Miljenko Stojić, Did Jozo, Gral Široki – Cvitak – Matica hrvatska, Zagreb – Međugorje – Čitluk, 2013.
Piše: Ljubo Krmek
U vremenima smo kada se i opet pokušava blatiti hrvatsko ime. Nastavlja se sustavno gušiti domoljubno osjećanje hrvatskog čovjeka, kao i njegove težnje i misli. Osobito je to vidljivo na književnom polju. Svjedoci smo svakojakih piskarala koji prodaju dušu vragu u zamjenu za spomen svojih imena na dalekovidnici i u novinskim tiskovinama. Oni koji misle, žive i pišu hrvatski, kako zapisa Pajo Kanižaj, medijskom prostoru ne mogu niti primirisati. Tamo je rezervirano mjesto onima koji pljuju po Hrvatskoj, po sebi i svom narodu, jer tako odgovara velikim središtima moći. Istima su širom otvorena sva vrata; od objavljivanja napisanoga, pa sve do pohvala, časti, odlikovanja i umjetne slave. Još je svježe pamćenje na ne tako davno prisilno uguravanje i u Akademiju hrvatskih znanosti i umjetnosti, koje srećom bi raskrinkano. Sve se to događa dok pravi, čestiti hrvatski književnici ispunjavaju bjelilo papira domoljubnim slovima, unaprijed osuđeno na zapećak i bezimenost. No, je li to baš tako?!
Naravno da će vrijeme pokazati svoje zube. Često volim kazati kako su uzalud časti, hvale i nagrade od zemnika, ako ono što je napisano nije dobro – ne će ostati, za razliku od dobroga koje ostade uskraćeno – kad-tad će oživjeti, zaživjeti i živjeti. Vrijeme će ga ovjeriti! Vrijeme će ga nagraditi! A to je najveća nagrada! Ako ništa, za naše zemnosti, danas imamo bar kakvu takvu individualnu slobodu izražavanja, te je moguće književno stvaranje bez cenzura. Tako je do svakoga književnika ponaosob hoće li zapisivati svoje uratke ponoseći se svojim hrvatskim imenom, unatoč zapećku koji mu je unaprijed osiguran. Iako su središta moći premrežila većinu hrvatskog medijskog prostora, ipak postoje medijske rupice kroz koje danas dišu hrvatski književnici. Osim katoličkih tiskovina, poglavito mislim na tjednik Hrvatsko slovo u kojemu doista možemo odmjeriti snagu hrvatske književnosti. Malo, malo, pa u spomenutom tjedniku osvane i ime kolege Miljenka Stojića, kojemu je posvećena i ova večer. Tko je zapravo Miljenko Stojić?!
Poznajem ga kao župnog vikara, odgojitelja bogoslova i sjemeništaraca, vojnog dušobrižnika iz Domovinskog rata, tajnika Hercegovačke franjevačke provincije, pokretača Informativnog centra »Mir« Međugorje, kao i istoimene radiopostaje, pokretača mnogih internetskih stranica kao i organizacije MIRIAM, idejnog začetnika HIK-a i HIZ-a, te povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća po općinama u Herceg Bosni, vicepostulatora postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće... pozdravljam sve navedeno, ali večeras bih ga pozdravio kao suvremenog hrvatskog književnika, o čijem djelu sam zapisao i svoje slovo.
Miljenko Stojić je jedan od onih hrvatskih književnika koji se u posljednja dva desetljeća često pojavljuje na hrvatskoj književnoj sceni. Vidim ga kao zahuktali stroj koji na određenim vremenskim postajama zastane i izbaci putnike (knjige), uzme vode i goriva, te oslikaje i stvara nove vremenske putnike sve do sljedećeg kolodvora. Riječ je o književniku koji se javlja na književnom polju, zanimljivo, prijevodom Sa svetom Klarom, 1993. Do danas je Miljenko Stojić objavio devet zbirki pjesmotvora, dva romana, dvije slikovnice, šest knjiga ogleda, jednu knjigu kritike, tri knjige prijevoda i jednu knjigu kratkih priča. Doista impozantno! Ali ni to nije sve! Večeras je pred nama novo djelo kratkih priča naslovljeno toplo, ljudski Did Jozo!
Sve priče iz ove knjige izašle su u Cvitku, listu za sretno djetinjstvo, počevši od rujna 2008. pa sve do lipnja 2012. Već u početnim sastavcima kojima je satkano ovo djelo, na vidjelo izvire Stojićeva pripovjedačka senzibilnost. Ponajprije se to ogleda u načinu približavanja najmlađem čitatelju, kojemu jednim istančanim ćutilom nudi poučnost od jedne priče do druge. Njegove kratke priče, u kojima se poistovjećuje s didom Jozom, dobričinom koji želi svoja saznanja o životu podijeliti s najmlađim čitateljima (unucima), nisu protkana velikim slikama, nego nam kroz najjednostavnije događaje iz života želi dočarati naizgled nebitne detalje (komunizam, štafetu, nemogućnost opstanka hrvatskog čovjeka na svojoj zemlji iz koje je primoran tražiti kruh u inozemstvu – baušteli...) od kojih smo se većini, Bogu hvala, othrvali.
