Mijo Ivurek, Milivoj Magdić, Tkanica, Zagreb, 2020.
»Magdić je jedan od 39 novinara iz NDH koje su komunističke vlasti pogubile nakon rata. Od 330 prijavljenih novinara u NDH, u inozemstvo je poslije svibnja 1945. izbjegao 131 novinar, stotini njih vlasti su oduzele pravo pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju a samo njima 27-orici vlasti su dopustile rad u profesiji. Bio je to najveći masakr nad novinarskom profesijom u Europi nakon rata. S druge strane "mrski" ustaše su u četiri godine pogubile tri (3) novinara, od koji dvojicu svojih!« (str. 208.) Tako kažu povijesne činjenice. Magdić je do samog kraja mogao ostati živ. Međutim, radije bira smrt nego prodaju sebe.
A počeo je svoj javni nastup kao gorljivi marksist da bi u prosincu 1928. u Osijeku postao član KPJ te kao nadareni intelektualac stao napredovati u njihovom ustroju. No, progledao je. »Do svjetonazorskog obrata došlo je intelektualnim i duhovnim sazrijevanjem Magdića, odnosno uvidom u stvarnost iz koje je shvatio da marksizam nije u stanju rješavati društvene probleme, već u praktičnoj izvedbi na tragu njegovih postulata, od boljševičke revolucije, proizvodi teror, nasilje, masovne zločine i rasap društvenih i svekolikih vrijednosti.« (str. 17.) Čovjek si sada postavlja pitanje a zbog čega nisu i ne progledaju i drugi? Još i danas idu tim totalitarnim stazama. Odgovor možemo izvući iz Magdićeva života. On je tražio istinu i bio spreman za nju sve žrtvovati, drugi traže ovozemaljska dobra za koja su spremni žrtvovati onostrana.
Ivurek ovo djelo ostvaruje u 6 dijelova dodavši im uvod, popis literature i kazalo imena. Na taj način pokušava se zaokružiti slika o jednom bogatom životu i radu, iako nije tako dugo trajao, tek 48 godina. U prvom dijelu Ivurek govori o Magdićevom putovanju prema hrvatstvu i kršćanskoj vjeri. Drugi dio ispunjen je prilozima raznih autora o liku i djelu Milivoja Magdića. »Sažetci Magdićevih djela«, naslov je trećeg dijela, dok se u četvrtom donose neki njegovi tekstovi. Peti dio ispunjen je s nekoliko priloga među kojima svakako treba izdvojiti »Memorandum skupine hrvatskih intelektualaca – Lavamünd 29. V. 1945.« Magdić ne samo da je potpisnik Memoranduma, nego sudjeluje i u njegovu stvaranju. Na kraju je još Sažetak kao šesti dio.
Osim razočaranja u marksizam do Magdićeva obraćenja dolazi i zbog ubojstva Stjepana Radića u Beogradu, ubojstva Milana Šufflaya i drugih velikosrpskih nasrtaja na Hrvate u Prvoj Jugoslaviji. Svemu su još doprinijeli učenje Ante Starčevića i katolička socijalna misao. Pa čak i Miroslav Krleža dok je bio buntovnik, a ne ponizni sluga jednog zločinačkog režima.
No, gubitak države sve je poremetio. Magdić kreće u izbjeglištvo živeći po raznim logorima. Na kraju se skrasio u Rimu kod don Krunoslava Draganovića. Ali život piše nevjerojatne priče. Bojnik Stefan Clissold iz engleske obavještajne službe, koji je prije rata bio kulturni ataše u Zagrebu te poznavao mnoge Hrvate, pozvao je jednoga dana na kavu prijatelje Dana Uvanovića, Milivoja Magdića i Vilima Peroša. Bila je to stupica. Pokupila ih je vojna policija i predala Ozni. Podrazumijeva se da su sva trojica nakon namještenog suđenja ubijena u Zagrebu. (str. 90.)
Rekosmo da se Magdić mogao spasiti. Do pred samo suđenje dolazili su mu s ponudom: odreci se hrvatstva i katoličanstva, prigrli stare stavove pa će ti biti vraćen stan, bogata knjižnica i moći ćeš nastaviti djelovati u novoj državi. S gnušanjem je sve to odbio znajući što to znači.
Krivo bi bilo pomisliti da je Magdić od zagriženog marksiste postao zagriženi nacionalist ili ustaša, kako bi to totalitaristi rekli. Ne, on je samo htio biti demokrat, čovjek koji želi dobro i sebi i drugima oko sebe. Zar je to neko zlo?
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. travnja 2021.