Vlado Vladić, Filozofski ekumenizam Karola Wojtyłe, IFS, Zagreb, 2005.

Kad pišemo neko djelo ako želimo da ono odjekne u javnosti, nepisano je pravilo da ga napišemo onako kako to ta javnost očekuje. Vlado Vladić se toga nije držao. Najprije je svojoj doktorskoj disertaciji dodao ono »nešto više«, a onda na temelju toga napisao knjigu iza koje bez stida može stajati.

U srži Vladićeva zanimanja filozofija je Karola Wojtyłe, poznatijeg kao papa Ivan Pavao II., točnije njegov filozofski ekumenizam. Pišući o njemu Vladić progovara i o sebi. Iz područja estetike, koja ga je uvelike zanimala, skreće u antropologiju i etiku, prevladavajućim u sveukupnom Wojtyłinom opusu. U oba slučaja u središtu je čovjek, što na žalost nije bitno za današnju filozofiju.

Knjiga je raspodijeljena u tri tematska bloka: 1. tema iskustva; 2. tema ključnih odredbi o čovjeku; 3. tema čovjeka kao osobe. Po Vladiću, ove tri teme jesu tri ključne točke u filozofiji Karola Wojtyłe. Istina, nije baš tako lagano posložiti Wojtyłinu filozofiju. »Njegova filozofija je takva da ne želi odustati od vlastitog iskustvenog ishodišta, ali ne bi htjela ni žrtvovati tradicionalne istine o čovjeku koje je osvojila filozofija bića.« (str. 333.) On ustvari premošćuje filozofiju bića i filozofiju svijesti.

Premalo je ovakvih knjiga u hrvatskoj filozofiji, a posebno takvih čiji su autori pripadnici mlađeg naraštaja. Vladić se usudio ići mimo struje i staviti se u opasnost da ga proglase neozbiljnim filozofom. Nu, ovaj njegov put odlika je ljudi koji stvaraju nove datosti. Zbog toga još puno očekujemo od ovog prepoznatljivog imena na hrvatskom filozofskom i umjetničkom nebu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 21. travnja 2008., 13.15 – 13.45