Hrvatsko slovo, Zagreb, 9. prosinca 2011., str. 25.

Miljenko Stojić

BILE SU TO KAPI

Odlažem olovku,
piljim kroz prozor,
zamjećujem kapi.

Htjele bi ući,
spuštaju se na dasku,
drhture na staklu,
kiša se sprema početi,
promijenilo bi se vrijeme.

Ništa ne poduzimam,
samo gledam.

I ptica se neka javi.
U daljini prave kuću,
čujem otkucaje dlijeta.
Rasprostire se ugođaj,
poput čipke na stolu,
čas je prijateljevati.

Tako, bile su to kapi,
jednoga dana u prolazu,
čujem njihov rumor,
a sunce ljubi nebo.

ZIMSKI DAN

Je li ponovno počeo padati snijeg,
polagano, divlje, pa opet polagano,
tek toliko da znamo da zima je,
da koraci škriputaju, a obrazi se žare?
Jer ne volim ga i bježim od njega,
neprestano sanjam sunce i toplinu,
otok dolje na jugu, masline i vino,
prijateljstvo što uporno topli dušu.

Zatvorio sam već kapke na prozorima,
uopće mi se ne gleda vani,
čitam prispjeli književni časopis,
objavili su nešto i moje, neku prosudbu,
ne zanima me mnogo, idem naprijed,
poživi li me dobri dragi Bog,
trebat će još stihova i rečenica stvoriti,
oni će onda nastaviti živjeti dalje,
a ja ću odlaziti u daljinu, sam i zanosan.

Kucnulo je nešto o prozorsko staklo,
možda ptica što dom svoj sad traži,
možda mi se tek pričinilo, tko zna!
Računalo zuji i dosta mi ga je,
da otvorim prozorski kapak, onaj starinski,
barem jedan, i bacim sanjiv pogled?

Zvuk najavi da stigla je poruka na računalo,
gledam ga i ostajem razmišljajući:
kamo naši životi putuju kroz povijest,
gdje su mi prijatelji iz školskih dana?
Kob mi učilišta rasu po svijetu,
a njih odvedoše zaborav i daljine.

POGLED

Širina polja, drvored, obrisi nebodera,
a podne puklo kao lubenica na čelopeku.
Nisam slikar i ne stavljam to na platno,
ja sam tek uporni pisac iz predgrađa.

Ovdje se ne prodaju karte za kazalište,
ali imamo vranu koja mahnito brani mlade,
imamo i mačku koja samo čeka svoj čas.
Putevi znaju biti blatnjavi i bez nekog reda,
ipak nekamo vode, netko im je na kraju.

Prolaze dani kao sjene u predvečerje,
netko u potkrovlju sanja o svojoj kobi,
nova se jutra bude i mirišu putovanja.

JEDNOM U PROLAZU

Mimoilaze se naši kloparajući tramvaji,
gledam te kroz svoj magličasti prozor,
s onu stranu ulice, prema krcatim kafićima.
Ne znam koliko ti je godina, izgleda desetak,
oči imaš širom otvorene, poput reflektora,
život je pred tobom, znaš to i uzbuđena si.
Kad sam ti nekada davno bio vrsnik,
čini mi se da sam i ja tako mislio,
išao sam u niže razrede pučke škole,
oskudijevao tvarnim, bogatio se duhovnim.
Sada se sjećam progaženih staza,
bilo je sve u svemu dobro, da ti ispričam...
Ne, ti si otišla nekuda samosvojno naprijed,
ja, dokoni prolaznik, zapravo sanjar i lutalica,
nastavih zuriti u nova prolazna priviđenja.

OKVIR ZA MIHOLJICE

Proljeća prolaze kao vojnici u stroju,
miholjice, uokvirene, gledaju me sa zida.
Bilo je to tih godina zanosnih, tamo negdje,
istina i danas su one takve, uzmaka nema,
samo stariji smo, s više dobivenih bitaka,
a tako bi bilo lijepo drijemati u prikrajku,
sanjati o velikim stvarima i ćutjeti slobodu.

Mi smo korak svjetlosti u tamu,
mi smo lica sretnih šetača u perivoju,
mi smo lanterna u burovitoj olujnoj noći,
jer znali smo mijesiti svakidašnjicu u toplinu,
ispružiti ruku ne bojeći se poraza,
dodavati stih po stih u čipkastu pjesmu.

Čini mi se da ne znam zboriti mudro,
ali znam gledati miholjice, žute, žute.
Još je, naime, jedno proljeće stiglo,
nastojim biti svoj, na putu u blagost,
jer zime su teške, kao kamen na prsima,
a ja sve manje za rasipanje imam vremena.

