razdoblja nailazimo na svijest o napetosti između Crkve i svijeta. Još nije došlo do konačne podjele i napetosti između klera i vjernika. U Starom savezu postoji jedinstvo Božjeg naroda i naroda u političkom smislu. Prvi kršćani razilaze se s pojmom potpune države. Crkva i poganska država ne žive skupa.

 

 

1.2. Poslijesvetopisamsko razdoblje

Milanski edikt 313., kada car Konstantin daje kršćanima slobodu, početak je novog razdoblja Crkve. Stvara se usko jedinstvo Crkve i države. Uporno se širi mišljenje da je Crkva društvo božanskog prava. Nestaje napetosti između Crkve i svijeta, što je prema Novom zavjetu za nju bilo konstitutivno. Stvara se sada napetost u samoj Crkvi, budući da biskupi postaju visoki državni službenici zaokupljeni vođenjem državne politike. Nije stoga čudo da se stvara jaz između svećeništva, odnosno monaha s jedne strane i laika s druge. Ujedno je to i stvaranje dva svijeta u Crkvi: svijet onih koji vode »duhovni život« i svijet onih čiji je život laički, »s manje duha«. Izgrađeni su sustavi narodne i državne Crkve. Rodiš li se u katoličkoj državi smjesta si član Katoličke crkve. »Karizmatik apostolske Crkve gubi svoju konstitutivnu ulogu na izgradnji zajednice i povlači se u samostan, u mistiku... crkvena hijerarhija je slika božanske hijerarhije; službene funkcije nisu se svodile samo na duhovno zajedništvo svih, nego su one Božja i Kristova reprezentacija s određenim zahtjevom za isključivošću«.[4]

Kršćanska vjera u zapadnom i europskom srednjem vijeku izgleda kao nerazoriva kula. Nju bitno ne ugrožava ni tragični rascjep između Istočne i Zapadne Crkve. Ono što nju tada najviše zanima jest njezin sadržaj. »Istinitost vjere bila je tada važnija od slobode pojedine osobe. U slučaju sukoba uvijek se odlučivalo za istinitost vjere, a protiv slobode«.[5] Nastoje se pronaći i naglasiti razlike spram drugih vjeroispovijesti. Crkva živi u duboko obrambenom stavu, iako ustvari ima svu vlast sa svim štetnim posljedicama. Naglašava se umsko i razumske prihvaćanje vjere, te uloga Crkve u procesu vjere. Gotovo da se izgubilo poimanje da je svaki kršćanin hram Duha Svetoga i da zajedno predaju iskustvo Boga.

 

 

1.3. Razdoblje novog doba

U ovom razdoblju dolazi do razlaza između Crkve i svijeta. Svijet se odcjepljuje od nje i smatra se samosvojnim. Ima svoj život izražen kroz politiku, kulturu, znanost, tehniku, društvene organizacije koje više ne stoje u službi ciljeva Crkve. Suvremeni čovjek udaljava se od Crkve. Ona je zbog toga prisiljena razvijati misionarsku dinamiku, budući da njezini vjernici postaju manjina, čak i u zemljama kolijevkama kršćanstva. Izgubila je sliku čvrstog ustroja u kojem se ljudi jednostavno rađaju i time potpadaju pod njegove zakone. Sredinom 20. st. ovo dolazi do punog izražaja. Svijet se potpuno »oslobodio«. Kršćansko vjerovanje više nije mjerilo javnog života i javnog mišljenja. Jednako su se u vrtlogu zbivanja našli klerici, kao i laici. Zajednica, nekadašnji model Crkve, ponovno izranja iz stoljetne zaboravljenosti. Čini je skup vjernih, osvjedočenih, zauzetih kršćana što žive u društvu sa suprotnim vrijednostima. »To je Crkva onih koji se obraćaju osobno i korjenito, na osnovi duboke pogođenosti, koji su primili krštenje i Duha Kristova (usp. Dj 2,38)«.[6] Crkva naime »ako želi svjedočiti za Krista i objavljivati ga svijetu, mora biti u zajednici i s Kristom i sa svijetom; mora ostati vjerna Evanđelju, a istodobno ići u korak sa svojim vremenom i potrebama konkretnog čovjeka«.[7]

Posljedica gore navedenih promjena jest vraćanje nositelja službe k Narodu Božjem. »Tzv. "nesigurnost uloge" svećenika (kao i biskupa) ne samo unutar društva nego i unutar Crkve nestat će kad se služba vodstva opet bude shvaćala i živjela kao karizma među drugim karizmama«.[8] Narod Božji je sve više narod Božji bez pojedinaca koji bi nekako bili bliže Bogu.

Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]

Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]

 

 

2. Usmjerenje crkve u svijetu prema II. vat. saboru

II. vat. sabor shvaća i proniče razdoblje novog doba. S njime se u Crkvi rađaju nove misli i ponašanja. »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu, naime, sačinjavaju ljudi koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zbog toga zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću« (GS l). Na drugome mjestu Sabor kaže: »Danas čovječanstvo proživljava novo razdoblje svoje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno proširuju na cijeli svijet... zbog toga već možemo govoriti o pravom društvenom i kulturnom preobražaju, koji zadire također u vjerski život« (GS 4).

Pitanje je sad kako da se Crkva postavi u svijetu i što je ono posebno što Crkva, odnosno njezini vjernici posjeduju i donose sa sobom kad zajedno s drugima surađuju na izgradnji svijeta?

Sabor nas najprije uči da je Crkva eshatološki usmjerena i da nema namjeru opredjeljivati se za stvaranje ili očuvanje ovakvog ili onakvog poretka u svijetu. Ona želi voditi čovječanstvo prema Sveobuhvatnom, dovesti ga do Boga. Ipak, ona ne može stajati potpuno po strani dok se gradi novi svijet, makar nema pozvanja ni poslanja sama ga izabrati i graditi. »Izgradnja što prikladnijih uvjeta života u kojima čovjek lakše može izrasti u zrelu ličnost, a ne biti podvržen robovanju stvarima ili drugim ljudima, to ne može biti za Crkvu indiferentno, jer su to uvjeti za ono što je njezin specifičan zadatak«.[10] Crkva vjeruje da će se jednog dana slobodno čovječanstvo sjediniti s Bogom u ljubavi. Zbog toga se zanima za rast čovjeka u slobodi i ljubavi. Postoje, istina, u svijetu skupine koje zatvaraju čovjeka u svijet niječući Božju transcendenciju. Crkva priznaje njihovo postojanje, budući da štiti i poštuje nepovredivost čovjekove ličnosti. Nudi im lojalnu suradnju tražeći samo za sebe slobodu. Kršćane, pak, potiče i ohrabruje da se zbog svoga eshatološkog poziva još više dadnu na zalaganja da se izgradi bolji i čovječniji svijet.

Vjera u Isusa Krista je ono posebno što Crkva sa sobom donosi. »Ne kao nešto što bi svi najprije trebali priznati i prihvatiti, već kao novo počelo života i djelovanja koje živi u samim kršćanima i na temelju kojega kršćani prihvaćaju svijet i čovječanstvo kao braću, te su spremni iskazati svima svoju službu«.[11]

I prije II.vatikanskog sabora kršćani u svijet unose svoju vjeru, ali s mentalitetom da drugi najprije prihvate ono što vjerujemo kao temelj svakog rada i suradnje na izgradnji svijeta. Bio je to preduvjet za suradnju. Danas vidimo da je to pogrješan stav. Došli smo do uvjerenja da ono bogatstvo što nam ga vjera daje ne smijemo držati zakopano, nego ga otkriti i iznijeti pred druge. U čovjekovu životu, naime, vjera »jest kao novo počelo mišljenja, života, djelovanja: ona se mora u životu očitovati i čovjekov život oploditi, učiniti da čovjek izraste kao osoba u neslućenim dimenzijama.[12]

Vjera čovjeku daje osvjetljenje njegove egzistencije, svijeta i povijesti. Ali ipak mu ništa ne govori o građi tvari, već to čovjek uči živeći u svijetu.

No, živeći u svijetu Crkva dolazi u doticaj i s njegovim ćudorednim zlom, s grijehom. Njezini članovi griješe. Istina, Crkva ne može izgubiti svoju svetost zbog grijeha svojih članova, jer je ontički sveta. Međutim, grijeh prekriva i zatamnjuje njezinu svetost tako da ona izgleda okaljana pred očima onih koji je gledaju izvana. »Pa ipak, Crkva ne tjera grješnike iz svog krila, nego samo njihov grijeh. Ona ih zadržava u sebi s nadom da će ih uspjeti preoblikovati... Zbog grijeha grješnika, a to smo mi, Crkva se ponizuje, ona se kaje, ona čini pokoru, ona se čisti, ona moli svaki dan u Očenašu za otpuštenje svojih dugova«.[13]

Crkvi je, dakle, potrebna trajna obnova. Prema »Lumen gentium« to je poziv svih na svetost u Crkvi. Na Saboru kardinal A. Bea traži da se taj poziv što čvršće i obilnije svetopisamski utemelji. Neka to bude i naše polazište u slijedećem poglavlju.

 

 

II. TEMELJNA PITANJA SVETOSTI I OBNOVE CRKVE

Svetost i grješnost, Božje kraljevstvo i svijet dva su stupa na kojima počiva zgrada Crkve.  Sređujući sebe prema njima, Crkva može pogriješiti na tri načina. Prvi način je kada se Crkva potpuno identificira s Božjim kraljevstvom izgrađujući potpuno apstraktnu i idealiziranu sliku svoga postojanja prožetu duhom potpuno indiferentnom na povijesne promjene. Drugi ekstrem nastaje kada se Crkva identificira sa svijetom. Lice Crkve obilježeno je tada oznakama pretjerane svjetovnosti. Njezine snage u konfliktu su s drugim snagama svijeta. Na trećem mjestu je pogrješka usredotočenja Crkve na samu sebe bez ikakva dodira s kraljevstvom Božjim i svijetom. Sama je sebi dovoljna, trijumfalna, savršeno društvo, propuštajući priznati relativnu autonomiju svijeta.

Ove opasnosti moraju biti prevladane u Crkvi. Božje kraljevstvo, svijet, Crkva, svatko mora naći svoje mjesto. Pri tom »Crkva je uvijek viđena kao konkretni i povijesni znak (kraljevstva Božjeg i spasenja) i kao njegovo sredstvo (posredovanje) u spasenju svijeta«.[14]

 

 

1. Svetopisamski izričaj o svetosti Crkve

Kada govori o svetosti, Sveto pismo je najprije primjenjuje na Boga, a onda na njegov narod. Svetost je ne samo čovjekova reakcija pred božanskim, nego prije svega objava Boga samoga. Od njega je ljudi primaju i njezina je narav pitanje misterija Boga i njegova doticaja s ljudima. Ona je najprije nešto vanjsko predmetima, mjestima i osobama što ih čini svetima. Tek darom Duha Svetoga postaje stvarna, nutarnja, saopćenje Boga samoga.

 

 

1.1. Stari zavjet

Novi zavjet često govori o Crkvi kao o Narodu Božjem. No, pojam svetosti tog naroda svoje korijene ima već u Starom zavjetu.

Hebrejska riječ za svetost u Starom zavjetu jest qodeš. U svome korijenu znači odsjeći, odvojiti. Onoga koji je čuje želi usmjeriti prema ideji odvajanja od profanoga. Za Židove svete su stvari neizmjerno uzvišene, te se mogu dotaći tek pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Čovjek postaje svjestan svoje malenosti i svoje grješnosti. Poglavito je svet Bog u samome sebi. Ali je svet i zbog onoga što je učinio za svoj narod i što mu neprestano pruža ruku pomirenja. »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40,1). On želi biti u tome narodu i time ga čini svetim (am qadoš), izabranim i izdvojenim da drugima naviješta kult pravoga Boga.

Svetost i posvećivanje naroda najprije se očituje u obdržavanju ritualnih propisa. Nužno je pridržavati ih se da bi se moglo stupiti u doticaj sa sakralnim. Bog sebi pridržaje mjesta, osobe, predmete, vremena... Budući da je to njemu posvećeno, zabranjeno je za svjetovnu uporabu. Sveti su, ali ne u onoj mjeri u kojoj je svet Bog. Istodobno zastiru i očituju Božju svetost.

U knjizi Levitskog zakona u kodeksu svetosti (17. – 26. pogl.) stavlja se novi naglasak na svetost. Taj dugački govor upućen Izraelcima pun je raznih propisa i predstavlja Izrael kao kultnu zajednicu usmjerenu prema hramu u kojem se nalazi sveti Jahve. Nije više naglasak samo na ritualnoj, nego i na ćudorednoj svetosti.

Svojom nazočnošću u izraelskom narodu Bog posvećuje taj narod. Izvodi ga iz Egipta i sklapa s njim Savez čineći ga narodom koji će drugim narodima navijestiti uzvišenost jedinoga pravoga Boga, Jahve. Na taj zov Izraelci moraju odgovoriti osobnim posvećivanjem. Pozvani su očistiti se od svake prljavštine i sudjelovati u liturgiji promjene srca, tako da će od Boga poslani proroci morati pozivati na pokoru i obraćenje. Krajnja točka posvećivanja jest postizanje »svetosti«. Mnogi to ne će postići. Svetim će postati onaj »mali ostatak« preživjelih na Sionu, skupina što je dostigla cilj kojemu teži svaki pobožni Izraelac.

Objava Božja preko svog naroda ostaje čujna u povijesti. »Njegovo je djelovanje kao sjeme i kruh i od njega se može živjeti što našu situaciju čini spasenjskom. Nije to tuđ govor, njegova nam je riječ dapače vrlo blizu. Sve to tvori narod koji on poziva, prožima, zahvaća i time taj narod postaje svetim narodom«.[15]

 

 

1.2. Novi zavjet

Svetost se iz Starog prelijeva u Novi zavjet. Svet je Bog, njegov zakon i savez, anđeli, proroci, svetopisci, pojedini vjernici, zajednica vjernika, stvari, mjesta. No, tek događaj Duhova pravi je korijen novozavjetnog poimanja svetosti.

Jahvino svojstvo svetosti u Novom zavjetu prenosi se na Isusa. »Jer je začet po Duhu Svetom, zvat će se Svetim i Božjim Sinom« (Lk 1,35; Mt 1,18). Njegova svetost očitovat će se u njegovim djelima, čudesima i naučavanju. U svetosti je potpuno jednak Bogu, svome svetom Ocu. One koji ga prime otvorena srca čini svetima, jer »ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom« (Iv 17,19). Posvetivši se Kristom vjernici su se posvetili i Duhom Svetim koji ih ispunja darovima i karizmama. Dolazak Duha mnogo je snažniji nego u Starom zavjetu, pa se govori o ispunjenju mesijanskih vremena. »Prvi kršćani žive iz svijesti ovoga zajedništva s Duhom Svetim: on nas vodi naprijed, upravlja nas, misli u nama i djeluje po nama«.[16] Duh Sveti trajno ostaje s posvećenima zbog čega Pavao govori da su oni »hramovi Duha Svetoga«, »hramovi Božji« (l Kor 6,11.20; usp. 3,16 sl). Djeca su Božja što u sebi imaju izvor Božje svetosti.

Svetost novozavjetne zajednice posebno je poglavlje. Dva su novozavjetna teksta za nas posebno važna. Prvi u 2 Kor 11,1-4 govori o opasnosti otpada od vjere. Pavao opominje vjernike da ostanu ustrajni i vjerni. Samozvani učitelji propovijedaju lažnog Krista, a Pavao bi Crkvu u eshatonu želio privesti Kristu zaručniku kao čistu djevicu. »Tu je Pavao na crti starozavjetnih proroka. On ne optužuje za nevjernost, ali upozorava na opasnost od nevjernosti«.[17]

Ef 5,21-33 jest drugi značajni tekst o odnosu Crkve i Krista. Pavao govori o Crkvi kao tijelu i zaručnici Kristovoj. Isusova smrt na križu bila je njegovo predanje za svoju Crkvu, a krsno preporađanje jest neprestano prikupljanje Crkve. Sve to čini jer je sebi želi dovesti neporočnu. Ovim tekstom Pavao je želio govoriti o kršćanskoj obitelji, ali je izrekao dogmatsku misao o zaručničkim odnosima Krista i Crkve.

Crkva je već sada sveta. Kakvom svetošću? Darovanom ili ontološkom, ćudorednom ili stečenom? Nisu svi jednodušni u tome. Za protestantske bibličare tu se poglavito radi o kultnoj svetosti. Ako pobliže promotrimo Pavlovo naučavanje, svetost Crkve treba shvaćati u svjetlu onoga što »već« jesmo i što »još nije« dovršeno. Kršćanska zajednica na ovoj zemlji već ima pravu svetost, a ne samo kultnu, ali ta će se njezina svetost konačno ostvariti tek u eshatonu. Pavao, čak, kršćane najprije naziva svetima, da bi ih poslije napao zbog nećudoređa. Postoji znači izvjesna napetost između posvećenosti vjernika i grijeha koje čine. Logično da ta napetost prelazi i na čitavu Crkvu.

Govoreći o svetopisamskim temeljima svetosti, vidimo da je s jedne strane samo Bog svet i da svaka svetost dolazi od njega. Svet je Božji narod, sveta je Crkva. S druge strane ova Božja svetost u vidu milosti traži da i čovjek odgovori svetošću. A upravo tu nastaju poteškoće.

 

 

2. Izvansvetopisamski izričaj o svetosti Crkve

S Kristom je Bog posegao u svjetsko zbivanje. Svijet više nije taman i mračan, nego sveto prodire u njega i ne da se više odatle istisnuti. Kršćanski vjerovjesnici od početka žele to navijestiti ljudima ovoga svijeta i s njima se kao Crkvom pokloniti pred Bogom u molitvi tražeći najprije Kraljevstvo Božje i nadilazeći čitav svijet. Ali Krist ne želi biti nazočan samo po Riječi koja se naviješta. »On hoće da bude među nama u svojim posvećenima, u čijim srcima stanuje po vjeri (Ef 3,17) i od kojih se gradi sveta zajednica«.[18]

 

 

2.1. Predaja

Već u II. st. susrećemo naziv »sveta« za Crkvu kao najstariju oznaku koju joj daje ispovijest vjere. Ona je sveta ne samo u svojoj Slavi, nego i u svojim udovima koje je krštenje posvetilo. Grješnici su u njoj razdirani između svoga grijeha i poziva da budu sveti kao što je Crkva sveta. Po primjeru svoga Učitelja Crkva ih ne odbija, nego im dijeli oproštenje i očišćenje. Nema svrhu u samoj sebi. Ljude samo privodi kraljevstvu Božjem gdje će biti zamijenjena Kristovom paruzijom. Progoni potiču tu njezinu čežnju za konačnim smirenjem.

Kad apostolski oci II. st. govore o svetosti Crkve čine to u duhu svetopisamskih tekstova. U djelu »Polikarpovo mučeništvo« namjesto izraza »Božja Crkva« rabi se naziv »sveta«. Pišući djelo »Poslanica Traljanima« biskup i mučenik Ignacije naziva je svetom i izabranom od Boga. U »Herminom Pastiru« nailazimo na razmišljanje da je Crkva sveta, ali da njezini članovi znaju i sagriješiti. Origenov »Libellus de oratione« govori o Crkvi kao zajednici savršenih. Ta svetost se proteže i na vjernike. Za Origena vjernici su sveti »ukoliko se znaju kajati za grijehe i tražiti sakramentalno oproštenje«.[19]

Napisavši »Retractationes« Augustin naučava da Crkva nije sada sveta, nego se tek pripravlja da to bude. Zato svaki dan treba govoriti »Oprosti nam duge naše«.

 

 

2.2. Dokumenti crkvenog učiteljstva

U simbolu vjere jeruzalemske Crkve koji je nastao oko 348. nailazimo na naziv svet za Crkvu i nazive »jedinu« i »katoličku«. Po prvi put sve četiri formule za Crkvu (jedna, sveta katolička i apostolska) susrećemo u Epifanijevu vjerovanju iz 374. Sabor u Carigradu 381. konačno ih je priznao za službene. Time ujedno ulaze na široka vrata i u katoličku teologiju. Crkveno učiteljstvo ne dopušta da se taj pojam suzi samo na ćudoredno svete ili predestinirane. Po nauci sv. Augustina sadržanoj u teoriji o pšenici i kukolju, gradu Jeruzalemu i Babilonu, »postoje grješnici i oni pripadaju Crkvi«.[20] Ouesael tvrdi da su svi članovi Crkve sveti (DS 2474). Osuđuje ga Klement XI. 1713. Hus tvrdi da ima onih koji su predestinirani na spasenje i jedini sveti. Osuđen je i on (DS 2615). I. vat. sabor uči da je izvanredna svetost Crkve zajedno s drugim oznakama trajni motiv vjerodostojnosti (DS 3013). Leon XIII. enciklikom »Satis cognitum« (1896.) i Pio XII. enciklikom »Mystici corporis Christi« ne shvaćaju Crkvu kao nešto statično i sigurno nego »Crkva u određenom smislu ima sakramentalnu strukturu.

U sakramentu treba razlikovati »između svetog znaka kao takvoga (i uvjeta njegove vrijednosti) s jedne strane i sakramentalnog znaka ukoliko sakramentalna milost stvarno djeluje i znak je njome ispunjen s druge strane«.[21] Nešto slično čini i II. vat. sabor promatrajući Crkvu kao ostvarenje misterija spasenja u Kristu, a izvana je gledajući kako se očituje pred ljudima u konkretnim povijesnim prilikama. Naučava da ju je Krist svojom svetošću posvetio, ali budući da je sastavljena od grješnika u istom trenu je sveta i neprestano potrebna čišćenja (LG 8). Duh Sveti joj pomaže da čitava prođe kroz kušnje (LG 9). II. vat. sabor čvrsto ostaje pri tradicionalnoj katoličkoj nauci o svetosti Crkve »ali, ne zaboravlja činjenicu da svi vjernici zajedno s vidljivim poglavarima ponekad svojim propustima pravo lice Boga i religije skrivaju a ne ponazočuju (G3 19), te da je grijeh u Crkvi žalosna stvarnost koju ne valja prikrivati«.[22]

 

 

3. Pogledi današnje katoličke teologije

U prethodnom odsjeku već smo nešto progovorili o grješnosti Crkve. Ovdje tu temu želim šire prikazati, budući da se često život Crkve razlikuje od onog što ona naučava. Mnogima je to izgovor da ne dođu Bogu i prema njegovim zapovijedima ravnaju svoj život.

 

 

3.1. Istovremena svetost i grješnost Crkve

Mišljenja su različita. Crkva je nešto više od običnog skupa, društva ljudi. Ali u čemu se sastoji i kako je ona »nešto više«?

Govoreći o Crkvi u svjetlu Svetog pisma, predaje i crkvenog učiteljstva švicarski ekleziolog Ch. Journet kaže da Crkva nije istina bez grješnika, ali da jest bez grijeha. Grijesi u Crkvi dolaze od ljudskosti, a ne od crkvenosti njezinih članova. Griješeći postaju kao suhe grane na stablu i udaljuju se od Crkve.

Nešto slično naučava i Y. Congar. »Mora se razlikovati između grijeha u ćudorednom i u stvarnom smislu riječi i između granica, propusta i povijesnih grješaka... ne postoji grijeh Crkve kao takve... koja je u transcedentalnom smislu zaručnica Isusa Krista«.[23] Njegovo je mišljenje da Crkva ne griješi u strogom smislu riječi, budući da za grijeh može biti odgovorna samo pojedina osoba. Crkva kao institucija čini razne socijalno-ćudoredne propuste koji smetaju ljude današnjeg vremena. No, sakramentalni čini koje učine grješni službenici Crkve valjani su jer ljude ne posvećuju svećenici i biskupi, nego Krist. Naravno da njihovi nedostaci štete ugledu Crkve. Pojam subjektivne svetosti Crkve Congar uvodi prvi. Objektivna svetost bila bi ona svetost koju Crkva ne može izgubiti. Crkva je ima kao institucija spasenja ili »Ecclesia congregans« Subjektivnu svetost stječe uz pomoć Božju kao zajednica naroda Božjeg. Bila bi to »Ecclesia congregata«.

