U Vatikanu su 28. veljače 2002. predstavljeni dokumenti Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva »Etika na Internetu« i »Crkva i Internet«. Riječ je o prvome sveobuhvatnom pregledu najprije etičkih implikacija i utjecaja Interneta na život suvremenog čovjeka, a zatim i pristupa Crkve tome novom informacijskom sredstvu te njegovoj primjeni u crkvenome pastoralnom djelovanju.

Kao što Papa u svojoj poruci za ovogodišnju proslavu Svjetskog dana društvenih obavijesnih sredstava na slikovit način uspoređuje Internet s forumom, susretištem društvenoga, kulturnog i političkog života, u dokumentu Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva »Etika na Internetu« donosi se slikovit opis zemlje kao »globusa koji vrvi elektronskim prijenosima«, »bučnog planeta ugniježđenog u posvemašnjoj tišini svemira«. »No, pridonosi li to istinskom razvoju čovjeka i pomaže li pojedincima i narodima da budu tješnje povezani sa svojim transcendentalnim određenjem?«, temeljno je pitanje koje se postavlja u odnosu spram novih informatičkih tehnologija, a osobito Interneta. Odgovor na to pitanje je dvojak. S jedne strane »mediji su moćna sredstva odgoja i kulturalnog obogaćivanja, trgovanja i političkog sudjelovanja, interkulturalnog dijaloga i razumijevanja«. No, društvena obavijesna sredstva »mogu se također upotrijebiti za izrabljivanje, manipuliranje, dominiranje i korupciju«. Dokument stoga hoće iznijeti katoličko gledište o Internetu, najnovijem i po mnogo čemu najmoćnijem obavijesnom sredstvu čiji je »utjecaj na pojedinca, narode i međunarodnu zajednicu ogroman i raste iz dana u dan«. Globalizacija koja uzima sve više maha na različitim područjima, a posebno gospodarskome i kulturalnom, poprima sve jasnije obrise. Dok je za jedne izvor laka i naglog bogaćenja, drugi, posebno siromašni, globalizacijske procese doživljavaju »kao nešto što im je silom nametnuto«. Nova informatička sredstva mogu vrlo dobro poslužiti da se globalizacijski procesi kreću u pozitivnom pravcu »promicanjem cjelovitog razvoja osoba i stvaranjem svijeta u kojem će vladati pravda, mir i ljubav«. »Internet može ujediniti osobe, ali ih može i podijeliti, bilo kao pojedince, bilo kao međusobno nepovjerljive skupine podijeljene ideologijom, politikom, posjedovanjem, rasom, etničkom pripadnošću, generacijskim jazom, čak i religijom. Već je bio korišten na agresivne načine, gotovo kao ratno oružje te se već govori o opasnosti što ju predstavlja 'cyber-terorizam'. Bila bi to gorka ironija da se to obavijesno sredstvo, s takvim mogućnostima uzajamnog zbližavanja ljudi, okrene svojoj prvobitnoj svrsi iz doba hladnog rata i postane poprište međunarodnog sukoba«, upozorava se u dokumentu. U nastavku se potom navode neki razlozi za zabrinutost među kojima jednu od najvećih predstavlja tzv. »digital divide«, »oblik diskriminacije koji dijeli bogate od siromašnih, kako medu narodima tako i unutar njih samih, na temelju pristupa odnosno nemogućnosti pristupa toj novoj informatičkoj tehnologiji«. U tome pogledu može se govoriti o »suvremenoj verziji staroga jaza između 'informacijama bogatih' i 'informacijama siromašnih'«. Nužno je, ističe se, da svi imaju pristup toj novoj tehnologiji »kako bi mogli imati udjela u blagodatima koje obećavaju globalizacija i razvoj te kako ne bi dalje zaostajali«. »Potrebno je iznaći načine da Internet postane dostupan manje naprednim skupinama, izravno ili bar njegovim povezivanjem s manje skupim tradicionalnim obavijesnim sredstvima«, kaže se u tekstu. Posebnu zabrinutost izazivaju kulturalne posljedice najnovijeg razvoja tehnoloških sredstava. Kao »moćna sredstva procesa globalizacije nova informatička tehnologija i Internet prenose i pridonose usađivanju sveukupnosti kulturalnih vrijednosti – načina razmišljanja o društvenim odnosima, obitelji, religiji i ljudskom životu – čija novost i privlačnost mogu predstavljati prijetnju i zatrti tradicionalne kulture«. Zato su vrlo poželjni dijalog među kulturama i njihovo uzajamno obogaćivanje. »Kulture imaju što naučiti jedna od druge, no kada jedna kultura drugoj nameće vlastiti pogled na svijet, vrijednosti i čak jezik to nije dijalog već kulturalni imperijalizam«, upozorava se u dokumentu. Posebno je veliki problem kada prevladavajuća kultura »prenosi lažne vrijednosti koje proturječe istinskom dobru osoba i skupina«. »Kako stvari stoje Internet, zajedno s ostalim društvenim obavijesnim sredstvima, prenosi poruke koje u sebi sadrže vrijednosti vlastite zapadnoj svjetovnoj kulturi pojedincima i društvima koja ih u većini slučajeva nisu spremna pravo procijeniti i s njima se uhvatiti u koštac. To dovodi do ozbiljnih problema, primjerice na području braka i obitelji, koji bilježe 'rasprostranjenu i korjenitu krizu' u mnogim dijelovima svijeta«, ističe se također u dokumentu, I tu je nužan dijalog među kulturama i poštivanje tuđih vrijednosti i uvjerenja. Problem predstavlja i sloboda izražavanja. Vlasti nemaju pravo sprječavati pristup informacijama na Internetu ili ostalim medijima odnosno manipulirati javnim mišljenjem putem propagande, širenja dezinformacija ili onemogućavanja legitimne slobode izražavanja i mišljenja. »Autoritarni režimi u tom pogledu čine najteža kršenja, ali problem postoji i u liberalnim demokracijama, gdje pristup društvenim obavijesnim sredstvima u svrhu političkog djelovanja često ovisi o bogatstvu i gdje političari i njihovi savjetnici krše istinitost i poštenje klevećući protivnike i prikazujući probleme beznačajnim«, kaže se u dokumentu. U tome novom ozračju i samo novinarstvo prolazi kroz duboke promjene. Spoj nove tehnologije i globalizacije je povećao moć medija, ali ih je ujedno učinio podložnijima ideološkim i tržišnim pritiscima. Internet je vrlo učinkovito sredstvo za brzi prijenos vijesti i informacija ljudima. Ipak, ekonomski duh natjecateljstva i danonoćna prisutnost on-line novinarstva pridonose također senzacionalizmu i širenju glasina, stapanju vijesti, promidžbenih poruka i zabavnih sadržaja i, bar prividnom, smanjenju ozbiljnih kronika i komentara. Za opće dobro naroda i međunarodne zajednice prijeko je potrebno istinsko novinarstvo, a probleme koji su se očitovali u radu s Internet novinarstvom trebaju brzo riješiti sami novinari. Probleme predstavljaju i silna količina informacija od kojih većina nije provjerena, zatim zatvaranje pojedinaca u vlastiti svijet što je »nezdravo u pluralističkom svijetu u kojem ljudi moraju rasti u uzajamnom razumijevanju«, a potrebno je i »stalno proučavati utjecaje medija na psihološki razvoj i zdravlje, uključujući mogućnost da dugotrajnija zadubljenost u virtualni svijet za nekoga bude štetna«. Dokument se zaključuje nizom preporuka. Na prvome mjestu da se Internet koristi znalački i disciplinirano u moralno ispravne svrhe, a posebno bi roditelji morali nadzirati na koji način njihova djeca koriste Internet. Kako je Internet kao i sva druga obavijesna sredstva podložan zakonima protiv izraza mržnje, klevetanja, obmana, dječje pornografije i općenito pornografija kao i ostalih nezakonitih radnji, dužnost je građanskih vlasti takve radnje kazniti. U tome cilju predlaže se i »međunarodna suradnja za određivanje standarda i utvrđivanje mehanizama usmjerenih promicanju i zaštiti međunarodnog općeg dobra«.

Ika, Zagreb, 6. ožujka 2002., str. 28. – 29.

Je li silna rasprostranjenost Interneta nešto poput raširene uporabe nekog alata, neke tehnike, što bi se pridružilo bogatoj paleti sredstava priopćavanja kojima već raspolažemo? Nije li, nasuprot tomu, ta rasprostranjenost popraćena jednim načinom govora koji oduševljeno promiče novu »povezanost društva« (»lien social«) što je te tehnike omogućuju i istodobno ruši ili čak isključuje vrijednost svega onoga što se ne da uklopiti u taj novi okvir? S jedne strane imamo dakle sustavnu apologiju komunikacije, pogotovo one indirektne, medijatizirane; s druge se pak strane predstavlja kao arhaično sve ono što bi se moglo nazvati »živom riječju«.

