Tomislav Ivančić, Dijagnoza duše i hagioterapija, Teovizija, Zagreb, 2004.

Za filozofa Noama Chomskoga kažu da je perjanica svjetske lijeve liberalne misli. Sav usredotočen na ovostranost, izustio je, ipak, izvrsnu misao da je promidžba demokraciji ono što je nasilje totalitarizmu. Pogriješio je samo u tomu što je demokracijom nazvao nešto što to ustvari nije. Tomislav Ivančić, hrvatski teolog poznat i diljem Europe, usredotočivši se na onostranost izustio je više dobrih misli, pa je napisao knjigu »Dijagnoza duše i hagioterapija«. No, za razliku od Chomskoga koji ostaje zatvoren u ovostranosti, Ivančić se iz onostranosti spušta u ovostranost i obratno. Kuša izgraditi most između tih dviju obala unutar kojih protječe naš život. Na taj način stvorio je djelo velike vrijednosti. Treba to reći odmah na početku ovoga prikaza!

Ivančić nije uredski teolog. Ono o čemu piše iskusio je na svojoj koži. U literaturi o njemu i njegovu radu pronalazimo da je sve započelo 1974. u Davoru. Od 1971. okupljao je srednjoškolce i studente na vjeronaučne susrete. Htio ih je oduševiti za Evanđelje. Nije išlo kako je htio. Odlučivši se za dane molitve u Davoru, pronašao je odgovor. Rodila se molitvena zajednica »Molitva i riječ« (MiR). Tijekom godina razvijala se i stjecala iskustva. Ova Ivančićeva knjiga govori o tomu, ali ne na hvalidbeni i obranaški način, već na način iznošenja bogatstva koje su pronašli i koje žele podijeliti s drugima, iako nas u današnjoj uljudbi raznorazni nasrtljivci uče da bogatstvo treba čuvati za sebe. Ivančić ne zaključuje da je ovo što piše vrhunac istine. Govori da i dalje treba ići putom traženja istine i odbacivanja svega onoga što to nije.

Zapadno je društvo danas umorno. Uhranjeno i obuveno nema snage slijediti prave vrijednosti. Zbog toga na sebe nabacuje razne obrazine, da se ne bi prepoznalo da je upravo takvo kakvo jest. Naravno da u tome ne uspijeva. Bježanje od sama sebe rađa patnjom koja je složenija i dublje ukorijenjena u samu ljudsku narav nego je to bolest, kaže Ivan Pavao II., papa. Ivančić je to također prepoznao i zbog toga želi ljudima na današnjem Zapadu skinuti te obrazine, želi im pomoći doći do samih sebe. Iskustva su znakovita i velika. Dobro je da su neka od njih donesena na kraju knjige. Na taj način još je više produbljena njezina protega povezanosti sa stvarnim životom.

Iako jedno ovakvo djelo ne može proći bez stručnih naziva, Ivančić se trudio da ono bude razumljivo širokom krugu čitatelja. Uspio je u tomu. Primijenio je način pisanja poučne naravi. Tko nije dobro upućen u današnju kršćansko-teološku i kršćansko-humanističku znanost može lagano naučiti neke njihove pojmove i njima se početi služiti. Nehotice će tako u sebi početi izgrađivati stav da su ovostranost i onostranost povezani. Ivančić se trsi pronaći takve veze. Obrađuje pitanja današnje znanosti, kulture, jednostavno uljudbe i navješćuje nam da one ne moraju biti nužno udaljene od Boga. Dapače, one su od Boga, izraz njegove mudrosti i ljubavi prema čovjeku. Kada se vrate njemu, u nama stvaraju odlučnost i zadovoljstvo. Postajemo ličnosti u svoj svojoj punini. Ivančić nam, dakle, pruža smjernice, pa je ovo priručnik za čovjekov hod prema Bogu. Treba pridodati da to poučavanje nije onako »s visoka«. Pisac cijeni svoga čitatelja i želi ga nečim obdariti, nečim novim o čemu mu zbog toga treba progovoriti.