Stalno se isprepliću dva vremena – ono prošlo i ovo današnje, drugačija, a sličnih sudbina, i dva govora – ikavica (kako se zbori doma) i ijekavica (kako se uči u školi). Did Jozo je životni borac. Uporan je, te uz stalnu nazočnost bake Jele, uspijeva prodrijeti gdje drugi odustaju. U životu je radio svašta, od motike do računala (samo ne zamijetih da je križao duhan i nosio ga u Bosnu – možda u sljedećim sastavcima). U svojim namislima vodi se jednostavnošću, ljubav za ljubav, ali i svakomu po zaslužbi. Uzevši kao okosnicu događanja u komunističkom sustavu, proteže dúgu ponad dječjih glava sve do današnjih dana, u kojima također vrebaju razne opasnosti, kao npr. one s internetskih stranica. Zasnivajući svoje djelo na svojevrsnoj ispovidi dida unucima, u svojim poučnim pričicama, prodire duboko u povijesno i podsvjesno, te kroz cijelo djelo razvija jednu tekstovnu strukturu, koja je ujedno i slika kompleksnosti situacije u kojoj se nalazio i nalazi hrvatski narod. Ukazuje na duhovni put, put izlaska želimo li promjenu na bolje.
Na našem malom hercegbosanskom ozemlju, malom, ali vrijednom, koje bi komotno mogli nazvati gubilištem, jer od dvije stare hrvatske zemlje Bosne i Humske zemlje, ostade malo, stiješnjeni smo i dovedeni i na rub manjine, tako da je ovdje Hrvat vječito osuđen na gubljenje. I kad sanja i kad ne sanja, i kad voli i kad ne voli! A gubitak postaje veći, tim više ako se ne usudimo suprotstaviti kotaču zla koji neumorno gazi. Važan dio ove proze jest i blaga ironija, koju susrećemo u pozadini naracije, osobito u pričama obojenim proteklim vremenima. Pozoran pratitelj stvaralaštva Miljenka Stojića ne može se oteti dojmu kako svakom svojom novom knjigom zaokružuje do savršenosti svoj neotuđivi stil koji osupnjuje jednostavnošću književnog kazivanja. Dakako, taj stil je i prepoznatljiv i pamtljiv jer je izvoran i plodotvoran. Britak je, krepak, ljudski, ali i nosiv i opominjući. Vrvi čistoćom pjesničkih izraza.
Čitajući i prozu i poeziju Miljenka Stojića mogli bismo zasvjedočiti istinitost poznate tvrdnje da zapravo svaki pjesnik ili prozaik, bez obzira na broj objavljenih djela, cijelog svoga života piše samo jedno djelo. To njegovo djelo osvaja naša srca i umove poput sna koji je potpomognut stalnim novim snovitostima kojima nas pjesnik uljuljkuje u svoj san. U njegovom slučaju to je san o poštenoj, vrijednoj, slobodnoj i duhovnoj hrvatskoj zemlji. Miljenko Stojić je duhovnik koji živi vjeru, a to nije nimalo lako uz nepravdu koju proživljava hrvatski narod u Herceg Bosni, nepravdu koja graniči s mogućom ljudskom izdržljivošću, te stoga često priziva susret s Kristom. I njegovi zazivi su izrazno vrlo jednostavni, ali ta jednostavnost privid je vrlo složenih tema na koje nas književnik navodi. Pa i samo njegovo poetsko kazivanje, koje hvala Bogu, imamo česte prigode čuti, djeluje hladno i rezervirano – a probada! Naravno da nije svejedno onima kojima je upućeno! Osobito je njegova poezija ispunjena oprečnom smjesom vedrine, pesimizma, nade i duhovnosti. Nerijetko je u svojem kazivanju opterećen nemirima i nespokojstvima, te stoga kao da zvone upozoravajuća zvona njegovog slova: »Vratimo se k Bogu dok još ima vremena, dok ne bude kasno!« Miljenko Stojić je suvremeni hrvatski književnik koji je u pravom smislu riječi dostigao tjelesnu i intelektualnu zrelost i sad samo ubire plodove sa svoje njive. Nadajmo se kako će berba biti uspješna i u budućnosti kao i dosad, a osobno sam beskrajno ponosan jer s ovim jedinstvenim svestranim Hrvatom dijelih isti san!!!
Stolačko kulturno proljeće, XII., Stolac, Matica hrvatska, 2014., str. 239. – 241.