Nije ovo ispovijed, ovo je tek okvir za miholjice,
napravljen onako na brzinu, ali iz puna srca.
Objesi li ga slučajno netko na svoj zid,
ne, ništa mu ne ću šapnuti, šutjet ću,
tek ću donijeti malu, trobojnu svijeću,
da gori dan i noć, smireno i polako.

GUTLJAJ TOPLINE

Jurili smo vozilom dolje prema jugu,
sa sprovoda majke dobrog prijatelja,
razmišljah o mnogočemu, nevažno sada,
i odjedanput se sjetih davnih dana.
Išli smo iz Bosne, opet dolje prema jugu,
radosno vrištali nadomak Mostara,
vlak je jurio, i tako godinama.

Prolazi vrijeme neumitno i samo,
putnici smo u njegovim vagonima,
Bože, samo koje klase, i s kim?

Leluja dim iznad krovova kuća,
ovdje je već hladno, dolje nije,
opet se radujem kao nekada u vlaku,
samo sada nema ni oca ni majke,
kažu, svoj sam čovjek, nešto vrijedim.

Meni do svega toga uopće nije,
tek gutljaj mi topline treba,
nakon toga mogu ići širokim putem,
obijati pragove, biti u opasnom društvu,
ništa se ne će dogoditi, tek smiraj,
kao ono kad sunce tamo u pustinji
crveno i silno tone na obzorju.

S JUGA DUNJA

Nastupa jesen,
moru mašem rukom,
prisjećam se dunje,
one dolje s juga.

Netko će mi je pokloniti,
ili ću je ubrati sam,
znam tek da će mirisati,
stavljena pokraj knjiga,
u dometu očiju,
tamo negdje pri srcu.

Neprestano isto,
iz toga crpem snagu,
jer utopliti dane treba,
znati da nismo sami,
tek putnici smo,
ti, ja i oni.

NA RUCI TI PRSTEN BAKIN

Nestaju godine poput ljetne kiše,
tko zna koliko ih još ima,
ne brineš se jer dobro slijediš,
samo ne znaš što s prstenom.
Bakin ti je majka jednom dala,
uz lahor smiješka i blagoslova.
Pred tobom se život sterao,
sve bilo je zanosno i lijepo.

Šalice kave ispijene do pola,
iza njih puno toga stoji,
miješaju se dani, mjeseci i godine,
glina je to koju se isplati mijesiti,
a onda kada kucne čas poći nam je,
tamo kamo su nam već prijatelji.

Razmišljam o svemu gledajući more,
ono se ljeska i šapuće svoju priču,
napinjem uši da ne izgubim koju riječ,
i drago mi je, i sretan sam, i obdaren sam.

Požutjele su slike u mom trošnom albumu,
očito se nabrale puste, uzbudljive godine,
imena neka već sam zaboravio, lica nisam,
jer ugođaj doživljenoga stalno titra u meni,
tjera me čuvati ih i rijetko pregledavati.

Danas su pljunuli na naše generale,
tamo u Haagu, kao na Njega u Jeruzalemu,
nevinost je tekla potocima, rijekama,
smijali su se cinično odlazeći na počinak,
posao je svršen, još samo udariti točku.

Gledam se u vojničkoj odori, našoj, hrvatskoj,
prolaze lica, bojišta, strepnje i nadanja,
nosili smo tih dana prkos u umornim očima,
nismo dali da nas pregaze, u ništavilo odvedu,
pobijedili smo, zadivili svijet, njih razljutili.

Mame nas sada u stare komunističke lance,
preko javnih glasila unatrag vraćaju nam dane,
obećaju brda i doline, u uho zavodnički šapću,
bojovnici zato ponovno dižu svoj glas i stupaju,
zemlja se trese, priključuju se mlađi, odmoreniji.

Listam album, plovim događajima prošlim,
proleti nekad sjenka licem, žigne u prsima,
nije uvijek bilo lako, moglo je možda drukčije,
odmahujem rukom jer povratka na to nema,
novi putovi, novi izazovi, nove pobjede su tu.

                                                     Miljenko Stojić

Vitko, X, 13, Široki Brijeg, kolovoz 2011., str. 124.; hrsvijet.net, 12. kolovoza 2011.

1.

