- Detalji
-
Kategorija: Prosudbe (Književnost)
-
Objavljeno: Srijeda, 25 Studeni 2015 15:52
-
Hitova: 3027
Šimun Šito Ćorić, Izgleda, drugog puta nije bilo, Glas Koncila, Zagreb, 2015.
Već i ptice na grani znaju da živimo u tzv. globaliziranom svijetu. I kako je krenulo bit će ga još više. Ratovi ustrajno odrađuju svoje, bukte na sve strane. Kad se primire, trebao bi iz te vatre iskočiti novi svjetski poredak, nadaju se oni koji povlače konce iz sjene. Eh, ti ratovi. I danas kao i onda kad je živio junak iz ovoga našega romana.
Mogli bismo se sada upitati je li zaista bilo drugoga puta, ili nije, kako napola nagovješćuje naslov romana? Zahvaćene su godine zadnjih dana Austro-Ugarske, iako se činilo da se ipak drži, Prvi svjetski rat, Prva Jugoslavija. U njihovu kovitlacu je Šimun Kulin, čovjek odrastao na škrtoj hercegovačkoj zemlji, s ljubavlju prema Bogu i domovini u prsima. Kamo može takav? Pokazao se sposobnim pa su ga sve vlasti željele u svojim redovima, a on je samo ostajao svoj. Da nije, moglo je biti drukčije. No, to ne bi bio onaj put iz njegove nutrine i zbog toga si nije dopuštao gaziti njime. Mogao je nekada biti i tako privlačiv, kao odnos s Mađaricom Irmom, ali uzalud. Prenio je to i na djecu, jer sin Andrija u ondašnjem patrijarhalnom društvu i kao šesnaestogodišnjak ima snage odijeliti se od strica kad je uvidio da se zajedno više ne može. Pa sad recimo je li drugog puta bilo ili nije.
Opširnije...
- Detalji
-
Kategorija: Prosudbe (Književnost)
-
Objavljeno: Srijeda, 03 Lipanj 2015 16:49
-
Hitova: 1630
Anita Martinac, Medaljon, Matica hrvatska, Čitluk, 2015.
Škripari. Humska zemlja dobro zna o čemu se radi, ostali ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu. Neopredijeljenih gotova da i nema, dan danas, nakon mnogo desetljeća. Još peku suze ucviljenih, još se pristalice jugokomunizma pjene. Ipak, književnih djela o ovoj epskoj tematici jednostavno gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira. Ona samo iznosi na vidjelo kako je sve doživio puk, onaj koji je to nosio na svojim plećima. Čitajući roman spoznat ćemo da mu nije nimalo bilo lako.
Opširnije...