Ante Čović, Etika i bioetika, Pergamena, Zagreb, 2004.

Kada smo počeli oslobađati zauzete krajeve Domovine, jedan od najčešće spominjanih izraza bio je: »Počelo je«. Nije trebalo ništa nadodavati, svakome je sve bilo jasno. Čini mi se da je došlo vrijeme da se isti izraz počne rabiti i za kretanja u društvu. Potlačenost ljudskog duha, koja traje već nekoliko stoljeća, počinje pucati po sastavnim dijelovima. On se budi i postaje svjestan samoga sebe i svoje uloge u svijetu. Prilog ovakvom stavu je i knjiga koja je pred nama. Ubacila se u taj novi tijek ljudskog mišljenja i njime dobro plovi.

Nije sve tako idilično kako bi moglo izgledati po ovome uvodu. Tek smo na početku, još je mnogo puta pred svima nama. Predstavnici staroga načina razmišljanja i djelovanja ustobočili su se i uvjeravaju sami sebe i druge da ih nitko ne će maknuti s njihova mjesta. No, nešto novo se rađa. Čović u podnaslovu knjige kaže da smo na pragu bioetičke epohe, književnost bi to vjerojatno nazvala postmodernizmom, katolička teologija dolaskom Duha Svetoga... Važno je da se ide naprijed. Iako je predstavnik filozofije, Čović bez imalo krzmanja priznaje da bioetika nije nastala u filozofskim već u medicinskim krugovima. Možda bismo mogli poći korak dalje pa reći da je nastala u krugovima onih koji su odgovorni. A takvi opet dolaze iz različitih drugih krugova. Ljudsko se mišljenje u svojoj raspojasanosti jednostavno nasukalo i potrebno ga je spašavati da ne bi razorilo samo sebe i čitav ljudski rod. Zorne su nam slike za to raznorazne podmornice i raznorazni brodovi na atomski pogon. Svatko strahuje nad njihovim nesrećama, bez obzira imao na njima nekoga svoga ili ne. Tjelesno smo postali toliko blizu jedni drugima da se naše djelovanje nužno odražava i na tog drugog.

Odlika ove knjige je i u tome što ne govori samo o našoj tjelesnoj blizini, već poglavito govori o našoj duhovnoj, pa i duševnoj, blizini. Pošla je od iskustava u medicini, nastavila preko iznošenja odnosa znanja i ćudorednosti, dotaknula se bioetike i biopoetike u egzistencijalnoj prozi, da bi nakon toga temeljitije razložila pojmove etike i bioetike. Stanja u našemu društvu podrobnije se dotiče u poglavlju o nastavi etike u doba bioetike. Sadržaj knjige dovršava se tzv. bioetičkim razgovorima pisca u raznim javnim glasilima. Sa znanstvene strane gledajući knjiga je mogla bez ovih razgovora, ali sa strane publicistike i mogućih čitatelja, dobro je da su tu. Služe kao svojevrstan zaključak iznesenom. Prepoznaje se da pisac nije samo puki teoretičar, već i onaj tko zauzeto djeluje u stvaranju uvjeta za pojavu novoga koje se navješćuje na različite načine. Odgovor, dakle, ne leži u znanosti kao takvoj. On leži u ljudskom duhu koji bi htio doživjeti i preživjeti sva znanstvena dostignuća. Na filozofiji je red dublje se pozabaviti etikom i u svoje krilo privući bioetiku. Ne dogodi li se to i ne postane li cjelokupno čovječanstvo svjesno odgovornosti moglo bi doći do toga da će Pandorina kutija biti širom otvorena, a ne samo da će poklopac biti odškrinut, kako se čini da je stanje sada. Čović bi rekao da smo s antropološkog okvira odgovornosti prešli u njezinu teološku protegu. Zbog toga se mijenja čovjekov stav prema prirodi, transcedenciji i samoj znanosti. Težnja za ovladavanjem ustupa mjesto očuvanju; misao o samodostatnosti ustupa mjesto nužnosti Nadinstancije za opstanak čovjeka i života; bezgranično povjerenje u znanost ustupa mjesto njezinu uklanjanju iz mogućnosti za odlučivanje o egzistenciji suvremenog čovjeka. Postavljam još jedanput pitanje: što je to novo što se pojavljuje?

Čović misli da je bioetika upravo ono područje na kojem se počeo stvarati novi orijentacijski okvir i da je utoliko opravdan naziv bioetička epoha. Ja bih radije ovo pitanje ostavio otvorenim. Čini mi se da bi se moglo dogoditi da bioetika bude jedan od važnijih kamenčića u stvaranju nove epohe koja dolazi. Ona još nije jasna, jasno je izgleda svima samo da je znanstvena, moderna, ili kako je već uobičavamo zvati, epoha završila. Doći će, kako je to Čović dobro zapazio, do prevrjednovanja stavova i djelovanja. Ako želimo dati ime toj novoj epohi koja nastaje, možda bismo joj mogli dati ime »ekološka«. No, pritom se ne bi smjelo misliti samo na naš vanjski okoliš, nego i na onaj nutarnji. Da on nije bio zagađen, danas bismo govorili o drugačijim epohama i odnosima u društvu.

Ne znam koliko će ministarstva znanosti s obje strane granice u ovom trenutku posvetiti pozornosti ovakvim knjigama i ovakvim stavovima. Bilo bi dobro da to bude što prije i što temeljitije. Na početku smo preslagivanja ne samo političkih, nego i duhovnih kockica u društvu. Nova epoha nezaustavljivo nahrupljuje i svatko mudar pokušat će joj odgovoriti na pravi način. Uzalud se pretvarati ili naviještati da to novo nije počelo. Ljudski duh hoće slobodu, a ovo što sada živimo tako je daleko od toga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. veljače 2006., 21.00 – 21.45