Palestina putuje kroz moje misli,
spušta se popodne Velikog četvrtka,
razmišljam o vremenima i ljudima.
Bio sam tamo nekih davnih godina,
udisao mirise, borio se i živio.
Ne znam tko sam tada zaista bio:
možda Petar, možda Ivan, možda Luka,
Juda zacijelo nisam, bježao sam od toga,
taložilo se vrijeme i moje uspomene.
Tu negdje Isus se jamačno molio,
tisućljetne masline uporno svjedoče,
naprežem se čuti ih, otvoriti srce,
a one se raduju i blagošću me obdaruju.
Tog dana sve kao da je bilo protiv tebe.
Slavno si, Isuse, kročio tri godine,
bez obzira što oni to olako prebrisaše.
Prijatelji se udaljiše, kukavički smušeno,
osta ti tek nebo, put pred tobom.
I Juda ode nakon obavljena posla,
a vlast uzdahnu čilo u velikoj pobjedi.
Na Posljednjoj večeri govorio si o spomenu,
nisu te razumjeli, tvoji budući svećenici.
Čak si im i noge oprao, uzalud biše,
osjetiše se tek velikima i važnima.
Spustila se noć, odveli su te slaveći,
pijetao je mogao pred zoru zakukurikati,
netko se tukao u nerazumno čelo.

2.

Posao se uobičajeno žurno dovršavao,
tamo izvan grada, u zabiti i grozi.
Prikovali su vas nemilosrdno na križ:
tebe, razbojnika i još jednog razbojnika.
Ti si bio u sredini, kao neki vođa,
i ako tebe pobijede jamačno su i njih,
znali su to svi pogleda uperenih.
Spuštam ruku gdje kažu da bio ti je križ,
ne mogu ništa dotaknuti, zabranili su,
ćutim da mi je drag onaj desni razbojnik,
da ponavljam njegove riječi i oslobađam se,
dok u zatiljku bubnja vika puka i poglavara.
Tog dana stvoren je novi svjetski poredak.
Tvoje raspršeno stado počelo se skupljati,
neki su smjelo stajali ispod križa ti,
uvjereni da nisu uzalud s tobom gubili vrijeme.
Zagrmi, vojnici i poglavari razumješe znak,
istina neki tek na trenutak, dok se utišao,
žurili su kući skriti se i sve zaboraviti.
Tvoje tijelo bi predano prijateljima i zemlji,
ona ga uze u krilo i stade njihati, umilno,
snivaj, snivaj dijete, što ti učiniše, moj Stvoritelju,
odjekivala je ta pjesma oblikujući povijest.

3.

Tišina je pala svud oko nas,
Bog nam je u grobu, čemu smijeh?
Ali, znali smo da se nešto ima zbiti,
proljeće je mirisalo cvijećem,
probudio se život i ispunio nam oči,
treba samo otvoriti uplašeno srce,
da bi zagrgoljio izvor i napravio oazu.
Kad budem jednog dana k tebi putovao,
dočekaj me na mostu prijelaza, Isuse,
bit će me sram mojih pogrješaka, ali oprosti,
zaboravimo prašnjavu zemlju i namisli krive.
Znam da si pobijedio smrt i ušao u legendu.
Tog dana odstranio si nam mrene s očiju.
Najbolje da ti jednostavno reknem hvala,
sve drugo je privid lijepih riječi i osjećaja.
Dok budemo slušali hvalospjev uskrsnoj svijeći,
molit ćemo se i da svi naši dođu pred tvoje lice,
zajedno smo nekada hodili i pomagali se,
sada si im ostao samo ti i nitko više.
Djeca će zagledati jaja, luk, kruh i šunku u košari,
svećenik će izgovarati uobičajene molitve,
nastavlja se život ovamo dolje,
a oganj koji ne izgorijeva razbija tminu,
zna se tko je alfa i omega, vođa silni.

4.

Lijepo odijelo, kravata, ulaštene cipele,
Uskrs je, ljudi moji, danas se slavi.
Da, zaboravih, još širok osmijeh k tome,
pa vrijeme može stati i pjesma se početi.
Djeca pozorno motre i neprestano uče,
ćute da ovo će jednoga dana biti njihov svijet.
Crkvena zvona veselo bruje, čuješ li ih,
ljudi idu na misu, svome se Bogu mole,
mir se spustio na zemlju i ona zadovoljno diše.
A nije bilo lako doći do ovih dana,
čujem kako povijest škripi, teče, pada
o mom se i tvom narodu radi, ne zaboravi,
ne reci da ti je svejedno, ne odmahni rukom,
jer se danas ovdje ustvari o tebi radi.
Sjeti se da Bog je zaustavio more.
Tog dana dosanjali smo slobodu.
Zato smjerno stojim pred tobom, o Bože,
želim ti zahvaliti, reći ti da ćemo zajedno ići.
Znam, bit će još puno vjetrova i uzburkanih mora,
ali čemu briga, strah i izgubljenost u očima?
Ruka je tvoja čvrsta i putovi su tvoji široki,
evo gazim uzdignuta čela da me svi vide,
zajedno možemo promijeniti svijet, zgrijati ga,
ja gorostas, ja siromašni mali mrav u travi.