K. Rahner u djelu »Kürche der Sünder« povijesnu Crkvu naziva »Svetom Crkvom grješnika«. Za njega Crkva u isto vrijeme je i grješnica i sveta, »simul sancta et peccatrix«. Argument mu je za to da katolička teologija već stoljećima govori o nužnosti obnove i čišćenja Crkve. Unatoč grijesima Crkve »ova je Crkva u svojoj stvarnosti "prava" Crkva, jedina Crkva, Crkva Božja i njegova Krista, domovina naših duša, mjesto na kome nalazimo živoga Boga nade i vječnog spasenja«.[24] Potvrdu za svoje mišljenje traži u onim dokumentima II. vat. sabora, osobito LG, gdje se govori da je »Ecclesia simul sancta et semper purificanda« (LG 8). Grijesi njezinih članova odnose se i na nju čitavu. Ona za njih predstavlja sredstvo spasenja.

Promatrajući konkretnu ljudsko-povijesnu stvarnost Crkve H. Küng zaključuje da je Crkva narod grješnika. Odatle dolazi njezina grješnost. »Upravo zbog toga što Crkva nije čista supstancija, idealizirana, samosvojna i odijeljena od svih ljudi već je zajedništvo onih koji vjeruju, upravo zbog ovoga – sigurno ne zbog grijeha svojih grješnih članova – ona je grješna Crkva«.[25] Svetom Crkva može postati samo ukoliko je otvorena Božjem djelovanju. Vjerovati u takvu svetu Crkvu znači vjerovati u Boga koji posvećuje u Crkvi i po Crkvi.

Postoje još mnoga druga mišljenja. Po II. vat. saboru svi imaju u nečem pravo, ali nijedno se mišljenje ne može nametnuti kao jedino potpuno ispravno. »Zajednički elementi ovim mišljenjima koja su u okviru katoličkog zajedništva jesu ovi:

1. Crkvu ne smijemo prikazivati kao neku irealnu tvorevinu, nego kao konkretni narod Božji, i stoga kao zajednicu svetih i grješnih ljudi.

2. Ipak je posebno obilježje Crkve svetost, a ne grijeh jer je okuplja i vodi Bogu Kristu po Duhu.

3. Crkva je subjektivno sveta kao cjelina, jer joj je Krist zaslužio nerazorivu svetost, te ju je zauvijek sebi pritjelovio kao svoje tijelo i zaručnicu.

4. Unatoč svojim nedostacima Crkva ostaje sakramenat spasenja za svijet.

5. Ćudoredna svetost članova Crkve ovisi od većeg ili manjeg odaziva njezinih članova.

6. Crkva će postati potpuno čista i sveta tek u eshatonu«.[26]

 

 

3.2. Božja uspostava i ljudsko izgrađivanje Crkve

Bog je tijesno povezan sa svojom Crkvom i ne dopušta da ona postane nevjerna zaručnica. Nerazorivo je sveta i Krist djeluje u njoj i po njoj. No, i »grješni ljudi« imaju važnu ulogu. »Crkva se ne izgrađuje sama od sebe po darovima Božjim, nego po odgovoru ljudi na ove darove Božje«.[27]

Istina, ljudi ne odgovore uvijek potpuno na ovu zadaću. Ta grješnici su. Jedino je to potpuno učinila Marija svojim životom i radom, tako da je poneki nazivaju personifikacijom svete Crkve. »Bogu je neizmjerno važan čovjekov odgovor. Ono što čovjek stvara u vjeri i ljubavi izgrađuje Crkvu za vječnost: i to je uistinu Crkva«.[28] Ono što je Bog zamislio o svojoj Crkvi povjereno je njezinim ministerijalnim službenicima da dalje razvijaju.

U Crkvi postoji svetost inicijative ili darovana svetost ili objektivna svetost, te subjektivna ili odazivna svetost. Darovana svetost je nerazorivo sveta, budući da nam ju je darovao sam Bog. Crkva je također posvećena snagom Evanđelja, te krštenjem po kojem krštenici postaju uistinu sveti. Duh Sveti je neprestano posvećuje i čuva. Promatrajući Crkvu sa strane odazivne svetosti vidimo da je ona trajno vjerna Kristu. Pojedini njezini članovi istina griješe, ali Krist uvijek u njoj budi nove snage. Ćudorednu svetost Crkve povećavaju oni koji žive po Božjem naumu i neprestano se obraćaju od svojih grijeha. Ta svijest obraćanja od grijeha treba neprestano rasti i sazrijevati. I tu se nalazi ona glavna veza između darovane i zadane svetosti, odnosno između Božje uspostave i ljudskog izgrađivanja Crkve.

 

 

4. Obnova Crkve kao poziv svih na svetost u Crkvi

Krivo je ako se pokušavaju obnoviti samo pojedina područja u Crkvi. Cjelokupna Crkva treba obnovu i to u svojoj dubini. Istina, »Crkva se može i mora obnoviti, ali ne može se i ne smije promijeniti«.[29] Najpotpunija i najsveobuhvatnija obnova jest nastojanje za postizanjem subjektivne ili odazovne svetosti u Crkvi. Sam Bog je Crkvu stvorio i želi da ona bude sveta kao što je i on svet. Već od početka postoje u njoj slabosti, razilaženja, čak skandali. »Ako se Crkva sama ne obnavlja ili se to dovoljno ozbiljno ne čini, tada je izložena opasnosti da nestrpljivi reformatori svojim nastojanjima razorno djeluju na nju«.[30]

 

 

4.1. Poziv na svetost i obnovu

Crkveni sabori događaji su koji zasijecaju duboko u život Crkve. Za nas danas od posebnog je značenja II. vat. sabor. U dokumentu »Lumen gentium«, u njegovom V. poglavlju, naširoko govori o Crkvi ističući da je ona nerazorivo sveta, te da su svi pozvani na svetost u Crkvi. Tu dužnost sabor izvodi iz krsne posvećenosti svakog vjernika (LG 40). Uzor svake svetosti jest Isus Krist. »Budite, dakle, savršeni i vi, kao što je i Otac vaš nebeski savršen« (Mt 5,48).  Da im pomogne dostići tu savršenost Bog ljudima šalje Duha Svetoga. On u njima budi veliku ljubav za Boga (usp. Mk 12,30) i veliku ljubav među njima samima (usp. Iv 13,34; 15,12). Poticaj stoji u Božjoj ruci. Isus Krist ljude opravdava i čini ih sinovima Božjim, dionicima božanske naravi. Postali su sveti. Zato tu svetost u životu trebaju držati i u njoj napredovati. Pavao ih opominje da žive »kao što se dolikuje svetima« (Ef 5,3). No, dođu i trenuci kada se pogriješi. Neka tada mole »i otpusti nam duge naše« (Mt 6,12).

Svi kršćani pozvani su na puninu kršćanskog života bez obzira u kojem su staležu i na kojem položaju. »Lumen gentium« također ističe da se ovom svetošću u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života, podcrtavajući time svetost kao jednu od osnovnih sastavnica kršćanskog humanizma.

Kad govori o svetosti onda II. vat. sabor ne podrazumijeva pod tim neko čudaštvo ili izvršavanje neobičnih djela, nego potpuni kršćanski život i savršenstvo ljubavi. Sabor kaže: »Stoga je znak pravog Kristova učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu« (LG 42). Ona u pojedincu raste i donosi plodove njegovom zauzetošću u slušanju riječi Božje, sudjelovanjem u liturgijskom i sakramentalnom životu, molitvom, služenjem bližnjemu... Po ljubavi bi se Kristovi vjernici trebali prepoznavati u današnjem svijetu. Svetost pomaže ljudima izgrađivati bolji i pravedniji svijet. Propovijedanjem duhovnih vrjednota Crkva uzdiže čovječanstvo u ćudorednom pogledu. Živeći zajedništvo s Bogom i ljudima Crkva promiče opću pravdu i pridonosi pozitivnijem vrjednovanju svakog čovjeka. Pri tome ona ne izdvaja neke izabrane, nego prije svega nastoji podići i osokoliti one koji su pali. I to je ustvari prava obnova.

 

 

4.2. Plodovi poziva na svetost i kako je ostvariti

Božji narod pozvan je njegovati život izgrađen na temeljima Isusove zamisli o savršenosti i donijeti bogate plodove. Bilo je istina razdoblja kada se nije mislilo da su svi jednako pozvani na savršenost. S takvim mišljenjem prekinuo je II.vat. sabor. Svi su pozvani na svetost, jer po krštenju su primili ontološko posvećenje koje moraju životom držati, razvijati i usavršavati.

Bog poziva ljude na svetost po svojoj odluci i po svojoj milosti, a ne po njihovim djelima. On je u njima začetnik i dovršitelj svake svetosti. I kao što ju je on propovijedao svima, dužni su i oni činiti tako. Poslat će im Duha svoga da ih iznutra pokrene da bi ga više uzljubili (usp. Mk 12,30) i da bi se po njegovu primjeru međusobno sami ljubili (usp. Iv 13,34; 15,12). Od njega će dobiti snagu za stjecanje savršenstva. Nju moraju uporabiti da bi slijedili njegove stope i svoj život uskladili s njegovim.

Svetost članova Crkve od velike je važnosti za njezinu »navjestiteljsku« zadaću. Kršćanska zajednica mora nastupiti kao živi svjedok da je Isus Krist uskrsnuo i da je živ. Tako će biti znak onima koji više nemaju vjere u Boga ili im ona prolazi kroz krizu kolebanja. Navijestit će ljudima da postoji živi Bog, da je on s njima i da spašava svijet.

Pitanje je što se hoće reći tim »biti živi svjedok« Kristova života i uskrsnuća? To najprije znači da nije dosta samo riječima svjedočiti da je Krist uskrsnuo. Kršćanin to treba svjedočiti i svojim djelima, čitavim svojim životom. Nije dosta da posjeduje samo općeljudsku ćudorednu ispravnost, da bude pošten i čestit čovjek poput ostalih. Kršćaninov život treba biti ljudima svjedočanstvo nadnaravne stvarnosti koja nadilazi sve ono što čovjek predviđa i zna. Ipak, puno svjedočanstvo svijetu nijedan pojedinac ne može dati sam za sebe, nego samo cijela zajednica Naroda Božjeg kao »zajednica«.

Kršćanin je, dakle, svjedok Kristov čitavom svojim postojanjem i svim svojim djelovanjem. Takav kršćanin širi oko sebe životnu nadu, koji se ne može svesti na obične, svakodnevne, ljudske mjere. Nositelj je egzistencijalne nade za sebe i za svoju okolinu. Ne zatvara oči pred poteškoćama, nego ide u srž i do kraja shvaćajući ozbiljno zlo koje je u svijetu.

Govoreći o svetosti članova Crkve, II. vat. sabor naglašava da se oni moraju boriti oko savršenosti kakva odgovara njihovu položaju na koji ih je Bog postavio. Pri tome treba »da svoje težnje ispravno uravnavaju, kako ih uporaba svjetovnih stvari i prianjanje uz bogatstvo, protiv duha evanđeoskog savršenstva, ne bi sprječavalo u nastojanju oko savršene ljubavi. Apostol nas naime opominje: jer prolazi slika ovoga svijeta (usp. 1Kor 7,31)« (LG 42).

 

 

ZAKLJUČAK

Osvrnimo se još jedanput ukratko na zaključke do kojih smo došli u ovome radu.

Crkva je zakoračila u povijest prije 2.000 godina slijedeći Isusove riječi: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju« (Mk 16,15). Apostoli nisu znali kakva ih budućnost čeka, ali su hrabro pošli naprijed, s njima i Crkva. Vodila ih je briga za duše, nastojanje da svima kažu što je Isus učinio putujući ovom zemljom.

U svome hodu Crkva se susrela sa svijetom i to je za nju bilo veliko iskušenje. Svijet sa svojom stvarnošću vrši neprestani pritisak na nju i ona mora tražiti načina kako mu se suprotstaviti i u isto vrijeme ostati vjerna Isusovoj zamisli. A on je želio da ona uđe u povijest čovječanstva kao povijesni čimbenik, no s time da transcendira povijest i dovrši se u vječnosti: »Budući da se mora proširiti na sve krajeve, ulazi u povijest ljudi, dok ujedno ipak prekoračuje vremena i granice naroda« (LG 9). Crkva zbog toga razvija nove oblike ponašanja koji svi imaju mjesto u njezinoj povijesti. Pokušava biti suvremenica svakog ljudskog naraštaja i prirodno je da se kreće u svim povijesnim sredinama. Jedno vrijeme živi u napetim odnosima sa svijetom, poslije ostvaruje usko jedinstvo s njim, da bi nakon raznih tegoba ponovo počela preispitivati svoju ulogu u svijetu. Crkva je tijelo koje raste i zbog toga je razumljivo da prolazi kroz razne razvojne oblike.

II. vat. sabor nastupio je kao jedna velika prekretnica u povijesti Crkve. Počelo se jasnije shvaćati da Crkva nema ulogu stvarati povijest čovječanstva, nego treba u povijest ući da ozdravi, spasi, okristovi. Treba tražiti i nalaziti oblik za životni spasiteljski dodir s čovječanstvom u svakom stupnju i u svim oblicima povijesnog tijeka. Ona je »sveopći sakramenat spasenja« (LG 48), »znak i oruđe intimnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda« (LG 1), »oruđe otkupljenja svih« (LG 9). Kroz nju Bog transcedentno zahvaća u povijest čovječanstva.

Crkva, dakle, svjedoči svijetu Božji spasenjski naum. Zbog toga je potrebno da njezini članovi budu zaista »pravi«, a to će moći jedino ako budu sveti. Idući putem svetosti, oni idu putem Crkve, a skrećući s tog puta, skreću s puta Crkve. Svetost u njima povećava ljubav kojom će moći doći u doticaj sa svakim čovjekom bez obzira tko bio. Tako će kršćani moći preobraziti ovu zemlju i privesti je Bogu.

Svetost je članova Crkve, da zaključimo, ono što joj pomaže da ona već ovdje na zemlji iskaže svoju eshatološku veličinu. Njezino konačno ostvarenje, potpuno i u svom čistom obliku, bit će u vječnosti. No, dok putuje tom cilju pozvana je ljudima pružati pravu sliku njezine Glave, Isusa Krista.

 

 

[8] Heribert Mühlen, nav. djelo, str. 34.

[9] Ratzinger – Messori: »The Ratzinger report«, Fovler wright books limited, Herefordshire 1985., str. 43.

...

Sažetak

Moderno je vrijeme došlo u krizu. Mnogi prepoznaju da ga može spasiti samo duhovna snaga. Pitanje je sada koja i kakva duhovna snaga? Na Crkvi je zadatak dati zadovoljavajući odgovor. Duhovnost koja se stvara u njezinom okviru na nov način počinje vrjednovati čovjeka koji traži duhovnog vođu i duhovno vodstvo. Pisac ovoga članka raščlanjuje suvremeno duhovno vodstvo kroz tri njegove temeljne sastavnice: sadržaj, zadaća i metoda. Zaključak je da je i u ovo naše suvremeno vrijeme moguće spojiti kršćansko iskustvo vjere s iskustvom suvremenog svijeta da bi se tako stvorio bolji svijet za obitavanje.

 

Iluminizam je duboko označio naše vrijeme. Obećavao nam je razdoblje sreće koje će nastati kao posljedica velikog razvoja znanja, znanosti i tehnologije. Čovjek će tako konačno biti on sam, oslobođen svih tlačenja i otuđenja^[1].

Ishod svega je nažalost bilo veliko razočarenje. Čovjek, iako je napravio velike korake naprijed, ipak se nije osjetio oslobođenim. Većini je izgledalo da je postao zarobljeniji nego ikada prije.

Čovječanstvo naravno da nije bilo zadovoljno ovakvim stanjem. Njegove duboke potrebe za autentičnošću, religioznošću, duhovnošću i slobodom nisu bile zadovoljene^[2]. Zbog toga nastoji ponovno zadobiti svoju ugroženu duhovnost. Utječe se okultizmu, istočnjačkoj meditaciji, raznim religioznim pokretima. Duhovnost postaje temeljni izbor njegova bivstovanja. Pojavljuju se razni učitelji, lideri, gurui s namjerom pomoći drugima pronaći pravi put.

Zbog svega toga u Katoličkoj crkvi dolazi do ponovnog otkrivanja uloge duhovnog vođe i duhovnog vodstva. Stoljećima se crkva služila duhovnim vodstvom kao sredstvom za pomoći vjernicima pronaći same sebe i pronaći svoga Boga. No, sada se postavlja pitanje, kako bi to duhovno vodstvo trebalo izgledati u ovo naše suvremeno vrijeme? Koje su njegove najznačajnije crte? Pokušat ću odgovoriti na to pitanje uzimajući u obzir sadržaj, zadaću i metodu duhovnog vodstva.

 

1. SADRŽAJ DUHOVNOG VODSTVA

Nije lako odrediti sadržaj jednog tako širokog polja kao što je duhovno vodstvo. Mislim da se glavna obilježja mogu dati u tri slijedeće točke: konkretni čovjek, evanđeoske vrijednosti, Božji poticaj i ljudsko zalaganje.

 

1. 1. Konkretni čovjek

Duhovno vodstvo ne obraća se nekom apstraktnom čovjeku, nego čovjeku koji živi u određenim obiteljskim, duhovnim i kulturnim prilikama. Nema li ovo pred očima velika je opasnost da će sve otići u pogrješnom smjeru. »Današnji čovjek koji je više nego ikada prije svjesniji samoga sebe, svoje uloge u Crkvi i u društvu, ne može a da se ne osloni na vođu koji bi mu pomogao odgovoriti na izazove vremena i kulture.«^[3]

Kako nam svjedoči Sveto pisma (Post 1,27) čovjek je stvoren na sliku Božju. Kao takav ima svoje dostojanstvo i svoju vrijednost^[4]. Duhovne vođe moraju biti ovoga svjesne i u tom smislu postaviti duhovno vodstvo^[5]. Oni moraju pomoći ovome konkretnom čovjeku shvatiti i izbjeći određene ljudske situacije, savjetovati ga koji je put ispravniji i časniji. Čitavu ljudsku egzistenciju treba uzeti u obzir i dati joj pečat dostojan čovjeka.

Istina je da je svaki čovjek osoba^[6], biće za se, ali on je u isto vrijeme društveno biće i živi u obitelji. Ta je obitelj gnijezdo gdje pravi prve korake u upoznavanju svijeta. Ako napravi krive korake, čitav će njegov budući život biti upravljen u pogrješnom smjeru. Duhovno vodstvo trebalo bi pomoći ovome konkretnom čovjeku ispraviti svoje prve korake, shvatiti ih i upraviti ih u pravom smjeru.

Postoje različite duhovnosti koje bi čovjeku željele nametnuti svoje osobne vrijednosti. Njihov utjecaj ponekada može biti velik. Bez obzira gdje se nalazi čovjek bi trebao razumjeti njihov smisao i pomiriti ih sa svojom duhovnošću. Ne radi se, dakle, o akademskom govoru o dalekim duhovnostima (budizam, afričke duhovnosti...), nego o duhovnostima koje su nam blizu (muslimani, pravoslavni, različite sekte...).

Suvremena kultura uvodi nas u polje različitih utjecaja. Kako pomoći čovjeku ostati vjeran svojoj osobnoj duhovnosti i u isto vrijeme biti potpuno čovjek svoga vremena? Svako ozbiljno duhovno vodstvo moralo bi na to dati zadovoljavajući odgovor.

 

1. 2. Evanđeoske vrijednosti

Polazna točka za duhovno vodstvo jest njegovo utemeljenje na evanđeoskim vrijednostima. One su korijen iz kojega proizlaze sve ostale vrijednosti. Duhovno vodstvo ima za zadaću uskladiti evanđeoske vrijednosti s ljudskom realnošću^[7].

Kršćanski život odvija se i razvija se prema evanđeoskom projektu.  Bog je postao čovjekom da bi promijenio ljudski rod koji je bio ranjen u svome dostojanstvu i da bi ga učinio sposobnim dogovoriti na sve životne izazove. Riječi koje je on izrekao, životni projekt koji je on navijestio, moraju nadahnjivati čovjeka, rasvijetliti njegov um. Krist postaje model koji poziva na življenje života u njegovoj punini. Čitavo čovjekovo biće preoblikuje se u »novog čovjeka«.

Svjetlo Evanđelja djeluje na svijet i mijenja čovjekovu svijest. Čovjek postaje sposoban shvatiti ono što Bog daje svijetu, sposoban odgovoriti molitvom na sve dobro što je Bog učinio.

Duhovno vodstvo pronalazi svoju puninu u evanđeoskim vrijednostima. Iz ljudske sfere prelazi se u nebesku sferu. Ne samo da odgaja čovjeka, nego ga odgaja noseći ga Bogu.

 

1. 3. Božji poticaj i ljudsko zalaganje

Potrebno je da duhovno vodstvo uzme u obzir načine na koje se odnose čovjek i Bog između sebe. Tko preuzima poticaj?

Iz Svetog pisma nam dolazi odgovor što bi duhovno vodstvo uvijek trebalo imati pred očima. Bog je onaj koji preuzima poticaj, te ga čovjek može upoznati samo ako mu se on objavi. Jahve se objavljuje korak po korak i ovo objavljivanje uvijek je povezano sa spasiteljskim naumom. »Vrhunac spasenja doseže se u Isusu Kristu, a kao posljedica toga jest da će nam kroz njega biti dana punina Božjeg spoznanja.«^[8]

Ovaj Božji poticaj jest poziv na svetost. Čovjek bi trebao ispuniti volju Božju. Ako je ispuni, on kao čovjek bit će potpuno ostvaren.

Bog nam je dao svoga sina koji nas uči kako čuti Oca i kako mu odgovoriti. Krist mijenja povijest i čini je dostojnom za živjeti.

Stanje u kojemu se sve ovo odvija jest ljubav. Bog nas je stvorio iz ljubavi i na taj nas način nosi naprijed.

Čovjek bi trebao odgovoriti, založiti se. Duhovno vodstvo bi ga trebalo podučiti kako se staviti i ostati u doticaju s Bogom. Čovjek osobno mora preuzeti ono što mu se predlaže. Postane li uistinu svjestan Božjeg poticaja, postat će svet.

 

2. ZADAĆA DUHOVNOG VODSTVA

Današnji se svijet u mnogo čemu razlikuje od svijeta od jučer. Čovječanstvo zanimaju druge stvari i gleda kako izbjeći boli i strahu. Budući da duhovno vodstvo mora u razmatranje uzeti konkretnog čovjeka, ono je promijenilo svoje naučavanje i svoju praksu. Danas se naglašava da duhovno vodstvo mora biti vodstvo »koje vodi osobu u potpuno ispunjenje same sebe, svoga poziva, pomaže joj u napredovanju putom osobne svetosti i u evanđeoskom savršenstvu«^[9].

 

2. 1. Oblikovati i posvetiti

Uzevši kao zadaću oblikovati i posvetiti čovjeka duhovno vodstvo odgovara onome što čini Duh Sveti. On, naime, vodi čovjeka prema njegovoj punini.

Duhovno vodstvo želi od čovjeka napraviti pravog kršćanina, a od kršćanina sveca. Naglašava se, dakle, usklađen razvoj.

Kada netko postane dobar kršćanin ovo nije samo važno za njega, nego je važno za čitavu crkvenu zajednicu. On postaje zrela osoba, spremna prihvatiti poruku Kristovu i dati dobar plod. A najveći je plod svetost.^[10]

U čovjeku se, dakle, mora povećati nutarnje svjetlo, tako da može bolje shvatiti sebe i Božji nacrt s njim. Stupanj života s Kristom do kojega se stiglo, uvećava se uz pomoć sakramenata. Vrhunac je euharistija, kao što to podvlači i II. vat. sabor (PO 5).

Sabor inače mnogo govori o karizmama. Shvatilo se da Duh Sveti ima veliku ulogu u životu Crkve. Dobar duhovni vođa pomoći će onome koga vodi da bolje shvati osobnu karizmu. Svaka karizma je dana ne za osobnu uporabu, nego za izgrađivanje Božje crkve. Dok ih vrši čovjek se u isto vrijeme posvećuje.

