Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Did Jozo, Gral Široki – Cvitak – Matica hrvatska, Zagreb – Međugorje – Čitluk, 2013.

Piše: Nada Mihoković-Kumrić

Već nas sam naslov informira da je glavni lik did Jozo, a početak knjige, obraćanjem djeci u obliku pisma pretendira da je njima i namijenjena. Djedovo epistolarno obraćanje djeci djeluje nostalgično i vrlo emotivno, prejaka bi riječ bila patetično, premda će ga mnogi čitatelji doživjeti upravo takvim.

Dakle, did Jozo dugo pamti, ekonomski razlozi odveli su ga u svijet, ali je sve nedaće pregrmio i sa zadovoljstvom se vratio u rodni kraj.

Did Jozo radoznao je, ima osjećaj za današnje vrijeme, važe njegove dobre i loše strane i upravo zbog toga mora današnjoj djeci pripovijedati o svojem vremenu. I kako kaže urednik Krešimir Šego na ovitku knjige: »Ponekad se čudi, ponekad savjetuje, ali uvijek s razumijevanjem i blagom riječju.«

Priznaje da njegovo vrijeme nije bilo »lipše« nego današnje, nego »nekako drukčije«. Između redaka otkriva nam da se uz mnogo više truda, žrtve i odricanja živjelo međuovisnije i povezanije s bližnjima, ali i zadovoljnije. Ispričava se što u pripovijedanju »miša ikavicu i ijekavicu« iako je svjestan da bi pomoću računala kojim se služi za pisanje, mogao sve lako prepraviti jer se ijekavica danas uči i u školi. Ali ikavica, koja se govori kod kuće i koju uče matere po mišljenju dida Joze »obogaćuje cilokupan naš rvacki jezik«. U pravu je! Vrlo je mudro od autora što mu did Jozo pripovijeda mješavinom ikavice i ijekavice. Ta mješavina izričaja doprinosi boljoj karakterizaciji djedova lika, kao i podneblja i vremena o kojem s respektom a na trenutke čak i panegirički pripovijeda.

Život od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u »didinoj Erceg Bosni« opisan je vrlo poetično, i duhovito, više kao mukotrpna životna škola nego kritika i ogorčenost što se zbog dugoročnog preživljavanja i podizanja druge generacije moralo odvajati od obitelji i otići u svijet trbuhom za kruhom.

Toliko poštovanja prema žrtvovanju zbog potomaka može prenositi čitatelju samo autor koji je proživljavao djetinjstvo i mladost u takvom okruženju. Današnja generacija mladih kojoj se did Jozo u svojim zapisima obraća, naročito izvan podneblja koje knjiga opisuje, teško da će tu žrtvu razumjeti bez poticaja odgojitelja, moderatora ili motivatora čitanja. Čini se da did Jozo ima više vremena za razumijevanje i prilagođavanje novom vremenu, nego mlađe generacije za njegovo vrijeme.

Djeci će bez sumnje biti zanimljiv lik djeda koji se služi prijenosnim računalom, notebookom (koje on naziva netbookom), koji surfa internetom, koji skaypa, mobitelizira, koji zna što je driver, matična ploča, bluetoothom, GPS i navigacija.

Did Jozo iz petnih se žila trudi pomiriti nekad i sad, pokazujući puno razumijevanja za novo tehnološko doba i u njega se uklopiti, odnosno prilagoditi se njegovim prednostima. Kad govori o vremenu oskudice i odricanja u mlađim danima nije ogorčen ni osvetoljubiv, ali je kritičan na šaljiv i ironičan način, čak bi starijoj mladeži mogao biti simpatičan. Jer dobna granica čitatelja ove knjige ipak su stariji tinejdžeri i odrasli. Ako je otkriju, odrasli će je sa zanimanjem a i osmijehom čitati.

