Print Friendly, PDF & Email

Ivan Marijanović, Ljubavi i snovi, Alfa, Zagreb, 2022.

Netko i ne doživi 50 godina, a netko, poput Ivana Marijanovića, toliko govori svojoj okolini književnim, pjesničkim glasom. Između ostaloga, jer Marijanović propovijeda i Božju riječ, iz dana u dan. I to su dvije bitne sastavnice njegova hoda ovom zemljom, čovjek i vjernik (svećenik). Na tim temeljima sagradio je svoj bitak, svoju pjesničku kuću.

Ovu knjigu izabranih pjesama nije dijelio po objavljenim djelima s pregrštom novih pjesama, nego ju je podijelio tematski. Najprije tako susrećemo njegove zavičajne pjesme, nakon toga refleksivne, domoljubne i duhovne. Široke su to teme, naravno, ali i pjesnik donosi obilje pjesama. Na ovaj način postigao je da lakše shvaćamo kakvo je zapravo to njegovo pjesništvo, što ga pokreće, što nam želi poručiti.

Stil mu je britak i jasan, recimo to tako. Ne odlazi u pomodarstvo ili ne zanosi se onim što se trenutno nosi, već kopa po svojoj nutrini, cijedi plodove svoga životnog hoda i onda to bez zadrške donosi pred čitatelja. Nije mu stalo da stvara i dotjeruje neku svoju zamišljenu sliku. Umjesto toga stvara i dotjeruje istinsku sliku o sebi, Bogu, domovini, drugome, životu na određenom kutku zemlje.

Dobro je da je počeo sa zavičajnim pjesmama. Ne cmizdri on za njim, on u njemu pronalazi hrabrost i ljepotu življenja. Prekrasno je to područje, ali itekako pogođeno povijesnim usudom. Prolazili su njime i Turci, i jugokomunisti, i »komšije« u ovom zadnjem Domovinskom ratu. Opstao je, ranjen, krvav u ljepoti svoga okoliša. I mnogobrojni naslovi pjesama dočaravaju nam Marijanovićevu opijenost svojim zavičajem iz koga je otišao tjeran životnim pozivom. Ali nije otišao iz svoje domovine, ona je njemu s obje strane granice. Lijepo se to vidi u mnogim domoljubnim pjesmama koje se na jedan način zrcale u ovim zavičajnima, a one opet u ovim domoljubnima. Pratimo sve to još tamo od Popa Martinca, od njegovih naricanja kako mu riječi imenuje Marijanović. Usred svega toga uzdiže se očev lik koji skrbi za svoju obitelj i čini sve da je povijesni vjetrovi jednostavno ne raspu širokim ovozemaljskim stazama. Nije to uvijek lako, ali on se ne da. Marijanović je prigrlio taj očev stav, prigrlio svoj zavičaj i krenuo diljem svijeta ne bojeći se da će se izgubiti.

Kao što smo povezali zavičajne i domoljubne Marijanovićeve pjesme, povežimo tako i njegove refleksivne i duhovne. Duh i duša na istom su zadatku. Ovo što vidimo i dotičemo, prolazno je, ali to ne znači da je nevažno, beskorisno. Ono nas uzdiže do Boga koji je jedini smisao našega postojanja. A nije s Njim uvijek tako lagano (Nesporazum s Bogom). No, uspjet ćemo razumjeti ga, budemo li slijedili primjer sv. Petra. Jer, Bog nas neizmjerno voli, pa poslao nam je svoga Sina kao novoga Adama (Bog na popravnom ispitu). »Dva Adama, dva izbora, tajne dvije, dva bezdana!/ Smrt i život, ropstvo i sloboda, srce kao otvorena rana!/ I glas silan s neba prolomi se kao grom i kao jeka:/ Bog je ispit položio! Sad ga blažen sabat čeka!« Sviđa mi se zaista ovaj prisni odnos s Bogom, nekako na tragu Nikole Šopa i njegova Isusa koji čita novine i dolazi mu u posjet.

Prevladavajući način ostvarivanja pjesama jest slobodni stih. Ima tu i onoga oslobođenoga, i rime, pa i nekih drugih suvremenih pjesničkih pokusa, Marijanović ipak ostaje najodaniji ritmu, zvuku, ma glazbi dubina našega bića. Osjeća se stoga u njegovim pjesmama i epske širine, bogatih slika, uzavrelih duhovnih stanja koja traže pokret. Sve je u gibanju, sve ima svoj smisao, svoje polazište i svoj uvir.

Uz ove pjesme se odmara, bogati svoju nutrinu, a isprazno se ne filozofira i pita što je pjesnik htio reći. Sve je jasno, ako želimo da nam jasno bude. Stoga, rastvorimo Marijanovićeve pjesmotvore i počnimo čitati.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. ožujka 2023.

Osobno