 

2. 2. Razlikovanje duhova

Kada se govori o razlikovanju duhova onda se pod ovim podrazumijeva pozorno promatranje poticaja i motivacije koji čovjeka vode u izvršenje određenog izbora. Razlikovanje duhova pomaže u rastu duhovnog života. Kršćanin postaje sposoban shvatiti ono što mu kaže Duh Sveti. Sv. Pavao kaže: »Sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte« (1Sol 5, 20-21).

Razlikovanje duhova može biti individualno i zajedničko. Iako su odijeljeni, ne može se reći da su različiti.

 

2. 2. 1. Individualno razlikovanje

Svaki je čovjek osoba, biće za sebe. Nemoguće je da postoje dvojica jednakih ljudi. Iz ovoga proizlazi da svaki čovjek iskusuje svijet i Boga na svoj osobni način.

U svom nastojanju živjeti s Bogom, čovjek izvršava osobno razlikovanje duhova^[11]. Shvaća što mu Bog kaže i kako u svom osobnom životu treba slijediti Božje nacrte s njim (usp. 1Iv 3, 18-20). Razlikovanje duhova vodi ga prema još dubljoj vjeri i prema nadvladavanju zatvorenosti pred Bogom.

Sve ovo nije samo odluka, nego je proces. Za vrijeme ovoga procesa iskusuju se utjehe i napuštenost^[12]. Iz ovakvog iskustva čovjek bi trebao biti sposoban izvući obogaćenje.

Vrlo je važno za individualno razlikovanje biti sposobni shvaćati duhove.^[13] Mnogo puta misli koje izgledaju dobro uvelike štete duhovnom životu. To je tako zato što postoje zli duhovi koji nas nastoje prevariti. Razlikovanjem duhova čovjek se oslobađa njihova zavođenja i približava se Božjem glasu.

 

2. 2. 2. Zajedničko razlikovanje

Kao što djeluje u pojedincu, Bog isto tako djeluje u zajednici. Ona je sastavljena od osoba koje imaju određeni zajednički nacrt života.

Dva su glavna trenutka kada dolazi do zajedničkog razlikovanja duhova. Prvi je kada članovi zajednice ocjenjuju prikladnost novog člana zajednice, a drugi kada se čini da samoj zajednici izmiče njezin cilj.^[14]

Duhovni vođa koji djeluje u zajednici dužan je pomoći u ovome razlikovanju. On je osoba koja dolazi »izvana« i zbog toga može s većom lakoćom vidjeti prema kamo treba biti vođena zajednica.

Da bi mogao sudjelovati u zajedničkom razlikovanju, svaki član zajednice najprije mora imati iskustvo osobnog razlikovanja. Pretpostavivši da je to tako, zajednica traži Božju volju. Ovo traženje treba započeti molitvom. Pomoću nje dozrijet će mišljenje svakoga člana o koracima koje treba poduzeti. Nakon što svatko izrazi svoje osobno mišljenje, donosi se zajednička odluka.

 

2. 3. Izgrađivanje slobode i samostalnosti

Današnji je čovjek počesto pritisnut i bačen u stranu. Struktura i institucije, obitelj i Crkva ne razumiju ga uvijek i on se zbog toga osjeća sam i napušten. Duhovno vodstvo ima za zadaću pomoći mu pronaći samoga sebe i otvoriti se Bogu.^[15]

Jedan od prvih koraka duhovnog vođe glede osobe koju vodi jest dovesti je do istraživanja same sebe, do preuzimanja svoga života, svoje egzistencije. Na taj način ona postaje sposobna suočiti se s poteškoćama koje je okružuju i riješiti ih. Ona tada odbacuje sve ono što priječi njezinu osobnu slobodu i počinje živjeti slobodna u svojoj dubini.

Duhovni vođa mora cijeniti čovjekovu slobodu, mora promicati sve dimenzije ove slobode. On se tada mora upeti da u prvi plan ne stavi sebe, nego osobu onoga koga vodi. Poučit će ga da je on jedincata i neponovljiva osobnost. Predstavit će mu vrijednosti prema kojima bi trebao ići, ali mu nikada ne će dati nacrt jedino prema kojemu bi trebao postupati. Onaj koji je vođen mora sam shvatiti svoju egzistenciju i sam mora proputovati svojim putom.

Čovjek slobodan u sebi postaje čovjek zreo. Zna da je »netko« i zbog toga vrijedan i djelotvoran. Nema više straha sam preuzeti poticaj. Autonomno reagira i može se izraziti, može govoriti o bilo kojemu mišljenju ili stanju duše. Realizira se, dakle, kao osoba.

 

3. METODA DUHOVNOG VODSTVA

Naše ljudske znanosti mogu nam mnogo toga reći o duhovnom vodstvu. Da bi se bilo dobrim duhovnim vođom, treba mnogo štošta poznavati. Ponajprije treba poznavati psihopedagogiju, sociologiju, te psihoterapiju. U isto to vrijeme ne smije se ispustiti iz vida da je u čovjeku prisutna nadnaravna dimenzija. Duhovno se vodstvo, dakle, služi naravnim i nadnaravnim sredstvima.

Najprije pogledajmo izbliza naravna sredstva budući da su ona jedna vrsta uvoda u nadnaravna.

 

3. 1. Naravna sredstva

Ova se sredstva temelje na doprinosima znanosti o spoznanju čovjekovih dubina. Polazi se s područja ljudskosti, ali kad duhovni vođa rabi ova spoznanja on ima za svrhu približiti čovjeka Bogu.

Ova su sredstva dijalog i savjet, kao i »transfert«.

 

3. 1. 1. Dijalog i savjet

Osoba koja se obraća duhovnom vođi nije zbir problema koje bi trebalo riješiti. Ona je ljudsko biće koje se obraća drugom ljudskom biću, sugovornik koji traži drugog sugovornika.^[16]

Dijalog i savjet odvijaju se u »izravnom« i »neizravnom« vodstvu.^[17] Svaka od ovih  metoda ima svojih pozitivnih i svojih negativnih strana.

Izravno vodstvo je intervent kojim duhovni vođa vrši svoju ulogu na izravan i autoritativan način. On je onaj koji više govori. Osoba koja je zatražila duhovno vodstvo jest osoba koja više sluša. Danas se ova metoda manje rabi nego nekada. U sebi nosi opasnost ne uzeti u obzir pozitivno shvaćanje o čovjeku koje nam današnja humanistička filozofija predlaže. No, ova metoda donosi dobre plodove kada se osoba koja je zatražila duhovno vodstvo nalazi u krhkom psihičkom stanju.

Neizravno vodstvo ima svoje temelje u razmišljanjima američkog psihoterapeuta C. R. Rogersa. Tridesetih godina on je započeo s tzv. »Client-centered-therapy«. Klijent je onaj koji počinje i razvija dijalog. Terapeut je onaj koji ima za zadatak olakšati klijentu izreći se, pomoći mu stvoriti i preuzeti osobnu odluku. Drugi je korak terapeuta prereći ono što je klijent rekao.

Određeni broj protestantskih pastora i katoličkih svećenika, Rogersovih učenika, složili su se u mišljenju da bi ova teorija mogla biti primjenjiva u njihovom pastoralnom radu. Tako je započeo »Pastoral counseling« koji se vrlo brzo raširio po čitavoj Europi.

U neizravnom vodstvu je pozitivna činjenica da se čovjek pokušava uzeti u pozitivnom smislu. No, s druge strane postoji opasnost da dođe do blokiranja dijaloga.

R. Carkuff je onaj koji je napravio raščlambu toka razgovora, ali je u isto vrijeme previše tehnicizirao ovu metodu.

Iz gore navedenog moglo bi izgledati da se izravno i neizravno vodstvo u duhovnom vodstvu uzajamno isključuju. Ne! Ove metode morale bi se rabiti zajedno, ovisno o okolnostima.

 

3. 1. 2. Transfert

Ovo je čisti psihološki pojam. Kad ga se rabi u duhovnom vodstvu pomaže nam razumjeti što se događa na osjećajnom polju između duhovnog vođe i osobe koja je vođena.

U psihoanalizi transfert predstavlja »stav i ponašanje pacijenta koji nesvjesno pokušava u psihoanalitičaru uspostaviti i oživjeti situaciju iz djetinjeg razdoblja prepunu emocija; ona je takvom postala zbog toga što je bila izvor velikog zadovoljstva ili zbog toga što je bila izvor velike frustracije«^[18].

Ovisno o pozitivnim ili negativnim emocijama koje je klijent imao govori se o pozitivnom ili o negativnom transfertu. Terapeut postaje reinkarnacija osobe, događaja koji je imao duboki, odlučujući i neodoljiv upliv na klijenta.

S druge strane može se govoriti i o transferu koji terapeut vrši u odnosu na klijenta. Taj se transfert zove »kontratransfert«.

U duhovnom vodstvu ulogu terapeuta preuzima duhovni vođa, a ulogu klijenta preuzima osobo koja traži vodstvo. Transfert preuzima iste crte. Duhovni vođa mora biti sposoban prepoznati ga i prema tome uskladiti svoje ponašanje. Na taj način ne će doći do neželjene konfuzije.

 

3. 2. Nadnaravna sredstva

Duhovno vodstvo nije samo psihološka, nego je poglavito crkvena i teološka činjenica. U duhovnom vodstvu čovjek traži Boga i da bi to postigao rabi sredstva koja mu je sam on dao: molitvu i sakramentalni život. To su najbolja sredstva duhovnog vodstva za pratiti čovjeka na njegovu putu vjere.

 

3. 2. 1. Molitva

Bilo bi potpuno pogrešno kada bi čovjek za svoj duhovni život rabio samo prirodna sredstva. Ostao bi tada uvijek zatvoren u granice svoga duha iskusujući da je sve prolazno i krhko.

Molitva pomaže čovjeku izići iz samoga sebe. U njoj on susreće drugačiju dimenziju života i pronalazi da u toj dimenziji može pronaći svoje pravo biće. Prepoznaje se kao čovjek, prepoznavajući u isto vrijeme drugoga.

Duhovni vođa onome koga vodi predlaže ovu metodu da bi porasla njegova osobnost, njegov duhovni život. Poučava ga kako je rabiti u svakome trenutku svoga života, kada je radostan i bez problema ili kada je žalostan i ne zna kako dalje ići naprijed. Podrazumijeva se da i duhovni vođa treba biti otvoren molitvi. Ako to nije, može se dogoditi da još više odvoji od Boga onoga koga vodi.

Napredovanje u molitvi je polagano; ponekada teško, puno tajni. U molitvi je svaki čovjek pred Bogom jednak (usp. Rim 2,11). Ne će se dogoditi da bilo tko bude odbačen. Svatko je pozvan primiti ljubav Božju i ostati u njoj.

U molitvi čovjek iskusuje živu vjeru u osobnog Boga. Ovakav Bog nije apstraktan, ima svoje lice, svoju osobnost. Objavljuje nam se kao bogat i pun života. Čovjek prepoznaje da je Bog uistinu prisutan u ovome svijetu. Osjeća ga kao nekoga blizog, kao onoga koga u jednom smislu možeš dodirnuti, doći mu ususret, slušati ga. Bog nikada ne će ostati gluh na našu molitvu, uvijek će je saslušati.^[19]

Moglo bi se govoriti o raznim metodama molitve. Naznačimo samo da ona može biti zajednička i osobna. Iako su među sobom različite ipak ne mogu biti jedna bez druge. Obje nas, naime, vode prema istom cilju.

Duhovno vodstvo u molitvi razotkriva svoj dragocjeni doprinos. Učeći čovjeka moliti, uči ga živjeti. Čovjek postaje sposoban suočiti se sa svojim problemima i riješiti ih na pozitivan način. Jednostavno rečeno ispunja se Bogom (usp. Ef 3, 16-19).

 

3. 2. 2. Sakramentalni život

Duhovni vođa za vrijeme duhovnog vodstva onome koga vodi razotkriva Kristov misterij. Uči ga ponašati se pred Kristom poput učenika znajući da uvijek ima nešto novo za naučiti. Krist je Učitelj, jedini i pravi. Čovjeku za njegovo posvećivanje dao je sakramente.

Služeći se sredstvima sakramentalnog života čovjek otkriva umnožavanje svoga životnog odnosa s Isusom. Sakramenti ga ujedinjuju s patničkim i proslavljenim Kristom. Ulazi u potpunu intimnost s Kristom.

Sakramenti su točka susreta čovjeka s Bogom. Bog daje svoju riječ, čovjek mu odgovara s Kristom u zajedništvu vjere^[20]. U kultnom ambijentu na konkretan način sakramenti navješćuju riječ Kristovu. Svaki od njih vodi do Krista, izvora života koji nam se daje u sakramentima.

Vrhunac svih sakramenata je euharistija. U njoj se dovršuje djelo milosti. Hvalimo Oca preko Krista u Duhu Svetomu. Naviješta nam se spasiteljska poruka i mi postajemo suradnici Kristovi. Daje nam se poslanje biti vjesnici mira, pomirenja i spasenja.

Duhovni vođa koji je onoga koga vodi naučio živjeti sakramentalni život, može reći da je izvršio svoju zadaću.

 

ZAKLJUČAK

II. Vat. sabor označio je veliku prekretnicu u Crkvi. Spoznalo se da Crkva u suvremenom svijetu ima veliku i nezamjenjivu ulogu. Da bi mogla ispuniti tu zadaću, potrebno je da se otvori, a ne zatvori, događajima oko sebe.

Duhovnost koja se ovim događajem u Crkvi počela oblikovati, jest duhovnost koja nastoji cijeniti čovjeka, dostojanstvo njegove osobe. Takva duhovnost ima pred očima da je čovjek neodvojiv od događaja koji se zbivaju oko njega. Pravilno prerađujući u sebi te događaje sudjeluje u povijesti spasenja. Na ovom svijetu, počesto punom muka, treba biti izgrađeno zdravo ljudsko društvo. Oznaka mu je da ono treba pomoći čovjeku živjeti na ovom svijetu, ali u isto vrijeme upućujući ga prema Bogu od kojega je došao i kojemu ide.

Svi oni koji vjeruju u Boga nazvani su »narod Božji«. Odatle proizlazi da je vjernička zajednica poglavito sastavljena od onih koje nazivamo »laicima«. Duhovnost, dakle, ne stvaraju više samo elitni staleži u Crkvi: monasi i monahinje, svećenici, redovnici i redovnice,... nego je stvaraju svi vjernici koji u povijesnim mijenama traže Boga i tako si ustrajno pripremaju put za drugi, bolji svijet.

Današnje duhovno vodstvo stoga ima zadaću pripomoći vjernicima ići prema novom obliku ljudskog življenja. Ono treba pripomoći čovjeku današnjice živjeti sintezu tradicionalnog iskustva istine i nutarnjeg svijeta, te iskustvo traženja, kreativnosti, nade na svakodnevnim putovima.

 
 

...

Sažetak

Zadaća je Crkve kroz sva vremena smoći snage živjeti upravo u tomu vremenu i govoriti jezikom toga vremena. Na taj način ljudi lakše razumiju bogatstvo koje im ona želi prenijeti. Nije se lagano othrvati raznoraznim utjecajima. Pisac ovoga članka promatra borbu Crkve za svoju izvornost i za svoj suvremen govor kroz suvremene crkvene dokumente o duhovnom vođi. Ti dokumenti su dvojaki: govor II. vat. sabora i govor posaborskog crkvenog učiteljstva. Oni pokazuju da je Crkva uspjela očuvati svoj duh i razumljivim jezikom progovoriti današnjem čovjeku.

 

Uvod

U suvremenoj katoličkoj duhovnosti prevladava mišljenje da je duhovni vođa »čovjek Božji«, odnosno da je on slika Božja i to toliko više što više dopušta Duhu Svetom mijenjati ga.^[1] Budući da je dopustio Duhu Svetom zahvatiti u svoj život, postaje »mističar«. Kao takav on nije samo duhovan, nego je duhovan u punom smislu te riječi. S pravom se može reći da je svjedok Božji, arhetip savršenog života, vođa koji svoju snagu crpe iz posebne milosti Božje kroz koju se očituje Duh Sveti, a ne iz ljudskog iskustva ili iz svoga životnog staleža.

Zadatak duhovnog vođe jest približiti ljudima »misterij«. Ovaj teološki pojam poglavito nam dolazi iz pavlovske teologije. On označava spasiteljsko djelovanje trojedinoga Boga, djelovanje koje je započelo u Starom zavjetu, a svoju puninu doseglo u Isusu Kristu i u Crkvi poglavito preko liturgijskih obreda. II. vat. sabor kaže da Crkva »otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja« (SC 102; usp. također 5, 6, 61, 83).

Crkva nikada nije gubila iz vida duhovno vodstvo, nazivajući ga izričito ovako ili nekim drugim sličnim riječima, ovisno o trenutnom teološkom mišljenju. Ponajbolje nam svjedoče o tome dokumenti koje je izdavala.

 

1. II. vatikanski sabor

Ovaj je sabor velika preinaka crkvenog života. Mnogi koraci naprijed učinjeni su i na polju duhovnog vodstva. Istina je da nije donijet nijedan službeni dokument o duhovnom vodstvu, ali se to učenje na izravan ili neizravan način nalazi u mnogim saborskim dokumentima.

Učenje II. vat. sabora o duhovnom vodstvu želim izložiti prema predmetima saborskih rasprava.

 

1. 1. Sav »narod Božji«

Jedno od ključnih mišljenja II. vat. sabora jest da je Crkva »narod Božji«. Ovo mišljenje otvorilo je nove poglede na kršćanski život. Kao kršćani svi smo jednaki pred Bogom (usp. LG 32). Jednako se to odnosi na onoga tko zauzima prvo mjesto i na onoga tko zauzima zadnje mjesto u Crkvi. Svaki član Crkve ima odgovornost biti svetim, biti drugima uzorom kršćanskoga života. To u sebe uključuje biti sposobnim za duhovno vodstvo, poglavito zahvaljujući svome osobnom iskustvu. »Svima je, dakle, jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života« (LG 40).

Duh Sveti pomaže članovima naroda Božjeg posvetiti se i posvećivati druge. On se nalazi u svakome od njih kao u hramu. Njegova je zasluga da su oni narod Božji. Ovo ne znači da ih zatvara drugima. Čineći ih narodom Božjim u isto ih vrijeme otvara svim ljudima. Uz pomoć Duha Svetoga članovi naroda Božjega postaju kvasac koji iznutra oživljuje ovaj svijet i suobličuje ga Kristu. Postaju Božjim znakom i ulaze u zajedništvo s Presvetim trojstvom (usp. LG 4; AG 15).

Prirodno je da putovi svetosti nisu jednaki za svakoga. Međutim »svatko prema svojim darovima i službama mora bez oklijevanja ići putom žive vjere koja budi nadu i djeluje po ljubavi« (LG 41).

Biskupi, kao prvi odgovorni u Narodu Božjem, moraju davati veliki primjer kršćanskog života. U slučaju potrebe njihovo svjedočenje može biti opečaćeno i žrtvom njihova života. Svećenici još više dolaze u doticaj s različitim vrstama ljudi. I oni moraju živjeti uzornim, svetim životom. Od đakona se traži da čine sve ono što je dobro za narod. Redovnici trebaju pripomoći u spasenjskom djelovanju Crkve. Također su i laici pozvani na apostolski rad (usp. LG 41; 43; AG 16; 18; CL 32).

Svetost života ne postiže se u jednom danu. Treba je tražiti u slušanju Božje riječi, primanju sakramenata, u molitvi. Na ovaj način čovjek postaje Božjim prijateljem, ali u isto vrijeme i prijateljem svih onih koji ga okružuju. Posvećivanje samoga sebe ne može se dogoditi bez posvećivanja upravljenog prema drugima. »Stoga je znak pravoga Kristova učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu« (LG 42).

Netko tko je postao svetim ne može svoju svetost ostaviti za samoga sebe. Mora je svjedočiti kako drugim kršćanima, tako i nekršćanima. U tome mu može pomoći ljubav koja treba sličiti ljubavi Isusa Krista. »Kršćanska se ljubav, uistinu, proteže na sve, bez obzira na rasu, socijalni položaj ili vjeru; ona ne očekuje nikakav probitak ili zahvalnost« (AG 12).

 

1. 2. Zaređeni službenici

Zaređeni službenici u Crkvi imaju posebno mjesto. II. vat. sabor posvetio im je čitave dokumente.

 

1. 2. 1. Biskupi

Prema nauci II. vat. sabora biskupi su nasljednici apostola (usp. CD i GS 43). Kao takvi moraju se brinuti za narod Božji, moraju ga poučavati i upravljati njime. Preko biskupa Crkva se otvara onima koji ne vjeruju. Odgovorni su za svjedočenje da se u Crkvi nalazi izvor snage za kojom žudi suvremeno doba. Duh će im Sveti pripomoći u tome (usp. CD 2; 12; GS 43). O ovome jasno govori rečenica iz CD: »Svoju apostolsku službu biskupi trebaju obavljati kao Kristovi svjedoci pred svim ljudima« (CD 11).

Iako je biskupska služba vrlo časna, to ne znači da su oni iznad drugih. Izabrani su između ljudi i stavljeni su na službu ljudima. Pred Bogom mole za druge, slave Gospodina. Trebaju se napregnuti da svi vjernici shvate što je moguće dublje što je Krist za njih učinio svojim odlaskom na križ. Također se trebaju posvetiti propovijedanju. »Kao učitelji savršenosti, neka se biskupi trude promicati svetost svojih prezbitera, redovnika i laika, i to prema posebnom zvanju svakoga od njih, imajući na pameti da su upravo oni dužni ljubavlju, poniznošću i jednostavnošću života davati primjer svetosti« (CD 15).

Sliku koju bi biskupi trebali dati o sebi trebala bi biti slika učinjena po zahtjevima suvremenog vremena. Ne žive oni izvan vremena, nego u njemu (usp. CD 16).

 

1. 2. 2. Svećenici

Narod Božji potrebuje čuti Božju riječ. Svećenici im je navješćuju s Božjim dopuštenjem. Oni su primili duhovnu vlast za izgradnju ljudi, za proglašenje Božjih događaja (usp. PO 4; 6).

Zahvaljujući svjedočenju svećenika članovi Crkve prepoznat će na djelu djelovanje Božje. Možda će netko od drugih članova Crkva zaželjeti postati navjestiteljem. Zadatak je svećenika na mudar se način pobrinuti o njima. Moraju ih poučiti tako da postanu sposobni preuzeti svoju odgovornost pred Bogom (usp. PO 11).

Kao i svi drugi prilikom svoga krštenja svećenici su postali slični Bogu i moraju ga tražiti čitavog svog života. Krhki su, ali ovo ne znači da ne trebaju težiti prema svetosti. »Svećenici su za ovim savršenstvom dužni težiti s posebna razloga, jer oni – budući da se primanjem reda posvećuju Bogu na nov način – postaju živo oruđe Krista Vječnog Svećenika...« (PO 12)

Svetost postižu radeći u Duhu Kristovu i tražeći uvijek njegovu volju. Kada bi radili samo svojom snagom i svojom školskom pripravom, ne bi uspjeli. Zbog svega ovoga trebaju biti ponizni, predajući Bogu same sebe i svoj rad (usp. PO 13; 15).

 

1. 2. 3. Đakoni

U saborskim dokumentima ne govori se mnogo o đakonima kao duhovnim vođama, kao ni o čitavoj njihovoj ulozi. Najizričitije naučavanje o njima nalazi se u LG 41.

Zajedno s drugima moraju se zaputiti prema svetosti. Njihova živa vjera treba buditi nadu, te trebaju raditi u ljubavi.

Đakoni su službenici Kristova misterija i misterija Crkve. Njihovo vladanje treba biti takvo da je čisto od bilo kakve prljavštine. Njihov rad treba biti ispunjen dobrotom tako da time svjedoče prisutnost Božju u svome životu.

 

1. 3. Redovnici

Život se redovnika treba odvijati prema evanđeoskim savjetima. Njih su privukle riječi i primjer Isusa Krista. On predstavlja pravi uzor prema kojemu treba ići. Zahvaljujući svjedočenju redovnika Crkva je u današnjem svijetu o sebi mogla dati sliku da je slična Kristu (usp. PC 1-2; AG 40; LG 44).

