Trenutna država BiH ima tri konstitutivna naroda, a dva entiteta. Tako je određeno 14. prosinca 1995. u Daytonu. Ne ulazeći u čisto politička pitanja, zapitati nam je se mogu li u takvoj državi biti 3 identiteta: hrvatski, srpski i bošnjački? Povijest nam kaže da su nastajali tim redom i sada su tu gdje jesu. Identitet, pak, zacijelo čini obrazovanje, kultura, duhovnost... Hrvatsko biće u BiH ima ih i zbog toga ima svoj identitet, bez obzira na to što mu političke prilike još nisu nimalo naklone, odnosno što mu ne daju ono što čak i manjine imaju po Europi.
Uzmemo li, s druge strane, za istinito da je jezik pogled na svijet, onda vidimo kolika je njegova važnost u oblikovanju hrvatskog identiteta u BiH. U vrijeme obje Jugoslavije, koje su pogodovale velikosrpskoj namisli u službi nekih inozemnih geopolitičkih igara, taj se jezik gurao u jedan zajednički zvan srpsko-hrvatski. Domovinski rat donio je, barem u početku, slobodu hrvatskom jeziku. Konačno se moglo reći da rabimo i da želimo rabiti hrvatski standardni jezik, isti s obje strane granice. Određenima to nije odgovaralo te su pokušavali progurati opet neki zajednički jezik, ali sada poglavito u F BiH, Republika Srpska je i u pitanju jezika u tim njihovim glavama nastavila trajati kao posebna država. Pa su tako od tekstova pravili, i još to neki čine, nakazu htijući dokazati da se hrvatski i bošnjački jezik razlikuju tek u nekim pojedinim riječima. Zbog toga su ih pisali zajedno, razdvojene samo kosom crtom: januar/siječanj, oblast/područje, dozvola/dopuštenje... Pritom redovno je prvi išao bošnjački naziv pa tek onda hrvatski. Nesretni Haški sud pošao je i korak dalje. Od sva tri jezika skovao je novi, tzv. BHS jezik. I neka se snađe tko se snaći može. Onda 2017. dođe i Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Neki iz hrvatske zajednice, iako im je jezik bitan za njihov rad, čak je i potpisaše. Trenutno očekujemo nove udare.
Zajednički pogled na svijet, izražen kroz jezik, Hrvate u BiH vodio je i kroz bitke za opstojnost. Odupirali su se u vrijeme Turaka, odupirali su se u Prvoj Jugoslaviji, u Drugom svjetskom ratu i poraću, u Drugoj Jugoslaviji, u Domovinskom ratu. Kao i braću im i sestre s druge strane granice, naročito ih je pozobao Drugi svjetski rat i poraće. Po trenutnim spoznajama svaki 10. Hrvat u BiH zaglavio je pod jugokomunističkom čizmom. Dolazi to do izražaja ne samo kroz radove povjesničara, nego i kroz traganja za istinom i posmrtnim ostatcima pobijenih, naročito sada kroz pothvat Groblje mira na Bilima.
Ali kroz sve te nevolje oblikovavao se hrvatski identitet. Obrazovanje, kultura i duhovnost postali su njegovi svjetionici prema budućnosti. Onaj tko to nije shvatio nastavio je tumarati bespućima bratstva i jedinstva kako su ga naviještali propali jugokomunisti. Nema veze što se to sada naziva drukčije, ishod je isti.
Hercegovačka franjevačka provincija nažalost je u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila 66 svojih članova. Među njima bili su i profesori Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu i profesori Franjevačke bogoslovije u Mostaru. Predstavljali su intelektualnu kremu ne samo u svojoj provinciji, nego i u čitavom hrvatskom društvu s obje strane granice. Spomenimo samo da je Franjevačka klasična gimnazija pred sam rat zapošljavala 20 profesora franjevaca, od kojih je 15 njih imalo doktorate u svojim strukama. Zar je potreban ikakav komentar?
Među ubijenima bio je i dr. fra Radoslav Glavaš. U svoje doba, ili 10-ak godina pred smrt, spadao je u najpoznatije hrvatske književne kritičare. Ta istina o njemu probijala se čak i u jugokomunističko vrijeme. Ostao je svijetao spomen čovjeka koji se za svoj hrvatski narod borio bez pridržaja.
Želeći njegovati spomen na sve njih Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, pokrenula je 2012. »Natječaj« na temu pobijeni hercegovački franjevci. Kasnije joj se u tome pridružilo i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB). Bez obzira na vrstu rada (književnost, glazba, likovna kultura, povijest, računalstvo, umjetnička fotografija, video) on treba nositi pečat hrvatskog identiteta. Otvoren je za sve uzraste: djeca, mladež i odrasli. U svemu su sudjelovala i već poznata imena. Ne ćemo sada posebno o njima, mogu se pronaći na stranicama portala pobijeni.info. Treba samo napomenuti da je sve ovo itekako nazočno u njihovim kasnijim radovima.
