Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.

Uvijek sam govorio da je lijepo govoriti ili slušati poeziju, lijepo o njoj govoriti ili slušati druge kako o njoj govore. Uvijek će ti otvoriti neke nove vidike, potrgati zastore i otkriti nešto što se iza zatvorenih prozora nalazi, tebi do tada nepoznato, a čiju čar, ljepotu, boju, možeš upiti u sebe i oplemeniti sebe nečim što prije nisi znao, a sada ti se čini tako poznato i tvoje. Poezija je takva. Svatko je doživljava na svoj način, daje joj nešto od svog oka, duše, otkucaja srca, daje joj nešto od svoje želje, zanosa, ushita ili suze. Uvijek je duboko subjektivna, a u isto vrijeme nosi u sebi ono u čemu svi vidimo nešto što nas spaja, čini zajednicom, čini ljudima koji koračaju istim putom, ali svatko svojom stazom koja kroz život putuje. Iznenađenja su tu. I dobro da ih ima. Nije dobro da nam svaki dan sliči jedan na drugoga. Svakom treba dati svoj osmijeh, svoju želju i nadu utkati u njega i u njemu naći snagu da se ide i onda kada se putovi ne naziru.

Svaki pjesnik je svijet za sebe. Govorimo istim riječima, pokušavamo u njih utkati svoju osobnost, obojiti ih našim bojama, dati im ono što drugi nisu uspjeli dati, ponovno ih oživjeti i pretvoriti u mostove preko kojih dolazimo do onih do kojih nam je stalo. Pjesnik je tvorac novoga, svijeta kojeg prije njega nije bilo. On unosi sebe u sve čega se takne, oživljava ono što se drugima čini da je davno nestalo. Ima sposobnost da nas privuče svojoj misli, svom osjećaju, svojoj slici svijeta, mašti i vjeri da se mora naći snage ići naprijed i učiniti svijet boljim no što je bio.

Pred nama je, evo, Miljenko Stojić, pjesnik, romansijer, novinar, urednik, fratar, osnivač Informativnog centra »Mir« Međugorje, osnivač Radiopostaje »Mir« Međugorje, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, član DHK i DHK HB, i još puno toga što ćemo saznati ako nabavimo ovu njegovu posljednju knjigu pjesama »Jednom«. Čovjek je to koji je nikao među nama, onaj koji govori jezikom svoga kraja, svoga naroda, ali na takav način da nam je drago što priča o onom što nam je blisko, što nas tišti, oduševljava, što jeste i naš svijet, naš osjećaj i naša misao, ali izrečena na način na koji je mi nismo nikada oblikovali tako zorno, razgovjetno i razumljivo. U tome je vrijednost umjetnosti, pogotovo književnosti od najstarijih vremena pa sve do ovoga našega doba. Uvijek je bilo onih koji su znali oblikovati težnje svoga nadoda na način da govore u njegovo ime njegovim jezikom njegove misli, težnje, snove i želje, jačajući njegovu volju da se oblikuje život kakav žele, kakav im je primjeren.