Evanđeoski su savjeti odgovor na Božji poziv. Redovnici žele živjeti samo za Boga. Zbog ovoga su se udaljili od svakoga grijeha. »Cijeli su svoj život stavili na raspolaganje njegovoj službi. To im daje neku posebnu posvetu, a ta ima svoje duboko korijenje u krsnoj posveti, koju potpunije izražava« (PC 5).

Božja riječ je za njih glas koji moraju neprestano slušati. Bog mora biti sve za njih. Svoj život trebaju provoditi tako da se vježbaju u svakoj kreposti (usp. PC 5).

Posvetiti se Bogu ne znači da treba zaboraviti sve ostalo. Njihov je duhovni život također posvećen dobru Crkve. Moraju nastojati ukorijeniti i osnažiti kraljevstvo Božje u dušama u svim dijelovima svijeta (usp. LG 44; PC 5). »Stoga članovi bilo koje ustanove, jer prije svega i samo Boga traže, trebaju spojiti kontemplaciju, po kojoj se umom i srcem s njime sjedinjuju, s apostolskom ljubavlju koja ih goni suradnjom se uključiti u djelo otkupljenja i širenja kraljevstva Božjega« (PC 5).

U svim svojim životnim dobima trebaju živjeti s Kristom. On će im dati ljubav prema drugima da bi se svijet spasio i Crkva izgradila. Svetost prema kojoj teže nalazi se u Svetom pismu i u izvorima kršćanske duhovnosti (usp. PC 6).

Redovnici žive u zajednicama, u raznim institutima. Ima ih i takvih u kojima se redovnici posvećuju samo molitvi. Njihova je važnost velika. Ne samo da daju svjedočanstvo života življenog u svetosti usred kršćana, nego i usred nekršćana (usp. AG 40). Crkva podupire njihovo utemeljivanje. »Oni prinose Bogu izvrsnu žrtvu hvale, a narod Božji rasvjetljuju bogatim plodovima svetosti, primjerom ga potiču i otajstvenom apostolskom plodnošću promiču njegov porast« (PC 7).

Drugi su se instituti više posvetili apostolatu. To čine u ime Crkve. Čitav im je život prožet time. Moglo bi se reći da su u neprestanom doticaju s Bogom. »Članovi u prvom redu trebaju odgovoriti svom pozivu – to jest nasljedovati Krista i služiti samom Kristu u njegovim udovima – zbog toga njihova apostolska djelatnost treba proizlaziti iz intimnog jedinstva s njim. Odatle raste i ljubav prema Bogu i bližnjemu« (PC 8).

II. vat. sabor jasno zaključuje o redovnicima: »Neka svi redovnici svojom cjelovitom vjerom, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, ljubavlju prema križu i nadom u buduću slavu šire po cijelom svijetu Kristovu dobru vijest, da svi vide njihovo svjedočanstvo i slave Oca našega koji je na nebesima (usp. Mt 5, 16)« (PC 25).

 

1. 4. Laici

Niti zaređeni službenici, niti redovnici ne mogu svjedočiti Krista i upravljati druge prema njemu u prostorima gdje se kreću i djeluju laici. Ovo naše vrijeme ne odbacuje njihovo djelovanje, nego ga naglašava (usp. AA 1; 13; GS 43).

II. vat. sabor definira djelovanje laika koji se naprežu svjedočiti Krista, definira njihov apostolat. Oni vrše taj apostolat pomažući Crkvi u evangeliziranju i posvećivanju ljudi. »Kako je položaju laika vlastito da žive posred svijeta i svjetovnih poslova, to su oni od Boga pozvani da, ražareni kršćanskim duhom, vrše svoj apostolat u svijetu poput kvasca« (AA 2).

Da bi bili djelotvorni u svome apostolatu, moraju svjedočiti svojim životom. Naše je vrijeme veoma uvjetovano materijalizmom. Laici, nasuprot toga, trebaju svjedočiti život i evanđeoske vrijednosti. Na njima je podržavati jedinstvo ljudske obitelji (usp. AA 6; 16; 27; 31; GS 43). »Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela koja su izvršena vrhunaravnim duhom imaju moć privući ljude k vjeri i Bogu« (AA 6).

Vjera im daje ono svjetlo koje ih čini »svjetlom svijeta«. Čitav njihov život treba biti u suglasju s ovom vjerom. S njom oni žive božanski misterij stvaranja i spasenja. Duh ih Sveti pokreće ljubiti Boga, ljubiti svijet i druge (usp. AA 16; 29). »... laici neka u obiteljskom, profesionalnom, kulturnom ili društvenom životu traže više razloge djelovanja u svjetlu vjere i neka to drugima u danoj zgodi očituju, svjesni da su na taj način suradnici Boga stvoritelja, otkupitelja i posvetitelja, i da ga tako slave« (AA 16).

Ako su puni ljubavi, mogu otvoriti srca braće i sestara s kojima svakodnevno žive (usp. AA 4; 16). »Jednom riječju, laici trebaju svoj život prožeti ljubavlju i djelima je izražavati prema svojim sposobnostima« (AA 16).

Život jednoga kršćanina nema za svrhu samo svoje osobno samoostvarenje. U događajima koji se zbivaju treba tražiti Kristovu volju (usp. AA 4).

Duh je sveti ona snaga koja gura laike poduzeti apostolat u Crkvi. On vjernicima daje posebne darove za izgrađivanje Crkve u ljubavi. U slobodi Duha svetoga svaki kršćanin ima zadatak poslužiti se ovim darovima za svoje osobno dobro i za dobro Crkve. Na pastirima je procjenjivati ove darove (usp. AA 1; 3; 33). »Očit je znak te mnogostruke i urgentne nužde djelovanje Duha Svetoga koji laike danas sve više čini svjesnima vlastite odgovornosti te ih svuda potiče na službu Kristu i Crkvi« (AA 1).

 

2. Posaborsko učiteljstvo

Recimo odmah da nema neke velike novosti. Posaborsko učiteljstvo naučava nauk II. vat. sabora.

Metoda moga izlaganja je više manje ista kao i u prethodnoj podjeli. Razlog je toga sličnost oblika u kojemu je obrađivana ista materija.

 

2. 1. Bogoslovi

Postavlja nam se zacijelo odmah pitanje mogu li ili ne bogoslovi biti duhovni vođe; u crkvenim se, naime, dokumentima kaže da oni trebaju duhovnog vođu. Odgovorimo u suglasju sa samim dokumentima: »Da«. Istina je da će bogoslovi jednoga dana biti bolji duhovne vođe, ali to već mogu biti u bogosloviji, ako, dok se približavaju svome ređenju, izražavaju one duhovne darove koje su poprimili u prethodnim razdobljima. Duhovni vođe im trebaju pomoći da još više razviju svoje sposobnosti.

S posebnom pozornošću bogoslovi se moraju posvetiti razvijanju svoga duhovnog života u svim njegovim vidovima. To znači u ljudskom smislu i u onom kršćanskom, krsnom smislu. Njihov je zadatak postati drugi Krist^[2]. »Bogoslovski odgoj ima zadaću oblikovati pastire duše po primjeru Isusa Krista, svećenika i pastira. Ova odgojna namjera pretpostavlja i uključuje da se u isto vrijeme kod njih razvija ljudski, kršćanski i svećenički odgoj«^[3]

Postati sjedinjeni s Bogom znači ući u misterij. Zbog toga treba imati čisto srce. Samo će ono biti sposobno davati svjetlo koje će obasjati čitav svijet. Očišćeno srce jest preobraćeno srce. Čovjek nasljeduje Boga i postaje sličan njemu^[4]. »Neka neprestano nastoje postići okus zajedničkog života s Kristom raspetim i čistoću srca«^[5].

Krist se molio. Prema njegovu primjeru i njegovim savjetima trebali bi to činiti i bogoslovi. Iz toga proizlazi i učvršćuje se ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Bogoslov tako pomaže spasenje svijeta i izgradnju Crkve. Sliči Isusovu učeniku u dvorani Posljednje večere. Postaje sposobnim uzeti svoj križ^[6]. »Vrlo je potrebno da onaj tko želi zajedno s raspetim Kristom sudjelovati u izgrađivanju njegova tijela nauči ne samo primiti, nego ljubiti križ i da, s radosnim i pastoralnim duhom, preuzme na sebe sve terete koji se traže za ispunjavanje misije apostolata«^[7].

Bogoslovi su pozvani pohađati školu »nadnaravne kontemplacije«. U svjetlu Duha Svetoga trebaju tražiti sjedinjenje s Bogom. Nakon što su se povezali s njim, postat će pravi veleposlanici njegove Riječi. Shvatit će što nam je dao Krist^[8]. »Stavljajući se u prisutnost Božju u Kristu, bogoslov neka zavoli meditirati objavljenu riječ, ili sam ili u skupini, pokušavajući je primijeniti na svakodnevne okolnosti«^[9].

 

2. 2. Zaređeni službenici

Jedan od prvih izričaja koji se odnosi na njih jest da su oni pozvani svjedočiti Isusa svima onima s kojima dolaze u doticaj. Oni štite Isusovu poruku od mode i od sterilnog okamenjivanja. U sebi nose nadu konačnog susreta sa živim Bogom. Drže živom vjeru naroda Božjeg da je on izabrani rod, navješćujući u isto vrijeme svojim životom evanđeosku poruku^[10]. »Crkveni službenik neka, dakle, nauči umjetnost duhovnog vodstva, ‘umjetnost nad umjetnostima’ (Ivan Pavao II) u onoj mjeri u kojoj se on sam napreže, slijedeći put svetosti, proniknuti misterij Trojedinog Boga i živjeti prema Svetom pismu«^[11].

Potrebito je da zaređeni službenici odgoje crkvenu zajednicu u vjeri. Svu svoju snagu trebaju upregnuti u izvršenje ove namjere. Na taj se način oblikuje prava kršćanska zajednica sposobna nositi u sebi misionarski duh i duh katoličkog univerzalizma^[12]. »Njihov nauk i njihovi savjeti, dakle, moraju biti uvijek u punom suglasju s autentičnim crkvenim učiteljstvom. Na taj način pomoći će Božjem narodu oblikovati si pravi osjećaj za vjeru koju će kasnije primijeniti u svom svakodnevnom životu«^[13].

Razvijajući svoju djelatnost zaređeni službenici postaju uzorom stada. Svima onima s kojima dolaze u doticaj predstavljaju sliku jedne uistinu svećeničke i pastirske službe. Svima daju svjedočanstvo života i istine. Isto se tako moraju zauzeti u traženju onih koji su napustili Crkvu. »Zahvaljujući njihovu neumornom radu Crkva kao univerzalni sakrament spasenja svijetlit će pred svima i postat će znak prisutnosti Božje u svijetu«^[14].

Ukratko: zaređeni službenici posvećuju narod Božji. Svima navješćuju evanđelje Božje uvodeći ih u njegovu slavu. Otkrivaju misterij Kristov onima koji im se približe. Dijele sakramente i pripravljaju vjernike na Gospodinov dolazak^[15]. »Propovijedanje, dakle, treba biti dopunjeno službom posvećivanja pomoću kojeg svećenik, predstavljajući Krista, sudjeluje u izgradnji Crkve«^[16].

Budući da svjedoče Boga, oni su dakle njegovi suradnici. Ulaze u njegovu ljubav i prenose ga drugima riječima i djelima. »Ovo vrijeme u kojemu živimo pruža crkvenom djelatniku, s većom važnošću nego u prijašnjim razdobljima, milost i mogućnost potaknuti, ponajviše kod laika, zanos prema slijedećem zadatku: sudjelovati u Božjem spasenjskom djelovanju«^[17].

 

2. 3. Redovnici

Živjeti kao redovnik ne znači živjeti za samoga sebe, nego živjeti za drugoga. Njegova je zadaća pružiti pomoć današnjim ljudima u molitvi i u duhovnom životu^[18].

Redovnik se posvećuje Bogu. Slijedi ga preuzimajući na sebe zadatak povezati se na poseban način s misijom Crkve. Postaje tako učitelj vjere i duhovni vođa koji se upinje otvoriti drugima put prema Bogu^[19]. »Iz ovoga jasno proizlazi da je redovnički život poseban način sudjelovanja u sakramentalnoj prirodi naroda Božjega«^[20].

Svaki redovnik morao bi gajiti vrlo pozorno život u Duhu Svetomu. S njim u srcu može se bolje slušati Božja riječ, razumjeti ono što on kaže. U unutrašnjosti počinje izvirati molitva kao poseban dar. Redovnik se s većim darom daje na ispunjenje osobnog poslanja. Sav se daje na služenje pun poniznosti^[21]. »Svatko prema svojoj osobnoj ulozi treba biti znak i sredstvo bilo sjedinjenja s Bogom, bilo spasenja svijeta«^[22].

Iskustvo Boga temelj je u životu redovnika. To iskustvo trebaju poboljšati i pokazivati u svome djelovanju. Ono im pomaže lakše svjedočiti Boga koji je živ^[23]. »Posvećivanje onih koji obećaju redovničke zavjete upravljeno je poglavito prema tome da oni svijetu ponude vidljivo svjedočanstvo neistraživog Kristova misterija, ukoliko ga oni u sebi uistinu predstavljaju...«^[24].

Unutrašnjost i djelovanje redovnika moraju se međusobno prožimati. S jedne strane pozvani su na svetost, s druge strane Crkva ih poziva na apostolat. Ako uspiju povezati i jedno i drugo bit će uistinu sposobni ispuniti Božje nacrte^[25].

 

2. 4. Laici

Mnogo se je govorilo i mnogo se govori o pozivu zaređenih službenika i redovnika. Međutim, Bog zove i laike. Laik je krštenjem sjedinjen s Kristom i započinje osobni odnos s njim. Svaki bi laik trebao biti ovoga svjestan, trebao bi znati da se Bog zanima za njega i da ga zove po imenu^[26]. »Otac upravlja poziv, izražava se preko Krista koji vjernicima posreduje Duha Svetoga; Duh Sveti, pak, vjernike čini sposobnima odgovoriti potpuno na božanski zov. Kršćanski je poziv, dakle, sudjelovati u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva«^[27].

Laik, ne manje od drugih u Crkvi, trebao bi biti svet. Ovo je najznačajnija dimenzija koju on može steći u životu. Ona preoblikuje njegov život u poseban poziv u krilu Crkve. Sve ono što svakodnevno čini uzdiže se prema Božjem spasenjskom planu. Naravno, svatko to čini na svoj način, ali svi zajedno imaju isto poslanje: svjedočiti Boga^[28]. »Ovakav poziv zahtijeva nadvladavanje rastavljenosti života i vjere. Punina ljubavi uključuje cjelokupnost. Nijedan vid svakodnevnog života ne može ostati tuđ njezinom dinamizmu koji teži prema slavi Trojstva i prema potpunom dobru svih ljudi«^[29].

Imati nešto, u isto vrijeme to znači prenositi ga drugome. Laici koji su pronašli Boga trebali bi se napregnuti prenijeti ga drugima. Odgovorni su za svijet koji ih okružuje. Iz njihova života drugi bi trebali vidjeti u što oni vjeruju i koji su temelji njihove vjere^[30]. »... jedan kršćanin ili skupina kršćana, u krilu ljudske zajednice u kojoj žive, očituju sposobnost shvaćanja i prihvaćanja, zajedništvo života i iste sudbine s drugima, solidarnost u poslovima svih za sve ono što je dostojno i dobro«^[31].

Svjedočanstvo života utemeljeno je na svjedočanstvu vjere. Ona prosijava u laiku i čini od njega živog svjedoka. Vidi se da vjerovati u Boga nije ideologija, nego život^[32]. »Temelj čitave duhovne zgrade sastoji se u živom duhu vjere. To je ona vjera koja hrani ljubav i uvijek je spremna  žrtvovati se za službu Bogu i čovjeku. Ona će držati živom nadu koja nikada ne će biti opovrgnuta«^[33].

 

3. Sažetak

II. vat. sabor i posaborsko učiteljstvo izravno su govorili o duhovnom vodstvu. Pogledajmo ukratko njihovo mišljenje da bismo se uveli u njihovo shvaćanje duhovnog vođe kao »čovjeka Božjeg«.

Jedan od rezultata II. vat. sabora, koji je mnogo utjecao na duhovno vodstvo, jest da je postavio čovjeka u kontekst njegova okoliša. Čovjek može dijalogizirati sa svojim Stvoriteljem preko stvorenja. Ova je postavka promijenila pojam duhovnog vodstva. Danas se, za razliku od prije kada se naglašavalo duhovno vodstvo pojedinca, počinje cijeniti vodstvo skupina i zajednica^[34].

Duhovno je vodstvo živo preporučeno. Najprije se preporuča u sjemeništima manjim i većim, zatim među redovništvom. Prezbiteri bi naročito trebali cijeniti duhovno vodstvo^[35]. Nažalost, vrlo se malo govori o duhovnom vodstvu laika, iako su oni zauzeli veliku ulogu i značenje u životu Crkve.

Duhovni vođa ne postaje se dekretom ili samo željom. Da bi se postalo duhovnim vođom treba se pripraviti na to. Ova priprava bi trebala biti brižljiva i polagana (usp. PC 18).

U jedan ovakav kontekst postavljeno je mišljenje o liku duhovnog vođe kao »čovjeka Božjeg«. Nema nažalost jednog izravnog govora o tome. II. vat. sabor i posaborsko učiteljstvo nastojeći povezati duhovno vodstvo sa životom i suvremenim mišljenjem, pomalo su zanemarili ovaj dio duhovnog vodstva. Međutim, neizravno ovaj je pojam prisutan u mnogim govorima. Moguće je, stoga, izvući određene zaključke.

Duhovni vođa može biti svaki član naroda Božjeg: zaređeni službenici, redovnici, laici. Vršiti i razvijati svoju osobnu ulogu u Crkvi znači pritjeloviti se Bogu, postati onaj tko je znak i vođa drugome prema Bogu.

Zaređeni službenici su prvi pozvani pripraviti se biti duhovnim vođama. Bog želi od njih da budu sigurni u ono što čine i da daju primjer nade i života. To mogu učiniti samo ako su povezali svoj život sa životom Božjim. Nije dovoljno samo se pripraviti znanstveno, intelektualno, iako je i to potrebno, nego u isto vrijeme treba razviti sve darove koje Bog daje čovjeku. Zaređeni službenici trebali bi biti svetima. Njihova služba nije posao među poslovima, ona je poslanje. Pozvani su posvetiti sebe i druge.

Redovnici nisu pozvani pobjeći iz svijeta, nego su pozvani svojim životom ovaj svijet oživjeti iznutra. Svoje iskustvo duhovnog života trebaju ponuditi svima. I onda kada provode tzv. zatvoreni život članovi su naroda Božjega. Molitva im otvara spoznanje Boga. Stavljajući se u prisutnost Božju počinju ižarivati njegovu dobrotu i ljubav. Tijekom stoljeća sve dosada svjedočili su živog Boga i Boga sposobnog biti sa svakim čovjekom u njegovu vremenu, u njegovu mentalitetu. Oni bi danas trebali prožeti naše vrijeme odgovorima na svakidašnja pitanja i na pitanja upravljena prema budućnosti. Uspjet će u tome ako budu znali postati »Božji ljudi«.

Laici svojim krsnim posvećenjem pridružuju se zaređenim službenicima i redovnicima u širenju kraljevstva Božjega. Nisu samo »potrošači« svega onoga što navješćuju zaređeni službenici i redovnici, nego i oni stvaraju i šire određenu duhovnost. Da bi mogli navijestiti nevjernicima da ima smisla biti kršćanin, moraju u sebi razviti svu snagu kršćanstva. Kada ih drugi gledaju, trebali bi u njima vidjeti »Božje ljude«, a ne zemaljske. Svijet politike, ekonomije... njihovom pomoću postat će ljudskijim i sposobnijim pomoći čovjeku, a ne otuđiti ga.

Sav bi se ovaj govor mogao staviti u jednu riječ: svetost. Svaki kršćanin trebao bi biti svetim. To bi, dakle, trebali biti i duhovni vođe. Upravljajući se prema svetosti i praveći napredak u tomu neprestano stječu veću sposobnost duhovnog vodstva.

 

Zaključak

Kada crkveni dokumenti govore o svetosti onih koji bi trebali biti duhovni vođe, onda oni duhovnom vodstvu vraćaju njegovu prvotnu ulogu. U suvremeno vrijeme, naime, za duhovnog vođu se počelo govoriti da je on savjetnik, psiholog, animator... Prenaglašavalo se njegovo ljudsko znanje, a ne znanje koje je stekao drugujući s Bogom. Rješenje se sastoji u tomu da se pomiri ljudska i nadnaravna dimenzija duhovnog vođe i duhovnog vodstva. Postoje stvari koje su psihološkog, kao i one koje su nadnaravnog karaktera. Idealni duhovni vođa i idealno duhovno vodstvo sjedinjuje psihološku intuiciju s dubokim nutarnjim životom.

Ne bismo sada smjeli zaključiti da je, dakle, malo onih koji mogu biti duhovni vođe. II. vatikanski sabor nije išao tako daleko. Svjestan je da ne mogu svi biti mistagozi. Ima onih koji nemaju neko posebno nutarnje iskustvo, ali i oni mogu biti sigurni dobri duhovni vođe i istinski učitelji kontemplacije sposobni u drugima probuditi žeđ za Bogom i povesti ih prema nutarnjem zajedništvu sa svojim Bogom (OT 8). Možemo to najlakše objasniti slikom pjesnika i pjesničkog kritičara. I jedan i drugi razumiju se u pjesništvo, ali na svoj način.

 

...

Sažetak

Novi crkveni pokreti danas su znak djelovanja Duha Svetoga u svojoj Crkvi. Budući da ih sačinjavaju grešni ljudi, u opasnosti su poći krivim pravcima. Zbog toga imaju potrebu za dobrim duhovnim vođama. Glavna svojstva jednoga takvoga duhovnog vođe trebala bi biti: veliko iskustvo vjere, vjera svjedočena životom, molitva, otvorenost proročkim nadahnućima. On poučava, tješi i prosuđuje. Uči druge kako živjeti u poslušnosti Božjoj riječi i kako u isto vrijeme živjeti u potpunoj slobodi. Ovo naravno ne znači da bi se pripadnici novih crkvenih pokreta ili duhovni vođe smjeli osjećati nekim povlaštenim slojem. Oni samo čine ono što je zapisano u Svetom pismu, oživotvoruju svoju pripadnost »Božjem narodu«.

 

Uvod

Suvremeni crkveni pokreti predstavljaju današnje veliko duhovno probuđenje.^[1] Svojim živim djelovanjem mijenjaju lice Crkve na ovome svijetu. Različiti su, ali im je zajedničko to da teže prema sučeljavanju s Božjom riječju i prema osobnom susretu s Kristom. Osobno i zajednički žele svjedočiti ljubav prema Bogu i prema braći i sestrama. Osjećaju se otvoreni svim karizmama koje im Bog želi darovati.^[2] Pretežno su sastavljeni od laika, tako da mnogi ovu pojavu nazivaju »laičkim Duhovima«.^[3]

Ovi pokreti duhovnom vođi daju veliku ulogu. On je onaj koji je više od drugih iskusio Boga i ovo mu daje autoritet.^[4] Obično ga ne zovu »duhovnim vođom«, nego rabe pojmove kao »prezbiter«, »lider«, »animator«, ...

Puno se toga očekuje od ovih duhovnih vođa, animatora, prezbitera, lidera...^[5]

 

1. Veliko iskustvo vjere

Zahvaljujući II. vat. saboru i pojavi različitih crkvenih pokreta vjera se više ne shvaća kao sustav ideja koje treba prihvatiti, skup zapovijedi koje treba održavati, nego kao potpuno predanje Bogu koji nam je se posredovao u Objavi, kao neprestani odnos sa živim Bogom.^[6] Prepoznaje se da je ovo veliko iskustvo vjere u temelju svakog pastorala, u temelju svakog kršćanskog djelovanja.^[7]

Kada se govori o vjeri, treba razlikovati krepost vjere od karizme ili dara vjere.^[8] Krepost vjere dobiva se krštenjem i neprestano se nalazi u nama. Pomaže nam vjerovati da je istinito ono što je Bog objavio svome narodu tijekom povijesti. U nama daje plodove, kao što kaže sv. Pavao u Gal 5, 22. S druge strane karizmu ili dar vjere primaju samo oni kojima Duh to daje. Taj dar sastoji se u uvjerenju da će Bog učiniti sve ono što se bude zatražilo od njega (usp. Mt 17, 20).

