U povodu pretiska 6 prvih zbirki pjesama Zdravka Kordića
Kao čovjek nisam ništa rekao novo i izvorno kad sam rekao da nisam otok. No, učinio sam novo i izvorno kad sam tu istinu spoznao duboko u sebi. Čini mi se da Zdravko Kordić ide tim putem. Odlučio je nanovo tiskati svoje zbirke pjesama. Sada je to njih prvih 6. Kroz vrijeme koje je prošlo zacijelo se mijenjao, ali želi ukazati kojim je to putom išao. U ovom svom ogledu ipak ne ću potanko pratiti njegove mijene, jer to jednostavno nije moguće, nedostaje još knjiga da bi se pokušalo zaokružiti njegovu pojavu u hrvatskoj književnosti. Zbog nabrojanog uzet ću kamenčiće moga dosadašnjeg govora, združiti ga s današnjim spoznajama i pokušati napraviti mozaik, odnosno govoriti o sadašnjem Zdravku Kordiću i o vremenu koje ga je pratilo i prati.
A kakav je to danas Zdravko Kordić? Rekao bih da i dalje traga za svjetlošću, makar ona govorila samo kroz njegove snove. Njegov stih je i dalje hermetičan, ali nije to zbog praznine koja se i ne može drukčije izraziti, to je zbog boli koja se skuplja na dnu duše. Dok čitamo njegove stihove, može nam se učiniti da nas očekuje crnilo, muka, tjeskoba, jad. Nije da toga nema, ali ga ima, ipak, u podnošljivoj mjeri. Naziru se svjetla izlaza, bjelina koja sve zamata u čistoću. Bol se isprala, postala je manje težom kada se suočila i sa svijetom oko sebe. Duboka je pjesnikova bol. Nije to ona tražena, izmišljena, već stvarna. Krhkost ove zemlje poput koplja zabila se u njegovo tijelo. Gdje naći izlaz, kako zacijeliti tu ranu? Pitanja naviru, a odgovori kao da bježe. Kordić se ne predaje. Bori se kao lav, hoće pronaći to svjetlo koje samo nazire.
Na hermetičan način tvorbe Kordićevih stihova utječe kako njegova filozofska naobrazba, tako i neka današnja nastojanja u književnosti. Srećom Kordić u toj hermetičnosti uvijek ima otvorena vrata, prozore pa i više od toga. Stalo mu je nešto priopćiti čitatelju, a ne zabaviti ga igrom svojih riječi. Slike koje rabi pune su naboja, istrgnute iz svakodnevnosti i ponuđene čitatelju na stranicama knjige. Što će učiniti s njima, samo on zna. Dobro bi bilo da razmisli o njima, upita se koji je njegov odnos prema tim stvarnostima. Ne mora ih nakon toga redati kako ih Kordić reda, može ih poredati po nekom svom nahođenju.
Je li Kordić, tradicionalist, neotradicionalist, štovatelj hermetizma, suvremen...? Ne znam kako bih na ovo odgovorio! Svaki odgovor ovisi o tome kako prilazimo spomenutim pojmovima. Zbog toga radije ne bih odgovorio nikako. Kordić je pjesnik i to je dostatan odgovor. No, svakako da nam progovara suvremenim rječnikom. A osjećaj, tvar, od kojega pravi svoju riječ, zar nije ista u svim vremenima? Važno je samo da je nešto lijepo, dobro, istinito. To je ona razlika koja bi mogla stajati između ovoga i onoga ostvarenja i na temelju koje bi se mogli donositi značenjski sudovi.
U pjesnikovo biće duboko prodire i bol zbog usuda njegove domovine. Nije nijem i dalek pred njim, već bliz i želio bi joj na neki način pomoći. Ne postupa poput nadobudnog novinara koji u jednim dnevnim novinama na mome radnom stolu govori da je »patriotizam posljednje utočište nitkova«, navodeći tko je to prije njega rekao da bi na taj način poručio da nije sam. »O tempora, o mores«, naveo bih i ja sada nekoga, ali ne da pokažem neku svoju učenost, već da se zgrozim. Ipak, okanimo se mi ovoga novinara, a vratimo našemu pjesniku. On kaže da se mora brinuti za svoj naraštaj, za svoju kuću, za svoju opstojnost. Tek tada brine se za sve ljude na ovoj zemlji, tek tada se može shvaćati što to i njih boli i kako im pomoći. E, moj novinaru!
