Anita Martinac, Grad bez ptica, SHSK, Mostar, 2019.

»Imam dojam da ja tu nisam bio... Što vrijeme sve više odmiče, sve je više heroja.« (str. 219.) Riječi su ovo napisane tamo negdje pri kraju romana. Čula ih je spisateljica Martinac jamačno više puta. I na koncu obdarila nas novim romanom, nakon uspjeha tri prethodna. Tema je prošli, Domovinski rat. Je li bilo kako je bilo ili je bilo kako oni kažu da je bilo?

Nije se zacijelo lako uhvatiti u koštac s jednom ovakvom temom. Ta sve kao da je bilo jučer, bojovnici su već stasali u odrasle muškarce s djecom koji mladeži govore što se dogodilo tih nesretnih dana tamo početkom devedesetih. Jer, oni su tada bili u njihovoj dobi. Slične su ih brige morile kao sada njih. I onda se dogodio rat kojeg nisu htjeli i na kojeg nisu bili spremni. Zaskočio ih je kao razulareni tzv. rezervisti osamljenu djevojku na mostarskim ulicama. Ali, nisu se predali. Borili su se i pobijedili. Sada bi se neki drugi htjeli potpisati pod njihove pobjede. Ma ne može!

Radnja romana počinje tragedijom trojice bojovnika koji su imali više srca nego znanja. Probili su se u vojarnu na Heliodromu u Mostaru. JNA i rezervisti su bježali, ali su ih opazili. I osuli su paljbu po njima. Junak koji o svemu priča u romanu pokušao je spasiti ranjenog suborca. Međutim protivnički naboji su bili brži. Odjednom je počeo strahovito žeđati, otvorio je usta da se napije vode u koju mu je bila uronjena glava. Posljednjom sviješću shvatio je da je to lokva.

Imena i prezimena, i to stvarna, dana su samo nekim likovima. Oni služe kao čvorišta da bi se držala konstrukcija romana. Da, tako se dogodilo, ovi ljudi na dobar ili loš način sudjelovali su u tome. A između tih čvorišta nalazimo opet stvarne priče, priče koje zasijecaju u živo meso. Ispričane su u prvom licu jednine, što čitatelja dublje uvlači u svo događanje, kao da on to ratuje na tom ipak malom prostoru grada Mostara. Postoji još i treća strana romana, pa i četvrta. Bojovnici koji su dali sve od sebe i koji su oguglali na sve dosadašnje nepravde pitaju spisateljicu što će joj njihove priče. Nema veze što je bila s njima, ovaj sadašnji svijet njih ne razumije. A i neki je drugi pitaju što će joj sve to, ali s drugim namjerama, da ne kvari davno stvorenu sliku što je tada točno bilo i tko je u svemu sudjelovao.

Bilo bi krivo razumjeti da je ovo djelo pred nama jak ili slab historiografski uradak. Ne, ono nema namjeru tako postaviti stvari. Ovim romanom, pomoću književnog instrumentarija, stvoren je nacrt za istinski mozaik događaja iz nedavne mostarske stvarnosti. Napadali su jugovojska i velikosrbi, branili su se napadnuti stanovnici, kako Hrvati tako i muslimani ili Bošnjaci. Srbi su otišli prije nego što je išta počelo, jer su znali što slijedi. Ustrojen je HVO koji je podnio teret obrane i oslobođenja grada.

A naizgled je sve tako traljavo počelo. Student Hercegovac sa zagrebačkih pločnika razumio je što slijedi i namisao ustroja otpora u liku HDZ-a donio je u svoj kraj. Ali teško ga razumiju, jedni što ne znaju tko je zapravo, drugi što ne vjeruju da se rat i u Mostaru može dogoditi. Dolazi sudbonosni čas preuzeti vlast od jugokomunista na izborima u gradu, ali se nema dovoljno ljudi za skupštinu. Sklanjanju se mnogi u stranu, pa i oni koji su se stavljali na čelo dok se mahalo zastavama i slikalo okolo. No, na kraju se uz Božju pomoć uspjelo sve riješiti. Vlast više nije jugokomunistička. No, tek tada nastaju poteškoće.

Na kraju romana spomenuti junak s početka budi se nakon operacije u splitskoj bolnici. Govore mu da je Mostar slobodan. »Poginuo Baja. Poginuo Divljak. Brat mi kaže, čudo je da sam ostao živ. A on?

A vi?

Toga čuda sjetim se svake obljetnice kada palim svijeće za svoje prijatelje.

Jedino toga dana govorimo o njima. Govorimo što smo prošli. Valjda ostale dane kroz godinu govore oni koji nisu bili u ratu. Ne slušam njih. Ptice su se vratile. Ovo je i njihov grad.« (str. 228. – 229.)

Sami ćemo podrobnije pročitati što se dogodilo između nesvijesti i ponovnog buđenja našega junaka. No, recimo da sve to nije nešto što bi vrijedilo samo za Mostar. Svugdje je bilo isto, kakao s ovu stranu granice tako i s onu tamo. Hrvat je shvatio da sloboda prolazi ispred njegova nosa. I ščepao ju je s obje ruke. Bio je to nutarnji krik, bez bilo kakva ustroja. Ali zapalio je baklju koja se nije dala utrnuti. Dotada nepoznati, oni koje susrećemo na ulicama, rastavili su pomno sklapan jugoslavenski okvir. Oni su pobjednici.

Možemo ovo primijeniti i na našu spisateljicu. Rastavila je pomno sastavljene kalupe suvremene hrvatske književnosti koja je još u raznim maglama i koja tako bježi od domoljubnih tema. Uzalud što im je Bog udahnuo dar pisanja. Ali Anita Martinac nema tih kompleksa. Sigurnim, dokazanim perom staje uz bok svojih suboraca jasno im govoreći da njihova žrtva nije bila uzaludna. Samo da se ove magle dignu, ugledat će se i obasjati nas sunce. A književnost će govoriti o njoj i njezinom djelu, kao što će historiografija govoriti o njima i njihovu djelu. Trajne su to vrijednosti.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. ožujka 2020.; hrsvijet.net, 11. ožujka 2020.