Bezbošci ne moraju nužno biti udaljeni od onoga što naučava netko tko prihvati Evanđelje. Njima treba pomoći, podrazumijeva se samo ako to hoće, da u sebi otkriju što jaču protegu svoje ljudskosti. Na taj način doći će blizu Bogu, bez obzira što i dalje kažu da on ne postoji. Bog je, naime, u temeljima naše ljudskosti i neprestano nas poziva prepoznati ga unatoč svoj krhkosti na ovoj zemlji. Iako o tomu Ivančić izravno ne govori, ovo je ustvari izgrađivanje prave multikulturalnosti koja je danas tako u optjecaju. Ono smo što jesmo, ali svakome dopuštamo biti ono što on misli da treba biti, podrazumijeva se u skladu s onim što je vrijedno. Zajedničko dobro u našoj ljudskosti sve nas povezuje i čini braćom i sestrama na ovoj zemlji. Dostigavši tu točku, lako ćemo odgovoriti na pitanje Božje opstojnosti ili ne.

Nakon govora o načelnim pitanjima hagioterapije, knjiga-priručnik govori nam o samoj hagioterapiji kroz četiri bitne točke. To su četiri kruga u kojima se odvija školovanje u hagioterapiji. Ivančić je, naime, 1990. osnovao Centar za duhovnu pomoć (CDP). Svrha mu je pružanje duhovnog savjetovanja i liječenje duhovnih patnji. Time je ujedno započela i potreba osposobljavanja onih koji mogu pružati nešto takvo. Uz to što se trebaju odgojiti teološki i stručno, trebaju i duhovno biti na razini zadaće. Nauk se mora ujediniti s osobnim djelovanjem. Takav pristup dao je i daje velike plodove. Zbog toga se hagioterapija kao izvorni pristup rješavanju patnje širi i u druge zemlje. Osnivaju se nova središta i stječu nova bogatija iskustva.

Što je, dakle, srž hagioterapije? Kao što sam njezin naziv kaže (grčki hagios = svet i therapeuo = liječim) jest liječenje svetim, a ja bih dodao, smislom. Hagioterapeut pristupa onome tko traži pomoć kao tajni koja dolazi od Boga, pomažući mu sebe shvatiti i prihvatiti kao djelo Božje ljubavi. Uzima ga kao cjelovito biće sastavljeno od duha, duše i tijela. Tko to ne shvati ne će se uspjeti odhrvati ćudorednoj patnji koja se može očitovati ili kroz neku bol tijela ili kroz patnju duše. Kroz duhovno liječenje čovjek se svega toga oslobađa i postaje cjelovita slobodna ličnost. Lijekovi koji se pri tome primjenjuju jesu: riječ, kako ljudska tako i Božja, molitva kojom se uspostavlja odnos s Bogom, obraćenje potaknuto sviješću da smo zalutali i sakramenti. Ivančić donosi i primjere samog uvođenja u hagioterapiju. Namijenjeni su poglavito hagioterapeutima, ali su zanimljivi i onima koji se prvi put susreću s nečim ovakvim. Otvaraju mu nove vidike i pokazuju da oslobođenje može biti stvarno, a ne samo izraz našega vještoga govora i ništa više. Čovjek se treba osloboditi zemaljske prolaznosti i shvatiti da je biće okrenuto neprolaznosti koje ljubi i koje je ljubljeno.

Ljubitelji lijepoga pisanja možda će reći da se neke tvrdnje u knjizi nepotrebno ponavljaju. Ipak, to ne umanjuje veličinu njezina sadržaja. Tako je dobrodošla današnjem zapadnom čovjeku. Javna glasila ili promidžba u rukama sebičnjaka kriče da se trebamo osloboditi od svega. Ustvari, time nas još više zarobljavaju i usmjeruju samo prema svojim sebičnim probicima. Nehotično to govori i porast praznovjerja i sličnih ponašanja na Zapadu. Ostavši bez Boga, zapadni čovjek nije dugo izdržao sam. Bila mu je nepodnošljiva ta samoća. Ova Ivančićeva knjiga kuša ga vratiti gdje je bio. Ima li samo taj čovjek dovoljno hrabrosti skinuti sve svoje obrazine i vratiti se u krilo Božje? Ovo pitanje i nadalje ostaje otvorenim.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. rujna 2004., 21.00 – 21.45