Ostanimo još malo kod domovine. Dolaskom slobode u nju zahuktalo se Kordićevo pisanje. Njegovi stihovi počeli su otvorenije zvoniti njezinom blizinom. Ne kažem da toga nije bilo i prije. On je uronio u sva ta događanja i ostao do današnjeg dana vjeran svom opredjeljenju. Kako različito od nekih drugih koji su se domovini približavali samo onda kada im se činilo da od nje mogu imati neke koristi! Istina je da su za to plaćani raznim nagradama, dobrim mjestima, razgovorima u javnim glasilima. Ali, hrvatski narod dobro zna tko je stajao i tko stoji na kojoj strani. Zna to i Kordić i time ne udi svojoj umjetnosti. Svoj odnos prema sudbinskim događajima u svome narodu ne pretače u patetiku, već u umjetnost.
Svoje stihove i pjesme Kordić posvećuje i biću koje voli. S tim bićem želi podijeliti svoju bol, ali ne na taj način da ga još više optereti, već da se samo nasloni na njegovo rame. Tada sve postaje lakše i smislovitije. Bol gubi svoje strašno naličje i postaje podnošljiva. Za pjesnika je to naročito bilo važno u njegovim kasnijim godinama. Život se nemilice bio oborio na njega. Trebalo je ostati i ustrajati. Suze su se lile kroz riječi i kapale na bjelinu papira koji je onda svjedočio o dubini iz koje su došle.
Bila bi pogrješka ne navesti da se kroz pjesnikove stihove zrcali i njegova vjera. Naizgled taj govor nije izrazit. Vjerski pojmovi miješaju se sa svim drugom pojmovima koje pjesnik ima na raspolaganju. U kasnijim zbirkama govor o vjeri kudikamo je izrazitiji. Sve ga je to klonulo da napiše knjigu o pjesničkom umijeću fra Janka Bubala i napravi izbor hrvatske marijanske lirike. On očito ne želi priznati misao po kojoj će ovo vrijeme koje nazivamo suvremenim ostati upamćeno. Ona glasi: »Bog je mrtav«. Pripisuju to jednome čovjeku, Nietscheu, ali ima ih još koji su tako mislili i govorili. Kordić zna da su neprestano postojali i oni koji su govorili da je Bog živ. Nije ih uspio pokolebati ni marksizam u svim svojim inačicama počevši od boljševizma, komunizma, nacionalsocijalizma, fašizma..., kao ni njihova braća kolonijalizam, globalizacija... Uvijek je, dakle, bilo takvih koji se nisu bojali gledati pokraj zdravih očiju. Kordić im pripada.
Krik je proparao kuću, mogli bismo reći u skladu s jednom zbirkom Zdravka Kordića, ali je ona ostala nauzgor. Svjetlo sja unatoč svim životnim nedaćama i olujama. Je li ovakvo naličje i naše boli? Ne završimo samo upitnikom, usudimo se biti pjesnicima. Netko će staviti neku oznaku za taj naš pjev. Ne obazirimo se previše na njega. Bol je stvarna, mi smo stvarni, okolina je takva kakva jest. Naš suvremeni govor ne znači da svoju okolinu podržavamo u svemu. Govor nam može biti isti, ali se značenja mogu razlikovati. Različita su to naličja jedne te iste stvarnosti.
Zaokružujući ovaj mozaik nepreuzetnih misli ustvrdimo da je Kordić metafizički zagledan u ovaj prašnjavi zemaljski prah koji nas okružuje. Dodajmo k tome njegovu sklonost prema filozofiji, ili prema mišljenju, ako tako hoćete. Pred nama je pjesnik tamnih dubina našega postojanja, ali pjesnik koji u sebi ima svjetlosti i vjere, ma koliko se nekada, posebno prije, i njemu samome činilo da je to pretjerivanje. On uporno tka suvremenu hrvatsku književnost koje se ni danas ni ubuduće ne će stidjeti hrvatski narod. Time je u prvim redovima hrvatske borbe za slobodu. Nemojmo da nam to zazvuči patetično. Takva su, na žalost, vremena.
Miljenko Stojić
HKD Napredak – Klub Lira, Sarajevo, 28. studenoga 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 12. ožujka 2007., 21.00 – 21.45