PROMOTIVNI GOVOR

Ovaj promotivni govor je neizmjeran i ispunja sav društveni prostor svojom vikom: »nova revolucija«, informatičko društvo« koje će »iz korijena promijeniti« naš život, nova »etapa evolucije« u kojoj je sam čovjek pozvan da postane »numeričkim« čovjekom, kako ga je prozvao Nicolas Negroponte. Taj entuzijastički govor koji čini od Interneta novo polazište za čovječanstvo dugo je posuđivao svoje naglaske od stare utopističke tematike koja je obećavala bolje dane i »raspjevanu sutrašnjicu«, u tonovima bliskim politici.

Više autora, poput Luciena Sfeza i Armanda Mattelarta, promatrali su siloviti uspon te utopijske teme u govoru koji je pratio nove tehnologije. Taj su govor naširoko prenosila sredstva priopćavanja kroz cijelo prošlo desetljeće. On je bio promotivan te je vodio gospodarstvo i kasnije financijske spekulacije prema novom eldoradu koji navodno predstavlja Internet.

To jako vrednovanje novih sredstava komuniciranja oslanja se na rasprostranjenost novoga modela povezanosti društva, u kojem bi neizravna komunikacija, posredovana mrežama i novim strojevima, trebala činiti suštinu naših aktivnosti. Tako nam je jedno za drugim bilo rečeno da će se od sada trgovanje obavljati »on line«, da će se slobodno vrijeme provoditi pred jednim jedinim ekranom, da će se odnosi s drugima poboljšati time što će biti medijatizirani, da će se rad ubuduće moći obavljati bez promjene mjesta, da će »znanja« svega svijeta – od sada sadržana na Internetu – biti dostupna u kući tako da više ne će biti potrebna ni škola ni sveučilište. To ide sve do utvare »cyberseksualnosti« koja će nas osloboditi susreta s drugim, uključujući i onoga prilikom davanja života.

Philippe Queau, jedan od najžešćih branitelja tog novog »načina na koji se je zajedno«, ovako piše o tome: »Virtualni svijet postaje pravim svijetom, uz onaj stvarni. S pojavljivanjem virtualnih svjetova slika napušta ekran i sama postaje 'mjestom' na kojem se možemo kretati, susretati druge osobe, gdje možemo naći svoju udobnost i kvalitetu, mjestom na kojem se u konačnici može sprovesti najčišći dio vlastitog radnog ili slobodnog vremena. Prava stvarnost, svijet u kojem jedemo i spavamo, postat će možda nekom vrsti pristaništa u koje ćemo se povremeno navraćati radi prehrane prije negoli ponovo krenemo na virtualne mreže tele-posla i cyber-prostornih zajednica«.

Taj model povezanosti društva posljedica je dvojakog zahvata: to je, s jedne strane, ponovo slaganje svih ljudskih djelatnosti kao »komunikacijskih« djelatnosti; s druge strane to je zahvat kojim spuštamo komunikaciju u polje neizravne komunikacije. Već od 1968. dva glasovita preteča pronalaska Interneta, američki istraživači Licklider i Aylor, jasno su ustvrdili da će »za nekoliko godina ljudi uspješnije komunicirati sa strojevima negoli licem u lice. Bolje rekavši to izaziva nemir, ali to je naš zaključak«.

Upad tog novog pristupa ljudskom elementu dugujemo kibernetici Norberta Wienera (1942. g.) koja je sva sadržana u misli o odnosima. Taj je pojam od početka totalizirajući. Oni koji promišljaju kibernetiku – u međuvremenu ima ih legija – smatraju da je »sve komunikacija« te da tom carstvu ništa ne izmiče. Neizmjerljive su posljedice prodora tog novog pogleda na čovjeka i društvo. Naša modernost uvelike proizlazi odatle. U njoj je komunikacija čak predmetom novoga »kulta«, kao što ćemo još vidjeti, oslonac nove »duhovnosti«.

OBEZVRJEĐUJUĆI GOVOR

Promicanje novih tehnologija komunikacije ne zadovoljava se time da uzdiže prednosti jednog novog načina zajedničarenja, što bi na kraju krajeva bilo opravdano u raspravi o društvu. No pritom se sve češće povlači registar obezvređivanja i isključivanja. Oni koji se bave promidžbom u pravilu brzo shvaćaju ono što je u igri pri nekom proizvodu pa umnažaju neprijateljske poruke protiv svih onih koji bi izrazili kakvu sumnju protiv nužno pozitivne naravi nove komunikacije. Štoviše, onaj koji nije na Internetu predstavljen je poput nekog modernog idiota, ako već nije ocrtan kao neki mladi useljenik, pomalo priglup i nesposoban da se uklopi jer ne poznaje ništa od Interneta. Još gore, oni koji se potpuno svezani ne bace u novu mrežu prispodabljaju se onima koji bi htjeli »spaljivati knjige«. Neizmjerne su inscenacije koje služe kao pozadina da se svijet izvan Interneta opiše kao onaj koji se izgrađuje na normama autoritarnoga ili čak fašističkoga tipa. Neke od tih reklama spajaju razvod braka i napuštanje djece s pozitivnim vrijednostima slobode i komunikacije.

Da bi se argumentiralo u prilog, ako se može tako reći, jedne tehnologije koja omogućuje »da se sve radi kod kuće«, pokazuje se izvanjski svijet kao opasan, prljav, onečišćen, zaražen. »Drugi« nema pozitivan status osim ako nije stavljen na distancu, iza higijenskog zastora informatičkih strojeva i mreža. Posve je sigurno da je cilj tog obezvređivanja izravna i živa riječ koja je oblikovana u skladu sa zakonom i koja upućuje na odgovornost osobe.

RIJEČ I KOMUNIKACIJA

Ova nova vizija svijeta direktno se sudara s jednom drugom zamisli razmjene kontakata među ljudima. Sva humanistička tradicija u svojem trostrukom nasljeđu – židovskom (zakon), grčkom (riječ), kršćanskom (osoba i unutarnji život) – upire se o poistovjećenost čovjeka s njegovom riječju. Riječ (la parole) se, prema Georgesu Gusdorfu, istodobno razlikuje od govora (le langage) kao psihološke funkcije vlastite čovjeku, i jezika (la langue) kao posebnog sustava izražavanja vlastitog nekoj ljudskoj zajednici. Riječ je složen pojam koji stavlja u odnos unutarnji život i sjećanje s društvenom djelatnošću; ona povezuje samopotvrđivanje i potvrđivanje drugih; ona pretpostavlja os simetrije između bića, ono isto što je bilo u srcu demokratske revolucije u Grčkoj i što daje osobi njezinu autonomiju i odgovornost ukoliko je subjekt. Tako se riječ razvija kroz mnoštvo registara koji prelaze preko govora i jezika i koji ih obuhvaćaju te već prema prilikama spajaju naše sposobnosti izražavanja, dokazivanja i obavješćivanja koje nam već oduvijek stoje na raspolaganju. Te odrednice imaju smisla samo u humanističkoj perspektivi koja ne daje svu moć riječi – i koja ju dakle isključuje kao totalizirajući pojam – jer riječ se ovdje uzima u dvostrukoj ograničenosti: s jedne strane, tu je njezina nesposobnost da misli svu zbilju; s druge strane, neodoljiva nužnost da se zaustavi na pragu unutarnjeg života te tako zajamči pojedincu njegovu autonomiju i nesvedivu osobnost. Riječ ipak nije svedena na razinu alata, jednostavnog djelatnog produžetka misli. Ona je konstitutivno srodna s ljudskim bićem, ali ona ga ne obuhvaća. Ovo podsjećanje daje povoda za diskusiju jer je humanistička tradicija suviše složena da bi ju se moglo obuhvatiti jednostavnom sintezom, ali ono ipak dopušta da istaknemo kako je riječ vezana uz čovjeka a da nije nužno da se oni miješaju.

Toj slici nedostaje jedan bitan element: humanistička kultura (ako ovdje smijemo zadržati jedninu!) ne da se zamisliti bez sustavnoga učenja i vježbanja jezika. Humanistička kultura poprima razne oblike kako u kulturi unutarnjeg života tako i u učenju retorike koja nije puka vještina govorenja, nego je obrazovanje za raspravljanje, za razmjenu misli i razlika te za uzajamno priznavanje.