U romanu su prisutna i politička razmišljanja, bez sumnje kritike koje će mnogo djece bez prethodne informiranosti, odnosno gradiva iz povijesti, teško pratiti i razumjeti, a za pripovijedanje su vrlo bitni. Nije da nisu čuli za povijesno-političke pojmove (Austro-Ugarska, Stara Jugoslavija, Tito, NATO, komunizam) za biblijske pojmove (planina Karmel u Izraelu, Getsemanski vrt), za blagdane (Mala Gospa i Blagovijest) za socio-gospodarske pojmove (gastarbajterstvo i truli kapitalizam), ali bi bilo mudro za svaki slučaj osvježiti sjećanje u fusnoti. Naglasak pripovijedanja Dida Joze upravo je na »vrimenu kad je careva komunizam i kad gospodarstvu nije išlo u skladu s gospodarstvom na Zapadu. Truli Zapad kako su ga zvali komunisti njemu se činio sočan i zdrav i on je na tom trulom Zapadu kopa kanale, radija na željeznici, radija u tiskari, na baušteli i spremno podnosio sve muke da bi ušao u taj novi svit i da bi se u njemu što bolje snašao«.

Zatim, otvoreno spominjanje ubijanja u Drugom svjetskom ratu, i evokacija na »ludo komunističko vrime u kojem se zbog pivanja rvackih pisama moglo završiti u tamnici, ili ga je u najmanju ruku milicija mogla opendrečiti«, mlađi čitatelji, još povijesno nesuočeni s tom temom (osim usmenom predajom), teško će shvatiti njegovu važnost u kontekstu pripovijedanja. Jer i sam did Jozo priznaje da se u njegovu kraju »o tom vrimenu nije otvoreno razgovaralo pred dicom«.

Društveno-politička razmišljanja dida Joze na trenutke podsjećaju na blaži oblik polemičko-satiričkih tekstova o društvenoj stvarnosti u Pismima seoskog župnika koje je Živko Kustić (1930. — 2014.) potpisivao kao don Jure, a koji su u Glasu koncila izlazili od 1964. do 2001. godine. Sjećanja dida Joze na trenutke pak podsjećaju i na evokativnu prozu Ićana Ramljaka (1928. - 2006.) koji, kako kaže dr. sc. Dubravka Težak u pogovoru knjige Kruh svetoga Ante, cijeli život piše jedno djelo o svojem rodnom kraju i nezaboravnom zavičaju svojega djetinjstva, a koji je isti kao i kraj dida Joze. Dodala bih da je Ramljakov izraz još poetičniji, panegiričkiji, gotovo pastoralan.

Did Jozo prema prošlom društvenom uređenju koje ga baš nije mazilo, nije satiričan ni polemičan, nimalo ogorčen, više je šaljiv i ironičan, na trenutke čak bezazlen, i o povijesti informiran stariji čitatelj s poštovanjem će čitati knjigu kao svjedočanstvo jednog vremena koje je, sviđalo nam se ili ne, naša povijest. To se vrijeme ne smije zaboraviti, a upravo je ova knjiga jedan od načina da se zabilježi. Neosporno je da su literarna svjedočanstva mukotrpne prošlosti potrebna za život i odrastanje mladih generacija, samo je pitanje njihove osjetljivosti da se za to vrijeme zainteresiraju.

Potpisujem sve obiteljske i životne vrijednosti koje zagovara i promiče did Jozo, ali možda su ovakav stil i izraz promicanja obiteljske prošlosti i društvenog okruženja za današnju elektroničku generaciju djece manje prihvatljivi. Čak ni neprestano obraćanje djeci pomoću retoričke figure metalepse ne djeluje kao pametovanje, ali se u pripovijedanju dida Joze osjeća paternalistički stav. Iako se did Jozo obraća isključivo djeci, autor se nije odlučio za više dijaloga »dida i dice« u kojem bi vjerojatno do izražaja došlo i zanimljivo (možda za dida Jozu u prvi tren i začuđujuće) razmišljanje njegovih potomaka treće generacije o njegovu vremenu ili o njihovim htijenjima i željama. Izdvaja se jedna jedina nenametljivo poučna i vrlo uspjela dijaloška, odnosno mimezična epizoda, dida Joze i unuka, dijalog o kupnji mobitela (str. 39). Šteta što razgovora dida i unuka u knjizi nema više. U stilu i načinu pripovijedanja osjeća se da komunikacija roditelj — dijete u vrijeme didova sazrijevanja nije baš bila rječita, nego se oko ognjišta sa zanimanjem i bez pobune slušala riječ starijih. »Roditelji su vižbali dicu da se što lakše snađu u životu«, pa inače vrlo mudar i osuvremenjen did Jozo nije naučio da djeca misle, a ni ne osjeća da bi i njegovi unuci mogli i imali što reći, a da on »ne osića da zanovitaju«. Kao primjer može poslužiti jedna pripovjedna, odnosno dijegezična epizoda s obrezivanjem loze, gdje unuk postavlja logična pitanja, a did ima dojam da mu »zanovita i zatra ga je u kuću da zanovita babi«.