Novi crkveni pokreti od duhovnog vođe očekuju ne samo da ima krepost vjere, nego veliko iskustvo vjere, po mogućnosti karizmatsku vjeru. Njegovo osobno iskustvo postat će uzor, put za nasljedovanje.^[9] Promotrimo glavne pravce razvoja ovoga iskustva u čovjekovu životu. Duhovni vođa prolazi isti put.

 

1.1. Spasenjska vjera

Poticaj na vjeru nalazi se u dragovoljnoj Božjoj inicijativi.^[10] Bog se otvara čovjeku, privlači ga k sebi. Postaje mogućim vjerovati u ono što je Bog činio tijekom povijesti, vjerovati u ono što je obećao učiniti u budućnosti. Vjerom čovjek postaje sposoban pobijediti »svijet« (usp. 1Iv 5, 4) zato što je ona Božje djelo (usp. Iv 6, 29). Čovjek vjeruje u sve ono što je učinio Isus Krist i uzdiže se prema Ocu. Postavlja se sada pitanje »što bi to čovjek trebao učiniti da bi postigao vjeru i u njoj napredovao«?

Nije lako skršiti osobnu zatvorenost, izići iz sebe. Vjera je upravo to: izići iz sebe da bi se pošlo novim putovima. Čovjek se boji tamne nepoznanice koja stoji pred njim. Salijeću ga dvojbe i neodlučnost. Njegovo je poslanje osloboditi se ovih okova i poletjeti prema Bogu. Mora prepoznati da je u pitanju kamo je upravljeno njegovo postojanje i na kakav ga način provodi. Ako dopusti da ga Bog privuče, ako počne vjerovati u njegovu ljubav, spasenje je ušlo u njegovu kuću (usp. Iv 6, 69). Može iskusiti što uistinu znači spasenje koje je Bog navijestio svakome čovjeku.

Iskustvo spasenjske vjere pomaže čovjeku pronaći samoga sebe. Nije više zatvoren u uzak ljudski krug, nego je otvoren Bogu kao svome Ocu. U ovoj otvorenosti prepoznaje da je netko, da je dijete Božje.^[11] Iskusiti ovo otkriće jest kao otkriti samoga sebe, svoje osobno dostojanstvo, svoj životni poziv. Čovjek vidi da je od Boga primio sve ono što ima. Njegova je vrijednost biti Božje stvorenje, biti objekt njegove ljubavi. Nema više potrebe pokušavati se na sve načine prikazati dobrim pred Bogom, skrivajući svoju pravu narav. Može biti ono što jest.

Bog nije neosjetljiv na ovu čovjekovu otvorenost. On slavi zato što se vratio onaj tko je bio izgubljen. Sve mu oprašta i prima ga pun ljubavi. Njegov zagrljaj udaljava od čovjeka strah koji je imao. Čovjek vidi da Bog u kojega vjeruje nije strašni Bog, spreman samo optužiti i kazniti, nego Bog s kojim se osjećamo sretni. Takav Bog kao uvjet pristupa k sebi ne traži od čovjeka da bude savršen. On pita čovjeka hoće li doći na njegovo slavlje i s njim podijeliti radost.

Otkrivši samoga sebe u otvorenosti prema Bogu, čovjek otkriva da je njegov život u rukama Božjim. Ne osjeća se samo zaštićen i na sigurnom, već prepoznaje logičku nit u svome životu. Svakodnevni događaji nisu više nešto što nema nikakva smisla. Povezani su u zajedništvo s potpuno određenim smislom. Besmislenost više ne postoji, život je tajna davanja i ljubavi. Svakidašnji strah ustupa mjesto povjerenju. Iz dubine duše uzdiže se sloboda i ispunja čovjeka (usp. Ps 131). Čovjek je sposoban biti sluga Božji, obratiti se njemu kao prijatelju.

U zaključku opisivanja ovoga puta vjere spomenimo da ona obuhvaća dvije stvari. Prva je da trebamo učiniti zavjet vjere koji se sastoji u vjerovanju u sve ono što je Bog objavio. Druga je potpuno i bezuvjetno se otvoriti Bogu koji se objavljuje, koji posreduje samoga sebe čovjeku. Učinivši ovo čovjek je postao sposobnim jednoga dana primiti karizmu vjere.

 

1.2. Iskustvena vjera

Čovjek je »čuo Boga«, otvorio mu vrata svoga srca. Izgleda da je učinjeno sve ono što se trebalo učiniti.

Polagano, ili zahvaljujući nenadanom prosvjetljenju, čovjek otkriva da postoji još neprijeđena puta. Vjera mu se predstavlja na tako novi način da mu se čini da nikada nije uistinu vjerovao.^[12] Ponovno otkriva svoga Boga, otkriva da ga je on uzeo pod svoje. Njegov se život počinje mijenjati, osjeća da ga je Gospodin potpuno obuzeo. Postaju mu jasne Jeremijine riječi:  »Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. I rekoh u sebi: ne ću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više« (Jer 20, 7a. 9).

Čovjek je na nov način spoznao Oca. Isusovo prisustvo u njegovu životu je neopisivo. U dubini svoga bića osjeća neiskazljivu slatkoću pomazanja Duha svetoga. Ljubav prema Bogu obuhvaća srce, razum, volju.^[13] Čovjek prepoznaje da ne može ljubiti svoga Boga djelomičnom ljubavlju. Mora se potpuno darovati, bez pridržaja, bez ograničenja. Osjeća se označen do zadnje granice svoga unutrašnjeg svijeta.^[14] Zamjećuje prazninu, ali prazninu koja je puna ohrabrujuće Prisutnosti. Sve ono što se dogodilo pripada prošlosti. Čovjek ponovno pronalazi snagu za gospodstvom nad svojom unutrašnjošću. Ničim nije uvjetovan. Sposoban je samostalno djelovati.

Ovaj put vjere jest ugodno, ukusno i puno života spoznanje Boga u kojega se vjeruje. Čovjek je skršio strah pred ljubavlju koja mu se daje. Njegova dragocjena afektivna energija ulaže se u odnos u koji je on potpuno uvučen. U središte svoga psihičkog i duhovnog života stavlja svoj odnos s božanskim.^[15] Njegov način djelovanja podlaže se Božjoj volji. Čini mu se čudnim da ga netko može udaljiti od ovog zanosa (usp. Rim 8, 38). Može reći da više ne živi on, nego da živi Krist u njemu (usp. Gal 2, 20). Ispunja se kršćanskom životnošću iskusujući sjedinjenje s Bogom.

S iskustvenom vjerom u sebi čovjek se ponovno rađa. Njegovi najdublji osjećaji ponovno su oživljeni. Počinje živjeti u suglasju s njima. Dobro razumije da sloboda nije činiti što hoćeš, nego da je ona željeti činiti ono što ljudske dubine kažu da je dobro. Isus je mnogo govorio o ovim ljudskim dubinama. Navijestio je da je stvarnost čovjekova promjena. Odgovorio je na sva naša pitanja, ne samo riječima, nego poglavito svojim djelovanjem.

Bilo bi pogrešno misliti da će čovjek koji je iskusio vjeru uvijek ostati u ovom blaženom stanju. Tkogod želi staviti Boga u središte svoga života svaki dan treba vježbati određenu duhovnu i psihičku stegu, mora podnositi žrtve i odricanja na svim razinama. Često ga pogađa bol. Potrebno je da bol bude prisutna, zato što preko boli čovjek spoznaje bolje samoga sebe i svoga Boga.

Kako se Bog ponaša prema čovjeku koji želi živjeti čestito? Sveto pismo kaže da Bog ne vara čovjeka obećanjem lakog života življenog u neprestanoj radosti. On ga vodi u pustinju, kuša ga, govori mu o progonstvu, predlaže mu križ. Ako se čovjek prepadne i počne iskusivati neku drugu ljubav, Bog postaje ljubomoran. Ipak zna čekati čovjeka i ponovno mu dati svoju ljubav.

Ljubav prema Bogu ne bi bila dovoljna, ako se ne bi protegla prema čovjeku koji živi kraj nas.^[16] Iskusiti Boga, bez da se u isto vrijeme iskusi čovjek kraj sebe, bilo bi iskusiti Boga bez lica i srca. Jedan takav Bog bio bi Bog idol, a ne živi Bog. Iskustvo Boga koje želi biti autentično uvijek se mora dogoditi preko iskustva čovjeka kraj sebe (usp. 1Iv 4, 20). Vrlo je važno ovo razumjeti. Moguće je uzdići se do Boga i u isto vrijeme ostati čvrsto na ovoj zemlji. Ne vrijedi optužba da kršćanin da bi se uzdigao do Boga mora izdati čovjeka na zemlji. S ljubavlju prema Bogu on spašava samoga sebe i spašava druge.

 

1.3. Pouzdana vjera

Drugi dio puta vjere uči čovjeka da je moguće s Bogom uspostaviti osobni, životvorni i iskustveni odnos. Bog se predstavlja kao prijatelj, spreman ići s čovjekom ruku pod ruku. Objavljuje mu se na iznenađujući način. No, ovim sve ne prestaje. Bog poziva čovjeka na dublje spoznanje (usp. Ef 1, 17).

Čovjek je iskusio da njegova otvorenost apsolutnoj ljubavi nadilazi svaku ljudsku inteligenciju. U isto vrijeme osjeća da nije dovoljno samo otvoriti se, nego treba potpuno prionuti uz ovu ljubav. Treba se znati pouzdavati.^[17] Pouzdavanje otkriva pravu snagu ljudskog vjerovanja. Uvijek je to slobodan čin, čin koji se voli, čin pun pouzdanja. Ako svoje vjerovanje tako iskusi, čovjek će bolje razumjeti Isusovo djelovanje.

Velike starozavjetne ličnosti jesu prvi poznati svjedoci ovoga iskustva. Abraham, Noa, Jakov, Mojsije, Jošua... iskusili su da se u potpunom predanju Gospodinu nalazi nova dimenzija života. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima. Ispunja ih i onda kada ona nadilaze ljudska nadanja (usp. Iv 15, 6; 18, 14).

Slično se događa i u Novom zavjetu. Čovjek je neprestano zvan potpuno se predati Bogu. Isus očekuje od čovjeka da mu se preda i prihvati njegovo svjedočanstvo (usp. Iv 2, 23; 8, 45).

Kada se čovjek slobodno prepusti Bogu, njegov intelekt i volja postaju potpuno slobodni. Ništa više ne utječe na njih. Čovjek počinje potpuno vjerovati u Božju objavu. Predmet njegova zanimanja nije više on sam, nego Bog. Nije više podložan napasti utemeljiti svoje postojanje na samome sebi, nego na Bogu. Shvaća potpuno da je Bog jedino jamstvo njegova života.

Onaj tko svoje pouzdanje stavi u Boga, postaje ponizan. Sve više i više sliči Isusu (usp. Fil 2, 8) i Mariji (usp. Lk 1, 45. 48); dopušta da ga Bog tješi (usp. Lk 1, 52; 2Kor 7, 6). Ne klanja se više mudrosti ovoga svijeta, otvara se Isusovu propovijedanju koje u očima mnogih izgleda kao ludost (usp. 1Kor 1, 21).

Iskustvo pouzdane vjere daje čovjeku sigurnost da se Bog potpuno brine o njemu. Jedino što se tada traži od čovjeka jest da se potpuno prepusti Bogu. Čovjekove poteškoće tada nestaju. Nije više opterećen različitim potrebama svoga života. Osjeća da će se Bog pobrinuti za sve (usp. Ef 1, 18 – 19). Može tako odbaciti strah i zabrinutost i posvetiti se ozbiljnom i stvarateljskom radu.

 

1.4. Karizmatska vjera

Ova vjera je »punina vjere« (usp. 1Kor 13, 2).^[18] Kao takva pretpostavlja etape vjere o kojima sam već govorio. Zreli je plod čovjekova hoda. Postupno otkriva i upoznaje Božju ljubav. U potpunoj predanosti očekuje potpuno očitovanje slave Božje.

Ne primaju svi ljudi karizmu vjere.^[19] Posjeduju je samo oni kojima ju je podijelio Duh Sveti. Sastoji se od uvjerenja da će Bog učiniti sve ono što se bude tražilo od njega. Isus je to obećao (usp. Lk 17, 6). Čovjeku to može izgledati nemogućim, no Duh ga Sveti potiče to pitati. Bog će čovjeka saslušati zbog svoje dobrote i prignuti se prema njemu.

Vjernik koji je, dakle, primio karizmatsku vjeru upoznat će na novi način ljubav Božju prema ljudima. Ova njegova ljubav označava besplatno davanje spasenja. Čovjek se osjeća pozvanim surađivati s ovim spasenjem zato što vjeruje u veličinu i snagu Božju. Duh Sveti suobličuje ga Kristu, daje mu Kristovo ponašanje potpunog predanja Ocu (usp. Heb 5, 7-8). Postaje sposobnim preoblikovati svoju molitvu u molitvu jednostavnu i punu pouzdanja (usp. Mk 9, 23-24).

Karizma vjere uvodi čovjeka u život Presvetog Trojstva. Otac mu se objavljuje kao Svemogući, kao onaj tko je uskrsnuo Krista od mrtvih, obećavajući čovjeku novo nebo i novu zemlju (usp. 2Pt 3,13). Isus mu postaje primjerom i prauzorom vjerovanja. U vršenju karizme vjere treba proći isti onaj put koji je prošao Isus Krist predajući samog sebe Ocu i braći. Duh Sveti ga neprestano podučava što treba učiniti, ujedinjuje njegovu molitvu s Kristovom. Uvodi ga u zajedništvo Presvetog Trojstva i čini da njegovi napori budu djelotvorni.

Što može učiniti karizmatska vjera? Moglo bi se možda ovako odgovoriti: potpuna realizacija Božjeg projekta ovdje i sada, za mene i za druge. S njom čovjek ne otima milost od Boga, nego otima samoga sebe i svoju braću i sestre od nevjere. Ova nevjera zatvara čovjeka Božjoj snazi, brani mu primiti puno očitovanje njegova kraljevstva. Čovjek postaje gluh na Božju riječ koja je stvorila nebesa i sada želi rasvijetliti tmine njegove egzistencije (usp. 2Kor 4,6). Karizmatska vjera otvara čovjeku uši i oči.

Plodovi karizmatske vjere su preobilni. Čovjeku postaje očitim da Isus ne spašava čovjeka samo u njegovoj unutarnjosti, nego ga spašava u njegovoj cjelokupnosti, spašava ga, dakle, u njegovoj povijesnoj protežnosti. Svakoj ljudskoj stvarnosti daje sjaj novog stvaranja. Ukratko rečeno, teški grješnici otvaraju se milosti, neprijatelji postaju prijatelji, hendikepirani postaju zdravima, stidljivi dobivaju snagu navješćivati Evanđelje. Ispunja se proroštvo proroka Izaije da svatko onaj tko se nada Gospodinu zadobit će ponovno snagu (Iz 40, 28-31).

Karizmatska vjera nikada nije mirno uživanje u dobivenoj baštini. Neprestano je podvrgnuta teškim iskušenjima. Čovjek iskusuje napast zatvoriti se u svoju sigurnost, pouzdati se u svoje malene nacrte, sredstva kojima može slobodno raspolagati. Duh Sveti bit će onaj tko će ga neprestano probuđivati i zvati ga ostaviti sve i svoju nadu položiti u ruke Svemogućega.

 

2. Vjera svjedočena životom

Duhovnog se vođu počesto smatralo i shvaćalo udaljenim od života kojim svijet živi. Novi su crkveni pokreti očito izbrisali ovu nepravednu sliku. Predstavili su se kao narod Božji u njegovoj povijesnosti i poslanju. Žele odgovoriti potrebama Crkve u vremenu i prostoru.^[20] Zbog toga od duhovnog vođe očekuju da se potrudi sudjelovati u Božjem stvarateljskom djelu koje sve stvari čini novima u Kristu (usp. Ef 1,10; Rim 8,22).^[21] Njegov je život neprestano svjedočanstvo vjere u različitim okolnostima svakodnevnog života.^[22]

 

2. 1. Pozvan navješćivati

Imati iskustvo vjere znači imati udioništvo u »svjedočkom narodu«. Zadaća je duhovnog vođe navijestiti Krista, navijestiti kršćanski poziv ljudima. Oni koji ga slušaju trebali bi shvatiti da je moguće uspostaviti odnos s Bogom živim i s njegovim kraljevstvom koje je dostojno življenja.^[23]

Istinski duhovni vođa je uvijek član »svjedočkog naroda«. Vršeći svoje poslanje navješćivanja Boga u svijetu, oblači se u Kristovu snagu. Pridružuje se uskrslom Kristu koji je putujući od Jeruzalema prema Emausu zajedno s dvojicom učenika, izložio se opasnosti da ne bude prepoznat.

Navještaj bi trebao biti prilagođen uljudbenoj razini osoba kojima se obraća. Budući da se događa posredstvom ljudske riječi, morao bi biti u suglasju s postavkama svoga vremena. Ne može se svjedočiti neko iskustvo, a da ga se ne poveže u sustav izlaganja.^[24]

Ono što duhovni vođa naviješta onima koji vjeruju (također onima koji su bez nade i bez Boga u ovome svijetu) jest prisustvo Božje u svakodnevnom životu.^[25] Ono se daje čovjeku na vidljiv način. Uprisutnjuje se u njegovu životu i prati ga na njegovu putu. Čovjek Boga može primiti ili odbiti u punoj slobodi. Ako ga primi, iskusit će spasenje, ne primi li ga dovodi svoju osobu u stanje da se neprestano sve više i više zatvara u potištenost iz koje se izlaz teško nalazi.

Bog je onaj koji dolazi čovjeku donositi spasenje koje je Isus navijestio riječima i djelima (usp. Dj 10, 38). Onaj tko naviješta spasenje morao bi činiti isto. Spasenje koje je Isus navijestio nosi sa sobom oslobođenje od grijeha, oslobođenje od osjećaja besmisla života, oslobođenje od briga, iscjeljenje bolesti, iscjeljenje društvenih podjela, iscjeljenje od straha od smrti. Spasenje postaje prostor u kojemu čovjek izražava čitavo svoje postojanje. Prepoznavši veličinu spasenja ide prema njemu, iako možda nekada mukotrpno.

Prisustvo je Božje čvrsta činjenica. Ono je drugačije od svake druge prisutnosti. Crkva rabi pojam »sakramentalnost«. »Sakramentalnost označava odnos između onoga što je vidljivo (zbiljsko i svakidašnje čovjekovo postojanje) i koje utvrđujemo i opisujemo u našoj savjesti, primamo kao osloboditeljski i odgovorni događaj, te misterija koje to vidljivo nosi u sebi, misterija koji je sačinjen od Božjeg osloboditeljskog prisustva koje ispovijedamo u vjeri.«^[26]

Plod navještaja jest obraćenje. Isus želi spasiti svakoga čovjeka. Treba samo da se on obrati. Obraćenje bi trebalo biti neprolazna spremnost primiti Krista koji spašava čovjeka u svim njegovim protežnostima i zove ga surađivati s njim na potpunom spasenju braće i sestara. Što se obraćenje više produbljuje, ono dovodi čovjeka do sve većeg spoznavanja Boga.^[27]

 

2.1. Pozvan djelovati

Iz svega onoga što je dosada rečeno može se ustvrditi da se duhovnim vođama predlaže izbjegavati nedjelotvornu bezvoljnost i djelotvorno živjeti neku obavezu, također vremensku. (Prisjetimo se da i laici mogu biti duhovne vođe). Na jednak je način i sv. Pavao shvaćao svoj život (usp. Gal 2, 20). Isusovo spasenjsko prisustvo, očitovanje njegova gospodstva nalazi se također u svijetu koji se upinje u traženju mira, društvene pravde, rješenja stanovanja, rada, zdravstvenih uvjeta, djelotvornosti društvenih službi. Duhovni vođa trebao bi kontemplirati slavu Božju i iz nje uzeti poticaj i snagu pomoći drugima u pravljenju svijeta po čovjekovoj mjeri.^[28]

Duh Sveti je onaj koji pomaže duhovnom vođi upraviti svoj pogled ne samo na nebo, nego također na čovjekov svakodnevni život i tamo u svakodnevnom poslu pronaći i prepoznati prisustvo Božje (usp. Ps 8, 6 – 10). Postavlja mu se pitanje: što bi se moglo učiniti za mir, za poteškoće koje pogađaju čovječanstvo?

Duhovni je vođa prilikom krštenja primio poziv na djelovanje, kao i svaki drugi kršćanin. Njime je on postao članom Božjeg naroda (usp. LG 14). Zbog toga treba surađivati s poslanjem koje je Bog povjerio svome narodu.

Božji narod ima poslanje proširiti po zemlji Božje spasenje, navijestiti Kraljevstvo Božje. Krist mu je bio prethodnica u tomu. Narod Božji ne obuhvaća sve ljude na zemlji. Predstavlja klicu koja je puna jedinstva, nade i spasenja. Svjetlo je svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13 – 16), poslan svemu svijetu (usp. LG 9).^[29]

Zauzetost za druge ima velike posljedice po život kršćanina, po život duhovnog vođe. Pozvan je živjeti svoj život u svetosti, ne u pobožnosti shvaćenoj kao nedjelotvornost. Život je s Bogom također suradnja u promjeni društvenih odnosa.^[30] Posvetiti samoga sebe u isto vrijeme znači posvetiti drugoga.^[31]

Svi na isti način ne shvaćaju djelovanje ili zauzetost u životu. Neki svoju zauzetost shvaćaju radom jednog kartuzijanca koji sučeljava pojedinačne događaje pokušavajući ih preoblikovati ustrajno i strpljivo.^[32] Ovo ponašanje ističe temeljnu važnost koju ima traženje pravog životnog značenja. Samo tim traženjem može se otkriti duhovno obzorje potrebito za građenje zemaljskog grada. Njime se podvlači veliki utjecaj molitve na ljudska djela.

S druge strane postoje i oni koji svoje djelovanje vide u jednom otvorenijem životu, otvorenom također politici. Sjećaju se da im je Bog dao vlast nad djelima ljudskim (usp. Ps 8, 5-7). Shvaćaju svoje djelovanje kao dovršenje stvaranja koje je na jedan način izišlo neobrađeno iz ruku Božjih. Vrlo su svjesni da politika nije ništa drugo nego domisliti i ustrojiti gospodstvo čovjekovo nad zemljom i nad ljudskom stvarnošću, tako da sve bude po čovjekovoj mjeri. Na ovaj način događa se među nama slava Božja: čovjek koji živi i radi jest slava Božja.

Zauzetošću duhovni vođa širi jako iskustvo vjere u svo ljudsko djelovanje, obogaćujući ga živim osjećajem Kristova gospodstva. Podučava druge nadati se mimo svake nade. Čovjek se pritljelovljuje Kristu koji u ruci ima našu povijest. On se upućuje prema svom duhovnom stanju, prema Kristu, posredstvom Duha Svetoga.^[33]

 

2.3. Pozvan promicati nadu

Zauzetost bez nade ostaje uzaludan napor. Čovjek koji je shvatio zauzetost kao samoostvarenje, kao samopobožanstvenje ostao je razočaran, vidio je da to nije moguće. S bolju je otkrio da je zatvoren u privremenost. U isto vrijeme osjeća da je biće »otvoreno beskonačnom«, otvoreno budućnosti. Da bi povezao ove dvije različite obale potrebna mu je nada kao most.^[34]

Što je nada? Mogla bi se nazvati: krepost hoda.^[35] Ona je plod prisustva Duha Svetoga u svakodnevnom životu. Čovjek tražeći samoga sebe, traži Boga. Ako ga pronađe, pronalazi sebe skrivenog u ovome Bogu. Čovjek je često odsutan od samoga sebe i zbog toga ima dojam odsustva Božjega. Dosada i osamljenost plodovi su ovog otuđenja čovjeka samome sebi.

