Papu Benedikta XVI. najprije su lijepo dočekali, a onda su ga počeli napadati. Bilo je dovoljno samo da počne govoriti. Nisu to bile riječi koje su od njega očekivali i lov je počeo. Sad što je istina stradala, tko te pita za to.
Njemački novinar Peter Seewald, drukčije, pak, prilazi pojavnosti ovog pape. Dopušta mu govoriti i s dužnim poštovanjem, ne kažem podaničkim, odnosi se prema njegovim riječima. Upućuje mu pametna pitanja i na njih dobiva, nadam se da mi ne će zamjeriti, još pametnije odgovore. Na taj način nastala je ova knjiga koja je pred nama.
Na Seewaldov upit Papa je odgovorio potvrdno i razgovor je mogao početi. Vođen je tijekom ljetnjeg papina odmora u Castel Gandolfu tijekom jednog tjedna. Rekoše da je ovo jedinstvena knjiga u povijesti Crkve i da nikada nijedan papa nije tako izravno i otvoreno odgovarao na ključna pitanja o gorućim temama u Crkvi i društvu. To je istina, ali vrijednost knjige nije u tome, nego, ponavljam, u njegovim duboko promišljenim odgovorima. Na kraju čovjek ostaje zadovoljan što imamo ovakvog papu, pobožnog i učenog, dobrog i odlučnog, te slično tome. U isto vrijeme iz svoje svijesti počinje skidati razne naslage koje su drugi nabacivali na njegovo lice.
Uvod u knjigu vrlo je zanimljiv. Novinar razmišlja o svom budućem susretu s Papom, ali u isto vrijeme razmišlja i o Crkvi i stanju u društvu. »Kriza je Crkve jedno, kriza društva nešto drugo. To dvoje nije bez povezanosti. Kršćanima se pritom predbacivalo da je njihova religija svijet privida. Ali zar danas ne upoznajemo sasvim drukčije, stvarne svjetove privida?« (str. 8.) Čovjek koji ovako postavlja stvari naravno da ne će promašiti u bitnom. Trsit će se neprestano ispravljati svoje pogrješke i služiti istini koje tako malo ima u današnjem novinarstvu, ponajviše u onom razvikanom.
Sadržaj snimljenog i otipkanog razgovora, koji je Papa samo tek tu i tamo produbio prema Seewaldovim riječima, raspoređen je u tri dijela. Prvi dio nosi naziv Znakovi vremena i tu se uglavnom općenito govori o papinstvu, Crkvi, stanju u društvu. Nakon ovoga dolazi Pontifikat koji samim svojim naslovom naznačuje da se govori o onome što trenutni papa čini. Kamo idemo, naslov je trećeg dijela gdje Papa izlaže načela po kojima Katolička crkva živi i koja bi trebala vladati u društvu. Dobro je da je u Dodatku donesena određena građa iz života i rada ovog pape poput onog znamenitog govora u Regensburgu od 12. rujna 2006. Istrgli su mu riječi iz konteksta i optužili ga da napada islam. Zar mislite da su se ispričali? Kakvi, oni idu dalje.
Puno bi se toga moglo izdvojiti iz papinih odgovora, ali u nedostatku prostora dajem prednost novinaru Seewaldu jer se njegovi stavovi mogu teže čuti. Evo jednog odlomka iz njegova pitanja o spolnom zlostavljanju u Crkvi. »Iz kruga suradnika Katoličke Crkve, po kriminologu Christianu Pfeifferu, dolazi oko 0,1 % počinitelja zlostavljanja; 99,9 % ih potječe iz drugih područja. U Sjedinjenim Državama, po jednomu izvješću američke Vlade za godinu 2008., udio svećenika upletenih u slučajeve pedofilije iznosi 0,03 %. Protestantska tiskovina Christian Science Monitor objavila je studiju po kojoj su protestantske Crkve u Americi pogođene pedofilijom u daleko većem udjelu.« (str. 46.) Mislim da je sve jasno i da nije potrebno raščlanjivati.
Najveći je grijeh ovog pape što nastoji unijeti jasnoću u ponašanje Crkve. Ta jasnoća malo se bila izgubila tijekom zadnjih desetljeća. Vjernici i neki iz hijerarhije krivo su shvatili približavanje svijetu. Umjesto prilagodbe načina govora oni su počeli prilagođavati bit. A to tako ne ide. Ustavši protiv svega toga papa Benedikt XVI. si je priskrbio naslov konzervativca i još razne druge. No, što je u tome loše? Ne može se dobro odnositi prema drugome ako sam ne znaš tko si.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 14. veljače 2011.; hrsvijet.net, 14. veljače 2011.