Print Friendly, PDF & Email

Alain Finkielkraut, Dolazi glas s druge obale, DHK, Zagreb, 2003.

Čitajući Finkielkrauta na um mi je došla misao bi li mogao ovako pisati da je kojim slučajem Hrvat? Sam sam sebi odgovorio niječno. Mogao bi kušati, ali se njegov glas ne bi čuo, vrata bi mu jednostavno bila zatvorena. Hrvatu danas nije dopušteno sjećati se, njemu je samo dopušteno slijediti propisane staze. Osjetio je to Finkielkraut pa je zbog toga napisao i knjige Kako se to može biti Hrvat? i Zločin je biti rođen. Za razliku od njegovih drugih knjiga uglavnom ih je pratila šutnja. Nije se dao smesti. Išao je dalje.

U obliku filozofskih ogleda Finkielkraut dotiče određena sržna pitanja u današnjici. Primjećuje se da je potpuno uronjen u zbivanja oko sebe, ali im ne dopušta da ga prevare, nego svjetiljkom svoga razmišljanja razgoni mrak koja ta pojedina zbivanja odašilju oko sebe. Naravno da ne postupa po ustaljenim i propisanim pravilima. Čemu bi mu onda služio razum? Na taj način pruža nam svoju osobnu sliku viđenog koja nam se može sviđati ili ne. Osjeća se da traži istinu, da joj pokušava biti blizu kolikogod boljela. Odlika je to pravog filozofa kakvih danas ima sve manje, što ne znači da će i sutra biti tako.

Da bismo razumjeli bremenitost i dubinu Finkielkrautovih misli, čini mi se da je najbolje navesti njegove sljedeće riječi iz knjige. »Kolonijalizam, na prvom mjestu: kći prosvjetiteljstva, europska ekspanzija od samog je početka zamišljena kao djelo emancipacije i čak oplemenjivanja čovječanstva. Kako Država narodu duguje školu, pledirali su pobornici ove velike avanture, tako bijeli čovjek duguje ostatku zemlje dobrobiti civilizacije, kako one materijalne tako i one duhovne... Ta je elita izvukla i koristi. A u to je upletena i kultura. Kultura je čak dvostruko kriva: kriva zato što je opravdavala iskorištavanje i dominaciju; kriva što je, u svojoj borbi protiv barbarstva i mračnjaštva, zaboravila da i izvan nje postoji nešto ljudski važno.« (str. 51.) Krenuvši od ovakvih pretpostavki Finkielkrautu nije teško kriknuti da se događaji ne bi smjeli usmjeravati. Treba osluškivati prošlost da bismo na pravi način mogli oblikovati sadašnjost i stvoriti budućnost. Na stranu svi savezi, probici, važan je čovjek, ne nestvarni, već onaj svakodnevni, tu pokraj nas.

Promotrimo pobliže ogled Sazivanje sjena: Kosovo. Ne brani on tu unaprijed ni Albance ni Srbe. On samo kuša vidjeti ono što je tako lako vidjeti, ali se o tome šuti. Rekao bih da razotkriva kolonijalnu politiku današnjih određenih čimbenika svjetske moći. Kritizira Régisa Debraya koji se priklanja jednoj od strana u sukobu na Kosovu. Podsjeća ga da su Albanci počeli odustajati od nasilja tek 1996. ponajvećma zbog izočnosti bilo kakve diplomatske pomoći. Postavlja se razumno pitanje: zbog čega je ona prije izostajala i zbog čega je sada tako svenazočna? Očito da na tom komadiću kugle zemaljske netko gleda svoje osobne probitke ne obazirući se na dobro onih koji tamo žive. Oni su za njih samo pokusni kunići i ništa više. Koliko god da tehnika uznapreduje i da nam omogući što lakše krivotvoriti stvarnost, te se stvarnosti uvijek treba držati. Odnos prema svijetu ne može biti privatiziran, inače ćemo vidjeti samo ono što nam se sviđa, a ne i ono što ustvari jest.

Govoreći o sagledavanju stvarnosti treba odgovoriti i kakvo je vrijeme u kojemu živimo. Jednom riječju rečeno ono je suvremeno. No, što ustvari znači ta riječ? Finkielkraut odgovara da to u današnjem rječniku znači biti nezadovoljan. Društvo u kojem živimo stvara djecu i ljude koji mrze zrak što ga udišu iako bez njega ne bi mogli živjeti. Nakon neslavne propasti komunističkog modela mislilo se da je došlo vrijeme povratka rasipne djece i vrijeme velikog pomirenja. Na žalost nije bilo tako. Unatoč stoljeću koje je bilo pokusno i krvavo, a krvavo upravo zbog toga što je bilo pokusno, društvo je i dalje nastavilo krivim smjerom. Pad komunističkih režima nije sa sobom povukao i radikalnost ljevice. Dapače, nazočnija je i živahnija nego prije, polučujući nove uspjehe. Govori da se bori za čovjeka, da je netko građanin ne zbog toga što se rodio u određenoj naciji, već zbog toga što je pripadnik ljudskog roda. Dosljedno tome ne postoji nacionalnost, postoji samo kozmopolitizam. A može li se čovjek tako otuđiti od sebe ili preobraziti, kazano ljevičarskim rječnikom? Finkielkraut dvoji.

Nismo prazne jedinke ljudskog roda. Bio je netko prije nas i prolazio je povijesnim razdobljima. Ta su mu povijesna razdoblja namrla određenu životnu mudrost, određene životne zaključke. U Finkielkrautovoj svijesti najživlje je razdoblje nacionalsocijalizma koje se može podvesti pod pojam Auschwitza. Jesu li ti ljudi umrli uzalud, je li moguće nakon svega na sve odmahnuti rukom i u sjećanju izjednačiti nacionalsocijaliste i pogubljene Židove? Finkielkrautu je odgovor jasan. Sažimlje ga u stavu da treba slušati glas s druge obale. Prošlost se želi obratiti sadašnjosti, poučiti je kako ne činiti iste pogrješke. Jednako je opasna instrumentalizacija kao i indiferentizam. Židovskom narodu njihovi stradali imaju što reći, oni nisu umrli uzalud. Treba samo naćuliti uši. Rekao bih da Finkielkraut to čini ovom knjigom. Ne dopušta zaboravu pasti na sve, prihvaćanje patvorenog pod imenom pravog.

Posadašnjimo ovu knjigu u naše društvo. Možemo li prihvatiti Finkielkrautove misli? Možemo, zašto ne? Međutim, ne će nam biti kao Finkielkrautu. Počeli su nam već zatvarati novinare, nakon njih će doći filozofi, književnici... Stroj prisile ne zna stati kada se jedanput pokrene. S druge strane, zar ima smisla predati se nasrtljivcima na naše postojanje? Očito, Finkielkraut će ponovno trebati napisati koju knjigu. Bit će povoljnija za nas ako mu pomognemo pisati je svojim stavom. Ponovno otvaram knjigu: »Jer upravo viši cilj dodijeljen povijesti – iščeznuće zla u trijumfu prosvjetiteljstva – degradira ljude u sredstva i nudi ih kao žrtvu«. (str. 53.)

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 7. studenoga 2005., 21.00 – 21.45

Osobno