Vicepostulaturi se sličnom tematikom u posljednje vrijeme pridružila i udruga Središte za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH iz Mostara, na čelu s Anitom Martinac. U povodu obilježavanja 23. kolovoza kao Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarizama: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma, na obalama Neretve počela im se odavati dužna počast. Ima, naime, jedna pećina gdje su jugokomunisti sve do 1946. likvidirali ratne uhićenike i civile, sve one za koje su držali da su im protivnici. U sklopu svega pokrenut je i književni natječaj pod nazivom »Istinom do pomirdbe«. Okupio je do sada značajna i poznata imena, a tim putem i dalje nastavlja. Rad udruge najlakše se može pratiti preko portala hsk.hr ili grobljemira.info.
U spominjanju književnih manifestacija ne bi se smjelo preskočiti ni »Susrete pod hrastom« na Čerinu koje od 2005. priređuje Matica hrvatska iz Čitluka, uz suradnju DHK HB i Župnog ureda Čerin. Sve je pokrenuto u čast fra Janka Bubala koji je na Čerinu proveo preko 30 godina te tu napisao svoja književna djela. Još od srednjoškolskih dana bavio se pisanjem, ali jednoga dana, 1936., iz nekog razloga sve je zapalio. Dolaskom na vlast jugokomunista, koji su ga uhićivali i nekoliko puta izvodili na strijeljanje, nije mu nikako padalo na pamet nastaviti s pisanjem. Tek sedamdesetih godina prošloga st. ponovno se latio pera i postao priznatim hrvatskim piscem. Nije mogao zaobići u svojim djelima ni temu Drugoga svjetskog rata i poraća. Primjereno tomu dobu bila je pozorno utkana u njegova djela, ali onaj tko je htio razumjeti mogao je. Na spomenutoj književnoj manifestaciji i to je jedan od putova koje slijede učenici u svojim radovima na prigodnom natječaju, kao i suvremeni hrvatski pjesnici u svome nastupu.
Prošlost, takva kakva je bila, očito i dalje žulja hrvatski narod u BiH. Nije ni čudo. Još su ta pitanja neriješena, s obje strane granice. Međutim, ni sadašnjost hrvatskom narodu u BiH nije baš sjajna. Imaju svoj identitet, ali nemaju svoj entitet, unatoč tomu što su najzaslužniji za obranu BiH. Dok su se neki premišljali je li to njihov rat, oni su u njega ušli i zapriječili da BiH šaptom padne. Sada su za »nagradu«, zajedno s Bošnjacima stjerani u jedan entitet, a drugi je dan Srbima, u obliku polovine države. Budući da Hrvata nema više od Bošnjaka, oni im u posljednje vrijeme cinično biraju političkog predstavnika u predsjedništvu države, a najavljuju da će početi tako činiti i na drugim razinama. Mediji su opet posebna priča. Bošnjaci su se pozvali na vitalni nacionalni interes kako bi onemogućili hrvatski kanal unutar Javnog RTV sustava. U tome im je itekako pomogao Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch koji je svojim odlukama iz 2001. i 2002. Hrvatima kao konstitutivnom narodu onemogućio osnovno ljudsko pravo da se informira i kroz medijski servis predstavi svoje nacionalne, kulturne i vjerske vrijednosti.
DHK HB trsi se kolikogod je moguće čuvati hrvatski jezik u Herceg Bosni, BiH. Bilo je dobro počelo u Neumu 1993. Ali društvena gibanja su išla u drugom smjeru. Nije više na proračunu, mora se snalaziti za svaku kunu ili marku. Svodi ga se tako na običnu udrugu, jednu od nekoliko desetaka tisuća u državi. A ono bi trebalo spadati u jednu od središnjih nacionalnih ustanova hrvatskog naroda u Herceg Bosni, BiH. Nije to samo pitanje hrvatskog društva s jedne strane granice nego s obje, valjda će se to jednom shvatiti.
Pitati nam je se kakve je budućnost hrvatskog naroda i hrvatskog jezika u Herceg Bosni, BiH? Odgovor je jednostavan: bit će onakva kakvi mi budemo. Ne smijemo dopustiti da nas prevare kao što trenutno varaju određene slojeve hrvatskog društva s obje strane granice. Zakulisna središta moći najprije su nakon Domovinskog rata pomoću starih korumpiranih kadrova te uz prisilu drugih pokupovala što im se svidjelo. Nakon toga potrudili su se da nitko ne omete cvjetanje korupcije kako bi mogli dovršiti svoju kupovinu te da bi školovane i sposobne zaposlili kod sebe budući da im se nije dalo rađati i odgajati djecu. Velike promjene su, dakle, u tijeku. Ne možemo i ne smijemo biti unitaristi koji se zanose nekom »Bosnom«. Samo ako budemo svjesni sebe, svoga jezika, svoje kulture i povijesti uspjet ćemo ostati na ovim prelijepim prostorima s obje strane granice. Naši su predci lili krv za njih, mi možemo barem znoj!
Miljenko Stojić
Hrvatsko slovo, Zagreb, 1. siječnja 2021., str. 14.; hrsvijet.net, 4. siječnja 2021.; Stjepan Šešelj (uredio), Zbornik svjetskog festivala hrvatske književnosti 2020. Zagreb, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2021., str. 52. – 56.
 snaga-buducnosti.pdf | [ ] | 3833 kB |