RIJEČ – KONTINENT KOJI JE NESTAO

Ali kad smo istodobno suočeni s promidžbom komunikacije i obezvređivanjem riječi, ne čini li se da ovdje sada opisujemo jedan nestali kontinent? Nije li naš svijet ispunjen komunikacijom? Riječ pretpostavlja šutnju. Ronjenje u unutarnji život glavni je trenutak za vrijeme kojeg se svaka riječ odmara. Slušanje riječi drugoga popraćeno je šutnjom unutarnjeg razmišljanja. Kao što rekosmo, riječ ne pokriva sve; ona indirektno ocrtava onaj nužni prostor unutarnjosti. Bilo bi krivo kad bi se podcijenila važnost te metafore kojom izražavamo čovjeka – za razliku od onoga što se događa u arhaičkim društvima – kao biće koje je u stanju da se izmakne misli, pogledu i grupnoj prisili kad god to zaželi. Razlika prema komunikaciji je radikalna. Veli nam se da ne smijemo prestati komunicirati. »Nije moguće ne komunicirati« – to se predstavlja kao željezni zakon čovječanstva koji valja priznati i kojemu se valja podvrći. Čak bi i unutarnjost bila u izravnom i stalnom kontaktu s izvanjskošću. Nutrina također komunicira. Tako se sva pojedinačna refleksija treba odreći ideala pounutarnjivanja da bude uhvaćena samo u kolektivni ulog igre. Zahvaljujući novim tehnologijama svijest će biti kolektivna ili je uopće ne će biti, tvrde fundamentalisti ovoga područja. Pojedinac će biti prevladana dionica evolucije, kako to hladno primjećuje filozof Pierre Lévy: »Iluzija pojedinačne misli je židiotizam u pravom smislu riječi (...) Pojedinac je prijelazan i prolazan oblik koji sigurno nije važniji od vrste, kulture, plemena, situacije, trenutka (...) Iluzija jastva je 'trik' prirodnoga odabira, veoma koristan za razmnožavanje naše vrste u njezinomu pretpovijesnom okolišu, ali koji je sada izgubio dio svoje korisnosti«.

Unutarnjost je jedan od privilegiranih ciljeva ove zamisli moderniteta. Tako nam to tvrdi Philippe Quéau: »Život kulturnoga čovjeka nekad je bio posve usmjeren prema nutrini. No danas se raspršujemo u izvanjskim stvarima. Mi smo izagnani izvan nas samih i živimo na distanci. Distancu stavljamo u život i život si stavljamo na distancu. To je stil epohe, njezin osnovni habitus, njezino dubinsko kretanje«.

»KOMUNIKACIJSKA CJELINA«

»Komunikacijski kontinuitet« postao je modernim idealom. Mi smo sve više i više uronjeni u neprekinutu kupelj raznih poruka koje su raspršene i posve raznorodne (radio, televizija, kako na privatnim tako i na javnim mjestima, Internet, pokretni i nepokretni telefon, stalna veza sa svakim). Od nas se traži ne samo da budemo uvijek prisutni kao akteri moguće komunikacije nego i da brzo, odmah odgovorimo. Riječ je zamijenjena međudjelatnošću (interactivité). Heretik i disident je onaj koji zahtijeva šutnju i pravo da ga se ne drži dužnim da odmah odgovori te da se na trenutak može povući u samoga sebe.

Taj ideal »komunikacijske cjeline« popraćen je prilično krutim pojmom poruke. Komunikacija je ispunjena uhodanim obrascima. Oni su dakako mjestimično nužni. I retorika ih je poznavala kao određene crte govora: unošenje općih mjesta ili poslovica u ono što se govorilo unašalo je nešto malo od onog kolektivnog elementa koji je nuždan za zajednički život. Ali to, bez sumnje, nema nikakve veze sa stereotipima koji karakteriziraju suvremenu komunikaciju. Ti uhodani obrasci prodiru posvuda. Komercijalni govor koji rabe uslužne djelatnosti praktički više ne poznaje riječi (parole), ona je na američki način zamijenjena gotovim izrazima nanizanih riječi (mots) upućenih kupcima. Rječnik svakodnevice sve više sliči informatičkome govoru u kojem se odvojene jedinice ulančavaju jedne s drugima u funkciji konteksta i okolnosti. Međudjelatnost nije u tome da se odgovori ono što se misli u vlastitoj nutrini niti je ona u tome da se čovjek okrene samome sebi, nego je ona u tome da se primljenoj rečenici pridoda ona koja joj najbolje odgovara. Interaktivna društvena veza je reakcija na reakciju bez posredovanja osobe. Društvo komunikacije je društvo koje ne pridaje vrijednost riječi, koja se samim time svodi na informaciju.

NOVA RELIGIOZNOST

Ako to pogledamo malo više izbliza, vidimo da sve te zamisli o komunikaciji nemaju mnogo toga zajedničkog sa svijetom tehnike u pravom smislu riječi. Pažljivo ispitivanje novijih tekstova, kao i onih starijih, koji služe kao izvor podataka za taj popularizatorski govor o komunikaciji pokazuje da su ovdje na djelu elementi jedne nove religioznosti. U svakom slučaju to je teza koju smo branili u jednoj našoj ranijoj publikaciji, nakon ankete provedene u krugu tvrde jezgre »internetskih fundamentalista«.

Trebalo bi naime razlikovati: s jedne strane je mreža Interneta kao konkretne tehničke stvarnosti, skupa alata kojima raspolažemo i koji su, poput svih alata, uporabljivi kako za dobro tako i za zlo; s druge strane je ovaj fantomski izmišljaj nove društvene veze koja se često sabire pod imenom »cyberspace«, a u novije vrijeme »noosfera«. Kada konstruiraju Internet, neki sanjaju o tome da ga preobraze u nekakav mitski »drugi svijet« prema kojem trebamo krenuti dok napuštamo taj tvarni svijet. Od tada se rado govori o novom »izlasku«, o novom »nebeskom Jeruzalemu«. Sav religijski rječnik pokrenut je kako bi se izgradila predodžba tog »drugog svijeta«. Daleko smo od političke utopije koja je poslužila da se obradi tema informatičkoga društva, dakako, osim ako se ne misli da se govor utopije odozdo ne upire o tu novu duhovnost.

S obzirom na to valja se pitati o čudnovatom ponovnom pojavljivanju nekih od pojmova koji su svojedobno učinili poznatim Teilharda de Chardina; napose spominjemo »noosferu«. Philippe Quéau poput Pierra Lévya vidi u Internetu i cyberspaceu predoblik »kolektivizacije duhova« koju je Teilhard de Charden po svojoj želji nazvao »novom dionicom evolucije«. Utjecaj te nove religioznosti koja je pomiješana s filozofijom New Agea i s posudbama iz budizma, sve skupa po kalifornijskoj modi, treba još biti proučen. Ipak taj imaginarij noosfere, koji se upravo izgrađuje pred našim očima, ide prema tome da osmisli i podrži širenje jedne tehničke mreže koja bi inače bila upravljena prema jednostavnoj dimenziji alata. A širenje tih novih vjerovanja utječe drugim putem na predodžbe koje si publika, pogotovo oni najmlađi, stvara o budućnosti naših društava i o naravi društvene povezanosti.

Iz te nove religioznosti proistječe većina suvremenih vjerovanja koja se slažu oko uloge »komunikacije«. Jednome od njih trebamo posvetiti posebnu pozornost. Ukratko se može reći da ono vjeruje kako komunikacija posvećuje sadržaj koji prenosi. Sve se naime treba moći reći jer činjenica da je poruka izrečena na neki način čini tu poruku pozitivnom. Ono što je tajno, skriveno, zabranjeno – ukratko, ono što nije u opticaju – bit će, nasuprot tomu, po svojoj naravi negativno. To uvjerenje ima svoje podrijetlo u prvim koracima kibernetike koja je definirala biće samo kao proizvod odnosa koji su podržavani s drugim bićima. Od komunikacije kao razmjene informacija kibernetika čini uvjet vrijednosti. U takvoj zamisli odsutnost gibanja, odnosa i komunikacije opisana je kao »entropija« u kojoj je Norbert Wiener vidio oličenje zla, Đavla.

Ovo vjerovanje objašnjava mnoge stvari o Internetu koje bi inače bile nerazumljive, kao npr. uporno odbijanje zakona i svih zabrana koje bi se suprotstavile kruženju informacija, informatičkom gusarstvu, apologiji društvene transparentnosti ili snošljivosti prema revizionističkim ili neonacističkim siteovima ili prema pedofiliji. Budući daje komunikacija po definiciji dobra stvar, ne može biti u pitanju da joj se zakoči polet. Mora dakle biti moguće da se kaže sve. Komunikacija bi prema tome bila riječ bez prisile, riječ bez šutnje, riječ bez tajne. Ona bi u osnovi trebala prestati biti parabolom bića; ona nas treba osloboditi od nas samih, od našega tijela koje je David Le Breton definirao kao »korijen našega identiteta«.

PROMIDŽBA NA POZADINI KRIZE

Još smo daleko od odjelotvorenja takvih nauma. Internet je dakako tu, ali cyberspace je vrlo hipotetičan i ne predstavlja drugo doli jedan od putova mogućega razvitka tog novog alata. Ipak valja biti pozoran na prisilu komunikacije koja zahvaća naše suvremenike. Jesmo li zaista svjesni koliki je dio odricanja što ga sa sobom nosi neprekidna aktiviranost svih tehničkih naprava koje nam omogućuju da umetnemo distancu između sebe i drugih?