                                             Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 22. travnja 2011., str. 25.; hrsvijet, 22. travnja 2011.

BOSE STOPE

Iz srca kamena iznikle gorde masline,
more se pod njima ljeskalo obasuto zvjezdicama,
Lun lijeno opružen toga ljetnoga popodneva,
a mi smo nosili nadu u očima i prkos u rukama,
isklesani mnogim godinama, mnogim nedaćama.

Pag je svoju povijest dijelio namjernicima,
kušali smo je i mi, trpko je krckala u ustima,
sunce se kupalo na zapadu, crveno i bistro,
otvori širom oči i sve je ovo doista tvoje,
isprane hridi čekaju da na njih nasloniš glavu.

Samo, kamo odlaze naše bose stope ove večeri?

Popodne je dovršeno, ljetna vreva polegla ulicama,
putne torbe u rukama valjaju se uporno gradom.

Negdje tamo, u nekom sretnom magličastom prostoru,
naš je dom, bijel od jednostavnosti, plav od bistrine,
samo tiho, ne remetite mu mir, pustite ga sanjati,
dok sve polako tone u prošlost, u bešćutno vrijeme.

BRODOVI

Prolaze brodovi pučinom,
ja nisam ni u jednom.
Tvoje je srce ipak mirno,
znaš blizina je u njemu.
Rađaju se nova jutra i večeri,
pjesma je stihovima bogatija.
Razvij smjelo svoje zastave,
to smo mi tamo na vidiku.
Čuje se glasovir u tišini,
blizi su, blizi, naši puti.

DAN POSLIJE

Da, bilo je to točno jučer.
Htjedoh napisati pjesmu,
jer godina mi je pedeset,
ali prozaično rečeno:
jednostavno zaboravih.
Sad što je tu je,
pišem dan poslije,
bježi mi »onaj trenutak«,
ali more se i dalje biba,
tamo dolje na dragom jugu,
lađa na njemu plovi,
i opet će sve biti dobro,
more, ja, mi u prolazu.

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. ožujka 2011., 13.15 – 13.45; Humske večeri poezije, Mostar, 4. studenoga 2011.

VAMA JE TO BILO NEŠTO

Valjale se teške jugoslavenske godine,
bijah daleko, ali opet blizu,
pismo putovaše dugo, telefona ne bi,
sam iskušavah životnu sreću,
u zemlji vašoj, njihovoj, tko zna čijoj.

Arapski učih s mislima na Bosnu,
sjećajući se Turaka, janjičara, koca,
samo, što vi imate s njima?
Mi večeras zajedno pjevamo,
sutra ćemo se razići na sve strane,
zar ima smisla išta vam reći na upit:
je li komunizam divan, osloboditeljski?
Znam, vama je to bilo nešto,
ali razumite i mene i moj narod.

Ne znam gdje ste sada,
možda ste zaista postali komunjare,
zaboravljajući moje ozbiljno lice,
možda ste izginuli ispod jeruzalemskih zidina,
kao očevi vam nekada prije na njima,
možda negdje prodajete revoluciju...
Ne znam što je s vama, prijatelji moji,
ja znam da sam preživio, udarcima unatoč,
pišem sada neke tamo pjesme
i ne daj Bože da sam komunjara.

Sanjao sam noćas da se penjem,
polagano, onom stazom prema Sionu,
pa onda prema dvorani Posljednje večere,
odatle gledam i Getsemani i grad u vrevi,
život ide naprijed, nikoga ne čeka,
a beduin prodaje jahanje na devi.

Okrenuh se prema Maslinskoj gori,
pa još malo tamo desno,
crkvica Gospodinova plača
ljeska se u zalasku sunca.

Susret sa šestero hercegbosanskih pjesnika, Mostar, 21. rujna 2010.

ONA JE ŠUMILA

Nosili su ga tog zimskog popodneva,
povorka je bila žalobna i duga,
hodili smo šuteći i razmišljajući,
jer još si mnogo mogao dati.

Molitve su otišle pred Božje lice,
a onda te stadoše spuštati u zemlju.

Ne tako davno branio si dom,
bio si u rovu, na braniku domovine,
pjesma ti ipak ne zamri na usnama.

Prenuh se kad razglasom zašumi glazba.
Prepoznah je, to je ona za moje riječi,
znaš one o rovu, molitvi, domovini.
Spjevah je u neko popodne,
iz odlučnosti, ljubavi i poštovanja.

Šumila je povijest tih trenutaka,
kao lahor kroz grane borova.
Ti ostaješ, mi polako odlazimo,
srest ćemo se opet jednoga dana,
tamo gore u Božjem licu.

