Marko Matolić (priredio), S bosanske granice. Dopisi i izvještaji fra Martina Nedića o stanju u Bosni i Hercegovini objavljeni u Gajevim »Novinama« 1838. – 1855., Centar za kulturu, Orašje, 2020.

Jedno od važnih razdoblja u otomanskoj okupaciji BiH zacijelo je bilo ono tzv. tanzimata koje je započelo 1939. Reformira se Otomansko carstvo i potlačeni bi trebali biti izjednačeni s tlačiteljima, ili da im se konačno prizna da su i oni ljudska bića. Ali tlačitelji, koji se ovdje često nazivaju poturicama, nisu s tim sretni. I nije čudo da se na njih spustila teška sultanova ruka preko Omer-paše Latasa, ali ni potlačenima nije bilo lako. Našli su se usred uzburkanog vremena s nepredvidivim završetkom. Čak im je u jednom trenutku oduzeto bilo kakvo oružje ili što bi moglo kao takvo poslužiti. A to je onda predstavljalo priliku raznim lupežima i probisvijetima da i oni stanu guliti »raju«.

U opisivanju svega toga stanja najviše se istakao fra Martin Nedić pišući u Gajevim Novinama. Naravno da to nije činio pod svojim imenom. Turske vlasti uz prijetnju smrću zabranjivali su slobodno kolanje vijesti. Zbog toga danas ne možemo sa sigurnošću ustanoviti što je Nedić sve točno napisao. Oni članci za koje se drži da su zaista njegovi u knjizi su otisnuti masnim slovima, oni koji bi mogli biti njegovi otisnuti su običnim slovima, a oni koji vjerojatno ne pripadaju njemu ali su bitni za razumijevanje nekog njegovog članka otisnuti su kosim slovima. Razumijevanju toga nesretnog doba i Nedićeva pisanja puno je doprinio i uvodni rad dr. Vlaste Švoger. Zbog svega bismo mogli reći da je knjiga namijenjena širem čitateljstvu, ali i stručni krugovi mogu tu naći dosta zanimljive građe za se.

Kakav je zapravo bio odnos Turaka prema pokorenom kršćanskom puku? Najbolje to iskazuju sljedeće Nedićeve riječi. »Pravi Turčin ne može po svom zakonu ni pomisliti, a kamo li učiniti koje dobro djauru, pače dužan je Turčin djaura kao zaniekatelja i pogèrditelja boga stvoritelja gdie god uzmogne tlačiti, gaziti, progoniti, harati, tèrti, nepravdu mu činiti, krivo mu suditi, pa ako i ubije Turčin djaura, veliki je sevap (uslugu kod boga) učinio.« (str. 240.) Nije onda čudno da je prilikom sudovanja riječ jednoga Turčina vrijedila kao riječ tisuću kršćana ili đaura, kako Nedić dokazuje na mnogim primjerima.

Uz sve ovo trebalo je sultanu plaćati i porez. Da ne bi na to gubili vrijeme, Turci bi poreznu obvezu znali prepustiti zakupnicima, odnosno prodali bi im je. Onda bi se dogodilo sljedeće. »Oni bo kao takvi najviše zulume čine, mnogi bo i dvoje i troje novce više dobiju nego su kupili samoprodaju od blagajnice.« (str. 221.) Nisu se pritom libili onome tko ne bi mogao platiti ni odsjeći glavu, a o drugim zlima da se ne govori.

O razvitku umjetnosti i kulture, slobodi bogoslužja u ovo vrijeme teško je govoriti. Tek su se o tomu i drugomu brinuli, koliko su mogli, franjevci, jer ih je barem mrvicu štitila Ahdnama. Događale su se takve stvari u trenutcima kada je to Turcima išlo u korist kako bi se opravdali pred Austrijom i drugim zapadnim silama. Kršćani su se, naime, znali tužiti na svoje stanje tražeći barem mrvicu svjetla u tom nepodnošljivom mraku. Gradnja novih crkava bila je tek misaona imenica. Čak se kršćanima zabranjivalo i stanovati u nekom mjestu. »Ali-paša mostarski neizkazano goni kèrstjane; ne samo da im ne da prebivati u Mostaru, neg ni putnikom prenoćiti ne dopušta.« (str. 73.)

Članci u knjizi obiluju konkretnim podatcima pa mogu nadopuniti istraživanja temeljena na drugim vrstama izvora. Stoga su vrijedna građa za proučavanje političke, društvene i gospodarske povijesti BiH sredinom 19. st. Predstavljaju istinski glas najnižih društvenih slojeva toga doba. A on najbolje ocrtava tadašnje stanje.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 3. ožujka 2021.; hrsvijet.net, 3. ožujka 2021.