Preostaje da se pitamo o razlozima uspjeha komunikacije kao alternative riječi u modernim društvima, napose kod najmlađih. Dakako, ima propagande u načinu na koji se sve to nameće. Nastoji se odijeliti djecu i mlade od odraslih, a svijet Interneta često im je predstavljen kao drugi svijet u koji se oni mogu izmaknuti daleko od svakog odgojnog i obiteljskog utjecaja. Taj svijet lake komunikacije, gdje se sve može dobiti pritiskom na dugme (»click«), predstavljen je kao svijet vječne mladosti u kojem ćemo se zauvijek riješiti frustracija odrasle dobi. Nema sumnje, ta demagogija nema neposrednih učinaka. Ali iza svega toga stoji jedan dubinski problem. Ništa ne koristi podsjećanje na vrjednote humanizma, a da se ne istakne duboka kriza kroz koju one prolaze. Kroz cijelo XX. stoljeće društvo je sličilo na onaj »dvorac Plavobradog« o kojem govori George Steiner. Kako da se pouzdamo u čovjeka i njegovu riječ? Ima li čovjek uopće neku riječ? Evo, čini se da nam baš to kažu oni koji se bacaju u naručje tehnikama komunikacije te izgleda da su tako olakšani tereta onoga što je ljudsko. Ne čine li tehnike komunikacije da čovjek postaje neosjetljiv na nužnost da bude on-sâm?

Kritika novoga kulta komunikacije bila bi isprazna kad ona ne bi bila stožer obnovljenog osvješćivanja važnosti ljudske riječi. Budimo sigurni, ova je već uvijek na djelu; ona na koncu uvijek provaljuje da bi se nametnula, da bi razlomila krutost komunikacije. Lijek protiv te lažne modernosti jest ovdje i svagda u jednostavnoj i konkretnoj zdravorazumskoj afirmaciji da trebamo iskoristiti bogatstvo sredstava komunikacije koje imamo na raspolaganju te da je njihova svrha u tome da budu u službi žive riječi koja je uvijek prva.

S francuskoga preveo: Stjepan Kušar

Etudes, lipanj 2001, br. 3946, str. 775. – 784.

Svesci, 103-104., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 100. – 104.

U Vatikanu su 28. veljače 2002. predstavljeni dokumenti Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva »Etika na Internetu« i »Crkva i Internet«. Riječ je o prvome sveobuhvatnom pregledu najprije etičkih implikacija i utjecaja Interneta na život suvremenog čovjeka, a zatim i pristupa Crkve tome novom informacijskom sredstvu te njegovoj primjeni u crkvenome pastoralnom djelovanju.

Internet »pridonosi revolucionarnim promjenama u trgovini, obrazovanju, politici, novinarstvu, odnosima među narodima i među kulturama. Te promjene ne zadiru samo u oblik na koji osobe međusobno komuniciraju, već i u način na koji tumače vlastiti život«, ističe dokument Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva »Crkva i Internet«. I dok se u dokumentu »Etika na Internetu« promišlja etička dimenzija dubokih i složenih pitanja koje Internet stavlja pred čovječanstvo i Crkvu, u dokumentu »Crkva i Internet« promatraju se sveobuhvatni utjecaji Interneta »na religiju i osobito na Katoličku crkvu«.

Crkva u odnosu na medije ima dvojak cilj. S jedne strane potiče njihov pravilni razvoj i pravilno korištenje za razvoj ljudskog roda na svim razinama. U tome pogledu ona traži dijalog s onima koji su odgovorni za ta sredstva. Crkveno učiteljstvo trajno uči i upozorava da ta sredstva valja koristiti u naviještanju evanđeoske istine te za ugrađivanje same kršćanske poruke u tu »novu kulturu« koju oblikuju društvena obavijesna sredstva. To je još potrebnije danas kada mediji vrše još snažniji utjecaj na čovjekov pogled na život, ali i samo njegovo iskustvo.

U dokumentu potom slijede razmišljanja o mogućnostima i izazovima Interneta. Internet pruža brojne dobrobiti. »Taj sustav omogućuje ljudima izravni i neposredni pristup važnim vjerskim i duhovnim izvorima – velikim bibliotekama, muzejima i bogoslužnim mjestima, dokumentima Učiteljstva, spisima otaca i naučitelja Crkve i stoljetnoj vjerskoj mudrosti. Ima dragocjenu sposobnost prevladati udaljenosti i izolaciju, omogućiti stupanje u kontakt s istomišljenicima dobre volje koji su dio virtualnih zajednica vjere radi uzajamnog hrabrenja i podupiranja«, piše dokument. »Crkva može pružiti važnu službu katolicima i nekatolicima odabirući i prenoseći korisne podatke na Internetu«, ističe dokument. Internet je važan i za mnoge crkvene aktivnosti i programe. »Premda virtualna stvarnost cyberspace-a ne može zamijeniti istinsko zajedništvo među osobama, istinsku stvarnost sakramenata i liturgije ili izravni i neposredni navještaj evanđelja, može ih upotpuniti, privući ljude potpunijem iskustvu vjere te obogatiti vjerski život korisnika«, poručuje se u dokumentu. Sve veći broj župa, biskupija, redovničkih zajednica i ustanova djelotvorno koriste Internet, a i sama je Sveta Stolica na tome području djelatna već niz godina. Dokument potiče sve skupine povezane sa Crkvom koje to još nisu učinile da zakorače u cyberspace, te preporučuje razmjenu ideja i informacija o Internetu. Crkva mora također koristiti Internet za internu komunikaciju, pri čemu valja imati na umu »njegovo osobito obilježje izravnoga, neposrednog i interaktivnog sredstva koje olakšava sudioništvo«. To posebno omogućuje dvosmjernu komunikaciju na koju se u Crkvi već ranije poticalo. Internet je i sredstvo koje može na kreativni način koristiti za vlast i upravljanje, otvaranje protoka za izražavanje javnog mišljenja. Drugo korisno područje predstavljaju odgoj i obrazovanje. U dokumentu se potiče na trajni odgoj i obučavanje za rad na Internetu svih članova Crkve. Osobito je potrebno da mladi nauče dobro živjeti u virtualnom svijetu te da znaju zdravim moralnim mjerilima prosuđivati ono na što u njemu nailaze.

Dokument potom progovara o nekim negativnim vidicima Interneta. Posebno se upozorava na probleme Internet stranica koje šire mržnju kleveću i napadaju vjerske i etničke skupine. Posebni problem predstavljaju i stranice koje se definiraju kao »katoličke«, čiji su sadržaj ekscentrična naukovna tumačenja, iskrivljene pobožne prakse i ideološki proglasi. Pored proučavanja i istraživanja može se i mora promicati pozitivno pastoralno djelovanje u pogledu korištenja Interneta. Pritom se u dokumentu upozorava na činjenicu kako se neki posjetitelji vjerskih web stranica ponašaju kao da su u nekoj veletrgovini te uzimaju i biraju ono što odgovara njihovu osobnom ukusu.

Virtualna stvarnost uz to ima i neke zabrinjavajuće posljedice na religiju i ostala područja života. »Virtualna stvarnost ne može zamijeniti Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, sakramentalnu stvarnost ostalih sakramenata i dioništvo u bogoslužju u krilu stvarne ljudske zajednice. Na Internetu ne postoje sakramenti. Čak i vjerska iskustva koja su tamo moguća zahvaljujući milosti Božjoj, nisu dostatna ukoliko su odijeljena od stvarne interakcije s ostalim vjernicima... U stvaranju pastoralnih programa moralo bi se razmišljati kako ljude iz virtualnog svijeta dovesti do prave zajednice i kako se potom, poučavanjem i katehezom, Internet može koristiti da ih podupre i obogati u njihovu kršćanskom zauzimanju«, ističe dokument.

