Niko Tunjić, Može li škola odgojiti što društvo i obitelj ne mogu?, Salezijanska klasična gimnazija, Rijeka, 2014.
Prilikom doticaja s knjigom pred nama možda je najbolje poći od njezine zadnje rečenice: »Obveza je svih koji rade u školi i na svim razinama obrazovanja da izgrađuju mir i civilizaciju ljubavi.« (174.) Te su riječi temeljene na onome što je govorio papa sv. Ivan Pavao II. Danas bi neki posve nešto drugo, iako prisežu na ovakve i slične riječi. Umjesto da ih vodi ljubav prema istini, njih vodi ideološka zaslijepljenost.
Budući da je riječ o srži odgoja, onda pisac razmatra čovjeka kao takvog, a ne školu kao takvu. Najprije govori općenito o čovjeku, nakon toga o njegovu djetinjstvu i mladosti. Kako treba odgajati u tim razdobljima i što se zapravo događa u tom nastojanju? Vjerujem da će čitatelji ovdje naći dosta odgovora na svoja pitanja. A onda se pisac dotiče medija. Vrijedi pročitati to poglavlje da bismo shvatili koja je zapravo njihova uloga i kako se prema njima odnositi. No, čovjek nije samo muškarac, nego i žena. Odgovor je to na ono današnje, ponekada pomodno, pitanje ravnopravnosti spolova. U skladu s riječima Svetog pisma Tunjić nam tu razlaže o čemu se zapravo radi. I na kraju dolazi škola kao institucija. Tzv. građansko društvo danas od nje želi učiniti sredstvo za preoblikovanje čovjeka po svojoj mjeri. Kojim putem krenuti?
Istina je da danas živimo u vrijeme neprestanog brisanja granica i potrebe za trajnim učenjem. No, to opet ne znači da na stranu trebamo staviti sve vrijednosti koje su nas dovele do ovoga trenutka. Tunjić je toga svjestan ne samo kao redovnik, nego i kao čovjek, pripadnik toga društvenog okruženja. Kuša neprolazne vrijednosti izreći suvremenim rječnikom. Onaj tko pročita knjigu vjerujem da će se u to uvjeriti.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 31. kolovoza 2016.; glasbrotnja.net, 1. rujna 2016.