Zadaća je duhovnog vođe naučiti čovjeka da ga za vrijeme svih ovih otuđenja Bog čeka u tišini njegova srca. Ući u svoje srce znači poslušati vlastitu žeđ za Bogom. Čovjekova se žudnja susreće s onom Božjom i u razgovoru između dviju ljubavi ljudska se žudnja ispunja božanskom, rasplamsava se, postaje beskonačna. Čovjek iskusiva da nada u njemu teži za spasenjem.^[36]

Tvrda stijena na kojoj je izgrađena ljudska nada jest, dakle, Bog. U životu jednog duhovnog vođe to bi se moralo jasno vidjeti.

Nada sjedinjuje čovjeka s Bogom, zato što ga Duh Sveti uvodi u zajedništvo s Ocem i Sinom (usp. Rim 8, 26 – 27). Nada je srž njegova odnosa s Bogom. Kao što preko vjere Krist stanuje u čovjekovu srcu, tako preko kreposti nade čovjek teži prema Njemu, ide prema Njemu, osobno i kao član Crkve čeka dolazak Kraljevstva Božjega.

Duhovni vođa kao čovjek molitve podučit će čovjeka da je nada također srž molitve, zato što je ona odnos s Bogom. Moli tko se nada i tko se nada već moli. Molitva natopljena nadom i željom kao snaga traženja i širina i dubina onoga što pitamo, vrlo je draga Bogu zato što je on sam onaj tko je podupire i nadahnjuje.

Velika je važnost vjere. Na temelju svoga shvaćanja o Bogu može se nadati u njega. Ako se shvaća da je njegovo srce veliko, zar ima nešto da ne možemo dobiti od njega? Ako se o njemu misli samo na taj način da nam je on dostatan za spasenje, željet će se i imati samo ovo.^[37]

Nada dovodi čovjeka do toga da čezne za Kristom. On nije samo svrha koju bi čovjek trebao postići, nego se čovjek preoblikuje u njega, trudi se da bi dostigao njegov puni rast u sebi. Krist je put kojim se dolazi do Oca i do samoga sebe. Postao je, dakle, sudrug na putovanju, onaj koji putuje s čovjekom. »Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni« (Gal 2, 20).

 

3. Čovjek molitve

Svi veliki ljudi duha, svi veliki duhovni vođe kroz povijest bili su ljudi molitve.^[38] Kad u čovjeku raste vjera, raste također molitva. Ona dopušta čovjeku stići do što izravnijeg iskustva Boga; ono mu daje sposobnost, u svjetlu vjere, vrednovati ispravno ljude i događaje.

Na početku svih velikih novih crkvenih pokreta jest molitva. Oni je, dakle, cijene i očekuju od onih koji se bave duhovnim vodstvom da između ostaloga budu i ljudi molitve.

Duhovni se vođa čovjekom molitve najprije očituje u vjernosti, slobodi i jednostavnosti.

 

3.1. Vjernost

Molitva je potpuno darivanje sebe. Kao takva nosi sa sobom vjernost svakoga dana. Duhovni vođa koji je vjeran može s pravom reći da je preuzeo svu odgovornost koja mu je dana.^[39]

Tko želi biti vjeran Bogu mora se potpuno otvoriti, darovati. Bog ga ugošćuje i prima samo u njegovoj cjelokupnosti. Dariva se čovjeku, ulazi u njegovo postojanje i očekuje od njega bezuvjetno predanje.

Čovjekovo darivanje nije samo u njegovoj dubini, nego i u vremenu. Treba da čovjek dadne Bogu također jedan trajan dio svoga vremena.

Vrlo je važno darovati se i ostati vjeran u darivanju svojih dubina i svoga vremena.^[40] Darivanje vremena zahtijeva trajnost. Tko nije sposoban dati se zauvijek, nije sposoban izraziti svoju dubinu i založiti se u životu. Ostat će sam, ostat će nedozreo. Odrasla osoba zna se dati potpuno, zna ljubiti zauvijek.

Vjernost prema Bogu jest nasljedovanje vjernosti Božje prema čovjeku.^[41] On je uvijek ostajao vjeran svome savezu (usp. Pnz 7,9), svojim obećanjima (usp. 2Sam 7, 28; Hoš 2, 22; Ps 132, 11; Tob 14, 4). Svojom vjernošću čovjek podsjeća na Mojsija (usp. Br 12, 7; Izl 17, 12), na svećeničku vjernost (usp. 1Sam, 2, 35), podsjeća na Davida (usp. 1Sam 22, 14; 2Sam 7, 16). Ako nije vjeran, čovjek je prazan, sličan idolima (usp. Iz 19, 1. 3.; Ez 30, 13; Hab 2, 19; Ps 96, 5; 97, 7).

Bog daje da na zemlji nikne vjernost koja zahtijeva naš odgovor (usp. Jš 24, 14). Ona se ubraja među najveće zapovijedi (usp. Mt 23, 23), nalazi se neprestano u svim životnim trenucima (usp. Lk 16, 10 – 12).

Čovjek ne treba biti samo vjeran Bogu. Treba također biti vjeran svome bližnjemu.^[42] On treba biti vjeran svome prijatelju (usp. Sir 6, 14 – 16), sudrugovima na putu (usp. Tob 5, 4; 10, 6). Tko je službenik treba biti vjeran (usp. Dn 6, 4), tko je glasnik (usp. Izr 13, 17; 25; 13), tko je saveznik (usp. Neh 9, 8), tko je sudac (usp. Ps 95, 13), tko je svjedok (usp. Izr 14, 5). Mora se izbjeći da se ne dogodi kao onda kada su proroci morali ustvrditi da nema nijedan vjeran, da nema odanosti niti iskrenosti (usp. Jer 9, 2 – 8; Hoš 4, 1 – 2; Jer 5, 1 – 3; 7, 28).

Isusovi učenici uvijek su bili vjerni prema bližnjemu. Ako se ljubi Krist, ne može se ne ljubiti bližnji pokraj sebe (usp. Kor 13, 4 – 7). Učenici Isusovi živjeli su u svojoj dvostrukoj ljubavi (usp. Iv 15, 9 – 17).

Čovjek, duhovni vođa svjestan vrijednosti vjernosti prema Bogu, raste u ljubavi prema ovome istom Bogu i živi bez razočarenja i u slobodi.

 

3.2. Sloboda

Nemoguće je izraziti pojam duhovnog vođe kao čovjeka molitve bez slobode kao jedno od njegovih velikih obilježja. Ona je sržni sastojak čovjekove prirode i dostojanstva. Na jedan određen način određuje i razjašnjava njegov odnos s Bogom. Otvarajući se Bogu, duhovni vođa u isto vrijeme dobiva slobodu zato što je ona uvijek odgovor na Božji poziv. Tako je njegov čin uvijek »ljudski čin« i »božanski čin«.^[43]

Novi duhovni pokreti veoma cijene slobodu duhovnih vođa, ali uvijek odgovornu slobodu.^[44] Ona nije nered, ona je pristanak na bezgraničnu Božju vrijednost koja nam se daje u malenoj vrijednosti okolnih stvari. Predstavlja sudjelovanje u životu Božjem, sve do jedinstva koje nas preoblikuje. Sadrži u sebi također eshatološku bit. Uvodi nas u slavu djece Božje.

Duhovni vođa kada postane sam slobodan u Kristu, može se također zauzeti za oslobođenje drugih ljudi. Isus nije Bog kojemu bi se trebalo obraćati sa strahom i mlakošću, nego je Bog koji oslobađa i ozdravlja.^[45] Ući u živ odnos s njim znači spasiti se, postati nova osoba. Danas se mnogo govori o ovom izgledu kršćanske vjere. Molitva za ozdravljenje vrlo se primjenjuje u krugovima novih crkvenih pokreta. Čovjek je viđen ne samo kao duh, nego kao tijelo i duh. U svojoj se slobodi samoostvaruje, otvara se novom sadržaju.^[46]

Postavlja se pitanje koliko je jedna kršćanska zajednica sposobna promicati ljudsku slobodu, ne samo slobodu duhovnog vođe. Teško je odgovoriti. Svaki bi se dan trebalo odgajati za promicanje ljudske slobode. Odgajati bi se trebalo na svakoj razini, a ne samo pojmovno propovijedati o kršćanskoj slobodi. Treba se živjeti slobodno, promicati nove slobodne ustroje i ustanove, otvarati novi prostor u kojemu se čovjek može izraziti.

Različiti su plodovi kršćanske slobode. Jedan od prvih jest kršćanska iskrenost koja se ogleda u sposobnosti govoriti i u isto vrijeme slušati. Pretpostavlja, dakle, suodnos koji je vrlo daleko od samog čistog jalovog ocjenjivačkog duha. Kršćanska zajednica potrebuje kršćansku iskrenost svaki dan da bi se obranila od ropske uslužnosti i prijetvornosti. Kršćani u suodgovornosti postaju sposobni dijeliti svaku stvar, kako na duhovnoj, tako i na tvarnoj razini. Suodgovornost je etički i religiozni zahtjev. Sposobnost neprestano se obnavljati i mijenjati jest treći vrlo važan dar. Onaj tko ima hrabrost obnavljati se i mijenjati jest slobodan čovjek. Iz svoga života uklanja trenutke zastoja i živi stvarateljski.

Sloboda koju bi trebao navješćivati duhovni vođa jest uvijek sloboda »od« i sloboda »za«. Kako kršćanska sloboda ima svoje temelje u Kristu ona je poglavito sloboda »od«: odričemo se grijeha. Od njega proizlazi, kao neizbježiva posljedica, stanje smrti, kako tjelesne, tako i duhovne. Kršćanska sloboda uključuje, dakle, slobodu od smrti. S druge strane kršćanska sloboda jest uvijek sloboda »za«. Čovjek bi trebao živjeti u što većoj povezanosti s Bogom i s drugim ljudima. Njegova sloboda je upravljena prema dobru.

 

3.3. Poniznost

Današnji je svijet pun vođa punih sebe. U kršćanskoj zajednici priznati su samo oni duhovni vođe koji znaju biti ponizni.^[47]

Kako se treba shvatiti poniznost u kršćanskom okružju? Poniznost shvaćena prema duhovnoj teologiji bila bi krepost koja pomaže čovjeku zaustaviti neurednu želju prema osobnoj veličini.^[48] Čovjek koji je shvatio što je poniznost ulazi u ljubav prema osobnoj stvarnosti shvaćenoj u svjetlu otvorenosti.

Oholost uzmiče pred poniznošću. Ne iskrivljuje više dva opravdana nastojanja koja je Bog stavio u čovjekovu narav. Prvo je: cijeniti samoga sebe. Suvremena psihologija dobro je shvatila i razjasnila ulogu ovoga nastojanja. Ovo nastojanje duhovnost nije uvijek blagonaklono gledala. No, ono je u temelju ljudskog dostojanstva. Drugo je nastojanje: cijeniti drugoga. Ono je u temelju društvenosti. Zadatak je poniznosti održati red među njima.

Poniznost pomaže čovjeku staviti se na pravo mjesto u životu. Prepoznaje ravnovjesje između svojega postojanja i ispraznih želja za »velikim stvarima« koje nadilaze njegove mogućnosti. Upoznavši svoje nedostatke, čovjek poduzima neophodne korake.

Duhovni vođa koji zna biti ponizan pomaže nam shvatiti što je Isus uistinu mislio kada je rekao da moramo biti kao djeca. Ako se želi uspostaviti odnos s Bogom, ne možemo mu doći kao da već sve znamo i samo smo došli da on to potvrdi. Pred Bogom treba biti poput djece: otvoreni, iskreni, spremni pružiti ljubav bez pridržaja. Zahvala je pravi znak sinovske odanosti.^[49] Sve je tako lijepo i jednostavno.

Moliti znači otvoriti se Bogu na ponizan način. Čovjek se odriče onoga načina poimanja života koji je u Svetom pismu opisan kao luda mudrost ovoga svijeta (usp. 1Kor 1, 20) i otvara se novom životu opisanom riječju neposrednost (usp. 1Kor 1, 17-31). Prihvaća se objava Oca u Isusu Kristu. Kada moli netko tko je ponizan, njegova molitva donosi plodove. Osjeća da je čut i prihvaćen. Ne gubi se u svojim složenim nutarnjim putovima. Postaje sluga Duha, a ne sluga ustanova i zakona. Duh je jedini izvor na kojemu se nadahnjuje i koji oživljuje njegovu nutarnjost.^[50]

Put prema poniznosti čovjek uči od Isusa Krista. Isus je prošao potresan put, bijaše odbačeni kamen (usp. Mt 21, 42), znak protivnosti (usp. Lk 2, 34), odbačen (usp. Dj 26, 14). U najtežim trenucima pokazao je svoju veličinu i svoje dostojanstvo ne gubeći svoju poniznost. Ona nije bila plod već zadanog mišljenja, nego jedno »da« Ocu. Odbacio je svaku oholost, odrekao se svakog nasilja. Onaj tko ga želi nasljedovati mora se obratiti i postati poput djeteta (usp. Mt 18, 4).

Duhovni vođa koji je preko molitve došao do poniznosti, prihvatio je svoj osobni život. Drugi vide da on ne pravi neke skrivene račune, da je njegov život jednostavno život Isusa Krista. Ide za njim u svim trenucima svoga života i spreman je obratiti se. Njegovo postojanje upravljeno je putom koji je Isus, obogaćuje se ljubavlju koju on ima.

 

4. Novi prorok

Duhovni vođa, kako ga gledaju novi crkveni pokreti, jest novi prorok.^[51] To mogu biti i drugi. Karizma dara prorokovanja ne traži nužno da se utjelovi neprekidno u čitavom životu. Proročka riječ nekomu se daje da izgrađuje, tješi, poučava, oduševljava zajednicu.^[52]

 

4.1. Pozvan od Boga

Jedna osoba da bi mogla »prorokovati« najprije od Boga treba primiti riječ i zatim biti obdarena vlašću da je objavi. Neizostavno u svemu ovome treba biti iskustvo Boga. Božanska karizma potiče ga služiti božanskoj volji. Ovo je  nadnaravno iskustvo usporedivo s najuzvišenijim mističnim iskustvima.

Preko proroka Bog objavljuje svoj misterij, očituje svoje tajne, otkriva svoje namjere. Nakon što je govorio prorok, ljudi osjećaju da je govorio upravo za njih. To je zato što on ima obiteljski odnos s Bogom, govori u njegovo ime. U svojim molitvama moli za Crkvu. Njegov proročki poziv jest dar Duha Svetoga. Oduševljeno svime ovim i srce jednog kršćanina želi upoznati riječ Božju.

Kršćanski prorok hrani se Božjom riječju i dopušta da ga Bog poučava (usp. Lk 2, 19). U svemu mora biti poslušan Božjoj volji. Zbog toga je slobodan od svakog ljudskog podložništva, također najmanjeg.

Duhovni vođa koji spremno preuzima ulogu proroka treba ižaravati zrelost s psihoemotivnim ravnovjesjem i vjeru koja je jaka i prokušana. Ovaj je poziv nebrojeno puta poziv na patnju i dozrijeva u osobi koja ima puno gospodstvo nad sobom. Ne obeshrabruje se lako pred neshvaćanjem i neuspjesima.

Kad se »prorokuje« to se čini na potpuno zbiljski način.^[53] Riječ Božja nikada nije nešto pojmovno. Za ovaj način prorokovanja Bog se služi običnim muškarcima i ženama. Budući da je proroštvo također ljudsko iskustvo, podvrgnuto je također zakonima ljudskog i svakidašnjeg govora.

Osoba koja prorokuje prima Božju riječ na različite načine. Mogu se primiti točne riječi ili samo značenje jedne ili dviju početnih riječi sa sigurnošću da treba početi govoriti. Treba biti oprezni i prepoznati nečisto proroštvo. Ono nastaje kada se proroštvo miješa s osobnim mišljenjem.

Duh Sveti potiče osobu u proroštvu. Potiče je govoriti, gori poput vatre u njezinim kostima. Odgovor može biti različit: stišan i miran ili neobuzdan, žestok, plamteći. U svim slučajevima namjera je ista: dovesti do mira i do spoznanja prisutnosti Božje.

Da bi mogao prorokovati čovjek treba biti pomazan. Ova riječ označava poslanje govoriti proročki, sposobnost to činiti. Tu sposobnost nekome daje Duh Sveti. Primiti pomazanje prorokovati jest žurnost izreći proročku poruku i sigurnost da ona proizlazi od Boga.

Tjelesni osjećaj sam po sebi ne predstavlja pomazanje. On samo prati nutarnje djelovanje Duha Svetoga. Ako se posveti previše pozornosti tjelesnom osjećaju, može nas to dovesti do prijevare. Tjelesni osjećaj samo je znak vanjskog zapažanja.

Nemoguće je sam doći do potpune sigurnosti da nam je upravo Bog dao neku poruku da je objavimo. Vremenom i uz pomoć drugih kršćana dolazi se do povjerenja u svoje osjećanje poticaja Duha Svetoga.

 

4.2. Razlikovanje duhova

Duhovni vođa u svojstvu proroka potrebuje dar koji se naziva »razlikovanje duhova«. Ono pomaže duhovnom vođi razlikovati pravo proroštvo od onoga krivog koje može itekako zastraniti (usp. Mt 7, 15; 24, 23-24). Može ga vršiti kako sam duhovni vođa, tako i zajednica. Razlikovanje duhova također pomaže odijeliti prave od krivih proroka. Za jedno proroštvo se može reći da je pravo kada tješi, potiče, daje mir srca i nije u suprotnosti s objavom. S druge strane, krivo proroštvo je ono koje prouzrokuje očaj, malodušnost, protiv je ljubavi, protiv je objave.^[54] Također je i lažno proroštvo nešto nesvakidašnje, no, ne proizlazi od Duha Svetoga, nego od zlog duha.

Zbog straha da ne bi bili lažni proroci, mnogi odbacuju svako prorokovanje. Ovo je velika pogrješka. Narod Božji ima potrebu čuti ono što Bog naviješta, čuti njegov glas. To je već navijestio sv. Pavao (usp. 1Kor 5, 19-21). Ljudi čekaju onoga tko će ih savjetovati, opominjati, ispravljati duhovnom vlašću. Spremni su priznati dostojanstvo navještene riječi.

Ne treba, dakle, odbaciti proroštva, treba samo istražiti ih i vjerovati samo u ona koja su dobra. Svaki strah i svaka pretjerana nevjerica ovdje nemaju mjesta. Vjera i razlikovanje duhova jesu sredstva kojima se prianja uz proroštvo. Vjera čini da je čovjek otvoren čuti Gospodina. Nemoguće je da nam dođe riječ Božja ako se ne vjeruje da nam ona uopće može doći. Kad se vjeruje u njega, Bog je na djelu, kad se ima povjerenja u njega, Bog govori.

Duhovni vođa u svojstvu proroka, kao i u svemu ostalom, podvrgnut je sudu zajednice. Čak se, dapače, kaže da netko teško može reći sa sigurnošću da je navijestio Gospodnju riječ. Mora prihvatiti sud drugih o riječi koju je navijestio.^[55] Dar prorokovanja drugima je na službu. Izvršava se u ljubavi, a ne u želji za slavom ili da bi se privukla pozornost.

Ima nekoliko mjerila prema kojima bi se proroci mogli vrjednovati. Jedno od prvih mjerila jest »prorokov život«. Kada živi u strahu Božjem, kada očituje plodove Duha Svetoga, može mu se vjerovati. Ako ne živi kao kršćanin i njegov kršćanski život se očituje kao nezreo i nepostojan, nije osoba kojoj bi se moglo vjerovati. Na drugome je mjestu ispitivanje poruke. Ona bi trebala biti sukladna kršćanskoj nauci (usp. Gal 1, 8-9). Ništa što je suprotno pokladu vjere Crkve ne može biti prihvaćeno kao pravo proroštvo. Da bi se ustanovilo je li uistinu jedna riječ proročka, treba joj ispitati »duh«. Pravo proroštvo uvijek dolazi od Duha Svetoga. Treba prepoznati Božji glas. Ako je se proroštvo ispunilo i ako je donijelo plod, može se reći da je pravo.

Ovo su samo jednostavna usmjerenja. Kršćanska zajednica, kao i duhovni vođa, moraju rasti u razlikovanju proroštava. Uspjet će u tomu ako žive u Duhu.

 

4.3. Rast u proročkoj službi

Kao dobar poznavatelj putova Božjih, duhovni vođa će imati želju rasti u proročkoj službi. Ova je želja opravdana. No, treba odmah reći da nije moguće ni na koji način utjecati na učestalost i na snagu proroštva.^[56] Sve ovisi o nadahnuću koje daje Duh Sveti. Malo pomalo se sazrijeva u vršenju dara. Treba ga dapače očekivati.

Kada ga se očekuje, može se izraziti želja služiti Boga u punini i prorokovati s većom obilnošću. Treba također moliti, obraćati se Bogu, ne zbog izuzetne ljubavi proroštva, nego zbog Božje ljubavi. Od Boga se pita da govori svome narodu koji ga želi slušati. U zajedničkoj molitvi traži se od Boga da oslobodi od grijeha i od zlih nagnuća one koji prorokuju.

Korisna stvar za rasti u proročkoj službi jest govoriti i moliti s onima koji prorokuju. Oni znaju savjetovati kada se naiđe na poteškoće.

Ako je onaj koji prorokuje poslušan, bit će sposoban prorokovati većom snagom i čistoćom. »Biti poslušan znači zauzeti ono mjesto koje nam Boga daje i djelovati na način sukladan njemu. Treba naučiti biti poslušnima Bogu i kršćanskoj zajednici.«^[57]

Poslušnost pomaže čovjeku primiti proročki dar izvanredne snage. Trebao bi biti spreman primiti ga s radošću. Zadaća mu je kušati ispuniti volju Božju, a ne svoju.

Da bi nekome podijelio zrelost u prorokovanju, Bog vrši bezbrojne promjene. Čovjek se ne smije obeshrabriti. Ako Bog želi da on prorokuje, dat će mu neophodne darove i potrebitu milost. Samo treba imati povjerenje u Boga, nadati se, imati povjerenja u njega zato što je on vjeran.

Duhovni vođa kada raste u proročkom služenju osjeća da milost, snaga Duha Svetoga pomazuje njegovu dušu. U isto vrijeme njegova ljudska osobnost je nedirnuta u svojim bitnim sastavnicama. Bog ga privlači, ali njegovo proročko služenje ostaje slobodno i osobno. Budući da ima božansko poslanje, treba živjeti u dubokoj povezanosti s Bogom i nastojati do kraja izvršiti svoje poslanje. Svojim životom on je vidljivi znak Božjeg odnosa prema svome narodu.

 

Zaključak

Novi duhovni pokreti na potvrdan način mijenjaju sliku duhovnog vođe. On je sada više laiciziran, više deklerikaliziran nego prije. Na ovaj način duhovno vodstvo, iako ponuđeno samo nekima, obraća se svim kršćanima. Naglasak više nije na nečijem staleškom položaju, nego na karizmi koju mu je dao Gospodin.

Duhovni vođa, sada više nego ikada prije, živi među ljudima i na taj način više sudjeluje u poteškoćama, radostima i žalostima koje čine dio njihova svakidašnjeg iskustva. Živi u velikoj povezanosti s njima. Živo sudjeluje u pastoralnom radu i poznaje njegove zahtjeve. Ovo je vrlo važno za jednu skupinu. Postaje sposobnim prepoznati Božji plan za čovjeka i za svijet, te kako ga ostvariti.^[58]

Jedan od privlačnih vidova duhovnog vođe u raznim crkvenim pokretima jest nutarnja sloboda. Njegov odnos s Bogom je vrlo prijateljski, vrlo otvoren. Vidi se da je on slobodan na jedan novi način. Pojam »čovjek Božji« dobro mu odgovara. Kristov je učenik i radosni svjedok slobode koju Krist unosi u svijet.