U posljednjem poglavlju donose se preporuke i zaključak. Tu se potiče osobe na svim crkvenim razinama da koriste kreativno Internet u ispunjenju svojih odgovornosti i izvršenju crkvenog poslanja. Ne smije se bojažljivo ustuknuti iz straha od nove tehnologije. S obzirom na vrlo brojne pozitivne mogućnosti Interneta dokument donosi konkretne prijedloge i poticaje različitim skupinama: crkvenim poglavarima, pastoralnim djelatnicima, odgojiteljima, roditeljima i osobito mladeži. Glede crkvenog osoblja izravno uključenog u rad društvenih obavijesnih sredstava oni moraju imati profesionalnu, ali jednako tako i duhovnu izobrazbu. Katolička sveučilišta, škole i odgojni programi na svim razinama morali bi predvidjeti tečajeve za različite skupine kao i napredniju izobrazbu u komunikacijskoj tehnologiji, upravljanju, etici i politici za profesionalne djelatnike. Roditelji su dužni voditi i nadzirati djecu u korištenju Internetom. Ako to znači da će morati naučiti više o Internetu no što su do sada znali, to bolje. Roditelji bi također morali računala svoje djece opskrbiti s filtrima kojima će ih zaštiti od pornografije, nasilja i ostalih nepoćudnih sadržaja. Djeci i mladeži dokument poručuje kako Internet može obogatiti njihove živote, ali ih i uvući u konzumizam, poticati pornografske i nasilničke fantazije ili ih gurnuti u bolesnu izoliranost. Stoga ih se potiče da Internetu pristupaju kao sredstvu za vršenje korisnog rada i prostoru »u kojem mladi mogu biti pozvani ići protiv struje, nastupati protiv kulturalizma, čak trpjeti progone zbog istine i dobra«. Na kraju svim osobama dobre volje dokument preporučuje da ih u korištenju Internetom nadahnjuju kreposti mudrosti, pravednosti, jakosti i hrabrosti te umjerenosti.

Ika, Zagreb, 20. ožujka 2002., str. 40. – 41.

»Technology is not the enemy. Deification of technology is the enemy.« (Damian Comvay) 

U svojemu djelu »Daguerreotyp«, kritičar umjetnosti i jedan od prvih kritičara fotografije, Jules Janin, 1839. opisuje fotografiju kao tehniku i umjetnost, kao i znanstvene, teoretske i estetske vidike toga novog medijskog otkrića. Janin zorno uspoređuje otkriće fotografije s Izvještajem o stvaranju: »U Bibliji postoji divno mjesto: »I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost.« Sada je moguće reći zvonicima katedrale Notre-Damme: 'Budite slika!', i zvonici slušaju. Kao što su poslušali Daguerrea, koji ih je jednoga lijepog dana u cijelosti odnio sa sobom. Od veličanstvenih temeljnih kamena na kojima počivaju, pa do vitkih i lakih šiljaka kojima se uzdižu prema nebu i koje, osim Daguerrea i sunca, još nitko nije vidio.« Prvim se fotografima pripisivala takva moć nad njihovim objektima koja se može usporediti s onom Stvoriteljevom.

To gotovo magijsko shvaćanje fotografije kao moći rukovanja predmetima, tijekom refleksije o fotografiji nekako je nestalo iz prvotne teorije medija. Patos usporedbe s božanskim stvaranjem opet nam je postao stranim. Epohalno značenje fotografije za povijest umjetnosti i povijest općenito spoznao je Walter Benjamin, koji je pojmom »reproduktivnost« fotografiju doveo do ove točke: U svojemu ogledu »Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reproduktivnosti« naznačio je promjenu slike svijeta putem fotografije – reprodukcijom predmet gubi svoju auru. On je fotografiju protumačio kao metaforu povijesne znanosti. Taj mali isječak iz povijesti novog medija »fotografije« s jedne bi nas strane trebao opomenuti da, s obzirom na novi medij, odmah ne očekujemo izoštrene teološke zaključke. U ušima bi nam trebala odzvanjati kritika bečkoga filozofa Herberta Hrachoveca: »Meštri velikih riječi ('virtualnost', 'cyberspace', 'globalno selo') su 'fahidioti' svoje neograničene mašte.« S druge strane, ona nam pojašnjava kolike bi promjene u našem tumačenju svijeta novi medij mogao potaknuti ili već potiče.

Povijest teorije fotografije k tome, pokazuje kuda razvitak značenja novih medija smjera. Značenje jednog medija ne može se protegnuti na sve medije. Ophođenje s novim medijem ravna se najprije prema prijašnjim medijima, prije nego što se shvati značenje osobitih tehnoloških mogućnosti novoga medija.

BOŽJA SLIKA I VIRTUAL REALITY

Mediji stvaraju osobite religiozne predodžbe, kakve je lako iščitati već iz kršćanskih teologija »Božje riječi«, »ikone«, »Božje slike«, »sakramenta« ili »Svetoga pisma« u raznim i vjerski izdiferenciranim oblicima. Kako su se, od Augustina naovamo, medu kršćanima vodile žustre rasprave, primjerice, o značenju tvarnosti svakoga pojedinog prijenosnika poruke (riječ i glas, sakrament i znak, duh i materija) pokazao je već E. Guttgemanns. Metafore kao »Božja slika«, »Božja riječ« i druge pokazuju kako su naše predodžbe o Bogu uvijek povezane s medijima kojima se služimo. Novi mediji djeluju na našu predodžbu o Bogu te je oblikuju. I nauk o »Božjoj riječi« jest teorija medija, koja nam je doduše veoma razumljiva i stoga što se upravo razvila i uobičajila tijekom duge tradicije židovske proročke i mudrosne književnosti te Ivanova Proslova. Da smo bili toliko kritični prema metafori »Božja riječ« kao što smo bili prema metafori »Božja slika« i da smo, obrnuto, prema metafori »Božja slika« i svim metaforama ljudskoga govora koje se odnose na Boga stajali tako otvoreno kao prema metafori »Božja riječ«, već bismo daleko odmaknuli.

S poljima »Božja slika« i »virtual reality«, koje danas tematski spajamo, suočavamo se s dva suvremena pojma i moramo biti oprezni da ne upadnemo u patos kakvog smo sreli kod Julesa Janina. Uspješnost pojma »Božja slika« u zadnjih je trideset godina izuzetna i puno govori o promijenjenoj predodžbi o Bogu. Suprotno prijašnjim naraštajima koji su htjeli opisati Božje Biće, i padali u zabludu, mi smo se, usporedno slijedeći i riječ i sliku, izvježbali u tome koju ćemo »sliku« o Bogu stvarati. Slike su višeznačne. Mnoge slike o Bogu uzajamno su snošljive. »Božje slike« nam dakle omogućuju da se o Bogu izrazimo pluralistički te da ga pod njima opet zamišljamo Jednim, istodobno čuvajući zapovjedni odstup od njega potpuno Drukčijega. »Božje slike« su naš način govora o transcendenciji. Ono što mi zovemo »Božjim slikama« neposredno ne podrazumijeva »Božje likove«, koji se u Bibliji zabranjuju, sve dok ostajemo svjesni kako su to samo slike, a ne predmeti obožavanja.

Na toj osnovi, pomoću analize pojmova svojstvenih novim digitalnim medijima, nastojimo dotaknuti pitanje o religiozno-filozofskim i teološkim posljedicama tih medija.

ZNAČENJE DIGITALNIH MEDIJA U NJIHOVOM POJMOVLJU

Analizu mreže podataka na slici o Bogu koju ostvaruje putem svojih vlastitih pojmova možemo početi pojmom koji, čini se, na prvi pogled ima nešto zajedničko jedino s ljudskom slikom mreže, no na drugi pogled govori i o Božjoj slici. Pojam Avatar, koji se u govoru Interneta upotrebljava kao izraz za simboličko prikazivanje sudionika u mreži, izvorno potječe iz sanskrta. U hinduizmu on označuje vidljivu pojavnost bogova. Glagol avatâra podrazumijeva silazak boštva, osobito Višnu u Krišninu liku. Ova oznaka za emanaciju boga Višnu, koja se na zemlji stalno mijenja, kumovala je nazivu čovjekova predstavnika u mreži. Susret s ljudima u digitalnim mrežama i virtual reality (VR)-svjetovima događa se uglavnom preko tih virtualnih predstavnika. Avatar je estetski umjetni proizvod koji oponaša ili pak tumači čovjekovo ponašanje u svijetu VR-a. Čovjeku upriličen lik nalazi se, poput igračke, umrežen u mreži sudionika odnosno sudionice i igra na njegove odnosno njezine poteze. U Avataru se susrećemo sa, za digitalnu mrežu karakterističnim, problemom tijela: čovjekova se tjelesnost ne može odraziti u mreži podataka. Čovjekovo tijelo, tjelesnost uopće, obilježeni su nadasve time što tijelo zaprema određeni prostor te može opstojati jedino u toj svojoj protežnosti u prostoru. U digitalnim umjetnim svjetovima nestaje ta protežnost u prostoru; Avatar se može posvuda ukazivati kao nevidljivi nulti vektor ili pak potpuno ispunjuje VR. On može biti zvuk, formula, boja. Oponašanje ljudske tjelesnosti u zamišljajima VR-a (još) je sazdano prema našem tjelesno predustrojenom opažaju: naše osnovne usporedbe gore – dolje, svijetlo – tamno, muško – žensko u VR-ovim su zamišljajima razumljive, jer jedino tako možemo njima ovladati. Zakonitost svojstvena digitalnome mediju ne treba tu tjelesno zamišljenu simboliku komunikacije. Mi ljudi je trebamo. U opažaju daljnjeg razvitka na tom se području može iščitati što prevladava u tom razvitku, ljudska potreba ili zakonitost svojstvena mediju.

