Miljenko Stojić, Paljenje svijeće, ICMM, Međugorje, 1998.
Piše: Nenad Valentin Borozan
Prošle je godine Informativni centar »Mir« Međugorje objelodanio knjigu »Paljenje svijeće« Miljenka Stojića. Urednikom je Krešimir Šego, a recenzentima fra Slavko Barbarić i fra Branimir Musa.
Miljenko Stojić rođen je 1. lipnja 1960. godine u Dragićini. Pučku školu završio je u Čerinu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 1979. godine. Nakon mature stupio je u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Bogoslovlje je slušao na više učilišta: Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu. Za svećenika je zaređen u Mostaru 1987. godine. Na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu 1991. godine postiže licencijat iz teologije, specijalnost kršćanska i franjevačka duhovnost. Živi i radi u župi Međugorje. Do sada je objavio, ne računajući knjigu koju danas predstavljamo: »Unatoč svemu« (pjesmotvori), »Ta vremena« (eseji) i »Kaplja« (pjesmotvori).
Miljenko Stojić u knjigu »Paljenje svijeće« uvrstio je 165 ogleda podijeljenih u tri odjeljka, nakon proslova: »Uzimanje štapa«, »U Gospinoj školi« i »Svježina Božjega daha«. Svaki odjeljak prati i autorov pjesmotvor. Ogledi su sabrani nakon što ih je objavio u »Press bulletinu«, »Glasu mira«, te javnom automatu HPT-a, ne držeći ih, kako će sam napisati: »... izgrađenim sustavom nego tek nacrtom za sustavnije promišljanje a u šumi današnjih stajališta«.
Za njegovo je pjesništvo rečeno kako je čvrsto uporište našlo u kršćanskoj etici. Potraga za odgovorima na brojne upite i skliznuće svijeta u površnost, plakatsko i zlasno, opredijelili su brojne oglede, koje ipak uza sve, uokviruju tri točke nadahnuća i nagnuća: Bog, Gospa i Svetište Kraljice Mira Međugorje.
Evanđeoski, smjeran u ozračju zagovora mira, već na početku je knjige ustvrdio kako je: »Hod s Gospom i Bogom najljepša priča koju smo čuli, ali koja traži pričati je i dalje u zajedništvu sa svojom crkvom i kršćanskom zajednicom u kojoj se krećemo.« A to je priča poticajna i prijelomna za one koji nakon posrnuća u nevažne stvari i olaku okrenutost življenju, u spoznaji ispraznosti žude smisao, drugačiji odnošaj u životu. Oni će upaliti svijeću u svome srcu, okrenuti se molitvi i prihvatiti lijepe stvari, na koje se ne smije naučiti. Stojić će upozoriti kako ih treba: »... ispijati polagano i do kraja, kada naše bivstovanje postaje neprestano slavlje.«
Bog stvara red. A zlo je unijelo veliki nered u suvremeni način življenja. Zamaglilo je htijenja i pomrsilo naš način razmišljanja. U tom obzorju, ovozemaljske nesavršenosti moraju ustuknuti, nakon čega će se otvoriti življenje punine darovanoga života. Ali, ne će propustiti dometnuti Stojić, odgovor je u srcu svakoga od nas. Bog je najveći naš prijatelj, a put do pobjede molitva. Zato je razložan upit koliko se moli, osobno i obiteljski, u toplini doma. Koliko se ritmovi nezahtjevne svakodnevice prelamaju na nedostojan način a koliko je poniznost otvorena blagotvornom utjecaju Boga. U drugačijoj, odgovornoj zbilji, Bog i čovjek pronalaze se međusobno i idu dalje, ruku pod ruku. A onaj koji dohodi Gospi ne može ne doći svome Bogu Stvoritelju. Gospa u nama želi probuditi zaspale klice vjere, te Stojić Međugorje vidi i doživljuje kao izvor duhovnosti u suvremenom svijetu, i jedan neprestani Božić.
U svekolikoj kušnji oslonjenost na vjernost je svjetlo u teškim trenutcima, sidro koje nam ne da odlutati na pučinu i izgubiti se. Zagovarajući ljubav i mir, osjećajući Isusovo rođenje kao zagrljaj ljubavi i mira, Stojić je upravo spominjući se mira udjenuo sliku nevesele zbilje: svjetskih i europskih predstavnika koji su došli u ove prostore donijeti mir, ali koji sve podvrgavaju svojim sebičnim probitcima. A oni drugi, ostajući na tom tragu, Stojić će napisati: »... žive ljubav prema svakom čovjeku i Bogu, osjećaj za svoje pravo mjesto u životu.« Mir kroz molitvu - takav temelj nudi Kraljica mira, promišlja autor, lučeći hodočasnike od turista koji pohode Međugorje. A brojni, koji su došli kao turisti, doživjeli su Međugorje drugačije nego što su vjerojatno očekivali. U njih se ulio mir i sigurnost. Doživjeli su Gospu i Boga. Znajući kako Bog želi pomoći vjerojatno su i pogledali koliko su im ruke ispružene. Prepuštenost ljubavi i molitvi uspostavlja pravdu koja je bila narušena. Zato Stojić kliče: »... pružimo si ruke, oslobodimo svoj glas.« On ne će biti isti kao što je bio. On će se vinuti vrjednoćama a odgovorit će Gospa koja je progovorila o onome što se zaboravilo: molitvi, postu, obraćenju, ispovjedi i pomirenju.
Razlažući o svemu kroz religiozni govor Stojić čak i kada upozorava na žurbu, zaokupljenost tvarnim a ne duhovnim, probitačnim a ne otvorena srca, što je uvjet do slobode u zadovoljstvu, ne traži, ne uvjetuje, nego pak u zrcalu svojega govora ostavlja svakome razlučiti i polučiti, udjenuti u spoznaji kako kršćanstvo nije samo radost, nego je i odgovornost. Novi uvjeti života u ovim prostorima traže obnovu društva u kojem živimo, a njega nema bez naše obnove, kazat će na jednom mjestu, ostajući u onom ozračju što će izgraditi upravo taj drugačiji, postojaniji odnos s Bogom, kako bi se na pravi način dočekivala naša jutra.
Neraspričan, tečan i jasan, rečenice koja ima svoj mir i koja taj isti mir nudi, Stojić poziva odrediti se, živjeti vrjednoće, znajući, svaki dan je novi dan, vrijeme za obraćenje, ako se to već nije zbilo, jer dolazak Boga dolazak je kući.
Ogledi, od kojih svaki na svoj način nadahnut zbiljom nehotično u nama, upitima i odgovorima s kojima promišljanje ne okončava, traže odrediti se. Oni su odslika, pozivnica, prava mala inventura duha i tvarnosti, susretište poticaja i kreposti, nakon kojih će, povedeni Stojićevim pjesmotvorom u zadnjem odjeljku, zasigurno, brojni otisnuti se s pruženim rukama Kraljici mira, uvjereni kako Bog čuje njihov glas: »... i kamo budemo stizali razgonit ćemo mrak«.
HR Radiopostaja Mostar, Mozaik – ljepša strana života, 11. travnja 1999.