Zbirka ima 58 pjesama raspoređenih u šest ciklusa: Zavirih danas; Toga sam dana ponovno čitao; Ogrnuti jedno drugim; Toga dana i K nama. A ove brojke su ono najnebitnije vezane za ovu zbirku. Međutim, ako pogledamo što je to što povezuje pjesme u ciklusu otkrit ćemo da teme pjesama samo određuju njihovo grupiranje, ali pjesnikov osjećaj, vezanost za temu, njegov doživljaj i doživljenost daju osnovni ton, boju i subjektivnost koja dominira ne samo u određenim pjesmama već u cijeloj zbirci, otkrivamo to čitajući svaku pjesmu ponaosob. Jer, zna se da je svaka pjesma zaokružena cjelina, svijet za sebe, slika koja se u našoj svijesti zalijepi kao svijetla točka kojoj se možemo uvijek vratiti i u njoj pronaći nešto novo, dotada neotkriveno. Vidimo pjesnika uronjenog u pejzaž, u prirodu, okružen je poljima, drvoredima, obrisima nebodera, iz srca kamena iznikle su masline, more se ljeska, ptice prave gnijezda, vlak juri kroz hercegovački krajolik, snijeg zatvara prozore kuća, brodovi prolaze pučinom, glasovir svira, piljarice prodaju cvijeće, djeca hrane golubove... i drugi prizori oslikavaju svakodnevicu života koji oko pjesnika buja, mijenja se, prolazi, mijenjaju se slike u njegovoj svijesti, a on, svjestan svega, uronjen u njega ulazi u sebe, prati misli koje se svakim novim prizorom izazvane pojavljuju u njemu dajući svemu osobno doživljavanje svega. Pjesnik će nenametljivo iz toga mnoštva pojavnosti događanja i pojava u onome što ga okružuje, a što upija i očima i ušima, osjetilima opipa izdvojiti neke koje postaju njegovi simboli kojima njegova duša komunicira sa svijetom. Vidimo kako to izgleda u prvoj pjesmi zbirke »Pogled«. Ono što ga okružuje oslikano je s nekoliko detalja (široko polje, drvored, obrisi nebodera, blatnjavi putovi). Predgrađe je daleko od uređenih bulevara, neonskih reklama, kazališta, hotela, glamura. A onda slika vrane koja životom brani mlade, a mačka čeka svoj trenutak. Putovi naizgled nikamo ne vode, a opet njima kroče i kročit će oni koje zovu putovanja. Vječita težnja čovjekova da se ide naprijed i pronađe bolje, ljepše, bogatije, primjerenije čovjeku. Netko u potkrovlju sanja o svojoj kobi, a nova jutra mirišu na putovanja. S tako malo detalja ispričana je vječna bajka čovjekova koji se ne miri s onim što jeste, jer zna da zaslužuje bolje, novo i dotada neviđeno. To je pjesnik Miljenko Stojić.

Pjesma o stolici podsjetila me na one prve zadate slikarske teme za početnike. Treba je naslikati, ali onako kako je vidiš. Njih stotinu slika stotinu različitih slika o jednoj te istoj stolici, a ona jadna, otrcana, vrijeme joj urezalo bore, ruke se toliko puta znojave istrljale o nju. Čudo – ona stara, ruši je zub vremena, a slike o njoj vječito mlade. Nadživjet će je. Tako je sa svim ljudskim djelima. U njima osta duša koja teži vječnosti. Toliko dana se sjedilo na njoj, toliko snova se sjedeći rodilo, toliko zanosa, padova i pitanja rodilo. Ona svemu svjedok, nijemi i nepomični. Spasi je pjesma od propadanja.

»Iz srca iznikle gorde masline,/ more se pod njima ljeskalo obasuto zvjezdicama./ Lun lijeno opružen tog ljetnog popodneva./ A mi smo nosili nadu u očima i prkos u rukama,/ isklesani mnogim godinama, mnogim nedaćama.« (Bose stope)

Bose stope su prekrasna pjesma u kojoj se naizmjence pojavljuju vizualne slike krajolika, misaona proživljavanja, simbolična slika jednog putovanja koje ostavi neizbrisiv trag u duši jer jedno vrijeme kao da se na trenutak zaledilo, a prošlost bljesne kao munja, prošlost koja nikada nije bila dovoljno dobra da bi je se samo po dobru pamtilo. A ljudi srasli sa zemljom, nikli iz kamena, ipak izgradiše život nerazrušiv, kamen i stamen, vrijedan muke i znoja. A sada putnici namjernici uživaju u djelu njihovih ruku, ne znajući koliko se znoja, krvi, muke, suza i žulja ugradilo u ono čemu se dive. Kad odu u te bijele dvore svoje, pamtit će ga po fotkama koje ponesoše. A njega samo razumjeti može onaj što življaše isto ili slično u svom zavičaju. »Negdje tamo, u nekom sretnom magličastom prostoru,/ naš je dom, bijel od jednostavnosti, plav od bistrine./ Samo tiho, ne remetite mu mir, pustite ga sanjati,/ dok sve polako tone u prošlost, u bešćutno vrijeme. (Bose stope)