KAP

Pao je gusti jesenji sumrak,
niz ulicu se polagano vozim,
ulične svjetiljke razbijaju maglu,
klizi vrijeme, klize misli,
lijevo i desno naziru se kuće,
kolike samo životne ispovijesti.

U središtu sam, iako sâm,
ćutim toplu Božju blizinu,
mnogo mi je toga već dano,
stišćem upravljač, uzdah,
jesam li dostojan povjerenja?

Puče kap s okolnog stabla,
baš po sredini vjetrobrana.

SUSRELI SMO SE

Ti obješen na križ,
ja obješen o život.
Bi to davnih godina.

Gledasmo se nijemo,
dok plakati ne počeh.
Pogledao si me nježno.

I danas to još traje,
ne želim da prestane.
Susretosmo se jako.
 

Hrvatsko slovo, Zagreb, 3. prosinca 2010., str. 25.

USUD

Za obiteljskim stolom,
za školskim stolom,
za radnim stolom,
za kavanskim stolom,
za nekim stolom
obilje riječi leti,
ratovi se vode,
pobjede se slave,
porazi se opravdavaju,
živi se od danas do sutra,
čeka se da bude bolje,
kao ono…, kada ono?

A osamljeno u kutu,
kao siromah pravi,
poneka knjiga stoji,
korica dobro zamašćenih,
nutrine dobro čiste,
vrijeme protječe lijeno,
htjela bi da je drukčije,
ali sada su takvi običaji,
šarenilo se smije,
iz novina, nekih drugih knjiga,
s raznih zaslona,
i ona zato šuti, čeka,
dok mačak u toplini drijema.

Ulijeće dijete i širi ruke,
tata, daj mi onu knjigu,
ne tu, tamo onu iz kuta,
ove su mi dosadne,
možda ona nije takva!

Predvečerje kuca na prozor,
vani je još jedna zima,
vatra veselo pucketa,
riječi lete djetetovom glavom,
netko ga poziva na objed,
ne odaziva se,
obzorjem se rumen prosipa,
kuće se svjetlošću pune.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.

OBLIK RIJEČI

Kada bih negdje gradio kuću,
trudio bih se da to bude uz more,
tamo su najljepši zalazi sunca,
najdulje šetnje i najmirisniji okoliš.
Po danu bih pecao ribu iz čamca,
a po noći pisao za nekoga pjesme.

Kada bih negdje gradio kuću,
u vrtu bih odmah zasadio maslinu,
bila bi znamen prošlih vremena,
svjedočila onima što hrpimice dolaze,
učila ih da život ide polagano,
važno je samo slijediti mu tok,
sve je ostalo prolaznost i prah.

Kada bih negdje gradio kuću,
obavezno bih zasadio dunju,
najsličniju onoj iz mojih snova.
Mirisala bi mi u mrzlim danima,
pričala tople priče i smijala se,
bila bi to vremena za spomenar,
vremena poput zanimljiva mozaika.

Ali ja nigdje ne gradim kuću,
tek ispisujem stihove i sanjarim,
dnevni me događaji bude i ja odlazim,
ostaje riječ u obliku hrskavog kruha,
oni koji su gladni mogu birati,
ja sam svoje konačno učinio,
ja sam svoju toplu kuću sagradio.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45

VINO NA STOLU

Kasno neko popodne,
a na stolu kupica vina,
dok sunčeva zraka prostor para.

Kucnuo je čas, zaplovimo u daljine,
negdje tamo duboko u dno srca.
Ova velebna građevina,
ova povijest što se iz nje puši,
sve smo to mi, ustrajni i bezvremeni,
odjekuje prostorom i odlazi u visine.

Vino treba piti,
koje mudri Bog svojom krvlju učini,
vino treba piti,
koje mudar čovjek prijateljstvom čini.

Nastaju novi svjetovi, nove riječi,
nas jednoga dana biti ne će,
ali ostat će snaga iscijeđena iz naših žila,
ostat će križevi na našim brežuljcima,
jer vino smo znali piti,
dok su se magle lijeno vukle,
nestajale u nastupajućoj svjetlosti.