A baba Jela, didina supruga, vrlo je prisutna u didinu pripovijedanju i okosnica je njegovih osjećaja. Djed je poštuje, privržen joj je, iz načina pripovijedanja osjeća se da je na neki svoj način i voli. Njegovim rječnikom: »Zna sam ja uvik da je ona u redu. Na to sam posebno mislija dok sam bija u inozemstvu. Ona radila vamo, ja tamo i tako smo išli kroz život«. Ali budući da Jela ne izražava svoje mišljenje naizgled je vrlo plošan i statični lik. Samo naizgled! Taj statičan lik zapravo drži obitelj na okupu, vuče sve konce, a u kući je njezina zadnja. To potkrjepljuje i jedna duhovita epizoda s uštipcima. Did je s tanjura želio »jamiti« jedan uštipak u neprimjereno vrijeme, i od babe Jele dobio po prstima! Nije joj se usprotivio, nego je razmislio o njezinu postupku.

Did Jozo neprestano naglašava kako »triba ići u korak s vrimenom, a čuvati tradiciju«. No automobil za čijim ga volanom vidimo (ilustracija na str. 58.) tradicijski nije zapadnoeuropski. Bilo bi neobično da kao zapadnoeuropski gastarbajter povratnik u rodni kraj vozi automobil s volanom na desnoj strani!!! Kako to did Jozo u svojem pripovijedanju nikad nije naglasio, vjerojatno se ilustratoru potkrala pogreška.

Još malo o ilustracijama. Ima jedna posebno uspjela, nadrealistična, posvećena znanju i knjizi (str. 78.) i jedna seminadrealistična (str. 50.) koja također govori o važnosti obrazovanja. Did Jozo nije imao mogućnosti završiti velike škole kad je za to bilo vrijeme, ali se usavršavao kad god je stigao i to je između redaka vrlo mudra poruka čitatelju, naročito mlađem, o potrebi cjeloživotnog obrazovanja. Inače, ostale realistične ilustracije vrlo dobro prate pripovijedanje i autor ilustracija zaslužio je i bilješku o sebi na kraju knjige, no nažalost je izostala.

Iako je urednik Krešimir Šego na ovitku ovu knjigu nazvao romanom, prije bi se po strukturi pripovijedanja mogla svrstati u zbirku crtica. Svaka crtica vješto je poentirana, ali crtice zajedno nemaju čvrstu kronologiju, a ni fabulu, bitnu za strukturu romana. Uostalom, na početku knjige naglašeno je »da je riječ o pričama i da su sve izišle u Cvitku, listu za sretno djetinjstvo, od rujna 2008. do lipnja 2012.«. Okosnica su svih crtica sjećanja, a ta sjećanja, odnosno knjiga, mogla bi se s kojom crticom i nastaviti, a da se cjelina ne naruši.

Dragi, simpatični i napredni did Jozo dobro je oslikao našu eru na primjeru obične pločice. Počeo je s Mojsijevim pločama, na kojima je ispisano Deset Božjih zapovijedi po kojima bi trebalo živjeti, zatim su na sličnim pločicama učili pisati naši djedovi i roditelji, a danas on piše na zaslonu notebooka, također veličine nekadašnje školske pločice naših predaka. Kao i na školskoj pločici možeš na njemu pisati gdje god poželiš, a i saznati što god poželiš. Ploča jedno, ploča drugo. Povijest nam se ironično smije, tehnologija nam je iz temelja promijenila i olakšala život, a ne znamo je upotrijebiti za poboljšanje odnosa između nas samih. Did Jozo nam zbog toga između redaka katkad drži bukvicu. Dobronamjerno. S pravom.

Nada Mihoković-Kumrić, Književnost i dijete, III., 4, Zagreb, 2014., str. 97. – 101.; hrsvijet.net, 27. prosinca 2014

Kritike


Osobno