Današnji čovjek, posredstvom grkog ljudskog iskustva, otkrio je da se prava snaga ne nalazi u stvarima koje ga okružuju, nego u susretu s Bogom. Nažalost nisu se svi na pravilan način okoristili ovim otkrićem. Raznorazni prevaranti mnoge su uspjeli prevariti. Ušli su u slijepu ulicu magije, spiritizma, okultizma, droge... No, i kao takvi trebaju pomoć^[59]

Duhovni vođa kao »čovjek Božji« predstavlja novog proroka koji vodi ljude prema novoj i zdravoj duhovnosti. Potpuno je daleko od toga da bude netko tko priča pobožne priče. Svojim djelovanjem zna odgovoriti na potrebe ljudi. Predstavlja mistagoga koji uvodi čovjeka u misterij Božji.

Mnogi suvremeni događaji pokazali su da se nešto mijenja na ovome svijetu. Spomenimo samo pad komunizma. Čini mi se nemogućim vjerovati da se sve dogodilo slučajno. Rekao bih naprotiv da se sve dogodilo zahvaljujući tolikima koji su postali »Božji ljudi«.

Budućnost Crkve nije savršeniji ustroj nego življenija duhovnost. Od Crkve se očekuje da u svome krilu uvijek ima ljudi koji su spremni biti »Božji ljudi«. Oni će biti vođe drugih, bit će duhovni vođe slični apostolima.

 

 

...

UVOD

Sami naslov ovoga članka možda izaziva određenu zbunjenost. Netko bi mogao pomisliti da se protiv nečeg želim pobuniti, ustoličiti novi način evangelizacije i pastorizacije. Ustvari je sve obrnuto. Namjera je ovoga članka skrenuti pozornost na društvene događaje koji se odvijaju oko nas i skrenuti pozornost na to kako ih iskoristiti za širenje kraljevstva Božjega na ovoj zemlji.

Civilizacija u kojoj živimo jest civilizacija koja nadasve cijeni multikulturalnost. Ni jedan svjetonazor ne želi se proglasiti jedinim ispravnim i obvezatnim. Svakomu se daje pravo na postojanje i na dokazivanje snagom dokaza. Kao kršćanima snaći nam je se u tome nadziranom metežu. Treba, naime, znati da je i ovakav stav protiv svih svjetonazora ustvari jedan svjetonazor.

 

1. Razjašnjenje pojmova

Nema smisla, čini mi se, ići u dublje razglabanje teme ovoga članka prije nego što razmotrimo pojmove koji nam se nameću u samom nazivu teme. Na taj način hod će biti sigurniji i ujednačeniji.

 

1.1 Alternativan

Ovaj pojam izaziva pomalo podozrivost u onih koji su pristalice već ustaljenih mišljenja i ponašanja. Čini im se da on želi biti nešto novo i drugačije.

Opći rječnici i leksikoni kažu da alternativan dolazi od alternus, što znači izmjeničan^[1]. To je izbor između dviju mogućnosti: ili – ili. Filozofski rječnici, leksikoni, enciklopedije... daju šire značenje ovoga pojma.^[2] Oni kažu da je alternativan općenito izbor između dviju mogućnosti, često rješavanje teške i neugodne situacije u kojoj smo prisiljeni izvršiti takav izbor. U logici se alternativom naziva odnos u kojem se nalaze dva člana disjunktivnog suda koji se po tome i naziva alternativni sud. Takav sud sastavljen je od dvaju sudova od kojih je jedan nužno neistinit ako je drugi istinit.

Za današnji veliki govor o alternativnim usmjerenjima najzaslužniji je »New age«. Pod ovim nazivom krije se skup učenja i praksi koji zajedno žele dati novi pogled na svijet i na realnost.^[3] Ovaj pokret potaknula su velika znanstvena otkrića, odnosno udivljenje prema ljudskim sposobnostima. Kažu da je došlo vrijeme izvršiti veliki preokret, još više proširiti našu svijest, ne bojati se i priznavati naše sposobnosti. Promijenjena svijest bit će znak ulaska u novo doba. Ovakva jedna duhovna avantura jest znak povratka izvorima. Sredstva koja su potrebna da bi se dosegli ovi ciljevi jesu alternativne terapije, transpersonalni odgoj, novo shvaćanje znanosti. Na kraju svega pojavit će se novi svijet, jedna vrsta planetarnog sela.

Nama kršćanima New Age je pomogao samo u tome da neprestano imamo živom svijest tražiti nove putove u svome propovijedanju. Njih je potrebno tražiti zbog toga što se vremena neprestano mijenjaju i što je neprestano potrebno navješćivati riječ na novi način.

 

1.2. Evangelizacija

U korijenu pojma evangelizacije jest euangélion – dobra vijest. Nju je donio Isus Krist i zbog toga ju je potrebno navješćivati. Sv. Pavao mudro kaže: »Ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje« (1 Kor 1, 17).

Kratko rečeno, evangelizacija je protega vjerovanja. Vjerovati uključuje ispovijedati vjeru, svjedočiti je.^[4] Nije moguće vjerovati bez evangeliziranja, nije moguće evangelizirati bez vjerovanja. Evangelizacija je djelo cjele Crkve i svih u Crkvi. Po njoj Crkva raste među ljudima.

II. vatikanski sabor mnogo je govorio o evangelizaciji, budući da je želio približiti Crkvu suvremenom vremenu. Naročito je to došlo do izražaja u »Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve«. Potrebno je spomenuti i encikliku Pavla VI. »Evangelii nuntiandi«. Prema ovim dokumentima, evangelizacija se treba obraćati konkretnom čovjeku u prostoru i vremenu.

Evangelizacija je dinamična i slojevita stvarnost složena od različitih elemenata. Crkva ponajprije treba imati živu želju obnoviti ljude među kojima živi. U toj sredini ona je pozvana biti svjedokom vrednota Kraljevstva Božjega i novog života koje ono uključuje. Ne treba se libiti izričito naviještati evanđelje nevjernicima. Zadaća joj je nastojati potaknuti na obraćenje u pojedinačnom i zajedničkom načinu života. Evangelizirajući ljude Crkva polagano stvara zajedničarska mjesta na kojima se vjera može hraniti, suodgovorno dijeliti i živjeti. Isusova prisutnost slavi se u sakramentalnim znakovima, kao i dar Duha Svetoga zajednici i pojedincu. Obogaćena i učvršćena Isusovim duhom Crkva razvija aktivni apostolat u različitim sredinama i prilikama.

Jedna od važnih stvari koju Crkva treba imati neprestano pred očima jest da živi u civilizaciji koja je duboko pogođena sekularizacijom. Došlo je tako do desakralizacije, raskršćanjenja i do bezvjerstva.^[5] Zadaća je Crkve znati odgovoriti ovim izazovima.

Čitav evangelizacijski tijek ima i svoju dinamiku. Dok vrši evangelizaciju, Crkva ima pred očima tri skupine ljudi. U prvu skupinu pripadaju oni koji još nisu obraćeni. Crkva im naviješta Radosnu vijest svjedočanstvom života, dijalogom, djelotvornom ljubavlju, propovijedanjem... U drugu skupinu spadali bi obraćenici koji prolaze kroz katekumenat i inicijaciju. Njih Crkva polagano uvodi u kršćanstvo, produbljuje im vjeru, poučava ih u novom življenju i mišljenju prema evanđelju. Treća skupina ljudi jesu oni koji su već kršteni i koji sudjeluju na euharistijskoj gozbi. Crkva prema njima pastoralno djeluje, odnosno neprestano ih odgaja kao svoje članove.

 

1.3. Pastorizacija

Svoje podrijetlo pojam pastorizacija vuče od naziva za štap koji biskup nosi kao znak svoga dostojanstva. Taj štap nazivamo pastoral (lat. pastoralis = pastirski).^[6] No, u isto vrijeme pastoralom nazivamo i djelovanje kojemu je svrha »primjena kršćanskih istina na konkretne životne situacije i oblikovanje pastira duša«^[7].

Pastoral bi bio, dakle, konkretizacija evangelizacije. Kao sveučilišna disciplina nastaje potkraj 18. stoljeća na području Habsburškoga Carstva. Početkom 19. stoljeća od njega nastaje katehetika. U drugoj polovici 19. st. u zemljama njemačkog govornog područja rađa se od pastorala još jedna disciplina: »Religionspädagogik«. Počevši od kraja 19. stoljeća sve tri formirane discipline (pastoral, katehetika i religiozna pedagogija) postaju sve siromašnije teološkim sadržajem, a sve više okrenute prema psihološkim i pedagoškim perspektivama. Ovakav jedan razvoj prekinuo je II. vatikanski sabor.

Nakon II. vatikanskog sabora katolički i evangelički znanstvenici u obnovljenom ekumenskom ozračju razmišljaju o odnosu ovih disciplina prema odgojnim znanostima, imajući u isto vrijeme u vidu usmjerenja koja proizlaze iz novog shvaćanja teologije (antropološki zaokret) i odgojnih znanosti. Pojavljuju se uskoro i velika i značajna djela s ovoga područja. Iz svih tih istraživanja proizlazi tako veliko mnoštvo mišljenja da ih je vrlo teško sustavno izložiti.

Novije rasprave o pastoralnoj djelatnosti predstavljaju znatan napredak u odnosu na prošlost. Ona je danas mnogo bliže stvarnosti nego nekada. Iskristaliziralo se također i mišljenje da je opravdano korištenje humanističkih znanosti, samo da u tome treba biti oprezan i imati mjeru.

 

2. Sadržaj

Uporište za alternativne načine evangelizacije i pastorizacije nalazimo u suvremenim teološkim shvaćanjima ova dva pojma. U temelju svega je misao ovome današnjem svijetu progovoriti njegovim jezikom i u isto vrijeme ostati svoj. Ne može se živjeti izvan prostora i vremena, nego se treba solidarizirati sa svim ljudima na ovoj kugli zemaljskoj.

Nekih čvrstih kriterija po kojima bismo izabrali jedno, a zapostavili drugo jednostavno nema. Svi su kriteriji zbog toga subjektivne naravi.

 

2.1. Mas mediji

Pod ovim pojmom podrazumijevamo ono što II. vatikanski sabor naziva »sredstva društvenog priopćavanja«. U prvom redu tu spada tisak, kino, radio i televizija. To su moderna sredstva, za razliku od Interneta i svijeta računala koji spadaju u postmoderna sredstva. Ovdje pod pojmom modernost označavamo mišljenje koje smatra da se iza svake pojavnosti krije neka istina koju je potrebno pronaći i korisno iskoristiti. Postmodernost, naprotiv, to ne zanima. Njezino je mišljenje »ovdje« i »sada«, »znajući da se svako ‘ovdje’ razlikuje od nekog drugog i da je svako ‘sada’ privremeno i jedinstveno«^[8].

 

2.1.1. Moderna sredstva

Tisak, kino, radio i televizija razvili su se u posljednjih 150 godina. Po svojem današnjem utjecaju nemaju uzora u prošlosti. Stvaraju neprestano novi svijet u kojemu su ljudi prisiljeni u novim okolnostima živjeti svoje religiozne i ćudoredne vrijednosti.

Informacije koje nam mas mediji daju jesu ujedno i tumačenje događaja i činjenica. Zbog toga nije nevažno koje i kakve informacije nam daju. Pod utjecajem svih ovih informacija kulture su prisiljene otvarati se drugim kulturama. Postajemo tako globalno selo, ali u isto vrijeme se sužava i prostor naše privatnosti. Uvidjevši moć mas medija svjetski moćnici su pristupili i promidžbi svojih zamisli preko njih. Nastala je utrka u tomu tko će više pridobiti naklonost onih koji se služe mas medijima. Preko promidžbe pokušava se i stvoriti javno mišljenje. Ono ne mora ujedno i biti istinito i dobro, važno je samo da služi određenim interesima. Malo-pomalo mas mediji pokušavaju biti i nositelji autoriteta i ćudorednosti.

Jednom ovakvom razvoju mas medija potrebno se suprotstaviti zdravom duhovnošću. Oni koji rade u njima trebali bi raditi na svojoj duhovnosti, kao i oni koji se njima služe. Na taj će način oni pomoći čovjeku razviti se u potpunu osobu, koja je u isto vrijeme građanin društva, ali i građanin kraljevstva nebeskoga.^[9]

Onaj tko se u ovom suvremenom vremenu bavi evangelizacijom i pastorizacijom morao bi razviti i jednu svoju posebnu duhovnost.^[10] Trebao bi se znati snaći u svijetu tehnike i elektronike, snaći se u civilizaciji koju bismo mogli nazvati tehnokratskom. Htjeli mi to ili ne mas mediji oblikuju način komunikacije onih kojima se mi obraćamo. Jednostavno rečeno suvremena evangelizacija i pastorizacija trebala bi znati propovijedati Božje kraljevstvo pomoću suvremenih sredstava. Onaj tko to čini morao bi biti potpuno duhovan, da tako izbjegne napasti podleći utjecajima tehnike. Istina je, naime, da uspjeh evangelizacije i pastorizacije više ovisi o molitvi i duhovnom životu onoga tko ih izvodi, nego o suvremenim sredstvima kojima se služi.

Služenje mas medijima čini pastoralnog i evangelizatorskog djelatnika poniznim. Dok tradicionalna evangelizacija i pastorizacija vidi i dotiče svoje uspjehe na razne načine, dotle pastorizacija i evangelizacija putom mas medija nada se da će jedanput u vječnosti saznati za te uspjehe.

Na suvremenom pastoralnom i evangelizatorskom djelatniku jest pisati novi himan Božjeg stvaranja, odnosno novu »Pjesmu stvorenja«. Nikada dosada ljudi nisu bili u jednom takvom pokretu. Sve se ponovno vrednuje i sve se ponovno nanovo stvara. Sredstva za pisanje jesu sva suvremena tehnička pomagala. Zašto bi ona trebala služiti zlu, a ne dobru?

 

2.1.2. Postmoderna sredstva

Računala su već neizostavni dio naše sadašnjosti. Nalazimo ih kako u društvenim uredima, tako i u našim osobnim domovima. Za nas je najzanimljiviji njihov dio koji se naziva Internet.

Sve je počelo »slučajno« 1969. kada su stručnjaci američke Advanced Research Projects Agency (ARPA), koja je pripadala Pentagonu, odlučili povezati svoje baze podataka da bi se lakše obranili od mogućeg nuklearnog napada. Na taj način počela je razmjena podataka među računalima. Postupnim priključivanjem drugih mreža i osobnih računala nastao je Internet. Njegov razvoj doživio je veliko ubrzanje devedesetih godina pronalaženjem lakšeg načina komuniciranja među računalima. Započela je globalna komunikacija.

Mogućnosti Interneta su velike i granaju se u raznim pravcima. Za nas je svakako najzanimljiviji dio koji se naziva www (world wide web) stranice. Elektronskim putom povezani smo s čitavim svijetom i možemo čitati, slušati i gledati ono što je netko ostavio na svom računalu koje je uključeno u mrežu. Na taj način stvoren je ogromni nestvarni svijet. Moguće se čak i zaljubiti preko Interneta.

Tisak, film, radio i televizija nastoje se ujediniti na Internetu, kao i telefoniranje. To je već postignuto i nezaustavljivo se razvija i usavršuje. Nažalost, jedan ovakav nagli rast ne prati ni približno razvoj zakonodavstva. Internet je trenutno područje na kojemu vlada zakon džungle. Gotovo da je moguće da nam netko posreduje bilo što što mu padne na pamet.

Unatoč izostanku zakonodavstva, ne bi bilo mudro ovo sredstvo multimedijalnosti isključiti iz evangelizatorskog i pastoralnog rada. Njime nam je moguće bilo koji oblik informacije prenijeti na bilo koji kraj svijeta u izuzetno malom vremenskom razmaku od samo nekoliko sekundi ili čak nekoliko desetaka sekundi. Naravno, što se količina podataka množi, množi se i vrijeme potrebno za njihovo prenošenje. Sve je uz to izuzetno jeftino zbog čega ljudi sate i sate provode uz Internet.

U posljednje vrijeme se sve više i više množi broj stranica koje su posvećene religioznim temama. Čak je i Vatikan službeno otvorio svoje stranice na Internetu. Na taj način moguće je širiti Božju riječ i u onim krajevima svijeta gdje je to, možda, zabranjeno raznim zakonima.^[11]

 

2.2. Umjetnost

Ljudsko djelovanje na ovoj zemlji izražava se preko raznih vještina. Jedne vještine svoju svrhu iscrpljuju u praktičnosti, tehnici, radu i proizvodnji. Druge vještine imaju za svrhu lijepo (pjesništvo, glazba, kazalište, ples, slikarstvo, kiparstvo...). Danas ove vještine jednom riječju nazivamo umjetnost.

Tijekom povijesti umjetnost je obično stavljana u područje sakralnoga. Začetnik jednoga takvoga mišljenja bio je Platon koji umjetnika naziva »čovjekom Božjim«. U suvremeno doba sličnu ideju preuzela je filozofija na čelu sa Schellingom. Nastavio ju je Martin Heidegger prema kojemu samo umjetnost uspijeva razbiti šutnju bitka i dati nam smisao našega postojanja na ovoj zemlji.^[12]

U Svetom pismu pjesnik, pjevač prelazi u proroka, u vođu, u narod Božji koji pjeva i pleše nakon što se oslobodio od egipatskog ropstva. Pjevači i profesionalni glazbenici bili su dobrodošli u hramu. Pjesništvo i glazba u funkciji su molitve. Svetopisamski umjetnik je jednom riječju čovjek molitve. Istu ideju preuzima i rana Crkva, opirući se u isto vrijeme poganskom i rimskom shvaćanju umjetnosti. Patristika i skolastika oslanjajući se na takvo shvaćanje razvijaju svoju misao o umjetnosti koja ostaje u temeljima današnjeg kršćanskog shvaćanja.^[13]

Budući da je danas promijenjen čitav pogled na svijet koji se očituje u sveprisutnoj sekularizaciji, pogled na umjetnost doživio je također određene promjene. Dok je jedni još nazivaju vještinom lijepoga, dotle je drugi smatraju »igrom duha« koja može biti i ružna, odnosno izraz je određenog pogleda na svijet.^[14]

Prema našemu kršćanskom shvaćanju umjetnik nije neodgovorni igrač, nego netko tko je potpuno odgovoran za ono što radi. Mogli bismo čak reći da je umjetnik crkveni karizmatik. U zajednici, naime, svatko ima neke određene karizme. Tako netko ima i karizmu umjetnosti koju mu je Bog dao za izgradnju zajednice. Umjetnik je, dakle, evangelizator i pastoralac. Svojim radom on je kontrast institucionalnoj sklerozi. U današnjem svijetu umjetnost bi trebala znati reći ono što ideologija sakriva. Ona bi nam trebala pomoći čitati dublje značenje realnosti. Kršćanin koji ima karizmu umjetnosti trebao bi pomoći kršćanskoj zajednici otkriti snage zapretane u individualnoj i društvenoj egzistenciji. Zar je nešto drugo radio i sv. Franjo koji je jedan od najvećih umjetnika među svecima. On i drugi pokazali su nam da umjetnost jest igra, ali da nije dokoličarenje.

 

2.3. Zaštita okoliša

U suvremeno doba zaštita okoliša nije postala samo potreba na Zapadu, već i moda. Množe se znanstveni, novinarski, foto radovi, filmovi, emisije na radiju i televiziji... čak se stvaraju i sveučilišne katedre za zaštitu okoliša. Ovo događanje prenijelo se i na političko polje izražavajući se na različite načine.^[15]

Ne bismo zbog oznake pomodnosti smjeli hladno prići problemu zaštite čovjekova okoliša. Uistinu postoji opasnost potpunog zagađenja čovjekove okoline. No, ne smijemo mu prići na senzacionalistički način, nego trebamo ići u dubine da bismo shvatili uzroke koji stoje na početku zagađenja čovjekova okoliša.

Pitanje zagađenja čovjekova okoliša jest pitanje ponašanja i sudbine zapadnog čovjeka. On je svojim mišljenjem i ponašanjem doveo do ovoga problema. Čovjekovo iluminističko razmišljanje dovelo ga je do novih strahova i opasnosti. Priroda je za njega postala obično sredstvo kojim se može služiti do mile volje.^[16]

Rješenje problema moguće je samo ako čovjek ponovno počne cijeniti prirodu. Kršćanstvo tu može odigrati odlučujuću ulogu.^[17] Ono je ljudski rad uvijek smatralo samo humaniziranjem prirode, a ne i njezinim bezobzirnim iskorištavanjem.^[18]

Kako se ponašati prema prirodi možda nam ponajbolje može reći rano franjevaštvo. Većina onih koji se iz raznoraznih razloga brinu o zaštiti čovjekova okoliša spremni su prihvatiti da sv. Franjo bude njihov zaštitnik, pa makar i ne vjerovali u Boga i sve to smatrali samo jednim lijepim običajem. Sv. Franjo je čuvao i cijenio prirodu u njezinoj cjelokupnosti. On ju je znao kontemplirati. Pokazao nam je da se prirodi treba približiti ne samo znanjem i iskustvom, nego i srcem. Prirodu treba znati čitati i u njoj otkriti harmoniju koja se proteže na sve što je stvoreno.

Suvremena evangelizacija i pastorizacija trebali bi se uključiti u borbu za zaštitu čovjekova okoliša. Usuđujem se reći da su oni među prvima pozvani to činiti. U novije vrijeme čak su i mnogi znanstvenici došli do toga mišljenja da je besmisleno nastavljati dalji napredak pod svaku cijenu. Problem zaštite čovjekova okoliša nastavit će se i dalje ako zaštita čovjekova okoliša ne postane dio etike i ćudoređa.^[19] Evangelizacija i pastorizacija na ovome polju mogla bi ići u dva smjera. Prvi smjer jest da oni pomognu razotkriti suvremenom čovjeku i kršćaninu kult kvantitativnog rasta koji je postao religija našega vremena. Drugi smjer jest ljudima i kršćanima posvjestiti duh blaženstava koji uključuje ne samo pravilan odnos prema ljudima, nego i prema svemu onome što je stvoreno.

 

2.4. Politika

Kroz povijest kršćanstva politika je u njemu zauzimala istaknuto mjesto, ali više u institucionalnoj perspektivi, nego kao raščlamba i interpretacija smisla koji politika ima kao mjesto čovjekova samoostvarenja. Crkva je kroz povijest imala moć i na taj načina shvaćala politiku. Danas je došlo vrijeme da se ona počne shvaćati kao nacrt kršćanskog spasenja.^[20] Tek pedesetih godina ovoga stoljeća počinje se u Crkvi razmišljati o politici kao jednom od prostora unutar kojega treba biti življena kršćanska egzistencija. Na taj način u krilu Crkve se počinje razvijati i duhovnost politike. Ona je nutarnje stanje duha koje daje smisao političkoj akciji.

Političar je, dakle, čovjek koji se bavi duhovnošću. Ta duhovnost može biti čisto ljudska, ali se može obogatiti i religioznim elementima, ovisno o političarevom svjetonazoru. Na ovaj način prekida se s pogubnom Machiavellievom praksom koji kaže da su u politici sva sredstva dopuštena.

Kršćanska poruka jest duhovni vrhunac politike. Vjera i politička aktivnost imaju mnogo toga zajedničkoga. Spomenimo samo oslobođenje čovjeka od svih spona. Vjera, s druge strane, političaru nudi potrebno svjetlo da bi on mogao dobro domisliti svoje političko djelovanje.^[21]

Zadaća je ljudi na ovoj zemlji urediti dostojno svoj život. Na taj način oni nastavljaju Božje djelo stvaranja. Svaki kršćanin koji se bavi politikom nastojat će stoga ponajprije promijeniti svijet u njegovoj strukturi. Trudit će se da svaki čovjek na ovoj zemlji može živjeti dostojanstveno. Na drugom mjestu nastojat će ovaj svijet posvetiti, budući da stvaranje ima sveti temelj.^[22] To je naravno zadatak i drugih ljudskih nastojanja.

Govoreći o društvenoj sredini II. vat. sabor kaže da bi kršćani svojim zalaganjem trebali »prožeti kršćanskim duhom mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive« (AA 13). Ova poruka ostaje važnom i danas. No, uvijek treba nastojati da kršćansko djelovanje na političkom polju ostane u okvirima slobodnog ispovijedanja svoje vjere, a ne možda nametanja svoga mišljenja pod svaku cijenu. Kršćani trebaju biti protagonisti u povijesti, oblikovavatelji ljudskog društva, promicatelji pravde i slobode.