Čovjekov predstavnik u mreži istodobno je pokriven pojmom iz indijske mitologije, nadahnutim boštvima koja samo na zemlji poprimaju svoj lik. Iz toga se dade tumačiti kako su skupine koje u VR-u stvaraju pojmovlje ljudskim sudionicima namijenile ulogu bogova. Čini se kako tu sve sliči na samopobožanstvenjenje svakoga pojedinog čovjeka. Još ćemo svakako vidjeti kako se takvom shvaćanju »ekskarniranih« ljudi kao bogova u mreži protive druge zamisli teoretičara medija, koji to svojstvo pripisuju cjelokupnoj digitalnoj mreži.

NOOSFERA: USPJEŠNOST TEOLOŠKOG POJMA TEILHARDA DE CHARDENA

U kozmogenezi Teilharda de Chardina noosfera je onaj stupanj duhovne evolucije u kojemu se čovječanstvo jednodušno razvija i kroči prema točki Omega, kako je on zove. Dakle, prema toj teološki evolucijskoj skici usmjerenoj cilju, svijet – prema Teilhardu de Chardinu – svoj cilj nalazi u Isusu Kristu i u svom jedinstvu s njime. Teologija Teilharda de Chardena kao teološki govor zasad igra neznatnu ulogu. Utoliko je zanimljivije što pojam Teilharda de Chardina zaobilaznim putovima od književno obrazovanih kritičara medija nije dospio samo u ezoteriku nego i na pozornicu mreže. To događanje može se označiti pojmom »noosfera«, koji u svom angliziranom obliku »noosphere« igra osobitu ulogu u mreži.

Teoretičar medija Marshall McLuhan preuzeo je teološki koncept Teilharda de Chardina razodjenuvši s njega teologiju. Sam McLuhan govori o »kozmičkoj membrani koja je električnim širenjem naših različitih osjetila obavila kuglu zemaljsku. Izlaganje naših osjetila stvorilo je to što Teilhard de Chardin naziva 'noosferom': tehnički um svijeta«. Polazeći od tog McLuhanova prijenosa, čini se kako je taj pojam, lišen svog teološkog podrijetla, usvojen na digitalnoj sceni. »Noosfera« je tako postala središnjim pojmom ezoterike i digitalne mreže. Vraćanje njezina teološkog značenja bit će ubuduće zahvalna zadaća koja za svoju provedbu pretpostavlja nadasve temeljitu prouku teologije Teilharda de Chardina.

Sjetimo se poziva filozofa Hrachoveca da ostanemo na tlu tehničkih mogućnosti i pitajmo se, po pojedinim odjeljcima, dopuštaju li uopće tehničke mogućnosti digitalne mreže slutnju o ikakvoj raspravi o Božjim slikama.

VIRTUAL REALITY

Virtual reality, nakon prvog stupnja – reprodukcije odnosno reproduktivnosti – te drugog stupnja – simulacije realnosti – što trenutačno predstavlja posljednji korak, čini se, pomoću digitalne tehnike gradi vlastiti svijet: tehnološki nadrealizam.

Valja najprije pojasniti što svi podrazumijevamo pod pojmom »virtual reality«. Imamo li uski tehnički pojam o VR-u i mislimo li pritom na 3D-iluziju s povezivanjem na ljudsko ponašanje ili pak taj izraz upotrebljavamo filozofsko-estetski za osamostaljenje digitalno umreženog svijeta podataka?

Dođimo do ideje virtualnoga, do tehnofilozofskog zahtjeva koji se krije iza te svekolike promjene stvarnosti. Ideja virtualnoga nalik je jednom od korjenitih ostvarenja svijeta, odjelotvorenje svih radnji i događaja putem informacije, uozbiljenje svih podataka – jednostavno rečeno: unaprijed uzeto rješenje jednadžbe, svijet. (Jean Baudrillard)

Počesto iz jednoznačne uporabe još neprovjerenog pojma nastaju nesporazumi odnosno pretumačenja. U napetosti između tehničke uporabe pojma »virtual reality« i filozofskih vizija koje slijede taj pojam leži izvor površnog teoretirizanja i davanja pretjeranog značaja mogućnosti digitalne tehnike. Priđimo najprije pojmu »virtual reality« (VR) s njegove tehničke strane. Kako VR trenutačno izgleda, što razvijamo na CAVE-u, zamišljenoj špilji virtualne stvarnosti, i koliko su do sada digitalne mreže sposobne proizvesti VR i ljude umrežiti u okružje VR-a. 

CAVE: CAVE AUTOMATIC VIRTUAL ENVIRONMENT I FILOZOF PLATON

U Cave-u je riječ o jednom prostoru za projekciju trodimenzionalnog svijeta iluzije. CAVE je skraćenica za »cave automatic virtual environment«. Ideja o Cave-u potječe od profesora umjetnosti Daniela Sandina i računalskih znanstvenika Toma DeFantija i Caroline Cruz-Neira s čikaškog University of Illinois. Svoj prototip naprave za vizualizaciju umjetnosti i znanosti za više ljudi u jednom prostoru dovršili su 1992. Naziv Cave svjesno je izabran kao podsjetnik na mjesto u Platonovoj »Državi« koje obrađuje neprestanu mijenu opažaja, spoznaje, stvarnosti i umišljaja. Cave je dakle Platonov pojam koji se ovdje upotrebljava za tehničku napravu, budući da istodobno uspijeva oblikovati opažaj i spoznaju. Stoji li to da čovjek svoju spoznaju oblikuje istom pošto je već stvorio primjetljivo?

Od rujna 1996. jedan Cave otvoren je za javnost u ARS ELECTRONICA CENTERU u Linzu. Zaštićeni infracrvenim naočalama, posjetitelji se nalaze u jednom kockastom prostoru koji je izvana, prema posjetiteljima, osvijetljen projektorima sa sviju strana, te i odozdo i odozgo, tako da im se čini kao da su premješteni u neki višedimenzionalan umjetan prostor. Naočale služe za to da svaka od izmjeničnih stereoskopskih slika dopre odvojeno u jedno pa u drugo oko, te tako upotpunjuju 3D-efekt. Nakon starta usred svemira, prolazeći pokraj Jupitera i kroz Sunce, nalazimo se opet u jednom nadrealističnom svijetu u čijemu svemiru poput oblaka lebde glave i lijevci. Ta tehnika je efektna i omogućuje ostvarenje mašte i snova, utopijskih svjetova izvan dosad moguće zamisli, ali na kraju ostavlja osjećaj drogiranosti. Tehnike VR-a još nisu uspjele stvoriti napravu koja bi simulirala čovjeka sa svih njegovih pet osjetila te stoga podliježu zakonima psihologije opažanja.

Naprava za osjete pred čovjeka ujedno stavlja i ograničenost sposobnosti prihvaćanja. Na razini svakodnevice ta se granica pokazuje u čovjekovoj nesposobnosti da ovlada mnoštvom podataka koji ga obasiplju sa sviju strana. Umnažanje kanala ne vodi do pojačanja čovjekove sposobnosti opažanja. Tehničari se oslanjaju isključivo na Aristotela kad razmišljaju o tome kako pomoću strojeva simulirati čovjekove osjete. Aristotelova konvergencija pet osjetila u »koine aisthesis«, jedinstvu osjetila, stoji iza namisli o multimedijalnom (= multisenzoralnom) stvaranju čovjek-stroj-interakcije i toga kako da se u jednom od sljedećih koraka načini stroj s »osjetilnim« senzorima. Tu namisao je u svojemu »interplay of senses« McLuhan polemički suprotstavio izolaciji pojedinih osjeta u Guttenbergovoj galaksiji, u kojoj ili oči gledaju ili uši slušaju, selektivnim djelatnostima – koje vrlo cijenimo kao rezultate koncentracije.

