Miljenko Stojić, Did Jozo, Gral Široki – Cvitak – Matica hrvatska, Zagreb – Međugorje – Čitluk, 2013.
Piše: Branko Pilaš
Miljenko Stojić podario je hrvatskom djetinjstvu još jednu knjigu pod naslovom »Did Jozo«. Urednik knjige, književnik Krešimir Šego, obraća se čitateljima ističući da je: »Did Jozo roman o čovjeku koji je proša puno mista, svašta vidija, svašta čuja... Premda je ponajviše radio na bauštelama, nije ostao bez snage. Dapače, nije izgubio ni radoznalost koja ga je vodila u svijet.«
Autor knjige »Did Jozo« poznati je hrvatski književnik, svećenik i novinar Miljenko Stojić. Rođen je 1. lipnja 1960. u Dragićini. Studirao je filozofiju i teologiju u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu, a magistrirao u Rimu. Uz niz drugih poslova piše i objavljuje pjesme, kratke priče, oglede, romane, kritike i slikovnice.
Stojićevu knjigu s oduševljenjem su pozdravila djeca u poznatom časopisu Cvitak. Vrijednost ovoga književnoga ostvarenja je i u tome što se, između ostaloga, autor obraća čitateljima i govorom ljudi njihova rodnoga kraja. Upravo to treba posebno naglasiti u ovo naše suvremeno vrijeme kada sve više i više tražimo tuđice, a zaboravljamo govor naših predaka. Osim toga, treba istaknuti i to da se u cjelokupnom Stojićevom književnom stvaralaštvu osjeća, vidi i doživljava Božja prisutnost. I još nešto krasi ovo djelo. U mnoštvu pisane riječi često smo zasićeni literaturom koja nas čini nesretnima jer nam otkriva crne slike života. Uz to, mnoštvo neprihvatljivih riječi u toj literaturi otima nam knjigu iz ruku. Stojić s mnogo ljubavi i osjećajnosti piše za djecu i upravo zato njegov Jozo sve što vidi, radi ili doživi daruje djeci lijepom i toplom riječi. Dodatna snaga ove knjige je i u poruci i u pouci. I kad nas vraća u prošlost, ali i dovodi u naše vrijeme, on nastoji potaknuti dijete da i samo čini ono što je dobro i plemenito. Knjiga je u cjelini zakriljena vjerom, što joj daje i posebnu vrijednost.
Vratimo se na pričanje dida Joze. U našem svakodnevnom govoru, u televizijskom programu i u tisku često čujemo tuđice, iako imamo lijepe hrvatske riječi. A zašto tako? Naši Hrvati u Gradišću već više od četiri stoljeća čuvaju hrvatsku riječ, unatoč tomu što žive u drugoj sredini. Također treba istaknuti i neke naše škole u kojima se održavaju posebni satovi posvećeni domaćoj riječi. Pođimo npr. u školu Ivana Perkovca u Šenkovcu, gdje učenici uče govor kajkavske ikavice, govor svoga rodnoga kraja. O sličnim školama treba svakako pisati.
Knjiga Miljenka Stojića i njegov did Jozo, uz sve druge vrijednosti, snažno doprinosi razvijanju ljubavi prema hrvatskoj riječi, svom narodu i njegovoj vjeri te joj zato s pravom treba otvoriti vrata naših škola i domova. To je knjiga za dar našoj djeci.
Osvit, XX., 79-80, Mostar, 2014., str. 211. – 212.