Utemeljivači suvremenog bezboštva tvrdili su da je religija odricanje od djelovanja na ovome svijetu. Pogriješili su u tomu, kao i u mnogim drugim stvarima. Religija je glavni temelj ljudskog napretka i počovječenje povijesti. Kršćanin svojim političkim djelovanjem navješćuje pomirenje dvaju kraljevstava: onoga nebeskog i ovog zemaljskog. Tek tada moguće je ugodno živjeti na ovoj zemlji.

 

2.5. Gospodarstvo

Kada danas kažemo gospodarstvo, možda odmah pomislimo na rad. Međutim, treba znati da je pojam gospodarstvo mnogo širi od pojma rada.

Govoreći danas o gospodarstvu najprije se moramo suočiti s dvije velike ideologije. Prva je klasični liberalizam kojemu je utemeljitelj Adam Smith. On gospodarstvo smatra autonomnim i naučava da »gospodarski ispravno ponašanje ne mora odgovarati etičkim normama i zakonima koji su izvan mehanizma tržišta koje samo sebe regulira i izvan koristoljublja«^[23]. Druga ideologija, koja je s prvom isprepletena na različite načine, jest marksizam. Njezini zagovaratelji gospodarske uvjete, ponašanja i procese drže odlučujućim, jedino odlučujućim čimbenikom svih životnih zbivanja društvenoga, političkoga, obiteljskoga i religioznoga života.

Ove zablude napao je II. vat. sabor. Između ostaloga je rekao da gospodarska znanost zauzima previše privilegirano mjesto u suvremenom kulturnom i političkom životu. Na taj način stvara se jednodimenzionalna kultura, što je vrlo pogubno. Čovjek mora sačuvati svoje dostojanstvo, on je začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života (usp. GS 63).

Na nama je kršćanima razviti duhovnost gospodarstva. Naše kršćansko evangeliziranje treba zaći i u ovo područje pronašavši prikladna sredstva i načine kako to učiniti. Smjerokazi jesu svetopisamsko učenje i učenje crkvenog učiteljstva.^[24]

Jedna od poteškoća bit će hoće li kršćani koji rade u gospodarstvu ujediniti se zajedno sa socijalistima i s njima zajedno provoditi klasnu borbu ili će ostati vjerni svome kršćanskom socijalnom učenju? Kako se nadalje postaviti prema sindikalnoj borbi? Na koji način pomiriti kršćansko nenasilje i potrebu za tvrdom borbom koja mora biti djelotvorna i realistična? Držati se duhovnosti koja društveno zlo objašnjava pojmom grijeha pojedinca ili uzeti mišljenje koje društveno zlo pronalazi u nepravednim društvenim strukturama koje treba srušiti?^[25]

Ovakva ili slična pitanja ne smiju ostati neodgovorena, budući da bi naše svjedočenje tada bilo neuvjerljivo.^[26] Jedan od najzanimljivijih pokušaja odgovora u krilu Katoličke crkve bili su svećenici-radnici 50-ih godina ovoga stoljeća. Zbog raznoraznih razloga nisu nažalost uspjeli biti i jedno i drugo, ali su nam svojim životom i radom ostali temom neprestanog razmišljanja.

Istina je da su gospodarstvo i rad područja ljudske djelatnosti koji su se najviše udaljili od Crkve. No, to ne znači da se evangelizacija i pastorizacija ne bi trebala upraviti i njima, odnosno da preko njih Crkva ne bi trebala govoriti svijetu. Ovo nastojanje ne bi smjelo ostati samo na pojedincima ili skupinama, nego bi trebalo biti zadatak čitave zajednice. Bog je svoje spasenje namijenio svima, a ne samo nekima. Pogrešno je nastojati inkulturirati kršćansku duhovnost samo teorijskim očitovanjima. Ona se mora inkulturirati praktičnim kršćanskim življenjem. Kršćansko je učenje da je čovjek odgovoran prema drugima oko sebe i prema povijesti. Tako će postati sposoban prepoznati društvene nepravde i na pravi se način boriti protiv njih pomažući drugima postati slični njemu.

 

2.6. Crkveni pokreti

Nakon što se Crkva na II. vat. saboru otvorila svijetu oko sebe, došlo je do naglog nastajanja i širenja raznih crkvenih pokreta. Istina, neki su od njih postojali i prije II. vat. sabora, ali nisu imali dovoljno slobodnog prostora za djelovanje. Budući da se otvorila vanjskom svijetu, Crkva se u isto vrijeme otvorila i u samoj sebi.

Nositelji ovih pokreta u većini su laici, tako da se za čitavo ovo gibanje proširio izraz »Duhovi laikata«. Time se željela naglasiti uloga Duha Svetoga i buđenje laikata koje je dugo vremena zbog otpora službene Crkve »drijemalo«.^[27]

Za razliku od raznih teoloških pravaca i nastojanja, ovi pokreti nisu bili programirani u tišini sobe nekoga teologa, u laboratoriju pastorala i evangelizacije. Njih su iznjedrila i oblikovala kršćanska iskustva življenja Božje riječi u suvremenom svijetu^[28]. Nakon što su nastali u krilu Crkve, ovi pokreti su se okrenuli i prema svijetu oko sebe.

Snaga ovih pokreta ne nalazi se u genijalno izgrađenim strukturama, iako prirodno posjeduju i njih, nego u srcima njihovih pripadnika. Svi odreda govore i zalažu se za poosobljenje vjere, njezino življenje zbog uvjerenja, a ne zbog tradicije. No, to ne znači da oni navješćuju neko privatno kršćanstvo. Kada pojedinac dođe do iskustva vjere, ne smije to iskustvo zadržati samo za sebe, nego ga treba preliti na zajednicu.

Nemam namjeru nabrajati sve ove pokrete. Mnogo ih je i oduzelo bi to puno prostora i vremena. Njihova mnogobrojnost, ipak, ne bi nas smjela zbuniti. Nije ona izraz lutanja, već bogatstva različitih načina izlijevanja Duha Svetoga. Ta i samo Sveto pismo, naročito u Djelima apostolskim, govori o mnogim karizmama.

Jedno od glavnih obilježja ovih pokreta jest da nastoje današnjem kršćaninu donijeti harmoničnu sintezu evanđeoskih vrijednosti. Označava ih isto tako jak misionarski, odnosno evangelizatorski i pastoralni duh. Oni nastoje živjeti životom svjedočenja u današnjem svijetu.

Današnja službena Crkva na poseban način je progovorila o ovim pokretima na Laičkoj sinodi 1987. Tom prigodom govorio im je i Papa Ivan Pavao II. koji je LG 12 označio kao polazišnu točku za život crkvenih pokreta. Najžešći razgovori za vrijeme sinode vodili su se oko uklapljanja ovih pokreta u život mjesne crkve. Ishod i domete sinode obradio je postsinodalni dokument Christifideles laici.

Iako je današnja Crkva na jedan način stala iza ovih pokreta, oni su i nadalje ostali alternativa. Možda im baš to daje onaj potrebni prostor slobode djelovanja, odnosno hrabrog hoda naprijed u maglovitu budućnost.

 

2.7. Gospina ukazanja u župi Međugorje

Vijest je poput požara prostrujala okolicom: Gospa se ukazala u župi Međugorje. Bilo je to 25. lipnja 1981. Tu vijest preuzeli su i drugi, tako da su do danas ovu župu posjetili milijuni ljudi. I službena Crkva se za sve zainteresirala i pristupila službenom ispitivanju ovih događaja. Do danas još nije donesen niti pozitivan, niti negativan sud, ali je zato preko stotinu biskupa i oko 10 kardinala, što se zna, posjetilo ovu župu.

Nešto određenija od Crkve bila je znanost. Ona je pomoću suvremenih sredstava utvrdila da se ne radi o prijevari onih koji kažu da vide Gospu. Sud o tome što oni točno vide prepustila je teologiji.^[29]

Tijekom vremena počela se razvijati i tzv. »međugorska duhovnost«. Mnogi nakon što bi bili u Međugorju ili čitali o tome osnivali bi u svome mjestu molitvene skupine koje su nastojale živjeti po onome što poručuje Gospa u Međugorju. Njihov broj je toliko narastao da su postali nezaobilazni u današnjoj Crkvi.

Poruke koje Gospa prenosi u skladu su sa Svetim pismom i s učiteljstvom Crkve.^[30] Jednostavne su i predstavljaju srž kršćanske duhovnosti: čitanje Sv. pisma, molitva Krunice, molitva pred križem, klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, redovito i ustrajno slavljenje sv. mise, obiteljska molitva, sakrament pomirenja, obraćenje...^[31] Mnogi svjedoče da su preko njih obnovili svoj duhovni život. Ponekada je to značilo i potpuno promijeniti svoj život.

Pogrešno je u ovim međugorskim događajima tražiti govor o posljednjim vremenima. Gospa nema tu namjeru. Njezina je namjera pomoći nam što bolje živjeti svoju kršćansku vjeru i na taj način stvarati kraljevstvo Božje na ovoj zemlji.^[32]

Gospina ukazanja u Međugorju nemaju narav i razinu opće objave Crkvi. Ona spadaju među »privatna« ukazanja. No, ni takvim ukazanjima Crkva ne niječe mogućnost božanskog podrijetla i proročke naravi. Upućeni su svima i nitko se stoga prema njima ne može odnositi nehajno.^[33]

Plodovi Gospinih ukazanja u Međugorju pozivaju nas na razmišljanje da je činjenica Međugorja predstavljala i da još predstavlja milost za Crkvu.^[34] Takav stav u skladu je sa svetopisamskim izričajem da se stablo prepoznaje po plodovima. Isto je tako činjenica da se mnogi u svom evangelizatorskom i pastoralnom radu oslanjaju na ono što je rečeno u Međugorju. No, budući da su ovi događaji »privatne« naravi nitko ne mora u njih vjerovati, kao ni pristajati uz nove pokrete koji se pojavljuju u Crkvi. Pritom treba biti oprezan da to ne bude gašenje djelovanja Duha u Crkvi.^[35]

 

3. Određeni poučci

Samo oni koji se grčevito drže prošlosti i njezina načina izražavanja reći će da o svemu ovome nije trebalo trošiti vrijeme. No, život ide dalje, htjeli mi to ili ne i potrebno ga je pratiti. Oslanjajući se na ono što je započeo II. vat. sabor, a nastavilo kasnije crkveno učiteljstvo, izvucimo iz čitavog ovog govora određene zaključke.

 

3.1. Stvaranje nove duhovnosti

Živeći na ovoj zemlji kršćani su pozvani ostvariti svoju osobnu duhovnost. Nekada se govorilo o »bijegu iz svijeta«, danas se govori o »povratku« u njega. Stvara se jedna nova duhovna atmosfera ne samo među kršćanima, nego i među svima onima s kojima oni žive.^[36] II. vat. sabor lijepo kaže: »Jedinstvo ljudske obitelji mnogo se učvršćuje i upotpunjuje jedinstvom obitelji djece Božje, koja je utemeljena na Kristu« (GS 42).

U trenucima velikih duhovnih promjena zadaća je kršćanske zajednice pomoći i odgojiti vjernike pojedince kako se odnositi prema novim izazovima mjesta i vremena. Na taj način oni će znati pravilno se postaviti prema tim novim stvarima i tako korak po korak stvarati novi kršćanski mentalitet. »Sve ovo što je ovaj Sveti Sabor iznio iz blaga crkvene nauke namijenjeno je da pomogne svim ljudima našeg vremena, bilo da vjeruju u Boga bilo da ga izričito ne priznaju, da jasnije uvide svoj cjeloviti poziv i da bolje usklade svijet sa uzvišenim dostojanstvom čovjeka, da nastoje oko univerzalnog i dubljeg utemeljenog bratstva i da, potaknuti ljubavlju, širokogrudnim i zajedničkim naporom odgovore na neodložive zahtjeve našega doba« (GS 91).

Zaista nije mudro dok se kultura i sve ostalo oko nas mijenja zadržati stare okvire duhovnosti. Čovjek svjestan toga da se nalazi u promijenjenom svijetu, zahtijeva moći živjeti osobnu duhovnost u suglasju s novom društvenom, političkom i kulturnom stvarnošću.^[37] Stoga je prisiljen služiti se novim sredstvima da bi mogao uspješno evangelizirati i pastorizirati. Naravno da ta sredstva nisu jedina. Ona se trebaju ujediniti s onim već postojećim, nazovimo ih »klasičnim«.

Jedan od razloga zašto bi kršćanin trebao zajedno s drugim ljudima stvarati svoju novu duhovnost jest solidarnost. Kršćanin kao čovjek pojedinac ne može ne biti solidaran sa svim ljudima. Naučio ga je tomu Isus Krist koji je bio solidaran sa svojim sunarodnjacima Židovima, ali i sa svim ljudima na ovoj zemlji. Budući da smo se stavili u Isusovu službu, mi smo se u isto vrijeme stavili u službu svijetu.^[38]

Ovo nipošto ne znači promjenu vječnih kršćanskih vrijednosti. Radi se samo o načinima njihova izražavanja i postizanja. Nijedan svjesni kršćanin ne će se dati u svojoj srži mijenjati društvenim događanjima, nego će snagom svoga kršćanskog uvjerenja mijenjati sve ono što je loše u tim novim društvenim događanjima. I protivljenje u pravo vrijeme jest solidarnost s drugima, navješćivanje pravih vrijednosti.

 

3.2. Proročko poslanje

Da bi mogla stvoriti novu duhovnost, Crkva i kršćani trebaju preuzeti na sebe proročku ulogu u ovome svijetu. Ona će se najbolje izraziti kroz iskustvo svetosti. Tako je bilo kroz čitav Stari i Novi zavjet, te kroz vrijeme Crkve.^[39] Teolozi, nažalost, nisu u dovoljnoj mjeri obradili pojam svetosti, ali nakon što se u posljednje vrijeme počelo više govoriti o karizmatskoj biti Crkve i ovaj je pojam više istraživan.^[40] Proročka uloga kršćana postala je opća kategorija samoshvaćanja kršćana i same Crkve.

Jedna od bitnih oznaka proroštva jest da kršćane čini sposobnima ostvariti novi i evanđeoskiji način života. Ono je uvijek prethodnica budućnosti. To sa sobom donosi odnos između »zakona« i »Evanđelja«, između »Crkve« i »kraljevstva«, između »povijesti« i »eshatologije«.

Proročko djelovanje uvijek se mora odvijati u okviru slobode Božje u vođenju povijesti i Crkve. Mora ga pritom voditi djelovanje Isusa iz Nazareta koje postaje normativ za proročko djelovanje.

Proročka poruka, ako je prava, ne pridodaje ništa novo evanđelju i u suglasju je s dogmatskim izričajima. Ipak može sa sobom donijeti neke inovacije da bi se život kršćana lakše prilagodio evanđelju.

Sadržaj proročkog djelovanja danas je poglavito poziv na suglasje između vjere i života, između riječi Božje i kršćanske prakse.^[41] Samim svojim životom prorok bi trebao izražavati sadržaj svoje poruke. Jedna od bitnih značajki te poruke jest da ona danas navješćuje mir. Sposobna je zaustaviti srdžbu onoga koji nema mir u sebi. Na taj način nitko je ne može ušutjeti i staviti na stranu iz bilo kojih razloga. To je itekako važno danas, budući da sekularizam uporno pokušava postati našim jedinim načinom mišljenja i djelovanja. Proročka poruka danas čisti vjeru i Crkvu, oslobađajući ih od loših povijesnih naslaga. Postaju tako sposobnima lakše svjedočiti u ovome svijetu. Svećenicima proročka poruka pomaže nanovo razbuditi apostolski žar koji su bili utrnuli zbog raznoraznih razloga.

Proročko djelovanje jest ustvari evangelizacija i pastorizacija kršćana. Ono treba težiti za pobjedom istine i pobjedom slave Božje. Pritom se ima pravo služiti svim suvremenim sredstvima, budući da je ono uvijek ukorijenjeno u sadašnjosti noseći sa sobom iskustva iz prošlosti i upravljajući se prema budućnosti.

 

3.3. Franjin poučak

Sv. Franjo je svim svojim silama nastojao uskladiti svoj svakodnevni život s riječima Evanđelja. Vođen Božjom riječju on shvaća sebe, Boga i svijet oko sebe na nov način. Osjeća potrebu ići propovijedati, odnosno evangelizirati i pastorizirati.^[42] U svoje vrijeme svojim načinom života predstavljao je alternativu uobičajenoj praksi. Taj »alternativni duh« ostao je i do danas prisutan u Franjinim nasljednicima.

 

3.3.1. Priroda i sadržaj franjevačkog apostolata

Ono što danas zovemo pastoralna skrb na početku 13. st. svodilo se na podjeljivanje sakramenata i na propovijedanje. To naravno da nije bilo dovoljno za dobar kršćanski život, pa sv. Franjo kaže da je njegovo i poslanje njegove braće ići po svijetu i navješćivati Evanđelje. Uzor mu je život Isusov i život njegovih učenika. Bos i siromašnoga života navješćuje ljudima potrebu za pokorom, odnosno za obraćenjem.^[43]

Već na početku sv. Franjo shvaća da svoje propovijedanje treba upraviti širokim pučkim slojevima. Za ovo traži potporu Crkve. Dobivši tu potporu propovijeda puno uvjereniji u svoje poslanje.

Propovijedanje jest prirodna posljedica apostolskog života koji su prihvatili Franjo i njegova braća. Prostor za propovijedanje jest čitav svijet. Njihov apostolski žar najprije je upravljen prema kršćanima, a onda i prema nevjernicima. Najprije propovijedaju o pokori, da bi poslije toga počeli i s doktrinarnim propovijedima. Jedno od najznačajnijih obilježja čitava njihova propovijedanja jest propovijedanje o miru. Sv. Franjo kaže da je to propovijedanje duboka potreba njegova srca. Zbog toga on pozdravlja ljude pozdravom »Mir i dobro«.

Sv. Franjo se u svome radu služi i novim načinima. Kada je bio bolestan i nije mogao ići propovijedati, piše pisma i šalje ih preko subraće u svijet. Kasnije ustanovljuje skupinu pjevača Božjih koji idući po svijetu pjevaju i tako navješćuju riječ Božju.

Razmišljajući o svome poslanju i o poslanju svoje braće sv. Franjo nalaže svojoj braći usuglasiti svoj rad s prilikama mjesta i vremena. Pritom uvijek trebaju biti slobodni i otvoreni zadaćama koje Duh Sveti traži od njih u Crkvi.^[44]

 

3.3.2. Oblici franjevačkog apostolata

Sv. Franjo svjedočanstvom svoga života želi propovijedati evanđelje. To se postiže molitvom, neumornošću u propovijedanju i neumornošću u davanju dobrog primjera. On ne poznaje aktivnosti koje su odvojene od ostalog života manje braće. Što oni više žive evanđeoski život, to više postaju apostoli. Svjedočanstvo života treba biti povezano s radošću. Nju sv. Franjo toliko cijeni da je u Reguli gotovo »propisuje«. Ovakav način ponašanja sviđao se ljudima, tako da su sv. Franjo i njegova braća imali uspjeha u svome evangelizatorskom radu.

Sav život i rad braće treba se odvijati u okviru života i rada Manje braće.^[45] Nije važno kakav pastoralni zadatak ima neki brat, važno je da ga obavlja u poniznosti. Mora ga voditi duh služenja, a ne duh posjedovanja vlasti. Kao pravi franjevac spreman je na bilo koju službu koju od njega bude zahtijevao narod Božji. Prvenstvo imaju naravno one aktivnosti koje bolje izražavaju duh siromaštva i duh bratstva sa svim ljudima.

U svome apostolatu franjevac bi trebao biti otvoren svim ljudima. Svima bez izuzetka treba darovati i pokazati ljubav Kristovu. Naročito se mora brinuti za one najmanje.

Sv. Franjo isključuje svako ponašanje koje bi najprije razmišljalo o dobiti, a teko onda o apostolatu. Važno je živjeti evanđelje, a ne očekivati nagradu. Mi smo samo sredstva u rukama Božjim i ništa više.

Franjevci imaju hrabrosti živjeti i među grešnicima i slaviti Gospodina tamo gdje je on napadan. Ne bježe od običnog, svakidašnjeg života. Ljube svakoga, bez obzira bio on grešnik ili ne. Solidarni su sa svakim i žele mu pomoći činiti dobro. Zlo koje se događa jest samo novi poticaj upregnuti sve sile u rad za kraljevstvo Božje.

 

Zaključak

Nikada, pa tako ni danas, nije bilo lagano biti čovjek i biti kršćanin u isto vrijeme. To je uvijek značilo znati pronaći ravnovjesje između ta dva pojma.

Današnje suvremeno vrijeme obilježava jaki utjecaj sekularizacije i sekularizma. Zadaća nas kršćana jest imati to u vidu i unatoč svim protivljenjima navješćivati svoju vjeru. Nemamo se čega stidjeti, budući da je naša vjera ono potrebno svjetlo koje pomaže ljudima spoznati prave stvari i njih provoditi u svom životu.

Oni koji su u ime Crkve na poseban način zaduženi evangelizirati i pastorizirati morali bi imati na umu da se uvijek moraju okretati konkretnom čovjeku u konkretnom prostoru i vremenu. Moraju se solidarizirati s njim. Samo tako moći će prenijeti svoju poruku.

Sredstva kojima se služe oni koji evangeliziraju i pastoriziraju mogu biti ista ona sredstva kojima se služe protivnici kršćanske poruke. Ona su, naime, svih nas, a ne samo pojedinih. Odlučujuće je samo kako se njima služimo.

Sv. Franjo je jedan od najuspješnijih širitelja Božje riječi. Govorio je u 13. stoljeću, ali njegova riječ ni danas nije zamrla. Mir, solidarnost, bratstvo sa svim ljudima, ljubav prema okolišu... jesu pojmovi o kojima se i danas itekako govori.

SAŽETAK

Vlada općenito mišljenje da je ovo vrijeme u kojemu živimo najprosvjećenije vrijeme. Slijedom toga ne bi smjelo biti svih vrsta zapostavljenosti na ovoj zemlji, ne bi smjelo biti gladi... Nažalost, to nije tako. Mi kao kršćani pozvani smo jednomu takvom svijetu udahnuti novi duh. Ova civilizacija u kojoj živimo priznaje samo odnos »ja«. Važna su prava i potrebe pojedinca. Kršćanstvo nas, pak, uči da bismo trebali gajiti odnos »ja« – »ti«. U takvom odnosu važna su prava i potrebe ne samo pojedinca, nego i onoga drugoga kraj njega.

Alternativni vidovi evangelizacije i pastorizacije nemaju namjeru zamijeniti one »klasične«. Oni imaju samo namjeru približiti nas sredstvima i načinima izražavanja suvremenog vremena da bismo tako lakše pokazali i izvršili svoju solidarnost sa svim ljudima oko sebe. Današnji način kršćanskog izražavanja ne može biti povlačenje u sebe, zatvorenost prema drugima, nego treba biti otvorenost prema svakomu.

Kao alternativne vidove današnje evangelizacije i pastorizacije možemo navesti: mas medije, umjetnost, zaštitu okoliša, politiku, gospodarstvo, crkvene pokrete, Gospina ukazanja u župi Međugorje. Odabir upravo ovih vidova potpuno je subjektivan, budući da ne postoji općeprihvaćeno mjerilo po kojemu bi se izvršio odabir. Ono što im je zajedničko jest da se dotiču velikog kruga ljudi i zbog toga je moguće preko njih širiti kršćanski način poimanja solidarnosti.

Širenjem i učvršćivanjem kršćanskog načina poimanja solidarnosti stvara se nova duhovnost ne samo među kršćanima, nego i među svima onima s kojima oni žive. Kršćanstvo se pokazuje kao proročki glas na ovome svijetu. Sv. Franjo nešto je slično već davno rekao. Svojim načinom života u svoje vrijeme on je predstavljao alternativu uobičajenoj praksi. Taj »alternativni duh« ostao je i do danas prisutan u Franjinim nasljednicima.

 
 

 

Kultura solidarnosti (znanstveni simpozij), Franjevački institut za kulturu mira, Split, 1997., str. 243. – 261.

...