VIRTUAL REAI.ITY / SUVREMENI- DIGITALNE MREŽE

Troškovi ulaganja u jedan Cave, kockasti prostor s odgovarajućom postavom računala i projektora, u Linzu iznose oko milijun eura. Virtual reality malih ljudi na Internetu izgleda dakako potpuno drukčije. Preko Interneta se mogu prenositi podaci u kojima trodimenzionalni likovi nisu kodirani u potpunosti, a računalo ih prenosi od mjesta do dvodimenzionalnog prikazivanja na uobičajenom zaslonu. Jezik virtual reality modelling language (VRLM) sastoji se od čistog teksta i brojki, uglavnom od koordinata rubnih točaka, ustroja površina, izvora svjetla i tako dalje. Kada se to usporedi s doživljajem jednoga Cavea, dojam je još dvodimenzionalan, usporediv s gledanjem TV-a, s tom razlikom što trodimenzionalne predmete korisnik može okretati i postavljati u položaj kakav želi. To su dva različita medija. U jedan se ulazi, dok se u drugom samo promatra površinu. Nova tehnika VR-a još napreduje i širi se svakom novom generacijom računala s više računalskih mogućnosti i boljim grafičkim karticama. Središta tih iskustava brzo se množe. Nitko od nas si ne može priuštiti sedamdesetmilimetarski filmski projektor, kakav imaju velika kina - a ipak je kino iz temelja izmijenilo naš opažaj. »Estetski gledatelji svoje zajedničko fantaziranje provode u asocijaciji i sjećanju usred mračne kinodvorane« – kaže, s jedva prešutnim nagovještajem, Norbert Bolz u svojoj teoriji novih medija. To asocijativno fantaziranje obilježava i svijet VR-a. Cave je digitalno veliko kino budućnosti. Ta nova tehnologija – kako smo vidjeli – doći će upravo svojim nazivljem u svezu sa starim problemom prepoznavanja. Mimo takvih analogija i metafora jedva je moguće opisati razvitak koji prati nove digitalne medije ... blago riječi valja drukčije rasporediti, a provjerene oblike dokazivanja priviknuti na novo stanje. Problem su granice sličnosti – u iskustvima s tehnikom valja ih istom razlučiti i iznaći im pojmove na području teorije medija.

DIGITALNI MEDIJI KAO ČOVJEKOV DIGITUS

I u svakodnevici prošireno shvaćanje teorije medija digitalne medije tumači kao čovjekov alat. Digitalni mediji pridonose produžetku i jačanju tjelesnih sposobnosti. Digital je poput vrška čovjekova prsta: »Ipak je još uvijek čovjek taj koji će kao subjekt koji upravlja svojom rukom (ili samo vršcima prstiju = digitalnost) doživjeti svijet života koji ga okružuje i tako u strogo antropološkom smislu krojiti tehniku i automaciju.« Tu misao Georg Christoph Tholen nalazi kod Vilema Flussera.

MCLUHAN: NEUROFIZIOLOŠKA PARADIGMA TEORIJE MEDIJA

Tomu proturječi uviđanje kako mediji slušaju upute homo fabera. »Medij je poruka«, on dakle u svim sadržajima prenosi uglavnom ono što ga čini medijem, što se podrazumijeva kao informacija. Herbert Marshall McLuhan, najpoznatiji teoretičar medija, medije shvaća kao »extension of man«, čovjekovo proširenje. Taj McLuhanov pojam nadahnuo je čitav niz u teoriji medija. »Elektronskim medijima zovemo ono podsvjesno tehnološko proširenje našeg središnjeg živčanog sustava, koje postoji od sredine 19. stoljeća«, tumači Norbert Bolz, koji svoju osnovnu »teoriju novih medija« gradi na tri stupa: Nietzscheu, Benjaminu i Marshallu McLuhanu. McLuhanovo shvaćanje medija ravna se prema pojavi spajanja medijskog sustava i središnjeg živčanog sustava, sažeto u poznatoj rečenici: »the medium is the message«.

Ova »neurofiziološka paradigma« teorije medija djelovanje svojstveno tjelesnim osjetima više ne drži nužnim. Kad McLuhan telefonske vodove označava živčevljem prirode, a živčani sustav tumači metaforom za mrežu podataka, prekoračuje se granica koja je do sada postojala između pojedinih osjetilnih organa. Posljednji korak Marshalla McLuhana ide od lišavanja središnjeg živčanog sustava do lišavanja svijesti: »extension of consciusness«.

Predodžba o lišavanju svijesti u digitalnim medijima kod pojedinih teoretičara dovodi do napuštanja čovjekove tjelesnosti, odnosno do »ekskarnacije« duha. Ljudski duh napokon bi se pomoću digitalne tehnike oslobodio tijela koje ga ograničuje, s tog teško popravljivog sustava koje pokreće tijelo prešao bi na elektroničke komponente i – kao najveću od svih nada – postigao besmrtnost. Elektronske mreže očito imaju gnostičko nagnuće. Stvarnost čovjeka kao tjelesnog bića uvijek se iznova opisuje kao manjak i evolutivni međustupanj. »Kad pomoću nanotehnologije razvijemo nadomjestak za tijelo i mozak, živjet ćemo dulje, posjedovati veću mudrost i radovati se neslućenim sposobnostima«, tvrdi Marvin Minski. Spajanje biotehnologije (karta genoma = informacijski temelji života), nanotehnologije (najsitniji ugradbeni dijelovi i implantati) i informacijske tehnologije (AI = artificial intelligence, UI = umjetne inteligencije) silan je izazov i za teologiju.

Vizije o jednom »transhumanom« duhu oslobođenom osobnoga Hans Moravec razvija tako daleko da bi čovjeka zamijenili strojevi podložni evoluciji. Marvin Minski tu zamisao razvija do vrhunca kad iz toga izvodi etički imperativ kako se pojedinac mora ugraditi u razvitak digitalnog organizma; tradicionalni etički sustavi suviše su usmjereni na pojedinca, što više ne će biti sprovedivo kad strojevi ovladaju čovjekovim duhom. Peter Weibel je s pravom prije mnogo godina kritizirao takav razvitak: dok su sociolozi slijedom Hobbesovog Leviathana svojstva tijela prenosili na društvo, dotle »se danas svojstva društva prenašaju na tijelo«. Knjiga Marvina Minskog, pod naslovom Society of Minds (sic!), žalosnim primjerom pokazuje nam kako ta metaforika socijalnog tijela još uvijek djeluje«.

MEDIJSKO »KOLEKTIVNO TIJELO« KAO NADOMJESTAK ZA BOGA

Norbert Bolz u digitalnim ustrojima ne vidi samo nadomjestak za čovjeka nego i za božansko: »Mediji nude zamjenske oblike sveukupnoga znanja i – svega postojećega. Na mjesto religiozne komunikacije danas nastupa komunikacija kao religija. Potpunu umreženost, upletanje u elektronsku mrežu, nedužan će pogled prepoznati kao profanu inačicu religije – što to spajanje upravo i znači. Umreženošću do integralnog medijskog sjedinjenja dospjeli smo do stalnog zaposjednuća transcendencije. Boštvo je danas mreža. A religija djeluje kao beskrajna traka.«

Digitalnim mrežama ovdje se suviše toga pripisuje. Slično slušamo i kod Paula Virgilija: »Kršćanin sam, i kad već govorimo o metafizici, a ne o religiji, moram ipak reći kako se cyberspace ponaša kao Bog, te da ima nešto s idejom o Bogu koji je sve, koji sve vidi i čuje.«

KABALISTIČKI OSNOVNI USTROJ UMREŽENOG MIŠLJENJA

Digitalni mediji posjeduju jednu osobinu koja proistječe iz dosadašnjih medija. Razvidno je kako se kodiranje trodimenzionalnog svijeta (npr. u jeziku VRML-a, kao i u zamršenijim kodiranjima) zapravo sastoji od teksta i brojki, odnosno od binarnoga koda. Preko »teksta« računalo konstruira jedan svijet koji se u našoj glavi uobličuje pomoću tehničkih naprava. Moguće je dakle govoriti o »tekstualiziranju svijeta«, kakav nam je do sada poznat primarno iz književnosti. O njegovu značenju možemo također ponajprije doznati iz književnosti. U romanu Umberta Eca »Foucaultovo klatno« glavni lik Belbo piše knjigu koja pomoću apokrifa i bilješki te spiritističkih redova, kabalista i sotonista uprizoruje fiktivni svjetski prevrat. Taj svjetski prevrat konačno dolazi glave i samome njegovu začetniku Belbu, da bi u glavama njegovih pristaša on i nadalje nastavio živjeti kao prirodna stvarnost. Belbov pomoćnik sada je, znakovito, Abulafia, njegovo računalo u kojemu taj književni svijet dobiva svoj oblik. Abulafia je važan lik iz proročanske Kabbale. Kombinacijama hebrejskog alefbeta on udara u Božje ime. Jens Schreiber: »godine 1914. Norvežanin A. Thue Abulafijinu kombinatoriku slova upotrijebio je u Problemima primjena u redoslijedu brojeva prema zadanim pravilima. Ecov roman možemo čitati kao alegoriju tamne strane umreženog mišljenja i virtualne stvarnosti, kao jednu vrst destruktivne Kabbale. U Ecovu romanu likovi svojim tekstovima i diskurzivnim djelovanjem, uzajamno veoma prožetima, pokazuju kako nastaje stvarnost koja se sama zapliće i oblikuje. Glavni lik Belbo pada kao žrtva događaja koje je sam pokrenuo. No njegova smrt sada nije konac igre i showdown fikcije. Stvarnost fikcije svoga začetnika ostavlja postrance dobivajući istom sada vlastiti život. Računalo kao pomagalo likovima, kao tekstualno pamćenje i stroj za umrežavanje, pojačava mehanizme umreženosti i asocijacije svijeta prikazanog u književnosti. Naziv »Abulafia« dobro ističe tu ulogu računala. Kad se spominje taj fenomen »kabalističkog osnovnog ustroja umreženog mišljenja«, onda to biva na način kako židovska Kabbala, mistika znakova, postupa s hebrejskim alefbetom i Torom, s tom razlikom što židovska Kabbala ostaje stalno upravljena prema Bogu i Božje ime stavlja u središte mistike.