Na kraju svih naših putovanja, s koferom ili bez njega, čeka nas naš dvor pun bjeline, jednostavnosti, dvor pun smirenosti i plavičaste bistrine. Jeste put do njega posut brojnim zamagljenim putovima, preprekama i lažnim putokazima, ali će svako naše putovanje tamo završiti i izbrisati svu ružnoću prošlih dana, naših i inih, što nam ih »podari« bešćutno vrijeme prošlosti.

Iz ovog ciklusa još nekoliko riječi o pjesmi Blizina plamti. Čitajući je ulazimo u svijet koji bismo voljeli da ne živimo jer prizori su degradacija svijeta, a to što uradiše od njega ljudi pokazuje svu našu bešćutnost. Velegrad je, grad, u žurbi koja svrhe nema niti cilja. Sve što vrijedi nije uz nas, misliš. Treba jurnuti tamo gdje je. Nitko ne zna kako bi trebala izgledati. Oko tebe jure tramvaji, piljarice nude cvijeće, siromasi prose, političari digli nos do oblaka, ratnici prosvjeduju. Da bismo prihvatili to što je oko nas, novine nas bombardiraju još gorim tamo negdje iza naših plotova. Svijet nije raspuknut kao trula jabuka, već razapet na križu, kao da kaže pjesnik da bi lakše prihvatio stvarnost iz koje pobjeći ne možeš.

Miljenko Stojić svojim cjelokupnim radom i stvaralaštvom, svojom književnom riječju i djelovanjem uklopio se u tu višestoljetnu maticu franjevačkog djelovanja u Bosni i Hercegovini koja je stavljena u službu očuvanja hrvatskog nacionalnog bića na ovoj balkanskoj vjetrometini koja mu nikada nije bila sklona i nikada nije radila u njegovom interesu. Očuvanje vjere, kulture, prostora, jezika i običaja, načina života njemu primjerenog krasila je i tadašnje i sadašnje naraštaje franjevaca. Kada se služi narodu i poklanja mu se ono što je najvrijednije u čovjeku, onda plodovi nikada izostati ne će.

Ciklus pjesama »Ogrnuti jedno drugim« posvećen je tegobnoj prošlosti, želji neiscrpnoj i nadi beskrajnoj da će se čovjek ogrnuti zastavom svojom i konačno biti svoj na svome, tvorac svoje sudbine, uronjen u zemlju koja mu daje antejsku snagu koja ga održa kroz duga tegobna stoljeća. Protutnjaše ratovi, veći i manji, ali uvijek protiv njega i Humske zemlje, ali progrmi se sve. Taj osnovni smisao i osjećaj nalazimo u pjesmi »Bi tako«. Tu ideju slobode prenosilo se iz naraštaja u naraštaj, tu neugaslu iskru slobodarske vatre trebalo je nekada skriti u pepelu, ali ugasiti nikada NE. Pjesnik je kao i mi bio svjedokom tih posljednjih povijesnih zbivanja na ovim prostorima i taj radosni zanos utkao je kao osnovni moto u brojnim pjesmama ovoga ciklusa. U pjesni »Takvi su bili« opjevao je taj zanos koji je u sebi nosila mladost donoseći slobodu zavičaju, a sada, tako malo iza tih slavnih trenutaka, u zadimljenoj seoskoj krčmi, razvojačeni bojovnik bez posla, priča o tim zanosima, a zadovoljstvo koje mu u duši živi ne može potamniti ružnoća sadašnjeg trenutka, jer bolji dani moraju doći.

