Tomislav Žigmanov (uredio), Misaona popudbina Tome Vereša, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2016.

U ovom suvremenom vremenu neprestano se naglašava dijalog, ljudska prava i slično tomu. Naravno, radi se o demokratskim društvima, u onim drugima za ove se stvari ide u tamnicu a gubi i glava. Ipak, jedan koji se o svemu tomu usudio govoriti i u jugokomunističkom totalitarnom vremenu bio je dominikanac Tomo Vereš. Uspio je, Bogu hvala. Divili smo mu se i naslanjali se na taj prozor u slobodu.

Ovaj zbornik radova s međunarodnog filozofsko znanstvenog skupa održanog u Subotici 2012. odličan je spomenik liku i djelu neumornog Vereša. Vjerojatno će nekada biti i većih skupova u njegovu čast, ali ovo su sasvim čvrsti temelji.

Uređivač je napravio dobar posao i sve skladno posložio. U prvom dijelu Ivan Armanda iscrpno govori o životu i djelu Tome Vereša te o njegovoj zaostavštini. Subraća dominikanci iskazali su mu veliku čast time da je u njihovoj pismohrani izdvojen fond Tomo Vereš. Slijede filozofsko teološki prinosi. Srž Verešova života i rada zacijelo je opisan u trećem poglavlju »Karl Marx i dijalog u Verešovom djelu«. Četvrto je poglavlje zapravo ukorjenjivanje Tome Vereša u prostor i vrijeme: »Bački zavičaj i djelo Tome Vereša«.

Da ne bi netko krivo razumio, recimo jasno da Karl Marx Tomi Verešu nije nikakav uzor pa da on onda o njemu piše. Slijedio je samo geopolitičku realnost te odluku svoga dominikanskog reda da se subraća uhvate u koštac s nadirućim komunizmom i njegovim predvodnikom Karlom Marxom. Vereš je izvrsno razumio bezboštvo koje oni nose pa je u jugoslavenskim prilikama pokušavao voditi ozbiljan dijalog s tom stvarnošću. Naravno da je šteta što jugokomunizam nije prije pao kako bi Vereš do kraja izrekao što misli o svemu. Ovako je morao u rukavicama hrvati se s grubom stvarnošću. Pri svemu su mu kao uzori bili Toma Akvinski i Albert Veliki. Njima se divio, njih proučavao i njihove odgovore na svijet i život primjenjivao u svom svakodnevnom djelovanju. Nije ih oponašao, već ih, kao i mnogoštošta drugoga, skladno ugrađivao u svoj način razmišljanja, poput kamenčića u mozaiku.

Dok je bio mlađi, znao je Vereš i »prenagliti« pa je imao zbog toga posla sa zloglasnom Udbom. Tako je 1962. završio u tamnici zbog propovijedi i predavanja koja je početkom 1961. držao vjernicima na Širokom Brijegu.

Nije nevažno, zbog današnjih prilika, i odakle je potjecao. Bio je Bunjevac, iz Bačke. Time se ponosio i naglašavao da je ta manjina u susjednoj državi ništa drugo nego dio hrvatskog naroda. Držao je nepojmljivim da bi bili nekakav poseban narod.

Usuđujem se reći da je ovaj zbornik uzor kako bi i o drugim našim velikanima trebalo slično napraviti. Decentan, a zahvaća duboko.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 18. srpnja 2018.