»OTIMAČINA BOŽANSKIH SVOJSTAVA«

Božje slike mnogih teoretičara medija slažu se u tome kako se digitalnim medijima pripisuju pojedina svojstva klasičnog pojma o Bogu, osobito sveznanje i sveprisutnost. Eugen Biser je u članku pod naslovom »Čovjek u vijeku medija« to događanje shvatio kao središnji izazov teologiji. Već je Friedrich Nietzsche naznačio izazov čovjekova htijenja da zadobije svojstva koja se pripisuju božanskom nadsvijetu. Prema Biseru to se htijenje odražava u zahtjevu digitalnih medija: nastupila je otimačina božanskih svojstava. Misao kako se sveznanje kao jedno od božanskih svojstava događa u mreži podataka jest korijen divinizacije mreže. Nitko upućen u digitalnu mrežu ne će jednostavno potvrditi kako se mreža slavi, odnosno časti, kao sveznajuća. Gledom na skoro povezivanje televizije i telekomunikacije, masovnih medija, izdavalaštva i individualne komunikacije u jednu unimedijalnu kulturu, u jedan jedini golemi multimedijalni savez, ipak nije moguće zanijekati divovski značaj digitalne mreže. Pitanje je kako se misaono povezuje to divovsko s božanskim. Ovdje su i teolozi naučili premišljati kad su – potaknuti Biblijom – otkrili nedodirljivost Boga. Bog nije ekstrapolacija onoga što ljudi drže važnim (moć, znanje, prisutnost ...) u divovsko: svemoć, sveznanje, sveprisutnost... Gdje se takva svojstva pripisuju stvarima, tamo je njihovo značenje kao »prisvajanje božanskoga« zapravo divinizacija koju teolozi – apologetski – i nadalje moraju takvom nazivati.

 »Otimačinu božanskih svojstava« putem elektronskih medija možemo iščitati upravo iz metafora i filozofsko-teoloških pojmova koji su se proširili teorijom medija i na koju smo na početku ukazali:

- cave, špilja, sa zadatkom da se pomoću novog shvaćanja stvori nova stvarnost;

- Avatar, silazak božanstva u svijet, kao naziv za digitalno zastupanje i »ekskarnaciju« čovjeka;

- noosfera, kao naziv za umreženo područje duha, koje se obuklo u teološku komponentu posuđenu od Teilharda de Chardina, odnosno koje se vinulo do božanskog.

 U načinu govora mrežne zajednice možemo dakle uglavnom navesti dva smjera u odnosu na Božje slike. U prvom slučaju još je prostodušno shvaćanje mreža podataka kao umreženja ljudi, jedinih bogova koji su još preostali, koji se umrežuju u božanski panteon Avatara. To bih opisao kao »politeizam digitalnih medija«. Drugi slučaj je shvaćanje kako mreže podataka same preuzimaju božanska svojstva sveznanja i sveprisutnosti, povezano s pretjerano isticanom teorijom evolucije, što bi se moglo nazvati »panteizmom digitalnih medija«, u kojemu evolucija sadrži božanska svojstva, čime naposljetku jedan po ljudskoj mjeri umreženi superorganizam igra ulogu boštva.

INKARNACIJA U ODNOSU NA EKSKARNACIJU (KRŠĆANSKA VJERA U ODNOSU NA GNOSTIČKO OSLOBOĐENJE OD TIJELA)

Odavde nije daleko do zamisli koju poznaje svaki čitatelj science-fictiona: Jedinstvena ljudska osobnost nakon što napusti svoje tijelo pretvori se u »ono«, u novu umreženu osobnost. Marvin Minski izvlači taj učinak i njime relativizira uloge i prava svake pojedine osobe: »Nijedan od važećih etičkih sustava, religioznih ili čisto humanističkih, ne daje odgovor na izazove koji nam se već danas postavljaju. Koliko ljudi treba nastanjivati zemlju? Koji bi to ljudi trebali biti?... Osobnost danas nastaje kroz slučajne susrete dviju nasljednih osobina. Jednog dana ona bi se, prema ovome, mogla planski sastaviti po želji i prema odabiru.« To je suvremena tehnozofija s religioznim izazovom. Gnostičko nastojanje prema digitalnoj »ekskarnaciji« dijametralno se suprotstavlja kršćanskom govoru o »inkarnaciji«. Cilj kršćanske vjere nije u tome da se duh oslobodi tijela nego radosno prihvaćanje tjelesnosti koje se temelji na načelnom prihvaćanju stvorenjskoga, kroz čovjekovu stvorenost u tijelu i postanak Boga čovjekom (inkarnacija, utjelovljenje) u Isusu iz Nazareta.

Jozef Niewiadomski skrenuo nam je pozornost na pobožanstvenjenje digitalnih medija, što bismo i mi mogli potvrditi. Dosadašnji pokušaji da se s teološke strane dođe na kraj s Božjim slikama digitalnih medija uglavnom su apologetske naravi. I mi smo ovdje slijedili taj pravac i pokušali smo riješiti zadaću koju je H. Böhme vidio u tome »da se otkriju religiozni temelji tehničkih revolucija te da se prouči teološki govor novih proroka i velikih svećenika«. Neka nam bude dopušteno da napokon okrenemo koplje te da jedan pojam digitalne tehnike teološki upotrijebimo, kako bi naznačili značenje pitanja Boga u teoriji medija.

BOG KAO » TROJANSKI KONJ« TEORIJE MEDIJA

Suprotno na početku spomenutoga primjera Janina Julesa o značenju fotografije, koje je obilježilo jedno razdoblje, sada se još samo površno susrećemo s pokušajem da se pomoću spoznajne kategorije »novo stvaranje« iz apokaliptike uđe u nove digitalne medije, u koje se još nije potpuno ušlo, te da ih se preustroji. U osnovi toga je opažanje kako bi virtualni svjetovi u caveu i računalnim mrežama sa svojim asocijativnim mehanizmima umreženja mogli biti obilježeni ponajvećma kategorijama Kabbale, a ne kao svrsishodno stvaralačko djelovanje. Umreženi virtualni svjetovi – sada se koristimo daljnjim pojmom virtual reality – ipak su drukčiji od židovske Kabbale; nisu djelo jednog jedinog Stvoritelja, nego su nakupina znakovlja koje u jednom stalnom tijeku izmjeničnog djelovanja rađaju uvijek novim spajanjem, čime se dakako otimlju nadzoru proizvođača tih ustroja, koji više nisu u mogućnosti proniknuti u sveukupnost umreženja. Svijet digitalnih medija je, kao i svijet Kabbale, isto tako proizvod koji nastaje permutacijom i interpretacijom teksta – podaci se pretvaraju u svijet. Umreženje pojedinih podataka ne događa se prema suvisloj isprepletenosti, nego preko asocijacije i neprestanog širenja umreženosti.

Čini se opravdanim teološki proslijediti i zahvatiti u religioznu metaforiku govora medija i iznova vidjeti kako se njegove granice šire: to što mnogi teoretičari medija tehnici prekomjerno pripisuju božansku moć pokazuje kako je težnja za transcendencijom prisutna ondje gdje ona nadilazi sposobnost medija. Sklonost pobožanstvenjenju u kulturi medija može djelovati poput trojanskoga konja pomoću kojega se Bog upravo ušuljao u govor teorije medija. Sveopća umreženost digitalne Kabbale upravo u svojoj zamršenosti pokazuje kako je biblijski govor o osobnome Bogu i novom stvaranju, koje čovjek ne može proizvesti, i nadalje smislen:

Ne tražite odluke Gospoda Boga našega, jer Bog nije čovjek da biste mu mogli prijetiti niti sin čovječji komu biste mogli naređivati.

Zbog toga, očekujući spas koji može doći od njega, dozivajmo ga u pomoć, i on će poslušati glas naš, bude li mu to drago.

Jer u našim pokoljenjima nije bilo, a nema ni dan­danas u našemu plemenu, obitelji, selu ili gradu onih koji bi štovali boštva načinjena rukama, kao što je bivalo u prijašnja vremena.

S njemačkoga preveo: Drago Bosnar

Svesci, 103-104, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 92. – 99.
Bibel und Liturgie, 73 (2000.) br. 4, str. 203. – 214.