Na obzorju se javljao novi dan,
blag, odlučan, obećavajući,
kaplje krvi, kaplje prijateljstva
kapale su u vječnost.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45

ONI SU OTIŠLI

Potpuno nevažno koje je godišnje doba bilo,
otišli su jedno za drugim, samouvjereno,
bat njihovih koraka odzvanjao je još dugo,
budio u noći, smrkavao u podne.
Je li ih bilo troje, i to je nevažno,
možda se nekada netko vrati, možda,
nada je to skrivena iza sedam gora.
Roditelji su se osjećali teško i mučno,
zar njima njihova zastava nije zaista njihova,
učinili su sve da to shvate, u srce polože.
Otišli su kao goluždravi ptići iz gnijezda,
ne prepoznajući da prema krivom jatu lete,
nikada ih ne će priznati svojima, čistokrvnima.
Prokleto je biti tuđinac kada to ne ćeš,
ne znaju sada oni to, ali znat će, jednoga dana.

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45

JEDNOSTAVNO POLITIČKA

Pričaš mi nešto o Domovinskom ratu,
natucaš o ustašama, NDH i domobranima,
teške su to teme za popodnevnu kavu,
traže se prilagodljivci, oni za novo doba,
s obrisima vizionarstva u očima.

Zato, hajdemo o bezgrješnim partizanima,
moj bi otac rekao prokletim šumljacima,
antifašizmu, saveznicima i tim glupostima,
hajdemo o rock and rollu, godini 1968.
Demokracija je ljudi, što se durite,
zaplešimo, stiglo je nama sunce s istoka,
što zna djed i njegova carevina,
nova su vremena, nove namisli, nove...

Nisu se vratili s križnih puteva, pa što,
ostavili su kosti u tamnici, nebitno je,
oduzimali su im posao i kruh, bez veze,
tjerali su ih u inozemstvo, lijepo putovanje.
Ma, čemu ovo dosadno nabrajanje,
upravo su još jedne popodnevne vijesti,
ponovno objašnjavaju kamo, kako, kuda.
Čekaj, samo da otvorim ove svoje uši,
pretvrdo su zatvorene, ne ide, što ja mogu?

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 15. veljače 2010., 13.15 – 13.45; Humske večeri poezije, Mostar, 4. studenoga 2011.

DOLAZAK TIH, PRIČA DUGA

Dolazak tih, priča duga, prijatelju moj.
Tako to obično biva kada se usudiš,
kad izazovom svakidašnjicu obojiš.
Kroz pukotinu na škripavim vratima
gledaju te zadivljeno musava djeca,
prolaziš potpuno svjestan gdje si,
roditelji zabrinuto šapću i usput ruže.
Tko zna čemu sliči ovaj scenarij,
možda nekim filmovima iz djetinjstva,
pročitanim pričama, ma, nije važno,
ali isto se zbiva, možda još i oporije.
Sam treba doći i sam treba proći,
ugodno nije, sva težina svijeta te pritišće,
pobijediš li mnogi će se pridružiti,
počet će kolati priča, od uha do uha,
čas kao divljenje, čas kao ogovaranje.
A ti, gdje ćeš biti ti u tome času?
Hoćeš li biti u izričaju s početka pjesme?
Znaš kako ćeš to lagano saznati:
prisjeti se samo svojih suputnika.
Jesu li se nadali kao i ti, jesu li patili,
jeste li jedni drugima leđa čuvali?
Prenu me mlado Ciganče pred nosom:
»Daj kunu, ako imaš, što si se smrknuo«?

Eh, da, dolazak tih, priča duga,
kako je to veselo, tko to može?

Ćuh novih putovanja nosnice draži.

                                                            Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. prosinca 2009., str. 25.

Planina je gledala užasnuta odozgor,
ne znam je li bila noć ili dan,
nemilosrdno se posao dovršavao,
skončali ste na Sudišću, poput lopova,
trebala vas je prekriti crna zemlja,
gusti, ljepljivi, povijesni mrak.

Ali, dogodilo se potpuno drukčije.
Izronili ste na svjetlost dana,
nošeni sjećanjem, molitvama žarkim.
Odgonetali smo tko ste, kako završiste,
primili vas nježno u svoj naručaj,
ponovno predali majci našoj zemlji.

Vaše pogubljivače ogrnu sram.
Sudišće im bljesnu pred očima,
stadoše pred presvijetlo Božje lice,
svoje zakloniše skutima haljina,
vi se okolo poredaste kao porota.
Znam da ste im milosrdni bili,
kušamo i mi postupati tako,
nije lako, teško zaboravljamo,
jer to se više ponoviti ne smije.
Neljudski je na nekoga podići ruku,
naročito kad je nevin, kao što ste vi bili,
ljudski je samo paziti na svoje stope,
da ne bi zgazile ni mrava, ako je moguće.

                                                              Miljenko Stojić

Stopama pobijenih, II, 1 (2), Humac, 2009., str. 43.