U pjesmi »Dan s okusom gorčine« opjevana je tragična sudbina naših ljudi koje pobiše u Sloveniji bez suđenja i optužbe te zatrpaše u rovove mladost i starost, žene i djecu, ubijene metkom u čelo, svezane žicom, zaklane nožem ili žive zatrpane u rudarske jame. To je zorna slika što može uraditi mržnja, što može zločinačka kama, puška, učiniti bespomoćnom. Ali, ni takav zločin nije mogao ubiti ono najljepše u narodu, onu iskru da je moguć bolji svijet od ovog kojeg je morao progrmjeti. Istinom se pobjeđuje, ne lažju, ne izmišljenim činjenicama, manipulacijama svih mogućih vrsta.

U pjesmi »Ništa, možda« opisna je tužna sudbina Hrvata u selu Korita kod Bosanskog Grahova. Selo potpuno sravnjeno sa zemljom u Drugom svjetskom ratu, a u Domovinskom pred četničkom najezdom Hrvati ga napustiše, jedino ostadoše dvoje starih, djed i baka, kojima se iz njihove kuće nije nikuda išlo. Zaklaše ih na kućnom pragu.

Imao sam čast zajedno sa Stojićem biti tamo. Jednom godišnje dođu pjesnici i na Vidikovcu iznad sela održe u predvečerje poetsku večer. Dvije-tri kuće se obnavljaju, što pjesnik reče: »Znakovi pokraj puta,/ Početak i kraj sela./ A njega nigdje nema.« Morali su od općinski vlasti kupiti svoju djedovinu da bi mogli sazidati dom kulture. Tada bijahu završeni temelji i deka, a zidovi polako niču. Poklonili smo im svoje knjige. Nadam se da se sada i krov na njemu crveni. Nama izgleda zaista jadno i bijedno, ali u tim ljudima tinja neugasla želja da se iz pepela rodi ponovno selo hrvatsko. Crkvica je tu obojena papinskim bojama, mala, ali dovoljno jaka da bude oslonac ljudima koji na rodnoj grudi žele obnoviti svoj dom.

U pjesmi »U crnom žene« nalazimo ove stihove: »One nisu smjele plakati,/ one nisu smjele pričati,/ one nisu nikome pripadale,/ osim sebi i svojoj djeci,/ osim muci svojoj ljutoj,/ osim Bogu svome blagom.« Osuđene bez suda, crnina ih približi sjaju vječnosti. Progrmile i Bunu i Bunicu, i glad i neimaštinu, sve što se na nejaka pleća moglo natovariti natovareno je na njihova. I othraniše djecu siročiće, othraniše krila koja ih u slobodu odniješe. To su majke s našeg kamenjara, pobjednice nad pobjednicima. Crnina im bijaše prkos, a u srcu bjelina blješti.

I tako, iz pjesme u pjesmu ovoga ciklusa nižu se povijesne priče o junacima koji su obilježili svoje vrijeme, vodili bitke, naviještali slobodu, vjerovali u njen dolazak ne žaleći položiti život svoj da bi pokoljenjima koja dolaze osigurali normalan život bez tlačitelja i krvopije na leđima. Duh čovjekov se ne da ubiti puškom, nožem, nasiljem. To ga jača. To mu snagu daje da je sloboda bliže što je teror teži.

Ovaj kratki osvrt na zbirku pjesama »Jednom« završit ću pjesmom »Ronim«: »Kipti ljepota u podnevni sat,/ a ja prstima morske kapljice diram./ Baš je dobro biti čovjek, Hrvat, ovdje,/ šapće to i vjetrić milujući grane bora./ Jedino me buni stara oronula kuća,/ tek korak od prolaza prema pučini.«

A vi nastavite dalje...

Mate Grbavac

Predstavljanje, Ljubuški, 22. srpnja 2019.; Osvit, XXV., 99-100, Mostar, 2019., str. 209. – 214.; Motrišta, 111-112, Mostar, 2020., str. 64. – 68.