Stigao je uobičajeno, bez snijega, ali prohladan,
kliknuli su: Badnji je dan, uočnica Isusovog rođenja.
Kolači su se pekli, obavljane zadnje kupovine,
djeca se naoružavala pirotehničkim sredstvima i pucala,
javna glasila odrađivala su još jedan katolički blagdan,
mirisalo je oštro na prolaznost, užurbanost, nedorečenost.

Tog dana ponovno sam čitao, uz ostalo, Amihaja,
govorio je o vojnicima koji idu u osloboditeljski rat,
znate, tamo gdje se Isus rodio, u pustinji ljutoj,
bili su odlučni, ali s mišlju mira u srcima
(tako on kaže, druge još nisam imao prilike čitati).
Sudjelovao je u tom ratu, pobijedio, ponosno stiskao zastavu,
uračunavaju mu to u dobro još i danas, slave ga...
Bilo kako bilo, sjećam se hrvatskog bojovnika iz drugog rata,
danas je gladan, ruše mu dostojanstvo, smiju mu se u lice.
Natuknuh da je Amihaja i njegove suborce narod pazio,
znam da je na hrvatskog bojovnika narod vrlo...
Pustimo to, Badnji je dan, Isus će se roditi u jaslicama.

Gledam u daljinu, što dalje, što dublje, što pozornije,
kakve li nam se oluje spremaju, kakvi li prostori,
zatvaram oči, vidim Isusa kako sklapa ručice,
kraj uzglavlja mu Hrvat, prašnjav od puta, ali stamen.

                                                               Miljenko Stojić

Marulić, XLII., 6, Zagreb, 2008., str. 982.

S tobom, ruku pod ruku, stajalo je Došašće.
Kada je stiglo, ne znam to, bio sam odsutan,
znam da pokucalo je i na moja vrata,
ali ljudi, ja sam bio odsutan, vjerujte mi,
pustite kraju što sam bio s vama, jeo i pio,
ja sam bio odsutan i nisam mu zamijetio dolazak.

Tako je to u ova vremena, kažu napredna.
Noge su me odavno zaboljele od trčanja, traženja,
opet nisam dočekao Došašće, stiglo je samo.

Ispričavam se svima, pa i samome sebi,
naročito se ispričavam djeci, baš njima,
pitali su kada će stići darovi, kada će biti Božić,
nisam ih razumio, imao sam svoga posla,
ustvari lunjao sam i gubio vrijeme, iako ozbiljna lica.

Neka, ispričao sam se lijepo i otvorit ću srce.
Došašće je mudrost što se ulijeva u mene,
ne će me ostaviti, nikada ne ću biti sam,
zamijetit će to trgovci na tržnicama i vozači tramvaja,
napravit ćemo zato društvo onih što se usude,
ispiti punim plućima radost, opiti se njome.

                                                                           Miljenko Stojić

Marulić, XLII., 6, Zagreb, 2008., str. 982.

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Bilo je dosta i tebi i nama,
godine su svanjivale mrke,
padali smo i različito se ponašali,
ipak smo mi krhka djeca,
trebamo zaštićenost i toplinu.

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Svanulo je novo stoljeće, čak tisućljeće,
gledaj kako nam zemlja cvjeta,
sjeća se sinova otišlih na vojnu,
ponosna je zbog njih i zato se kiti,
zna da se tijelom vratiti ne će,
ali je njihov duh tu,
koraca nijemo poljima.

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Dijete se sprema na prvu pričest,
zastavu stavljaju preko umrlog ratnika,
tvoja je to zemlja, naš dosanjani san.

                                                     Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Čitao sam dnevne novine,
a one mi pričale o pjesniku.
Već na početku rata, ovog našeg,
skrasio se u inozemstvu i zarađivao.
Kad je završio taj isti rat,
vratio se u svoj razrušeni grad,
pustio suzu i prokleo barbare.

I dan danas oči su mu rosne.
Neprestano priča o svome progonstvu,
neki mu svesrdno pomažu u tome.
I bi mi ga žao iz dna duše,
skrivećki, muški, ovlažiše mi se oči,
zbog njegove tuge pregoleme,
a njih nešto mi ne bi žao.

Odnekud izroniše likovi djece
što granata ih pokosi u igri,
zaljubljeni dvojac u šetnji,
kojeg, pak, poljubi snajper,
majka obitelji s vjedrom u ruci,
što ne uspi doći do slavine...

Pustimo to, slike su prošlost,
pjesnik je živ živcat,
samo, meni ga je tako žao.

                                   Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Vama, dragi lordovi, vrli skrbitelji svijeta,
želim dobru večer i dobru probavu.
Dobru večer želim i vama hrvatski generali,
dok trunete po zatvorima i javnim glasilima.

Ne ljutite se na mene, na moju slobodu,
ja sam ubogi hrvatski pjesnik i sanjar,
slijedim svoju zvijezdu, otkucaje njezina srca,
reče mi da vam se obratim, da vas pozdravim.

Čujete li bilo jednog napaćenog naroda,
njegov prkos, njegovu ustrajnost, njegov krik?
Ah, da, znam, nije vam lako, mili lordovi,
susreli ste se s tim narodom još na Bleiburgu,
dokle će cmizdriti za demokracijom i pravima?
Vi, generali, zbog čega ste ga žilavo branili,
zar niste mogli uživati u svojoj moći i znanju,
što ćemo s vama, kako da vas nazovemo?

Dobra večer uzvišeni prosvijetljeni lordovi,
dobra večer generali što hajete za dom i Boga,
dobra večer srebroljupci, dobra večer dobri ljudi.

                                                                          Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Opsovali su mi te kasne večeri majku,
nazvali me zadrtim nacionalistom,
zaprijetili mi ljudskim pravima i demokracijom.

Harisu ništa nije bilo jasno, kao ni Đorđu,
ispričao sam im sve u tančine, smijali su se,
kava je bila odlična, a za glazbu nismo marili.

Napali su me multi-kulti djelatnici,
a ja se sjetih bratstva i jedinstva, druga Tita,
bolje se to nekad radilo, moji drugovi i drugarice.

Padala je još jedna noć u Bosni i Hercegovini,
državi što je pretvoriše u krčmu, rekoše balkansku,
a mi samo žudimo za mirom, svatko u svome narodu.

                                                                                 Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Bojovnici su odlazili na svoj opasni put.
Maglovitog jesenjeg jutra otišao je i on.

Hrabro se tuče, svjedočili su suborci.
Žena i djeca ponosili su se i brinuli.

Ukazao se nenadano na njihovoj televiziji.
U očima mu se vidio posljednji pozdrav.

Protjecalo je vrijeme, neumitno i uporno.
Zastor je pao na opora ratna događanja.

Tvojom i mojom ulicom prolaze žene i djeca.
A proljeće je, a ljeto je, a jesen je, a zima je.

                                                                Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Dugo su zastave u noći vihorile na vjetru,
dugo su oni gazili mrklinu u neprijateljskom zaleđu,
dugo su oni slavili njihovu blistavu pobjedu,
dugo su oni liječili svoje rane i umorne noge,
dugo su oni upisivali svoja imena u pobjedničku knjigu,
dugo su oni tražili svoja radna mjesta i malo razumijevanja,
dugo su oni pisali po svojim javnim glasilima,
dugo su oni govorili o Domovinskom ratu,
dugo je to bilo u zemlji hrvatskoj, zemlji napaćenoj,
dugo se kuhalo, dugo su svanjivala nova, naša vremena.

                                                                                              Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XIV, 710, Zagreb, 28. studenoga 2008., str. 25.

Tvoje sam postojanje zapamtio,
za lik sam još bio tako premlad,
a sve zbog kocki darovanoga šećera,
u prolazu, na tvrdom kamenom putu.
Djelomično se sjećam i tvog pogreba,
onako malen i zbunjen križ sam ti nosio,
u tvrdu su te zemlju šutke stavili,
a šećera toga dana ni sutra bilo nije.

O tebi smo danas iznenada pričali.
Bilonjuša su te zvali, rekoše,
pet ti se sinova nije vratilo s vojne,
ni njihov otac, tvoj muž, oslonac čvrsti,
pozobao ih nemilosrdni drugi svjetski rat,
negdje tamo daleko, iza mrkih brda.
Viđala si ih u svakom muškom djetetu,
možda se nadala, ne znam, šutjela si,
nosila svoj križ i za Domovinu molila.

Danas ti za sve vraćam ovom pjesmom,
uskrsni u njoj poput feniksa iz pepela,
kada se vidimo pričat ćemo o svemu,
dotle snivaj svoj vječni zasluženi san,
a mi ćemo snivati našu slatku slobodu.
 

Miljenko Stojić
 

Vitko, V, 8, Matica hrvatska, Široki Brijeg, srpanj 2006., str. 127.

Svanjivala je kasna proljetna zora,
u ruci se klatile školske knjige,
polje osuto injem u sumaglici,
moje širom rastvorene dječje oči.

»Probudi me«, tiho mi šapnu,
zastah zanesen i odlučih,
stihovi preplaviše glavu,
zaživi moja prva pjesma. 

Jurila je godina 1975.,
a sada se vuče 2003.
Blago je zaspala prva pjesma,
ostao je živući hrvatski pjesnik.

Miljenko Stojić

Humske večeri pjesništva, Mostar, 19. listopada 2004.